Softverska komponenta racunarskog sistema
-
Upload
milica-djuric -
Category
Documents
-
view
83 -
download
7
description
Transcript of Softverska komponenta racunarskog sistema
SOFTVERSKA KOMPONENTA RAČUNARSKIH SISTEMA
SEMINARSKI RAD
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Sadržaj
Uvod....................................................................................................................................4I Razvoj računara – hardvera i softvera..........................................................................5
1. Istorijski razvoj računara (hardvera).........................................................................52. Počeci u razvoju softvera..........................................................................................63. Razvoj računarstva....................................................................................................6
II Računarski softver........................................................................................................81. Operativni sistem......................................................................................................82. Sistemski softver.....................................................................................................103. Aplikativni programi..............................................................................................12
Zaključak...........................................................................................................................18Literatura............................................................................................................................19
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
R e z i m e :Računarski softver ili softver (engl. software) je u biti računarski program napisan
tako da je moguće njegov sadržaj lagano promeniti (i pomoću nekog programa).
Softverov glavni zadatak je da upravlja hardverom, izvršava izračunavanja, te da
obezbedi komunikaciju sa ostalim programima.
Termin "software" prvi put koristi John W. Tukey 1957. godine. U računarstvu
računarski softver su sve informacije koje se obrađuju preko računara ili programa.
Softver ne može raditi bez hardvera, kao što hardver ne može raditi bez softvera.
K l j u č n e r e č i :
hardver, softver, računarske komponente, operativni sistem, program, obrada,
računar, aplikacioni program, sistemski softver
3
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Uvod
Pojam hardver (u našem jeziku se koristi i izraz tehnička podrška) odnosi se na
opremu koja predstavlja fizičku (materijalnu) realizaciju bilo kog sistema koji obavlja
određene funkcije. Odnosi se, na merne uređaje, magnetske medijume, elektronske
komponente, linije za vezu opremu.
Hardver predstavlja, dakle fizicke komponente koje je potrebno instalirati i
uključiti da bi računar proradio. Pojam softver odnosi se na sveukupnost
instrukcija, programa i procedura koji se generiše, aktivira i koristi na raznorazne načine
da bi omogućio hardveru da realizuje žeijene poslove. Softver se sastoji od podataka
smeštenih na magnetnim medijumima u elektronskim memorijama itd.
Digitaini računar rešava zadatak tako što je prethodno "programiran", posebno za
njega razvijenim softverom. Prvi računari programirani su tako da su pravljene liste
instrukcija pisanih u binarnom kodu koje su u memoriju računara prenosene korišćenjem
tastature teleprintera ili bušene papirne trake. Pisanje ovakvih programa u takozvanom
internom jeziku računara bilo je veoma teško i zametno, posebno je bilo teško otkrivanje
i korigovanje grešaka u programima. Danas programeri pišu programe na jezicima koji su
veoma slični prirodnom jeziku, to su viši i algoritamski programski jezici. Programeri
direktno upisuju naredbe programa u memoriju računara. Posebni programi naredbe viših
programskih jezika, prevode na interni mašinski jezik računara. Posebnu klasu ovih
programa čine asembleri (engl. assembler), zatim prevodioci ili kompajleri (engl.
compiler), interpreteri, pa se u tom smislu govori o asemblerskim, kompajlerskim i
interpreterskim jezicima.
Hardver i softver udruženi čine računarski sistem. Razvoj računarskih sistema
uslovljen je razvojem i hardvera i softvera.1
1 www.masfak.ni.ac.rs/
4
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
I Razvoj računara – hardvera i softvera2
1. Istorijski razvoj računara (hardvera)
Istoriju „pravog“ računara možemo pratiti od sedamnaestog veka, odnosno od
1642. godine kada je francuski matematičar Blaise Pascal napravio prvu mehaničku
mašinu za računanje. Mašina za računanje, poznatija kao “Pascaline”, se svodila na
nekoliko brojčanika koji su se mogli okretati pomoću igle. Njegov savremenik, Gottfried
Leibniz, nemački matematičar je 1672. godine napravio je mašinu za sve računske
operacije, koja je osim sabiranja i oduzimanja, mogla da izvršava i operacije množenja i
deljenja.
