GOdište XLVi. Uskrs, 2019. BrOJ 1

Glasilo svetišta i Župe Gospe sinjske

S r e t a n U s k r s !

Glasnik „Gospa Sinjska”, glasilo Svetišta i Župe Gospe Sinjske Izlazi povremeno s dopuštenjem crkvenih i redovničkih poglavara

Izdavač: Franjevački samostan Sinj Fratarski prolaz 4, 21 230 Sinj Tel. 021/707 010 ili 825 019 - Fax: 021/ 707 020 www.gospa-sinjska.hr e-mail: gospa.sinjska.svetiste@gmail.com

Glavni i odgovorni urednik: fra Petar Klapež

Uredništvo: fra Gabrijel Jurišić, fra Petar Klapež, fra Perica Maslać, fra Antonio Mravak, fra Lukica Vojković, fra Filip Budić, fra Frano Pupić Bakrač, fra Stipe Šušnjara

Naslovna stranica: Isusovo Uskrsnuće

Posljednja stranica: Cvjetnica u Sinju, 2019. (Foto: Ivan Alebić)

Grafičko oblikovanje: Silvio Družeić

Tisak: Jafra-print d.o.o., Solin

Žiro račun: Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja - Franjevački samostan Sinj 2330003-1100061215 - Splitska Banka - Sinj

Devizni račun: 34400-620-21-7031-1035142 - Splitska Banka - Sinj

Cijena: 10 kn

„Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine!“ ....................................................................................................3Svjetski Dan molitve za zvanja ..............................................................................................................................5Sedam riječi Uskrsloga ...........................................................................................................................................7Zašto se svake godine mijenja datum Uskrsa? ..................................................................................................10Savjest u svjetlu zakona ljubavi ...........................................................................................................................11Pismo hrvatskih biskupa srpskom patrijahu ....................................................................................................13Bleiburg je prva postaja križnoga puta ..............................................................................................................19„Abortus je namjerno i svjesno prekidanje već započetog života ljudskog bića“ ........................................21Izgradnja Nove crkve u Brnazama .....................................................................................................................23Zaustavite pobačaj! ...............................................................................................................................................24Uz jubilej Franjevačke klasične gimnazije u Sinju (1838.-2018.) ...................................................................25Ljetopis Svetišta i Župe ........................................................................................................................................29Kum i kuma na krštenju i krizmi .......................................................................................................................36Uskrsna meditacija ...............................................................................................................................................37Franjevcu milijun dolara .....................................................................................................................................38Mila Wod ...............................................................................................................................................................39Pošli su u nebesku domovinu .............................................................................................................................40

† Fra Šimun Čugura ......................................................................................................................................40† Fra Branko Mijić ........................................................................................................................................41† Fra Ivan Buljević .........................................................................................................................................42

Bogoslužje Velikoga tjedna u Svetištu  i Župi Gospe Sinjske ..........................................................................43Štovatelji svojoj Gospi ..........................................................................................................................................43

Sadržaj

GOSPA SINJSKAGlasilo svetišta i Župe Gospe sinjskeGodište XLVI. Uskrs, 2019. Broj 1

„Znamo da Si doiStine uSkrSnuo, Božji Sine!“

„Što tražite Živoga među mrtvima?”

Draga štovatelji Čudotvorne Gospe Sinjske, braćo i sestre!

Nakon korizmenoga vreme-na, u kojem nas je liturgija pozivala da se obratimo, više molimo i či-nimo djela ljubavi, došao je i sve-čani dan Uskrsnuća Gospodnjega. Uskrs je, zapravo, središnji do-gađaj u povijesti spasenja. On je srce i polazište vjere i kršćanskog nauka. Znamo da kršćanstva ne bi ni bilo, da se uskrsnuće nije dogo-dilo. Zbog toga i piše Pavao Korinćanima da bi bez uskrsnog događaja vjera bila prazna i bez temelja: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludno je naše propo-vijedanje” (1 Kor 15,14).

Slavimo Isusovo uskrsnuće. To je prava, duboka radost utemeljena na sigurnosti da uskrsli Krist više ne umire, već je živ i djeluje u svojoj Crkvi i danas. Ta je sigurnost pohranjena u srcu vjernikâ od onoga uskrsnog jutra, kada su žene pošle na Isusov grob, a anđeli im rekoše: „Što tražite Živoga među mrtvi-ma?” (Lk 24, 5).

Te riječi su kao kamen međaš u povijesti; ali i „kamen spoticanja”, ako se ne otvorimo Radosnoj vijesti, ako mislimo da manje smeta mrtvi Isus od živoga! Međutim, koliko puta, u svomu svakodnev-nom životu želimo čuti riječi: „Što tražite Živoga među mrtvima?” Koliko samo puta tražimo živoga među mrtvim stvarima, među stvarima koje nam ne mogu dati život, među stvarima koje danas jesu, a sutra ih više ne će biti. Među prolaznim stvarima

toliko toga se nakupi u našim ži-votima. „Što tražite Živoga među mrtvima?”

Početak Crkve vezan je uz onaj duhovski proglas istine koju je apostol Petar ovako formulirao: „Bog uskrisi Isusa od mrtvih. Mi smo tomu svjedoci!” (Dj 2, 32). Kršćanstvo živi od te istine i već dvije tisuće godina navješćuje svim naraštajima činjenicu praznog gro-ba, kao i ono što su apostoli nakon

toga čuli, vidjeli i doživjeli. Oni su bili povlašteni svjedoci toga povijesnog i nadpovijesnog događa-ja. Uskrsnuli Gospodin, naime, s njima razgovara, tješi ih, povjerava im poslanje i upućuje ih „neka idu i propovijedaju Evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16, 15). On, međutim, ne dokida bol, patnju i smrt, već im daje novo značenje. Bol se pretvara u radost, poraz umiranja u pobjedu uskrsnuća, a smrt u život. Zbog toga i pjevamo s uskrsnom vjerom i zanosom: „Znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine!“

To želimo kada se zatvorimo u bilo koji oblik se-bičnosti, kada se zavedemo zemaljskim silama i stva-rima ovoga svijeta, zaboravljajući Boga i bližnjega; kada svoje nade polažemo u svjetovne ispraznosti u uspjeh. Tada nam Božja riječ govori: „Što tražite Živoga među mrtvima?” Zašto tražiš tamo? To ti ne može dati život! Možda će ti pružiti veselje koje kratko traje, a zatim? „Što tražite Živoga među mrtvima?” Ta nam rečenica mora ući u srce i ona mora posebno ovih uskrslih dana zaživjeti u našemu vjerničkom životu.

3

Znamo da nije lako biti otvoren Isusu. Prihva-titi život Uskrsloga i njegovu prisutnost među nama nije nešto samo po sebi razumljivo. Evanđelje nam omogućuje vidjeti razne reakcije: apostola Tome, Marije Magdalene i dvojice učenika iz Emausa. Dobro je suočiti se s njima. Toma postavlja uvjet za vjeru, traži očevidnost, traži da dotakne rane; Ma-rija Magdalena plače, vidi ga, ali ga ne prepoznaje, postaje svjesna da je to Isus tek kada ju on pozove po imenu; učenici iz Emausa, potišteni i obuzeti osjećajima poraza, susreli su se s Isusom tek kada su dopustili da im se na putu pridruži tajanstveni putnik. Svaki na svoj način! Tražili su među mr-tvima onoga koji je živ i sâm Gospodin ih vodi na pravi put.

A što mi činimo? Koji pravac slijedimo da susretnemo u današnjem svijetu živoga Uaskrslog Krista? On nam je uvijek blizu i uvijek je spreman da nas izvede na pravi put, ako smo krenuli krivim pravcem.

„Što tražite Živoga među mrtvima?” (Lk 24, 5). To nam pitanje pomaže pobijediti napast da gledamo unatrag, na ono što je bilo jučer, i tjera nas naprijed prema budućnosti. Isus nije u grobu, on je Uskrsli! On je Živi, Onaj koji uvijek obnavlja svoje tijelo koje je Crkva i pomaže joj ići putem koji vodi njemu. „Jučer” je Isusov grob i grob Crkve, grob istine i pravednosti; „danas” je trajno uskrsnuće prema kojem nas tjera Duh Sveti, dajući nam punu slobodu.

Ovog Uskrsa i nama je upućeno to pitanje. Ti, zašto tražiš živoga među mrtvima, ti koji se zatvaraš u samoga sebe nakon jednog neuspjeha i ti koji ne-maš više snage za molitvu? Zašto tražiš živoga među mrtvima, ti koji se osjećaš usamljenim, napuštenim od prijatelja i možda i od Boga? Zašto tražiš živoga među mrtvima, ti koji si izgubio nadu i ti koji se osjećaš zarobljenim svojim grijesima? Zašto tražiš živoga među mrtvima, ti koji težiš brzoj sreći i lažnoj ljepoti, ti koji težiš duhovnom savršenstvu, praved-nosti i miru?

Svi želimo čuti i sjetiti se te anđelove opomene! Ta opomena - „Što tražite Živoga među mrtvima?” - pomaže nam izaći iz naših prostora žalosti i otvara nas obzorima radosti i nade. One nade koja ukla-nja kamenje s grobova i bodri nas da naviještamo Radosnu vijest, koja je kadra donijeti novi život nama i drugima.

Braćo i sestre, Krist Uskrsli je živ, on je s nama! Ne idimo tolikim grobovima koji nam danas bez križa i žrtve obećavaju kratkotrajnu sreću i lažnu ljepotu, a zatim nam ne daju ništa osim groba! Uskrsli je doista živ! Njegov grob je prazan. Stoga ne tražimo živoga među mrtvima!

Tim mislima svim štovateljima Čudotvorne Gospe Sinjske, kao i svim ljudima dobre volje, želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

Fra Petar Klapež, gvardijan i upravitelj Svetišta

4

SvjetSki dan molitve Za Zvanja

„Nemojte biti gluhi na Božji poziv!“ papa Franjo

Obećanje i rizik dvije su dimenzije koje je papa Fra-njo istaknuo u poruci za 56. svjetski dan molitve za zvanja, nadahnuvši se evanđeoskim odlomkom o pozivu prvih učenika na Galilejskom jeze-ru i dvama velikim događajima koji su nedavno završili, Bi-skupskom sinodom i Svjetskim danom mladih u Panami koji su omogućili Crkvi slušati mlade i njihove potrebe te pokušati dati im konkretne odgovore.

Poput apostola ribara, svatko je pozvan suočiti se s napornim i bezuspješnim danima i onima u kojima je obilan ulov nagrada za tešku noć prove-denu na moru. No, kao u svakom pozivu, Bog nas u određenom trenutku iznenađuje i dolazi nam u susret te nam daruje radost koja ispunja život, pa i kad su mreže prazne, napisao je Papa, a prenio Vatican News.

Gospodinov poziv nije uplitanje Boga u našu slobodu. Ne radi se o kavezu ili teretu koji je natova-ren na nas. Naprotiv, to je zahvat pun ljubavi kojim nam Bog dolazi u susret i poziva nas da uđemo u veliki projekt u kojem želi da sudjelujemo, poka-zujući nam obzor širega mora i izobilnog ribolova.

Bog ne želi da naš život postane zatvorenik očiglednoga, zarobljen u svakodnevnim navika-ma i neodlučan u odnosu na izbore koji bi mu mogli dati smisao. Ne želi da se pomirimo s tim da živimo iz dana u dan gaseći unutarnji nemir u traženju novih putova svoga putovanja i misleći da u biti nema ničega za što se isplati žarko zauzimati, napomenuo je Sveti Otac.

Ako ponekad doživimo „čudesan ribolov“, to je zato što želi da otkrijemo da je svatko od nas po-zvan, na različit način, na nešto veliko i da se život

ne bi trebao uplesti u mreže besmisla i onoga što umrtv-ljuje srce. Ukratko, poziv je poticaj da se ne zaustavimo na obali s mrežama u ruci, nego da slijedimo Isusa na putu koji nam je pripremio radi naše sreće i za dobro onih koji su nam blizu.

Međutim, da bismo prihvatili to obećanje potrebna je „hrabrost za rizik“, uključiti se, ostavljajući, kao i učenici na jezeru, sve što nas drži vezane za našu malu lađu i ne dopušta da otkrijemo Božji projekt. Kada smo postavljeni pred široko more poziva, ne možemo nastaviti po-pravljati svoje mreže. Kršćanski život koji počinje krštenjem, razvija se liturgijom, molitvom i brat-skim dijeljenjem i pretpostavlja ljubav prema Crkvi koja je majka, pa i kada na njezinu licu vidimo bore krhkosti i grijeh, te na kraju smionim svjedočenjem.

Kršćanski život pokazuje se u onim odlukama koje, dok daju precizan smjer našoj plovidbi, tako-đer pridonose rastu Božjega kraljevstva u društvu. To se odnosi na one koji se odluče za vjenčanje u Kristu i izgradnju obitelji, no i za mnoga zvanja vezana uz posao, zanimanja, rad na polju milosrđa, solidarnosti, društvene odgovornosti i u svemu što nas čini navjestiteljima dobra, ljubavi i pravde, sve do potpunoga izbora posvećenog života.

U susretu s Gospodinom netko može biti odu-ševljen pozivom na posvećeni život ili svećenički red. Radi se o otkriću koje uzbuđuje i istodobno pla-ši. Neki se osjećaju pozvanima postati „ribari ljudi“ u lađi Crkve kroz potpuno predanje sebe i vjerno služenje evanđelju i braći. Taj izbor podrazumi-jeva rizik da sve ostave da bi slijedili Gospodina,

5

potpuno se posvetili Njemu i postali suradnici u njegovu djelu.

Onima koji osjećaju unutarnji otpor, koji do-življavaju nedostatak nade ili se suočavaju s nepo-voljnim strujama sekularizacije, gdje se čini da nema mjesta za Boga i evanđelje, Papa je predložio primjer Marije, savršen simbol poziva između obećanja i ri-zika, a posebno je poručio mladima: Nema veće radosti nego riskirati život za Gospodina. Nemojte biti gluhi na Gospodinov poziv! Ako vas On zove na taj put, ne uvucite vesla u lađu nego imajte po-vjerenja u Njega. Ne dopustite da vas pred visokim

vrhuncima, na koje nas Gospodin zove, obuzme strah koji vas paralizira.

Marijin „da“, bio je „da“ onih koji se žele uklju-čiti i riskirati, staviti sve na kocku, bez ikakvoga drugog jamstva osim sigurnosti da su nositelji obe-ćanja. Da bi pomogao mladima u razlučivanju svoga poziva, Sveti Otac zatražio je obnovljenu zauzetost cijele Crkve, svećenika, pastoralnih animatora i od-gojitelja, da ponude prilike za slušanje i razlučivanje. Zatražio je i pastoral za mlade i za zvanja koji će pomoći otkrivanju Božjeg projekta.

Put Križa na Starom gradu petak, 12. travnja 2019.

6

Sedam riječi uSkrSloga

1. „Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!“(Mt 28,10)

Uskrsnuli nam želi uzeti strah koji nas često to-liko sapinje. Ovu riječ „Ne bojte se!“ trebamo govo-riti uvijek iznova u naš strah da bi se on preokrenuo u povjerenje. Nadvladavanje smrti po uskrsnuću hoće prije svega pobijediti naš strah od smrti. Taj strah od smrti je naposljetku na neki način prisutan u svakome drugom strahu.

Pretvorba straha prvi je vidik uskrsnuća. Dru-gi je vidljiv u riječi Galileja. Galileja je izmiješana zemlja u kojoj pomiješani stanuju Židovi i pogani. Galileja znači i svakodnevicu učenika. Ondje oni idu za svojim pozivom. Uskrsnuli šalje svoje uče-nike u Galileju. Ondje će se susresti s njim. Uskr-sni nas blagdan otpušta u svakodnevicu. Ondje, usred našega svakodnevnoga posla, usred naših

odnosa i sukoba vidjet ćemo Uskrsnuloga. I susrest ćemo ga u izmiješanoj zemlji, ondje, gdje je oko nas pobožno i manje pobožno, svjetovno i duhov-no. I Isusa ćemo susresti u mješovitoj zemlji naše duše. Jer i u svojoj duši iskusujemo Galileju: Tu su izmiješani povjerenje i strah, vjera i nevjera, pobož-ne i bezbožne strane. Mi po uskrsnuću nismo postali savršeni. Kao ljudi ostajemo poprište buke i tišine, duhovnih i svjetovnih interesa, svega suprotstav-ljenoga koje nas katkada želi razdrijeti. Ali upravo ondje – tako glasi obećanje ove riječi – susrest ćemo se s Uskrsnulim. Trebali bismo računati s time da nam se Uskrsnuli obraća usred svakodnevice našega života, dodiruje nas, da nam se odjednom pojavi svjetlo i mi smijemo biti sigurni: Da, uza me je sada Uskrsnuli. Doživio sam ga. On me je podigao.

2. „Marijo… Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu.“(iv 20,16 i dalje).

Isus se Mariji iz Magdale obraća njezinim ime-nom. Kad čuje da Isus izgovara njezino ime, prepo-znaje ga. Isus joj se obraćao i ranije: „Ženo, zašto plačeš?“ (Iv 20,15). Ali ga po glasu nije prepoznala. No sada, budući da je naziva imenom, ona čuje ljubav koju je osjećala u svakome susretu s Isusom. Ona u ovome imenu osjeća da ljubav, kojom ju je Isus ljubio, nije prošla, nego na nov način prisutna, da ljubav traje dulje od smrti da ne može smrću biti razorena. Ovo iskustvo ljubavi koje pobjeđuje smrt, za Mariju iz Magdale je zaista iskustvo Uskrsa. Mari-ja želi i nas ohrabriti da vjerujemo u ovu ljubav koju smrt ne može ukinuti. Ovo vrijedi za ljubav prema čovjeku. Ona će trajati dulje od smrti. Ali to vrije-di i za Isusovu ljubav i za Božju ljubav koju katkada smijemo iskusiti u tišini, u bogoslužju, u meditaciji

o nekoj riječi. Ljubav, kojom nam se Isus obraća u oproštajnim govorima, susrest će nas i onda kad u smrti susretnemo Uskrsnuloga.

Iskustvo ljubavi tjera Mariju da zagrli Isusa. Ipak, Isus joj govori: „Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu.“ Ljubav koju iskusujemo u uskrsnuću nije ljubav koju možemo zadržati, nego ljubav koja ostavlja slobodnim. Mi bismo se rado skopčali s onim koga ljubimo. Ali u svakomu od nas je i nešto što uzmiče dohvatu, nešto što tek mora uzići Ocu. Kad u svojoj ljubavi jednih prema drugima otkrijemo ono što ne možemo zadržati, tada usred naše ljubavi stječemo iskustvo uskrsnuća. Ljubav nam tada otvara pogled za ono što nadilazi našu ljubav. To našu ljubav održava živom i daje joj okus tajne i nedodirljiva dostojanstva.

7

3. „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“

(iv 20,27)

Toma nije bio prisutan kad je Isus u uskrsno jutro stupio među svoje učenike. Kad su mu uče-nici o tome pripovijedali, posumnjao je u to. Htio je imati dokaze. Želio je dodirnuti Isusove rane. Kad je Isus zatim osam dana poslije još jednom kroz zatvorena vrata stao usred svojih učenika, poziva ovom riječju Tomu da svoj prst stavi u rane njegovih ruku i svoju ruku u njegov bok. Ovdje se ne radi samo o dodiru Uskrsnuloga, nego o tome da Toma dodiruje Uskrsnuloga upravo u njegovim ranama. Uskrsnuli je istodobno raspeti koji na sebi još uvijek nosi rane smrti. Ali te rane su proslavljene, pretvorene u bisere. Rane su gotovo najdragocjeniji Isusov dio. U njima postaje vidljiva njegova lju-bav. Isus poziva Tomu da ga dodirne upravo ondje, gdje njegova ljubav postaje iskusiva, u ranama, i da

istodobno opipljivo osjeti ljubav.Iskustvo ove ljubavi koja je postala vidljiva, koja

je pobijedila smrt, dodir rana na kojima se događa čudo vjere, svladava apostola. On odgovara: „Gospo-din moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Dodirujući rane Uskr-snuloga spoznaje da Isus nije samo Gospodin i Bog, nego njegov Gospodin i njegov Bog. Uskrsnuće do-vodi Tomu u osobni odnos s Isusom Kristom. Sada on spoznaje tko je Isus, ali ne više teoretski nego u intimnome susretu i dodiru njegovih rana. Tu on dodiruje upravo njegovo srce koje je Isus za nas otvo-rio na križu. Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da zajedno s Tomom dodirnemo Isusa u njegovim proslavljenim ranama. Kad u Euharistiji uzimamo u svoje ruke Isusovo tijelo, stavimo tada svoje prste u njegove rane koje će naše rane ozdraviti i preobraziti.

