Slovo Gorcina 2012

34/2012

Slovo Gorčina

Slovo Gorčina, 34, 2012. 3

SADRŽAJ

Orhan Tikveša: Gdje, zapravo, živimo?..... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 6

SLOVO O SLOVU

Enver Dizdar: Pjesnik u vrijeme uklesan .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9Dijana Burazer: Stolac, Slovo Gorčina - 40 godina sjećanja i počasti velikom Maku ili kako je Makov “štit” stigao na korice matematičkog priručnika .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

KNJIŽEVNOST I JEZIK

Lejla Žujo: Vrisak i višeglasje - ekspresivni oblici svjedočenjao ratu u romanu Nermine Kurspahić i Jasmine Musabegović .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19Irma Marić: Kreacija protagonističkog djelovanja u romanima Irfana Horozovića .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25Nedžad Dedović: Instrumentalizacija Svete knjige u romanu Derviš i smrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31Sead Šemsović: Međedovićevo pre/oblikovanje epskog sižejnog obrasca .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35Jasmin Hodžić: O jednom sintaksičkom modelu s figurativnim konceptom u prijedložno-padežnih izraza s mjesnim i prostornim značenjem ..... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45Adi Maslo: Jezik i kontrola uma – moć semantičkih okvira u razumijevanju društvene zbilje .... . . . . . . . . . 52Lejla Nakaš: Jezik i grafija revidiranih natpisa .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57

KULTURNA BAŠTINA

Mehmedalija Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65Salih Jalimam: Jedno viđenje o odnosu: bosanski bogomili i stećci .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76Gorčin Dizdar: O ideologiji izučavanja stećaka .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 83

GOST PJESNIK

Pjesnik od zemlje (izbor iz kritike) .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91Goran Karanović: Intervju s Petrom Gudeljom ..... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93Petar Gudelj: Izbor poezije .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97

GOST SLIKAR

Šemsudin Zlatko Serdarević: Društvo umjetnika Mostara .... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .111

GOSTUJUĆI TEATAR

Vojislav Vujanović: Čarolija pripovijedanja (Međuigre 0-24 – Zijah Sokolović) ..................................... 117

GORČINOV PJESNIK

Stevan Tontić: Uz pjesnički prvijetnac Mite Travara ................................................................................... 121Izbor iz poezije Mite Travara .......................................................................................................................... 122

Slovo Gorčina

4 Slovo Gorčina, 34, 2012.

SLOVO O JEDNOM ČOVJEKU

Vedrana Duraković: Mom ocu Nijazu Durakoviću ..................................................................................... 127Ivan Brigić: Nijaz Duraković (Obraćanje na komemoraciji) ...................................................................... 128Alija Pirić: In memoriam (Nijaz Duraković 1949-2012) ............................................................................. 129Enes Ratkušić: Nijaz Duraković: čovjek iznenađenja .................................................................................. 132

SJEĆANJA

Sanjin Kodrić: Životna storija i književna historija (Nedžad Ibrišimović 1941-2011) ........................... 137

ZAVIČAJ

Alija Pirić: Dubravski leksikon ....................................................................................................................... 143Selim Jaganjac: Odlasci .................................................................................................................................... 159Šaćir Turković: Nove iskre ............................................................................................................................... 166

SLOVO U RIJEČI

Enes Ratkušić: Tema za naučni tretman ........................................................................................................ 171Hasan Ćesić: Pod mahanom ........................................................................................................................... 175Almin Kaplan: Male ideje velikih ljudi .......................................................................................................... 179Muhamed Elezović: Iz Vučije avlije (pjesme) ............................................................................................... 182 Halid Bulić: Iz Televizionara (pjesme) ........................................................................................................... 183Faruk Šehić: Dvije nove pjesme ...................................................................................................................... 185Orhan Tikveša: Pjesme .................................................................................................................................... 188


Gdje, zapravo, živimo?

P rije posljednjeg tehnološkog vala koji je pomakao granicu ljudskog djelovanja u

svim segmentima života, koji je otvorio mogućnosti dotad samo dostupne ljudskoj mašti; paralelnom životu izvan opipljivog – materijalnog i osjećajnog

– emotivnog svijeta, nadasve bogatom i materijom – vizualizacojom, i osjećajem – zavisnošću od njega, mjesto našeg obitavanja moglo se precizno odrediti na zemljinoj površini, pa i dubini. Blagi nagovještaji počinju s prvim uređajima koji pružaju mogućnost gledanja na daljinu, poznatijih kao TV. Raspiruje se ljudska mašta i usavršava tehnološka podrška koja daje sve veće i veće rezultate. Čovječanstvo je ušlo u novu eru, sve više radimo, sve više obaveza imamo, više toga stižemo odraditi, brže i putujemo itd., ali sve više smo ograničeni i zauzeti. Ne možemo negirati i koristi koje su došle s tehnološkim napretkom. Naprotiv, koristimo ih uveliko i svakako, kao ovisnici.

Danas iz pamćenja izlaze razne zgode i nezgode nastale pri prvim prodorima modernih uređaja u naše živote. Istovremeno, u pamćene nam ulaze i činjenice o nezapamćenom snijegu u Herce-govini, o nezapamćenoj suši, o apokaliptičnom požaru, a i o velikim povodnjima. To i nije, toliko, zabrinjavajuće, da naša svijest reagira na sve to. Međutim, naše je reagiranje, poduzimanje adekvat-nih poteza, obrnuto proporcionalno tehnološkom napretku. Stoga, posljedice su ogromne, a život postaje ugrožen.

Ono što je evidentno, na manifestaciji Slovo Gorčina, jeste, iz godine u godinu, smanjenje broja publike koja poprati i isprati sadržaje koji, u ovih nekoliko dana probude kulturni duh u Stocu kao što kiša, na kraju ljeta, probudi prirodu. Ne može

se reći da se ne koristimo blagodatima sadašnjice, imamo web-portal kojim smo zakoračili u neopipljivi svijet i doprli do krajnjih granica svijeta. Je li to dovoljno? Koliko, ustvari, treba ući u virtual-ni svijet da se susretnemo sa današnjim čovjekom; nakon različitih pokušaja i stalnih neuspjeha da se zainteresira, iole, barem javnost ona koja je prirod-no, već svojim zanimanjem i poslom, okrenuta svi-jetu kulture, stiče se dojam da se čovjek sadašnjice, zapravo, izgubio u mogućnostima koje su mu na raspolaganju, u virtualnom svijetu.

Iako ovaj uvodnik kucam na laptopu sa lijepom bijelom tastaturom, pišem i brišem bez posljedica, potom ću ga poslati elektronskom poštom (e-mail), treptajem oka dođe do kraja svijeta, te istodobno mogu razgovarati na mobilni telefon, ili nekim drugim audio-vizualnim putem ostvariti kontakt bilo s kim, ipak, moram disati a za to mi treba šuma, trebam piti vodu, trebam kišu, u potrebi sam kao i svaki naraštaj.

Koja je naša adresa: Ulica lipa br. 17, ili [email protected]? Vrlo je važno znati da gornja granica do koje možemo dostići nije bitnija od one donje, jer, ispod nje nestajemo. Čovjek je čudo, u pozitivnom smislu, vrlo lahko može postati čudo-vište, koji nam smisao treba.

Putokaz kroz vrijeme naša je i nasušna potreba; u šta preseliti (prepakovati) ono što želimo staviti u izlog kulture, pravo je pitanje, jer, ni vatra koja guta naš disaj iz usta, ne zvoni na naša vrata – tako mislimo. Kucam na vrata svaka kao po tipkama ta-stature, ne čuje se ništa, svako je izgasio ton.

U svom dijahronom postojanju čovjek je savladao mnoge prepreke, da li će savladati sebe, vrijeme će pokazati!

Orhan Tikveša

SLOVO O SLOVU


Enver Dizdar

pjeSNiK U vrijeme UKLeSaN

F rancis J. Jones, prevodilac „Kamenog spava-ča“ na engleski jezik, u studiji o fabuloznim

izazovima i zamkama kod prevođenja nebesno-sti Makove poezije, začuđeno je zapisao kako su „Bosanci ponosni na neprevodivost svog prvog pjesnika“. Da li im je, tim Bosancima, ikako i imalo neugodno, ili barem pomalo žao to što Makov jezik i Makovu poruku ni oni sami nisu u stanju preve-sti u svoje živote, na svoje jezike i u riječi kojima misle, međuse komuniciraju i čine, manifestiraju se i dokazuju kao ljudi, sebi i pred ljudima?

(...)Danas je, 17. oktobra, Međunarodni dan bor-

be protiv siromaštva i gladi. Ne radi se ovdje, bez-beli, o fenomenima duhovnog siromaštva i gladi za duhovnošću i duševnošću. Pa ipak, koje li, da li i slučajne, koincidencije: danas je i 94 godine od 17. oktobra 1917. godine, dana kada se rodio Mak Dizdar. To Makovo ratno, siromašno i gladno, sasvim neizvjesno rođenje, bilo je uistinu davno i toga se danas niko – svijetom i vremenom užasnut i sobom i svojom sudbinom obuzet - nije dužan sjećati i prisjećati. Ta svaki se dan još neizvjesnije rađa valjda milion ljudi. I ne spada, narode moj, nekakav davni dan rođenja, još nekakva jurodivog pjesnika, ma kako mu stihotvorenije polazilo za rukom, ne ide to u datume što bi ih trebalo pamtiti i bilježiti. Ko mu je, na kraju krajeva, kriv što se rodio. I ko ga je tjerao da vidi, osjeća, prepozna-je, misli i zapisuje. Kriv što se bavio tako profanim, deplasiranim, nekonstruktivnim i neprofitabilnim, besmislenim poslom i poslanjem. Čuj: pisao stiho-ve. Pa šta onda, šta s tim ?! Ma hajte, molim vas...

O tom rođenju, naravno, danas, 17. oktobra, u lokalnoj javnosti nema ni najlokalnijeg slova, ni slike, ni zvuka. Ne spada, dakako, taj dan u one koji su nekom ovdje i sada bitnom nešto specijalno važni. Na kraju krajeva, do vladara naših i gospo-dara je, i do njihovih srodnika, saradnika i uredni-ka... da odrede šta je, kada i kojega dana, za vlast i njenu čast, u principu, dobro, vrijedno, korisno i

kurentno. I šta valja bilježiti, isticati i slaviti kako bi narod znao da - opet u principu i gotovo bez ostatka samosebeljublju posvećeni naši izabranici

- čak i na svoj narod eto hoće i znaju ponekad i pomalo, baš onoliko koliko za vlastoljublje treba, blagonaklono i milosrdno pomisliti.

(...)Mak Dizdar nije svome narodu darovao ništa.

Osim svoje djelo. I svoj život ! No, kako se „po-klonu u zube ne gle da“, kako je istinska vrijednost dara u samome darivanju, moglo se nadati da će se, možda, omaknuti nekome u tom danu, pa još danu borbe protiv siromaštva i gladi... da isprosi neko mjestašce spomena na taj sirotinjski Makov dar svome i svakome narodu. A nije. Ko će se još, usred ovolikog i sveprisutnog mraka u nama i oko nas, ko će se dosjetiti da jedna od rijetkih, jedna tanana zraka svijetlosti još do nas dolazi i od tog pjesnika i njegovih stihova i rima... I niko se tome i nije dosjetio. Kakav je, na kraju krajeva, i kome je poklon u ovoj zemlji to što je neki njihov čovjek, Bosanac, napisao jednu od najznačajnijih poetskih zbirki na slavenskim jezicima ?! To što je taj pjesnik preveden na pedestak svjetskih jezika, što je svjet-sko ime ! Pa još, k tome, to što se njegovo poetsko djelo u svijetu smatra jednim od najvjerodostoj-njih vodiča i putokaza, otkrivača i tumača tajnovi-te i teško namah razgovjetne bosanske duhovnosti i svekolike bosanske i bosanskohercegovačke po-vijesti ! Jest, ali - Hic Rodus, hic salta – rekli su još Latini. Pa tako i ovi naši blaženo neznajući a vazda budni badci: la(h)ko je u svijetu neko biti!. Dobro mi tebe i takve znamo, deder ti ovdje poskoči i do-kaži ko si, ako jesi! A skočiti mu, zapravo, ovdje nikada ni ne dadoše...

Obznanila se o Makovoj godišnjici, a ko će drugi – samorodna i samohrana Fondacija Mak Dizdar. I takve joj „marginalije“, samo njoj izgle-da, spadaju u amanet i misiju. U svome glasilu, na svojoj web stranici obilježila je Fondacija Ma-kov rođendan njegovom pjesmom „Zapis o časti“,

Slovo Gorčina


onoj što govori kao da je netom izazvana, „jutros napisana“...

Mora da u svemu tome, u tom gotovo patenti-ranom Makovom, životnom i sepulkralnom, nebi-vanju i u onome čemu i prirodno pripada, čak i u onome čega bez njega ne bi niti bilo..., u toj njego-voj poslovičnoj sklonjenosti i osami a, ponekad, i potpunoj nevidljivosti, ima napadne akcidentalno-sti ali i nekako neuvjerljive, neutemeljene zakono-mjernosti.

