Solidarnost u učenju Ivana Pavla 11.*

Rebeka AnićFranjevački institut za kulturu miraSplit

Pregledni članakUDK 17.026.2:262.131Primljeno: rujan 1997.

Ivan Pavao II. uočava da u suvremenom društvu postoji manjak solidarnosti: Anali-zira političke okolnosti koje tome pogoduju, ali naglasak stavlja na teološku analizu dru-štvene zbilje. Iza političkih previranja otkriva sukob dviju civilizacija - civilizacije utilua-rizma i civilizacije ljubavi. Društvo se treba temeljiti na pravednosti i solidarnosti; pričemu je zalaganje za pravednost izraz solidarnosti, a solidamost omogućava pravednostida se ne izrodi u svoje naličje.

Ivan Pavao II. definira solidamost kao vrijednosnu solidarnost. Solidamost unutarodređenih skupina je poželjna, ali kriterij za njezino vrednovanje ima biti opće dobro ipoštovanje dostojanstva svakog čovjeka. Naglašava važnost solidame organizacije, nje-govanja solidarnosti unutar obitelji među generacijama, važnost volonterskih udruga injihova umrežavanja kao i potrebu angažiranja laika u politici. Za nas u Hrvatskoj oso-bito je važan Papin poziv da gradimo kulturu mira koja se nadahnjuje osjećajima snošlji-vosti i opće solidarnosti kao i povezivanje praštanja i solidarnosti; pri čemu je praštanjepretpostavka solidarnosti.

UVOD

Učenje Ivana Pavla II. o solidarnosti iščita-vala sam na temelju papinih enciklika, pobud-nica i apostolskih pisama te na temelju nekihgovora od kojih spominjem samo govore zavrijeme posjeta Zagrebu i Sarajevu kao i govo-re koje je trebao održati za vrijeme odgođenogposjeta Sarajevu.

IZRIČITI I NEIZRIČITI SPOMENSOLIDARNOSTI

Gotovo da nema enciklike, apostolskog pi-sma, pobudnice u kojima Ivana Pavao II. izri-čito ne spominje solidarnost. Sam pregled spi-sa u kojima izričito spominje solidarnost upu-ćuje na širinu tema s kojima povezuje solidar-nost. Tako, primjerice, o solidarnosti govori usklopu kristološkog govora, govora o euharisti-ji, o radu, obitelji, obraćenju, ekumenizmu, so-cijalnoj skrbi, laicima, zaštiti ljudskoga životaod začeća do smrti ...Najviše, ipak, o solidarno-sti Papa govori u Sollicitudo rei socialis, Cente-simus annus te u Evangelium vitae.

SOLIDARNOST U SUVREMENOMDRUŠTVU

Analizirajući situaciju suvremenog ljud-skog društva i uspoređujući je s društvenom si-tuacijom u doba svojih prethodnika, osobitoPavla VI., Ivan Pavao II. uočava da u suvreme-nom svijetu postoji manjak solidarnosti. Danasje očita "nepravedna podjela bogatstava svije-ta i dobara civilizacije, što dosiže vrhunac utipu društvenog ustrojstva u kojem se sve višepovećava razlika ljudskih uvjeta bogatih i siro-mašnih" (Ivan Pavao II., 1985., br. 2).

Osim toga, Papa u suvremenom svijetuotkriva jednu nelogičnost i proturječnost. Bašu doba kad se svečano proglašavaju ljudskaprava, u zbilji se njeguje protu solidarna kultu-ra, kultura smrti (Ivan Pavao II., 1995.,br. 18).

Manjak solidarnosti u suvremenom svijetuima svoje političke uzroke. Papa, međutim,uporno nastoji otkriti uzroke koji su iza tih po-litičkih uzroka. Stoga, uz političku analizuzbilje Ivan Pavao II. pokušava dati i teološkuanalizu društvene zbilje. Misli da je u korijenusuvremene krize ateizam. "Nijekanje Boga liša-

• Rad je napisan na osnovi predavanja na znanstvenom simpoziju: Kultura solidan/osti - u službi svijetu, u službi Spasitelju,održanom u Zagrebu 5.-7. lipnja u organizaciji Franjevačkog instituta za kulturu mira iz Splita.

349

Rev .. ~oc. polit., god. Iv, br. 4, .~tr.349-355, Zagreb 1997.

va osobu njezina temelja i, dosljedno, navodi jeda reorganizira društveni poredak ne mareći zadostojanstvo i odgovornost osobe" (Ivan PavaoII., 1995., br. 21).

