socijalna inteligencija

Daniel Goleman je autor uspješnica Emocionalna inteligencija i Rad s emocionalnom inteligencijom. Doktorirao je na Harvardu, a dvanaest godina pisao je članke o mozgu i bihevioralnim znanostima za New York Times. Dobitnik je nagrade za životno djelo Društva američkih psihologa, koje mu je dodijelilo i titulu pridruženog člana, zbog njegovih zasluga u promicanju znanosti.

SoCi

Jaln

a in

Teli

Gen

CiJa

Dan

iel G

ole

man

SoCiJalnainTeliGenCiJaNova otkrića u međuljudskim odNosima

Daniel Golemanautor svjetskog hita

emoCionalna inTeliGenCiJa

Emocionalna inteligencija bila je međunarodni fenomen s više od pet milijuna prodanih primjeraka širom svijeta. Sad je Daniel Goleman napisao drugi izvrstan sažetak najnovijih otkrića iz područja biologije i neurologije, otkrivajući nam da smo “ožičeni za spajanje jedni s drugima” i da naše veze i odnosi imaju iznenađujuće jak utjecaj na sve vidove našega života.

Svakodnevne interakcije s roditeljima, supružnicima, šefovima pa čak i s nepoznatima, oblikuju naš mozak te pozitivno ili negativno utječu na stanice u tijelu, sve do razine gena, u mnogo većoj mjeri nego što smo toga svjesni. U Socijalnoj inteligenciji Daniel Goleman istražuje tu mladu znanost i njezino iznenađujuće značenje za naš interpersonalni svijet. Njezino temeljno otkriće je da smo građeni za društvenost, za neprestani “neuro-balet” koji ostvaruje poveznicu na razini mozak-mozak sa svima oko nas.

Goleman objašnjava iznenađujuću točnost prvih dojmova, temelje karizme i emocionalne moći, složenost seksualne privlačnosti i kako prepoznajemo laži. Otkriva i “tamnu stranu” socijalne inteligencije, od narcisizma do makijavelizma i psihopatije.

Postoji li način kako odgojiti djecu da budu sretna? Koji su temelji dobroga braka? Kako učitelji i vođe u poslovnom svijetu mogu nadahnuti one koje poučavaju ili vode i izvući najbolje iz njih? Kako postići da skupine podijeljene predrasudama i mržnjom žive zajedno u miru?

Odgovore na ta pitanja možda nije tako teško pronaći kao što smo nekoć mislili. Vijest koja najviše ohrabruje, a koju nam Goleman iznosi s najdubljim uvjerenjem, jest da imamo ugrađenu sklonost prema empatiji suradnji i čovjekoljublju – pod uvjetom da razvijemo dovoljnu socijalnu inteligenciju da bismo te sposobnosti mogli njegovati u sebi i u drugima.

od istog autora:

ISBN 978-953-14-0262-0




Socijalna inteligencija.indd 1 22.4.2008 10:15:51

DANIEL GOLEMAN

SOCIJALNA INTELIGENCIJA

Naslov izvornikaSocial IntelligenceCopyright © Daniel Goleman 2006

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2008.

S engleskoga prevelaMihaela Velina

Za nakladnika Zdravko Kafol

UrednikZoran Maljković

Korektor Maja Divošević

Grafički urednik Marko Katičić

Oblikovanje naslovnice xxxxxxxxxxxxx

Tisak xxxxxxxxxxxxx, 2008.

Sva prava zadržana. Ova je knjiga zaštićena autorskim pravima i ne smije se ni u cjelini ni djelomično repro-ducirati, pohraniti u sustavu za reproduciranje ili prenositi u bilo kojem obliku, ni na koji način bez pisanog dopuštenja autora i izdavača.

ISBN 978-953-14-0262-0CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxxxxxxxxx

Daniel Goleman

SOCIJALNA INTELIGENCIJA

Nova znanost o ljudskim odnosima

s engleskoga prevelaMIHAELA VELINA

Za unučad

S A d r ž A J

S a d r ž a j 7

P R O L O G Otkrivanje nove znanosti 11

P r v i d i o OŽIČENI ZA SPAJANJE

1 Emocionalna ekonomija 22

2 Recept za razumijevanje 36

3 Bežična živčana mreža 48

4 Nagon za čovjekoljublje 61

5 Neuroanatomija poljupca 76

6 Što je socijalna inteligencija? 97

D r u g i d i o PREKINUTE VEZE

7 Ti i Ono 121

8 Mračno trojstvo 134

9 Umno slijep 151

T r e ć i d i o HRANJIVA PRIRODA

1 0 Geni nisu sudbina 165

1 1 Sigurna baza 181

1 2 Točka sreće 193

Č e t v r t i d i o RAZNE VRSTE LJUBAVI

1 3 Mreže vezanosti 211

1 4 Želja – njegova i njezina 221

1 5 Biologija suosjećaja 234

P e t i d i o ZDRAVE VEZE

1 6 Stres je društven 247

1 7 Biološki saveznici 263

1 8 Recept za ljude 275

Š e s t i d i o SOCIJALNE POSLJEDICE

1 9 Sklonost postignućima 293

2 0 Popravak povezanosti 312

2 1 Od Njih do Nas 325

E p i l o g Ono što je zaista važno 339

D o D a t a k A Visoki i niski put: napomena 349

D o D a t a k B Socijalni mozak 351

D o D a t a k C Preispitivanje socijalne inteligencije 358

Z a h v a l e 365

B i l j e š k e 367

P R V I D I O

Ožičeni za spajanje

11

P R O L O G

Otkrivanje nove znanosti

Tijekom prvih dana druge američke invazije na Irak, jedna skupina vojnika zaputila se u mjesnu džamiju stupiti u vezu s glavnim grad-skim duhovnikom, u namjeri da zatraže njegovu pomoć u organizaciji

podjele hrane i pomoći. Ali okupila se gomila ljudi koja se bojala da vojnici idu uhititi njihova vjerskoga vođu ili uništiti džamiju, njihovo svetište. Vojnike su okružile stotine muslimanskih vjernika, mašući rukama, vičući i nadirući prema teško naoružanom vodu. Zapovjedni časnik, pukovnik Christopher Hughes, morao je brzo razmišljati.

Podigavši megafon, naredio je svojim vojnicima neka kleknu na jedno koljeno, a zatim i da oružje upere u tlo.

Sljedeća naredba bila je: “Smiješite se.”Na to se raspoloženje gomile promijenilo. Nekolicina ljudi je i dalje vika-

la, ali većina njih je sad uzvraćala osmijehom. Neki su čak tapšali vojnike po leđima kad im je Hughes zapovijedio neka polako krenu natraške i dalje se smiješeći.1

Taj oštroumni potez predstavljao je kulminaciju vrtoglavog polja socijalnih procjena koje su se odvijale u djeliću trenutka. Hughes je morao pročitati razinu neprijateljskog raspoloženja te gomile i naslutiti što će ih umiriti. Morao se osloniti na povjerenje u svoje ljude i na dubinu njihova povjerenja u njega. Morao se kockati u nadi da će pogoditi pravu gestu koja će probiti jezične i kulturne barijere – a sve je to kulminiralo odlukama koje je donio u djeliću sekunde.