Prva programabilna mašina razvijena je u Francuskoj 1801. godine, od strane
Joseph-Marie Jacquard, oca automatizovane industrijske proizvodnje. Mašina je
predstavljala prvi automatski razboj koji je koristio bušene kartice za kontrolu muster u
tkaninama.
Prva analitična mašina (prvi mehanički programabilni računar) napravljena je od
strane profesora matematike Univerziteta Cambridge, Charles Babbage, 1834. godine čija
je memorija bila kapaciteta 1000 reči od po 50 decimalnih cifara i služila je za smeštanje
rezultata. Mašina je mogla da prihvati operacije iz memorije, da ih sabira, oduzima,
množi ili deli i da vrati rezultat u memoriju. Charles Babbage je dugo godina radio na
ovoj mašini. Može se reći da je prethodnica bila diferencijalna mašina, njegov izum iz
1822. godine, koja je izvršavala uvek isti algoritam, ali nije bila programabilna.
Razvoj računara do dvadesetog veka, odnosno do Prvog svetskog rata je prilično
stagniralo. Pred Drugi svetski rat Britanska vlada je, najpre zbog vojnih potreba,
formirala tajni tim matematičara, kripoanalitičara i inženjera za razbijanje nacističkih
vojnih šifara. Tim predvođen matematičarem Alan Turing-om je 1943. godine
kompletirao Kolos, koji su mnogi smatrali za prvi elektronski digitalni računar.
2 preuzeto sa sajta http://www.ftb.rs/course/view.php?id=5
5
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
2. Počeci u razvoju softvera
Kako je Babbage-ova analitička mašina bila programabilna, trebalo je napisati
softver. Kreator prvih programa za Babbage-ov računar bila je Ada Augusta Lovelace3.
Alan Turing, pomenut u prethodnom tekstu, je pored razvoja hardverskih
komponenti razvio i ideju apstraktne “univerzalne mašine”, koja je mogla da izvrši svaki
algoritam koji se može opisati. Turingova mašina predstavlja osnovu računarstva kao
nauke.
3. Razvoj računarstva U ovom delu teksta pratićemo razvoj računarstva kroz pet etapa (pet generacija),
pri čemu treba istaći da je razvoj hardvera bio paralelan sa razvojem softvera.
Prva generacija (1951-1958)
Karakteristike ovih računara su velika potrošnja energije, česti kvarovi
računarskih komponenti, veliki gabariti računarskih sistema, delovi odnosno komponente
su najpre elektronske cevi povezane kablovima, dok je program na mašinskom jeziku.
Nastanak ove generacije vezuje se za 1944. godinu i profesora sa Harvarda,
Howarda Aikena koji je, zahvaljujući milionskoj donaciji IBM-a4, razvio računar Mark I.
Računar je bio težine 30 tona, sastojao se od 18,000 elektronskih cevi i trošio je 174 KW,
a služio je za računanje tabela trajektorija za nove topove. Posle rata konstruisan je
UNIVAC I, prvi komercijalni računar opšte namene.
Druga generacija (1960-1965)
Ovu generaciju računara odlukuje zamena elektronskih cevi tranzitorima5,
smanjenje dimenzija, povećanje preciznosti i sigurnosti obrade podataka, kao i
memorijskog kapaciteta.
3 Ada Augusta Lovelace, ćerka lorda Bajrona postala je prvi programer na svetu i njoj u čast je programski jezik Ada dobio ime4 International Business Machines Corp., više o tome na http://www.ibm.com/us/en/ 5 tranzitori su „pronađeni“ 1947. godine
6
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Najkarakterističniji pronalazak ove generacije je konstrukcija kompjuterskog miša
1964. godine od strane Doug Englebart-a, kao i završetak sedmogodišnjeg projekta IBM-
a zvanog “Sabre”, koji predstavlja softver koji omogućava rezervaciju avionskih karata
od strane turističkih organizacija.