4. „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“(Lk 24,26)

Riječ, koju Isus upravlja učenicima iz Emausa na njihovu putu, izaziva nas da ponovno promislimo svoj vlastiti put. Na našemu putu k Bogu postoji ne samo slava uskrsnuća, nego i trpljenje. A uskrsno vrijeme nije nikakvo jamstvo da je sve u našemu životu krasno. I tu nas zadesi trpljenje, i tu nepredvi-đene stvari ometu naš put. Uskrsnuli nam pokazuje mogućnost da s ovim protivštinama postupimo tako da nas ne slome, nego otvore za nove mogućnosti. Naš put do slave, do „doxa“, do jedinstvena lika koji je Bog namijenio nama, ide preko nekih ne-volja, preko onoga što nam se dogodi izvana. Tajna uskrsnuća je da trpljenje, koje osujeti naše planove ne slomi nas, nego samo naše predodžbe o nama

samima, o našemu životu i o Bogu. Kad dopusti-mo da se naše predodžbe i iluzije, koje svako malo stvaramo o sebi i svome životu, slome, otvaramo se za naše pravo sebstvo, za jedinstvenu sliku koju je Bog o nama načinio.

Zato nas riječ Uskrsnuloga želi pozvati da o svome životu razmišljamo u svjetlu ove riječi. Tada ni usred bolnih iskustava našega života nećemo izgubiti nadu. Jer sve što nas tišti i vuče prema do-lje, ne može nas rastaviti od života koji nam je Bog namijenio. Ono tjeskobno samo je tjeskoba koja nas želi otvoriti za tajnu Boga koji oživljuje mrtvo i daje da procvjeta uspavano.

5. „Pogledajte ruke moje i noge! To sam ja!“(Lk 24,39)

Nakon što su se učenici iz Emausa puni radosti vratili natrag u Jeruzalem i apostolima ispripovije-dali što su putem doživjeli, sam Isus staje među uče-nike. Ipak nas reakcija pomalo čudi. Učenici, koji su još tako oduševljeno pripovijedali o susretu s Uskr-snulim, sada se uplaše što sam Isus staje među njih. Isus govori o njihovoj dvojbi i njihovu strahu. I da ih smiri, upućuje ih na svoje ruke i noge. I zatim govori riječ koja za mene sažima tajnu uskrsnuća: „Ego eimi autos – Ta ja sam.“ To je više od samoga naputka da je on Uskrsnuli. „Autos“ je za stoičku

filozofiju slika nutarnjega svetišta čovjeka, posveće-noga područja pravoga sebstva. Isus je u uskrsnuću postao potpuno on sam, potpuno taj jedinstveni čovjek koji je istodobno i Božji Sin.

Ako o toj riječi Uskrsnuloga meditiramo tjedan dana i uza sve što činimo uvijek ju iznova govori-mo, mi ćemo i za sebe iskusiti tajnu uskrsnuća. Ta će riječ ponajprije zvučati banalno. Ali ako tu riječ izgovorim u svoje susrete s ljudima, spoznat ću da često to nisam ja, nego da želim ispuniti očekivanja drugih. Ja se njima prilagođujem. Savijam se. Igram

8

puno uloga. I u mome osobnome životu i na mome osobnome putu stavljam sebe često pod pritisak da ostvarim neku određenu sliku o sebi i svojoj duhov-nosti. Kad sam ovu riječ neko vrijeme izgovarao u sve što sam činio govorio, doživljavao, razmišljao, odjednom sam osjetio neizmjernu slobodu. Ja jed-nostavno smijem biti ja. Nikomu ne moram ništa

dokazivati. Ne moram ispunjavati očekivanja. Smi-jem biti ovaj jedinstveni čovjek. To me rasterećuje od svakoga pritiska pod koji sebe tako rado stavljam. Ta sloboda od svakoga pritiska očekivanja za mene je izraz uskrsnuća. Ta me riječ, kad ju uistinu svaki dan nosim sa sobom, uvodi u tajnu uskrsnuća i u tajnu života bez veriga.

6. „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Primite Duha Svetoga!“(iv 20,21)

Riječ koju je Isus na Uskrs navečer rekao svo-jim učenicima, pripravlja nas već na dolazak Duha Svetoga na Duhove. Za Ivana su Uskrs i Duhovi jedan događaj. Na Uskrs navečer stupa Isus među svoje učenike koji su od straha pred Židovima bili zatvorili vrata. On im želi uskrsni mir. I on ih šalje. Uskrs i Duhovi nisu blagdani na kojima se vrtimo samo oko sebe i svoga iskustva uskrsnuća, nego uskrsnuće znači smoći hrabrosti ustati i živjeti svoje poslanje u ovome svijetu. Uskrsnuli nas šalje u svi-jet da bismo sada umjesto njega naviještali Očevu riječ i otvarali ljudima oči. Isus je sebe shvatio tako da je od Oca poslan u svijet da svjedoči za istinu. On je htio odgrnuti zastor koji je zastirao sve da bi ljudi prozirali, da bi vidjeli na dno i spoznali istinu. Ovo poslanje trebamo sada mi nastaviti. Trebamo biti svjedoci istine. Trebamo svjedočiti ne za sebe, nego za Boga. Ali Bog je onaj, čija slava sjaji usred

našega života kad na svoj život gledamo očima vjere.Da bismo mogli ispuniti svoje poslanje, on

dahne u nas. I dahnuvši govori riječ: „Primite Duha Svetoga!“ Duh Sveti, kojega Isus u nas gotovo udah-njuje, u nas diše, njegov je osobni Duh, njegov način razmišljanja, govorenja, osjećanja. To je njegova snaga, njegovo zračenje koje želi preko nas djelovati u ovaj svijet. Tajna uskrsnuća dovršava se u tome da se mi sada napunjamo Duhom Uskrsnuloga i sada zajedno s njim i istodobno umjesto njega ispunja-mo zadaću koju je on ispunjavao tijekom svoga zemaljskog života. Kad ispunjeni njegovim Duhom govorimo Isusove riječi u ovaj svijet i opet i opet ljudima ponovno tumačimo, svjedočimo u ovome svijetu o Ocu. U ovome svijetu imamo zadaću. Preko nas hoće Isusov Duh, hoće njegova ljubav, kojom nas je na križu do kraja ljubio, prodrijeti u ovaj svijet i malo-pomalo ga mijenjati.

7. „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“(Mt 28,20)

Posljednja riječ koju Uskrsnuli u Matejevu evanđelju govori svojim učenicima otpušta nas u svakodnevicu, u vrijeme poslije Uskrsa. Ona ima dvostruko značenje. Isus je uz svoje učenike kad su zajedno okupljeni u njegovo ime. I Isus je s njima. On će stajati uz njih sve dane do dovršenja vremena. Ovdje postaje vidljivo obećanje koje je anđeo dao Josipu: „Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog“ (Mt 1,23). Kao Uskrsnuli ispunja Isus ovo obećanje. On je uvijek Emanuel, Bog, koji je s nama i uz nas. Kod Mateja se Uskrsnuli ne rastaje od svojih učenika. On ne napušta svijet, nego ostaje s njima. Daje im obećanje da ide s njima njihovim putem i da će stajati uz njih kad po čitavome svijetu budu navještali Evanđelje.

Riječ o trajnoj nazočnosti Uskrsnuloga u našoj sredini hoće nam otvoriti jedan drugi vidik uskr-snuća. Uskrsnuće znači da više nema ni jednoga trenutka u kojemu Krist, Uskrsnuli, ne bi bio sa

mnom i uza me. Nikad više nisam sam. I ondje gdje se osjećam sam, on je sa mnom. Ali ovu prisutnost Uskrsnuloga iskusujem prije svega u zajednici. Kad zajedno molimo, makar i oskudno, među nama je Uskrsnuli. To mijenja naš život. Ovo je utješna po-ruka: usred svakodnevice Uskrsli je s nama. Kad do-pustimo da ta riječ u nama padne, mijenja se svaki trenutak našega života. Uz nas i s nama je Uskrsnuli kad smo sabrani u njegovo ime, na molitvu, na po-sao, na jelo, na šutnju, na razmjenu. To našemu ži-votu daje novu dimenziju. Uskrs je uvijek i posvuda. Jer ondje, gdje je s nama i uz nas Uskrsnuli, može sve što uzimamo u ruku, biti promijenjeno i preko nas može u ovaj svijet biti donesena nada koja je pove-zana s uskrsnućem, nada da će Kristova nazočnost promijeniti ovaj svijet i sve više i više ga ispunjavati Duhom Isusa Krista.

Anselm Grün

9

Zašto Se Svake godine mijenja datum uSkrSa?

Uskrs se u početku slavio svake nedjelje, a kasni-je se počinje slaviti jedanput godišnje, tj. između 22. ožujka i 24. travnja. Saznajte zašto svake godine dolazi do promjene datuma i kako se taj datum izračunava.

Mijenjanje datuma godišnje proslave Gospo-dinova uskrsnuća povezano je s činjenicom da se uskrsnuće dogodilo u nedjelju nakon proslave židov-ske Pashe kao njezino ispunjenje i dovršenje. Krist je vazmeni – pashalni Jaganjac Novoga saveza žrtvovan na križu i blagovan u dvorani Posljednje večere. On je onaj koji je u svojoj muci, smrti i uskrsnuću pobijedio smrt i zlo, on je onaj koji je donio svijetu spasenje. Kao što je Pasha bila liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje izabranoga naroda iz egipatskoga sužanj-stva, tako je i godišnja proslava Uskrsa liturgijsko sjećanje na čudesno izbavljenje i spasenje čitavoga čo-vječanstva. Zbog svih tih razloga, način određivanja godišnje proslave Pashe, na koji se kasnije nadogradio običaj da se Uskrs slavi nedjeljom, postao je temeljem sustava za određivanje datuma proslave Uskrsa.

Pasha se slavila četrnaestoga dana mjeseca nisana (prije babilonskoga sužanjstva taj se mjesec zvao abib), tj. četrnaestoga dana prvoga proljetnog mjeseca koji odgovara našemu ožujku i travnju. Če-trnaesti nisana ne odgovara, kao ni proslava Uskrsa, jednom određenom datumu našega kalendara, već je to dan – bolje rečeno noć – prvoga proljetnog punog mjeseca. Vrlo je vjerojatno da je Crkva apo-stolskih vremena slavila godišnju proslavu muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova na dan židovske Pashe, tj. četrnaestoga nisana.

Kako se uskrsnuće dogodilo u nedjelju – a za kršćane je svaka nedjelja Uskrs – to se u nekim dijelo-vima Crkve s vremenom pojavila praksa da se i godiš-nja proslava Gospodinova uskrsnuća slavi nedjeljom. Time se želi istaknuti važnost koju za kršćane ima nedjelja, ali i izbjeći u to vrijeme prisutnu opasnost da se Uskrs poistovjeti sa židovskom Pashom te kr-šćane sa židovskom sektom. Nisu se svi slagali s tom praksom i razlozima na kojima je počivala, pa se neko vrijeme Uskrs u pojedinim dijelovima Crkve slavio na dan Pashe bez obzira na dan u tjednu, a

u drugim se slavio u nedjelju poslije Pashe. Nije to bila samo različita praksa, nego i povod za žučne rasprave koje su zaključene tek godine 325. na Prvo-mu ekumenskom saboru u Niceji. Sabor je odredio, želeći zaključiti raspravu koja je dijelila Crkvu, da se godišnja proslava Uskrsa slavi nedjeljom koja sli-jedi nakon dana prvoga proljetnog punog mjeseca. Tom odlukom, koja je i danas na snazi i prema kojoj se i danas određuje datum Uskrsa, Sabor je uspio, za-državajući teološku vezu između vazmenoga otajstva muke, smrti i uskrsnuća i starozavjetne Pashe, izbjeći opasnost poistovjećivanja kršćanskoga pashalnog otajstva sa židovskom Pashom te je uspio zadržati liturgijski običaj da se Uskrs slavi nedjeljom. Taj način određivanja datuma godišnje proslave Uskrsa dozvoljava proslavu Uskrsa u rasponu od pet tjedana, tj. od 22. ožujka do 24. travnja.

Zbog novih okolnosti modernoga društva ko-jemu ne odgovara tako velika pomičnost datuma godišnje proslave Uskrsa, u posljednjim se desetlje-ćima pojavila potreba stabilnijega datuma proslave Uskrsa. U tom smislu su već vođeni ekumenski raz-govori između različitih Crkava i crkvenih zajednica iz kojih su izišla dva vrlo slična prijedloga. Prvim se za proslavu Uskrsa predlaže nedjelja nakon druge subote u travnju (od 9. do 15.travnja), a drugim se kao dan proslave Uskrsa predlaže druga nedjelja u travnju (od 8. do 14. travnja). Uz pozitivnu tradiciju Crkve kojom se Uskrs slavi nedjeljom, oba prijed-loga uvažavaju povijesne činjenice, jer veliki broj znanstvenika, unatoč kronološkim problemima povezanim uz određivanje datuma iz Isusova živo-ta, smatra vrlo vjerojatnim datum Kristova raspeća petak 7. travnja 30. godine, a nedjelju 9. travnja 30. nedjelju uskrsnuća Gospodinova. Premda nijedna od zainteresiranih Crkava i crkvenih zajednica nema prigovora tim prijedlozima, dogovor još nije posti-gnut. Treba pretpostaviti da se Uskrs zbog njegove povezanosti s nedjeljom ni u slučaju dogovora ne će svake godine slaviti istoga datuma.

mons. Mate Uzinić

10

SavjeSt u Svjetlu Zakona ljuBaviSuvremeni čovjek suo-

čen je sa sve brojnijim i slo-ženijim moralnim dvojbama, a osobito onima koje se tiču ljudskoga života u njegovim najosjetljivijim razdobljima. Kako bi mogao ispravno dje-lovati, svakom je čovjeku da-rovana savjest koja mu služi kao moralni orijentir. Čovje-kova osobna savjest treba biti usklađena s naravnim i Božjim zakonima koji su ucijepljeni u samu njegovu bit.

Savjest je Božji dar čovje-ku, njegova najskrovitija jez-gra i svetište u kojemu je on sam s Bogom, čiji mu glas odzvanja u nutrini (usp. Gaudium et spes 16). Ona predstavlja onaj privilegirani prostor slobode koji čovjeku nitko ne može oduzeti, osim ako ga se sam ne odrekne. Ona je mjesto gdje se čovjek susreće s Istinom i onda kada je želi izbjeći (Fuček, Osoba i savjest, 167). Savjest je glas koji čovjeka uvijek poziva »da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo« (Gaudium et spes 16). Svatko je, bez obzira, bio vjernik ili ne, dužan slijediti taj glas moralnog im-perativa koji odzvanja u njemu. Vjernik kršćanin je dužan to i više, jer orijentir i korektiv svoje savjesti pronalazi u osobi Isusa Krista i svjetlu njegovoga zakona ljubavi sažetog u dvjema zapovijedima lju-bavi (Mt 22,34-40).

Svjedoci smo da se nad suvremenim čovjekom na različite načine provodi sustavno utišavanje glasa savjesti, sve do njezinoga otupljivanja i potpunog umrtvljenja.

Pravnim se propisima pokušava stvoriti neku umjetnu savjest kojom se nastoji opravdati grijeh protiv temeljnog zakona ljubavi. Pravni propisi tako postaju svojevrsni nadomjestak ispravnog osobnog suda savjesti o dobru i zlu. Jedan od načina gušenja glasa savjesti je i smišljeni jezični inženjering kojim se prikriva prava istina. Ljude se dovodi u zablu-du manipulativnim i paradoksalnim pojmovima,

tako da im se čini da ono što krivo rade uopće nije protivno savjesti.

Također, u posljednje vri-jeme svjedoci smo nastojanja da se ograniči pravo na priziv savjesti, tjerajući ljude da čine nešto što je u suprotnosti s nji-hovom savješću.

Svjesno se ignorira či-njenica da je pravo na priziv savjesti individualno, a ne ko-lektivno pravo. Ono ne počiva na zakonu, nego na osobnoj savjesti, koja može, ali i ne mora biti motivirana vjerskim

uvjerenjima. Pravo na priziv savjesti je civilizacij-ski i demokratski doseg. Nijekanje toga prava znatno bi ograničilo osobne i građanske slobode pojedinca. Bio bi to civilizacijski korak unatrag. Nitko i ništa ne može i nema pravo nadomjestiti čovjekovu osobnu savjest koja ga upozorava da je zlo uvijek zlo, ma koliko se netko trudio dokazati suprotno. Primje-rice, namjerno prekidanje ljudskoga života je uvijek moralno zlo pa tako i kada se radi o abortusu i eu-tanaziji (KKC, 2270-9).

Govoreći o savjesti u svjetlu suvremenih bioe-tičkih izazova potičemo, ponajprije vjernike, ali i sve ljude dobre volje, da ne ustuknu pred tim izazovi-ma, nego da još odlučnije promiču i štite ljudski život i njegovo neotuđivo dostojanstvo. Od iznimne je važnosti da upravo vjernici prednjače u nastojanju življenja i djelovanja u skladu sa savješću osvijet-ljenom zakonom ljubavi prema Bogu i bližnjima, a osobito prema onima koji su nezaštićeni i koji se ne mogu zauzeti za svoja prava. Tako će vjernici u svojim sredinama svjedočiti o ljepoti i svetosti ljud-skoga života u svim njegovim fazama i biti poticaj da i drugi počnu na taj način shvaćati i prihvaćati ljudski život.

Podsjećamo i na potrebu cjeloživotnog odgoja savjesti. Svaki čovjek to može činiti držeći se tako-zvanog zlatnog pravila koje kaže: »Sve što želite da

11

ljudi čine vama, činite i vi njima!«, odnosno »Sve što ne želite da ljudi čine vama, ne činite ni i vi njima!« Kao kršćani svoju savjest ćemo odgajati imajući pred očima Isusa Krista i računajući na vodstvo Duha Svetoga koji nas upućuje u svu istinu (Iv 16,13). Ispravno odgojenom savješću udaljavamo se od slijepe samovolje i nastojimo se prilagoditi objek-tivnim moralnim normama. Time sprečavamo i sve one negativne posljedice koje neminovno zahvaćaju pojedinca i čitavo društvo kad nisu usklađeni sa spomenutim normama. Uz odgoj vlastite savjesti imamo obvezu i drugima pomoći u odgoju i obli-kovanju savjesti. Ponajprije je to zadaća kršćanskih roditelja, u odnosu na njihovu djecu, ali i svih dru-gih koji sudjeluju u odgojnom procesu. Nadalje, kao katolici pozvani smo i svakodnevno ispitivati svoju savjest te redovito pristupati sakramentu pokore. Na ispit savjesti, kao sredstvu njezinoga odgoja, potiče nas i papa Franjo ističući: »Isus nas poziva da promijenimo srce, da napravimo duboki zaokret u vlastitom životu, napuštajući kompromise sa zlom… Nikada nije kasno da se obratimo, ali je hitno, sada je čas! Započnimo danas« (Nagovor, 28. 2. 2016.).

Obilježavanje Dana života svima nam je pri-goda, da prihvaćajući ovaj poziv, preispitamo svoju savjest: Kakvo je naše srce? Činimo li kompromise sa zlom? Doprinosimo li konkretno riječju, dje-lom i primjerom zaštiti života i dostojanstva nero-đenog djeteta, bolesnih, starijih i umirućih osoba?