P r o l o g

12

Ta je dobro baždarena utjecajnost u kombinaciji s vještinom ‘čitanja’ ljudi ono što obilježava iznimne ljude u službi zakona, a svakako i vojne časnike koji bivaju suočeni s uzrujanim građanstvom. Ma što mislili o samoj vojnoj kampanji, taj incident zorno pokazuje socijalnu genijalnost ljudskoga mozga čak i tijekom kaotičnog, napetog susreta.

Hughesa su kroz tu napetu situaciju proveli isti živčani sklopovi na koje se oslanjamo kad naletimo na potencijalno neprijateljski raspoloženog neznanca i u trenutku donesemo odluku hoćemo li pobjeći ili se suočiti s njim. Tijekom ljudske povijesti taj je međuosobni radar spasio nebrojeno mnogo ljudi – a još i danas je ključan za naše preživljavanje.

U situacijama kad nije potrebno tako hitno djelovati, socijalni sklopovi našega uma vode nas kroz svaki susret, bio on u učionici, spavaćoj sobi ili na prodajnom mjestu. Ti sklopovi su na djelu kad se zaljubljenima sretnu pogledi prije prvog poljupca ili kad naslutimo nečije suze premda ih zatomljuje. Oni su zaslužni za toplinu razgovora s prijateljem koji nam nahrani dušu.

Taj živčani sustav djeluje u svakoj interakciji gdje su odabir pravog trenutka i prave valne duljine od presudnog značaja. Oni odvjetniku daju sigurnost da želi baš tu osobu u poroti, pregovaraču slutnju da je to konačna ponuda druge strane, pacijentu osjećaj da može vjerovati svom liječniku.

Taj je sustav odgovoran za onu čaroliju na sastanku kad svi prestanu šuškati papirima, utišaju se i usredotoče se na to što netko govori.

A sada znanost može do u pojedinosti opisati živčanu mehaniku koja je na djelu u takvim trenutcima.

D R U Ž E L J U B I V I M O Z A K

U ovoj knjizi pokušat ću podići zastor nad jednom znanošću u povojima koja gotovo svakodnevno otkriva zapanjujuće uvide u naš interpersonalni (među-osobni) svijet.

Najtemeljnije otkriće ove nove discipline jest: ožičeni smo za međusobno spajanje.

Neuroznanost je otkrila da već i sama njegova građa čini naš mozak dru-željubivim, neumoljivo uvučenim u intimnu povezanost tipa mozak-mozgu kadgod smo u kontaktu s drugom osobom. Taj živčani most omogućava nam

13

O t k r i v a n j e n o v e z n a n o s t i

utjecati na mozak – a time i na tijelo – svakoga s kime dođemo u dodir, baš kao što i oni utječu na nas.

Čak i najrutinskiji susreti djeluju kao regulatori u mozgu, izazivajući osje-ćaje: neke poželjne, neke ne. Što smo jače emotivno povezani s nekim, to je snažnije međusobno djelovanje. Do najjače međusobne razmjene dolazi s lju-dima s kojima svakodnevno provodimo najviše vremena, godinu za godinom – posebice s onima do kojih nam je najviše stalo.

Tijekom tih živčanih ‘spajanja’, naši su mozgovi uključeni u emocionalni tango, ples osjećaja. Naše društvene interakcije djeluju kao modulatori, nešto poput interpersonalnih termostata koji – dok upravljaju našim osjećajima – stal-no ponovno postavljaju ključne aspekte djelovanja našeg mozga. Osjećaji koji proiziđu iz toga imaju dalekosežne posljedice koje osjetimo kroz cijelo tijelo, kao valove hormona koji reguliraju rad raznih bioloških sustava, od srca do imunološkog sustava. No, možda najveću začudnost izaziva to što znanost sada prati povezanost između najstrasnijih odnosa i djelovanja određenih gena koji reguliraju imunološki sustav. Što znači da, u iznenađujuće velikoj mjeri, veze i odnosi ne oblikuju samo naše iskustvo nego i biologiju. Poveznica mozak-mozak omogućava da nas naše najdublje veze i odnosi oblikuju, čak i u tako benignim stvarima kao što je to hoćemo li se smijati istim šalama, ili u tako važnim kao što je to koji geni jesu ili nisu aktivirani u T-limfocitima, prvoj liniji obrane imunološkog sustava u neprestanoj borbi protiv bakterija i virusa.

Ta poveznica je mač s dvije oštrice: dobri odnosi imaju blagotvoran učinak na naše zdravlje, dok oni loši mogu djelovati kao otrov koji nam polako truje tijelo.

Do gotovo svih glavnih znanstvenih otkrića na koja se oslanjam u ovoj knjizi došlo je nakon 1995. Godine, kad je objavljena moja Emocionalna in-teligencija, a sve brže dolazi do novih i novih. Kad sam napisao Emocionalnu inteligenciju, usredotočio sam se na iznimno važne ljudske mogućnosti unutar nas kao pojedinaca, na sposobnost upravljanja vlastitim emocijama i na unu-trašnji potencijal za pozitivne odnose i veze. Ovdje se slika proširuje i ide dalje od psihologije pojedinačne osobe – odnosno sposobnosti koje svaki pojedinac ima u sebi, do dvo-osobne psihologije, odnosno onoga što se događa kad smo u kontaktu s drugom osobom.3

Namjera mi je da ova knjiga bude dodatak Emocionalnoj inteligenciji, djelo koje istražuje isto područje ljudskoga života, ali s druge polazišne točke, jedne

P r o l o g

14

koja omogućava širi zamah u razumijevanja našeg osobnog svijeta.4 Žarište se pomiče na one prolazne trenutke do kojih dolazi u interakciji, a koji – kad shvatimo kako kroz njihov zbroj stvaramo jedni druge – poprimaju dublje značenje i posljedice.

Naše propitivanje odgovara na pitanja poput ovih: što čini psihopata opasno povodljivim? Možemo li se bolje potruditi da naša djeca odrastu u sretne ljude? Što čini brak dobrom odskočnom daskom? Mogu li nas veze i odnosi zaštititi od bolesti? Kako učitelj ili vođa može osposobiti mozgove učenika ili radnike da daju svoj maksimum? Što pomaže da skupine zadojene mržnjom navedemo da žive u miru? Kakve nam naputke daju ta saznanja za vrstu društva koje možemo sazdati – i što je zaista bitno u našim životima?

S O C I J A L N A K O R O Z I J A

Danas, u vrijeme kad znanost otkriva da su veze i odnosi koji hrane dušu od životne važnosti, čini se da je ljudska povezanost sve više pod opsadom. Soci-jalna korozija ima mnogo lica.