Čudno je to, tužno i gorko, bez obzira što je korijenje svemu ovome nekim malim dijelom i djelom možda i u izrazitoj i umnogome sasvim ku-rioznoj inidividualnosti Makovoj. Jednoj sasvim unikatnoj simbiozi posvećenosti svekolikoj ličnoj borbi za obogaćivanje i oplemenjivanje čovjekove slobode i, sasvim iznenađujućoj, takvoj borbi ne-skladnoj - krajnjoj delikatnosti i asketskoj skro-mnosti u korištenju i upotrebi dvolične zavodlji-vosti čari i podatnosti ljudskih sloboda. Mak je bio prepitom čovjek za uobičajene standarde ljudskog društva i njegove dvolične i licemjerne svjetona-zore. Mak nije znao ne biti častan. Pa zato mislim

kako će najprije biti da je on, Mak sam, u svemu od toga što mu je izdašno lijepo i uzvišeno dato, kao i svemu mučnom što mu je u životu i smrti nepravedno pripalo, da je Mak svemu onome što je s njim i oko njega bilo i surovo se realiziralo protiv njega i njegovoga, možda najneviniji, ali i ponajveći, sudbinom određeni i vođeni vinovnik...

Svjestan da je za istraživanje i dokazivanje tako sofistički intonirane i naizgled maglovite hi-poteze potrebno prostora, vremena, predznanja, znanja i lude sreće mnogo više nego što ih zapisi-vač ove bilješke sada i ovdje ima, ili što bi ih ikada i iko mogao imati, bilježim ipak neka sjećanja, neke fragmente o onome što mi, dok po zadatku ovoga teksta razmišljam o Maku, svome ocu, prvi nailaze i konačno se, poslije toliko decenija, počinju raz-danjivati. Pa, akoli kogod u tome štogod prepozna kao pravi trag i uobliči konačno sve to u pravu pri-ču i istinu, tim bolje...

Sljedeća pripovijest mi se čini krajne znakovi-tom i rječitom, suštinski važnom.

Išli smo redovno, u Makovoj mladosti, na izle-te. Nikada mi sami nego u širem, porodičnom i

Provalije na Bregavi (Š.R.)

Slovo Gorčina


društvu prijatelja, najviše na „Jaliju“, uzvodno uz Miljacku, od Bentbaše sve do poviše Kozije ćuprije, ponekad na ilidžu, na Sastavke, a veoma često i na Trebević. Jedan takav, planinarski izlet, iskrsnuo mi je iz zaumlja i nametnuo mi se kao ta paradi-gmatična činjenica, krajnje važan bljesak u ovoj priči, u pokušaju da se naslute, možda i rastrave i dešifruju razlozi tako nametljiva prisustva Makova neprisustva u kolektivnom pamćenju...

Bilo je to 52., 53. godine, znam jer je Mak tada moga brata, svoga najmlađeg sina Maju, koji se ro-dio 51., premalenog za pješačenje, na takve izlete još nosio u ruksaku na leđima. Što je, budući je tada automobil bio od nas daleko kao zvijezde na nebu, bilo mnogo lakše nego „krkačiti“ ga bez ruk-saka. Kada smo se tada, u sumrak, vraćali niz Tre-bević, neko od nas dvojice starijih Makovih sinova, Murkel ili ja, koji smo odrastali kao „haustorčad“, zadivljen jednom malenom kućom na brdu, bi-jelom sa crvenim krovom, usred rajskog šarenila voćnjaka, pitao je našeg oca kada ćemo mi imati takvu kuću. Mak nas je - do ovoga trenutka uvi-jek sam mislio kako je to bila samo lepršava šala bez podtekstnog sadržaja i predskazanja – rastužio ogovorom:

- Djeco moja, ja da kuću sagradim, ona bi kom-šiji u bašću nizbrdo skliznula...

- Zašto nam je onda ne bi odmah sagradio is-pod brda? – obuzeti željom i potajnom nadom pi-tali smo mi, a odgovorio nam je, smijući se, neko od Makovih, s nama hodajućih prijatelja:

- Onda bi se vaša kuća popela uzbrdo, u kom-šijinu bašću...

Neposredno poslije Drugog svjetskog rata – iz kojeg je izišao kao pobjednik a privatno, ljudski, u dubini duše... sa strašnim gubicima, zločinačkim ubistvima najbližih - kao novinar „Oslobođenja“, Mak je očekivao i tražio da ga se pošalje na no-vinarsko-diplomatsku školu u Beogradu. Tamo su odlazili mnogi perspektivni favoriti vlasti, i oni što nisu iza sebe imali ni prošlost ni predispozicije niti približno bogate i vjerodostojne kao što su bile Makove. Odgovor je bio da treba graditi zamlju, prosvjećivati narod, itd. i da – ko će to raditi ako ne najbolji i najpovjerljiviji kadrovi... Mak mora da ostane kod kuće, „na prvoj liniji“, u krhkim redovi-ma borbe za bolji svijet, bolje društvo i bolje sutra... Sa istom motivacijom i istim floskulama spriječen

je da ode u Mostar, na privilegovano i svime poča-stvovano mjesto glavnog urednika lista „Sloboda“, te u još nekoliko navrata kada su mu se nudili po-slovi što bi bili uistinu dostojni njegova ugleda i zaslužena nagrada za sve što je dotad dobro radio i uradio.

Prebacili su u međuvremenu Maka za novina-ra u sarajevsko dopisništvo Tanjug-a, gdje je na-kratko dogurao i do glavnog urednika, pa u list za poljoprivredu „Zadrugar“, pa je zadužen da osnuje izdavačko preduzeće za narodno prosvjećivanje

„Seljačka knjiga“. Pa je tu pokrenuo čuvenu i zaista univerzalnu i „sveznajuću“ ediciju „Univerzum“ u kojoj jeste bilo „sve“ za čovjeka žedna (i gladna ) znanja. Pa je „Seljačka knjiga“ brzo prerasla u „Na-rodnu prosvjetu“, jednu od tada najvećih izdavač-kih kuća na Balkanu. Kao glavni urednik „svoje“ kuće, pokrenuo je konkurs za jugoslovenski roman čiji je laureat dobivao milion dinara, oko 180 tada prosječnih plaća, inicirao i pomagao u pokretanju čuvene biblioteke „Lastavica“ i niz drugih serija i edicija za koje su se prevodila najznačajnija djela svjetske literature, posebno savremene, za vlast, dakako, uvijek veoma sumnjive i nepoželjne, za-padne književnosti...

Pa je „Narodna prosvjeta“ proskribovana i op-tužena kao buržujska, prozapadnjačka i prokapi-talistička, ali i mladomuslimanska kuća, rasturena je i pripojena „Veselin Masleši“, tada skromnom izdavaču univerzitetskih udžbenika i studentskih brošura. „Mladi vukovi“, od vlasti izdrilovane ge-neracije jurišnika nove demokratske demagogi-je, prethodno kao krtice instalirani u „Narodnu prosvjetu“, slavili su i uživali svoj obećani plijen. A Mak i s njim još nekolicina vizionara i pravedni-ka stvaralačke i čovjekove slobode žrtvovani su i rastjerani, ili nemilosrdno bačeni na vjetrometinu. Gdje je Mak i ostao, petnaestak godina, sve do nje-gove rane smrti, u 54. godini života.

Bio je Mak, doduše, jedno vrijeme, počastvo-van i ponižen mjestom upravnika biblioteke Rad-ničkog univerziteta, sa preskromnim bibliotečkim fundusom, još skromnijim honorarom i još samo jednom zaposlenom osobom. Potom je dobio mje-sto urednika pa glavnog urednika književnog ča-sopisa „Život“, dužnost koju su njegovi eminentni prethodnici obavljali honorarno, uvijek uz neki stalni i „ozbiljan“ posao. Maku je takav njihov, ho-

Slovo Gorčina


norarni prihod, bio jedina plaća. Uvrijeđen i ne-sretan, siromašan i nemoćan – vrhunska a nezašti-ćena, „laka“ roba dakle - pozvan je, uz naglašenu konspiraciju, na preseljenje u Zagreb. Da uređuje biblioteku muslimanske književnosti (velika plaća, veliki stan, stanovi i posao za sinove...). Teška i či-sta srca odbio je tu bogatu danajsku ponudu, svje-stan kako bi svojim pristankom i odlaskom i sam dao vjetar u jedra nastojanjima da se bh. musli-mani definitivno i bez ostatka počnu osjećati kao

„najstarije i najčistije hrvatsko plemstvo“ i „hrvat-sko cvijeće“. I tako sami najfunkcionalnije ubrzaju svoj temeljito programirani nestanak što su im ga još davno projektirali i kontinuirano pokušavali realizirati uporni i dosljedni S-H arhitekti. Mako-va funkcija trebala je biti da, svjestan ili nesvjestan toga što radi, pomogne što izvjesnijem, efikasni-jem pa, po mogućnosti, i bezbolnijem gubitku i za-boravljanju svoje autentičnosti i autohtonosti kod bh. muslimana a, potom, u trenutku kada tome dođe vrijeme, i gubitku njihova bosanskog iden-titeta i bh. državnosti te, na kraju i nestanku, iz povijesnog pamćenja, sa zemljopisnih i političkih mapa - Zemlje Bosne pa, i današnje Države Bosne i Hercegovine... Onaj ko ne pamti ta vremena, a zna posmatrati neposrednu prošlost i savremenost, sasvim će lako shvatiti koliko je mudar, bosanski i patriotski, a martirijski utopističan bio taj čin Ma-kova odbijanja ove dijabolične ponude...

Kao jedan od pisaca čija su djela, paralelno i uprkos njegovom socijalnom marginaliziranju, ne-zaustavljivo proslavljala bh. književnost, kao dobit-nik svih relevantnih domaćih i nekoliko svjetskih nagrada za poeziju, kao autor „Starih bosanskih tekstova“, prve seriozne studije i prvog iscrpnog antologijskog zbornika bosanske medijevalne pismenosti i književnosti – djela koje je i danas nezaobilazna literatura na slavističkim studijama širom svijeta - postao je čak i predsjednik Udruže-nja književnika BiH i značajno doprinio njegovoj afirmaciji, pokretanju Sarajevskih dana poezije i niza drugih projekata i akcija kojima je Udruže-nje konačno steklo ugled stvaralačke a ne samo esnafsko-sindikalne institucije. Pa je pod pritisci-ma, sistematskom i neprikrivenom hajkom veliko-srpskih gonilaca i njima podrepničkih ovdašnjih prišipetlji, zbog njegova neskriveno probosanskog djelovanja, znalački isprogramiranih njihovih

objeda i „književnih“ polemika, sa tog mjesta od-stupio, zapravo otjeran. K tome, ipak, uspijevao je sve to vrijeme, dok je poput apatrida i izbjeglice živio u svome gradu i u svojoj zemlji..., uspijevao je biti u svakom boju i proboju za osnivanje i život institucija koje će čuvati i promovirati bh. kultur-nu baštinu, autentični jezik, kulturno i umjetničko stvaralaštvo ( Likovna kolonija Počitelj, Prva knji-ževna komuna...) Na kraju, kao čovjeka na koga je lajanje „dojutros“ imalo bezrezervno otvoren me-dijski prostor, čovjeka pod stalnom sumnjom i pri-smotrom, kao čovjeka označena inficiranim, teško bolesnim od bolesti zvane Bosna i bosanstvo, že-stoko i progresivno zaraznog i mogućeg uzročnika nezaustavljive epidemije tog „heretičkog naciona-lizma“, čovjeka, dakle, politički problematičnog i po režim krajne opasnog..., ispratili su, pa ti pitaj zašto, u zemlju bosansku sve sami vrhovi vlasti i njeni najeminentniji predstavnici, uz sve državnič-ke počasti. Je li to bijaše dostojanstven ispraćaj ili licemjerno pobjedničko slavlje ?!