Treća generacija (1965 – 1975)
Kao što može da se primeti, svaka nova generacija donosi novine najpre u veličini
računara. Tako i ova, doprinosi smanjenju komponenata računarskog sistema, ali i
ubrzanju obrade podataka i većoj pouzdanosti komponenti, formiraju se prva elektronska
kola (čip), raste kapacitet memorije multiprogramskom radu, nastaje komunikacija
između računara putem telefonske linije.
Dennis Ritchie i Kenneth Thomson su 1970. godine u okviru laboratorije Bell
razvili Unix. Unix je moćno, multikorisničko okruženje koje se implementira na različite
platforme, a najveću popularnost je stekao preko Linuxa, Mac OS X, Solaris, IRIX i
FreeBSD u koje je implementiran. Može se reći da se svi operativni sistemi, sem
Microsoft Windows, baziraju na Unix-u. Unix nije operativni sistem, već predstavlja
standard na kom se baziraju različiti sistemi mnogih organizacija i preduzeća.6
Četvrta generacija (1975-1990)
Četvrta generacija računara predstavlja mnogo napredniji računarski sistem od
početnog. Povećava se gustina elektronskih kola (više miliona tranzistora), koja su
zasnovana na izradi poluprovodničkih sklopova korišćenjem LSI7 tehnologije i visoko
integrisanih sklopova VLSI8 tehnologijom, unapređenju performansi računarskog
sistema, razvijanjem mrežnih operativnih sistema.
Godina koja je obeležila ovu generaciju računara je 1971., kada nastaje
mikroprocesor9.
6 https://kb.iu.edu7 rana faza visoko integrisanog računarskog procesora koji je implementiran na DEC PDP-11 setu 8 Very-large-scale integration je proces stvaranja integralnih kola kombinovanjem hiljade tranzistora u jednom čipu9 Микропроцесор обухвата функције централнog процесор рачунара на једном интегрисаном колу или у већини неколико интегрисаних кола.
7
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Peta generacija (kraj dvadesetog i početak dvadesetprvog veka)
Ovo okruženje je bitno obeleženo fantastičnim brzim razvojem računarskih mreža
na mikro i makro planu. Novi čipovi sadrže i preko petnaest miliona tranzistora. Izuzetna
su poboljšanja u domenu radnih stanica i brzine prenosa informacija. ovu generaciju na
kvalitativno novi nivo diže masovni paralelizam (korišćenje više mikroprocesora u
jednom računarskom sistemu), kao i proizvodnja računara koji su orijentisani određenim
problemima.
II Računarski softver
Da bi računarski sistem mogao da radi, pored hardvera mora biti opremljen i
odgovarajućim programima koji će njime upravljati. Ova komponenta računarskog
sistema zove se softver (software). Softver se može podeliti na:
operativne sisteme
sistemski softver
aplikacione programe
1. Operativni sistemOperativni sistem je kompleksan programski sistem sastavljen od skupa programa
koji treba da obezbede lako i efikasno korišćenje računara. Bez operativnog sistema
hardver računara, predstavlja samo neupotrebljiv predmet. Operativni sistemi su se
razvijali kao i računari. Prvi elektronski računari nisu imali operativni sistem. Programi
su se unosili jedan po jedan, pri čemu se čekalo da se jedan program završi da bi se drugi
uneo.