Odgojiteljica u vrtiću u Teksasu zatražila je od šestogodišnje djevojčice neka pospremi svoje igračke, ali ona je podivljala, počela je vrištati, prevrnula je svoju stolicu i zavukla se pod odgojiteljičin stol, a zatim počela udarati nogama takvom silinom da su iz stola poispadale ladice. Njezin ispad označio je epidemiju sličnih incidenata divljeg ponašanja među djecom predškolskog uzrasta, koji su svi bili zabilježeni u jednom jedinom školskom okrugu u Fort Worthu. Silovite ispade nisu imala samo djeca iz siromaš-nih obitelji, nego i ona iz dobrostojećih. Krivnju za taj iznenadni skok na krivulji nasilnog ponašanja među jako mladom populacijom neki pripisuju ekonomskom pritisku uslijed kojega roditelji rade duže radno vrijeme pa mnoga djeca sate nakon završetka nastave provode u produženom boravku ili sama, a roditelji se vraćaju kući ‘tankih živaca’ i ‘kratkoga fitilja’. Drugi pak ističu podatke koji pokazuju da čak 40 posto američkih dvogodišnjaka pred televizorom provodi najmanje tri sata na dan – tri sata tijekom kojih nema interakcije s ljudima koji bi im mogli pomoći da nauče kako se bolje

•

15


međusobno slagati. Što više vremena dnevno provode pred televizorom, to je problematičnije njihovo ponašanje u dobi kad kreću u školu.6

U jednom njemačkom gradu, tijekom sudara motociklist biva odbačen na cestu. Leži na pločniku, nepomičan. Pješaci ga zaobilaze i nastavljaju da-lje, a vozači ga pogledavaju kroz prozor dok čekaju da se promijeni svjetlo na semaforu. Napokon, nakon dugih petnaest minuta, suvozač iz jednog automobila koji se zaustavio na semaforu spušta prozor i pita motociklista je li ozlijeđen i nudi se da će, ako je potrebno, mobitelom nazvati pomoć. Kad je TV postaja koja je namjestila cijeli taj prizor emitirala snimku, izbio je skandal: u Njemačkoj svaki vozač na vozačkom ispitu mora položiti i pružanje prve pomoći, upravo iz ovakvih razloga. Jedan je liječnik službe hitne pomoći komentirao: “Kad vide nekoga u nevolji, ljudi jednostavno nastave dalje. Kao da ih nije briga.”

U Americi su 2003. godine jednočlana domaćinstva bila najuobičajeniji i najčešći način života. Dok se nekoć za večerom okupljala cijela obitelj, u današnje vrijeme djeca, roditelji i supružnici sve teže pronalaze vrijeme jedni za druge. Kuglati sam Roberta Putnama, hvaljena analiza iskrzanog američkog društvenog tkanja, ukazuje na dva desetljeća opadanja ‘socijalnog kapitala’. Jedan od načina procjene takvog kapitala za određeno društvo jest broj održanih javnih skupova i broj članstava u raznim klubovima. Dok su u 1970-ima dvije trećine Amerikanaca pripadale organizacijama na čije su sastanke redovito odlazili, do 1990-ih taj je broj pao na otprilike jednu trećinu stanovništva. Putnam tvrdi da te brojke odražavaju gubitak međuljudskih povezanosti u američkom društvu.7 Od toga vremena zabi-lježen je nagli rast jedne druge vrste organizacija, čije je članstvo naraslo s 8.000 u 1950-ima do preko 20.000 ljudi krajem 1980-ih.8 Za razliku od nekadašnjih klubova koji su imali sastanke licem-u-lice i vrlo živu društvenu mrežu, te nove organizacije drže ljude na udaljenosti. Članstvo se ostvaruje putem elektroničke pošte ili masovno razaslanih pristupnica, a glavna se aktivnost svela na slanje novca, a ne na druženje i sastajanje.

Zatim su tu i nepoznanice u načinima kako ljudi širom svijeta dolaze u kontakt jedni s drugima (i raskidaju ga), usporedno s tim kako tehnologija pruža sve više

•

•

P r o l o g

16

različitih oblika komunikacije (koja je to samo imenom) u – zapravo – izolaciji. Ti trendovi signaliziraju polagano nestajanje prilika za stvarno povezivanje između ljudi. To nemilosrdno tehno-otuđenje je tako podmuklo da još nitko nije izračunao njegovu socijalnu i emocionalnu cijenu.

R A S T U Ć A N E P O V E Z A N O S T

Pogledajmo situaciju Rosie Garcije koja upravlja jednom od najposjećenijih pekarnica igdje, Hot & Crusty na postaji Grand Central u New Yorku. Rijeke putnika koji svakodnevno prolaze kroz postaju znače da svakog radnoga dana dugi redovi kupaca čekaju da netko primi njihovu narudžbu.

Ali Rosie zamjećuje da je sve više i više kupaca koje ona poslužuje posve rastreseno i čini se kao da tupo zure pred sebe. “Mogu li vam pomoći?” pita ih, ali oni ne odgovaraju. Ponavlja: “Mogu li vam pomoći?”, ali oni i dalje ne obraćaju pozornost. Obično mora viknuti: “Mogu li vam pomoći?” pa da je napokon čuju.

A nije stvar u tome da su Rosieni kupci gluhi, nego su im u uši nabijene dvije male slušalice od iPoda. Izgubljeni su u svom svijetu pjesama sa svojih personaliziranih playlista, isključeni iz svega što se događa oko njih – ili, što je još točnije, od svih oko sebe.

Naravno, taj proces – čovjekov prolazak kroz javna mjesta posve izoliran u čahuri od stakla, pola tone čelika i uljuljkan zvukom radija – započeo je uvođenjem automobila, davno prije nego što su ljude što hodaju ulicom iPod, Walkman i mobiteli učinili neosjetljivima na sve. Prije nego što su automo-bili postali raširena pojava, tipični načini putovanja – od hodanja do vožnje konjskom ili volovskom zapregom – držali su putnike u stalnom doticaju sa svijetom oko njih.

Jednoosobna školjka stvorena slušalicama pojačava socijalnu izolaciju. Čak i kad dođe do susreta jedan-na-jednoga, licem u lice, začepljene uši pružaju gotovu izliku za to da se prema drugoj osobi ponašamo kao prema predmetu, nečemu što moramo obići, a ne nekome čije postojanje trebamo priznati ili u najmanju ruku primijetiti. Dok život pješaka nudi priliku da pozdravimo nekoga tko nam ide ususret, ili da provedemo nekoliko minuta čavrljajući s

17


prijateljem, osoba s iPodom može s lakoćom ignorirati sve oko sebe i gledati kroz njih s potpunom odsutnošću.

Svakako, gledano iz njegove perspektive, slušač iPoda ostvaruje povezanost s drugom osobom – s pjevačem, bendom ili s orkestrom čija mu glazba dopire u uši. Ali ti virtualni drugi nemaju ama baš nikakve veze s ljudima koji su od njega udaljeni samo pola metra ili metar – a na čije je postojanje zadubljeni slušatelj postao u najvećoj mjeri ravnodušan. U onoj mjeri koliko tehnologija apsorbira ljude u virtualnu stvarnost, toliko ih i otupljuje na one koji su im blizu u stvarnome svijetu. Društveni autizam koji je rezultatom toga samo još dodaje novu stavku na rastući popis nenamjernih posljedica koje na nas ima kontinuirana invazija tehnologije u naše živote.