Moguće je reći da Papa iza političkih previ-ranja otkriva sukob dviju kultura, dviju civili-zacija. To su civilizacija utilitarizrna, korisnosti icivilizacija ljubavi. Obje se temelje na određe-nim filozofskim i antropološkim postavkama ipripadajućim im etosima koji su nezaobilazniukoliko želimo rješavati suvremene društveneprobleme.

Civilizacija utilitarizma

Ivan Pavao II. uočava da ateizam, povezan"sprosvjetiteljskim racionalizmom, koji shvaćaljudsku i društvenu stvarnost mehanicistički"(Ivan Pavao II., 1991., br. 13) dovodi do stva-ranja nove civilizacije, civilizacije utilitarizrna,korisnosti. Čovjeka se ne gleda prema onomešto jest, već prema onome koliko je koristan,što dovodi do toga da oni koji ne mogu ići uko-rak s vremenom budu gurnuti u stranu. Utakvom je mentalitetu patnja 'cenzurirana',odbačena kao beskorisna, čak suzbijana kaozlo koje treba izbjeći uvijek i posvuda (Ivan Pa-vao II., 1995., br. 23).

Kulturi utilitarizma svojstveno je indivi-dualističko tumačenje osobe u kojem je zane-marena društvena dimenzija i u kojem se slo-boda poima bez odgovornosti. Posljedično,utilitaristički etos promiče zadovoljavanje po-treba pojedinca ne vodeći računa o objektiv-nim zahtjevima općeg dobra ili čak nasuprotnjima. To dovodi do sebičnosti, i to ne samočovjeka pojedinca već i do društvene, klasne ilinacionalne sebičnosti (Ivan Pavao II., 1994.,br. 14).

Nijekanje istine u objektivnom smislu,osim toga, rađa totalitarizam: ako ne postojineka transcendentna istina, tada ne postoji ni-kakvo sigurno načelo koje bi jamčilo pravedneodnose između ljudi. Sadržaj slobode postajeljubavlju prema samom sebi, ljubavlju koja sene da vezati nikakvom pravednošću (Ivan Pa-vao II., 1991., br. 17). U tom slučaju državaviše nije "zajednička kuća" gdje svi mogu živje-ti po načelima istobitne jednakosti, nego sepretvara u tiransku državu, koja sebi prisvajapravo da raspolaže životom slabijih i onih bezobrane, i to u ime javne koristi, koja je, u zbilji,samo interes nekih. Pravna država postaje

350

Anić B.: Solidarno.~t u učenju Ivana Pavla 11.

zajednicom u kojoj se 'snaga razuma' zamje-njuje 'razumom snage' (Ivan Pavao II., 1995.,br. 20. 19). Danas bismo mogli govoriti o ratumoćnih protiv slabih, i to ne samo na obiteljskojveć i na svjetskoj razini između naroda idržava.

Utilitaristički etos razvija i podržava umi-šljenu solidarnost, protusolidarnost. Tu solidar-nost Papa otkriva, primjerice, u eutanaziji.Umišljena sućut pred patnjom bolesnika op-ravdava zapravo koristoljublje i želju da seizbjegnu "neproduktivni troškovi previše teškiza društvo. Predlaže se tako ubijanje nezdravenovorođenčadi, teško hendikepiranih, nespo-sobnih, starih nadasve ako se nisu u stanjusami za sebe brinuti i krajnje bolesnih" (IvanPavao II., 1995., br. 15).

