Srednjovjekovna filozofija I

Patristička filozofija (skolastička)

Počinje nešto ranije nego srednjovjekovna filozofija. srednji vijek je bilo mračno doba. da nije bilo srednjovjekovne filozofije, ne bi nam osatlo ništa (xy). apologisti- autori koji se javljaju u tom periodu. Boetije- najpametniji senator u propalom Rimu. apologija- obrana kršćanskog nauka od rimskih careva. apologisti žele pokazati da u kršćanstvu nema ništa štetnoga

Patristički period- 100- 750*prvi period 1- 325 (micjeski koncil)*drugi period 325- 476*treći period početak 6.st.- sredinja 8.st.

Evanđenje kao osnovna zadaća PF; označuje radosnu vijest i shvatljivo je onoliko koliko je to moguće. implicira (uključuje) teoretke izraze kao 'opstojnost Boga', naučava da čovjek ima dušu koja je važniaj od tijela, te donosi neku novu etiku koja je utemeljena na ljubavi prema drugome i smatra da su svi ljudi isti jer su svi od istog Oca. didahe- najstariji kršćanski spisi; pisma Sv. Clementa Rimskog i Sv. Polikarpa- prvi spisi- kritički, akepsko- etički. prvi kršćani su se bavili filozofijom radi obrane kršćanske vjere- 'Filozofski spisi protiv kršćana'. svaki kršćanski spisi kao Ivanovo evanđelje ili Pavlova poslanica. početak nauka o SF o kršćanstvu je obrana. ugl.Bog postoji; ljudski razum participira na logosu i zato ljudski razum bolje razumije. u SF koriste se Platonove ideje. židovski način- tipično religijski način- 'Ego sum i sum'. u SF spaja se jedan i drugi način- filozofski antički i židovski religijski. 123.g.- prve apologije, 125.g.- jedna istina da postoji samo jedan jedini Bog- ex nihilum (iz ničega) iako Hegel to prevodi 'iz nečega' što ne valja. anihilacija- proizvođenje, ali creatio

Sv. Augustin- mučenik

Dolazi iz mnogoboštva u jednoboštvo- kršćanstvo. religija duha prelazi u religiju kršćanstvaDjela A: 'Prva apologija'(relevantni nauk), 'Druga apologija' (Marku Aureliju), 'Trifonom' (oko 460.g.-najveći filozof). filozof.nauk stoicima, peripateticima, pitagorejcima, te platoncima. dostatnost Platonove F- istinska i sigurna F. uvjerenje da kršćanstvo niej religijski nauk koji postavlja granice razuma nego ga obogaćuje. u antičkom ambijentu perspektiva je bila zatvorena- iz ničega ne može ništa nastati. logos je vječni razum koji razum poistovjećuje s bogom, a i prvi je princip. sjeme razuma- participacija na logosu- sjena razuma 1,2,3; 1- ljudski razum koji ptp na idejama i pomaže da se bolje shvate kršćanske istine- povjerenje u ljudski razum je povjerenje u F. intelectus fidei- dimenziaj u vjeri što razum može shvatiti. Da vjera ne bi bila slijepa'- Kant. gnoseo- nema veze sa kršćanskom filozofijom

KATEHETSKA ŠKOLA U ALEKSANDRIJI

Clement Aleksandrijski (oko 150-211) , rođen u Ateni koja nije više centar znaja, nego Aleksandrija, di se on obraća an kršćanstvo. razvija se interdisciplinarni pristup sveučilišta. djela: 'Protretiko', 'Pedagogus' (Odgojitelj), 'Stromata'. odnos F kao i kod A- kritizira grčku mitologiju i F, posebno vrednuje Platona- cjelina istine nije u antičkoj F, nego u onom što je Krist kasnije objavio što će kasniej biti sažeto u formuli 'credo inteligam'- nastoji izgraditi sitinsku F, koja je za nj istinska vjera, vidi F koja tu može jako pomoći. odbacuje pozitivističku spoznaju o bogu, te predlaže negativnu 'Pseudodionizija Arogadiga'. pozit.pojam izriče nešto što jest, bit nekog predmeta, dok je beskonačno negativan pojam, npr.da je svijet beskonačan, nema granica, netko tko je besmrtan nije smrtan. biće nadilazi naše sposobnosti spoznaje- nešto što nije- značajan za sposobnost ljudskog uma