Stalna mogućnost digitalnog povezivanja znači da nas posao može pratiti čak i na odmor. Istraživanja pokazuju da je 34% zaposlenih Amerikanaca čak i tijekom odmora u učestalom kontaktu s uredom, do te mjere da se kući vra-ćaju pod jednakim – ili čak većim – stresom nego što su bili kad su odlazili na odmor.10 Elektronička pošta i mobiteli probijaju nužne barijere oko privatnog vremena i obiteljskog života. Mobitel može zazvoniti i na pikniku s djecom, a čak i kod kuće, dok svake večeri marljivo pregledavaju e-poštu, mama i tata mogu biti odsutni od obitelji.

Naravno da djeca to zapravo i ne zamijete – jer oni su usredotočeni na vlasti-tu e-poštu, mrežne igrice na Internetu ili na TV zaslon u svojoj sobi. Francusko izvješće nakon istraživanja provedenih u cijelome svijetu među 2,5 bilijarda gledatelja u 72 zemlje, otkriva da su 2004. godine ljudi u prosjeku provodili 3 sata i 39 minuta gledajući televiziju. Na prvom je mjestu bio Japan s 4 sata i 25 minuta, za dlaku pretekavši SAD koji je bio na drugome mjestu.11

Kao što je pjesnik T. S. Eliot upozorio još 1963. godine, kad se tada još novi medij počeo širiti u domove, “televizija omogućava da milijuni ljudi slušaju istu šalu u isto vrijeme, a da ipak ostanu usamljeni”.

Internet i e-pošta imaju isti učinak. Anketa provedena na uzorku od 4.830 ljudi u SAD-u pokazuje da je mnogima Internet zamijenio televiziju kao jedan od načina provođenja slobodnog vremena. Matematički rečeno: na svaki sat koji ljudi provedu na Internetu, vrijeme njihova stvarnog kontakta s prijateljima, suradnicima i obitelji smanji se za 24 minute. Ostajemo u vezi, ali sa zadrškom. Jer kao što je rekao Norman Nie, direktor Instituta za kvantitativno proučavanje

P r o l o g

18

društva pri Sveučilištu Stanford i voditelj anketnoga tima: “Na Internetu ne možeš dobiti zagrljaj ili poljubac.”

S O C I J A L N A N E U R O Z N A N O S T

Ova knjiga bavi se stvarima koje zaista otvaraju oči, nalazima iz jednog novog polja: socijalne neuroznanosti. No, kad sam počeo pisati ovu knjigu, nisam ni znao da to polje postoji. Počelo je tako što bi mi za oko zapeo ovaj znanstveni članak ili onaj prilog na vijestima, a svi su ukazivali na dublje znanstveno ra-zumijevanje neurodinamike ljudskih odnosa:

Novootkrivena klasa neurona, vretenasta stanica, djeluje najbrže od svih, upravljajući socijalnim odlukama koje se donose u trenutku – a dokazano je da tih stanica ima mnogo više u ljudskome mozgu nego u mozgu drugih vrsta.

Zrcalni neuroni, druga vrsta moždanih stanica, naslute ne samo potez druge osobe nego i njihove osjećaje te nas istog trenutka pripreme za oponašanje tog poteza i suosjećaj s njima.

Kad muškarca izravno pogledaju oči žene koja mu se sviđa, njegov mozak luči kemijski spoj dopamin, neurotransmiter koji izaziva ugode, ali to se ne dogodi ako ona pogleda u nekom drugom smjeru.

Svaki od tih nalaza ponudio je izoliranu sliku djelovanja “socijalnog (druš-tvenog) mozga”, mreže živčanih sklopova koja je u pogonu za vrijeme našeg međudjelovanja. Ni jedna ta slika nije ispričala cijelu priču. Ali kako su se nakupljale, počeli su se nazirati obrisi nove discipline.

Dugo nakon što sam počeo spajati te izolirane točke shvatio sam skriveni uzorak koji ih sve spaja. Čitajući o znanstvenom simpoziju na tu temu, koji je bio održan u Švedskoj 2003. godine, slučajno sam naletio na ime toga polja: ‘socijalna neuroznanost’. Tragajući za izvorom izraza ‘socijalna neuroznanost’, otkrio sam da su ga još početkom 1990-ih prvi put uporabili psiholozi John

•

•

•

19


Cacioppo i Gary Bernston, koji su u ono vrijeme bili usamljeni zagovornici ove vrle nove znanosti.13

“Danas”, dodaje Cacioppo, sada upravitelj Centra za kognitivnu i socijalnu neuroznanost pri Sveučilištu Chicago, “možemo početi smisleno razlučivati kako mozak upravlja socijalnim ponašanjem i kako zauzvrat društveni svijet utječe na naš mozak i biologiju.” Cacioppo je bio svjedokom velike promjene: to je polje postalo vrućom temom za dvadeset prvo stoljeće.14

To je novo polje već počelo rješavati neke starije znanstvene zagonetke. Na primjer, neka od Cacioppovih početnih istraživanja otkrila su poveznice između mučne veze i povišenja količine hormona stresa do razine gdje dolazi do oštećenja na određenim genima koji nadziru stanice koje se bore protiv virusa. Karika koja je nedostajala u tom lancu, a ujedno i jedno od žarišta ne-uroznanosti, bile su neuronske veze koje mogu probleme u odnosima pretvoriti u takve biološke posljedice.

Tipično istraživačko partnerstvo u ovom je novom polju između psihologa i neurologa koji zajedno koriste funkcijsku magnetnu rezonanciju (ili fMR), stroj za snimanje mozga koji je sve dosad najčešće bio korišten za kliničku dijagnostiku u bolnicama. MR uz pomoć jakih magneta crta zaprepašćujuće podrobnu sliku mozga (ljudi koji koriste MR u svom radu, nazivaju ih “ma-gnetima” pa kažu: “Naš laboratorij ima tri magneta.”) Funkcijska magnetna rezonancija uključuje i golemu računalnu podršku kojom se dobiva ekvivalent videu na kojemu se vidi koji se dio mozga uključi za vrijeme “ljudskog tre-nutka” kao što je onaj kad čujemo glas starog prijatelja. Iz takvih istraživanja proizlaze odgovori na pitanja poput: što se događa u mozgu nekoga tko gleda voljenu osobu, ili nekoga tko je obuzet zadrtošću, ili nekoga tko kuje urotu kako pobijediti u natjecateljskoj igri?

Društveni mozak je zbroj živčanih mehanizama koji ne upravljaju samo našim interakcijama nego i mislima i osjećajima koje imamo o ljudima i našim odnosima s njima. Vijest koja možda najviše otkriva jest ta da socijalni mozak predstavlja jedini biološki sustav u našem tijelu koji se stalno podešava na našu frekvenciju, a na kojega također utječu unutrašnja stanja ljudi s kojima smo.15 Svi drugi biološki sustavi, od limfnih žlijezda do slezene, većinom reguliraju svoju aktivnost u odgovor na signale koji dolaze iz nutrine tijela, a ne s vanjske strane kože. Putevi društvenoga mozga jedinstveni su u svojoj osjetljivosti na

P r o l o g

20

svijet u cjelini. Kadgod se nađemo licem u lice (ili glasom u glas, ili kožom o kožu) s nekim drugim, naši društveni mozgovi se međusobno povežu.