Civlizacija ljubavi

Nasuprot civilizaciji utilitarizma koja se te-melji na sebičnosti i promatra osobu pod vi-dom korisnosti, civilizacija ljubavi temelji se napersonalizmu i pripadajućem mu altruističkometosu. Da bismo ispravno shvatili što Papa podtim misli, valja imati na umu njegov pokušaj danasuprot raznim djelomičnim antropologijamaponudi cjelovitu antropologiju, odnosno antro-pologiju koja obuhvaća čovjeka u njegovojtranscendenciji i u njegovoj imanenciji (Gio-vanni Paolo II., 1992.). Tu antropologiju Paparazvija još od svojih ranih filozofskih spisa kaospoj klasične filozofije bića i fenomenologije, aobogaćuje ju biblijskim poimanjem čovjekakao slike Božje te, postupno, kristološkim ipneumatološkim učenjem (Hranić, 1993.). Ci-jelu tu antropologiju otkriva sažetu u izričajuII. vatikanskog sabora da čovjek ne može naćisamoga sebe osim po nesebičnom sebedarju(Gaudium et spes, 24). Ključna riječ za razumi-jevanje čovjeka u takvoj antropologiji jest dar.U ontološku strukturu osobe upisan je zakonsebedarja jer je čovjek stvoren na sliku Boga ukojem tri osobe žive odnos ljubavi i međusob-nog sebedarja. Živeći sebedarnu dimenzijusvoje osobe, čovjek doseže puninu svoje ljud-skosti. Ujedno, živeći sebedarnu izmjeru, čo-vjek tvori društvo koje je na sliku Božjegazajedništva osoba, Božjeg communio (Anić,1995.).

Etos koji se temelji na takvoj antropologijijest alturistički etos koji pokreće osobu da budedar drugima. U takvom etosu sloboda "posje-duje bitnu odnosnu dimenziju" (Ivan Pavao

'.-:"

Rev.. foe. polit., god. Iv, br. 4, .•tr. 349-355, Zagreb 1997.

II., 1995., br. 19). Sloboda je u službi osobe injezina ostvarenja preko darivanja sebe iprihvaćanja drugoga. Sloboda i ljubav usko supovezane, a time i sloboda i odgovornost (IvanPavao II., 1994., br. 14).

Na temelju takve antropologije postaje ja-sno da je solidarnost upisana u ontološkustrukturu ljudske osobe i da čovjek, ako uistinuželi biti čovjek, treba živjeti svoju solidarnuizmjeru u solidarnosti s drugim ljudima. Živećisolidarno čovjek se sve više ostvaruje kao slikaBožja, a ljudsko društvo sve više postaje slikaBožjeg communio.

Otuđenje čovjeka, o kojemu se toliko go-vori u marksizmu, Ivan Pavao II. u ovom su-značju određuje kao pojavu u kojoj se čovjeka"lišava mogućnosti da živi vlastito čovještvo ida uđe u odnos solidarnosti i zajedništva s dru-gim ljudima za koji ga je Bog stvorio" (Ivan Pa-vao II., 1995., br. 41). Naime, "Otuđen je onajčovjek koji odbija da transcendira sebe samogai da živi iskustvo darivanja samoga sebe i obli-kovanja autentične zajednice, a otuđeno jeono društvo koje u svojim oblicima društveneorganizacije, u oblicima proizvodnje i po-trošnje otežava oživotvorenje toga darivanja ioblikovanja međuljudske solidarnosti" (IvanPavao II., 1995., br. 41). Otuđenje u radu, pre-ma Papinu tumačenju, nastaje "kad je rad takoorganiziran da se samo uvećavaju njegovi plo-dovi i dohoci, a ne mari se za to ostvaruje li seradnik više ili manje kao čovjek i to prema ra-stu njegovog sudjelovanja u autentičnoj soli-darnoj zajednici ... " (Ivan Pavao II., 1995., br.41)

Altruističkom etosu Papa daje i snažan kri-stološki temelj. I tu polazi od učenja II. vati-kanskog sabora i tvrdnje da se Krist "na nekinačin utjelovljenjem sjedinio sa svakim čovje-kom" (Gaudium et spes, 22). Kristovo poisto-vjećivanje sa svakim čovjekom uzrokuje dadjelotvorna briga Crkve zahvaća svo čovje-čanstvo, svakog čovjeka, i to ne apstraktnog,već konkretnoga, povijesnog čovjeka.

Da bi se nadvladao utilitaristički pogled načovjeka, Papa poziva da gajimo kontemplativnipogled na zbilju, pogled kojim se zbilja ne pri-svaja, već se prihvaća kao dar. Taj nam pogledne dopušta da se obeshrabljeno predajemopred onim tko je u bolesti, u patnji, na rubu ina pragu smrti, već nam pomaže da nas te si-tuacije izazovu da počnemo tražiti smisao i dabaš u tim prilikama otkrijemo, na licu svake

Anić R.: Solidarnost u učenju Ivana Pavla Il.

osobe, poziv na suočenje, na dijalog, na soli-darnost (Ivan Pavao II., 1988., br. 83).