ORIGEN (185- 354)

Otac europske kulture. od malih nogu je kršćanin, a s 18 je već vodio školu; provodi intenziva studij Sv. Pisma i strogi astetski život; posvećen amo studiju, te odbija sve ostalo. škola je bila za katekumene- osobe koje su htjele biti kršćani, čiju je školu on držao. isti učitelj ako Platonov- Amonije Saka. Gl.F djela: 'O počelima', 'Protiv Cezona' (prvi spis protiv kršćanstva koje O komentira- Cezonovo djelo je izgubljeno, a O sačuvao). kod O struktura djela je zanimljiva: 1.da je Bog od vječnosti stvorio svijet, 2.da bi stvorio svijet, O je stvorio logos- sin božji koji je niži od boga; otac koji je niži od boga- kršć.terminologija, dok je Duh Sveti još niži. izučavanje preegzistencije duše- logos stvara duhovni svijet di spada i ljudska duša; duhovna bića nisu dobra po naravi, nego po slobodnom izboru. sloboda prvi put dobiva bitno značenje jer je kod O konstitutivna bit. pad duhovnih bića uzrokuju stvaranje materijalog svijeta. materijalni svijet je nastao po Platonu jer jer sve trea biti dobro kao dobro, a ljudsko tijelo radi kako bi duša imala gdje donositi kaznu. postoje različite vrste materija koje koje su ovisne o duhovima koji su hipoarhijski postrojeni. logos se mora utjeloviti kako bi otkupio pali svijet- mora postati dio svijeta, te se sve na kraju vraća bogu, odakle je je i poteklo. kod Platona se samo duša vraća- postupak vraćanja: apokatastris, nema vječnog cirkuliranja jer ima početak i kraj. prva sistematizacija kršćanske misli: 'Počela' Origena. on govori o 3 osobe kod boga; stvaranje zajedno s čovjekom; utjelovljenje logosa i povratak- padanje. filozofiji je središte sloboda- konstituivni princip bića- totalna apsolutna novina. stvaranje slobodnog čina, slobodan izbor božje volje, te otkupljenje

SV.GRGUR IZ NISEBio siskup, rođen oko 335- 395 u Kopodociju. zainteresiran za ant.F probleme svemira itd. pokušava donijeti neke atribute- ono što mi njemu pripisujemo- najčešće negativni pojmovi- nije materijalno, ni smrtno itd. kaže da je bog ono štoe po naravi. razum mora naći način kako će nešto reći. sve su stvari u odnusu an njea ništa, a usporedne sa ništa, tj ovisne o postojanu. svijet je inteligibilan jer ga je bog stvorio razumski. vrhunac stvaranja je čovjekova duša. čovjek zauzima posebno dostojanstvo jer je stvoren an sliku božju, di je čovjek i osoba

PSEUDO DIONIZIJE AREOPAGIDADjela 'O božjim imenima', 'O mističkoj teologiji', 'O nebeskoj i crkvenoj hijearhiji', te 10 pisama. areopatitikum- skup nj djela. Dionizijev areopagido- Pavao dolazi u Grčku kako bi objasnio kršćanstvo. temelji negativne teologije- postupak kojim spoznajemo nešto o bogu odričući mu atribute koi se nalaze u osjetilima počevši od onih nižih- od materije pa sve do duše. preko stvorenja se može nešto saznati o bogu. novo shvaćanje amterije je prva novina

Aurelije Augustin (13.11.354- 430)