Društvene interakcije čak igraju ulogu u preoblikovanju naših mozgova, kroz “neuroplastiku”, što znači da ponovljena iskustva određuju oblik, veličinu i broj neurona i njihovih sinaptičkih veza. Stalnim podvrgavanjem mozga isto-me iskustvu, naši ključni odnosi s drugim ljudima mogu postupno oblikovati određene živčane sklopove. Što će reći da nam stanje u kojemu nas netko s kim godinama svakodnevno provodimo vrijeme kronično povrjeđuje ili ljuti može doslovno preoblikovati mozak.

Ta nova saznanja otkrivaju da naši odnosi imaju suptilan, ali snažan, cje-loživotni utjecaj na nas. To bi mogle biti loše vijesti za nekoga čiji odnosi s ljudima naginju negativnome, ali ista ta saznanja također ukazuju na repara-tivne mogućnosti naših osobnih veza u bilo kojem trenutku u životu. Stoga je način kako se povezujemo s drugim ljudima od nezamisliva značaja. To nas dovodi do toga da se, u svjetlu tih novih uvida, zapitamo što to zapravo znači biti socijalno inteligentan.

M U D R O P O S T U P A N J E

Davne 1920. godine, tik nakon prve eksplozije ushita oko tada još novih te-stova inteligencije, psiholog Edward Thorndike skovao je izvornu formulaciju “socijalne inteligencije”. Između ostaloga, definirao ju je kao “sposobnost da shvatimo ljude i da njima upravljamo”, što je vještina koju svi mi trebamo da bismo živjeli u ovom svijetu.

Ali ta definicija sama po sebi dopušta da se i čistu manipulaciju smatra zna-kom nadarenosti za međuljudske odnose.16 Čak i danas neki od opisa socijalne inteligencije ne nude razliku između nezrele naklonosti prevaranta i istinski brižnih djela koja obogaćuju zdrave veze. Prema mom mišljenju, jednostavnu manipulaciju – to jest pridavanje vrijednosti samo onomu što je dobro za jednu osobu, na štetu druge – ne bismo trebali smatrati socijalnom inteligencijom. Umjesto toga bismo izraz “socijalna inteligencija” mogli gledati kao kraći naziv za to kad nismo inteligentni samo glede naših odnosa nego i u njima.17

Taj koncept širi žarište socijalne inteligencije u dvo-osobnu perspektivu: to jest na ono što izniče kad se osoba upusti u vezu. Širenje žarišta na taj način

21


omogućava nam da pogledamo dalje od pojedinca kako bismo mogli razumjeti što se zapravo događa tijekom ljudske interakcije – i da pogledamo dalje od uskog vlastitog interesa, prema onome što je u najboljem interesu drugih.

Taj širi pogled navodi nas da unutar područja socijalne inteligencije raz-motrimo sposobnosti koje obogaćuju osobne odnose, kao što su empatija i brižnost. Tako u ovoj knjizi razmatram drugi, širi princip koji je Thorndike također uključio u naše socijalne vještine: “mudro postupanje u međuljudskim odnosima”.18

Socijalna reaktivnost mozga zahtijeva da budemo mudri, da shvatimo da drugi ljudi u našim životima ne utječu i ne oblikuju samo naša raspoloženja nego i našu biologiju – što zauzvrat zahtijeva da i sami preispitamo kako mi utječemo na osjećaje i biologiju drugih ljudi.

Biološki utjecaj koji se prenosi s jedne osobe na drugu ukazuje na novu dimenziju života i kako ga dobro živjeti: ponašajmo se prema drugima tako da naši odnosi s njima čak i na toj suptilnoj razini imaju dobar učinak na sve s kojima se “spojimo”.

I sami odnosi s ljudima poprimaju novo značenje, stoga je potrebno da o njima počnemo razmišljati na radikalno nov način. Ono što se time podrazu-mijeva nije zanimljivo samo prolazno i teorijski nego nas potiče da preispitamo kako živimo svoj život.

Ali prije nego što krenemo istraživati te značajne implikacije, vratimo se na početak ove priče: na iznenađujuću lakoću kojom se naši mozgovi spajaju, šireći naše osjećaje kao virus.

22

1

Emocionalna ekonomija

Jednoga dana, kasneći na sastanak na Manhattanu, tražio sam prečac pa sam ušetao u predvorje u prizemlju jednog nebodera, namjeravajući iskoristiti izlaz koji sam bio uočio na drugoj strani, što bi mi omogućilo brži prolaz kroz taj blok zgrada.

Ali čim sam zakoračio u predvorje krcato nizom dizala, prema meni je potrčao čuvar u odori, mašući rukama i vičući: “Ne možete proći ovuda!”

“Zašto ne?” upitao sam zbunjeno.“Ovo je privatni posjed! Privatni posjed!” vikao je, vidljivo uzrujan.Činilo se da sam nehotice ušao u neoznačeno osigurano područje. “Pomo-

glo bi”, predložio sam u drhtavom pokušaju da u cijelu stvar unesem trunku zdravog razuma, “kad bi na vratima pisalo ‘Zabranjen ulaz’.”

Moja napomena još ga je jače razljutila. “Van!” povikao je. “Van!”Malo potresen, žurno sam se vratio putem kojim sam bio došao, a njegov

mi je gnjev odzvanjao utrobom još sljedećih nekoliko blokova.Kad netko istrese svoje otrovne osjećaje na nas – kad eksplodira u bijesu ili

nam prijeti, pokazuje gađenje ili prijezir – u nama aktivira sklopove za iste te uznemirujuće osjećaje. Njihov čin ima moćne neurološke posljedice: osjećaji su zarazni. Jakim se osjećajima “zarazimo” jednako kao i virusom hunjavice – i na isti način završimo s emocionalnim ekvivalentom prehlade.

Svaka interakcija ima emocionalni podtekst. Uz sve drugo što radimo – štogod to bilo – možemo jedni druge navesti da se osjećamo malo bolje, ili čak mnogo bolje, ili malo lošije – ili mnogo lošije, kao što se dogodilo meni. Još dugo nakon onoga što se odvija u danom trenutku i dugo nakon što je izravni

23

E m o c i o n a l n a e k o n o m i j a

susret završio, u sebi možemo zadržati određeno raspoloženje koje ostaje s nama kao svojevrsni emocionalni zaostatak.

Te su prešutne transakcije pogonsko gorivo emocionalne ekonomije, unu-trašnji netto dobitci i gubitci koje iskusimo s određenom osobom, ili u odre-đenom razgovoru, ili bilo koga dana. Do večeri, trenutačno stanje računa razmijenjenih osjećaja uvelike određuje kako se osjećamo u odnosu na protekli dan – je li bio “dobar” ili “loš”.