I utilitaristička civilizacija i civilizacija lju-bavi imaju i svoje strukture. Strukture se te-melje na nekoj uzajamnosti ljudskog roda.Uzajamnost je osobita vlastitost suvremenogsvijeta i stoga je trebamo vrednovati osobito unjezinoj moralnoj dimenziji.

Temeljena na uzajamnosti, kultura utilita-rizma nastoji se oživotvoriti preko strukturagrijeha. Pojedinačni grijesi prerastaju u tzv.strukture grijeha koje u svojoj pozadini imajuprotusolidamu kulturu, koja je u mnogim sluča-jevima istinska kultura smrti (Ivan Pavao II.,1985.,br. 16; 1995.,br. 12). Protusolidarna kul-tura, kultura smrti koja nastoji da se oživotvoripreko struktura grijeha, može biti nadvladanajedino dijametralno oprečnim stavom, kultu-rom ljubavi koja se također treba oživotvoritipreko odgovarajućih struktura. U tim struktu-rama odlučnu ulogu ima solidarnost kao izrazdjelatne ljubavi.

POJAM SOLIDARNOST U UČENJUIVANAPAVLAII.Osim analize solidarnosti u suvremenom

društvu, Ivan Pavao II. u svojim spisima donosii određenje što solidarnost jest, a što nije. Pri-tom, kao i inače, nastoji sačuvati kontinuitet sučenjem svojih prethodnika, dotično s učenjemII. vatikanskog sabora. Tako pojam solidarno-sti prepoznaje u učenju Lava XIII. pod ime-nom prijateljstvo, kod Pija XI. pod imenom so-cijalne ljubavi, a kod Pavla VI. pod pojmom ci-vilizacije ljubavi (Ivan Pavao II., 1991., br. 10).

Određujući solidarnost Ivan Pavao II. pišeda solidarnost nije:

" ... osjećaj neke neodređene sućuti ili po-vršnog ganuća zbog patnja tolikih ljudi, bliskihili udaljenih. Naprotiv, to je čvrsta ipostojanaodlučnost zauzeti se za opće dobro, tj. za dobrosvih i svakoga, jer svi smo mi uistinu za sve od-govorni" (Ivan Pavao II., 1988., br. 38)

Solidarnost traži da se oživotvori kroz ob-like društvenog i političkog sudjelovanja. Onatreba biti "stil isredstvo da bi se ostvarila politi-ka kojom se hoće ostvariti pravi ljudski razvoj"(Ivan Pavao II., 1990., br. 42). Solidarnostpotiče djelotvornu i odgovornu suradnju svih upolitičkom životu: oni koji imaju veći utjecajmoraju se osjećati odgovornima za slabe, anajslabiji ne smiju zauzeti samo pasivni i

351

Rev .. voe. polit., god. Iv, br. 4, str. 349-355, Zagreb 1997.

rušilački stav u društvu (Ivan Pavao II., 1988.,br. 39). Solidarnost primijenjena kao načelo upolitici treba dovesti do političke solidarnostikoja treba prijeći okvire nacije ili pojedinogbloka nacija i tako zadobiti kontinentalne isvjetske razmjere (Ivan Pavao II., 1990., 42).

Solidarnost ne trpi isključivost niti diskri-minaciju. Ona zahtijeva pravednost, slobodu ijednakost svih ljudi (Ivan Pavao II., 1997.).Kriterij općeg dobra i kriterij poštovanja ljud-ske osobe postaju ključni za prosuđivanje radili se o pravoj, vrijednosnoj solidarnosti ili odjelomičnoj solidarnosti (solidarnosti na te-melju zajedničke pogođenosti istom sudbi-nom, emotivnoj solidarnosti, solidarnost međuistomišljenicima, među pripadnicima iste sku-pine) koja često može biti zloupotrijebljena.

Premda Ivan Pavao II. uvijek naglašavavažnost i potrebitost vrijednosne solidarnosti,pojavu solidarnosti među onima koji su po-gođeni istom sudbinom a priori ne odbacuje.Hvali, primjerice, solidarnost među siromasi-ma, solidarnost među radnicima koja je umnogo slučajeva dovela do dubokih društve-nih promjena te naglašava kako je i danas po-trebna (Ivan Pavao II, 1981., br. 8; 1988., br.39). Danas postoji proletarizacija inteligencijekoja iziskuje nove pokrete solidarnosti radnikai solidarnosti s radnicima'. Treba, međutim,paziti da solidarnost unutar određene skupinene prouzroči izolaciju od drugih društvenihskupina. Crkva je pozvana "da bude na stranisiromašnih, da zastupa njihove pravedne zah-tjeve i pridonosi da se oni ispune", ali pritomne smije gubiti iz vida opće dobro (Ivan PavaoII., 1981., br. 8).

