stare gravire naših gradova

petar šegedin

Ne znam od kuda to moje zanimanje za gravire starih gradova i za stare zemljo­pisne karte. Kadikad mi se čini da je to jedan vid moje potrebe i interesa za poeziju. Ali nisam posve uvjeren u to. Sjećam se: u rodnoj mojoj kući postojala je jedna zidna pomorska karta velikog formata. Obješena na zidu, odmah iznad velikog stola, vidjela se čim se dolazilo u prostranu saloču našeg prizemlja. Sredozemlje je bilo to, a ono što je mene naročito mučilo i što mi nitko nije znao objasniti bile su na njoj iscrtane velike »zvijezde« pomorskih orijentacionih tačaka, iscrtane sred mora na nekoliko mjesta. Ta karta i te »zvijezde« spajale su se sa svim onim što me je mučilo, a izviralo je iz života oko mene kao neiscrpiv niz zagonetaka i tajna. Kadikad Slavonska Gradiška, XVI. st. 6 6

mi se uč in i , stoga, da je moje zanimanje za stare gravire i kar te vezano uz taj kompleks neri ješenih ta jna iz d je t in j s tva . Nekadanje uznemirenje sada je posta­ja lo prostor gdje se smi r iva lo i skr iva lo . . . Kao da smo u ž ivo tu , pu tu juć i dugo i predugo, našim ve l i k im p rak t i čn im r ješenj ima, uv id je l i ipak da su ona varka , a čuda d je t in ja o t k r i va ju nam se lukama smi ren ja . A l i , ma kako to već b i lo , danas je tako kako jest: stara je gravira jedno od onih sredstava ko je omogu­ću ju oslobođenje u meni jednog meni samom nepoznatog mene. Već u ranom mom dječaštvu svako putovanje b i lo je vezano uz tu staru kar tu obješenu na z idu , iznad vel ikog stola. Pri jeći s n jenih cr ta »na papi ru« u ž ivot , znači lo je poduhvat , uspjeh! Prepoznati u ž ivo tu , na samoj og romno j zeml j i i ne izmjernom m o r u , k r i vu l j e koje su na kar t i označavale naš o tok i susjedni po luo tok , b io je naroči t dož iv l j a j , a kada su se kružić i na n jo j počeli p re tvarat i u gradove i gradiće, koje sam posjećivao i ko j ima sam hodao, b i lo je to zaista ž iv l jen je, upravo tajanstveno osvajanje ž ivota, koje je ostaja lo zatvoreno u meni i o čemu se, na žalost, ni s k i m n i je moglo razgovarat i . Pa i danas čitava naša obala, sva naša zeml ja — vel im danas — kada se već nekako ob l ikova la njena v iz i ja u meni iz svih školsko-naučnih i neposredno iskustvenih saznanja, ta sl ika može ž iv je t i , ht je l i mi to i l i ne, samo uz pomoć on ih p rv ih d j e t i n j i h v iz i ja vezanih uz stare kar te gdje de l f in i skaču iz prav i lno namreškana mora , gdje se t r i t on i i Posejdon po jav l j u j u kao nosioci , s imbol i m i ta , što nas je b io pro­gutao poput b ib l i j skog Jone r iba . . .

I č im mi se pruži la p r i l i ka da sakup l jam takve dokumente , prepust io sam se tome kao nekom pi janstvu koje mi je vraćalo d je t in js tvo i sva ta jna vrata pred ko j ima sam stajao čekajući da u n j ih uđem i o t k r i j e m ta j nu . Da, ovu il i onu ta j nu , ali n ikada tajanstvenost samu takva puta . Ona, ta opća ta jan­stvenost, ostajala je i dal je jedno od lica samog života.