Slabo poznavao kršćanski nauk. God.373 čitajući Ciceronovo djelo 'Kortezije' prvi put se javlja želja za mudrošću (tipično egzistencijalan odnos prema filoz). temeljno pitanje otkud zlo na svijetu? Pristupa manihejskoj sekti (Manes misli da postoje dva boga- bog dobra i bog zla). S problemom zla dolazi do novih spoznaja. Što je više slušao dok je bio u sekti, to je više sumnjao iako ju je napustio na kraju, te se posvetio govorništvu. Ako spoznam dobro, kako mogu spoznati zlo, pitao se. Postavljao puno pitanja što sekti nije baš odgovaralo. Upoznaje skeptike koji tvrde da ne možemo spoznat istinu, što on prihvaća. Odlazi u Milano kako bi to istražio, te tam upoznaje Ambrozija. Čitajući Plotinove Eneade po prvi put se susreće sa metafiz. i duhovnom stvarnošću, što je za nj odlučujuće. Čita Novi zavjet, Pavlove poslanice di nalazi čudesa, dok kod Plotina vidi da postoji nešto drugo. Uz pomoć Neoplatonizma on shvaća kršćanstvo. God. 33 obraća se na kršćanstvo, a god.387 Ambrozije ga krsti. Planira se vraiti u domovinu i bit redovnik. U Africi kasnije završava za svećenika. God.396 postej biskup Hipona. U nj djelu 'Ispovijesti' govori se o promišljanu o vremenu i prostoru, zapravo nj autobiografija u prvom dijelu, a razmišljanje o psiholosškom vremenu u drugom. Temelj nj filoz je život. Djela prije preobraćenja: O blaženom životu, O redu. Poslije preobraćenja: O slobodi volje, O trojstvu, O pravoj religiji, O državi božjoj. Kršćanske doktrine obrazlaže na temelju racion.baze (Platon) iako nije izgradio cjeloviti filoz sustav.

Augustin i filozofija

Ideje mu se nalaze po teološkim djelima i autobiografiji. Ne pravi razliku između filoz i teologije, pokušava spoznati čovjeka i svijet, pita se zašto čovjek radi zlo. Zanima ga ono što je u praksi, a ne u našoj glavi, postanak ljudske volje uz boga, stanje čovjeka jer promatra konkretnog čovjeka. Narav koja je oštećena i otkupljena (kršć) je sposobna spoznati istinu. Priznaje vrijednosti racionalnog dokaza u sebi. Razum ima cilj dovesti čovjeka do vjere, nakana je usmjeriti čovjeka prema bogu. Filoz i teol ne odvaja u vidu konkretnog čovjeka. Razbacao ideje koje omogućuju razvoj drugih ideja u srednjem vijeku.

Spoznaja kod Augustina

Kako mogu biti siguran u ono što spoznajem? Možemo li spoznati sigurnosnu spoznaju vječne istine, te kako doći do ove sigurnosti, pitao je on. Filoz ide ka tome da objasni cilj čovjekova života. Je li to biti sretan i može li sreća zadovoljiti čovjeka? Cilj je dakako vječna, stalna, nepromjenjiva sreća, tj. blaženstvo. Rasprava o tome kako učiniti da čovjek postane blažen. 'O blaženom životu'- ne možemo biti istinski sretni ako ne znamo istinu. Sreća se ne može postići, ako nema istine. Traženje istine je traženje kršć mudrosti. Iskustvo je učinilo da se introspekcijom uoči strahovita dinamičnost ljudske duše, te čitajuči neoplatonizme, vječnu istinu možemo sa sigurnošću spoznati. On smatra da se istina ne može doseći putem sjećanja. Nj rješenej se očituje u djelu 'Contra aead' koji negira spoznaju istine jer po nj nauku trebamo sumnjati u sve. Samosvijest je najjači argument protiv stoika, istina da sam ja, ja. Mat.istine su one istine koje uvijek vrijede, a vremenita istina je ona koja je u određenom vremenskom razdoblju. On traži višu moć u sidi razuma gdje nastaje istina i neistina. On od sjećanja ja razlikuje stupnjeve: postojanje, život, sud. Razum je iznad osjetila. Osjetila imaju svoju granicu ispravnosti. Temeljni interes je postići vječno blaženstvo. Introspekcijom duša promatra samu sebe. Osjet istina nije utemeljena samo an osjet spoznaji već razm donosi sud. Zato treba razlikovati osjet spoznaju od neposredne unutranje spoznaje. On je bio svjestan promjenjivosti vanjskog svijeta- objekt kojeg spoznajemo, ne smije bit promjenjiv,subjekt se može prevariti, te zato osjet spoznaja može biti pogrešna. Vječna istina mora bit nepromjenjiva, to je forma i broj. On smatra da je osjet spoznaja nepotrebna. Mi moramo biti kako bismo došli do blaženstva. Osjet spoznaja nam služi u praktičnom smislu, npr.ako aj ne živim ne mogu filozofirati.