Operativni sistemi mogu da se klasifikuju sa različitih stanovišta:
sa stanovišta broja programa koji mogu istovremeno da budu u memoriji
sa stanovišta broja korisnika koji mogu istovremeno da koriste računar
8
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
sa stanovišta načina zadavanja komandi
sa stanovišta prenosivosti na različite arhitekture računara
Sa stanovišta broja programa koji mogu istovremeno da budu u centralnoj
memoriji računara, operativni sistemi se dele na:
monoprogramske – monoprocesne (jednoprocesne)
multiprogramske – multiprocesne (višeprocesne)
Monoprogramski operativni sistem omogućava da računar drži u memoriji i
izvršava samo jedan program.
Multiprogramski operativni sistem omogućava da se u centralnoj memoriji
računara nalazi istovremeno više programa, od kojih u svakom trenutku može da radi
samo jedan. Redosled i vreme rada svakog od programa u memoriji određuje operativni
sistem tako da omogući korišćenje računara na najbolji način. Zadatak operativnog
sistema kod multiprogramskog rada jeste smanjenje ukupno utrošenog vremena rada
računara na izvršavanje svih programa u odnosu na vreme koje bi bilo utrošeno kad bi se
oni izvršavali pojedinačno, ali da je vreme rada svakog pojedinog programa duže nego
kad bi se on izvršavao sam. Prilikom istovremenog izvršavanja više programa, treba
voditi računa da oni ne koriste pretežno iste računarske resurse, nego kombinovati
programe koji koriste procesor s programima koji koriste pretežno datoteke.
Sa stanovišta broja korisnika koji mogu istovremeno da koriste računar
operativni sistemi mogu da budu:
jednokorisnički (singleuser)
višekorisnički (multiuser)
Kod jednokorisničkih operativnih sistema, računar može da koristi samo jedan
korisnik.
Kod višekorisničkih operativnih sistema na računar može istovremeno biti
priključeno i do nekoliko stotina korisnika.
Sa stanovišta načina zadavanja komandi, u operativnom sistemu postoje:
operativni sistem komandnog tipa
grafički operativni sistem
Kod operativnih sistema komandnog tipa posle uključenja računara na ekranu se
dobija određen znak koji se naziva prompt. Ovim znakom operativni sistem obaveštava
9
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
korisnika da je spreman da primi komandu. Komanda se zadaje ukucavanjem teksta koji
se sastoji od ključne reči i nekih dodatnih parametara potrebnih za izvršavanje komande.
Pritiskom na taster enter na tastaturi operativni sistem prihvata komandu i započinje
njeno izvršavanje, za koje vreme nema pompta. Po završetku, posle dobijanja rezultata,
ponovo se dobija pompt u novom redu, što znači da je operativni sistem spreman da
prihvati novu komandu.
Kod operativnog sistema grafičkog tipa najčešći način zadavanja komandi jeste
pokazivanje na nju. Pri tome komanda može da ima oblik sličice ili teksta koji se nalazi
na nekom spisku.
Sa stanovišta prenosivosti na različite arhirekture računara, oprativni sistemi
mogu biti:
prenosivi (portable)
neprenosivi – vlasnički ( proprietary)
Prenosivi operativni sistemi s malim izmenama mogu da se koriste na različitim
arhitekturama računara.
Neprenosivi operativni sistemi su projektovani tako da rade samo na određenom
modelu računara.
2. Sistemski softver
Osim operativnog sistema, za normalno korišćenje računara potrebni su i drugi
programi koji se nazivaju sistemski softver. Ovoj kategoriji pripadaju:
programi prevodioci
veznici
različiti uslužni programi
Ovi programi nisu neophodni za rad računara.