"Sindikalni se zahtjevi ne smiju preokrenu-ti u neku vrstu grupnog ili klasnog 'egoizma'(oo.). Društveni i ekonomsko-društveni životoo. je nešto poput sustava 'spojenih posuda', tese svaka društvena djelatnost kojoj je cilj štititiprava posebne grupe mora prilagoditi tomesustavu" (Ivan Pavao II., 1981., br. 20)

Tim se načelom treba ravnati i pri organizi-ranju ili vrednovanju štrajka: "Zloupotrebaštrajka može prouzročiti paralizu svega društve-no-ekonomskoga života, a to je suprotno zahtje-vima zajedničkog dobra društva" (Ivan PavaoII., 1981., br. 20).

Anić H.: Solidarno .•t u učenju Ivana Pavla ll.

Polazeći od načela poštovanja dostojanstvasvake ljudske osobe bez obzira na bilo koju odnjezinih ljudskih pripadnosti i polazeći od na-čela općeg dobra, Ivan Pavao II. odbacuje iosuđuje klasnu borbu. Naime, u klasnoj borbise ne ide više "za općim dobrom društva, negoza interesom jedne strane" (Ivan Pavao II.,1981.,br. 14). Interes jedne strane stavlja se namjesto zajedničkog dobra te želi uništiti sve štomu se suprotstavlja (Ivan Pavao II., 1981., br.19).

SOLIDARNOST· UNUTARNJENAČELO DRUŠTVENOG UREĐENJA

Solidarnost bi, zajedno sa supsidijarnošću,trebala postati nutarnjim načelom društvenoguređenja, ujedinjujuća snaga društva.

Svoj zahtjev za solidarnošću kao nutarn-jom snagom društvenog uređenja Ivan PavaoII. utemeljuje teološki. Vrhovni model jedin-stva ljudskog roda jest unutarnji život Bogakojeg određuje ljubav. Ljubav bi trebala bitisveza i ljudskog zajedništva. Papa je svjestanda je pravednost bitna pretpostavka ljudskogdruštva i potiče na promicanje pravde. Promi-canjem pravde Crkva konkretizira ljubav pre-ma čovjeku i, u prvom redu, prema siromahu(Ivan Pavao II., 1991., br. 58). Stoga je zauzi-manje za pravdu izraz solidarnosti. Ujedno,solidarnost omogućava pravdi da bude uistinupravda, da se ne izvrgne u svoje naličje, da se uprimjeni ne pretvori u osvetljivost, mržnju, pačak i okrutnost. Solidarnost omogućava da upravdi zaživi njezina nutarnja dimenzija, a to jeljubav ili, kako je Papa ponekad naziva, mi-losrđe (Ivan Pavao II., 1981a, br. 12).

Papa stoga u temelje ljudskog društva stav-lja pravdu, milosrđe i solidarnost. To je došlodo izražaja i u govorima u Hrvatskoj. Za nas suosobito zanimljive Papine riječi da milosrđedaje pravednosti nov sadržaj "koji se najjedno-stavnije i najpotpunije izražava u praštanju"(Ivan Pavao II., 1981a, br. 14) kao i njegov za-ključak da se geslo pontifikata Pija XII.: Opusiustitiae pax - mir je plod pravednosti danasmože prereći kao: Opus solidaritatis pax - mir jeplod solidarnosti (Ivan Pavao II., 1988., br. 39).

Solidarnost kao načelo društvenog uređe-nja treba provesti i na međunarodnoj razini:

I "Takva solidarnost mora trajno postojati ondje gdje je iziskuje društvena degradacija subjekta rada, eksploatacija radni-ka, sve veće zone bijede, čak gladi" (Ivan Pavao II., 1981., br. 8).

352

Rev..•oc. polit., god. Iv, br. 4, str. 349·355, Zagreb 1997. Anić R.: Solidarno st u učenju Ivana Pavla Il.

stvorena dobra su namijenjena svima (Ivan Pa-vao II., 1988., br. 39). Isto tako, jače i bogatijenacije trebaju se založiti da se stvori pravimeđunarodni sustav koji se oslanja na jedna-kost svih naroda. Gospodarski slabije zemljemoraju biti u stanju da, riznicom svoje ljudsko-sti i kulture, dadu svoj doprinos općem dobru(Valković, 1991.:457) .