I tako, sve do danas. Turili su Maka, u ovo naše nevrijeme, doduše, i na novčanicu (još se drži na

„papiruši“ od 10 KM; Skendera i Mešu, koji bijahu na papirnim novčanicama sa manjim apoenima, već je pojela inflacija), vratili mu bistu u njegov za-bačeni kutak u sarajevskom parku, dozvolili poro-dici Dizdar da mu – svojom hrabrošću, trudom, o svom trošku – restaurira i vrati stolačko Makovo bronzano poprsje, izrešetano HVO mecima, dali njegovo ime ulicama i školama. Tako, začudno vješto dozirano, da se o mjeri Makova stvarnog eshatološkog (ne)prisustva ne može reći ništa pot-puno određeno, ni ovo ni ono, taman dovoljno „da se vlasi ne dosjete“. Pa opet, omakne se ponekad predstavnicima ovih današnjih nesuvislih vlasti, kažu šta moraju misliti, neoprezno napominju

„prećutnu istinu“ da s „Makom nešto nije sasvim uredu“, priznaju da se tu i oko toga „nečega“ ustežu i boje. Krajem rata (ili možda i početkom ovoga

„mira“), recimo, kad se vršilo pokadšto i besramno preimenovanje sarajevskih ulica, konsultovali su se s Makovom porodicom: - Koju bi mi ulicu rado „uzeli“ za Maka ? Samo da nije prevelika jer... ! - Šta jer – pitamo mi ? - Jer malo je nejasan poli-tički status Makov, neke stvari su ostale otvorene i neriješene... - Pa i jeste tako! Jer – mada sada svi govorite kako je Mak „sve znao i sve zapisao, a mi

Slovo Gorčina


nismo znali čitati!“, mada govorite kako sada, baš sada treba graditi „Makovu Bosnu“ - još niko nije Maka „rehabilitirao“, oslobodio i oprao od proždr-ljivim paternalizmom motiviranih kleveta, kletvi, optužbi i anatema ovih što već godinama pucaju na nas s brda oko Sarajeva i u cijeloj zemlji. Vi još uvijek više njima nego sebi vjerujete. Zato nam ovako i jeste...“ - replicirala je porodica, javno, na stranicama „Oslobođenja“

Dobio je Mak ulicu, obalu čak, malenu i lijepu, prekrasnu, nasuprot Obale Kulina bana, velikoga svog jarana. Ulice, obale obojica imaju. A za njiho-ve kuće, utočišta i hiže, za njihove neprikosnovene duhovne i misaone, azile slobodoumnih, patriot-skih i državučinećih ideja što su ih svojim djelima i životima gradili i stvarali, za njih i ne pitaj – „tma i tmuša neprebolna“.

Tako je to: kuće, domovi i domovine, građe-vine i tanane gradove i izvore duhovnosti što ih je Mak za života gradio i otkrivao, lijepim i bogatim stvarao, skliznule su mahom, uzbrdo ili nizbrdo, u zemlju svoju, u baštinu zla vremena utonule. I koliko god da bi ih, i onomad a i sada – kad bi ga

„vlast“, „komšije“, kolege, učitelji, učenici, rentijeri njegovih vizija, njegova znanja i mudrosti, rada i stvaranja... iz njegova djela prognali – koliko god da bi ih njegov prisilni odlazak uvijek osiromaši-vao, ponekad činio nemoćnim, uzaludnim i be-smislenim, on je opet i vazda morao odlaziti. To je bio ustaljeni manir: Mak je svoje odradio i Mak im više ne treba. Neka ide pisati tu svoju poeziju, neka luta po nekropolama, neka grebe po stećcima i prašinari po drevnim rukopisima..., neka se bavi čime god hoće. Dosta i – zbogom!

Potpisnik ovih redova, kao sin Makov, kao po-štovalac i zaljubljenik njegove i svake velike poezi-je, mudrosti i ljepote..., kao čovjek ponosan na sve što je u Zemlji Bosni i Državi Bosni i Hercegovini ljudsko, ljudski veliko, čestito i plemenito, gord na sve što tako i time u Svijetu ovu našu zemlju predstavlja i proslavlja, kao „bosanski integrali-sta“ i u budućnost vjerujući... zahvaljuje svima što su Maka tada bez kuće i doma, bez posla i hljeba ostavljali i darovali mu tako slobodu i vrijeme, ma kako beskrušne, u kojima će Mak uraditi i napisati ono što jeste napisao i uradio!

Blagodareći tom bahatom izgnanstvu iz kru-gova onih što su udomljeni u milosti praktikanata

ideoloških svetosti i njihovih samosebeljubnih i prostačkih matematika, bivši, ali uvijek ražalovani

„udarnik“ Mak Dizdar ostao je sam i ostao samo pjesnik. I svojom životnom poetikom i poetskom ostavštinom postao simbol stameno i trajno u vri-jeme uklesan. To što ga, ovdje kod nas, svugdje gdje bi ga i uvijek kada bi ga trebalo biti – gotovo po pravilu nema, ne znači da nije tu, prisutan „Od dalekog jučer / Do dalekog sjutra / Misleći / O tebi“.

A godišnjice?! Šta su godišnjice za vječnike!Mak Dizdar je - koliko god to neko ne razumi-

jevao ili mu ne bilo po volji i ukusu – aksiomatska datost i jedna od krajnjih vrijednosti historijskog i savremenog našeg bosanskog bića. Idiom i integral cjelokupnosti povijesnog, civilizacijskog, kultur-nog, umjetničkog, intelektualnog i općeduhovnog realiteta i sudbinski svjedok i alibi, put i smjer bo-sanske i bh. budućnosti. Ili, kako je to mudro defi-nirala prof.dr. Amila Buturović sa kanadskog, York univerziteta u Torontu ( u kod nas prevedenom ali nikad objavljenom, briljantnom djelu „Stone spea-ker“ / „Kameni govornik“)

- „Al u domu tvome / kad će domovina“ – to jezgrovito Makovo poetsko pitanje, našlo je svoj odgovor: nakon čitanja Makove poezije“

S Makom ili bez njega - ako se neke činjenice i neki patriotski imperativi nastave neprepoznavati, obezvrijeđivati i potpuno zaboravljati – već ova, a generacija neposredno poslije nas današnjih sva-kako, ispustit će svoju, našu sudbinu iz svojih ruku. Evo, ovdje jedna, samo jedna poruka, jednostavna parafraza Makove misli, uputa onima što su se iz-gubili i u neznanju lutaju u potrazi za sobom: naši su predjeli i prostori još naseljeni nekropolama i stećcima. Pogledajte stećke kako valja, uđite među njih i oni će, vaši preci, naši pravednici u vas ući. Znaćete tad ko ste, otkud ste i kuda vam je ići...

I sam taj Mak Dizdar je poput stećka. Spava i snije. Ćuti a govori

Mak je kao taj znameni kam. Mak jeste Kam Mak jeste stećak.Stećak, kamen od ljudskih ruku satvoren, ka-

men koji govori a mi ga stotinama godina nismo znali čuti. Pa mu sada glas možda tek poneko tek naslućuje i počinje slušati, ali ga još ne razumije. Ne umije prevesti taj njegov jasni, čisti glas, poru-

Slovo Gorčina


ku mudrosti, čovječnosti i ljubavi što oko nas zau-vijek lebdi i nebu vječno leti.

Mak je te drevne poruke otkrio, prenio nam ih i objasnio. Ali mi njega, evo, ne razumijevamo.

Naposljetku, prisjećam se da je Francis J. Jones, prevodilac „Kamenog spavača“ na engleski jezik, u studiji o fabuloznim izazovima i zamkama kod prevođenja nebesnosti Makove poezije, začuđeno zapisao kako su „Bosanci ponosni na neprevodivost svog prvog pjesnika“.

Ponosni... Pitam se da li im je, tim i takvim Bo-sancima, ikako i imalo neugodno, ili barem poma-

lo žao to što Makov jezik i Makovu poruku ni oni, eto, nisu u stanju prevesti u svoje živote, na svoje jezike i u riječi kojima misle, međuse komuniciraju i čine, manifestiraju se i dokazuju kao ljudi, pred sobom i ljudima ?

Ali to nije sve…

*Ovaj tekst sačinjen je iz nekoliko ključnih fragmenata ve-ćeg teksta pisanog za novi broj sarajevsko-šibenske revije „Po-zitiv“, koji je trebao da bude posvećen obilježavanju 94. godiš-njice od rođenja Maka Dizdara. Tekst nije objavljen. Jer - kao i sve ostalo pozitivno u ovoj sirotoj zemlji – zbog nedostatka sredstava, „Pozitiv“ je upravo tada prestao da postoji…

Ćuprija (Š.R.)


StoLac, SLovo GorčiNa – 40 GodiNa SjećaNja i počaSti veLiKom maKU iLi

KaKo je maKov „Štit“ StiGao Na Korice matematičKoG prirUčNiKa

N aša je ljubav počela tek u jesen 1972. godi-ne. Kasno za oboje! Mak je tada već cijelu

godinu dana boravio u nekom drugom (pravedni-jem) svijetu, za kojeg svi vjernici, pa i oni najsla-biji, vjeruju da ipak postoje. Barem kada nam se tamo preseljavaju dragi ljudi; oni koje ne želimo trajno izgubiti.

Dakle, Mak je tek otišao, i ostavio neizbri-siv trag u pjesništvu bivše nam države. Ja sam tek dolazila u te iste poetske prostore, ostavljajući još uvijek tragove samo na papirićima računskih bilježnica. Susret i međusobna ljudska naklonost, nisu nam bili suđeni! Ali poetska naklonost, samo s moje strane, jeste!

Početkom te davne 1972. godine, definitivno sam odlučila studirati matematiku iz razloga što je to bio teži (i izazovniji) izbor nego, recimo, upi-sati književnost. A ja sam vjerovala kako mogu sve odjednom: i biti matematičar i pisati poeziju. Prije odlaska na more sa roditeljima (tada se i u tim go-dinama ljetovalo sa roditeljima!), obavila upis na PMF-u u Zagrebu, sakupila sve svoje napisane pjesme, neke od njih pretipkavala po 10-tak puta (nezamislivo, ali nije bilo WORD-a niti mail-a!), i poslala poštom u Stolac za Natječaj. Važno mi je bilo da netko drugi, a tko me ne poznaje, prosudi moje pjesme. O gradu Stocu i njegovoj povijesti, Gorčinu, o pjesniku u čiju je čast i sam Natječaj … nisam znala ništa. Priznajem: nisam čitala poeziju Maka Dizdara! Nije zbog opravdanja, ali bile su to godine kada se uglavnom čita školska lektira. Oni „skloni književnosti“ iz nje bi odabirali svoje favorite; njih više čitali, njihove pjesme znali napa-met, unutar svoje generacije za njih srčano agiti-rali, kao da se radi o političkim stavovima, a ne o knjigama i piscima. Tako su se neprimjetno, kas-nije se pokazalo i ne baš bezazleno, kreirale dvije grupe „zaljubljenika u pisanu riječ“: grupa koja

je voljela (da li i čitala!?) Krležu, i ona koja je bila za Andrića. Ovi prvi demonstrativno nisu čitali Andrića, a ovi drugi - Krležu. Padale su tu i nega-tivne ocjene u školi, opomene pred isključenje… ali stavovi se nisu mijenjali. Ja sam u to vrijeme (a i sada nisam značajnije promijenila mišljenje) doslovno obožavala Mešu Selimovića, uživala u Andrićevom romanu Travnička kronika, napamet govorila stihove Jesenjina, Cesarića i Desanke. Sada kada pogledam ova imena, napisana ovako u nizu, djeluje, najblaže rečeno, čudan izbor! Ali je bio moj izbor! Bez opterećenja tuđeg i mog iskust-va koja, nažalost, ipak dolaze sa godinama. Da! Ali to je ipak neka druga priča!

Dakle, pjesme sam poslala na Natječaj „ Slovo Gorčina“, i cijelo ljeto provela u iščekivanju sud-bonosne odluke iz Stoca. Teško podnosim poraze (nisam baš ponosna na tu osobinu), pa sam cijelo vrijeme bila dosta nervozna i nezainteresirana sa sve ljetne sadržaje primjerene mojim godinama. To ljeto počela sam i čitati Maka! Modra rijeka, Zapisi o čovjeku, Zapis o štitu, Dažd, Molitva … ostavili su traga i u mojim pjesmama koje sam tih dana napisala.

Još uvijek se sjećam toga čekanja. Sva su čekanja drukčija; razlikuju se u predmetu-cilju čekanja, imaju svoju težinu, opravdano trajanje, ali i ono neopravdano. Ali to čekanje, za mene, bilo je posebno! Zašto? Ne znam ni dan-danas.

A onda, krajem kolovoza, dobila sam brzojav sa sadržajem: „Čestitam na nagradi“! Brzojav sam dobila od meni posebno drage osobe koja je, kako to već dolikuje pravim prijateljima, iščekivala re-zultate mojim žarom, U Oslobođenju je, na važnom mjestu na pola stranice, objavljen članak čiji je naslov imao velika masna slova (kako su se vreme-na promijenila!) da sam dobila prvu nagradu na Natječaju „Slovo Gorčina“ u Stocu. Doduše pisalo

Dijana Burazer

Slovo Gorčina


je Nevenka umjesto Diana, što je bacilo malu sjenu na moju golemu radost, ali nisam imala kada tu-govati. U Stocu sam već trebala biti za manje od jednog dana. Na brzinu sam se spremila. Pamtim da mi je, jedan od važnijih problema bio, kako što brže oprati i osušiti kosu!!?

Zanimljivo je kako su svi daljnji događaji, koji su daleko važniji, ostali u sjeni tog fatal-nog iščekivanja. Sve što pamtim (ili pamte drugi umjesto mene, pa mi povremeno osvježavaju sjećanja) jeste: Radimlja i stećci, Duško Trifunović koji mi uručuje nagradu i kip Gorčina (koji mi je skoro ispao iz ruke jer nisam očekivala da je tol-iko težak!), intervju koji je sa mnom radila Dara Sekulić,….

Da i pamtim kako su majka i otac bili ponosni na mene, jer sam, između ostaloga, u novinama iz-gledala „pristojno“ u crnoj suknji i bijeloj bluzi (a ne ne-daj-bože da sam obukla traperice).