U toj interpersonalnoj ekonomiji sudjelujemo svaki put kad socijalna inte-rakcija rezultira prijenosom osjećaja – što je gotovo uvijek. Takav međuosobni judo ima bezbroj varijacija, ali sve se one svode na našu sposobnost da promi-jenimo raspoloženje druge osobe i da ona promijeni naše. Kad vas navedem da se namrštite, u vama izazovem tračak zabrinutosti; kad mi izmamite osmijeh, osjećam se sretnim. U toj skrivenoj razmjeni osjećaji prelaze s osobe na osobu, izvana prema unutra – s najboljim ishodom, nadajmo se.

Loša strana emocionalne zaraze dolazi na vidjelo kad se nađemo u blizini krive osobe u krivo vrijeme i preuzmemo njezino otrovno stanje. Ja sam bio slučajna žrtva gnjeva onoga čuvara. Kao na primjer kod pasivnog pušenja, curenje emocija može slučajnog promatrača učiniti nevinom žrtvom nečijeg otrovnog stanja.

U situacijama poput one u kojoj sam se ja našao s čuvarom, kad smo suočeni s nečijim bijesom, naš mozak obavlja automatsko skaniranje da provjeri je li to znak koji nagoviješta daljnju opasnost. Rezultirajućim stanjem hiper-opreza najvećim dijelom upravlja amigdala, područje oblika badema u srednjem mozgu koje daje znak za reakciju na opasnost: bori se, bježi ili budi nepomičan.1 Od svih osjećaja, strah je taj koji najjače djeluje na amigdalu.

Kad je pobuđeno stanjem uzbune, opsežno živčano sklopovlje amigdale rekvirira ključne točke širom mozga, usmjeravajući nam misli, pozornost i zapažanje prema onome što je izazvalo strah. Nagonski počnemo pozornije promatrati lica ljudi oko sebe, tragajući za osmijesima ili namrštenim izrazima koji nam daju bolji osjećaj kako protumačiti znakove opasnosti ili bi nam mogli ukazati na nečije namjere.2

Taj naglašeni oprez izazvan signalom iz amigdale pojačava nam osjetljivost na emocionalne natuknice koje primamo od drugih ljudi. Pojačana usredoto-čenost zauzvrat snažnije pobuđuje njihove osjećaje u nama, podmazujući put zarazi. Tako nas trenutci straha i strepnje čine osjetljivijima na tuđe emocije.3

O ž i č e n i z a s p a j a n j e

24

U općenitijem smislu, amigdala djeluje kao radar našega mozga, priziva-jući pozornost na sve što je novo, zbunjujuće ili bi nam moglo biti važno da o tome saznamo nešto više. Amigdala upravlja sustavom za rano uzbunjivanje u mozgu, skenirajući sve što se zbiva, uvijek na oprezu, iščekujući emocionalno bitne događaje – pogotovo potencijalne prijetnje. I dok je uloga amigdale kao stražara i okidača za stanje uzrujanosti stara vijest za neuroznanost, njezina socijalna uloga dijela sustava za emocionalnu zarazu u mozgu otkrivena je tek nedavno.4

N I S K I P U T : S R E D I Š T E Z A R A Z E

Muškarac kojega liječnici nazivaju Pacijent X pretrpio je dva moždana udara koji su mu uništili veze između očiju i ostatka sustava za vid u vizualnom korteksu. Premda oči mogu primiti podražaje, njegov ih mozak ne može de-šifrirati, čak ni registrirati njihov dolazak. Pacijent X je bio posve slijep – ili se barem tako činilo.

Na testovima gdje su Pacijentu X pokazivali različite oblike poput kružnica i kvadrata ili fotografije ljudskih lica, nije imao pojma što gledaju njegove oči. No, kad su mu pokazivali fotografije ljudi s ljutitim ili s nasmiješenim licima, odjednom je prečesto uspijevao pogoditi emocije izražene na slikama da bi to bila slučajnost. Ali kako?

Snimke mozga napravljene dok je Pacijent X pogađao osjećaje otkrile su alternativu uobičajenim putovima za vid, koji idu od očiju do talamusa, mjesta u mozgu kamo prvo stižu svi osjeti, a zatim do vizualnog korteksa. Druga ruta šalje podatke ravno iz talamusa do amigdala (u mozgu su dvije, lijeva i desna). Amigdala tada izvlači emocionalno značenje iz neverbalne poruke, bilo to mrštenje, iznenadna promjena položaja tijela ili tona glasa – čak nekoliko mikrosekunda prije nego što smo uopće svjesni što gledamo.

Premda je amigdala iznimno osjetljiva na takve poruke, njezino “ožičenje” ne omogućava izravni pristup centrima za govor; u tom je smislu amigdala doslovno nijema. Kad registriramo neki osjećaj, umjesto da uzbune verbalna područja gdje riječi mogu izraziti ono što znamo, signali iz naših moždanih sklopova oponašaju taj osjećaj u vlastitom tijelu.5 Što znači da Pacijent X nije

25


vidio emocije na licima koliko ih je osjećao, a to se stanje naziva “afektivni slijepi vid”.6

U netaknutim mozgovima, amigdala koristi iste te neuronske veze za “či-tanje” emocionalnog aspekta svega što zapažamo – zanosa u nečijem glasu, nagovještaja ljutnje oko nečijih očiju, držanja koje ukazuje na zlovoljnu pora-ženost – a zatim podsvjesno obrađuje taj podatak ispod dosega naše svjesnosti. Ta refleksna, “nesvjesna svjesnost” oglašava postojanje te emocije tako što u nama izaziva isti osjećaj (ili reakciju na njega, kao što je strah pri pogledu na opasnost) – što je ključni mehanizam za “zarazu” tuđim osjećajima.

Činjenica da uopće možemo pobuditi bilo koji osjećaj u nekome drugome – ili on u nama – svjedoči o snažnom mehanizmu širenja osjećaja jedne oso-be na drugu.7 Takve zaraze glavna su transakcija u emocionalnoj ekonomiji, živahna izmjena osjećaja koja prati svaki međuljudski susret, ma o kakvom se poslu radilo.

Uzmimo, na primjer, blagajnika u mjesnoj trgovini, čije veselo čavrljanje zarazi svakoga kupca. Uvijek uspije nasmijati ljude – čak i najtužniji odlaze s osmijehom. Ljudi poput toga blagajnika djeluju kao emocionalni ekvivalent zeitgebers, prirodnim silama koje za sobom povuku naše biološke ritmove, usklađujući ih sa svojim.

Do takve zaraze može doći s mnogo ljudi istovremeno, jednako vidljivo kao što je u slučaju kad svima u publici zasuzi oko na tragičan prizor u filmu, ili jednako suptilno kao što je kad ton nekog sastanka iznenada postane pomalo napet. Premda možemo uočiti vidljive posljedice te zaraze, u većini slučajeva nismo svjesni kako se točno šire osjećaji.

Emocionalna zaraza primjer je onoga što se može nazvati “niskim putom” (low road) našeg mozga na djelu. Niski put su sklopovi koji djeluju ispod razine svijesti, automatski i bez imalo truda, golemom brzinom. Čini se da većinom toga što radimo upravlja golema živčana mreža koja djeluje preko niskog puta – pogotovo u emocionalnom životu. Kad smo opčinjeni privlačnim licem ili kad osjetimo sarkazam u nekoj primjedbi, za to je zaslužan niski put.