U ispitu savjesti s tim pitanjima u odnosu na tek začeti život suočavaju se ponajprije žena – maj-ka i muškarac – otac koji su za njega najodgovor-niji. U svijetlu zakona ljubavi, oboje su pozvani slušati glas savjesti, ne dajući se zavesti nečovječnim zakonima i obmanjujućim glasovima, koji ugroža-vaju život nezaštićenoga ljudskog bića, kojemu su oni, kao majka i otac, »najbliži bližnji«. Ništa im ne bi smjelo zamagliti svijest o tome da je tolika velika vrijednost ljudskog života i toliko neotuđivo pravo na život nerođenog djeteta, da se ni na koji način ne može, pravom nad vlastitim tijelom, opravdavati donošenje odluke o tome životu, koji je sam sebi svrha i koji se nikada ne može smatrati »svojinom« drugoga ljudskog bića (Amoris laetitia, 83)

O tome u kojoj mjeri svojim stavom i djelova-njem doprinose pozitivnom i poticajnom ozračju prema novom ljudskom životu pozvani su svoju sa-vjest preispitati i svi ostali poput djedova i baka, rod-bine i prijatelja, djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama, u zdravstvu i medijima, poslodavaca, političara i zakonodavaca te svih drugih članova

kako vjerskih tako i društvenih zajednica. Na sličan način, počevši od odrasle djece u odnosu prema svojim roditeljima, valjalo bi obaviti i ispit savjesti glede zauzimanja za dostojanstven život bolesnih, nemoćnih, starih i umirućih članova društva.

Mi katolici smo dodatno pozvani zapitati se jesu li naše obitelji svetišta života i prve škole ljubavi. Vrednujući sve ono dobro što se već čini u Crkvi, valja dati odgovor i na pitanje u kojoj su mjeri naše crkvene zajednice utočišta majkama i obiteljima u nevolji te mjesta solidarnosti za bolesne, nemoćne, stare i umiruće.

Obraćenje na koje nas Krist poziva, a govor o savjesti je uvijek poziv na obraćenje, sastoji se u tome da činimo djela milosrđa, osobito najmanjima među nama (Mt 25,40). Stoga nastojmo iz dana u dan odgajati našu osobnu savjest u svjetlu zakona ljubavi koji nas potiče da gladne hranimo, žedne pojimo, strance primamo, gole odijevamo, a bo-lesnike i zatvorenike pohodimo, jer ćemo upravo po tom kriteriju biti na kraju vremena prosuđivani (Gaudete et exsultate, 95).

Naposljetku, slušajući glas savjesti pozivamo sve da nam se pridruže u protivljenju donošenju zakona koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nerođene djece, tih najnevinijih i najnezaštićenijih članova ljudske obitelji, jednako kao i onih koji bi ozakonili namjerno prekidanje života nemoćnih, bolesnih ili starih članova našega društva.

No, svjesni smo da nije dovoljno samo se usprotiviti nego je potrebno, pojedinačno i zajedno, učiniti sve što je u našoj moći, počevši od ustrajne molitve i svjedočanstva života, u cilju promjene društvene svijesti kako bi se stvorili zakonski i svi drugi preduvjeti za zaštitu ljudskoga života u svim njegovim fazama od začeća do naravne smrti. To će biti naš doprinos čovječnijem i pravednijem društvu.

Neka nam u tome pomogne Majka Božja koja je najsavršenije slijedila zakon ljubavi donijevši Ljubav na svijet, prateći je, preko smrti na križu, sve do slave uskrsnuća.

U Zagrebu, 25. siječnja 2019.

Mate Uzinić, dubrovački biskup,

predsjednik Vijeća za život i obitelj HBK

IKA

12

ekumeniZam

PiSmo hrvatSkih BiSkuPa SrPSkom Patrijahu

Vaša Svetosti!U novije vrijeme, napose nakon prošlogodiš-

njega završetka rada Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije i Srpske Pravoslavne Cr-kve, čija je zadaća bila zajednički razmotriti lik bl. Alojzija Stepinca prije, tijekom i nakon II. svjet-skog rata, učestale su izjave i svojevrsni prijekori u javnim nastupima i medijima najviših predstav-nika Srpske pravoslavne Crkve, upućeni Katoličkoj Crkvi i biskupima u Republici Hrvatskoj, među kojima posebnu težinu imaju Vaše riječi. Ovim pismom Hrvatska biskupska konferencija želi Vam o njima dobronamjerno i s poštovanjem iznijeti svoj stav.

1. Vaša Svetost je nekoliko puta javno pono-vio kako biskupi u Hrvatskoj šute. Na hirotoniji dalmatinskoga episkopa, gospodina Nikodima Kosovića (1. listopada 2017.) u prisutnosti split-sko-makarskoga nadbiskupa msgr. Marina Bari-šića i šibenskoga biskupa msgr. Tomislava Rogića, ustvrdili ste kako od braće katolika očekujete »pre svega od predstavnika Crkve da čujemo reč jevan-đeljsku, reč mira, reč ljubavi, da čujemo reč da smo pre svega hrišćani i kao takvi da bar jedni prema drugima pokažemo ljubav i uvažavanje«. U svom intervjuu Televiziji Hram (3. siječnja 2018.) kazali ste kako Vas »iznenađuje ćutanje Rimokatoličke Crkve. Crkva u Hrvatskoj ćuti. I danas se dešava mnogo nemilih događaja. Crkva ćuti«. Istaknuli ste da »Crkva koja je u velikoj meri doprinela tim bivšim odnosima, (treba) da podigne svoj glas u interesu istine, pravde, u interesu zajedničke vere«.

Na 62. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga (24. listopada 2017.), govoreći o stradanju srpskoga naroda tijekom XX. stoljeća, izjavili ste da je najtragičnije to što su ona došla »jednim delom od muslimana, a mnogo više od naše braće rimokatolika». Dodali ste: »Naša Crkva toliko go-dina očekuje da čuje reč kajanja i izvinjenja naše

braće rimokatolika, nikada nismo tu reč čuli. Ve-rovatno je nećemo ni čuti. I ono što nas posebno stavlja pred veliku jednu muku, a to je što mnoge ideje prošlosti i danas su prisutne u tim narodima. (…) Narod koji stvara istoriju na zločinu, na krvi drugoga naroda, taj narod nema budućnosti.»

U svojoj propovijedi (4. kolovoza 2018.) u Bačkoj Palanci, prigodom godišnjice vojno-redar-stvene akcije Oluja među ostalim ste rekli: »Danas, posle dve decenije pitamo se što je taj narod (hrvat-ski) rukovodilo i motivisalo da dignu svoju ruku na braću svoju, na braću koji su delili podneblje i ovu blagoslovenu zemlju dugi niz godina? Kakva ih je sila na to motivisala i da li je imalo neke sile druge koja je mogla da to zadrži i onemogući? Imala je. To je bila institucija Crkve koja je jedino mogla da zaustavi taj ponor, to zlo koje je iznenadilo ne samo naš narod, nego čitav narod sveta, pogo-tovo hrišćanske narode. I ako ima netko tko je zatajio, i netko tko je mogao da to zlo zaustavi, to je bila Crkva. (…) Crkva koja je pozvana da širi ljubav, narod koji čita jevanđelje, narod koji se moli Bogu i istome Spasitelju, zaboravio je kome pripada i stavio se u jednu sasvim drugu stranu koja ne može nikada i ničim biti opravdana. Straš-na tragedija, ta mržnja koja je počela u prošlosti nastavila se i u vreme takozvane Oluje, i što je tragično, ona je prisutna i danas.»

Za Vašega pohoda Crnoj Gori u mjesecu srp-nju ove godine, na pitanje novinara s kojom biste povijesnom epohom usporedili položaj Srba danas u Crnoj Gori, u intervjuu za podgorički dnevnik Dan (23. srpnja 2018.) odgovorili ste: »Usporedio bih ga sa položajem Srba u Hrvatskoj, u doba en-dehazije (NDH). Nažalost u Hrvatskoj ni danas nije bolji položaj Srbima.«

Neposredno po završetku rada Mješovite ko-misije za zajedničko razmatranje lika bl. Alojzija Stepinca, svi srpski članovi ove Komisije potpisali su 16. srpnja 2017. priopćenje za javnost, u kojem

13

polemiziraju s beogradskim Večernjim novostima, te s uvredljivim konotacijama govore o zagrebač-kom Kaptolu, prepoznavajući u pisanju navedenih srpskih novina »kaptolsku dirigentsku palicu«, jer su prenijele hrvatski prijevod završnoga Priopće-nja Mješovite komisije, pripisujući prevoditelju namjerne netočnosti. Glasnogovornik Srpske Pra-voslavne Crkve, bački episkop Irinej u Saopštenju od 18. srpnja 2017. nastavio je polemiku sa spo-menutim novinama, nazivajući njihovo pisanje »kaptolskim komentarima iz Zagreba« i iskazujući svoj stav ne baš blagim rječnikom: »Ne bih da se ovde i njima bavim iako su mi veoma dobro po-znati pošto sam ih slušao i čitao stotinama puta, a sadržaj nekih znam gotovo naizust. Sve u sve-mu, navijačko, servilno – rekao bih: kaptololatrij-sko i antipatrijaršijsko – sočinjenje…«

Ni u nekim drugim prigodama bački vladika Irinej nije birao riječi kad je govorio o Crkvi i bi-skupima u Hrvatskoj. Kao glasnogovornik Srpske pravoslavne Crkve osobito teške optužbe izrekao je u Saopštenju za javnost Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske pravoslavne Crkve sa redovnog za-sedanja održanog u Pećkoj Patrijaršiji i Beogradu od 29. aprila do 10. maja 2018. godine. U Saop-štenju je ustvrdio: »Konstatovano je takođe da su odnosi sa Rimokatoličkom Crkvom, Crkvama Reformacije i ekumenskim organizacijama korek-tni i konstruktivni, što nažalost, ne važi za odnose sa Hrvatskom biskupskom konferencijom, u kojoj, pored dobronamernih biskupa koji deluju u duhu Drugog vatikanskog sabora, postoji, nažalost, i do-bar broj biskupa neprikrivene proustaške orijenta-cije i ustašoidne retorike. Sabor se nada da će oni prvi izvršiti veći uticaj na hrvatske rimokatoličke vernike nego ovi drugi.«

2. Vaša Svetosti! Pitamo se, kakav bi mogao biti cilj i smisao navedenih tvrdnji po kojima kod Katoličke Crkve u Hrvatskoj i njezinih pastira ne postoji gotovo nikakvo dobro, nego samo zlo. U ne tako davnim vremenima slušali smo slične ocje-ne i o Vatikanu i o papi. Međutim, danas čuje-mo pohvale papi Franji i Rimokatoličkoj Crkvi, a pokude biskupima i Crkvi u Hrvatskoj. U in-tervjuu objavljenom u Jutarnjem listu (7. siječnja 2017.) ponešto ironično kažete “da ispadne kako srpski pravoslavni episkopi više drže do autoriteta rimskog biskupa negoli pojedini hrvatski katolički biskupi”. Smatramo neobičnim da poglavar jed-ne pravoslavne mjesne Crkve javno suprotstavlja

biskupe Katoličke Crkve u Hrvatskoj papi Franji, upućuje im prijekore i pripisuje zločine cijeloj toj Crkvi i cijelom hrvatskom narodu. Za zločine, kako u hrvatskom tako i u srpskom te u drugim naro-dima, krivi su pojedinci s imenom i prezimenom pa je na njima odgovornost za ono što su počinili.

Ne uspijevamo razumjeti namjere Saopšte-nja sa zadnjega zasjedanja Svetoga Arhijerejskog sabora Srpske Pravoslavne Crkve kad javno raz-vrstava hrvatske biskupe i tumači tko je od njih dobronamjeran i tko od njih djeluje prema II. vatikanskom, saboru a tko ne, te većinu od njih označuje kao ljude »neprikrivene proustaške ori-jentacije i ustašoidne retorike« bez objašnjenja na temelju čega ih smatra takvima. Bački vladika Iri-nej u intervjuu Politici (20. lipnja 2018.) ponovio je tvrdnju o korektnim odnosima s Rimokatoličkom Crkvom u cjelini, ali ne i s biskupima Hrvatske biskupske konferencije, »uz časne i hvale vredne izuzetke», te u znatnoj mjeri i Bosne i Hercego-vine, koji »kao da i ne čitaju izjave i deklaracije koje objavljuje njihov sopstveni vrhovni poglavar zajedno sa pravoslavnim patrijarsima, a ni druge izjave i tekstove pape Franje». Željeli bismo znati koji su razlozi zabrinutosti Vaše Svetosti i bačkoga vladike Irineja za odnos hrvatskih biskupa prema papi Franji? Naša povezanost s rimskim biskupom utemeljena je u vjeri Katoličke Crkve da je papa nasljednik sv. Petra, glava Biskupskoga kolegija, Pastir sveopće Crkve koji predsjeda zajedništvu u ljubavi, pa mu u tom duhu trajno iskazujemo puno povjerenje i duboko poštovanje te u vjerničkom posluhu prihvaćamo njegovu učiteljsku riječ. S ob-zirom na odnos između Srpske pravoslavne Cr-kve i Katoličke Crkve u Hrvatskoj smatramo da ga treba krasiti evanđeosko načelo: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata« (Mt 18,15-16). U prosudbama o drugima polazište treba biti argument istine koji valja obrazložiti »blago i s poštovanjem, dobre sa-vjesti« (1 Pt 3,16), a eventualnu uvredu oprostiti i »do sedamdeset puta sedam« (Mt 18,22).

Navedenim javnim negativističkim načinom komuniciranja nije moguće riješiti bilo kakav pro-blem ili pitanje. Takav pristup u hrvatskome druš-tvu izaziva otpore prema nastupima Vaše Svetosti, budi nepovjerenje prema Vašoj osobi i prema Srp-skoj Pravoslavnoj Crkvi te prema samim srpskim građanima u Hrvatskoj, produbljuje ranjenosti iz ratnoga vremena koje još nisu ozdravljene, potiče mržnju. Nastupi koji ne očituju nikakva suosjećanja

14

za žrtve i stradalnike uzrokovane od srpske strane, osobito teško pogađaju one hrvatske ljude koji su za vrijeme nedavnoga Domovinskoga rata bili istjerani iz svojih domova na području tzv. Repu-blike srpske krajine, Bosne i Hercegovine, napose iz banjalučkoga kraja, gdje nije bilo rata, a ubijena su i trojica svećenika. Tijekom 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 536.000 prognanika i izbjeglica, dok ih je 1992. bilo oko 800.000 iz Hrvatske, Bo-sne i Hercegovine, Socijalističke Republike Jugo-slavije, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Kuće su im najvećim dijelom bile razorene, brojna rodbina poubijana a mnogi otjerani u srpske logore. U to doba među prognanicima je bio i jedan sadašnji hrvatski biskup, koji je kao župnik s vreći-com u ruci zajedno s vjernicima izbjegao iz svoje župe pred nasiljem srpskih snaga. Određeni broj drugih svećenika, redovnika i redovnica završio je također u srpskim logorima, a jedan je svećenik ubijen. Tijekom Domovinskoga rata u Hrvatskoj po dosadašnjim saznanjima stradalo je 15.007 oso-ba, od kojih je 13.914 ubijeno, a 1093 nestalo. Više od 1300 objekata Katoličke Crkve i drugih svetinja uništeno je ili teško oštećeno. Navedene činjenice otvaraju pitanja na koja svi mi dugujemo odgovo-re istini i pravednosti. Temeljno je pitanje koje si moramo svi postaviti: Je li istinito i moralno ono što o drugima javno govorimo? Prešućujemo li dio istine? Jesmo li možda postali »suci što naopako sude« (Jak 2,4) i drugima oduzimamo dobar glas?

Posebnu težinu ima izjava Vaše Svetosti da je nedavni rat mogla spriječiti Katolička Crkva u Hrvatskoj. Nije ona imala nikakva utjecaja na srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića, na Jugoslavensku narodnu armiju, na paravojne po-strojbe iz Srbije, niti na druge koji su pokrenu-li i vodili rat na hrvatskome tlu. Naše zauzimanje za mirno rješavanje problema kod njih nije imalo nikakva odjeka. Rat je očitovao da nije utemeljena tvrdnja koju smo nekoliko puta čuli od Vas, kako hrvatski katolici slušaju svoju Crkvu za razliku od pravoslavnih vjernika. Poznato je, naime, da je većina srpskih političara, kao i Srpska Pravoslavna crkva u vrijeme demokratskih promjena 90-tih godina prošloga stoljeća, zastupala stav kako srp-ski narod ne može živjeti s hrvatskim narodom u samostalnoj hrvatskoj državi nego isključivo u okviru zajedničke države, a ako to nije moguće, Srbi nemaju drugoga izbora nego uzeti oružje u ruke. U pismu Lordu Peteru Carringtonu, predsje-datelju Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji,

patrijarh Pavle je u studenom 1991. napisao: »Ti naši sunarodnici, iste vere i krvi, suočeni su sa sledećim kobnim izborom: ili će se oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi sa mati-com srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske pre ili posle isele. Trećeg nema. Za to ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvi-ma, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajina. Teritorije na kojima je srpski narod vekovima živeo i na kojima je aprila 1941. imao etničku većinu pre genocida izvršenog nad njim od strane hrvatskih kvinsliških vlasti, ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvat-ske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom sa današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama.« Premda je patrijarh Pavle 1999. godine prigodom svoga prvoga posjeta Zagrebu nakon Domovinskoga rata savjetovao Srbima da budu lojalni građani Hrvatske i potaknuo ih »Časno ispunjavajte svoje građanske dužnosti i postupajte savesno po državnim zakonima Republike Hrvat-ske«, posljedice navedene srpske politike osjećaju se i danas u srpsko hrvatskim odnosima, za koje se ne može optuživati Katoličku Crkvu. Izneseni stav o nemogućnosti Srba da žive s Hrvatima u hrvatskoj državi pokazao se osobito pogubnim tijekom vojno-redarstvene akcije Oluja, kad je vodstvo krajiških Srba naredilo njihovo iseljavanje iz mjesta stanovanja i odlazak iz Hrvatske, kako svjedoči pouzdana ratna dokumentacija.

Vaše mišljenje koje ste iznijeli na već spome-nutom 62. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga (24. listopada 2017.): »Gde god žive Srbi, to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u Bosni, bilo u Voj-vodini, bilo Crnoj Gori i u drugim mestima« ne pridonosi miru i razumijevanju, jer samo Srbima dajete određena prava, bez objašnjenja kakva bi prava imali drugi građani koji žive sa Srbima. Povjerenje među Srbima i Hrvatima ne izgrađuje ni Vaše prešućivanje hrvatske države. Naime, kad upućujete pisane poruke vjernicima Srpske Pravo-slavne Crkve u Hrvatskoj, Vi gotovo redovito ne navodite državu u kojoj oni žive nego pokrajine Dalmaciju, Slavoniju, Liku. Neovisnost Republike Hrvatske priznale su gotovo sve svjetske države te joj Vaše ignoriranje ne može nauditi, ali ono nanosi štetu Vašemu ugledu u Hrvatskoj i ujedno građa-ne srpske nacionalnosti stavlja u nova iskušenja. Kad u svojoj nedavnoj izjavi u Crnoj Gori tvrdite da Srbima ni danas nije bolje u Hrvatskoj nego

15

li je bilo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, uvjeravate svoje sunarodnjake i druge hrvatske građane u nešto što nije točno i što ulijeva strah. Status Srba u Hrvatskoj definiran je Ustavom i za-konima, oni imaju svoje predstavnike u Hrvatsko-me saboru i na svim razinama lokalne uprave te danas participiraju kao koalicijski partneri u Vladi Republike Hrvatske i imaju mogućnost legalnim putem zauzimati se za ostvarenje svojih prava. Osim toga, ubrzo nakon potpisivanja posljednjega Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvat-ske o gospodarskim pitanjima, Hrvatska je Vlada sklopila sličan Ugovor sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom po kojem joj iz državnoga proračuna dodjeljuje određena financijska sredstva te je ona otvorila i vlastitu Gimnaziju u Zagrebu. Nije malen broj nekretnina, oduzetih tijekom komunističke vladavine u Jugoslaviji, koje je Republika Hrvatska vratila Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi.