Za nepuni mjesec dana već sam bila u Zagrebu na Prirodoslovno matematičkom fakultetu. Između svih, izgledom bezizražajnih, knjiga koje su posta-li moje novo okruženje izdvojila sam matematički priručnik Bronstein – malu debeljuškastu sivu knjigu (skoro stane na dlan), i na prvoj stranici u desnom gornjem kutu olovkom napisala:

Zapis o Štitu

Poiskah štit dobri da štiti me. Bacih ga potom dobrog jer Tišti me

Mak Dizdar

Ne znam koga sam više trebala za vrijeme studija: Bronsteina, i formule koje je pregledno nu-dio kao pomoć za svaki matematički problem, ili Makove stihove koji su nudili mudrost življenja.

Ali znam da danas samo formule iz Bronstei-

na više ne trebam! A neke stvari – riječi - sjećanja trebam, ipak, za cijeli život.

Još uvijek se iskreno divim ovoj maloj-velikoj pjesmi, Makova zgusnuta forma, gotovo do am-blema, kao da je u ovoj pjesmi doživjela svoj vrhu-nac. Može li se sa manje riječi (samo 13!), ili jed-nostavnije, kazati tako mnogo?

Inače pitam se često koliko u pjesmama ima autobiografskih elemenata.

Koliko je dugo i sam Mak nosio, kroz svoj život, takav štit? I kad ga je odbacio? Da li je to učinio na vrijeme? I kada je to pravo vrijeme?

I sama sam pisala nešto o tome u raznim pe-riodima pisanja (pjesme Konjanik i Zid), pa ih na kraju ovog teksta navodim kako bih, eto, i ja-vno priznala Makov Štit kao svoju trajnu životnu i poetsku inspiraciju. Nisam sigurna da je od mene pametno da svoje stihove stavljam odmah iza Makovih stihova,… ali i to je izazov. Ne treba uvijek biti mudar! Ali iskren – uvijek!

Kako o Maku Dizdaru, i o književnoj mani-festaciji „Slovo Gorčina“ možete na Internetu (http://www.slovogorcina.ba) naći dosta infor-macija, i pročitati najbolje Makove pjesme, navesti ću na kraju ovog teksta, više zbog cjelovitosti, samo neke meni najvažnije.

Nažalost, arhiva Manifestacije je stradala u ratu, pa su i informacije o događajima, kao i nagrađivanim pjesnicima, svih ovih proteklih 40 godina nepotpune. Tako da nisu sigurni da li sam ja prvi (ili drugi) dobitnik? Da li je 1971. godine (dva mjeseca nakon Makove smrti) uopće dodijeljena nagrada? Ili je nagrada ustanovljena tek 1972. god? Nemaju ni potpunu Listu Gorčinovih pjesnika - dobitnika nagrada za sve ove godine….

Kako god bilo, ali u mom stanu u Zagrebu na vidnom mjestu na polici sa knjigama ponosno, sa ispruženim velikim desnim dlanom prema Suncu, stoji statua „Gorčin“.

KNJIŽEVNOST I JEZIK


vriSaK i viŠeGLaSje – eKSpreSivNi obLici SvjedočeNja o ratU U romaNU NermiNe

KUrSpahić i jaSmiNe mUSabeGovićTaj zajednički vrisak je ono po čemu smo isti,

po čemu se prepoznajemo (Musabegović, 2005)

T raumatični doživljaj rata obilježje je broj-nih djela u bosanskohercegovačkoj knji-

ževnosti. Bolno iskustvo uvjetovalo je i poetizirani govor o ratnom apsurdu kao u romanima Meše Selimovića, Derviša Sušića, Irfana Horozovića, Dževada Karahasana, pripovijetkama Hasana Kikića, Muhameda Kondžića, Miljenka Jergovića, Ive Andrića, dramama Ahmeda Muradbegovića, Almira Bašovića te poeziji Abdulaha Sidrana, Izeta Sarajlića. Poetizirani govor o ratu razoča-ranog ratnika, usamljenog djeteta, ostavljenih djevojaka i nemoćnih majki, postao je dokument jednog prostora, pokazujući koliko je historično-sti u ličnim pričama, a koliko je, sa druge strane, poetičnosti u kolektivnim historijskim previranji-ma bosanskohercegovačkog prostora. Svjedočenje kao forma postalo je izraz traumatiziranog bića u vrtlogu ratova i političkih represija. Shosana Felman primjećuje usku vezu između etike i svje-dočenja, odnosno potrebu da se svjedoči u ime istine. Tu misao Nikola Kovač proširuje u svom djelu Politički roman, smatrajući da je svjedočenje, uz osporavanje, drugi retorički postupak u totali-tarnom svijetu koji se „nameće pred brutalnošću realnih činjenica koje su u osnovi totalitarnog svijeta“1, pa ova forma nije samo karakteristična za svijet nakon holokausta i upotrebe atomske bombe, već je obilježila čitav dvadeseti vijek u kojem je čovjek u represivnom režimu „suočen sa pono-rom, svjedok tragičnih iskušenja svoga vijeka.“2 Sa književno-teorijskog i psihološkog aspekta koji se bavi karakteristikama svjedočenja izdvajaju se

„tri moguće perspektive gledanja na svjedočenje: razinu svjedočenja samome sebi unutar vlastitog

1 Nikola Kovač „Politički roman“ (2005), str. 10.2 Isto, str.113.

iskustva (kao u autobiografskom pismu), razinu svjedočenja prema drugima, tj. svjedočenja pred drugima, tj. slušanje tuđih svjedočenja (svjedoče-nje u užem smislu) i razinu svjedočenja o samom procesu svjedočenja (teorijska razina).“3 Tako ratne žrtve dobivaju ulogu svjedoka, a njihova riječ postaje svjedočenje o zlu koje ih je snašlo.

Enver Kazaz izdvaja „poetiku svjedočenja, kao dominantnu crtu romana s tematikom iz posljed-njeg rata izdvaja. Za nju je karakteristično pričanje iz pozicije neposrednog ratnog iskustva sa elemen-tima autobiografije.“4 Prema Branki Vojnović „au-tobiografske priče vrlo su česte među ratnim priča-ma, posebno o pričama koje tematiziraju iskustvo s fronte, no nalazimo ih u pričama o iskustvu civila u ratnom kaosu“5, što je primijećeno i kod likova iz romana Žene. Glasovi Jasmine Musabegović kao što su kao što su Selma, Džemila, Safija Ze-mlja. Vojnovićeva u svom radu Narativni postupci poetike svjedočenja u bosanskoj ratnoj prozi ističe da se u bosanskohercegovačkoj ratnoj prozi uoča-va potreba da se o ratnim događajima svjedoči iz prve ruke, te da je u skladu s tim, sa narataloškog aspekta, najčešće „identitet pripovjedača jednak identitetu fokalizatora, što je jedan od postupaka poetike svjedočenja.“ 6

3 Jambrešić- Kirin, Renata, „Svjedočenje i povijesno pamće-nje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva“, Na-rodna umjetnost: hrvatski časopis za etimologiju i folklori-stiku, Vol. 32 No. 2 Kolovoz, 1995, internet izvor hrcak. srce. hr/48867, str. 170.

4 Enver Kazaz “Bošnjački roman XX vijeka” (2004), str.153.5 Vojnović, Branka, „Narativni postupci poetike svjedočenja

u bosanskoj ratnoj prozi“ internet izvor: psichologicalstudi-es.org/dokumenti/2008/vol2/1/

6 Isto

Lejla Žujo

Slovo Gorčina


Roman Iščezavanje plavih jahača Nermine Kurspahić iz 1995. godine i roman Žene. Glasovi Jasmine Musabegović iz 2005.godine, pripadaju skupini romana s tematikom iz posljednjeg rata, s akcentom da se ratne strahote prikažu iz pozicija likova koji trpe njegov apsurd. Položaj likova – rat-nih žrtava odgovara poststrukturalističkoj poziciji ruba. Bačeni na ratne margine likovi ratnih žrta-va potpuno su nemoćni da utiču na tok događaja, uslijed čega se okreću magičnoj moći riječi, anti-ratnom govoru s nadom da će putem riječi pove-zati i niti vlastitih života. Specifičnost njihovog an-tiratnog govora je krajnje ekspresivna: dok likovi iz romana Iščezavanje plavih jahača pod težinom zločina sve više tonu u sfere bezglasja i vriska, do-tle likovi u romanu Žene. Glasovi svoje svjedočenje iskazuju neprekidno, bez prostornih i vremenskih granica, vođeni snagom bola i potrebom da se o njemu govori.

Zaumni govor o ratu iz unutarnje pozicije, iz same priče prisutan je u brojnim romanima s te-matikom iz posljednjeg rata, a nastavit će se i u romanima Iščezavanje plavih jahača Nermine Kurspahić. Taj zaumni iskaz će se razgranati u polifoni govor živih i mrtvih žrtava rata u roma-nu Žene. Glasovi Jasmine Musabegović. Roman Iščezavanje plavih jahača Nermine Kurspahić je napisan u er-formi sa aspekta sveznajućeg pripo-vjedača, što omogućuje zadržavanje vanjskog toka događaja. Iako zadržava distancu u licu, snaga rat-nih strahota koje proživljavaju likovi utjecala je i na emotivni iskaz pripovjedača, pa pripovijedanje postaje sugestivno, blisko doživljenom govoru. O ratnoj sudbini Amre i njene porodice govori sve-znajući pripovjedač, čime je govor moguć i onda kada Amra, shrvana bolom, i nemoćna nad vanj-skim dešavanjima, zanijemi nad brojnim ratnim zločinima koje preživljava.

Iako je roman dat u vanjskoj perspektivi kada je u pitanju pozicija pripovjedača, prostorno je sat-kan od enterijera kao što su logor, umjetnički atelje, stan, biblioteka, izbjeglički dom, bolnica. Sve su to simbolični prostori koji najbolje dočaravaju žrtvi-nu poziciju u ratu, ali i njenu doživljajnu i govornu poziciju, koji uvijek dolazi iznutra.

Kao umjetničko biće koje je svoje kreativno spoznavanje njegovalo na principima stvaralaštva

grupe Plavi jahač7, Amra svoj unutarnji svijet gra-di brižljivo i okreće mu se u ratnom vihoru kako bi u njemu pronašla snagu i zaštitu.

Već u prvim trenucima zatočenja u logoru Vili-na Vlas, Amra svoju kćerku Sanju savjetuje da svo-jim bićem bude što više unutra jer se jedino tako može oduprijeti zlu. U diskursu moći koji nameću ratni zlikovci, vanjski prostor pripada mučiteljima, a unutarnji mučenima, te kako ističe Azra Verla-šević „individualni identitet se od svoje vanjske ugroženosti i „prljanja“ pokušava spasiti u svoje nevino unutarnje biće.“8

Žele da te muče, ponižavaju, a sve u cilju da te unište. Oni su fizički jači. Imaju snagu, oružje. Ali, vjeruj mi, Sanja, oni imaju samo to. Unu-tra su prazni. Ti i ja, znamo to, postojimo na obrnutim principima. Nemamo fizičku snagu, ali imamo unutarnju. Iskoristimo je potpuno, sada, odmah. Stavimo je u pogon. Molim te, Sanjice, to je važno... Važno je ne samo da bismo živjeli. Jer, smrt je samo jedan tren, a ovo, ovo mrcvarenje može potrajati. I zato da ne bismo ludile, budimo što više u sebi, unu-tra. Budi spremna na mnoge ružne stvari, ali isto tako budi spremna da se odupireš svojim unutarnjim bićem.9

U unutarnjem svijetu brižljivo se čuva veza sa

7 Plavi jahač, njem. Der Blaue Reiter, umjetnička grupa nasta-la 1911. u Münchenu, koja je dobila ime prema jednoj slici V. Kandinskog; ostali su istaknuti članovi grupe F. Marc, A. Ku-bin, P. Klee i A. Javlenski, a s njima su povremeno izlagali i drugi umjetnici. Pripadnici grupe raznorodne su stvaralačke individualnosti koji ne zastupaju neki određeni estetski pro-gram; zajedničko im je nastojanje da u svoje slikarstvo uvedu spiritualne i simboličke vrijednosti koje su impresionisti bili zanemarili. Grupa je izlagala 1911.u Münchenu, god. 1912. u Münchenu, Kölnu, Berlinu i Frankfurtu a 1913. u Berlinu. Izdavali su i almanah Plavi jahač u redakciji V.Kandinskog i F. Marca. Pojava grupe i njeni rezultati značajni su za ra-zvitak njem. ekspresionizma, a i kasnijeg slikarstva, oso-bito za školu Bauhaus u kojoj su djelovali i njeni članovi. U: Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog za-voda, 6 Nih- Ras, Zagreb, 1980.

8 Azra Verlašević „Žensko romaneskno pismo u Bosni i Hercegovini“ (doktorska disertacija u rukopisu odbra-njena na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru 2006) str. 148.