U sklopu govora o solidarnosti kao nutarn-jem načelu društvenog uređenja potrebno jespomenuti i Papino naglašavanje važnosti soli-darne organizacije, dotično discipliniranog radau solidarno j suradnji. Papa uočava da "ako jenekoć odlučujući faktor proizvodnje bila zem-lja i kasnije kapital (oo.), danas je odlučujućifaktor sve više sam čovjek (oo.), njegova spo-sobnost za solidarnu organizaciju" (Ivan PavaoII., 1981., br. 32).

Ako želimo graditi društvo solidarnosti,potrebno je voditi računa o obitelji kao školi izajednici ljubavi i solidarnosti. Potrebna ježivljena solidarnost među generacijama unu-tar obitelji (Ivan Pavao II., 1995., br. 94), soli-darnost među obiteljima (Ivan Pavao II., .1994., br. 16) te solidarnost obitelji premadruštvu (Ivan Pavao II., 1991., br. 44). Ujedno,obitelj kao škola i zajednica solidarnosti usvojoj skrbi za bližnjega treba pomoć države.Stoga je bitno poticati socijalnu politiku kojaće obitelji pomoći odgovarajućim sredstvima idjelotvornim instrumentima bilo u odgoju dje-ce bilo u brizi za starce (Ivan Pavao II., 1991.,br. 49; 1995., br. 192).

Ivana Pavao II. naglašava da ne smijemodopustiti da nama upravljaju zastarjeli sukobitako da ne možemo odgovoriti stvarnim potre-bama naroda na čitavom svijetu. Također, od-lučno poziva na "kulturni zaokret" koji "zahti-jeva od svih hrabrost preuzeti novi stil života"koji "uključuje prijelaz od ravnodušnosti premazanimanju za druge i od odbijanja drugog premanjegovu prihvaćanju: drugi nisu suparnici odkojih bismo se trebali braniti, nego braća i se-stre s kojima valja biti solidarnim" (Ivan PavaoII., 1995., br. 98; 1988., br. 38; 1991., br. 58;1980., br. 16).

CRKVAI SOLIDARNOST

Djelatno zauzimanje za bližnjega, obvezasolidarnosti odnosi se na sve članove Crkve.Papa posebno hvali redovnice. Za vrijeme svogposjeta i Zagrebu i Sarajevu Ivan Pavao II.

pohvalio je biskupe, svećenike, redovnike i re-dovnice "koji su znali dijeliti s narodom sudbi-nu prognanika, prilagodivši se životu u poniža-vajućim i nestalnim prilikama" (Ivan Pavao II.,1994a:14-15). Pohvala je i poziv da tako čine iubuduće: "Ne štedite se u davanju samih sebe"osobito onima koji oplakuju svoje najmilije,kojima su pogažena prava i uništeno ono štoim je najsvetije, prognanicima i izbjeglicama,starcima, siročadi, udovicama, mladeži koja semora odricati mirnog uključenja u život i kojaje zbog rata bila prisiljena postati odraslomprije vremena" (Ivan Pavao II., 1994a:66).

Ivan Pavao II., osim toga, govori o solidar-nosti kao izrazu laičke kraljevske službe. Dra-govoljačke udruge laika uvijek će biti potreb-ne. Neće ih moći zamijeniti ni raznovrsne insti-tucije i javni pothvati jer se događa da takve in-stitucije završe u bezličnom funkcionalizmu,pretjeranoj birokraciji, nepravednim privat-nim interesima. Dobro je da se udruge solidar-nosti povežu u posebne mreže solidarnostikoje prožimaju socijalno tkivo (Ivan Pavao II.,1990., br. 41).

Surađujući sa svima koji iskreno traže mir,laici trebaju promicati razgranatu odgojnu dje-latnost kojoj će biti cilj razbijanje kulturesebičnosti, mržnje, osvete i neprijateljstva, arazvijanje kulture uzajamnosti i solidarnosti(Ivan Pavao II., 1990., br. 42).

Poradi obveze služenja osobi i društvu,Papa ističe kako se vjernici laici "ne mogu ni-pošto odreći sudjelovanja u 'politici' ... " Raznepoteškoće s kojima se susreću u društvu, kaoprimjerice skepticizam, laktašenje, idolatrijavlasti, sebičnost i korupcija, strah da je politikamjesto neizbježne moralne opasnosti, ne mogubiti opravdanje za povlačenje kršćana iz poli-tike (Ivan Pavao II., 1990., br. 42).