Narav osjetila

On osjetila stavlja na najniži oblik spoznaje zbog naravi objekta i subjekta, no i ta spoznaja spada u dušu. On prednost daje duši, skoro čovjeka poistovjećuje s dušom. Da bismo imali istinsku spoznaju objekta, subjekt mora biti nepromjenjiv, ne smije ovisiti o osjetilu. Stupnjevi spoznaje: 1. osjetilna- čovjek i životinje, 2. racionalna koja se služi osjetilima, 3.kontemplacija bez upotrebe osjetilne spoznaje- mudrost koja je vlastita samo čovjeku i nije praktična. Osjetila nam služe da postignemo blaženstvo. Kod njega u filoz prvo mjesto zauzima ljubav. Prvo dobro je bog, konkretna osoba.

Božanske ideje

Vječna istina nema vremensku dimenziju, spoznaja je dobivanje forme. Da bi neka istina imala utemeljenje, mora biti utemeljena na nečemu što je utemeljeno. Kod Platona svijet ideja, kod Augustina božanski um, vječne ideje. Ideje su određene arhetijske forme ili stalne i nepromjenjive biti stvari koje nisu stvorene nego postoje vječno bez promjene sadržane u božanskom umu.

Iluminacija i apstrahiranje kod Augustina

On kaže da iako bog postoji, mi ga ne možemo spoznati. Čovjek en može spoznati vjčnu istinu bez izvora odakle ona sama dolazi. Moguće je spoznati ako je taj objekt osvjetljen božjim svjetlom. Npr.ideja klupe objašnjava klupu pa onda spoznajemo klupu- ideja iluminacije. On smatra da je nužno potrebno svjetlo zbog vječnosti i nepromjenjivosti. Uz pomoć iluminacije ljudski um je sposoban vidjet vječnost i nepromjenjivost te ga on naziva inteligibilno sunce. Ljdski um ne može spoznati bez pomoći jer je vremenit i nepromjenjiv- čovjek propada, nije vječan i nepromjenjiv. Vječna istina nije promjenjiva. Božja iluminacija je nužna da dođemo do vječne istine jer je naš um participacija na božjem umu. Um apstrahira i shvaća da su 2+3=5 ali bez osvjetljenja u to nebi bio siguran. Funkcija iluminacije je da naš sud počiva da je on vječan i nepromjenjiv. Funkcija se odnosi na kvalitetu našeg suda, sud se odosi prema modelu.

Nauk o dokazima božje opstojnosti

On je ustvrdio da postoji djelovanje, a zatim pisao kakav je bog. Kad bog en bi djelovao, mi ne bi mogli tvrditi da on postoji. Mora moći biti i djelovati. On izvlači dokaz iz vječnih istina kao rješenje, tj. dokaz iz misli. 1.korak- razumsko shvaćanje istina- po analogiji vječne istine odražavaju nužnost i nepromjenjivost. Mora postojati jedan temelj istine. 2.korak- aposteorni, kreće iz vanjskog svijeta- dinamika dijalektike. Ljudska duša teži prema sreči koja bez istine ne može spoznati sreću. Iz djelovanja se može spoznati bog. Uređenost svijeta pokazuje da upravlja um, a ne čovjek. 3. korak- uzrok trajanja bivstvovanja stvari upućuje na izvor postojanja. 4.korak- dokaz o univerzalnom slaganju. 1.korak- shvaćanje vječnih, nepromjenjivih istina koje nadilaze naš um, razum transcedentira. Vječne istine odražavaju božju nužnost i nepromjenjivost. Zaključak razuma je da mora postojati jedno najsavršenije i vječno biće, te temelj istine koji će razumu reći ni da ni ne.2.korak- dokaz iz vanjskog svijeta- vanjski dokazi mogu samo dokazati relativnost istinitosti (osjetila varaju). Razum otkriva da su duša i tijelo nepromjenjivi. Iz osjetilnog iskustva se dolazi do pojma, a zatim do spoznaje.

Božji atributi prema Augustinu

On je pokušao dati neke atribute, te kreće od toga da bića očituju autora, tj da su ljudi stvoreni od boga i tako mogu nešto reći o njemu. Dok stvorenja postoje, imaju formu, to je odraz forme boga koja ne propada. Jedinstvo i dobrota upućuju na boga, te mudrost beskonačna, te ne shvatljiv za nas- atributi su sam on, a ne nj akcidenti. Ne podliježe vremenu i prostoru, jer je duhovan, beskonačan, nepromjenjiv i vječan.