3. Vaša Svetosti. Sve što su hrvatski biskupi u Jugoslavenskoj biskupskoj konferenciji, a po-tom i u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem govorili i činili tijekom rata od 1991. do 1995. i nakon njega do danas, dokumentirano je i svakome dostupno, među ostalim i u jednoj od najnovijih knjiga koju je napisala Julija Barunčić Pletikosić pod naslo-vom „Katolička Crkva u Hrvatskoj i Domovinski rat 1991 – 1995.“ U različitim prigodama, na su-sretima s patrijarhom Pavlom, u propovijedima, nastupima u javnim medijima biskupi su se zauzi-mali za pravo Hrvata na slobodnu državu, te pravo svih njezinih građana, napose Srba da u njoj žive svoj vlastiti nacionalni, kulturni i vjerski identitet. Dizali su glas protiv svakoga nasilja, tražili da se nastali problemi rješavaju mirnim putem, snažno se borili protiv mržnje i osvete Srbima. Za najtežih progona hrvatskoga stanovništva i rušenja njihovih kuća i svetinja, kardinal Kuharić je u svojoj propo-vijedi u Petrinji, na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., pozvao: »Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja ne ću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja ne ću ni igle uzeti iz njega! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja ne ću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njego-va oca, brata, sina, sestre!« Nažalost, ovakve riječi nismo čuli od predstavnika Srpske Pravoslavne Crkve. Od Kuharićeva evanđeoskoga stava posve se razlikuje izjava pakračkoga episkopa Lukijana

Pantelića, koji je u to isto vrijeme uvjeravao svoje sunarodnjake da djeluju po načelu: »Sada ćemo opet uzeti Stari zavet u kome piše ‘Oko za oko, zub za zub, mladić za mladića’, a posle Novi zavet, `ko tebe kamenom ti njega hlebom`«.

Hrvatski su biskupi nakon legalne i među-narodno priznate vojno-redarstvene akcije Oluja upozoravali na nedopustivost ubojstava, pljač-ki i paleža kuća srpskih izbjeglica te su se zauzi-mali za njihov povratak. Želimo napose spomenuti šibenskoga biskupa msgr. Srećka Badurinu, koji se izložio nemalim pogibeljima u takvom nasto-janju. Među ostalim, biskupi su intervenirali kod hrvatskih vlasti da se episkopi Srpske Pravoslavne Crkve, koji su na početku rata otišli iz Hrvatske, vrate u svoja sjedišta, a svoju osjetljivost za strada-nja srpskih svetinja iskazali su i na taj način što su u knjigu „Ranjena Crkva u Hrvatskoj – Uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991. – 1995.)“, u izdanju HBK 1996. godine, stavili i prikaz razore-nih sakralnih objekata Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj.

4. Usred ratnih zbivanja, kad su neki smatrali da nije uputno javno nastupati sa stavovima koji bi mogli obeshrabriti hrvatske vojnike u obrani slobode vlastite domovine, hrvatski su biskupi, 1. svibnja 1995. godine, na dan početka vojno-redar-stvene operacije Bljesak, uputili javnosti Pismo Hr-vatske biskupske konferencije o pedesetoj obljet-nici završetka Drugoga svjetskog rata u kojem su iznijeli jasna stajališta s obzirom na stradanja tijekom II. svjetskog rata i neposredno nakon njega te na trenutačne ratne nevolje. Izrazili su žaljenje prema svakoj žrtvi u Jasenovcu i u drugim mjesti-ma stradanja srpskih, židovskih, romskih, hrvat-skih i drugih žrtava, te prema onim Srbima koji su izgubili živote u ratu 1991. – 1995., među kojima su po posljednjim statistikama stradale 7204 oso-be, većinom pripadnika srpskih vojnih postrojbi, uračunavajući u taj broj i 873 osobe koje se vode kao nestale, te se zauzeli za pomirenje. Hrvatski su biskupi među ostalim u pismu kazali: »Pravo na život i dostojanstvo svake osobe pod Božjom je zaštitom. Stoga, svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti razlike ni rasne, ni nacionalne, ni konfesionalne, ni stranač-ke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sli-ku i priliku Božju. Pojedinačne i osobito masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje, uvijek

16

su i posvuda teški zločini pred Bogom i pred ljudi-ma. Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti žrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve. Spome-nut ćemo se žrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. Spomenut ćemo se žrtava Židova, Roma i svih kod nas ubijenih u Drugome svjetskom ratu samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog uvjerenja.«

U spomenutom Pismu biskupi su postavili pitanja koja su aktualna i danas: »Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajedni-ce i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hr-vati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako za-dobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i po-mirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?«

Ključ odgovora hrvatski biskupi našli su u mo-litvi Gospodnjoj: »Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.« Podsjetili su na poticaj pape Ivana Pavla II. u homiliji na misi u Za-grebu, 11. rujna 1994. godine: »Tražiti oprost i sam oprostiti, tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostav-ke za postizanje istinskog i trajnog mira«. Ustrajni u toj zadaći, hrvatski biskupi na različite načine nastoje promicati navedenu evanđeosku svijest. Među ostalim, čine to svake godine na Dan žrtve Vukovara, uključujući u molitvu – uz nedužne žrtve ubijenih na Ovčari – i sve druge ratne stra-dalnike te potiču na praštanje i pomirenje. Jednako tako svake godine u jasenovačkoj katoličkoj župnoj crkvi slave s brojnim vjernicima Dan obnove čišće-nja pamćenja i spomena mučenika, kada se u svojoj molitvi, kajanju i praštanju spominju nedužnih žrtava bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, ubijenih pod bilo kojom zastavom, od žrtava ja-senovačkoga logora i bleiburškoga križnoga puta do žrtava Domovinskoga rata, kako na hrvatskoj, tako i na srpskoj strani. Tomu činu molitve i po-kore posljednjih godina pribiva i slavonski episkop Jovan koji je svjedok da biskupi i Crkva u Hrvatskoj ne šute. Žalimo što Vaša Svetost nije upoznata s našim nastojanjima oko praštanja i pomirenja te u spomenutoj propovijedi u Bačkoj Palanci (4. kolovoza 2018.), pozivajući na praštanje tvrdite: »Mnogo puta smo to kazali, ali nažalost ne vidimo da i druga strana nešto slično čini.«

5. Vaša Svetosti. Svjesni da nas je Bog »pomi-rio po Kristu i povjerio nam službu pomirenja« (2 Kor 5,18), ponavljamo i danas ono što smo istaknuli u Pismu 1995. godine: “Željeli bismo po-sebno da katolici i pravoslavni u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema žrtvama i prema krivnji za žrtve, prema grijehu i prema pomire-nju. Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama, požurimo čas kad ćemo u slobo-di i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos i prema žrtva-ma i prema krivcima. Molimo da to vrijeme što prije sine!« Navedeno Pismo dostavili smo Vašoj Svetosti posljednji puta prije nekoliko godina po msgr. Orlandu Antoniniju, apostolskom nunciju u Beogradu, ali na naše prijedloge nismo do danas dobili nikakva odgovora.

Kao pastiri Crkve želimo u našemu društvu svjedočiti vjernost Isusovoj riječi: »Budite milo-srdni kao što je Otac vaš milosrdan. Ne sudite i ne ćete biti suđeni. Ne osuđujte i ne ćete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. (…) Jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti« (Lk 6, 36-38). U tom opredjeljenju ohrabruje nas i Vaša tvrdnja izrečena u intervjuu Jutarnjem listu, 7. siječnja 2017.: »Reči koje optužuju, upiranje prsta prema susedu, ne donosi nikome ništa dobro. Treba ih se čuvati. Ne dao Bog da reči verskih lidera budu izgovor za nova nasilja i nove nesre-će!« Smatramo svojom evanđeoskom zadaćom zauzimati se i dalje za međusobne susrete i razgo-vore, za nastojanje oko razumijevanja, za gradnju mostova u izravnoj bratskoj komunikaciji, čemu pridonose i povremeni susreti između pojedi-nih episkopa Srpske Pravoslavne Crkve i bisku-pa Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Predlagali smo više puta na pisani i usmeni način da nađemo mogućnost redovitih susreta Komisije Hrvatske biskupske konferencije za odnos sa Srpskom Pra-voslavnom Crkvom i Komisije Srpske Pravoslavne Crkve za odnos s Katoličkom Crkvom u Hrvatskoj o pitanjima koja se odnose na dvije Crkve i na njihovo djelovanje, ali ni na njih nismo dobili odgovora, te se Komisije nakon smrti patrijarha Pavla nisu više sastale. Rad u Komisiji o bl. Alojzi-ju Stepincu pokazao je koliko je važno razgovarati na dostojanstven način kao braća i o najtežim povijesnim prijeporima oko kojih se ne uspijeva-mo složiti, izbjegavajući polemiku putem javnih medija koja ne priliči kršćanima i pokazuje da zastupajući evanđelje nismo drugačiji od sinova

17

ovoga svijeta. Valja nam zajednički posvjedočiti da su praštanje i pomirenje jedini put oslobođenja od zarobljenosti prošlošću i dnevno-političkih interesa, da nas moć evanđelja izdiže iznad naših ukopanosti u nemoć zla, i očituje da je Crkva u

našim narodima prvenstveno posvećena čovjeku, služeći mu evanđeoskim putem.

Uz izraze posebnoga poštovanja i zajedništva u Isusu Kristu, našem jedinom Gospodinu, srdač-no Vas pozdravljamo:

Msgr. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, predsjednik HBK, v.r.

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolit, potpredsjednik HBK, v.r.

Msgr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski i metropolit, v.r.

Msgr Ivan Devčić, nadbiskup riječki i metropolit, v.r.

Msgr. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki i metropolit v.r.

Msgr. Antun Škvorčević, biskup požeški, v.r.

Msgr. Josip Mrzljak, biskup varaždinski, v.r.

Msgr. Nikola Kekić, vladika križevački, v.r.

Msgr. Vlado Košić, biskup sisački, v.r.

Msgr. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, v.r.

Msgr. Mate Uzinić, biskup dubrovački, v.r.

Msgr. Dražen Kutleša, biskup porečki i pulski, v.r.

Msgr. Ivica Petanjak, biskup krčki, v.r.

Msgr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH, v.r.

Msgr. Zdenko Križić, biskup gospićko-senjski, v.r.

Msgr. Tomislav Rogić, biskup šibenski, v.r.

Msgr. Petar Palić, biskup hvarski i generalni tajnik HBK, v.r.

Msgr. Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački, v.r.

Msgr. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, v.r.

Napomena: Pismo je napisano 18. studenoga 2018. godine i poslano patrijarhu Irineju. Budući da nije bilo odgovora, biskupi su Pismo objavili 6. veljače 2019. godine.

18

BleiBurg je Prva PoStaja križnoga PutaŠto Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj znači spomen

na ubijene u Bleiburškoj tragediji? Zašto joj je taj spomen toliko važan?

NABISKUP: Možda je za čitatelje važno napo-menuti kako je pred prodorom jugoslavenskih parti-zana u svibnju 1945. godine Hrvatska vojska i mnoš-tvo civila krenula iz Zagreba prema austrijskoj granici s nakanom da se predaju saveznicima. Britanske snage, koje su bile stacionirane kod Bleiburga, od-bile su prihvatiti vojnike i civile iz Hrvatske, te na-redile da odlože oružje i predaju se Jugoslavenskoj armiji. Prema nekim izvješćima, 15. svibnja 1945., u južnoj Koruškoj, a najviše kod Bleiburga, predalo se preko 100.000 vojnika i civila. Partizani su zaro-bljenike s Bleiburga povukli na područje današnje Slovenije i veliki dio pobili u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, Hudoj Jami, Ma-celjskoj šumi I drugim stratištima diljem ondašnje Jugoslavije. Bleiburg je tako postao simbol i metafora stradanja po završetku Drugoga svjetskog rata bez presude i osude, klasičan primjer ratnoga zločina protiv čovječnosti. O tomu se kroz pola vijeka ko-munizma nije smjelo ni govoriti, a kamoli za njih Bogu moliti. K tome su komunističke vlasti dale preorati postojeće grobove neprijateljskih vojnika te time učinile još jedan krajnje nehuman čin. Kad je pao Berlinski zid, a s njime i diktatura komunizma, počelo se istraživati i otkrivati brojna stratišta strada-nja i održavati javne komemoracije za stradale. Dosad je otkriveno oko 1700 masovnih grobnica.

Prijašnjih godina hrvatski biskupi i kardinali slavili su sv. Misu. Je li u okviru misnoga slavlja bilo događaja s kojima niste bili suglasni?

– U okviru misnoga slavlja i cijele liturgije, uključujući molitvu na groblju i procesiju do polja, prošle godine nije se moglo primijetiti ništa što bi bilo neprihvatljivo. Kasnije sam doznao za nekoliko incidenata. Prema informacijama organizatora, na komemoraciji je sudjelovalo preko 10. 000 ljudi, a policija je privela 7 osoba, od kojih je jednu odmah pustila. Žalim i osuđujem te incidente, jer njima nije mjesto na komemoraciji žrtava. Isto tako žao

mi je što su neki takve pojave s ruba komemoracije iskoristili da u krivom svjetlu prikažu i cijelu ko-memoraciju, koja je po svjedočenju organizatora sigurno bila najurednija i najbolja do sada.

Slažete li se s dijecezanskim upraviteljem Gug-genbergerom da je spomen mrtvih u Bleiburgu prošle godine bio instrumentaliziran za jednostrano politič-ko-nacionalno tumačenje povijesti?

– Dobrim dijelom sam već odgovorio na to pitanje. Dakle, ne dijelim taj dojam. Jednostrano političko tumačenje povijesti imali smo u komu-nizmu i danas je vrijeme kada se konačno možemo suočiti s povijesnom istinom i odgovornošću svih sudionika i promatrača velike tragedije koja je hr-vatski narod zadesila za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Dakako, da su i drugi narodi bili zahvaćeni tom ratnom i poratnom tragedijom i da svi oni imaju pravo i dužnost komemorirati svoje žrtve, ali i iskazati pijetet, razumijevanje i pošto-vanje prema žrtvama drugih, pa i neprijatelja. To smo mi hrvatski biskupi jasno istaknuli u pismu od 1. svibnja 1995. povodom 50. obljetnice završetka Drugoga svjetskog rata: „Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred te-žim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajed-nici? A zatim: Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” Nismo se sustezali izreći te riječi u iznimno teškom povijesnom trenutku nedavnoga Domovinskog rata (1991.-1995.) dok su Jugoslavenska armija i srpske paravojne formacije trećinu Hrvatske bili okupirali, domove spalili, broj-ne crkve razrušili, a mnogi naši sunarodnjaci i vjer-nici bili mučeni, ubijani ili protjerani. Tim pismom kao i komemoracijom u Bleiburgu želimo otvoriti „novo doba osnovano na pravednosti i istini“ u ko-jem ćemo moći žaliti žrtve kako iz svojih, tako i iz drugih zajednica i preporučiti ih Božjem milosrđu, jer su bili ubijeni bez procesa i suđenja.

19

Katolička Crkva u Hrvatskoj trpjela je pod ustaš-kom vlašću, a kasnije i pod komunističkom tiranijom. Imate li razumijevanja za pojedince koji na rubu Ble-iburške komemoracije nose simbole ustaškog režima?

– Crkva ne može živjeti bez trpljenja i progona koji je pročišćuju i jačaju. Trpljenja i pogoni podsje-ćaju da je ona Kristova, a ne ljudska ustanova. Crkva u različitim režimima i razdobljima svjedoči i čuva spomen muke, smrti i uskrsnuća Gospodina Isu-sa Krista. Ona je zajednica koja živi od spomena toga središnjeg događaja ljudske povijesti i time pokazuje ono u što vjeruje i za što se zalaže, kako za vrijeme Drugoga svjetskog rata, tako i nakon njega. I u današnjim se okolnostima trudi ostati na tragu Evanđelja, iako su prilike drugačije. Danas, naime, vlada neki novi sustav koji je papa u miru Benedikt XVI. nazvao „diktaturom relativizma“. A u duhu Kristove evanđeoske poruke kao i Deklaracije Europskog parlamenta kojom je utvrđen Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritar-nih sustava napose fašizma, nacizma i komunizma, nemam razumijevanja za pojedince koji na rubu komemoracije u Bleiburgu nose ustaška obilježja.

U vrijeme Jugoslavije masakri Titovih partizana bili su tabuizirani. Zbog toga se komemoracija i mo-rala održavati u Koruškoj. Ne bi li danas bilo moguće komemoraciju održati u Hrvatskoj?

– Naravno da je moguće komemoraciju održa-ti i u Hrvatskoj. Svake se godine održava više kome-moracija u: Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini blizu mjesta gdje se nalaze masovne grobnice. Tako se npr. održavaju komemoracije u Mariboru za ubi-jene i zakopane u tenkovske jarke na Teznom, ili u Macelju kod Krapine za ubijene u tom kraju, među

kojima je i veliki broj svećenika, redovnika i bogoslova. No, Bleiburg je simbol početka, prva postaja križnoga puta i stradanja nakon izručenja vojske i civila Titovim partizanima. I već preko sedamdeset godina ljudi se tamo okupljaju na komemoraciju svih stradalnika na brojnim križnim putovima tijekom 1945. godine.

Kako ćete reagirati na zabranu dijecezanskog upravitelja Guggenbergera? Hoće li 18. svibnja slaviti sv. Misa?

– Mi poštujemo službu dijecezanskog upravite-lja i njegove ovlasti. Ne razumijemo, međutim, nje-govo obrazloženje. Stoga, ne slažemo se s njegovom odlukom i ne možemo prihvatiti navedene razloge. Smatramo, naime, kako je upravo takva odluka politički instrumentalizirana, jer zabranjuje nešto što je Crkvi vlastito. A to je molitva za pokojne, tim više što su ljudi, tragično nastradali, bili osuđeni na „damnatio memoriae“, pa im je spomen desetljeći-ma bio zatiran. U tom vidu je odluka dijecezanskog upravitelja Guggenbergera obradovala one koji ne vole Crkvu i ne priznaju stradanje Hrvata u tomu teškom vremenu završetka rata. Zato smo očitovali svoje neslaganje. A komemoracija u Bleiburgu, 18. svibnja 2019., zakazana je i bit će održana kao i dosa-da pod pokroviteljstvom Hrvatskoga Sabora, uz uo-bičajene molitve, s odrješenjem za pokojne i sv. Mi-som, koju ove godine ne će predvoditi hrvatski biskup, već svećenik, ukoliko se odluka Biskupije Gurk-Klagenfurt u međuvremenu ne promijeni.

* * *

Mons. dr. Želimir Puljić, nadbiskup i predsjed-nik Hrvatske biskupske konferencije rekao je u raz-govoru za „Die Tagespost“, austrijski katolički list.

20

„aBortuS je namjerno i SvjeSno Prekidanje već ZaPočetog života ljudSkog Bića“

U „Argumentima“ HKR-a (4. II. t. g.) bilo je riječi o abortusu i sukobu dvaju prava : djeteta na život i majke na slobodu izbora. Gosti Tanje Popec bili su prof. dr. Tonči Matulić, autor knjige „Poba-čaj – drama savjesti” i profesor bioetike na KBF-u u Zagrebu, i ginekolog dr. Oliver Vasilj, stručnjak za područje fetalnog ponašanja djeteta iz KB Sveti Duh, Zagreb.

Ginekolog dr. Oliver Vasilj naglasio je da najno-viji, četverodimenzionalni ultrazvuk jasno pokazuje kako je cijeli ljudski život jedan kontinuitet – od začeća do prirodne smrti:“Neupitna je znanstvena činjenica da život počinje začećem. Od trenutka kad se spoje dvije spolne stanice nastaje potpuna infor-macija za budući razvoj ljudske osobe. I to nije samo jedan trenutak nego početak jednoga kontinuiteta, koji se trajno nastavlja. Od jednostaničnoga zigot-nog stadija, preko morule, blastociste, embrija do fetusa, nastavlja se i dalje, nakon rođenja.”