Solidarnost sa svakim čovjekom rađa obve-zu Crkvi da skrbi za bližnjeg zahvaćenog rat-nim sukobima bez obzira na to gdje se taj su-kob odigravao. Skrb za bližnjega u takvimokolnostima danas olakšavaju nova sredstvaalternativna ratu.

Briga Crkve za svakog čovjeka dovodi dopovezanosti solidarnosti i ekumenizma (IvanPavao II., 1995.).

POTICAJI NA SOLIDARNOST UHRVATSKOJ I BOSNI IHERCEGOVINIPrigodom svoga pohoda Zagrebu Papa je

pozvao da se "na veliki jubilej 2000. godine pri-

353

Rev••foe. polit., god. Iv, br. 4, .fU. 349-355, Zagreb 1997.

pravimo nastojeći na vJecmm vrijednostimaEvanđelja izgrađivati pravedno društvo, čiji ćečlanovi biti složni i solidarni" (Ivan Pavao II.,1994a: 10-11). Odlazeći iz Sarajeva, poželio jeda iz "Sarajeva ( ... ) do svih europskih narodadopre poziv na solidarno zalaganje na putumira!" (Ivan Pavao II., 1997.:9)

Ivan Pavao II. pohvalio je hrvatski narodzbog iskazane solidarnosti tijekom rata, ali gaje i potaknuo da njeguje kulturu mira, koja senadahnjuje osjećajima snošljivosti i opće soli-darnosti (Ivan Pavao II., 1994.:10).

Pozivi na solidarnost za vrijeme posjetaZagrebu i Sarajevu upućeni su Hrvatima, ali iBošnjacima i Srbima. Taj je poziv trajno po-vezan s pozivom na praštanje. Praštanje je pri-tom pretpostavka solidarnosti. Moguće je da jeu pozadini ovog Papina govora njemačko-poljsko iskustvo. Istinska solidarnost izmeđuta dva naroda nije bila moguća dok nije došlodo međusobnog praštanja. Ovo iskustvo vjero-jatno stoji i u pozadini Papina upozorenja dazalaganje za uzajamnu solidarnost traži "od-važnost, dalekovidnost i strpljivost malih kora-ka" (Ivan Pavao 11., 1997.:9). Sadašnje tragičnepodjele i napetosti ne smiju dovesti do zabora-va mnogih elemenata koji ujedinjuju narodekoji su danas u ratu. I zato je hitno i nužno sa-kupiti sve ono što ujedinjuje - a to nije malo - itime graditi nove perspektive solidarnosti(Ivan Pavao 11., 1994a: 23).

Papa upozorava da je sudbina mira velikimdijelom povjerena institucionalnim forumima,

LITERATURA

Anić, R. J. (1995) Čovjek kao dar u misteriju stvaran-ja, U govorima Ivana Pavla II. na generalnim au-dijencijama iuapostolskom pismu Mulieris digni-tatem, magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu,Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb

Drugi vatikanski koncil (1980) Dokumenti, Kršćan-ska sadašnjost, Zagreb

Giovanni Paolo II (1992) U01110 e donna lo crea, Ca-techesi sull'amore milano, Citta Nuova, LEV,Roma

Hranić, Đ. (1993) L'uomo immagine di Dio nell'inse-gnamento di Giovanni Paolo II, Excerpta ex dis-sertatione ad Doctoratum in Facultate Theolo-giae, Pontificia Universitas Gregoriana, Romae

Ivan Pavao II. (1980) Redemptor hominis, Otkupiteljčovjeka, enciklika, Dokumenti 56, Kršćanska sa-dašnjost, Zagreb

354

Anić R.: Solidamost' u učenju Ivana Pavla 11.

ali da ponajviše ovisi o ponovno nađenoj soli-darnosti srdaca, koja, nakon toliko krvi imržnje, pretpostavlja hrabrost opraštanja. Po-trebno je tražiti oproštenje i oprostiti! U su-radnji i solidarnosti zaraćeni narodi na ovimprostorima moći će se suočiti s mnogim pro-blemima i riješiti ih (Ivan Pavao II., 1994a:25).Papa obećava svoju podršku u obnovi solidarnezajednice na ovom području (I. Pavao II,1994a:55).