Augustinov nauk o egzemplarizmu

Bog prije stvaranja zna što će stvoriti, smarta on, i to oduvijek. To znači da svijet oduvijek postoji, prvo u božjoj misli, a zatim kad je stvoren. Bog vidi stvari u sebi kao buduće moguće odraze sama sebe. On stvari poznaje od vječnosti pa nadalje kao egzistencijalni uzrok sama sebe. Stvorene stvari postaju konačne, odrazuju božje misli. Ideja je jedinstvena te postoji na jedan način. Stvaranje se događa kao jedna v ječna nepromjenjiva i nepogrešiva vizija stvarnosti. Bog u sebi vidi buduće realne stavri, shvaća da su one kopije božanskih ideja. Ideje u božanskom umu su ahetske forme koje nikad nisu nestale, niti će proči. Ove stvari su istinite ukoliko kontemplira vječni model u božjem umu.

Augustinova kozmologija

Odnos između prvog počela i ovog svijeta. Nastanak se događa creatio ex nihilo. Panteizam se ne može objasniti. Metafiz.nauk- dok god nemamo spoznaju ovoga svijeta, ne možemo ju imati s drugom. On naučava da je bog svijet stvorio ex nihilo i slobodno. Ovaj svijet je kontigentan- jest, ali ne mora biti. Cijeli svijet bio bi privid da nema svijeta gore. Sve stavri koje su stvorene imaju bitak koji su dobile od boga. Posebno mjesto zauzima materija koja ne moze nestati. Prilokom stvaranja dobivena je forma i materija. Čovjek en može stvoriti ove forme, ne može od neživog napraviti živo. Ovisnost stvorenja o bogu i njihova propadljivost. Sjemena počela- biblija kao inspiracija za filoz. Smatra da su sjemena počela klice koje će se razviti u druge vrste. Sjemena počela su osjetiilno endostupna iako imaju materiju i formu, aktivna su, imaju težnju ka formi. Bog je u 1.knjizi stvorio sjemena počela.

Augustinova antropologija

Duša koju posjeduje jedno tijelo ne uspostavlja dvije osobe. To je jedna osoba. On definira čovjeka kao racionalnu dušu koja koristi tijelo (sredstvo duše). Osjetila su aktivnosti duše. Moja duša misli. Ljudska duša je nematerijalna i supstancijalna što osigurava njezinu besmrtnost. Čovjek se sastoji od duše i tijela,a duša je supstancijalna i duhovna, što sve ukupno osigurava besmrtnost. On se poziva na Platona, Fedon, duša je počelo života. Duša ptp an životu od kojega prima bit i bivstvovanje. Argument da duša može spoznati vječne istine. 3.argument-težnja prema blaženstvu- najneodrživija težnja. Jedini nauk je stvaranje ex nihilo.