Nasuprot tomu, “visoki put” teče kroz živčane sustave koji djeluju više metodički i korak po korak, uz namjerni trud. Visokog puta smo svjesni i on nam daje barem djelomični nadzor nad unutrašnjim životom, nadzor kojega nas niski put lišava. Kad razmišljamo kako bismo prišli toj privlačnoj osobi, ili dok tragamo za duhovitim odgovorom na sarkazam, idemo visokim putom.


26

Niski put bismo mogli nazvati “vlažnim”, natopljenim emocijama, a visoki put relativno “suhim”, hladno racionalnim.8 Niskim putom prometuju sirovi osjećaji, a visokim promišljeno razumijevanje onoga što se zbiva. Niski put omogućava nam da odmah suosjećamo s nekim, visoki put može razmišljati o tome što osjećamo. Obično se bešavno isprepliću. Njihova međuigra upravlja našim društvenim životom [pojedinosti potražite u Dodatku A].9

Emocija može s osobe na osobu prijeći nečujno, da nitko svjesno ne zamijeti, baš zato što sklopovlje za tu zarazu leži u niskom putu. Da jako pojednosta-vimo, niski put koristi živčane sklopove koji prolaze kroz amidgalu i slične automatske čvorove, dok visoki put šalje podatke u prefrontalni korteks, izvršni centar ljudskoga mozga, u kojemu su sadržane naše sposobnosti za hotimičnost – odnosno, možemo razmišljati o onome što nam se događa.10

Ta dva puta registriraju podatke vrlo različitim brzinama. Niski put je mno-go brži no što je točan, a visoki put nam – premda je sporiji – može pomoći da dođemo do točnijeg pogleda na ono što se događa.11 Niski put je brz i prljav, visoki put je spor, ali obziran. Riječima filozofa Johna Deweya iz dvadesetog stoljeća, prvi djeluje u stilu “bum-tras, prvo djeluj, a razmišljaj poslije”, dok je drugi “oprezan i pronicljiv”.12

Razlika u brzini između ta dva sustava – onaj koji se oslanja na trenutač-ne emocije je nekoliko puta brži (mjereno “moždanim” vremenom) od onog racionalnijeg – omogućava nam da donesemo brzinske odluke za koje ćemo poslije možda požaliti ili ćemo ih morati opravdavati. Nakon što je niski put već reagirao, jedino što ponekad preostaje visokom putu jest da pokuša izvu-ći najbolje iz postojeće situacije. Kao što je to pomalo ironično izrazio pisac znanstvene fantastike Robert Heinlein: “Čovjek nije racionalna životinja, nego životinja koja racionalizira.”

P O K R E T A Č I R A S P O L O Ž E N J A

Sjećam se da me jednom, tijekom posjeta jednom dijelu države, ugodno izne-nadio prijateljski ton snimljenoga glasa na telefonskoj liniji koji me izvijestio: “Birali ste nepostojeći broj.” Toplina u toj bezličnoj snimljenoj poruci u meni je, vjerovali ili ne, izazvala treperenje dobrog osjećaja – najvećim dijelom zbog moje višegodišnje uzrujanosti kompjutoriziranim glasom na istoj poruci tvrtke

27


pružatelja telefonskih usluga na mom području. Iz nekog su razloga tehničari koji su isprogramirali tu poruku zaključili da takav neugodan, gotovo tiranski glas pogađa pravu notu, vjerojatno kao trenutačnu kaznu za biranje krivoga broja.

S vremenom me neugodan ton te poruke počeo uzrujavati – uvijek bi mi u misli prizvao sliku napuhanog nosozabadala sklonog osuđivanju. I svaki put me oneraspoložio, makar samo nakratko.

Emocionalna snaga takvih suptilnih natuknica može biti iznenađujuća. Sagledajmo jedan pametni eksperiment u kojemu su sudjelovali studenti dra-govoljci s njemačkog sveučilišta u Würzburgu.13 Studenti su slušali snimljeni glas koji je čitao najsuhoparniji mogući intelektualni tekst, njemački prijevod djela Filozofski esej o ljudskom razumijevanju britanskog filozofa Davida Hu-mea. Postojale su dvije inačice snimljene vrpce, sretna i tužna, ali razlika u intonaciji bila je tako suptilna da su je ljudi bili nesvjesni, osim ako su je baš izričito osluškivali.

Ma koliko prigušen bio osjećaj u glasu, studenti su s preslušavanja vrpce odlazili ili malo sretniji ili malo tužniji nego što su bili pri dolasku. No, nisu imali pojma ni da im se raspoloženje promijenilo, a kamoli zašto.

Do promjene u raspoloženju došlo je čak i kad su studenti obavljali zadatke koji su im tijekom slušanja odvlačili pozornost – kao što je ubacivanje metalnih zakovica u rupice na drvenoj ploči. Čini se da je to ometanje pozornosti stvorilo statički šum za visoki put, ometajući intelektualno razumijevanje filozofskih odlomaka. Ali nije ni u najmanjoj mjeri umanjilo zaraznost raspoloženja: niski je put ostao širom otvoren.

Psiholozi nam kažu da jedan od načina na koji se raspoloženja razlikuju od opipljivijih osjećaja ima veze s neopisivošću onoga što ih uzrokuje: dok obično znamo što je izazvalo izravnu emociju, često se nađemo u ovakvom ili onakvom raspoloženju, a da ne znamo koji mu je izvor. Doduše, eksperiment iz Würzburga sugerira mogućnost da je naš svijet pun otponaca za raspoloženje koji nam promaknu – od sladunjave glazbe u dizalu do neugodnog prizvuka u nečijem glasu.

Na primjer, uzmimo raspoloženja koja vidimo na licima drugih ljudi. Kao što su otkrili švedski istraživači, i sam pogled na fotografiju sretnoga lica izaziva prolaznu aktivnost u mišićima koji pomiču usta u osmijeh.14 Zaista, kadgod gledamo fotografiju nekoga čije lice izražava neki jaki osjećaj poput tuge,


28

gađenja ili radosti, naši facijalni mišići automatski počinju zrcaliti izraz lica druge osobe.

To refleksno oponašanje čini nas osjetljivijima na suptilne emocionalne utjecaje ljudi oko nas, dodajući još jedan vozni trak onome što bi se moglo nazvati mostom mozak-mozak između ljudi. Izrazito osjetljivi ljudi lakše za-mijete tu zarazu nego što je slučaj s većinom, dok oni neosjetljivi mogu i kroz najotrovniji susret proći kao da se ništa nije dogodilo. U oba slučaja ta razmjena obično prođe nezamijećena.

Oponašamo sreću nasmiješenoga lica, razvlačeći mišiće vlastitoga lica u blagi osmijeh, premda možda uopće nismo svjesni da smo vidjeli smiješak. Taj odzrcaljeni osmijeh možda nije vidljiv golim okom, ali znanstvenici koji prate facijalne mišiće jasno očitavaju to emocionalno zrcaljenje.15 Kao da naše lice prolazi pripremu za pokazivanje punog osjećaja.