9 Nermina Kurspahić “Iščezavanje plavih jahača” (1995), str. 40.

Slovo Gorčina


duhovnošću. Citirajući Šekspira, čiji stihovi sim-boliziraju božanski govor, ljepotu i čistoću jezika, Amra nastoji doseći kap ljudskosti u silniku Mila-nu koji taj govor ne poznaje. I Amra, koja pjesnič-ki govor duboko poštuje, i Milan koji taj govor ne razumije, Šekspirove stihove koriste kao sredstvo: Milanu taj govor jedino može poslužiti kao poli-tičko sredstvo kojim će, za višu poziciju u zločinač-koj hijerarhiji, zadiviti kanadskog generala koji do-lazi u logor provoditi mučenje nad žrtvama, dok je pjesnička riječ za Amru sredstvo kojim se ona bori za milost i za život svoje kćeri nadajući se da će ona potaknuti Milana da bude humaniji i čovječni-ji u vremenu čiji je on gospodar. Šekspirovi stihovi Amrina su molitva za Sanjin život, a pjesnički jezik „uvijek je ustanak unutrašnje slobode protiv spolj-njeg terora.“10

Moć molitve, gdje riječ ima sakralno znače-nje, iskazana je unutrašnjim monologom. Riječi iz Kur`ana oživljavaju u Amrinom biću pred Sanjinu smrt. Riječi izvučene iz nepoznatih dijelova bića koje je „ponavljala mehanički, ali koncentrirajući se na jednu ideju - Univerzalnog Principa – Boga“11 utočište su pred strahom, te put kojim se traži smi-sao:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Kad Sunce sjaj izgubi, i kada zvijezde popadaju, i kada se planine pokrenu, i kada steone kamile bez pastira ostanu, i kada se divlje život inje saberu, i kada se mora vatrom napune, i kada se duše s tijelima spare, i kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je umorena, i kada se listovi razdijele, i kada se nebo ukloni,i kada se džehennem raspali,i kada se džennet približi - svako će saznati ono što je pripremio.12

10 Stevan Tontić “Ratno antiratno pismo”, Sarajevske sveske, 2004. godine, preuzeto sa interneta.

11 Nermina Kurspahić, Isto, str. 73.12 Nermina Kurspahić, Isto, str. 72 – 73.

Unutarnjem višeglasju u romanu Iščezavanje plavih jahača suprotstavlja se vanjsko bezglasje, koje se, s vremena na vrijeme, akumulira u vrisak. Čitav svijet je digao ruke od poniženih i unesreće-nih, kao da nigdje nema mjesta za njih, niti glasa koji će vrisnuti u ime njih. Jedini odgovor na zloči-ne nad nevinim ljudima jesu vijesti o vremenskim prilikama kojima se potpuno trivijalizira stvarnost i dovodi do krajnjih granica apsurdnosti, a bol žr-tava obezvređuje. Metafora nemuštosti žrtve pred bukom zločina je satkana u liku Sanje, gluhonijeme djevojčice, čiji unutarnji iskaz nije dio jezičkih, već likovnih sfera. I dok su prije rata unutarnji svjetovi majke i kćeri postojali na međusobno udaljenim, ali ne i nerazumljivim principima, u prostoru lo-gora njihove unutarnje sfere se podudaraju.

Sanjin unutarnji govor nepoznat svakodnev-noj ljudskoj komunikaciji, realizirat će se kao vri-sak u trenutku njene smrti. I dok je Sanjin put u smrt istovremeno put ka vanjskom, dotle je to sve više Amrin put ka nutarnjosti, uronjavanju u plave sfere nekog drugačijeg govora, gdje je, što rat duže traje i što je njena ratna sudbina teža, i zaumni božanski govor umjetnosti apsurdan i neuhvatljiv, polomljen, pa tako „šutnja postaje jedini mogući odgovor na temu čija tragičnost prevazilazi mo-gućnost umjetničkog oblikovanja.“13

Umjesto nemušte Sanje koju ratni vihor od-nosi u smrt, ratnom apsurdu govorom se suprot-stavlja djevojčica Fadila koja će biti Amrin glas u trenucima kada umjetnica potpuno nestane u unutarnjim sferama ratnih trauma. Teške trenutke vriska nakratko prekida govor koji dolazi iznutra, a oblikuje se jezikom koji ne poznaje ratne stra-hote, već se divi umjetnosti. Nemogućnost govora Amru nije pokolebala u komunikaciji ceduljicama s Irfanom gdje su uspješno razmjenjivali razmišlja-nja o umjetnosti, a razgovor s Lejlom u kojem su obje ravnopravno učestvovale svojim senzibilnim bićima i iznova vraćenim glasovima, čini tek krat-kotrajni izlet u nadu da će se besmisao prekinuti i da će se lanac govora uspostaviti. Zaumni Amrin prelazak u plave isprane sfere odbija svaku moguć-nost uspostavljanja bilo kakvog vanjskog govora i

13 Azra Verlašević „Žensko romaneskno pismo u Bosni i Her-cegovini“ (doktorska disertacija u rukopisu odbranjena na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru 2006) str. 141.

Slovo Gorčina


odvodi je u potpunu tišinu smrti. Šutnja postaje univerzalni jezik kojim se ratom unesrećeni najbo-lje razumiju. Ovom principu potpuno se suprot-stavlja potreba za kazivanjem. U početku nejasna, data kao krkljanje preklanih grla, ona postaje riječ, a vremenom i ulančani govor koji ispovijeda pro-življenu dramu, a ona je u neprekidnom dijalogu sa istovjetnim i ponovljivim pričama kroz historiju stradanja.

Princip Bahtinove dijalogičnosti, koji je pri-sutan u modernom romanu jer na najbolji način odražava stanje svijesti pojedinca, kao i princip Lotmanovog višeglasja, usvaja u svojoj poetici i Jasmina Musabegović romanom Žene. Glasovi. Govor vanjskog sveznajućeg pripovjedača kombi-niran sa unutarnjim Fatiminim (raz)govorom ocu u romanu Skretnice iz 1986. potpuno je zamijenjen govorom iznutra u romanu Most iz 1994. gdje se iz tkiva romana svojim unutarnjim slikarskim sno-viđenjima javlja Fatimina mala kći Nizama. Od vanjskog govora u kojem se zadržava tok fabule, do govora iznutra koji je podređen unutarnjim sli-karskim oscilacijama, u romanu Žene. Glasovi do-lazi do potpune glasovne polifonije, a taj postupak ima izraženu estetsku i poetsku funkciju14. Glasovi ratnih žrtava probuđeni iz ljuski graha, sakupljeni u prostor čempresa, nesputano se razliježu pro-storom ne poznavajući vrijeme iz kojeg se javljaju. Njihova jedina svijest je ona o proživljenom rat-nom gubitku, o neiskazivoj boli koja se nije mo-gla uspavati ni u mrtvima ni u živima. Potreba za svjedočenjem o onome što im se zbilo „dolazi iz iskustva izbjegavanja „sigurne smrti“ i osjećaja odgovornosti zbog smrti bližnjih od onih kojih su preživjeli bili jači, otporniji ili sretniji“15, dok istovremeno ovakav poticaj može biti i razlogom za šutnju.16 Sa naratološkog aspekta roman Žene. Glasovi drugačiji je od romana Iščezavanje plavih jahača, te kako primjećuje Alija Pirić:

14 Vidjeti : Marina Katnić-Bakaršić Lingvistička stilistika (1999), str.105.

15 Renata Jambrešić – Kirin „Svjedočenje i povijesno pamće-nje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva“, Na-rodna umjetnost: hrvatski časopis za etimologiju i folklori-stiku, Vol. 32 No. 2 Kolovoz, 1995, internet izvor hrcak. srce. hr/48867 str. 176.

16 Isto.

U romanu dominira pripovjedna tehnika skaza gdje likovi u potresnim usmenim iska-zima/ispovijestima govore živim jezikom žive, potresne događaje, obraćajući se stal-no glavnom naratoru, ali ostajući u formi monoloških i rijetkih dijaloških pripovijedan-ja.17

Pripovjednom tehnikom skaza18, kojom iska-zuju najstrašnije događaje neposredno i emotivno, naratori se opredjeljuju za svjedočenje, formu koja oblikuje historijski događaj u lični doživljaj, a sva-ko svjedočenje iskazano je neposredno, autentično, glasom onoga ko je pretrpio ratne zločine.

U prostornom određenju glasova koji istovre-meno dolaze odozdo, iz zaumnih sfera ubijenih, i odozgo, odakle se javljaju glasovi živih ratnih žrta-va, uz brisanje vremenskih granica, kao što postaje moguće da presječena ruka drži kist, preklano grlo pjeva19, na čempresu je moguće i da se iz preklanih grla realizira zaumni govor mrtvih ponovo oživje-lih u jeziku kojim se potvrđuje njihov identitet žr-tve.

Shosana Felman, analizirajući formu svjedoče-nja u djelu Zapisi iz podzemlja F. M. Dostojevskog, uviđa da je forma ispovijesti kojom se javlja glavni lik ustvari izraz bića traumatiziranog društvenom represijom. Stoga se historijska i politička represija, koja na pojedinca ostavlja snažnu traumu, u njego-vom govoru ispoljava u formi svjedočenja. Prema Felmanovoj, u uskoj vezi su svjedočenje i podze-mlje kao društveni položaj odakle dolazi margi-nalizirani pojedinac, a njegov iskaz svjedočenjem ima podsvjesni karakter. I u romanu Žene. Glasovi glas bića traumatiziranih bolnom historijom i ra-tovima dolazi odozdo, iz podzemlja, postavši be-smrtnim i snažnim. Krećući se majčinim stazama juga i mediterana, Nizama iz zemlje budi glasove onih koji su već proživjeli historijski apsurd, te kao i njena majka Fatima, komunicira sa djedom

17 Alija Pirić “Arheologija teksta” (2010), str. 285.18 Skaz (ili kazivanje) jeste forma kod koje je uveden

pripovjedač kao fikcionalni lik koji pripovijeda u prvom licu jednine, uz dosljedno prenošenje svih obilježja njego-vog individualnog stila; u takvim tekstovima autorski govor je sveden na nulu, a potpuno ukidanje ravnoteže u korist go-vora likova svojevrsni je stilogeni postupak. Vidjeti: Marina Katnić-Bakaršić Lingvistička stilistika (1999), str. 39.

19 Jasmina Musabegović „Žene. Glasovi“ (2005), str. 60.

Slovo Gorčina


Abdurahmanom. Nirman Moranjak-Bamburać u svom tekstu Trauma – memorija - pripovijedanje ističe da romani Jasmine Musabegović, kada su njeni ženski likovi u pitanju, „potvrđuju sudbinsku predodređenost da budu čuvarice doma, tradicije i jezika.“20 Nizama, iako kreće majčinim putevima stalno stupajući u dijalog sa njenim ratnim isku-stvom iz Drugog svjetskog rata, istovremeno se obraća i svome djedu Abdurahmanu, čuvaru po-rodične tradicije, baš kao što je i njena majka či-nila u Drugom svjetskom ratu. Djed Abdurahman simbolizira njihovo porodično jezičko središte, glas koji može prenijeti iskustva iz prošlih vreme-na. Fatimina majka prikazana je samo kao lik, kao slika bez riječi, dok je otac taj koji prenosi porodič-nu priču na nove naraštaje, te on postaje njenim duhovnim stubom i „simboličko središte obitelji i zajednice“.21

Nizamina molitva za životom i prestankom rata upućena je precima, jer oni znaju tajnu preživ-ljavanja u ratu čije je zlo ponovljivo, pa se Nizama sjeća uvijek ponavljanog, ali nikad do kraja izreče-nog kobnog pitanja njene majke:“ Koje će od moje djece...?“ 22 Isto pitanje ponavljaju i druge ratom unesrećene žene kao što su Safija i Džemila.

Djed Abdurahman priča porodičnu historiju u kojoj se prepoznaje Nizama i od koje gradi vlastiti identitet, a simboličnim silaskom u korijenje čem-presa otvara se mogućnost da kalem u sebe subli-mira i glasove davno ubijenih u sličnim mračnim ratnim pohodima. Jedan od takvih davno nesmi-renih glasova koji će se ponovo javiti u Nizaminom kalemu jeste glas Ćemal-age, glas ubijenog iz Dru-gog svjetskog rata.

Nizama, znam da tvoj kalem nije za moj glas pogođen, ali ja sam ti se ušunjao u glasu tvog nekog bliskog, amidže, što su ga u onom ratu u dugačkim gaćama i potkošulji četnici pred kućom zaklali i ostavili da leži raščevrljen na tri stepenika.23

Ovaj glas kazuje o zemlji kao arhetipskom

20 Nirman Moranjak- Bamburać „Trauma- memorija- pripo-vijedanje“, Sarajevske sveske br. www.sveske.ba/bs/broj/13, Sarajevo, 2006.

21 Isto.22 Jasmina Musabegović „Žene. Glasovi“ (2005), str. 21.23 Isto, str. 78.

ljudskom prokletstvu zbog kojeg se ide u ratove i osvajanja, a glad za njom čuči u svakom čovjeku i navodi ga na grijeh.