Augustinova etika

Na osnovi nauka o čovjeku, on stvara etiku čiji je cilj oslobođenje od istočnog grijeha . Etika služi da se taj prirodni odnos sredi (istočni grijeh), tj.popraviti da se postigne cilj.. moramo se osloboditi od posljedica istočnog grijeha, krštenjem bršemo krivnju grijeha. Bog je za njega punina bivstvovanja, te duhovno dobro. Ljudska narav je dobra jer je stvornea iz ništa (dobro je proporcionalno bivstvovanju), a zlo koje je suprotnost, nema bivstvovanje, to je nedostatak bića, nedostatak određenog dobra, što mi po naravi pripada- to je zlo. Zlo se pojavljuje kao nedostatak dobra, zadaća etike je povisiti dobro. Fizičko zlo je ono što mi po naravi pripada. Uzrok može biti bog prirodnim zakonima zbog višeg dobra. Moralno zlo je pravo zlo za razliku od metafizičko, nedosattak onog dobra koji će me dovesti do cilja, to zna isključivo samo čovjek. S Augustinom se događa treća vrsta bića- to ono- biće, met ono- ne biće- treću vrstu bića ne bismo mogli nazvati bićem jer ne bivstvuje, nije ništa jer se događa. Imamo djelovanje toga, a nemamo bivstvovanje (zlo). Zlo je nedostatak, ono što nije, ali nije apsolutno ništa. Ovisno o tome čega je nedostatak on će dijeliti po kategorijama. Prva podjela je fizičko zlo- nedostatak onoga što biće mora imati po svojoj naravi (hrana, nedostatak ruke, kuća), dok kuću po naravi mi ne moramo imati, što nije dakle nedostatak nego šteta. Druga vrsta zla je nanošenje fizičkog zla drugima- moralno ili etičko zlo je nedostatak cilja, tj onemogućavanje ostvarenja cilja- causa finalis. Onaj tko počini moralno zlo, ne može postići konačan cilj. Svako malo skretanje se odrazi na dolazak do konačnog cilja. Nemogućnost da čovjek dode do cilja- zbog toga postoje zakoni koji će nam omogućiti dolazak do cilja. Treća vrsta zla je metafizičko zlo koje nije nikakvo zlo jer me ne koči u konačnom cilju, npr.nedostatak letenja. Njegova etika proučava samo moralno zlo. Nijedno fizičko zlo ne priječi čovjeka da dođe do konačnog cilja. Bog uzrokuje potres za veće dobro. Za moralno zlo uzrok može biti isključivo čovjek- netko nas nagovori na laž- oboje smo počnili moralno zlo. Čovjek može činiti zlo, kao i dobro jer ima slobodu. Da bi postigao konačan cilj, čovjek mora ići prema istini., bogu, ali mora biti slobodan. Čovjek ima slobodnu volju odlučiti kojim će putem ići. Onog trenutka kad odluči skrenuti s puta, moralno je pao. Sa svojom formom dobiva moći, tj moći slobode- liberatio arbitrio. Ako je izabrao čin koji ga vodi do cilja, slobodan je, ako je izabrao drugi čin, nije slobodan. Kao posljedica istočnog grijeha događa se poremećaj moći kod čovjeka. Razum i volja su najjače moći kod čovjeka. Duša je stvorena da upravlja tijelom. Nakon pada tijelo vodi dušu, usmjerena je na mat i osjet predodžbe. Nakon pada, duša se ne može izvući od tog pada. Duša ima slobodnu volju, ali nema snagu.

Teorija o milosti- čovjekova slobodna volja je oslabljena- čovjek mora pristati an božju milost. Nužna je suradnja naših moći, odluka i milosti. Milost vraća čovjeka u stanje prije pada. Slobodna volja i božja milost su potrebne za dobro. 3 stupnja slobode: 1. ne možemo ne činiti zlo- nakon prvog grijeha i bez treće milosti 2. moći ne činiti zlo- stanje slobodne volje uz povremenu božju milost 3. više ne možemo činiti zlo- slobodna volja sa stalnom božjom milosti

Augustinova politika

Ljudi žele ostvariti vremenita dobra- mogu kočiti ili poticati ostvarenje vječnog cilja, to je mir, udruživanje u vremenitu državu. Udruženja po kršć vjeri- isti bog i isti put do cilja- božja država. Ovu državu tvore svi koji su bili, jes i bit će. Ove se dvije države isprepliću te an kraju dolazi do odvajanja. De civitate dei je odgovor Augustina na propast Rima jer su oni nemoralni iznutra- prva filoz povijesti u ovom djelu. Progresivna tvorba države božje je stvaranje svijeta. Cijela povijest po Augustinu je prožeta velikim misterijem, tj božja ljubav prema stvorenju. Progresivno ima svoj početak i kraj. Augustin je zastupnik linearnog kretanja prema kraju. Njegova filoz misao je nadišla sve kršć misli tog vremena i dns, otvorio je mnoga pitanja. Njegova filoz misao je napor uma, slijedi platonike do kad muu katolička vjera dopušta, te nakon toga pronalazi svoja originalna rješenja.