Sve ovo pišem opravdavajuć i se. Opravdavam se zbog toga što za ovaj predmet , ko j i bi t rebalo da ima mnogo šire značenje, nalazim razloge u jednoj svo jo j , rekao b ih , posebnoj sk lonost i . Pa ipak: ma bio čovjek ispreden na ne znam kakav izuzetan način, čovjek je; i njegova zan iman ja , bi la ona i izuzetna, u osnovi su l judska, a to znači da k l i j u , u ovom il i u onom o b l i k u , u svakom čov jeku. Pa kao i za poezi ju , i za ovo područ je posto j i predispozic i ja u svima nama. Odnos, i l i — ako hoćete — l jubav prema svojoj zeml j i , svom gradu, ož iv l ju je na ovakv im dokumen t ima i meni se čini da se l judsko biće sub l im i ra dož iv l ju juć i ove s tvar i . Ono raste i postaje pun i je , pa i njegov neposredni dož iv l ja j ž ivota biva pun i j i i k r i t i č n i j i ! Ob jav l j i van je , izlaganje, i l i pr ikaz ivanje javnost i star ih gravira i zeml jop isn ih karata smatram kor i sn im i po t rebn im pos lom. A l i , dakako, važno je p rak t i čno p i tan je : kako organiz i rat i ovo »pr ikazivanje«? Pa čak i u rev i jama! Po k o j i m i kakv im k r i t e r i j ima pr ikaz iva t i , naime, taj ogromni mater i ja l? Po s to l jeć ima, po gradov ima, po pok ra j i nama, po p rob lemima, i l i konačno, prema ak tue ln im potrebama? U v r i jeme kada p rož iv l j u jemo naglu izmjenu naših gradova, zeml je uopće, jedan l ikovni pr ikaz povi jesnog razvoja naših gradova, služeći se pr i t om s tar im grav i rama, ne bi b io nekor is tan. Stari su gradi l i u svom vremenu, za sebe, ali ona d imenzi ja ko ja ih je vodi la da l i jepo grade, kada su zaista l i jepo g rad i l i , n i je , čini mi se, samo d imenzi ja n j ihova vremena, ona je svoj ina i nas, u n jo j prepoznajemo i n j i h i sebe, barem d je lomično. Jer da ni je tako, kako b ismo uopće imal i odnosa prema takv im ob jek t ima . Al i i onda kada oni nisu svjesno grad i l i , već kada su se, gradeći , podvrgaval i jednom nesvjesnom d i k ta tu i stva­ral i ne same građevine nego i urbane cjel ine, ko j ima se danas d i v imo , moramo 67

im odati priznanje zato što i nesvjesno nisu prekoračili norme prirodnoga. Trebalo bi čak napisati PRIRODNOGA! A to nas obavezuje na poseban način, ako ne želimo biti barbari. Ne, dakako, u smislu nekog kompilatorstva, negi­rajući same sebe, već u smislu živog integriranja sebe u onu dimenziju ljepote kojoj služimo svi kao bića ovoga kozmosa, jer se toj PRIRODI nužno podvrgava i čovjek na svoj način. Tradicija i nije ništa drugo nego svoja svijest o tome, svijest o živom uklapanju u kulturu svoje zemlje, svoga naroda i konačno kul­turu čovjeka uopće. Od svih mogućnosti kojima raspolažemo u informiranju javnosti o ovim doku­mentima, mislim da bi se trebalo prikloniti onoj koju je u jednom više-manje privatnom razgovoru iznio profesor M. Prelog: prikazati razvoj naših gradova s tendencijom sudaranja s onim što danas radimo. Stare gravire su tu najbolja pomagala. Uzete iz pojedinih epoha i simultano izložene dat će inteligentnom oku, oku stručnjaka i čovjeku ukusa, mogućnost otkrivanja osnovnih kristali-zacionih osovina, koje su orijentirale izgradnju tih gradova i koje bi, po mom mišljenju, trebalo poštovati ako želimo postići onu harmoniju koja se čovjeku ukazuje kao živi prirodni zakon njegova bića! Jer, svi znamo, samo poštujući život, njim se najbolje i vlada. Suprotstavljajući tako staro i novo, lakše se možemo objektivirati prema našim najnovijim rješenjima. U takvu poslu mogla bi se javiti saznanja koja bi nas upozorila na greške, ohrabrila u onim nasto­janjima koja su u skladu s osnovnim prirodnim rješenjima, kao i dala nove mogućnosti za naša suvremena nastojanja. Na koncu, bojim se da sam pretjerao ilustrirajući svoja obrazloženja. Vratit ću se stoga jednoj već rečenoj misli: stara gravira jedno je od onih sredstava koja omogućuju oslobođenje u nama jednog nama samima nepoznatog lica, onoga koje se vraća vratima što su ga već jednom dobrohotno prihvatila.

Virovitica

Poreč (Grafički kabinet Sveuči­lišne knjižnice Zagreb. Ostale gravire su iz zbirke P. Šegedina).

Kostajnica, 1617. god.

Senj

Zadar, 1840. god.

Split

Dubrovnik, 1630. god. 68