U metafori izgubljene krave, zemljinih jakih mirisa i sokova, Ćemal-agina ispovijed o gubitku zemlje postaje tek jedna od brojnih priča u koji-ma se konstruira sudbina bosanskohercegovačkog prostora. Kako su sve priče na trusnom prostoru historije tematski vezane za gubitke, onda su i gla-sovi naratora slični, pa „nije važno jesam li ja po-zajmio njegov glas, ili se u njega pretvorio, ili sam ja on. Ušao sam u njega, jer mi je sličan, likom.“24

Glas iz krošnje čempresa je glas izbjeglice Safi-je Zemlje. Safija, snažna žena spremna za teški rad na zemlji, odgajateljica i hraniteljica svoje djece, u Nizamin kalem dolazi vodom iskazujući svoju bezvremensku neutihlu bol za izgubljenim sinom i zetom: “Sin mi je poginuo, bona, a zeta zaklali. Vascijele noći ne spavam, pa zato jedva čekam rani sabah da spojim moj dah i Njegov uzdah.“25 U Sa-fijinom glasu javlja se i Džemilin glas, krik žene čiji je sin Džemil zaklan nožem u Drugom svjetskom ratu. Masakrom na Markalama u kojem gubi noge, Džemili je konačno vraćen identitet i glas, koji je, kao i Amra, izgubila u bezumnom vrisku zbog gu-bitka djeteta. Vrisak koji se prolama u sarajevskom neboderu gdje majka doziva svoga sina Nedima, sveopći je vrisak ratnih žrtava, koji „razdire utrobu njenu i sviju i utrobu zemlje same.“26

Čempres kao arhiv svjedočenja žrtava o ratu simbolizira Derridinu, kako primjećuje M. H. Abrams zapečaćenu tekstovnu komoru odjeka, a unutarnje stanje nesreće i boli uvijek je iskazano svevremenskim prezentom iz kojeg nema izlaza:

Kako će neko ko nije ovo iskusio razumjeti? Neka zamisli, ne kako njega čereče, već dijete mu, komad po komad, kako gradove čereče, tako i ljude, komad po komad. Na tvoje oči, a ti bespomoćan, ništa ne možeš. I ta vrišteća bespomoćnost iz koje se rađa strah nemoći i neakcije. Akcija zatomljuje strah i topi ga. Traženje vode, hrane i drva, i nas spašava i drži uspravnim. Podrum, podrum nas proždire. Ali i tu dolaze granate, navodeće, i

24 Isto, str. 7.25 Isto, str. 68.26 Isto, str. 50.

Slovo Gorčina


tu nije sigurno. Zato smo u Sarajevu ubrzo izašli iz podruma, da nas nemoć i strah ne poderu, i da nas premrle ne uhvate granate. Hodati, nešto raditi, (uz mogućnost da budeš raskomadan), čuva pamet i odagnava nemoć, mrtvu nemoć...27

Historijski događaj, u unutarnjoj vizuri pripo-vjedača prelomljen kao doživljaj, u potresnim svje-dočenjima u romanu Žene. Glasovi ispričan je au-tentično u prvom licu jednine nerijetko u prezentu, iako je od događaja proteklo i nekoliko decenija:

Tišina se prolomi vriskom. Zapomaganja. Rastanak.Nigdje one Ibrahimove snage da nas zaštiti.Sami smo.Koračamo. Fuad me drži za dimije, a Džemila nosim u naručju. Oboje se pricvrljilo uz mene.Svako svoju dječicu skuplja oko sebe.Kuda nas vode?28

Svevremenski oblik ima i pitanje koje je Fa-tima ponavljala u Drugom svjetskom ratu, a ko-jem je satkana potraga svih očajnih majki za svo-jom djecom: „Vidjeli mi ko mater? Pod smokvu sam je spustila. Vidjeli mi ko djecu? Kraj košćele sam ih ostavila?“29 čime „ jezik pamti sve (čak i

27 Isto, str. 51.28 Isto, str. 83.29 Isto , str. 102.

neodgođeno, pa i buduće) i baš zato (što sve pamti) sve pretvara u sadašnjost.“30

U ratnom košmaru izjednačavaju se svjetovi živih i mrtvih objedinjeni vriskom, jer su jedni drugim utočište u kontinuiranim strahotama: mr-tvi čuvaju žive poučavajući ih svojim iskustvima, a živi postaju njihovi nesmireni glasovi, pa se u hi-storijskom paradoksu bosanskog prostora ne zna ko je „življi, a ko mrtviji.“31

Razmišljajući i o sopstvenoj slikarskoj poetici i prostoru na kojem živi, a koji je teško izraziti ne sumnjajući u vrijednosti jezika i slike, Nizama za-ključuje da je za bosanski prostor karakteristična riječ genocid jer ona jedina može sakupiti u sebe krvavo naličje ljudskih sudbina i mjesta na kojima se one odvijaju. Tako ni umjetnost ne može više biti most prema nekom boljem svijetu, jer se tom pojmu suprotstavlja riječ genocid koja razdire ne-besa, ali i unutarnje umjetničke svjetove. Time se i umjetnik opredjeljuje za svjedočenje o nepre-kinutim traumama, kombinirajući estetska sa etič-kim načelima. Upisujući svoje stradanje u jezičke znakove, ratne žrtve, poststrukturalistički rečeno, konstruiraju svoj identitet u jeziku u koji je jedino moguće ugraditi ličnu priču o patnji i proživlje-nom zlu.

30 Dževad Karahasan “O jeziku i strahu” (2007),str. 36.31 Jasmina Musabegović, Isto, str. 156.


Kreacija protaGoNiStičKoG djeLovaNja U romaNima irFaNa

horozovićaApokaliptično prepoznavanje bez lažnog stida…

…Dubok je san. Dublji od smrti. (iz Kalfe)

M ilan Kundera u Umjetnosti romana kaže: „Da je život klopka, uvijek smo znali:

rođeni smo a da to nismo tražili, zatvoreni u tijelo koje nismo izabrali i određeni smo da umremo.“1 U ovoj misli pronalazimo i stav Serena Kjerkegora da „…ono što čovjeku donosi patnju jeste istina da on egzistira. On je čak jedini koji ima tu osobinu da egzistira.“2 U tim se osnovnim spoznajnim relaci-jama krije umjetnički postupak Irfana Horozovića koji je napadno sklon beletrističkoj adaptaciji teorijskoj filozofskoj misli, s dominantnom reflek-sijom prema egzistencijalizmu, i u kojoj se, izgle-da, najbogatije ispražnjava njegova stvaralačka intuicija.

Prije nego se upustimo u analitički tretman nekih Horozovićevih aktera, pokušajmo rasvije-tliti neka pitanja vezana za refleksivnopsihološki sukus koji se obično markira kao psihološka po-zadina djelovanja protagonista, a ujedno doći i do nekih stavova koji se odnose na izbor tematike i idejnost autorskog koncepta. Ovdje bismo vrlo lahko mogli iskoristiti viđenje američkih teoreti-čara Rene Welleka i Austin Warrena koji u Teoriji književnosti, u osmom poglavlju, Književnost i psi-hologija, spominju „ludilo“, pod kojim podrazumi-jevaju stanja od neurotičnosti do psihoze koja su u

„prirodi književnog genija“, a doprinosi „raširenom obrascu ‘neurotične ličnosti’“. Analogijom ćemo nastojati objediniti univerzalne mogućnosti au-torskog samoprepoznavanja kao stvaralačkog i

1 Milan Kundera, Umjetnost romana, „Veselin Masleša“ „Svje-tlost“, Sarajevo, str. 30.

2 Jean Beaufret, Uvod u filozofiju egzistencije, „Beogradsko iz-davačko-grafički zavod“, Beograd, 1977, str. 122.

životnog statusa i objasniti kako fungiraju tipovi Horozovićevih protagonista i koji statusni karakter imaju tom stvaralačkom miljeu.3

Tretirajući stvaralačku intimologiju Irfana Ho-rozovića uronjenu u slojevitost teksta nailazimo na različita duhovna stanja njegovih protagonista. Svijest i samosvijest su vrlo bitne okosnice za razu-mijevanje statusa unutar samoprepoznavanja akte-ra. Samosvijest je svijest o svojoj vlastitoj dvojnosti, pa se taj dulaziam nužno prepliće, ukrštava i nado-građuje. Samosvijest je proces usvajanja, ali i odba-civanja. Duh apsorbira svijest i podsvijest, nastoje-ći spojiti dvije strane jedne duše, istražiti vlastitu putanju, bolje reći – zajednički put. Um se trudi da odgonetne sve što mu se javlja kao zagonetka. Niču pitanja koja muče, poput: kako spoznati sebe, ili: kako odgonetnuti tog istog sebe? Prema Marce-lu Šnajderu koji zagovara refleksiju o sferi svijesti i sferi podsvijesti, možemo naslutiti da ne postoji

3 Prema svom radu, Horozovićeva intimološka i stvaralačka potraga za samim sobom, ja ističem kako „u svojim prota-gonistima, linijom spomenutog samoprepoznavanja, Irfan Horozović naslućuje egzistencijalističke smislove kao sta-tusnu ideju i ideološku mjeru života iskazanu kroz simbi-ozu samoprepoznavajućeg i egzistencijalnog statusa unutar likova…Valja istaknuti jednu od najbitnijih premisa Horo-zovićevog stvaralaštva, tj. on prevazilazi suštinu samoprepo-znavajućeg preko samoga sebe i nepatvorenim umjetničkim činom prepoznaje samoga sebe preko suštine onih čiji je on kreator. Autor ne želi sličiti svojim likovima koliko nastoji postići egzistencijalni smisao obrnutim putem – da njegovi protagonisti nađu put do njega samog.“ (Irma Marić, Horo-zovićeva intimološka i stvaralačka potraga za samim sobom,

„Istraživanja“, Fakultet humanističkih nauka, Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, br. 6, str. 148)

Irma Marić

Slovo Gorčina


vid apsolutnog mirovanja, kako emocije tako i mi-sli, koji se stalno prepliću i otpliću.4

Promišljajući o sebi, nailazimo na zagonet-ke, nagomilane neodređenosti koje nam ne daju mira i koje tjeraju u još jaču zapitanost nad samim sobom. Možemo se sasvim pouzdano osloniti na Šnajderovu misao kako je čitava duhovna prošlost utisnuta u mračne slojeve koji utječu na tok i oblik svjesnih doživljaja, a koji psihologija slikovno pre-vodi kao „podsvijest“, jer su misli i osjećaji nekad razigrani i radosni, a nekad tamničari i skitnice

– sada odbačeni i suvišni, prijetvorni prevratnici koji ugrožavaju duševnu ustavnost.

U pripovjedačko-istraživačkom duhu i kroz psihoanalizu Horozovićevih protagonista prelazi-mo iz jednog misaono sirovog procesa nadgrad-nje intelektualno-emocionalnog statusa u drugi, tek započeti i apsolutno nepoznati. Tako se nižu krugovi, istraženi i neistraženi. Hipotetičkim pre-laskom u drugi krug, opsjednuti i posesivni in-telektualci – njegovi protagonisti žele povratiti svoje sjećanju na prvi krug, na utrobu, na daleku prošlost, na drugi život. Ti akteri hodaju putevima Labirinta, tražeći spoznaju, jer „kako drukčije da bude slobodan, ako ne spozna sebe.“5

Kjazim Mehanija („alergičan na život, na sve oko sebe.“6), glavni protagonist romana Kalfa, i imotski kadija („izgubljeni čovjek“7), glavni junak istoimenog romana, intelektualci su koji ne osje-ćaju pripadnost ni sebi samima. Obračunavaju se s vlastitim karakterom. Optička percepcija svijeta tih protagonista je stvaralački manir koji se odli-kuje odabirom specifičnog, unutarnjeg ispovijed-no-monološkog načina pripovijedanja koji nam otkriva trenutke svijesti, najčešće pobunjene svije-sti. Nezainteresiranost za svakodnevicu u kojoj živi i kojoj pripada čini aktera otuđenikom i tragaocem za srećom i smislom, pa otuda i pitanje: „Živiš li ono što ugrađuješ, ili ugrađuješ ono što živiš?“8 U

4 Progresivna misao u BiH 1918 – 1941, Filozofski spisi, „Svje-tlost“, Sarajevo, Marcel Šnajder, Duševni život i podsvijest, str. 291-296.