Programi prevodioci
Programi za prve računare pisani su u mašinskom jeziku. Naredbe ovog jezika
sastojale su se od nizova jedinica i nula koje su označavale stanje bitova u memoriji
10
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
računara. Ovakve naredbe najčešće su bile logički podeljene u dva dela. Prvi deo je
predstavljao kod operacije (naredbu koju rečunar treba da izvrči) a drugi deo adresu
registra u memoriji računara u kome je uskladišten podatak. Pisanje ovakvih programa
bilo je teško, stoga je to navelo tadašnje programere da izmisle simbolički jezik u kome je
operacija koju računar treba da izvrši dobila svoje ime, a i adresa memorijske lokacije
dobila je neko simboličko ime. Programi napisani u ovakvom simboličkom jeziku
prevodili su se kasnije u mašinski jezik tako što je programer zamenjivao naziv operacije
njenim kodom, a simboličku adresu stvarnom adresom. U ovakvom postupku svaka
naredba simboličkog jezika prevodila se neposredno u odgovarajuću naredbu mašinskog
jezika. Kasnije je ovaj postupak prevođenja automatizovan tako što je napravljen
program koji je kao ulazne podatke učitavao program napisan u simboličkom jeziku i
zamenjivao ih naredbama mašinskog jezika, tako da je rezultat rada ovog programa bio
program u mašinskom jeziku. Ovaj program za prevođenje nazvan je asembler.
U to vreme su arhitekture računara bile bile različite i za svaki računar postojao je
poseban simbolički jezik koji je zavisio od njegove arhirekture. Zbog toga i program za
prevođenje simboličkog jezika (asembler), napisan za jedan računar, nije mogao da se
koristi na drugom računaru. Isto tako, simbolički program za jedan računar nije mogao da
se koristi na drugom računaru različite arhitekture, jer su im bili različiti repertoari
instrukcija, već je morao potpuno da se reprogramira.
Da bi se olakšalo pisanje programa, a i njihova prenosivost sa jednog računara na
drugi, razvijeni su programski jezici koji su bili bliži korisnicima u određenim oblastima.
Ovi jezici su se sastojali od dvadesetak reči engleskog jezika, skupa pravila za
dodeljivanje imena memorijskim lokacijama sa podacima i skupa pravila za formiranje
ispravnih naredbi u programskom jeziku. Pomoću rečnika i ovih pravila pisan je program
u ovom jeziku, koji je bio gotovo nezavisan od arhitekture računara. Ovakav program
zove se izvorni (source) program.
Da bi program napisan u nekom od ovih jezika mogao da se izvršava, trebalo ga
je prevesti u mašinski jezik. Za ovo prevođenje korišćen je poseban program prevodilac
nazvan kompajler (compiler). Program prevodilac je učitavao program u izvornom jeziku
kao ulazne podatke, a kao rezultat rada davao je program u mašinskom kodu, pri čemu je
jedna naredba izvornog jezika prevođena u više narebdi mašinskog jezika. I dalje je za
11
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
svaku arhitekturu računara morao da postoji odgovarajući program prevodilac za svaki
programski jezik koji je korisnik želeo da koristi na tom računaru. Postoje i programski
jezici kod kojih su naredbe nezavisne jedna od druge i mogu da se izvršavaju odmah. Za
takve programske jezike u početku nisu bili pisani prevodioci nego interpreteri, koji su
prepoznavali naredbu i odmah je izvršavali.
Da bi se izvršio program napisan u izvornom jeziku, treba ga prvo uneti u računar.
Ovo unošenje programa u računar izvodi se pomoću posebnog programa koji se zove
editor. Zatim se ovako unet izvorni program prevodi pomoću programa prevodioca da bi
se dobio mašinski kod. Posle toga se korišćenjem programa za povezivanje (linker)
prevedeni program spaja sa drugim programima i sistemskim softverom da bi se dobio
izvršni program. Takav program se korišćenjem programa punjenje (loader) unosi u
memoriju računara i izvršava. Za traženje grešaka u programu koristi se poseban
program, koji u tome pomaže i naziva se debager (debugger).
Do pojave personalnih računara sve ove operacije izvođene su nezavisnim
programima i odvojeno. Arhitekture personalnih računara su jednake, pa se program
prevodilac koji radi na jednom računaru može koristiti na svim personalnim računarima.