ZAKLJUČNA NAPOMENA

Govor Ivana Pavla II. može biti izazov dapod vidom poštovanja dostojanstva ljudskeosobe i općeg dobra kritički sagledamo našedruštvo i pokušamo vrednovati koliko se zastu-paju i brane interesi konkretnog čovjeka, od-nosno koliko je u našem društvu pojedinacnemoćan pred raznim institucijama. Takođerje moguće sagledati koliko su u nas razvijenestrukture temeljene na načelima solidarnosti.Moguće bi ipak bilo dobro pitati se koju kultu-ru stavljamo u temelje našeg društvenog života- kulturu života ili kulturu smrti. Nemoguće jegraditi ljudskije, pravednije, solidarnije dru-štvo, a ne zalagati se za kulturu života. Stoga bisvako zalaganje za ljudskije društvo trebaloimati bar dva istodobna i paralelna pravca: na-stojanje oko antropologije koja će odgajatičovjeka za istinsku solidarnost i založeni dru-štveni život te nastojanje oko preobrazbe onihdruštvenih struktura koje onemogućavaju ilikoče takvu antropologiju i takav život.

Ivan Pavao II. (1981) Laborem exercellS, Radomčovjek, enciklika, Kršćanska sadašnjost,. Doku-menti 63, Zagreb

Ivan Pavao II. (1981a) Dives in misericordia, Bogatmilosrđem, enciklika, Kršćanska sadašnjost, Do-kumenti 61, Zagreb

Ivan Pavao II. (1985) Reconciliatio et paenitentia, Po-mirenje i pokora, Kršćanska sadašnjost, Doku-menti 74, Zagreb

Ivan Pavao II. (1988) Sollicitudo rei socialis, Socijal-na skrb, enciklika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

Ivan Pavao II. (1990) Christifideles laici, Vjernici laici,O pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu,Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 93, Zagreb

Ivan Pavao II. (1991) Centesimus annus, Stota godi-na, enciklika, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

Rev.. I'OC. polit., god. rv, br. 4, str: 349-355, Zagreb 1997.

Ivan Pavao II. (1994) Pismo obiteljima, "IKA -Dokumenti", Knjiga 1, Zagreb

Ivan Pavao II. (1994a) GOFOri u Hrvatskoj 10. i ll.rujna 1994. Kršćanska sadašnjost, Dokumenti100, Zagreb

Ivan Pavao II. (1995) Evangelium vitae, Evandelježivota, enciklika o vrijednosti i nepovredivostiljudskog života, Kršćanska sadašnjost, Doku-menti 103, Zagreb

Anić R.: Solidarno.,! u učenju Ivana Pavla 11.

Ivan Pavao II. (1997) Govor biskupima srednjoistoč-nog dijela Francuske na audijenciji prigodom nji-hova kanonskog pohoda "ad limina", 12. travnja,br. 2., u: IKA 24. 4. 1997.- II.

Ivan Pavao II. (1997) GOJlOr uoči molitve Kraljiceneba na stadionu "Koševo", Sarajevo, 14. 4.1997., u: IKA, 17.4. 1997.

Valković,M. (ur.) (1991) Sto godina katoličkoga soci-jalnog nauka, Socijalni dokumenti Crkve, Koncil3, Kršćanska sadašnjost, Zagreb

Summary

SOLIDARI1Y IN THE TEACHING OF JOHN PAUL II

Rebeka Anić

John Paul II has observed that there is not enough solidarity in the modern world. Heanalyses the political circumstances that favours such a situation but puts an emphasis ona theological analysis of social reality. Behind the political turmoil he uncovers the con-flict of two civilisations - the civilisation of utilitarianism and the civilisation of love.

Society ought to be based on justice and solidarity and the efforts for justice are an ex-pression of solidarity, and solidarity helps justice not to degenerate into its seamy side.

John Paul II defines solidarity as a value solidarity. Solidarity among specific groupsis desirable but the criterion for its evaluation must be a general good and the respect ofdignity for every man. He points out the importance of a solidary organisation, the cultiva-tion of solidarity in the family among generations, the importance of voluntary associa-tions and their networking, as well as the necessity to engage lay people in politics. For usin Croatia, particularly important is the Pope's invitation to develop a culture of peace, in-spired by the feelings of tolerance and to connect forgiveness and solidariy, whereby forgi-veness is a prerequisite for solidarity.

355