5 Irfan Horozovic, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005, str. 41.

6 Isto, str. 274.7 Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“, Sarajevo,

2005. str. 47.8 Irfan Horozović, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005, str. 80.

tom tipu romana dolazi do buđenja najsitnijih ži-votnih senzacija koje se nameću čovjeku željnom života, u punom smislu te riječi. Roman Kalfa uokviruje fantazmagoriju glavnog protagoniste9 Kjazima Mehanije, te opisivanjem i poniranjem u unutrašnje, slojevite i haotične stepene ljudske duše dolazimo do podvojenosti i raščlanjenosti jednog istog bića, a to potpomaže kompleksnosti i nejasnosti cjelokupnog misaono-emocionalnog statusa:

Bio je sam, kao što je oduvijek želio, ali ipak ne i slobodan. Isuviše uzica je bilo na njemu. Bio je vezan za noć, za vrijeme, za tolike ljude, za žene, za ženu, za nju, za daleki zavičaj, za rod, za piće, za okean alkohola u kom se nastojao ispetljati iz te mreže, a zapetljavao se još više. Trebalo je samo po-kidati te uzice i ostati potpuno sam i potpuno svoj. 10

…Istražujući sebe, odrekao sam se svega, čak i

onog zbog čega sam sve započeo…11

…Kjazim je radoznalo zurio u lica što su promi-

cala. Sve je to jedan veliki sprovod, pade mu na pa-met i on okrenu lice od stakla. Dobro je što je staklo između nas… Pijandura, sigurno to misle. Još jedna mlada luda pijandura, koja će uskoro klecati poput prosjaka. Sigurno cijelu noć nije spavao nego lokao u nekoj rupi. Ustvari, oni imaju pravo. To je istina. Cijelu noč sam lokao po nekim rupama. Vodio lijepe i ružne razgovore. S prijateljima i s neprijateljima. S poznatima i s nepoznatima. Sa onima odozgo i sa onima odozdo. Sa samim sobom. Zašto? Zašto, do đavola? Valjda zbog želje za spoznajom.12

Kjazim Mehanija u svojoj potrazi se osjeća iscrpljeno, nezadovoljno i uništeno. On je „kalfa“ u „radionici Velikog Majstora“. Želi okusiti i naj-manji pokret duše, ovladati najsitnijim iskustvom, dostići nivo majstora, ali bez uspjeha. „U jednom trenutku sam mislio da sam zaista spoznao. Malo je nedostajalo da u nekoj vrsti lucidna sna pre-đem u spoznaju.“13Uvijek se vraća na početak s

9 Horozovićeva intimološka i stvaralačka potraga za samim so-bom, str. 148.

10 Irfan Horozović, Kalfa, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2005, str. 117.11 Isto, str. 231. 12 Isto, str. 120.13 Isto, str. 427.

Slovo Gorčina


prethodnim iskustvom neuspjeha. Stalno tapka u mjestu. Takvi se iznova utapaju u vlastitu priču o ništavilu. Oni se rastakaju, ali upravo u tom rasta-kanju suočavaju se s najvećim životnim istinama:

„Znaš, čovjek ne propada opijajući se, on se samo bolje upoznaje. A to, to sa čime se suočava, to je stravično, nepojmljivo!“14

Horozovićevi samoprepoznavajući likovi su opsesivni intelektulaci. Imaju samo sebe, ako i to uvijek imaju. Emocionalno su slabi i povlače se iz života. Oni ne osjećaju jer žive prazninu. U stalnoj su agoniji i beskrajnim varijacijama. Različite nesi-gurnosti, a pogotovo nesigurnost u vlastiti identi-tet, čine ih podvojenim i labilnim, a to je i suština egzistencijalne problematike glavnog protagoniste romana Imotski kadija. Već na početku djela, kadi-ja se „prepoznaje“:

Prepoznavanje je svjedočanstvo o pogreškama i o neumitnosti tih pogrešaka.

Prepoznavanje je dovoljnost.

Prepoznavanje, kao dosegnuti vis pustolo-vine, okreće se od svih bivših i budućih ishitrenih pustolovina, jer njen je čin u sasvim drugom prostoru.

Koji se prepozna u prepoznavanju zna koliko može i toliko će učiniti. On zna da njegovi savjeti ne koriste nikome, nego samo sebi samom, onome u kome su već prevaziđeni. Zato je prepoznavanje moguće moguće prepoznati tek u njegovim malim djelovima

– i to onda kada ih dotakne prepoznavanje onog koji je promišljanjem u prepoznavanju.

Tek u prepoznavanju otvara se vid.15

Imotski kadija, glavni akter istoimenog ro-mana je otuđen i izgubljen. Intimni osjećaj izgu-bljenosti i nepovratnog rastanka s Njom, Zuhrom, kida svaku mogućnost za uspostavljanjem ravno-teže životnog statusa. Kadijina pozicija je rezultat različitih stanja koja kruže u okvirima različitih a ozbiljno postavljenih pitanja o smislu bitisanja.

14 Isto, str. 229.15 Irfan Horozović, Imotski kadija, „ Šahinpašić“, Sarajevo,

2005. str. 5-6.

Horozović sljeduje književne doktrine Borgesa, Camusa, ili Sartra kroz filozofsko-psihološko-ro-maneskne okvire koji nastoje objediniti status, tj. poziciju lika i kontekst isplivan iz sižea:

Život je doista kao knjiga koju čitamo nesvjesni njena značenja, jer ne možemo shvatiti prvo i osnovno – da smo jedno od njenih slova. Može li ikad slovo shvatiti svoju knjigu? Možda i može.16

…A svijet je ovaj zapravo samo prijetvornost i op-

sjena.17

…… Prepoznati se onakvim kakav zaista jesam…18

…Nespokojan sam zbog samoga sebe. Nespokojan

sam, jer još ništa ne razumijem. Zar sam živio do-sad u ovoj izmučenoj napravi od mesa koje mrtvo leži pred mojim pogledom. Zar nije to najveća za-bluda?! 19

On, kadija, vlastitom introspekcijom stupa na prag ogoljene svijesti. Svijest i podsvijest se nemi-novno prepliću i teško ih je odvojiti. Neposrednost i subjektivnost su neizbježne osobine tih protago-nosta. Uzročno-posljedičnu vezu u kreaciji prota-gonoste imotskog kadije treba tražiti u međupro-storu njegove transformacije. Takav vakuum pruža nam mogućnost uplitanja u tu transformaciju, što ćemo, nesumnjivo, pronaći, pored kod Kjazima Mehanije i kadije, i u Muradifu Šejti, akteru roma-na Karta vremena.20 Govoreći o identifikaciji i idej-no-ideološkoj interakciji tih i sličnih protagonista, bilo u aktivnom ili pasivnom srazu sa životom, dolazi se do neminovnog razotkrivanja, vlastitog prepoznavanja:

To je samo moja stvar, moje iskustvo, u koje moram do kraja proniknuti. Ko bi to osim mene mogao shvatiti. Ili se jednostavno plašim. Plašim se onoga što bi pomislili. I izgovorili. Kao i ja donedavno. Jadni luđak.21

16 Isto, str. 132.17 Isto, str. 19.18 Isto, str. 139.19 Isto, str, 164.20 Irfan Horozović, Karta Vremena, „Veselin Masleša“, Sarajevo,

1983.21 Isto, str. 113.

Slovo Gorčina


Priča o Muradifu Šejti počinje u trećem dijelu romana Karta vremena (prvi dio, Prodavnica nože-va, drugi Minijature iz kronike, a treći Pisaći stroj ručne izrade), gdje se tretira Muradifova smrtono-sna igra samoodbacivanja. Pa i Camusova „pro-turječnost duše“ jeste tjeskoba nastala kao rezultat raspeća i duhovne ekstaze. Poput već navedenih Horozovićevih likova, i Muradif Šejto se davi u tje-skobnoj žeđi za razumijevanjem i najelementarni-jih titraja, nazovimo – beskonačne svijesti, a koji tvrdoglavo pokazuju da ih je nemoguće i upoznati, a kamoli definirati. Oni se ne mogu uhvatiti niti zabilježiti, nego osluškivati. U dijelu pod nazivom Tjeskoba, Muradif Šejto se po prvi put jasno obra-čunava sa sobom, izvlačeći sve dotadašnje nedou-mice i pitanja:

Uznemirava me već dugo jedna pomisao: jesu li i drugi doživjeli sebe kao nekog drugog, vid-jeli se iz daljine, kao nekog posve nepoznatog? Čudnovato je to. Sagnuti ste nad umivaon-ikom sa svim bolima jetre, jutra, tegobnog od sinoćnih tjeskoba, osjećate kako su vam udovi umorni, uspavani, boli vas glava neizmjerno, trga vas u prsima i tjera an kašalj. Raširenim dlanovima koji su izgubili osjećaj ravnoteže vi zahvaćate ledenu, bistru vodu i uranjate u nju svoje sneno lice koje se zahvalno budi. Pljuskate se s nadnaravnim osjećajem da je možda u toj bistroj vodi trenutno utočište za vašu tjeskobu. Podižete tešku glavu koja nas-toji da okrepu zadrži još koji sekund, podižete je do ogledala iznad umivaonika i vidite na-jednom nekog čovjeka, stranca, koji vam se drsko smiješi u brk. Čudovišnim naporom slutnje vi ga prepoznajete. To ste vi. Ali taj čovjek je toliko drugačiji. Vi ste očajni, a nje-gove oči gledaju bezobrazno. I dok ste budi pritajeni bijes u vama, njegove oči naseljava tuga. Gledate ga pažljivo: to je on, to ste vi.22

U romanesknoj prozi Irfana Horozovića u sklopu svijeta trivijalne svakodnevice javljaju se specifični akteri (Kjazim Mehanija, imotski kadi-ja, Muradif Šejto, Narcis) koji svim silama nastoje pobjeći iz ograničenosti identiteta, te na taj način pronaći puteve intimnijeg sraza i spoznaje iraci-

22 Isto, str. 113.

onalnog svijeta. Takvo „stanje“ u umjetničkom postupku na neki način nameće hermetizam u kružnici znakova koje nastojimo razumjeti. Preko romana Imotski kadija, Kalfa, Karta vremena, Rea zalazimo u problemsko-iracionalne sfere čovjeko-ve duše, u filozofiju apsurda. Likovi, te minorna fabula avangardno prkose stvarnosti i spas prona-laze u fantastičnom, imaginarnom, odsanjanom. Apriori, junaci tih proza zahtijevaju („želim da mi se objasni sve ili ništa“), decidno traže određenu koherentnost apokaliptičnog samoprepoznavanja.

Linijom takve egzistencijalističke zamisli, nes-pokojstva i nesigurnosti u vlastito proputovanje kroz život izdvojiću i Narcisa – studenta arhitektu-re, glavnog aktera romana Rea koji u promišljanju o životu, o traženoj jasnosti, o borbi s „opsjenama“ želi razaznati svijest i osloboditi se stega, slijedeći ideju da „razotkrivaš do kraja, do korijena slutnje, kad činiš ono što je najteže, jer se time oslobađaš stega pravila prijetvornog života, kukavičluka.“23

Narcis je uhvaćen u klopku Andreine fatalne privlačnosti. Andrea/Rea Levandini je prisutnošću, ali i upornom odsutnošću koja se mogla čitati u njenim očima, magično i nespokojno djelovala na Narcisa koji dolazi u Luku vođen idejom i osjeća-jem da se njih dvoje „prepoznaju“, a uživanje koje

„ispunjava draž nepoznatog“24 je potraga za sobom, za savršenstvom:

- Morsko oko – rekla je Andrea.- Rekla si da je možda u njemu misao, ili

ljubav?- Vidiš, izgleda savršeno, ali zarobljen je.

Možda je u unutrašnjosti ovog grabljivca i ostalo isto tako savršeno. To bi mogao biti onaj kamen koji tražiš?

- Mogao bi – zamislila se Andrea. – A možda unutra i nema ničeg drugog, možda je to samo privid, jedan dio savršenstava kakvih smo našli mnogo na plaži. Dijelova je mnogo, ali savršenstvo je sigurno samo jedno.

- To si ti urekla. Govorila si da su ljubav i smisao jedno te isto. A eto, ta ljubav koja se zbila prije ko zna koliko godina, ta ljubav

23 Irfan Horozović, Psi od vjetra, Rea, „Šahinpašić“, Sarajevo, 2003, str. 233.

24 Isto, str. 257.

Slovo Gorčina


između dva kamena posve je zagušila začetak prave misli.25

Narcis će „pokušati razaznati vlastitu svijest“26, željeti spojiti vrijeme i trenutke, objediniti puteve Labirinta i u konačnici shvatiti san koji ne želi iz-gubiti u trivijalnoj i kičastoj svakodnevici: „Čovjek koji gubi san u poplavi svakodnevice i nije sposo-ban da se prene i prepozna.“27

Roman Rea je neraskidivim vezama povezan s Kalfom. Glavni protagonisti su u istim iskušenji-ma i u istoj potrazi za sobom, s tim da je Kjazimu ostavljeno više prostora da se objasni. Obojica se žele prepoznati i obojica pate od istih slutnji. Ujed-no, najveću sličnost među njima determinira i for-mira san koji će ih odvesti tamo gdje i žele. San ih povezuje, ali i udaljava od svijeta kojem nemilo-srdno pripadaju. Igra je jedino bitna, igra sa samim sobom, ali i sa Višnjom/Andreom koje na nju pri-staju, ali se ujedno s njom i gube i utapaju. Naslu-ćujući povezanost Kalfe i Ree, Kazaz tvrdi:

Dok je Kjazim Mehanija u svojim monolozima i svojim alkoholnim vrenjima doživljavao skršenost iluzija velikog života, junaci Ree unutar osobne ka-merne atmosfere gube iluziju kosmičke energije lju-bavi, ali njima ljubav nije nedostupna kao Kjazimu Mehaniji, nego ostvariva, realna i trajuća, pa ipak demitizirana. U magmi tog poetskog, emocionalno vibrirajućeg teksta Rea predstavlja jedan od vrhuna-ca bosanskog romana.28

Narcis je student koji se na otoku osjeća poput Odiseja koji nije znao šta ga čeka kroz desetogo-dišnje avanturističko lutanje. On se želi prepoznati. Čitaocu djeluje kao smušen i neuhvatljiv u nastoja-nju da se oslobodi okova i otisne labirintom koji ga poput danonoćne sjene prati:

Police sa knjigama podrhtavale su pred njego-vom svjetlošću. Da sam djelić sekunde duže gledao u njih, zakleo bih se da je najedanput provirilo lice Balzaca, malo nasmiješeno lice. Zašto baš Balzac? Čovjek koji je u labirintu slova gonio svoju strast i pronašao apsolutno.29

25 Isto, str. 285.26 Isto, str. 236.27 Isto, str. 247.28 Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, Naklada „Zoro“,

Zagreb – Sarajevo, 2004, str. 345.29 Irfan Horozović, Psi od vjetra, Rea, „Šahinpašić“, Sarajevo,

2003, str. 267.