Veznici – drajveri, jesu programi za korišćenje različitih perifernih jedinica i
drugih uređaja. Svaki uređaj koji se priključi na računar mora da ima i odgovarajući
program koji se zove veznik i koji komande date iz nekog programa prema nekom
usvojenom standardu prevodi u komande koje uređaj razume.
Uslužni program olakšavaju korisnicima pojedine poslove koji se često
obavljaju. Ovakvi programi mogu se davati ako dodatak operativnom sistemu, ali ih
najčešće pišu i distribuiraju sami korisnici.
3. Aplikativni programi
Treću kategoriju računarskog softvera sačinjavaju aplikativni programi. To su
programi za rešavanje različitih problema, ako što je obrada teksta, rad sa tabelama,
crtanje, rad sa bazama podataka, obrada slike, animacija komponovanje i obrada zvučnih
zapisa, različiti proračuni u nauci i tehnici, igre...
12
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Ove programe pišu prouzvođači računara, specijalizovane softverske kuće, kao i
sami korisnici računara.
Programi za obradu teksta – služe za:
unošenje teksta u računar
modifikaciju unetog teksta
oblikovanje teksta za štampanje
Unošenje teksta je početno smišljanje i ukucavanje dokumenta. Modifikacija ili
editovanje je svako menjanje sadržaja dokumenta, bilo da je u pitanju samo ispravljanje
grešaka unetih pri početnom ukucavanju, bilo dodavanja, brisanje ili zamena reči i
rečenica ili većih delova dokumenta. Oblikovanje ili formatiranje je priprema
dokumenta da lepo izgleda kad bude odštampan. Bitna osobina obrade teksta jeste
razdvajanje pisanja dokumenta od njegovog ispisivanja na papir. Koristeći program za
obradu teksta, istovremeno sa pisanjem teksta mogu se popravljati greške, menjati uneti
tekst dopisivanjem ili izbacivanjem pojedinih delova, te naknadno menjati tekst i
oblikovati ga nakon pisanja.
Nekada su se programi za pisanje teksta delili na:
editore,
procesore teksta i
formatere teksta.
Editori su programi koji omogućavaju unošenje, ispravljanje, čuvanje i štampanje
teksta. Oni su obično deo operativnog sistema računara, ali ima i editora koje su napisali
korisnici. Oni imaju različite dodatne mogućnosti. Sada se uglavnom koriste samo za
unošenje programa na nekom od programskih jezika i podataka za te programe.
Pod procesorima teksta nekada su se smatrali programi koji su imali veće
mogućnosti od editora jer su omogućavali i složenije operacije s tekstom.
Ovi programi su korišćeni za unošenje teksta namenjenog za štampanje, da bi se
kasnije tako unet tekst dodatno oblikovao i pripremao za štampu formaterom teksta,
nekim od programa za oblikovanje. S uvođenjem laserskih štampača dobijene su nove
mogućnosti za oblikovanje teksta.
13
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Programi za rad sa tabelama (spreadsheet) imaju na ekranu prikazane tabele,
podeljene na vrste i kolone, koje služe za prikazivanje i obradu poslovnih podataka.
Okruženje u kom se odvija rad programa čine:
radne tabele (worksheets) za unošenje, računanje i analizu podataka
grafikoni (charts) za grafičko predstavljanje podataka
baze podataka (data bases) za obradu velikog broja informacija
posebne mogućnosti za formatizovanje, grafiku i keriranje štampanih i trenutnih
(on-line) izveštaja.
Radne tabele se sastoje od ćelija (cell) u koje se unose podaci koji mogu biti
izvorni i izvedeni. Izvorni podaci se unose u ćeliju direktno, dok se izvedeni formiraju u
ćeliji pomoću formula u kojima se pozivaju izvorni ili drugi izvedeni podaci.
Podaci u tabeli mogu se predstaviti grafikonima raznih oblika. Promena jednog
podatka dovodi do automatske promene svih izvedenih podataka u tabeli i na grafikonima
u skladu sa ovom izmenom.