Boetije(476, Rim- 525, Padova)

Posljednji rimljanin u filoz. Rimski pogled na svijet. Odnos prema stvarnosti. Uključivao je znati više, znati bolje. Antičku filoz želi prenjeti u rimsko doba- želio donjeti ant filoz latinima što je otvorilo nove perspektive. Slovio kao najveći učenjak zbog poznavanja ant filoz. Bio je kršćanin. Optužen od strane senata radi služenja magijom i suradnje sa bizantskim carem. Prvi uvodi pojam ens (to ono- grč.biće). u djelu Porfirije iz Agoge prvi put spominje pojam ens. Najpoznatije teološko djelo- O utjesi filoz, O hebdomadama- rasprava o strukturi bića, O trojstvu, Protiv Estorija. U logičkoj misli on raspravlja o univerzalijama koje naziva rodovima ili vrstama- logika se odvija u glavi, tj u razumu. Bića su netjelesna u razumu, tj tjelesna u stvarnosti, npr. klupa postoji u stvarnosti, tjelesna je. Filoz istražuje principe stvarnosti, razum je jedan od akcidenata, dok logiku zanima ono što je u razumu. Shvaćanje da univerzalije nisu pojedinačne predpostavlja da se unutar bića nešto ne mijenja. Postoje u našem umu, apstrahiraju iz realne stvari. Način postojanja u umu i u stvarnosti nije isto.

Ivan Scott Eriugena(810, Irska- 877)

Najpoznatije djelo O podjeli prirode gdje kršćansku misao pokušava prikazati kroz Pseudodinizija, tzv negativna metoda. Uvodno objašnjava što smatra pod prirodom- sve što postoji, uključujući boga. Cjelokupna osjetilna stvarnost, te ona koju razum shvaća. Stvari koje jesu i stvari koje nisu. Drugi tip postojanja određenog tipa postojanja. Njegovo shvaćanje prirode uključuje i jedne i druge,koje jesu i koje nisu. Podjela prirode-1.priroda koja stvara, a nije stvorena, 2. priroda koja je stvorena i stvara, 3.priroda koja je stvorena, a ne stvara, 4.priroda koja nije stvorena i ne stvara. Dolazimo do stvoritelja i stvorenog. 1.priroda je bog koji stvara, a u 4. bog je svhra svog stvaranja. Prva vrsta boga promatra kao stvoritelja, sva stvorena bića proizlaze iz njega, one je prvi uzrok koji bića iz nebića prevodi ex nihilo. Ova podjela prirode opisuje proces stvaranja gdje iz jednine nastaje množina. Prva priroda je dakle, bog stvoritelj, tzv put uzvišenosti, druga priroda su ideje (riječ, logos), treća vrsta je naš stvoreni svijet, sve oko nas- tvrdi da je svijet vječan i stvoren unutar boga, a četvrta priroda je bog kao svrha svih stvari.

Anselmo Cantemburyski (1033-1109)

Najveći mislioc, potječe iz plemičke obitelji, 1093 postaje biskup u Cantemburyu. Najvažnija djela: mondogion, razgovor sa samim sobom, 1076, te Proslogion, nagovor ili oslovljavanje Boga, 1078. njegova definicija teologije, Proslogona je vjera traži razum. Raspravlja o tri važna problema u svijetu filozofije:-odnos vjere i razuma, -problem božje opstojnosti i -problem slobodne volje.

Filozofska misao

Amselmo kreće od pozicije da je vjera temelj života. Taj problem rješava kroz sintagmu vjerujem da bih shvatio. Na prvom mjestu je vjera koja je potreba da bismo shvatili vjerske i moralne istine- credo, da prihvaćanje vjere nebi bilo slijepo i pasivno- intelegam. Istinite vjere smo dužni shvatiti i usvojiti razumom. Znanje i vjerovanje nužno je povezano. Anselmo ima povjerenje u ljudski razum. Samtra da se vjerske istine mogu dokazati razumom. Smatrao je da je utjelovljenje božje istine do koje se dolazi razumom bez objave. Bio je optuživan za racionalizam.