Dr. Vasilj je dodao da se rođenjem djeteta ništa ne mijenja. Dijete samo mijenja mjesto boravka. Ono i dalje uči, vježba, razvija se: “Cijeli naš život je kontinuitet razvoja od začeća do prirodne smrti. Ne može se u jednom trenutku povući jedna crta i reći da embrij ili fetus do toga dana nije bio ništa, a sada je nešto. U embrionalnom i fetalnom razvoju tu crtu nije moguće povući.”

Prof. dr. Tonči Matulić sa zagrebačkog KBF-a dodao je da je abortus namjerno i svjesno prekida-nje već započetoga života ljudskog bića: “Legalno inducirani pobačaj je namjerno ubojstvo nevinoga ljudskog bića koje ima urođeno, inherentno pravo na život. To mu pravo nitko ne može dati, vlast ga može samo priznati i konstatirati, ali ga ne može dati.”

Na pitanje o tome koje je pravo važnije ili snažnije, pravo djeteta na život, ili pravo majke na slobdan izbor, T. Matulić ističe: “Osobno imam poteškoća, a i iz kršćanske perspektive je goto-vo neshvatljivo pojmiti jedno takvo pravo, kao

što je to tzv. pravo na pobačaj. Pravo na ubojstvo nevinoga ljudskog bića je neshvatljivo, to je čista kontradikcija. Pravo podrazumijeva nešto što pro-miče život, štiti život, omogućuje procvat i zaštitu života, a nikako se pravom ne može nazivati nešto što gazi, uništava život, što vrijeđa dostojanstvo života, posebno nevinoga.”

Dr. Matulić je dodao: “Priča koju pričamo je priča o životu, radosti života i zaštiti nevinoga ljudskog bića. Moramo zato raditi na zdravstve-noj i spolnoj edukaciji, moramo osvješćivati što taj namjerno inducirani pobačaj doista znači, u svoj njegovoj dramatičnosti. Tako da ljudi znaju i da se tako usmjeravaju svojim ponašanjem da se mak-simalno može izbjegavati ono što se može nazvati ‘neželjena trudnoća’ ili ponašanja koja će dovesti do toga da žena bude prisiljena postaviti tzv. pravo na vlastito tijelo ili na vlastitu privatnost iznad prava na život vlastitoga nerođenog djeteta.”

Govoreći o odluci Ustavnog suda o ustavnosti zakona iz 1978. koji regulira abortus, dr. Matulić je naglasio: “Mislim da je to rješenje Ustavnog suda najgore moguće, jer je zakon iz totalitarnoga komu-nističkog vremena proglasio sukladnim s demokrat-skim vrednotama suverene Republike Hrvatske. Mi smo sada, po nalogu Ustavnog suda, u postupku donošenja novoga zakona i vidjet ćemo kako će se hrvatski zakonodavac postaviti u tom pravnom propisu koji se tiče namjernoga pobačaja.”

Na pitanje o predloženim mjerama zabrane pri-češćivanja onima koji zagovaraju i promiču pobačaj, T. Matulić je zaključio: “Takve bi stvari crkvena hi-jerarhija trebala, na jednoj načelnoj razini, dovoljno jasno i dovoljno na vrijeme objasniti, da ne bi bilo soliranja i uzimanja prava u vlastite ruke.” (Baština, 4. II. 2019. 590)

Dr. Tonči Matulić

21

Radovi na izgradnji nove crkve Sv. Nikole Ta-velića u Brnazama počeli su blagoslovom kamena temeljca, 11. studenog 2018. godine. Projekt crkve potpisuju Ivan Vulić, dipl.ing.arh. i Mate Žaja, dipl.ing.arh., (VV-PROJEKT). Lokacija nove cr-kve nalazi se između ceste Split – Sinj, i ceste Sinj – Brnaze. Površina novoformirane građevinske čestice je 3636 m2.

Plan gradnje 1. Crkva s polivalentnom dvoranom, župnim

dvorom i zvonikomVisina građevine: glavni brod max 15,90 m

od najniže kote uređenog terena uz objekt do vrha vijenca. Zvonik, max 40,50 m od najniže kote ure-đenog terena uz objekt do vrha zvonika. Na vrhu zvonika nalazit će se metalni križ visine 150 cm.

2. Potporni zidovi unutar parcele3. Ogradni (dijelom i potporni) zidovi po rubu

parcele4. Sabirna jama5. Parkirne površine sa pristupimaUlaz na parcelu crkve nalazi se s istočne strane,

sa ceste Sinj – Trilj (DC 60). Parkiralište je smješteno na zapadnom dijelu parcele. Predviđen je desni izlaz s parkirališta na cestu Split-Sinj (DC 1).

arhitektonsko oblikovanjeGrađevina je koncipirana kao trobrodna bazilika sa

asimetrično postavljenim zvonikom, te aneksom (župnim dvorom). Likovni izraz u skladu je s morfološkim i kli-matskim datostima lokacije, te namjenom. Horizontal-nim i vertikalnim gabaritima građevina čini uravnoteženu kompoziciju. Krov je većim dijelom kosi (pokriven limom), a manjim ravni neprohodni (župni dvor). Završna obrada pročelja je kombinacija kamena i žbuke.

opis objektaTemeljenje objekta je na armiranobetonskoj temeljnoj ploči.

Vertikalni nosivi sustav objekta čine armiranobetonski zidovi. Stropni nosivi sustavi su armiranobetonske ploče. Konstrukcija kosog krova je drvena rešetka. U Liturgijskom prostoru grijanje objekta predviđeno je kao toplovodno podno grijanje; hlađenje objekta predviđeno je stropnim fen-coil-ima. Pripreme medija za oba slučaja je toplinskim pumpama (smještene u okolišu objekta). Polivalentna dvorana i župni

iZgradnja nove crkve u BrnaZama

22

dvor imaju grijanje i hlađenje predviđeno fen-coil-ima. Priprema medija za oba slučaja je toplinskim pumpama. Prostori bez prirodne ventilacije biti će opremljeni mehaničkom ventilacijom.

tijek izgradnje objekta Odabrani izvođač radova, Graditelj svratišta d.o.o. Zagreb, je temeljem

Građevinske dozvole, Ugovorom o građenju od 31. listopada 2018. je uveden u posao. Radovi su započeli širokim iskopom građevinske

jame. Nakon pregleda temeljnog tla od strane ovlaštenog geotehni-čara, započeti su radovi izrade temeljne kanalizacije, horizontalne hidroizolacije i temeljne ploče.

Dana 8.ožujka 2019., betonirana je temeljna ploča objekta te je, 22. ožujka 2019., montirana dizalica sa istočne strane objekta za nastavak armiračko betonskih radova koji su u tijeku na izvedbi podrumskih zidova i stupova objekta. U tijeku su pripremni

radovi na postavljanju betonsko-armirane ploče na podrumu, odnosno kripti crkve.

nositelj projekta Zbog zahtjevnosti radova nositelj projekta je

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Troškovi izgradnje i cjeloku-pnog uređenja crkve uvelike nadvisuju moguć-nosti mještana Brnaza, Provincije, Samosta-na i Župe Gospe Sinjske, pa se ponizno obraća-mo i svim ljudima dobre volje da nam u skladu sa svojim mogućnostima pomognu novčanim prilozima. Tu molbu izražavamo znajući da su crkve kroz čitavu povijest podizane i uređivane ponajviše darežljivošću vjernika i dobročinitelja.

Svoje priloge možete uplatiti:

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja Trg Gaje Bulata 3 21000 Split Republika Hrvatska Matični broj: 1026 089 OIB: 50899783790 IBAN: HR61 2407 0001 1001 5132 4 Swift: OTPHR2X

Opis plaćanja: CRKVA BRNAZE

Sve o projektu i tijeku gradnje možete pratiti na web stranici:

www.crkvabrnaze.com.hr

iZgradnja nove crkve u BrnaZama

23

ZauStavite PoBačaj!U Washingtonu je održan 46. po redu Hod za

život koji je okupio brojne građane, političare, sena-tore i kongresnike iz svih dijelova SAD-a. Sudionici su nosili transparente s pro-life porukama kao što su: Život počinje začećem i Zaustavite pobačaje, te izgovarali pro-life slogane, donosi CNN.

Tijekom skupa je emitirana video poruka ame-ričkog predsjednika Donalda Trumpa. Trump je izdvojio neke od svojih dosadašnjih političkih na-pora protiv pobačaja, koji uključuju uskraćivanje financijske pomoći skupinama koje podržavaju ili promiču pobačaj. Također je naglasio kako se uklju-čio u zaštitu vjerskih sloboda liječnika, medicinskih sestara i dobrotvornih organizacija koje se protive pobačaju.

„Kada pogledamo u oči novorođenog djeteta, u njima možemo vidjeti ljepotu ljudske duše i ve-ličanstveno Božje djelo. Znamo da svaki život ima svoju svrhu“, izjavio je Donald Trump.

Vrhovni sud je prije 46. godine okrenuo leđa pravu na život. Međutim, u tom trenutku je rođen jedan pokret, koji je definiran suosjećanjem i lju-bavlju, pokrenut vjerom i istinom. Pokret koji od tada svakodnevno osvaja srca i umove“, naglasio je potpredsjednik Mike Pence koji je Hodu nazočio sa svojom suprugom i osobno donio snimku Trum-pova govora.

Američki potpredsjednik Pence se referirao na obljetnicu sudskog procesa Roe protiv Wadea iz 1973. godine, nakon kojega je SAD ozakonio poba-čaj. „Hod za život“ je 22. 1. 1974. godine pokrenula aktivistica Nellie Jane Gray.

Na Hodu su govorili predsjednik Američke biskupske konferencije nadbiskup Joseph Naumann,

senator Steve Daines, kongresmeni Dan Lipin-ski i Chriss Smith te urednik The Daily Wire-a Ben Shapiro.

Među sudionicima ovogodišnjeg Hoda za život je bio i 16.-godišnji Daniel Pierini koji je novinarima Washington Posta objasnio kako je njegova majka imala problematičnu trudnoću. „Liječnici su joj rekli kako joj prijeti spontani pobačaj ili bi mogla sama preminuti ako ne pobaci. Međutim, moja majka nije pristala na pobačaj nego se odlučila za život“, svjedoči Pierini.

Ginekologica Kathi Aultman, koja je nekada izvodila pobačaje, reflektirala se na svoj put prema osobi koja sada odbija prekidati trudnoću. „Ako je beba željena, onda je ona beba. Ako nije, onda je zovu fetusom“, izjavila je dr. Aultman.

Na prvom Hodu za život 1974. godine je su-djelovalo oko 20 tisuća ljudi, a u međuvremenu je prerastao u manifestaciju na kojoj se redovito oku-plja barem 200 tisuća ljudi. Godine 2013. na Hodu je sudjelovalo 650 tisuća ljudi. Polovicu sudionika redovito čine mladi ljudi. Održava se svake godine 22. siječnja. „Hod za život“ podupiru Katolička Cr-kva i brojne protestantske denominacije. Završnu molitvu na skupu predvodila je dr. Alveda King, nećakinja pokojnog vođe borbe za ljudska prava Martina Luthera Kinga.

Američki mediji još nisu objavili informaciju o broju sudionika na ovogodišnjem Hodu u Was-hingtonu. „Hod je započeo kao mali prosvjed koji je rapidno rastao i u međuvremenu se pretvorio u najveći pro-life događaj na svijetu“, stoji na strani-cama organizatora.

24

čudotvorna goSPa SinjSka i „alka“ (Xiii.)

uZ juBilej Franjevačke klaSične gimnaZije u Sinju (1838.-2018.)

škole i učitelji

Profesor je ne samo predavač nekoga gimna-zijskog predmeta, nego je pozvan da bude uzoran redovnik i svećenik, koji svojim životnim stavom odgaja svoje učenike i ujedno im otvara bogat-stvo i ljepotu istine i znanja koje im pruža pojedini gimnazijski predmet.

Crkvene su škole kroz duga stoljeća odgajala mlada srca za dobrotu i ljubav i ujedno pružala bo-gato znanje njihovu umu, da bi dobrim srcem i pra-vim znanjem mogli koristiti Crkvi i društvu te da bi mogli graditi bolji i sretniji svijet.

Kad je sv. Franjo Asiški u XIII. stoljeću osnovao svoja tri reda, nije se puno brinuo za školovanje i ob-razovanje svoje braće, nego je stalno naglašavao da braća budu poslušna Božjemu Duhu i njegovu svetom djelovanju. No, uskoro je sv. Bonaventu-ra, dugogodišnji vrhovni poglavar Reda, ne samo usmjeravao braću na istinski duhovni život, nego je uveo ozbiljni studij teologije i drugih znanosti, pa su franjevački samostani - što su dotada bili be-nediktinski - postali središta prosvjete, kulture, zna-nosti i umjetnosti. Taj zanos za znanjem i kulturom širili su ne samo franjevci, nego i drugi redovnici, npr. dominikanci, karmelićani, isusovci i drugi.

Tako su franjevci i u hrvatskom narodu bili ne samo učitelji vjere, nego i osobiti prosvjetni i kultur-ni djelatnici. I franjevci na jadranskoj obali, i članovi velike Provincije Bosne Srebrene, koja se proteza-la od Jadrana, preko Bosne do Budima u Mađar-skoj i Sofije u Bugarskoj, osnivali su škole, širili prosvjetu i znanost.

Kad su turski osvajači pokorili veliki dio hr-vatskoga naroda (1463.) u Slavoniji, Bosni, Her-cegovini i Dalmaciji, nastupilo je strašno doba i za fratre i za bespravni narod. U tim preteškim druš-tvenim i političkim nepravdama mali su i siromašni samostani bili jedine oaze prosvjete i kulture. Tako je fra Matija Divković iz bosanskoga Kreševa donio

u dalmatinski Split rukopis na hrvatskom jeziku da bi ga objavio. Ostao je razočaran, kad su fratri kazali da u Splitu i cijeloj hrvatskoj jadranskoj obali nema niti jedne tiskare. Ako želi tiskati knjigu, mora pu-tovati u daleku Veneciju. Stoga je fra Matija morao otploviti do Venecije. Tamo je objavio svoje djelo „Nauk kršćanski“ (1611.). Fra Andrija Kačić tri je svoja djela napisao u Zaostrogu, ali ih je tiskao ta-kođer u Veneciji. Njegov „Razgovor ugodni“ prvi je put objavljen 1756. godine. Do danas je objavljeno preko 70 izdanja, a neke su njegove pjesme preve-dene na 14 europskih jezika. Tako su i drugi fratri stvarali, pisali i tiskali svoje knjige.

ii. škole u Sinju

U Samostanu u Sinju uvijek je bila neka škola: osnovna, srednja ili visoka. No, Sinj je najviše poznat po svojoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, koja je osnovana 1838. godine. Stoga smo prošle godine proslavili 180. obljetnicu neprekinutoga djelovanja te odgojne i obrazovne ustanove.

Treba upozoriti da je Gimnazija u Sinju u to doba bila jedina gimnazija u austrijskoj pokrajini Dalmaciji u kojoj je nastavni jezik bio hrvatski. U Za-dru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru u gimnazijama je nastavni jezik bio talijanski. Zašto? Jer je politika carske Austrije bila ne samo nenarodna, nego protu-hrvatska. Talijanskoj nacionalnoj manjini austrijska je vlast dala sve četiri gimnazije u Dalmaciji, a ogro-mnoj većini hrvatskoga naroda niti jednu. To je bila njihova „demokracija“ i njihova „pravda“. Takva je država morala propasti. I propala je 1918. godine!

U to doba austrijske protuhrvatske prosvjetne politike, fratri osnivaju u Sinju za hrvatsku djecu Gimnaziju s nastavnim jezikom hrvatskim. Ta je škola postala rasadište i žarište hrvatske nacional-ne svijesti, pa je fra Ante Konstantin Matas, nje-zin profesor i ravnatelj, svojim knjižicama „Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije“ (1860.) i „Šilo za

25

ognjilo“ (1861.) zapalio baklju, koja se je razbuktala u „Hrvatski narodni preporod“ u Dalmaciji, kao što je to već učinio Ljudevit Gaj u banskoj Hrvatskoj.

iii. ProSlava juBileja gimnaZijeSvako novo doba traži nova rješenja za stare

probleme. Kad je Austrija, poslije napoleonovskih ratova ponovno zavladala Dalmacijom, prihvatila se i reforme školstva (uvijek neka „reforma školstva“, pa u Hrvatskoj i danas!). I Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja trebala je uskladiti svoje odgojno-obrazovne zavode s državnim zakonima. Stoga je 1838. godine Provincija osnovala u Sinju „Franjevačku klasičnu gimnaziju“, koja živi i djeluje već je180 godina. Razne državne vlasti (uglavnom

nenarodne!) progonile su ju na sve načine: oduzi-male joj pravo javnosti i zgrade, mijenjale joj ime, profesore bacale u tamnice i ubijale, zabranjivale tiskanje knjiga i časopisa te kojekakve druge teško-će i neugodnosti.

Uza sve te nepravde, Gimnazija je vršila svoju osnovnu dužnost: odgajala je mnoge franjevce i dru-ge svećenike, brojne pravnike, liječnike, gimnazij-ske i sveučilišne profesore, znanstvenike, pisce, umjetnike i političare. O svemu tome napisan je glaz-beno-scenski igrokaz „Rađanje, odrastanje i procvat Gimnazije“, koji je izveden poslije svečane sv. Mise zahvalnice, u Crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske, uoči blagdana Bezgrješne Djevice, 7. prosinca 2018. go-dine, kada je proslavljen taj visoki jubilej.

U toj priredbi nastupili su sadašnji i bivši pro-fesori i učenici Gimnazije, neki građani Sinja, koji se bave kulturnim i znanstvenim djelovanjem, a sve je vodio fra Blaž Toplak, ravnatelj. O tomu slavlju pisao je naš list u božićnom broju prošle godine (2018, br. 3, str. 23-26).

iv. neki oSoBiti učitelji

Arhiv Franjevačke klasične gimnazije u Sinju svjedoči da je u Profesorskom zboru bilo preko 250 profesora, od kojih su većina bili franjevci (školu je osnovala Provincija), ali je bilo i drugih građana (muškaraca i žena). Od profesora bilo je najviše franjevaca, od kojih su većina, poslije studija filozo-fije i teologije ređeni za svećenike, a onda studirali pojedine gimnazijske predmete na sveučilištima, bilo u domovini, bilo u inozemstvu. Ti su profesori uglavnom predavali cijeli život. Neki drugi su preda-vali vrlo kratko. Profesori franjevci vršili su i druge službe, i to najprije u Gimnaziji i Sjemeništu, npr. ravnatelji, razrednici, tajnici, predsjednici Školskoga odbora, duhovnici, ispovjednici, prefekti i druge. Neki su predavali i na državnim školama (to je za komunističke strahovlade bilo nezamislivo).

Također su vršili i razne službe u svojoj redov-ničkoj Provinciji: provincijali, definitori, gvardijani, župnici, dekani, zborovođe, urednici knjiga i ča-sopisa, knjižničari, arhivari i drugo. Provincija je uvijek nastojala da Profesorski zbor Gimnazije bude popunjen odgovarajućim kadrom.

Treba upozoriti na još nešto. Ponekad je tre-balo da na Gimnaziji predaje neki profesor koji je studirao i predavao na Franjevačkoj visokoj bogo-sloviji u Makarskoj. Tako je dr. fra Ante Jadrijević doktorirao teologiju u Rimu i dr. fra Krsto Kržanić

Nedovršeni zvonik i Franjevačko sjemenište (XIX. st.)

Franjevačka klasična gimnazija (1880.)

26

filozofiju u Milanu. Obojica su predavala na Gimna-ziji, a fra Krsto je bio i ravnatelj i urednik časopisa „Gospa Sinjska“.