Pored ovih osnovnih mogućnosti, programi za rad s tabelama imaju i manje ili
veće mogućnosti za rad sa bazama podataka, s obzirom na to da se relacione baze
podataka zasnivaju na tabelama. Ali ovi programi nisu namenjeni za upravljanje bazama
podataka. Programi za upravljanje bazama podataka se koriste za manipulaciju velikim
brojem podataka. Svaki logički povezan skup podtaka čini bazu podataka. Za
upravljanje podacima koristi se programski sistem koji se naziva Data Base
Management System. Sistem za upravljanje bazama podataka treba da obezbedi
najosnovnije funkcije:
kreiranje baze podataka
ponovni pristup podacima
modifikaciju (ažuriranje) podataka
sortiranje podataka
kontrolu pristupa podacima
formiranje izveštaja
Kreiranje baze podataka obuhvata unošenje i zapisivanje na nosiocu
informacija.
14
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Ponovni pristup podacima jeste postupak koji se sastoji od određivanja mesta,
odnosno nalaženja podataka na nosiocu informacija formatiranje podataka i određivanje
traženog podatka među podacima koji su na raspolaganju. Podaci uskladišteni na nosiocu
informacija ne moraju biti u obliku koji je pogodan za neposredno korišćenje, već može
biti potrebno dodatno formatiranje podataka, a ponekad i preuređenje u drugi redosled.
Modifikacija ili ažuriranje baze podataka podrazumeva dodavanje novih
podataka u bazu, uklanjanje podataka iz baze i izmene na podacima u bazi.
Sortiranje baze podataka znači uređivanje podataka u bazi po redosledu zadatom
nekim kriterijumom.
Kontrola pristupa podacima je unutrašnje regulisanje toka postupka upravljanja
podacima. Ona utvrđuje da li neki korisnik može da pristupi podacima i da ih menja, ako
i postupak kada više korisnika pristupa istom podatku.
Primenjujući razne kriterijume, na osnovu podataka u bazi mogu se formirati
razni izveštaji.
Programi za obradu crteža primenjuju se za predstavljanje crteža na vektorski
način (draw programi).
Prema nameni, dele se na programe koji su više namenjeni dizajnu i na programe
koji su prvenstveno namenjeni tehničkom crtanju.
Bez obzira na to kojoj grupi pripadaju, svi programi za crtanje imaju veliki broj
sličnih naredbi koje se mogu podeliti u sledeće grupe:
za crtanje osnovnih grafičkih objekata
za manipulisanjem objektima
za transformacije objekata
za globalni pregled slike
za korišćenje teksta
za dimenzionisanje
Naredbe za crtanje osnovnih grafičkih objekata uključuju naredbe za crtanje
duži i izlomljenih linija, crtanje slobodnom rukom, crtanje kvadrata i pravougaonika,
crtanje kruga ili elipse...
15
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Narebde za manipulaciju objektima uključuju naredbe za označavanje,
premeštanje, brisanje, kopiranje i rotaciju objekta, popunjavanje zatvorene konture bojom
ili šrafurom, grupisanje više objekata u jedan ili razdruživanje grupe u pojedinačne
objekte.
Naredbe za transformaciju objekata uključuju naredbe za rastezanje, sažimanje
i simetrično preslikavanje objekata.
Naredbe za globalni pregled slike služe za uvećavanje delova crteža ili njegovo
umanjivanje.
Naredbe za korišćenje teksta koriste se kod programa namenjenih za tehničko
crtanje za opis crteža.
Naredbe za dimenzionisanje koriste se za označavanje dimenzija na tehničkim
crtežima.
Programi za obradu slika primenjuju se za predstavljanje slike u računaru na
rasterski – bitmapirani način (paint programi). Koriste se za unošenje slike u računar
pomoću odgovarajućeg uređaja i njihovu obradu. Deo naredbi ovih programa sličan je
naredbama za obradu crteža. Pored ovih, postoji i veliki broj narebdi karakterističnih za
obradu slika.