Problem božje opstojnosti

Navodi dva puta za dokaz- monologium i proslogium. Dvije karakteristike koje koristi iz svijeta- kontigencija naše stvarnosti, iz stupnjeva savršenosti (ono biće koje ima sve savršenosti je savršeno biće). On time nije zadovoljan te smatra da je potrebno znanje i ispitivanje. Trazži dokaz koji bi bio neovisan o ovom materijalnom svijetu, koji je tako siguran i evidentno jasan da se odmah prihvaća. Apriorni dokaz- ontologijski dokaz božje osptojnosti. Kreće od definicje, a ne od stvarnosti. Postojanje boga- dokaz se temelji na ideji, tj definiciji, a ne na stvarnosti. Prva premisa- ideja koju svi ljudi imaju o bogu, takva je da je to biće od kojeg se ne može misliti više biće. 2. premisa- a ono od čega se ne može misliti nešto veće, ne može biti samo u umu, jer ako bi to bilo u umu, tada bi mi mogli misliti neko drugo biće koje je u umu i u stvarnosti, pa bi ovo drugo biće bilo veće od našeg polaznog. Tako bi ispalo da se može misliti biće koje je više od onoga bića za kojeg smo tvrdili u početku za koje se ne može misliti više. Zaključujemo da nema sumnje da ovo naše biće, od kojeg se ne može misliti ništa veće, postoji i u umu i u zbilji. Nužno je da se uključuje postojanje stvarnosti. Logički je zaljučak valjan, ali nije istinit. Argument se temelji an dva pricipa, ono što postoji u zbilji savršeniej je od onoga u umu. Iz Anselmovog dokaza proizlazi da ono što ja nemrem zamislit, to ne postoji- ako netko kaže da boga nemre zamisliti, on en postoji. Dokaz iz vjere- ja se pozvam na tvoju vjeru da ti vjeruješ da on postoji. Ne može se iz pojma boga kao savršenog bića izvesti njegovo postojanje.

Problem univerzalija

Počinje sa Sokratom, preko Boetija. U 11. st.dolazi se do tri rješenja: 1. nominalizam- Roscelli tvrdi da opći pojmovi ne postoje jer kreće iz realizma. Sve postoji kao pojedinačno, a ne univerzalno biće. Ako je naša spoznaja istinita, mora se podudaratis onim što postoji. Postoje imena- nomen, a ne pojmovi. Nemoguće je nešto što se može promijeniti, npr naziv klupa. Nikad nemoguće neće dati definiciju, bit. 2. ekstremni realizam- William od Champeauxa, kao obrnuti put, došao do obrnutog rješenja. Ako mi imamo opće pojmove, logično je da i stvari moraju bit logične. Slično kao Platonove ideje. Klupa je u glavi, a akcidenti te klupe je ono što dodirujem. Akcident, a ne supstancijalna razlika. Pojam je posebna stvarnost. Različiti akcidenti jedne klupe.

3. realizam- Petar Abelard, 'Heloize', učenik ove dvojice, izuzetno sposoban logičar. Opći pojmovi postoje u umu i na umski način i za svaku vrstu po jedan, a realne stvari postaju pojedinačne. Opći pojam je bit neke stvari, ono što stvar jest, a ne kako je ta bit realizirana u pojedinačnoj stvari. Pojam nije posebna stvarnost, što je slučaj u extr.real. Tomin umjereni realizam zasnovan je na Abelardovom rješenju + je li taj opći pojam postoji još negdje osim u glavi? 1. prije (same stvari) nego što je stvoren, ante rei- bit klupe u božjem umu, 2. bit u stvari, in rei, 3. nakon stvari, u ljudskom umu, post rei. Ekstr.real.i nominalizam su brzo odbijeni. Nominal kaže da se stvari ne mogu mijenjati. Pitanje slijedi: koliko klupa ima na svijetu? 1. Roscelli tvrdi da klupa postoji kao pojedinačno biće, dakle 32. Champeaux tvrdi da klupa postoji samo jedna u umu3. Abelard tvrdi da postoje 4 klupe- 3 su pojedinačne i 1 kao opći pojam u glavi.

Petar Abelard

Francuz, učitelj logike i teologije u Parisu. Sumnja se da si je pisao dva pisma. Postaje poglavar samostana, optužen za herezu, zabranjeno mu predavanje, u Clinyju ostaje do smrti 1142. borbene naravi, oštrouman, dijalekt.sposobnost, popularan. Interes za nauk o univerzalijama (realizam- pojedinačno+opći pojam u glavi). Nova metoda filozofiranja- argumenti za i protiv na osnovu kojih ljudi sami nešto zaključuju. Ako je dobra nakana, dobar je i čin- etički nauk. Filozofija nj- jezik je most koji spaja misao i stvar.