Osim toga neki su profesori postigli stupanj doktora znanosti. Oni koji su stekli stupanj doktora iz gimnazijskih predmeta redovito su te predmete predavali na Gimnaziji, a oni koji su doktorirali filozofsko-teološke predmete predavali su na Gi-mnaziji dulje ili kreće, prema trenutnim potrebama. Stoga ćemo popisati sve profesore koji su postigli stupanj doktora bilo za gimnazijske predmete, bilo za filozofsko-teološke, a predavali su dulje ili kraće vrijeme na Gimnaziji.

doktori ZnanoSti ProFeSori na gimnaZiji

Od kraja XIX. do prvih desetljeća XXI. stoljeća, prema prikupljenim podacima, doktorat znanosti je postiglo 30 profesora. Svi su poredani po godini doktorata (ne po godinama rođenja ili smrti), a za svakoga su dodani neki osnovni podaci.

1. Dr. fra Ignacije Kržanić (1868.-1906.) dokto-rirao filozofiju na Sveučilištu u Innsbrucku u Austriji (1896.).

2. Dr. Ante Tripalo (1839.- 1918.) liječnik.3. Dr. fra Paško Mišura (1877.- ?) doktorirao je

klasičnu filologiju na Sveučilištu „Sorbona“ u Pari-zu 1899. godine. Dakle, na kraju XIX. stoljeća, dok mnogi Splićani nisu ni čuli za selo Čitluk, kraj Sinja, u Parizu, fra Paško brani disertaciju „Colonia Romana Aequum Claudium“. To je knjiga o rimskom gradu „Aequum“ (Čitluk). Objavljena je na francuskom jeziku (1921.).

4. Dr. fra Roko Vuković (1882.-1945.) doktorirao je biologiju na Sveučilištu u Louvainu u Belgiji (1912.)

5. Dr. fra Stanko Petrov (1887.-1963.) doktorirao je klasičnu filologiju na Sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj (1917.).

6. Dr. fra Josip Olujić (1888.-1944.) doktorirao je prirodne znanosti na Sveučilištu u Fribourgu (1918.).

7. Dr. fra Bonaventura Radonić (1888.-1945.) doktorirao je filozofiju na Sveučilištu u Fri-bourgu (1919.).

8. Dr. fra Gabrijel Cvitanović (1887.-1955.) dok-torirao je povijest na Sveučilištu u Münchenu (1920.).

9. Dr. fra Karlo Eterović (1874.-1935.) doktori-rao je filozofije na Sorboni u Parizu i obranio tezu „La volonté danas la philosophie de Duns Scot“ (1921.).

10. Dr. fra Vjenceslav Nakić (1890.-1964.) dokto-rirao je filozofiju na Sveučilištu u Fribourgu (1921.).

11. Dr. fra Roko Rogošić (1898.-1963.) doktori-rao je na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu (1923.).

12. Dr. fra Božo Vuco (1897.-1984.) doktorirao je dogmatsku teologiju na Sveučilištu u Fribourgu (1924.).

13. Dr. fra Vlade Radonić (1894.-1951.) dokto-rirao je povijest na Sveučilištu u Fribourgu (1927.).

14. Dr. fra Ante Jadrijević (1896.-1974.) dokto-rirao je teologiju u Rimu (1927.).

15. Dr. fra Krsto Kržanić (1894.-1973.) doktori-rao filozofiju na Sveučilištu „Sacro Core“ u Milanu (1927.).

16. Dr. fra Stanko Vidić (1894.-1973.) doktori-rao je prirodne znanosti na Sveučilištu u Fribourgu (1928.)

17. Dr. fra Ivan Glibotić (1901.-1987.) doktori-rao je na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu (1934.).

18. Dr. fra Jeronim Šetka (1909.-1990.) doktori-rao je slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1940.).

19. Dr. fra Ćiro Markoč (1912.-1984.) doktorirao je filozofiju na Sveučilištu „Antonianum“ u Rimu (1941.).

20. Dr. fra Gašpar Bujas (1906.-1963.) doktori-rao je slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1944.).

21. Dr. fra Karlo Kosor (1914.-1982.) doktorirao je hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1954.).

22. Dr. fra Jure Radić (1920.-1990.) doktorirao je teologiju na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1957.).

23. Dr. Ćiro Kalebić (1874.-1943.) liječnik.

Franjevačka klasična gimnazija (1908.)

27

24. Dr. fra Mirko Čović (1908.-1980.) doktorirao je slavistiku na Sveučilištu u Grazu u Austriji (1948.).

25. Dr. Angelina Gašpar (1964.) doktorirala je informacijske i komunikacijske znanosti na Filozof-skom fakultetu u Zagrebu (2013.)

26. Dr. fra Vicko Kapitanović (1944.-2015.) dok-torirao je povijest na Sveučilištu „Gregoriana“ u Rimu (1977.).

27. Dr. fra Jure Šimunović (1945.) doktorirao je filozofiju na Sveučilištu „Antonianum“ u Rimu (1983.).

28. Dr. fra Bruno Pezo (1948.-2015.) doktorirao je klasičnu filologiju na Sveučilištu „Salesiana“ u Rimu (1980.).

29. Dr. fra Željko Tolić (1963.) doktorirao po-vijest na Sveučilištu „Gregoriana“ u Rimu (1999.).

30. Dr. fra Jure Hrgović (1977.) doktorirao kla-sičnu filologiju na Sveučilištu „Salesiana“ u Rimu (2018.).

Dakle, od preko 250 profesora koji su djelovali na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju doktorat znanosti postiglo je njih 30. Većina su franjevci, jer je Provincija osnivač i vlasnik Gimnazije, pa se je uvijek brinula za nastavni kadar. Neki su predavali na Gimnaziji dugo godina, često i cijeli radni vi-jek: fra Stjepan Šandrić, fra Frano Nimac, fra Josip

Soldo, fra Augustin Akrap, fra Karlo Bašić i fra Ga-brijel Jurišić, a neki vrlo kratko. Od popisanih dok-tora većina je predavala dugo godina.

Posebno navodimo one koji su predavali kraće vrijeme (odnosno od jedne do tri godine): fra Ga-brijel Cvitanović, Angelina Gašpar, Ćiro Kalebić, fra Vicko Kapitanović, fra Ignacije Kržanić, fra Roko Rogošić, fra Željko Tolić i Ante Tripalo.

ZaglavakFranjevačka klasična gimnazija u Sinju kao i ci-

jela Franjevačka provincija Presvetoga Otkupitelja moraju biti dobromu Bogu zahvalne, a ujedno i po-nosne na djelovanje Gimnazije, na njezine učeni-ke i profesore, a posebno na doktore znanosti koji su odgajali i obrazovali brojene naraštaje ne samo franjevaca i svećenika, nego i intelektualce koji su u raznim zvanjima služili Bogu i narodu. Mnogi su od njih bili znanstvenici, sveučilišni profesori, liječnici, pravnici i istaknuti stručnjaci u raznim zvanjima i kulturnim ustanovama u domovini i u inozemstvu.

Svakako je vrlo lijep i znakovit podatak da su u 180 godina djelovanja Gimnazije tridesetorica profesora postiglo doktorat znanosti, koji su se, uza svoje školske obveze, bavili i znanstvenim i kultur-nim djelovanjem. Mnoge gimnazije i druge srednje škole ne mogu iznijeti slične podatke.

Treba upozoriti da su profesori često bili ured-nici časopisa „Gospa Sinjska“ (pokrenut 1922.), pisali o povijesti Samostana i Svetišta, Sinja i cijele Cetin-ske krajine, propovijedali i pastoralno djelovali u Svetištu kao i u cijeloj Krajini. Bili štovatelji i apostoli štovanja Čudotvorne Gospe Sinjske. No, o toj tremi treba posebno govoriti.

I što još reći? Treba samo poželjeti da Fra-njevačka klasična gimnazija - Deo juvante - vivat, crescat, floreat - s Božjom pomoću živi, cvate i raste!“

literatura(Fra Ante Konstantin Matas), Prvo izviešće o c. k. Dr-

žavnom nižem gimnaziju u Sinju koncem Školske godine 1872-73. U Splietu, tiskom Ant. Zannoni, 1873. s. 78.

O. PETAR KRSTITELJ BAČIĆ, Spomen-knjiga Franje-vačkoga gimnazija u Sinju. K proslavi 50-godišnjega njegova obstanka, Sarajevo,1905, s. 136.

Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, 1838.-1988.,-1954.-2004. Radovi Znanstvenog skupa…, Split-Sinj, 2004, s. 879.

Fra Gabrijel Jurišić

28

ljetoPiS Svetišta i žuPe

(siječanj-travanj, 2019.)

Siječanj

12. mladomisnici vojne biskupije u Svetištu

Vojni biskup u Republici Hrvatskoj msgr. Jure Bogdan predvodio je u subotu, 5. siječnja 2019. u splitskoj crkvi sv. Ante u Poljudu, svečano euhari-stijsko slavlje za vrijeme kojega je za prezbitere na naslov Vojne biskupije zaredio đakona don Hrvoja Relju i don Marka Trogrlića.

Mladomisnici don Marko i don Hrvoje su u subotu koncelebraciji s fra Tonijem Šimunovi-ćem i gvardijanom fra Petrom Klapežom slavili prvu svoju sv. Misu u našem Svetištu. Svetu Misu na Gospinu oltaru je predvodio mladomisnik don Marko Trogrlić

19. dijamantni pir

Supružnici Mirko i Iva Klišanin, okruženi svojom obitelji u subotu, proslavili su dijamantni pir – 60 godina braka. Misno slavlje predvodio je fra Antonio Mravak, župni vikar. Mirko Klišanin iz Miše i Iva r. Sablić iz Podhuma kod Livna, vjenčali su se 17. siječnja 1959. u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Podhumu. Ženidbenu privolu izrekli su pred župnikom fra Jozom Pripušićem. Preko Livanj-skog polja i Kamešnice život ih je doveo u Brnaze pred svetkovinu Velike Gospe, 10. kolovoza 1984.

godine. U šezdeset godina braka u kojemu je bilo radosti, ali i muke, puno truda, patnje i rada, uz pomoć Boga i zagovor Čudotvorne Gospe Sinjske, Iva i Mirko su odgojili troje djece, od kojih imaju 9 unučadi i osam praunučadi

26. Susret ministranata u Samostanu

Svake godine nakon božićnih blagdana i bla-goslova obitelji u našem Svetištu organiziramo za sve ministrante iz naše župne zajednice tombolu kao znak zahvalnosti za njihovo ministriranje. Tako je i ove godine u subotu 26. siječnja, na susretu je sudjelovalo 100 ministranata od kojih je 20-ak dobilo nagrade, a navažnije od svega je da su se svi dobro zabavili i družili.

29

31. u Svetištu štićenici centra juraj Bonaci

proslavili svoga zaštitnikaSveti Ivan don Bosco, kojeg Crkva slavi 31.

siječnja, pridavao je važnost odgoju cijele osobe, njezina duha i tijela. On je sa svojim štićenicima znao pjevati, igrati se, učiti, moliti i odlaziti na izle-te. Njegova vrata uvijek su im bila otvorena, srce još i više, te im je uvijek bio na raspolaganju. Zato su ga i djelatnici i korisnici centra za odgoj i obrazo-vanje "Juraj Bonaći" iz Sinja uzeli za svoga zaštitnika te za njegov blagdan svake godine u našem Svetištu slave svetu misu. tako je bilo i u četvrtak, 31. siječnja 2019. kada je svetom misom u 10 sati predsjedao fra Perica Maslać, a korisnici su ministriraali, čita-li i animirali pjevanje na svetoj misi. Molimo don Bosca da i dalje prati radnaših vrijednih djelatni-ka i korisnika našeg centra "Juraj Bonaći".

veljača

2. mons. dr. ante jozić novi nadbiskupPapa Franjo imenovao je danas 2. veljače nad-

biskupom i apostolskim nuncijem u Obali Bjelokosti svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Antu Jozića.

Mons. Jozić rođen je 16. siječnja 1967. godine u Trilju. Osnovnu školu završio je u Trilju, sjeme-nište i bogosloviju pohađao je u Splitu. Za sveće-nika je zaređen 28. lipnja 1992. godine po rukama nadbiskupa Ante Jurića. Mons. Jozić tri godine je službovao kao kapelan u Makarskoj (1992.-1995.), potom ga je nadbiskup poslao na studij u Rim (1995.-1999.). U diplomatsku službu Svete Stolice ušao je 1999. godine. Djelovao je u apostolskim nun-cijaturama u Indiji, Ruskoj Federaciji i Filipinima.

Poznaje talijanski, španjolski, engleski, fran-cuski, portugalski, njemački, ruski, kineski i poljski jezik.

2. hodočašće u dubrovnik i kotor

Tri autobusa sa 160 vjenika, na blagdan Svi-jećnice u subotu 2. veljače 2019., sudjelovala su na otvorenju 1047. Feste sv. Vlaha, zaštitnika Dubrov-nika i Dubrovačke biskupije. Po tradicionalnom pro-tokolu otvorenja Feste rektor Parčeve crkve mons. Toma Lučić pročitao je čestitke Dubrovčanima za Festu, pristigle kako iz domovine tako i iz svijeta, s kopna i s mora. Nakon čitanja pozdrava dubrovač-ki biskup mons. Mate Uzinić sve je blagoslovio te pustio golubice na slobodu uz radost i pljesak oku-pljenih. Nakon svečanog otvorenja svi hodočasnici sa svojim voditeljima fra Pericom Maslaćem i fra Ši-munom Markulinom uputili su se u Tivat gdje su u hotelu Palma prenoćili. Ujutro u nedjelju 3. veljače 2019. hodočasnici su se uputili s autobusima u Kotor na slavlje sv. Tripuna. U 10 sati Bokeljska mornarica izvela je kolo sv. Tripuna ispred katedrale nakon čega je slijedilo euharistijsko slaljem kojim je predsjedao Šibenski biskup mons. Tomislav Rogić, u zajedništvu s nadbiskupima i biskupima iz Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Albanije, te apostolskim nuncijem i brojnim svećenicima.

10. gospa lurdska u Brnazama

U zajednici Sv. Nikole Tavelića u Brnazama, u nedjelju je proslavljen blagdan Gospe Lurdske, suzaštitnice zajednice i mjesta. Voditelj ovogodišnje proslave bio je fra Josip Repeša, provincijski duhov-ni asistent i promicatelj duhovnih zvanja. Tijekom trodnevnice voditelj proslave vodio je vjernike kroz tri teme: „Bog pohodi narod svoj“, „Bog pouči“ i „Bog posveti narod svoj.“ Duhovna priprava je počela u četvrtak 7. veljače, cjelodnevnim Euhari-stijskim klanjanjem. Sljedeći dan bio je posvećen bolesnima i nemoćnima zajednice, a za vrijeme euharistijskog slavlja održano je i slavlje podjele

30

sakramenta Bolesničkog pomazanja. U subotu 9. veljače, na uočnicu blagdana Gospe Lurdske, održa-no je slavlje svete Ispovijedi, a nakon misnog slavlja održana je Služba svjetla, procesija s Gospinim kipom i svijećama.

Blagdan bl. alojzija StepincaU Svetištu Gospe Sinjske, u nedjelju 10.veljače

2019. godine, kad Crkva u Hrvata slavi i spomendan blaženog Alojzija Stepinca, slavljena je sveta misa kojom je predsjedao don Ante Mateljan. Nakon euharistijskog slavlja u crkvi je izveden oratorij za soliste, mješoviti zbor, orkestar i orgulje ”Slobodan u istini – Blaženi Alojzije Stepinac”’. Oratorij je djelo skladatelja maestra don Šime Marovića, kapelnika stolne crkve Sv. Dujma u Splitu, koji je i ravnao izvedbom, dok tekst oratorija potpisuje don Ante Mateljan.

Kao solisti nastupili su Marija Bubić-Jaman, sopran; Ana Ticl, sopran; Vinko Maroević, te-nor i Goran Velić, tenor. Zborske dionice izvodio je Mješoviti zbor Splitske katedrale i župe Gospe Fatimske – Split-Škrape, dok je na orguljama bio maestro don Ivan Urlić. Oratorij ”Slobodan u istini – Blaženi Alojzije Stepinac” sastoji se od prologa, tri središnja djela i epiloga, a prolazi Blaženikov život od biskupskog imenovanja preko njegovog poslanja obilježnog trpljenjem do svečane beatifikacije.

14. Fra ivica karlo lapić doktor teologijeFra Ivica Karlo Lapić, OH, pripadnik Bolničkog

reda sv. Ivana od Boga („milosrdna braća“), obranio je 14. veljače na Teološkom fakultetu Papinskog sve-učilišta Gregorijana u Rimu doktorsku disertaciju „Filoxenìa-hospitalitas nella prospettiva etico-teolo-gica come dimensione costitutiva dell’agire morale cristiano“ (Filoksenìja-hospitalitas u etičko-teološ-koj perspektivi kao konstitutivna dimenzija kršćan-skoga moralnog djelovanja) pod vodstvom prof. dr. Miguela Yaneza. Svečanom akademskom činu nazočili su doktorandova obitelj i rodbina, fra Jesus Etayo, general Reda, fra Massimo Villa, provincijal, broja braća redovnici i prijatelji.

Fra Ivica je rođen u Sinju 1968. gdje je završio osnovnu školu. Maturira o je u Zagrebu i diplomirao na Stomatološkom fakultetu 1993. godine i odmah u Beču stupio u Bolnički red svetog Ivana od Boga,. God. 1998. upisuje U Milanu je 2003. diplomirao Teološki fakultet i ređen za svećenika. U Generalnoj upravi Reda bio je tajnik i generalni definitor. Milo-srdna braća, nakon gotovo stotinu godina, ponovno djeluju u Hrvatskoj, u Katoličkoj bolnici sv. Rafaela na Strmcu (Nova Gradiška).

22.-24. Susreti ministranata u Sjemeništu

Franjevačko sjemenište u Sinju svake godine organizira vikend za ministrante završnih razreda osnovne škole. Na vikend-susretu sa sjemeništarcima imaju priliku da iz prve ruke upoznati se sa svakod-nevnim životom u sjemeništu. U dogovoru sa župni-cima i župnim vikarima u posjet Sjemeništu u dva turnusa, u vremenu od 22.-24. veljače te od 8.- 10. ožujka 2019. godine, su došla 33 ministranata iz Knina, Šibenika, Vinjana, Brnaza, Turjaka, Metkovića, Otoka, Košuta, Sinja, Čitluka-Jasenskog, Imotskog i Turja-ka. Za organizaciju i dnevni red susreta pobrinuli su

31

se fra Josip Repeša, provincijski promicatelj duhov-nih zvanja i fra Ivica Udovičić, ravnatelj Sjemeništa. Za organizaciju i dnevni red susreta pobrinuli su se fra Josip Repeša, provincijski promicatelj duhovnih zvanja i fra Ivica Udovičić, ravnatelj Sjemeništa.

ožujak

3. Predstavljanje krizmanika

(čitluk-jasensko)

Priprava za sakrament potvrde u našoj župi Gospe Sinjske započela je s početkom školske godi-ne. U svakoj filijalnoj zajednici naše župe kandidati za sakramente se pripremaju kroz župne kateheze. Tako se i 10 kandidata iz Čitluka i Jasenskog koji imaju kateheze subotom pripremaju za primanje sakramenta potvrde. Pošto se sakramenat podje-ljuje u Sinju kandidate smo prestavili zajedinici u Čitluku/Jasenskom gdje kandidati idu na nedjeljno euharistijsko slavlje, u nedjelju, 3. ožujka 2019., u crkvi sv. Franje, na Misi u 9 sati. Kandidati su animirali euharistijsko slavlje, ispovjedili svoju vjeru te su primljeni među kandidate za primanje sakramenta potvrde.