Ta mimikrija ima određenu biološku posljedicu, s obzirom na to da izraz našeg lica u nama pobuđuje osjećaje koje pokazujemo: pokušajte držati olovku među zubima i prisilit ćete lice u osmijeh, što suptilno pobuđuje pozitivan osjećaj.

Edgar Allan Poe intuitivno je shvaćao taj princip. Napisao je: “Kad želim saznati koliko je netko dobar ili zao, ili o čemu u tom trenutku razmišlja, složim lice – što vjernije mogu – u isti izraz kakav je na licu te osobe, a zatim pričekam, prateći koje će se misli ili osjećaji pojaviti u mom umu ili srcu kao odgovor na taj izraz.”16

H V A T A N J E E M O C I J A

Scena: Pariz, 1895. Šačica pustolovnih duša zaputila se na izložbu braće Lumière, pionira fotografije. Prvi put u povijesti, braća Lumière publici pred-stavljaju “pokretne slike”, kratki film koji pokazuje – u potpunoj tišini – vlak koji klopara u postaju, pljujući paru i idući ravno prema kameri.

Reakcija publike: vrište u užasu i skrivaju se pod sjedala. Ljudi nikad prije nisu vidjeli pokretne slike. Ta posve naivna publika nije si mogla pomoći, morali su jezivi prizor na zaslonu registrirati kao “stvaran”. Najčarobniji, naj-snažniji događaj u povijesti filma možda su bili baš ti prvi trenutci u Parizu, jer shvaćanje da je ono što oko vidi samo iluzija još nije “sjelo” ni jednome od

29


gledatelja. Što se tiče njih, a i perceptualnog sustava u njihovim mozgovima, slike na zaslonu bile su stvarnost.

Kao što kaže jedan filmski kritičar: “Veliki dio primitivne snage umjetničke forme leži u dominantnom dojmu da je to stvarno.” Čak i danas.17 Taj osjećaj stvarnosti i dalje opčinjava filmsku publiku, jer mozak na iluziju koju stvara film reagira s istim sklopovljem kao i na stvarni život. Zarazne su čak i emocije s filmskog zaslona.

Neke od živčanih mehanizama koji su uključeni u tu zarazu zaslon-gledatelj identificirala je izraelska istraživačka ekipa kad je skupini dragovoljaca (koje je pratila na fMR) pokazivala isječke iz “špageti-vesterna” iz 1970-ih: Dobar, loš, zao. U vjerojatno jedinom članku u analima neuroznanosti u kojemu se navodi pomoć Clinta Eastwooda, istražitelji su došli do zaključka da je film upravljao mozgovima gledatelja kao svojevrsni neuro-lutkar.18

Baš kao u slučaju onih uspaničenih gledatelja u Parizu 1895. godine, moz-govi gledatelja u ovoj studiji ponašali su se kao da se priča na zaslonu događa njima. Kad je kamera prikazivala lice u krupnom planu, u mozgovima gledatelja uključila bi se područja zadužena za prepoznavanje lica. Kad je na zaslonu bila neka zgrada ili pejsaž, aktivirala bi se druga vizualna područja koja su zadužena za fizičko okruženje.

Kad bi prizor na platnu uključivao jedva zamjetne pokrete rukom, uključilo bi se područje u mozgu zaduženo za dodir i pokret. A u prizorima s maksi-malnim uzbuđenjem – kao što su pucnjevi, eksplozije, iznenađujući preokreti u zapletu – žustro bi se aktivirali emocionalni centri. Ukratko, filmovi koje gledamo preuzmu vlast nad našim mozgom.

Publici je to neuro-lutkarstvo zajedničko iskustvo. Štogod se događa u mozgu jednoga gledatelja, istodobno se odvija i u drugima, i to u svakom trenutku tijekom trajanja filma. Događaji na platnu koreografiraju unutrašnji ples u svima koji ih gledaju.

Kao što kaže poslovica o društvenim znanostima: “Stvarno je ono što ima stvarne posljedice.” Kad mozak reagira na zamišljene scenarije na isti način kao što reagira na stvarne, imaginarno ima biološke posljedice. Niski put nas povede na emocionalnu vožnju.

Jedina su veća iznimka u tom lutkarstvu prefrontalna područja visokoga puta u kojima su smješteni izvršni centri mozga i koja omogućuju kritičko razmišljanje (uključujući i misao Ovo je samo film), a koja se nisu pridružila toj

Daniel Goleman je autor uspješnica Emocionalna inteligencija i Rad s emocionalnom inteligencijom. Doktorirao je na Harvardu, a dvanaest godina pisao je članke o mozgu i bihevioralnim znanostima za New York Times. Dobitnik je nagrade za životno djelo Društva američkih psihologa, koje mu je dodijelilo i titulu pridruženog člana, zbog njegovih zasluga u promicanju znanosti.

SoCi

Jaln

a in

Teli

Gen

CiJa

Dan

iel G

ole

man




Emocionalna inteligencija bila je međunarodni fenomen s više od pet milijuna prodanih primjeraka širom svijeta. Sad je Daniel Goleman napisao drugi izvrstan sažetak najnovijih otkrića iz područja biologije i neurologije, otkrivajući nam da smo “ožičeni za spajanje jedni s drugima” i da naše veze i odnosi imaju iznenađujuće jak utjecaj na sve vidove našega života.

Svakodnevne interakcije s roditeljima, supružnicima, šefovima pa čak i s nepoznatima, oblikuju naš mozak te pozitivno ili negativno utječu na stanice u tijelu, sve do razine gena, u mnogo većoj mjeri nego što smo toga svjesni. U Socijalnoj inteligenciji Daniel Goleman istražuje tu mladu znanost i njezino iznenađujuće značenje za naš interpersonalni svijet. Njezino temeljno otkriće je da smo građeni za društvenost, za neprestani “neuro-balet” koji ostvaruje poveznicu na razini mozak-mozak sa svima oko nas.

Goleman objašnjava iznenađujuću točnost prvih dojmova, temelje karizme i emocionalne moći, složenost seksualne privlačnosti i kako prepoznajemo laži. Otkriva i “tamnu stranu” socijalne inteligencije, od narcisizma do makijavelizma i psihopatije.

Postoji li način kako odgojiti djecu da budu sretna? Koji su temelji dobroga braka? Kako učitelji i vođe u poslovnom svijetu mogu nadahnuti one koje poučavaju ili vode i izvući najbolje iz njih? Kako postići da skupine podijeljene predrasudama i mržnjom žive zajedno u miru?

Odgovore na ta pitanja možda nije tako teško pronaći kao što smo nekoć mislili. Vijest koja najviše ohrabruje, a koju nam Goleman iznosi s najdubljim uvjerenjem, jest da imamo ugrađenu sklonost prema empatiji suradnji i čovjekoljublju – pod uvjetom da razvijemo dovoljnu socijalnu inteligenciju da bismo te sposobnosti mogli njegovati u sebi i u drugima.

od istog autora:

ISBN 978-953-14-0262-0




Socijalna inteligencija.indd 1 22.4.2008 10:15:51

socijalna inteligencija

Documents

Transcript of socijalna inteligencija