Programi za animaciju omogućavaju stvaranje pokretnih slika, filmskih sekvenci,
zatim kombinovanje raznih tehnika, vizuelnih i zvučnih efekata. Koriste se u dizajnu,
projektovanju, za pravljenje reklamnih spotova i sl.
Programi za obradu zvuka se primenjuju za obradu zvučnih zapisa na sličan način
kao što se procesori teksta primenjuju za obradu teksta. Oni omogućavaju komponovanje,
unošenje u računar postojećih dela, kao i različite naknadne obrade unetih zvučnih
zapisa- njihovu izmenu dodavanjem ili izbacivanjem pojedinih delova, zamenu
instrumenata, različite zvučne efekte...
Programi za proračune u nauci i tehnici se primenjuju različitim naučno
tehničkim proračunima-statičkim i dinamičkim proračunima u građevinarstvu i mašinskoj
i sličnoj industriji.
16
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Igre čine veliku grupu aplikativnih programa. Predstavljaju znatan deo industrije
softvera. Namenjene su najrazličitijim uzrastima.
17
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Zaključak Proteklo je više od pet decenija razvoja računarskih sistema. Tokom prve tri
decenije, primarno je razvijan hardver sa ciljem da se snize troškovi obrade i čuvanja
podataka. Osamdesetih godina i dalje se najviše pažnje poklanjalo razvoju hardvera i
povećanju njegove brzine i moći. Tek u poslednjoj deceniji razvoja, izazov su postali viši
kvalitet i niži troškovi softvera.
Danas softver predstavlja ključ uspeha većine računarskih sistema i ujedno factor
diferencijacije organizacija koje ga poseduju. Softver je postao bitna komponenta u
poslovnom odlučivanju i osnova u naučnim istraživanjima i inženjerskom rešavanju
problema. On takone predstavlja značajnu komponentu u industrijskim, transportnim,
medicinskim, telekomunikacionim, vojnim i brojnim drugim vrstama sistema. U
savremenom svetu softver je praktično neizbežan i svuda prisutan. Na početku 21. veka
izmenjeno je poimanje softvera i isti javnost prihvata kao tehnološku stvarnost u
budućem razvoju.
Odnos cena i performansi računara smanjen je za proteklih 20 godina milion puta,
a prema Murovom zakonu (Moor) predvina se isti trend i za dva nastupajuća perioda od
po 20 godina, nakon čega se očekuje da će doći do zasićenja i ovaj odnos će biti znatno
umanjen. Kao posledice Murovog zakona, ustanovljeni su osnovni softverski zakoni, koji
opisuju trendove razvoja softvera:
softver se širi kao gas, sa stopom rasta od 33,9% godišnje,
softver će se širiti sve dok ne bude ograničen Murovim zakonom,
rast softvera omogućava održavanje Murovog zakona o rastu hardvera,
rast softvera je ograničen jedino ljudskim ambicijama i mogućnostima i
softver je "nepoderiv" proizvod, što omogućava njegovo korišćenje
neograničeno dugo (iz čega je proizišao i navedeni problem 2000. godine,
jer niko nije očekivao da će se softverska rešenja tako dugo održati u
produkciji).
Najznačajnije posledice ovih zakona su da će razvoj softvera predstavljati
najvažniju industrijsku granu i u 21. veku. 10
10 www.ef.uns.ac.rs , Softver i softverski inženjering, strana 1-9
18
Milica Đurić, seminarski radSoftverska komponenta računarskih sistema
Literatura
1. Softver i softverski inženjering, Ekonomski fakultet u Subotici
Korišćeni sajtovi:
2. http://www.ftb.rs/course/view.php?id=5
3. www.masfak.ni.ac.rs/
4. https://kb.iu.edu
5. www.ef.uns.ac.rs
6. http://www.ibm.com/us/en/
19