19. Sv. josip u glavicama

U nedjelju, 17.3. u Crkvi sv. Ivana u Glavica-ma obilježen je blagdan sv. Josipa, zaštitnika Do-movine i Katoličke crkve. U misno slavlje koje je

predvodio fra Lukica Vojković, uveli su nas ovo-godišnji prvopričesnici koji su izveli igrokaz „ Ta-tino obraćenje”. Sudjelovali su u misnim čitanjima, molitvi vjernika, te su se na najljepši način, moli-tvom i Božjom riječi predstavili svojoj zajednici. Dječji zbor je pjesmom slavio Gospodina, a na kraju misnog slavlja, mali anđeli, djeca iz vrtića, izmolili su molitvu svetom Josipu.

Blagoslov Samostana i kapelice u košutama

Jučer, na blagdan svetoga Josipa, zaštitnika družbe časnih sestara Služavki maloga Isusa u Ko-šutama, nadbiskup mons. Marin Barišić blagoslovio je novu kapelicu i samostan koje su časne sestre izgradile.

Svečanoj svetoj misi i blagoslovu nazočili su brojni svećenici, časne sestre te dobrotvori i vjerni puk, na opće zadovoljstvo poglavarice samostana č.s. Salutarije Đula koja je i najzaslužnija da je iz-gradnja privedena kraju.

32

23. krizmanici u međugorju

Grupa kandidata za sakrament potvrde Župe Gospe Sinjske s fra Antoniom i fra Pericom hodoča-stila je u subotu, 23. ožujka 2019., u Međugorje. Ovo hodočašće bila je jedna od priprava za sakrament potvrde i u sebi uključuje molitvu, svjedočanstvo liječenih ovisnika, ispovijed, euharistijsko slavlje u kojem je bio podijeljen i sakrament krštenja te zajedništvo mladih u vjeri.

28. molitva za poginule

u otoku, rudi, Podima i voštanima„Kao kršćani ne dopuštamo da naše srce obuzme

mržnja i osvetnički duh!“Prije 75 godina njemačka SS divizija „Prinz

Eugen“ pobila je 282 nevine osobe u selima podno Kamešnice. Stoga je i ove godine održana svečana komemoracija poginulih žrtava u selu Rudi.

Mons. dr. Jure Bogdan, vojni biskup, slavio je sv. Misu za žrtve pokolja u crkvi Sv. Martina u Ridi, a koncelebrirali su ju župnika Rude don Marin Ma-tijaca, župnik, vojni svećenici don Marko Trogrlić, don Hrvoje Relja, don Branimir Projić i župnici okolnih župnika. Sudjelovali su: Ivan Šipić, grado-načelnik Grada Trilja, Luka Brčić, dožupan, pred-stavnici općina i mjesnih odbora, članovi obitelji pobijenih i brojni vjernici.

Biskup je naglasio u homiliji: „U prigodi 75. obljetnice tragičnih stradanja naših roditelja, djedo-va, baka, rođaka, susjeda, sumještana, prijatelja i po-znanika, došli smo i ove godine kao kršćanski vjer-nici moliti kod Gospodnjeg oltara za njihove duše.“ Vojni ordinarij je završio propovijed pozivom da se svih žrtava uvijek sjećamo u molitvi te da u svojim mislima, riječima i djelima trajno budemo i ostane-mo u njegovoj istini i njegovoj ljubavi.

dokumentarni film ‘štafeta smrti’U dvorani Gospe Sinjske u Sinju u četvrtak, u

ispunjenoj dvorani, u organizaciji UHDDR-a Sinj, prikazan dokumentarni film ‘Štafeta smrti’, koji go-vori o 11 branitelja koji su u proboju iz okupiranih Bogdanovaca 10. studenoga 1991. krenuli u ‘štafetu smrti’.

Film podsjeća na konkretne događaje iz Do-movinskog rata koji su se zbivali od 10. do 22. stu-denog 1991. godine u minskom polju nedaleko od Marinaca. Od 11 hrvatskih branitelja koji su te nedjelje iz okupiranih Bogdanovaca krenuli u pro-boj s civilima, danas su živa samo dvojica – Ivica Jurčan i Đuro Kovačević, koji u filmu pripovijedaju o strahotama koje su prolazili. Jurčan je pratio pro-jekciju filma u Sinju.

Nakon intoniranja himne ‘Lijepa naša’ i moli-tvom za poginule branitelje, okupljenima se ukratko pozdravnim riječima dobrodošlice obratio i zahvalio gvardijan fra Petar Klapež.

Uoči prikazivanja filma govorio je Damir Rad-nić, umirovljeni pukovnik HV-a, ratni zapovjednik HOS-a u Bogdanovcima i jedan od inicijatora sni-manja filma. Radnić je kazao kako su Bogdanovci bili mali Vukovar. Istaknuo je kako su u izvlačenju, na licu mjesta, sedmorica branitelja poginula, a dvojica su umrla od ranjavanja te da tijela četvorice branitelja još nisu pronađena. Kazao je kako je 30-ak civila uspješno izvučeno na slobodu.

Nakon prikazivanja filma svoje svjedočanstvo o događjima tih 12 dana kazivao je stopostotni inva-lid i jedan od preživjelih Ivica Jurčan. Kazao je kako mu je drago što postoji velik broj zainteresiranih za istinu o Domovinskom ratu te da ovaj film prika-zuje pravu istinu o strahotama kroz koje su prošli branitelji o kojima svjedoče u filmu iz prve ruke.

‘Pokušao sam se ubiti, kao što se na filmu i vidi. Međutim, fizička nemoć, zatajenje oružja koje je oksidiralo zbog rose i hladnoće, moja nepokretnost, jer sam bio bez obje noge, dok mi je lijeva ruka

33

visila na koži, a desna teško stradala, jednostavno nisam imao snage ostvariti svoj naum i naravno da sam sada sretan zbog toga’, rekao je Ivica Jurčan, HOS-ov dragovoljac koji je u ‘štafeti smrti’ ostao bez potkoljenice i stopala, koji je u minskom polju ležao 12 dana, do 22. studenoga, kada su ga zarobili pripadnici JNA te ga, teško ranjenog, danima mučili.

Na kraju otočke premijere filma ‘Štafeta smrti’ Sinjani su kupnjom prigodnih majica sa znakom HOS-a dali svoj doprinos u prikupljanju sredsta-va za tiskanje monografije satnije HOS-a Vuko-var i izložbu ratnih fotografija ove slavne postrojbe iz Domovinskog rata.

29. Zavjetni dar gospi

Kao zavjet Čudotvornoj Gospi Sinjskoj ovu sli-ku sam izrađivala dugo godina. Slika je unikat i bila je na izložbama. Najdraže od svega mi je što sam ju mogla darovati tamo gdje najbolje pripada, tj. Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske.

Sandra Skočibušić

30. duhovna obnova nastavnika i roditelja

učenika Franjevačke gimnazijeU subotu, 30. ožujka 2019., u Samostanu Gos-

pe Sinjske je održana korizmena duhovna obno-va za roditelje učenika, nastavnike i zaposlenike

Franjevačke klasične gimnazije. Voditelj duhovne obnove bio je salezijanac vlč. Ivan Terze, župnik Župe Marije Pomoćnice na Kmanu u Splitu. Tema obnove je nosila naslov „Duh obitelji“. U drugom dijelu duhovne obnove euharistijsko slavlje u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske koje predvodio vlč. Ivan, uz koncelebraciju fra Blaža ravnatelja gimnazije, fra Ivice Udovičića ravnatelja sjemeništa te nastav-nika fra Jurice Hrgovića i fra Antonija Mravka.

travanj

1. 12. obljetnica ustrojavanja gardijske

mehanizirane brigade

Svečanost je započela mimohodom postrojbi GMBR iz vojarne 126. brigade Hrvatske vojske do crkve Čudotvorne Gospe Sinjske gdje je voj-ni biskup u RH Jure Bogdan predvodio misu uz koncelebraciju gvardijana svetišta Gospe Sinjske fra Petra Klapeža OFM, vojnih kapelana fra Bože Ančića OFM, fra Ilije Mikulića OFM, fra Mateja Ećimovića OFM i policijskog kapelana don Marka Trogrlića. Nakon mise održana je središnja sveča-nost obilježavanja dana brigade na Trgu dr. Franje

34

Tuđmana u Sinju. Središnja svečanost završila je obraćanjem ministra Krstičevića koji je pripadnici-ma GMBR-e čestitao njihov dan. Potom su položeni vijenci kod spomenika u Spomen-parku hrvatskih branitelja Domovinskog rata, uz molitvu odrješenja za pokojne koju je vodio biskup Bogdan.

6. hodočašće gospi trsatskoj

Vjernici iz Brnaza i Glavica u subotu, 6. trav-nja 2019., hodočastili su Gospi Trsatskoj u Rijeci. Na hodočašću je sudjelovalo 120 vjernika u pratnji župnih vikara fra Lukice Vojkovića i fra Antonia Mravka. Dolaskom u Svetište hodočasnike je u dočekao i pozdravio fra Bernard Barbarić, gvar-dijan i upravitelj svetišta. Misno slavlje u Gospinu svetištu za hodočasnike predvodio je fra Lukica uz koncelebraciju fra Antonia. Za vrijeme mise pjevali su članovi Pjevačkog zbora iz Brnaza pod ravnanjem Jelene Mihaljević. Nakon svete mise hodočasnici su izmolili Posvetnu molitvu Gospi Trsatskoj te su u molitvi i pjesmi učinili zavjet oko Gospina oltara. U Dvorani zavjetnih darova preko video projekcije hodočasnici su se upoznali s povijesti sa-mostana i svetišta Majke Božje Trsatske te kulturnim znamenitostima i važnim osobama. Hodočašće je završilo molitvom pred Presvetim oltarskim sakra-mentom koju je predvodio fra Antonio.

10. Sveta misa za ozdravljenje mons. ante jozića

U crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u srijedu, služena je sveta Misa za oporavak mons. Ante Jozi-ća, koju je predvodio provincijal fra Joško Kodžo-man uz koncelebraciju dekana Cetinskog dekanata don Stipe Ljubasa, gvardijana Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske fra Petra Klapeža i ostalih 30- tak svećenika cetinskog dekanata i fratara iz Sinjskog samostana.

Mons. Ante Jozić sin je našeg Cetinskog kra-ja i znam da je vjerni štovatelj Čudotvorne Gospe Sinjske, kada nije bio na svom radnom mjestu, a našao se u svom rodnom kraju nije propuštao pri-liku da bude suslavitelj svetkovine Velike Gospe u Sinju. Uvjeren sam da će ova naša molitva uroditi plodom, istaknuo je provincijal fra Joško.

Gvardijan fra Petar Klapež u svojoj propovijedi prisjetio se prošle Gluhe nedjelje u crkvi na dan kada je mons. Ante u prometnoj nesreći u tunelu sv. Ilije nastradao.

„Nastradali naš mons. don Ante od Gluhe nedjelje prolazi stvarnost svoga križopisa i u toj životnoj agoniji posebno smo mi vjernici pozvani s Gospodinom mučenim, raspetim i uskrsnulim čuvati taj dar posebno u ovim teškim trenutcima Isusova i našega spasenja. Vjerujem da bi i naš mon-sinjor don Ante da je ovdje poput apostola Pavla rekao da mu je sve gubitak osim onoga što samo Krist Gospodin daje. Iako, u ovoj svetoj Misi poput Isusa u maslinskoj agoniji vapijemo – Oče ako je moguće neka ga mimoiđe ovaj kalež. Naš don Ante bi s Isusom sigurno zavapio, ali Oče ne moja volja – nego tvoja neka se vrši. U toj vjeri prikazujemo Bogu najuzvišeniju molitvu ovu svetu misu da u životnoj agoniji našega don Ante, našega monsinjora i prvog biskupa ove dične Cetinske krajine da Bog bude uz njega i da se u ovoj njegovoj životnoj agoniji upravo vrši volja Božja.

Tom istom nakanom zazivamo moćni zagovor naše nebeske majke Čudotvorne Gospe Sinjske koju don Ante posebno časti i svaki dan joj se moli,” naglasio je gvardijan.

Podsjetimo, mons. Ante Jozić izabrani naslovni nadbiskup Cisse i apostolski nuncij u Obali Bjeloko-sti, ozlijeđen je u teškoj prometnoj nesreći i prevezen u Klinički bolnički centar Split s teškim ozljedama.

35

kum i kuma na krštenju i kriZmiSedam načina kako biti dobar kum svom

kumčetu.Zajedno i roditelji i kumovi pomažu djeci da

rastu duhovno bliže Bogu, a to ne završava nakon svečanosti krštenja. Ako ste dovoljno blagoslovljeni da postanete kum, što biste trebali učiniti da posta-nete najbolji kum?

Uz naše roditelje na našem je krštenju stajao posebno odabran par odraslih ljudi da nam budu duhovni vodiči. Osobno govoreći, moji kumovi su jako vjerni tom pozivu. Uvijek sam ih viđala kako se bezuvjetno ljube, prema drugima se odnose s po-štovanjem. Sa mnom su uvijek otvoreno razgovarali o vjeri. Oni su puni energije, genijalni i nikada im se neću moći u potpunosti zahvaliti za sve što su učinili za mene i druge.

Ponekad razgovaram sa svojim prijateljima i pi-tam ih imena njihovih kumova, a oni ih se ne mogu sjetiti. Zapravo se i ne sjećaju kada su zadnji put s njima razgovarali. Ne bi li kumovi trebali svakom kršćaninu biti važni u životu? Ideja da bi netko mogao odgovoriti “ne” na početku me iznenadila, no onda sam shvatila da možda ljudi jednostavno ne znaju kako biti dobar kum. Je li kumstvo obve-za i nakon sakramenta krštenja? Što znači biti dobar kum tijekom života?

Dok su roditelji primarni učitelji djece, kumo-vi su njihova duhovna potpora. U enciklici “Casti Connubii”, papa Pio XI. piše: Blagoslov potomaka, međutim, nije završio pukim rađanjem, već nešto drugo mora biti dodano, a to je odgovarajuće obra-zovano potomstvo. Roditelji su tu radi obrazovanja potomaka – tijela, uma i duše – a kumovi su tu da pomognu. I roditelji i kumovi zajedno pomažu djeci u duhovnom rastu, a to ne završava svečanošću kršte-nja. Ako ste dovoljno blagoslovljeni da budete kum, što biste trebali učiniti da postanete najbolji kum?

Sedam savjeta kako možete postati dobar kum:

1. molite za svoje kumčeNeprestano ga imajte u svojim molitva-

ma i tražite Božje upute o tome kako možete ku-mčetu dati najbolje smjernice i podrške. Molitva će

vam omogućiti da spoznate kako živjeti to duhovno majčinstvo i očinstvo na koje ste pozvani kao kumo-vi. Iako je legitimna pretpostavka da njihovi roditelji već mole za njih, kumčetu su potrebne molitve, što više tim bolje – baš kao što vrijedi i za nas. Nemojte se sramiti moliti za njih jednako često kao što biste molili i za svoje dijete.

2. nemojte mu biti stranacAko nakon krštenja nestanete iz života svog

kumčeta, to znači da propuštate njegov život i da niste vjerni svojem pozivu. Možda ste smiona kuma koja bez uljepšavanja govori o stvarima kakve jesu, ili ste pak dobri kum koji nikad ne zaboravlja poslati čestitku. Kojem god stilu kumova pripadali, vaš utje-caj na vaše kumče je velik. Ne postoji dvoje jednakih kumova, stoga ako ste blagoslovljeni kumčetom, prihvatite svoju ulogu i budite tu za njega. Ako ništa drugo, budite osoba koja će slušati. Nikad ne znate, možda ste jedina osoba s kojom bi porazgovarao u nekom trenutku života. Ako ste pozvani na rođen-dansku zabavu, promociju ili vjenčanje, potrudite se ondje i pojaviti. Ne propustite priliku da doista budete kumovi i to cijeli život, a ne samo na dan krštenja.

3. Budite primjerDajte najbolje od sebe kako biste pokazali da

bez obzira na sve što se događa u vašem životu ili na borbe s kojima se suočavate, ne odustajete od Božjeg plana za vas. Pokažite također da nikada ne treba odustati od sebe. Pjevajte hvalospjeve i himne ili ga pak pozovite na molitvu krunice. Možete ga voditi na večeru i zamoliti da on predvodi molitvu za blagoslov jela. Ili pođite zajedno na misu. Uvijek postoje prilika da vašem kumčetu budete svjedok pobožnog života.

4. Pazite na male stvariKumovi nisu tu samo da bi nam davali mate-

rijalne darove – iako su poznati po svojoj veliko-dušnosti. Možda nećete biti tako bogati kao neki

36

iz filma “Kum” – i nadam se ne skloni nasilju – ali uvijek možete dati nešto malo (molitvenu karticu, neku misao koja će ih podsjetiti na Boga i na vas, da ste tu da ih podržite u životu). Kumovi postoje da se duhovno daruju, a to se očituje i u darovima koje poklanjaju – telefonskim pozivima, zagrljajima, šet-njama, večerama, nogometom itd. Čak i uobičajeni telefonski poziv u nedjelju može biti od pomoći. Ne morate uvijek razgovarati o vjeri. Ako im se sviđa nogomet ili nešto drugo, pitajte ih o tome ili im go-vorite o svojim iskustvima o nogometu i školi. Male stvari su itekako bitne i učvršćuju odnos.

5. Pohvalite ih za ono u čemu su dobriDok su svi koncentrirani na njihov izgled i ocje-

ne, vi im recite da imaju prekrasan osmijeh ili da su vrlo ljubazni. Pokažite im njihove vrline. Razgova-rajte o stvarima koje ih zanimaju i pohvalite njihovu zauzetost oko toga. Ako je vaše kumče problematič-no, budite onaj koji će isticati dobro u njemu. Sjetite se, oni su jedinstveni. Neka to znaju. Bog svakome od nas daje posebne darove i talente koje samo mi posjedujemo. Pomozite im da to vide i razvijaju te darove.

6. Pokažite im da ste sretni što ste im kumS ponosom im dajte do znanja kako niste pri-

hvatili kumstvo samo iz dužnosti ili očekivanja, već

da vam je doista stalo do njih i da vam je čast zvati ih svojim kumčetom. S osmijehom na licu, sjećajte se što ste rekli na njihovu krštenju kada je svećenik upitao: “Jeste li spremni pomagati roditelje ovog dje-teta u njihovoj zadaći, na putu kršćanskog života?” Kumovi odgovaraju: “Jesmo.” Nastavite ponavljati taj odgovor.

7. uvijek ih usmjeravajte prema Bogu

To ne znači da svaka druga riječ iz vaših usta treba biti Bog ili Isus, već da ljubav nebeskog Oca dijelite sa svojim kumčetom. Bez obzira na njihov uzrast, podsjetite ih da su oni vaša kumčad i da uvijek mogu biti iskreni prema vama. Podsjetite ih na Gospodinovo svjetlo ako su u životnom traže-nju i neka znaju da postoji plan za njihov život. Vi ste im kumovi. Zapamtite da je vaš prvi cilj da ih dovedete Bogu, bilo to zgodno ili nezgodno, kroz te-lefonske pozive, posjete, razglednice, priče, podrške, a posebno molitve. Vaše kumče je dar od Boga i to ne treba zaboraviti, stoga budite savjesni kum.

Kumstvo je veliki blagoslov, a ako budete dali sve od sebe, bit ćete najbolji kum. Bilo da ste kum tek od nedavna ili već godinama, nikada nije pre-kasno da vaše kumče zna da ga volite i da ga želite voditi do neba.

Sretna kuma

uSkrSna meditacijaTko je ikada ustao rano i spremao doručak

nekome koga voli, zna u čemu je čar pripreme hrane za drugoga.

Svijet se tek budi, a u samoći se već nazire užitak koji će se roditi dok bude promatrao kako se hrani onaj do koga mu je stalo. Ustat će nas-pavan i gladan, a dočekat će ga pripremljen stol, jutarnje svjetlo i radost na licu. Mi ljudi to činimo jedni drugima. Puno češće nego li se čini. Bog to čini nama svako jutro, svakog dana, svakog časa. Mi jedni druge hranimo njegovom hranom. On nas hrani sobom.

Ivan je jednom zapisao o Isusu kako je spre-mio doručak svojima koji su se vraćali praznih

ruku s ribarenja. Bilo je to nakon uskrsnuća. I taj je doručak prešao u kršćansko kolektivno pamćenje. Kao da smo i sami došli na obalu i pristupili stolu. Tko hoće naslutiti čar toga zapisa treba se prebaciti u radost kojom Isus na žeravici sprema ribu i kruh. Ili, još bolje, neka onima koje voli spremi doručak.

Kada molitva riječima postane teška i do-sadna, dobar je način otrkića molitve na drukčiji način pretvoriti hranu u molitvu i spremiti stol onima koje volimo.

Pozvani smo za Isusov stol, ali pozvani smo i na pripremu stola drugima kao i na odaziv na pripremljeni stol.

Fra Ante Vučković

37

Franjevcu milijun dolara

Fra Petar Tabichi, franjevac, svećenik, profesor fizike i matematike te ravnatelj jedne siromašne ško-le u zabačenom selu u Velikoj dolini afričke države Kenije, nedavno je dobio milijun dolara. Tko mu je to dao i zašto?

Portali naglašavaju da je taj profesor mate-matike i fizike izabran za najboljega učitelja na svijetu. U Dubaju je primio nagradu od milijun dolara. Neki portali prenose tu vijest o učitelju koji je osvojio svjetsku nagradu, a ne pišu da je taj učitelj franjevac. Taj redovnik, dobitnik nagrade, govori svojim učenicima da je „znanost put za njihovu budućnost“.

Fra Petrovu školu pohađaju brojni učenici koji svi skupa imaju samo nekoliko udžbenika. Taj re-dovnik, kenijski profesor, ima 36 godina. Njegovi učenici dolaze iz ugroženih obitelji, a mnogi su siročad. Njihov profesor kaže da učenici slušaju nastavu u skupinama od 70 do 80 učenika, a škola ima samo jedno računalo. Brojni učenici do škole hodaju šest kilometara.

Kad je fra Petar primio nagradu rekao je: “Ov-dje sam došao isključivo zbog uspjeha mojih uče-nika. Ova nagrada im pruža priliku.“ A kenijski predsjednik Uhuru Kenyatta je izjavio: „Petre, tvoja priča je priča Afrike, mladog kontinenta koji puca od talenata!“

Svečanost dodjele nagrade vodio je australski glumac Hugh Jackman. Organizator natjecanja je „Zaklada Varkey“ koju je osnovala obitelj Varkey, Indijci, koji su se u Ujedinjenje Arapske Emirate doselili 1950-ih godina. Sjedište je Zaklade u Duba-ju, glavnom gradu UAE. Za tu „Nagradu najboljega učitelja na svijetu“ bilo je nominirano 10 tisuća učitelja i profesora iz 179 zemalja svijeta.

U ime svih štovatelja Čudotvorne Gospe Sinj-ske fra Petru Tabichi, pravomu sinu sv. oca Franje Asiškoga, iskreno čestitamo!

Nitko još ne govori u što će fra Petar utrošiti taj novac. A novine pišu da fra Petar od svoje do-sadašnje mjesečne plaće 80 posto daje za nabavku knjiga i školskih odijela siromašnim učenicima. Dakle, ako mu je mjesečna plaća, npr. 10.000 (de-settisuća) kuna, on 8.000 daje svojim siromašnima učenicima. „Nije sve u novcu“, kaže fra Petar.

Ima u nas, u Hrvatskoj, jedna pjesma koja pje-va: „Nije u šoldima sve!“ Je li to naša, ili fra Petrova pjesma?

Svaka čast fra Petru! On je pravi sin sv. Franje Asiškoga, koji je davno nazvan „Asiški siromašak.“

Uvjereni smo da fra Petar ne će kupiti automo-bil, ni sagraditi kućicu na moru. On će sigurno tim novcem graditi nove škole za svoju siromašnu djecu!

Što drugo reći, nego poželjeti: „Dobri Bog ga pomogao!“

Fra Petar prima Nagradu

38

hrvatSka kiParica - goSPina miljenica

mila Woduz 50. obljetnicu smrti (1968.-2018.)

Prije pola stoljeća završila je svoje zemaljsko putovanje i pre-selila se u vječnost Mila Wod, kiparica, profesorica, pjesniki-nja, uzorna vjernica, franjevačka trećoredica i osobita štovateljica Bogorodice Marije.

Djevojčica je rođena u Bu-dimpešti, 18. IX. 1888. godine. Otac joj je bio Čeh, a majka Hrva-tica. Školovala se u Beču, Bratisla-vi, Varaždinu, Zagrebu i Parizu. Naučila je više jezika i bila pravi poliglot. Osnovala je 1934. godine „Katoličku umjetničku radioni-cu“ u Karlovcu. Prva je žena u Hrvatskoj koja je izradila javni spomenik jednomu hrvatskom velikanu (1929.). Taj spomenik Stjepanu Radiću imao je vrlo tužnu sudbinu. Najprije je zbog političkih razloga „morao čekati“ i bio postavljen u Petrinji tek 1936. godine. Zatim su ga komunističke „narodne“ vlasti 1963. godine prebacile u Gradski park, da bude manje vidljiv. U Domovinskom ratu četnici su ga minira-li i zakopali u neki voćnjak. Konačno je 1998. pro-nađen, obnovljen i 1999. godine ponovno postavljen na svoje prvotno mjesto, na Trg Stjepana Radića u gradu Petrinji.

Treba upozoriti da je Mila izradila više svetač-kih kipova, npr. bl. Nikole Tavelića u Čuntiću, Petri-nji, Mariji Bistrici, Koprivnici, Samoboru i Zagrebu (Crkva Majke Božje Lurdske).

Najljepši događaj u njezinu životu bio je 21. XII. 1967. godine kada ju je kardinal Franjo Šeper doveo papi Palvu VI. Mila mu je predala svoj brončani kip „Kraljica mira“ kao znak zahvalnosti za sve što je Pavao VI. učinio za mir u ondašnjemu nemirnom svijetu. Taj je susret ona opisala u pismu, koje je objavljeno u časopisu „Marija“ (1968,2,74-6). I još nešto. Bila je uvjerena da joj Božja Providnost dala veliku milost. Kad je kardinal Alojzije preminuo, u

strašnim i nemogućim situacija-ma, sam Bog joj omogućio da s mrtvoga Kardinalova lica skine originalni otisak…

Umjetnica Mila bila je po-sebno povezana sa našim Sve-tištem Čudotvorne Gospe Sinj-ske. Marljivi i vrijedni svećenik fra Silvestar Aračić dogovorio se s Umjetnicom da izradi dva velika djela: 14 postaja Križnoga puta (jer su 1944. god. u Svetištu engleski zrakoplovi uništili vrlo lijepe reljefe) i 7 medaljona otaj-stava Franjevačke radosne krunice. Osim, naime, Gospine krunice koju svi vjernici znaju, postoji više

drugih krunica. Tako franjevci imaju „svoju“ sa 7 ra-dosnih otajstava: 1. Navještenje, 2. Pohod Elizabeti, 3. Rođenje Isusovo, 4. Poklon mudraca, 5. Nalazak u Hramu, 6. Uskrsnuće i 7. Uznesenje. Umjetnica Mila je izradila tih 7 medaljona. Dakle, ta njezina umjetnička djela (ukupno 21 jedinica) i danas po-tiču hodočasnike na pobožnost, jer je Križni put na zidovima Crkve, a radosna otajstva u ulaznom hodniku Gospina samostana.

O Križnom putu svoja je razmišljanja objavila također u časopisu „Marija“ (1964,2, 62-4). Onda je kazala što nije smjela napisati: „Otkrit ću vam jednu tajnu, koja ne smije sa mnom grob. Dok sam radila postaje Križnoga puta, čitala sam i razmatrala spise nekih mistika, a za crte lica uzela sam lik našega kar-dinala Alojzija Stepinca. To se sada ne smije javno reći. Kada dođe vrijeme, vi to javno posvjedočite!“

Pisac ovih redaka imao je prigodu nekoliko ju puta susresti. Mila je bila produhovljena oso-ba i prava dama.

B. Rišić

Nedavno je M. Maša Vekić objavila knjigu „Hrvatska kiparica Mila Wod“, Zagreb, 2019, 128.

39

† Fra šiMUn ČUGUra(jasensko, 17. iv. 1936. - omiš, 31. Xii. 2018.)

Fra Šimun Čugura, okrijepljen svetim sakramentima, blago je u Gos-podinu preminuo u franjevačkom sa-mostanu u Omišu u ponedjeljak, 31. prosinca 2018., u 83. godini života, 65. redovništva i 55. svećeništva. U če-tvrtak, 3. siječnja 2019. u 14 sati, u crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske u Si-nju mons. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski, služio je sv. Misu zadušnicu.

Rodbina, bogoslovi, sjemeništarci, časne se-stre, vjernici iz Omiša, Jasenskog, Sinja i drugih župa, te osobni prijatelji došli su se također opro-stiti od fra Šimuna. Pjevanje je predvodio mo fra Jure Župić. Sprovodne obrede, nakon završetka sv. Mise zadušnice, na groblju sv. Frane u Sinju prevodio je sinjski gvardijan fra Petar Klapež.

Fra Šimun Čugura rođen je 17. travnja 1936. u mjestu Jasensko, župa Sinj, od oca Šimuna i Majke Ane r. Žanko. Na krštenju je dobio ime Ivan. Prva je četiri razreda osnovne škole završio u Čitluku u razdoblju od 1945. do 1949. Potom pohađa Franje-vačku klasičnu gimnaziju od 1949. do 1959. U no-vicijat na Visovcu stupio je 1954. U međuvremenu je odslužio i dvogodišnji vojni rok. Slijedi nastavak filozofsko-teološkog studija na Visokoj franjevač-koj bogosloviji u Makarskoj. Svečane redovničke zavjete fra Šimun je primio u Makarskoj 26. travnja 1961. pred provincijalom fra Jerkom Lovrićem. Sveti red đakonata podijelio mu je u Makarskoj biskup Frane Franić, koji ga je 30. ožujka 1964. također u Makarskoj zaredio za svećenika. Mladu je misu fra Šimun proslavio u Sinju 5. travnja 1964. godine.

Ovaj naoko jednostavan i logičan životni i for-macijski put našeg fra Šimuna do svećeništva odvija

Pošli Su u neBeSku domovinu

se u vrlo složenim obiteljskim, društve-nim, religioznim okolnostima.

Kao svećenik fra Šimun je vršio sljedeće crkvene i redovničke službe: kao mladomisnik imenovan je žu-pnikom župe Banjevci, gdje ostaje tri godine. Nakon Banjevaca fra Šimun će 1967. godine preuzeti župu Pira-matovci. Tu će ostati do 1974. kada ga uprava Provincije imenuje gvardi-

janom samostana u Karinu. U toj službi ostaje do 1979., kada preuzima župu Bajagić. Nakon tri go-dine provedene u Bajagiću, postaje gvardijanom franjevačkog samostana u Živogošću, te župnik istoimene župe. Tu će ostati do 1988., nakon čega preseljava u samostan u Makarsku gdje vrši službe samostanskog vikara. U isto je vrijeme tri godine posluživao župe Kozica i Zavojane. Iako je smatrao da je njegova karinska epizoda završila, provincijal je zamolio fra Šimuna da 1991. još jednom preuzme gvardijanstvo u Kari-nu. U okolnostima rata i uz činjenicu da su fratri u to vrijeme bili protjerani iz svog samostana u Karinu, fra Šimun je kroz četiri godine zapravo bio samo gvardijan na papiru. Samostan je naj-prije opljačkan i do temelja srušen. Godine 1994. fra Šimun je imenovan samostanskim vikarom u Omišu a od 1996. do 2003., vrši službu gvardija-na omiškog samostana. Valja napomenuti da je omiški samostan u to vrijeme bio mjesto gdje su odlazili naši stari fratri jer im je tu pružana bolja medicinska skrb. Može se reći da je fra Šimun, s izuzetkom dvije visovačke godine koje je proveo kao domeštar od tih ranih devedesetih do svoje smrti proveo u Omišu, koji je očito zavolio.

Počivao u miru Božjem!

40

† Fra BrankO MiJić(Prugovo, 14. i. 1952. - knin, 11. i. 2019.)

Fra Branko Mijić preminuo je u bolnici u Kninu u petak, 11. siječnja 2019., u 67. godini života, 51. redov-ništva i 43. svećeništva. U franjevač-koj crkvi Gospe od Zdravlja u Spli-tu u ponedjeljak, 14. siječnja 2019., mons. Marin Barišić, nadbiskup split-sko-makarski, služio je sv. Misu zaduš-nicu za fra Branka. Homiliju je održao mons. Tomislav Rogić, biskup šiben-ski. U koncelebraciji uz biskupe bili su i mons. Ante Ivas, biskup šibenski u miru, provincijal fra Joško Kodžoman te još 84 svećenika. Osim svećenika na oproštaju su bili obitelj i rodbina pok. fra Branka, bogoslovi, novaci, časne sestre, vjernici osobito iz župa Prugovo, Knin i Stankovci.

Sprovodne obrede na groblju Lovrinac u Spli-tu za pok. fra Branka predvodio je splitski gvardi-jan fra Jakov Begonja.

Fra Branko Mijić rođen je 14. siječnja 1952. u Prugovu od oca Luke i majke Mande r. Bezina. Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu od 1958. do 1966. godine. Potom pohađa Franjevač-ku klasičnu gimnaziju u Sinju od 1966. do 1971. godine. U međuvremenu je 5. rujna 1968. stupio u franjevački novicijat na La Verni u Italiji, gdje je 24. kolovoza 1969. položio jednostavne zavjete. Filozofsko-teološki studij, kao student Franjevačke visoke bogoslovije, pohađa u Dubrovniku, Makar-skoj i Zagrebu, gdje je 8. veljače 1977. i diplomirao.

Svečane redovničke zavjete fra Branko je po-ložio na Visovcu 29. studenog 1975. Red đakonata primio je u Zagrebu 14. prosinca 1975. po rukama Josipa Salača, pomoćnog biskupa zagrebačkog. Za svećenika zaredio ga je nadbiskup Frane Franić u Solinu 27. lipnja 1976. godine. Mladu je misu fra Branko proslavio u rodnom Prugovu 11. srpnja 1976.

Za života fra Branko je vršio sljedeće sveće-ničke i redovničke službe: kao mladomisniku prva

mu je služba bila u župi Gospe van Grada u Šibeniku, gdje je kao župni vikar boravio godinu dana. Kao sve-ćenik, fra Banko je iz Šibenika pozvan na odsluženje vojnog roka u Tetovo u Makedoniji. Vrativši se iz vojske, u svojstvu župnika, fra Branko je 1978. godine preuzeo župu Slivno i tu će ostati do 1982. Nakon Slivna posta-je župnikom Miljevaca. Tu ostaje tri

godine, kada je 1985. godine imenovan gvardija-nom samostana na Visovcu. Tu je službu obnašao do početka Domovinskog rata 1991., nakon čega će, kao župnik, preuzeti župu Stankovci. Dobar dio vremena, kao stankovački župnik, fra Branko je proveo u poznatim ratnim nedaćama, izložen životnim pogiblima, strahu, užasima razne vrste. Nakon Stankovaca, fra Branko će preuzeti župu Perković u kojoj ostaje do 2016. godine, kada je na vlastitu molbu, izmučen kroničnom bolešću, razriješen službe i od tada je boravio u samostanu u Kninu, pomažući kao ispovjednik ali i u svim dru-gim pastoralnim potrebama. Treba napomenuti da se fra Brankovo zdravstveno stanje posebno 2008. godine pogoršalo, te je zbog liječenja neko vrijeme proboravio i u samostanu Gospe od zdravlja. Kao dugogodišnji župnik Perkovića, fra Branko je tri godine bio i dekan unešićkog dekanata, a uz to je tri puta biran i za člana svećeničkog vijeća Šiben-ske biskupije. Ujedno je bio i definitor Provincije u razdoblju od 1991. do 1994., te član različitih provincijskih vijeća.

Dok fra Branku izražavamo iskrenu zahval-nost za njegovo vjerno i predano redovničko-sve-ćeničko služenje za dobrobit vjernika, kojima je bio poslan, za povećanje vjerodostojnosti i ugleda Crkve u našem hrvatskom molimo dobrog i milo-srdnog Boga da ga nagradi vječnom Domovinom na nebesima.

Počivao u miru Božjem!

41

† Fra iVan BULJeVić(gradac drniški, 17. vi. 1952. - kijevu, 20. i. 2019.)

Fra Ivan Buljević preminuo je u Kijevu u nedjelju, 20. siječnja 2019., u 67. godini života, 50. redovništva i 42. svećeništva. Za pok. fra Ivana U fra-njevačkoj crkvi Gospe od Milosti na Visovcu, u četvrtak, 24. siječnja 2019. mons. Tomislav Rogić, biskup šibenski, služio je sv. Misu zadušnicu.

U koncelebraciji bio je mons. Ante Ivas, biskup u miru, te još 78 svećeni-ka. Na oproštaju su bili đakoni, bogoslovi, novaci, časne sestre, braća i sestre pok. fra Ivana te članovi rodbine, župljani Kijeva, i osobni prijatelji.

Sprovodne obrede, nakon Mise zadušnice, predvodio je kninski gvardijan fra Marko Duran. Riječi oproštaja uputili su mons. Tomislav Rogić, vikar Provincije fra Ante Udovičić.

Na početku homilije o. Biskup je citirao riječi pjesnika: „Ni život ni smrt ne pripada meni - Ja sam samo onaj koji je u sjeni - Onog što mu smrt ne mogaše ništa - Onog što pretoči se u stub... sunčani / Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni - Iz zatoka tvari iz te tvarne muke / U ona daleka sunčana počivališta - Pruža - Ruke.“ Tako piše pjesnik raz-mišljajući o uskrsnuću Kristovu, nastavio je mons. Rogić, i naglasio kako nas „iste nas misli obuzimaju dok se ovom misnom žrtvom opraštamo i za dušu fra Ivana molimo, a za njegov život i svećeničko - redovničko služenje Bogu zahvaljujemo.

Fra Ivan je rođen 17. lipnja 1952. u župi Gra-dac Drniški od oca Jakova i majke Terezije-Ane r. Vidović.

Osnovnu školu pohađao je u Gra-cu Drniškom (1959. – 1967.). Franje-vačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju (1967. – 1972.), a Franjevačku vi-soku bogosloviju u Makarskoj (1972.-1976.) i u Zagrebu (1976. - 1978.).

U novicijat je stupio 1. srpnja 1969. u Sinju, a jednostavne zavjete položio 29. lipnja 1970. na La Verni (Italija). Svečane zavjete položio je 4.

listopada 1974. u Makarskoj.Za đakona je zaređen 4. srpnja 1976. u Stan-

kovcima, a red prezbiterata primio je 3. srpnja 1977. u Splitu. Mladu misu proslavio je u župi Gradac Drniški 17. srpnja 1977. godine.

Službe Vrlika (1977. – 1979.) župni vikar, Čvrljevo (1979. – 1985.) župnik, Split (1985. – 1997.) ekonom Provincije i osniva Provincijski caritas, definitor Provincije (1988. – 1991.), Vi-sovac (1997. – 2006.) gvardijan, Kruševo (2006. – 2012.) župnik, Karin (2006. – 2009.) vikar i eko-nom samostana, Karin (2009. – 2012.) vikar samo-stana, Kijevo (2012. – 2019.) župnik.

Trojedini Bog stvarajući čovjeka na svoju sli-ku i priliku utisnuo mu je i osjećaj za susret. Upravo po njima, susretima, s pogledom u prošlost pam-timo ljude, a s pogledom u budućnost očekujemo ponovni susretsa svojim stvoriteljem.

Dok Bogu zahvaljujemo za njegov život i sve-ćeničko služenje živimo u nadi isčekujući ponovni susret s našim fra Ivanom u svjetlu vječnoga Boga Stvoritelja.

Počivao u miru Božjem.

42

BogoSlužje velikoga tjedna u Svetištu  i žuPi goSPe SinjSke

štovatelji Svojoj goSPi

Sretan Uskrs, aleluja!

43