Čovjek stvara svoj vlastiti svijet, kojeg je nekad više, a nekad manje svjestan. Tako stvara i karakter i afirmira ga. Želi kodirati taj svoj karakter, prigr-liti ga i utisnuti u svijet oko sebe. Naša svijest je pozornica različitih titraja, misli, signala koje želi-mo definirati, obrazložiti, objasniti. Kako obgrliti obje strane svoje ličnosti, sporazumjeti te svijetle i mračne titraje, kako ih povezati u funkciju? Zatim, kako životno prevazići tjeskobnu prirodi i, metafo-rički gledano, stvoriti vlastiti orijentir, izabrati sta-tus „kalfe“ s naporom preobražaja u čin „majsto-ra“? Kako, konačno, realizirati enormnu potrebu za samoprepoznavanjem i samoosmišljajem? Kako, napokon, prepoznati i nadjačati poziciju apsurda, uživati u tjelesnosti koja ti je dana, a pritom smisle-no postojati – to su samo neke od ključnih dilema autorovih protagonista koji su, zaista, umjetničko osvježenje drukčije intelektualnosti i osjećajnosti u globalnom sistemu bošnjačke književnosti.

Kao što smo istaknuli, Irfan Horozović je pro-zaista koji rado zalazi u onostranu ličnost i sistem neodređenosti koji tjera na određenu percepciju duhovnog nemira iz koje se nameće fatalna za-pitanost nad intimologijom. Zato s puno prava ukazujemo na sirovost misaonog procesa bazične nadgradnje intelektualnog i emocijonalnog, ali ne određene i definitivne nego samo one koja otva-ra nova pitanja, nove krugove, nova sjećanja. Zato spominjemo i puteve Labirinta koji vode ili tek na-slućuju slobodu samospoznaje. Horozovićevi junaci ponekad ni sami ne znaju proniknuti u sistem svojih bliskih tjeskoba, a njihov intelektualizam se često doživljava kao svojevrsna opreka svijesti, prema tome i životna prepreka. Zato su ti akteri podložni duhovnoj iscrpljenosti, otvorenom nezadovoljstvu i procesu samouništenja.

Autorova kreacija protagonističkog djelovanja se bez dileme svodi, također, na vrstu stvaralačkog kruga čija je glavna linija samoprepoznavajući si-stem odbrane kako od svijeta, tako i od samoga sebe. Mnogi njegovi likovi u spomenutim romani-ma gube tu bitku sa samim sobom tražeći ne alibi nego duhovni azil, povlačeći se iz stvarnog života.

Zato se čini da smo ovim radom tek načeli neka bitna pitanja koja se otvaraju kroz višestruka čitanja Horozovićeve romaneskne proze i uputi-li kako fungiraju tipovi njegovih protagonista, te

Slovo Gorčina


koji statusni karakter imaju u umjetničkom miljeu autorove svestrane znatiželje.

Bibliografija

Izvori1. Irfan Horozović, Kalfa, „Šahinpašić“,

Sarajevo, 2005.2. Irfan Horozović, Imotski kadija,

„Šahinpašić“, Sarajevo, 2005.3. Irfan Horozović, Psi od vjetra, Rea,

„Šahinpašić“, Sarajevo, 2003.4. Irfan Horozović, Karta vremena, „Veselin

Masleša“, Sarajevo, 1983.

Literatura1. Rene Wellek i Austin Warren, Teorija

književnosti, „Nolit“, Beograd, 1985.2. Milivoj Solar, Književna kritika i filozofija

književnosti, „Školska knjiga“, Zagreb, 1976. 3. Milan Kundera, Umjetnost romana, „Veselin

Masleša“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1990.4. Georg Lukacs, Teorija romana, „Veselin

Masleša“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1990.5. Zdenko Lešić, Nova čitanja,

Poststrukturalistička čitanka, „Baybook“, Sarajevo, 2003.

6. Žan Bofre, Uvod u filozofiju egzistencije, „Beogradski izdavačko-grafički zavod“, Beograd, 1977.

7. Progresivna misao u BiH 1918-1941, Filozofski spisi, Marcel Šnajder, Duševni život i podsvijest, „Svjetlost“, Sarajevo

8. Enver Kazaz, Bošnjački roman XX vijeka, Naklada „Zoro“, Zagreb – Sarajevo, 2004.

9. Istraživanja, časopis Fakulteta humanističkih nauka, Univerziteta

„Džemal Bijedić“, broj 6, Mostar, 2011.


iNStrUmeNtaLizacija Svete KNjiGe U romaNU Derviš i smrt

P osmatrajući Derviš i smrt kao roman koji, između ostalog, problematizira i

političko-ideološki aspekt društva čiji je dio šejh Ahmed Nurudin, može se zaključiti da ideologija (dogma) predstavlja jedno od najznačajnih obiljež-ja ovog remek-djela južnoslavenske književnosti. Specifičnost ideološkog karaktera posebno se isti-če kroz sistem ideologije koji djeluje u korelaciji sa društveno-političkim sistemom i gdje je, ujedno, ideologija predmet snažne manipulacije, te svaka-ko kroz simboličko-parabolični aspekt povezano-sti ideologije i društveno-političkog okvira.

Bitno je kazati, a što se naglašava i primjerima jasno pokazuje u ovom radu, da je ideologija čvrsto povezana s fenomenom moći, što potvrđuju i broj-ni teorijski pristupi. Tako Norman Fairclough tvr-di da je „ideologija značenje u službi moći“ i da se

„ideologije pojavljuju u društvima karakterističnim po relacijama dominacije na osnovu klase, spola, kulturalne grupe i dr.“ (Fairclough, 1995: 14, 91). Kritička analiza diskursa/CDA (Critical Discour-se Analysis) „posmatra ideologije u službi interesa određenih grupa sa društvenom moći, osigurajući da se događaji, prakse i ponašanja procijene kao le-gitimna i zdravorazumna“ (Mayr, 2008: 11). Hod-ge i Kress, jedni od najznačajnih teoretičara CDA, u svom djelu Jezik kao ideologija navode da se „dis-kurs posmatra kao sredstvo kroz koji i u kojem ideologije bivaju reproducirane“ (Kress i Hodge, 1993, prema: Dilberović, 2010: 47). To su, zapravo, hegemonijski procesi čiji je cilj podrška vladajućem sistemu, političkoj partiji koja čini vlast, ali i moć-nicima koji podržavaju vladajuću strukturu zarad svojih interesa (uglavnom ekonomskih).

Pored nametanja sile, straha, ucjene i disci-pliniranja, vlast svoju snagu ima i zahvaljujući zloupotrebi dogme, odnosno ideologije. Riječ je o dogmatizovanom diskurs moći koji je u funkciji društveno-političkog sistema.

U romanu Derviš i smrt najupečatljivije ele-mente dogmatizovanog diskursa moći nalazimo

u nastupu kadije, Ajni-efendije. Ajni-efendija ko-risti jezik dogme u ragovoru s Nurudinom, jezik Kur’ana, i na taj način opravdava i skriva svoje ne-moralne poteze, zapravo poteze cjelokupnog poli-tičko-ideološkog aparata kome pripada. Nemoral-nost kadijinog djelovanja očituje se u montiranju lažnog priznanja lokalnog posjednika koji „je po-čeo da govori sve najcrnje o nekim ljudima iz vla-sti optužujući ih glasno za ono što svi znaju ali ne pominju“ (Derviš i smrt: 104, istakao N.D.). Vlast reagira, hapsi posjednika i prije saslušanja piše

„njegovo“ priznanje – tj. „riječi protiv vjere, drža-ve, sultana i valije“. Iznuđivanje ili kreiranje lažnog priznanja jedan je od oblika djelovanja i ispoljava-nja moći totalitarnih sistema (ali ne samo njih!) u cilju opravdavanja svojih nepravednih odluka – to su savremeni montirani procesi. Vlast svoje pote-ze vješto skriva, a ukoliko neko sazna za njih biva uklonjen. Harun, u to vrijeme kadijin pisar, nalazi lažno priznanje kod kadije. Harun je došao do in-formacija koje pokazuju da predstavnici vlasti krše načela kojim se zaklinju u javnosti, načela koja im osiguravaju moć i utjecaj. To je njegova „krivica“. Saznavši da posjeduje kompromitirajuće dokaze, vlastodršci na čelu s kadijom reagiraju i „sklanja-ju“ Haruna – prvo je zatvoren u tvrđavu a zatim i likvidiran. Na toj ravni Selimović ocrtava hipokri-ziju, deformisanost i nehumanost pravnog sistema. Kur’an, kojim kadija tako vješto manipulira, je ov-dje samo simbol svake zloupotrebe već pomenutog pravnog sistema (glavnog stuba na kojem počiva svaka država – ustav, zakon, sudstvo), što je jedno od univerzalnih, svevremenih obilježja Selimovi-ćeva romana. Naravno, Kur’an ne označava samo pravni kodeks – njegova svetost je ogromna i tu činjenicu iskorištava kadija kako bi ojačao svoj po-ložaj. Selimović i naglašava da je Kur’an upotrije-bljen kao simbol dogmatizma: „Citiranje Kur’ana je uglavnom periferno, ne mnogo značajno. Ono ima dva svoja razloga. Prvo – poetski kvalitet ci-tiranog teksta i – drugo, funkcionalnije, namjera

Nedžad Dedović

Slovo Gorčina


da persifiliram svaku citatomaniju, na koju se dogmatizam oslanja. Jer, svako ima svoj Kur’an; neki svoj uzor na koji se poziva da bi potkrijepio svoju vlastitu siromašnu misao. (...) ja sam citate iz Kur’ana redigovao svojim stilom (...)“ (Lagum-džija, 1988: 151, istakao N.D.). No iza svega stoji jedan prost cilj – očuvanje pozicija moći budući da

„vlast nema drugog cilja osim da se po svaku cijenu održi na svojim pozicijama“ (Kovač, 2005: 202).

Dakle, u osnovi je kadijinog nemoralnog dje-lovanja kreiranje lažnog priznanja i zatim pritvara-nje čovjeka koji zna za takav kompromitirajući čin koji može ugroziti njegov položaj moći. Metafora kadijine nemoralnosti, te pokušaja njenog skriva-nja, sadržana je u opisu njegovih ruku: „(...) sakri-venih ruku koje su se sigurno davile u dugim ru-kavima“ (...) (str. 140). Da bi skrio svoj teški grijeh i očuvao moć, kadija ga maskira pod plašt Kur’ana vezujući svoje odluke kur’anskim propisima – po-stavlja se kao ekskluzivni tumač i zaštitnik Kur’ana. Politički sistem, čiji je dio kadija, kako navodi Ka-zaz, „zaklanja se iza metarazinske ravni Vjere/Do-gme/Ideologije/Utopije kao prostora borbe za moć (...)“ (Kazaz, u: Lešić, Martinović, 2010: 45). Ov-dje ćemo navesti još dva pogleda kojima se jasno potencira povezanost između ideologije i moći. Naime, Jan Blommaert materijalizirane ideologije promatra u okviru instrumenata (što upućuje na instrumentalizaciju, op.a.) moći i institucionalnih krugova gdje se one i uspostavljaju (Blommaert, 2005: 161), a Nikola Kovač jasno ukazuje na čvr-stu povezanost ideologije i moći: „Nema ideološke strategije koja ne teži da prisvoji pravo na domi-naciju“ (Kovač, 2005: 34). U primjeru kadijinog djelovanja jasno se očituju navedena obilježja ma-terijalizirane ideologije jer ona se i manifestira kao instrument moći u funkciji ostvarivanja određenih ciljeva. Ako se podrobnije analizira kadijin diskurs doći će se upravo do ovakvog zaključka budući da je Kur’an uzet kao ideološki instrument za legi-timaciju moći što odgovara tvrdnji da je diskurs oblikovan odnosima moći i ideologija – kadija nad Nurudinom vrši ideološko nasilje, te ga ideološkim diskursom moći nastoji potčiniti, smanjiti prostor njegovog djelovanja i dovesti u kontekst kršitelja zakona u cilju uspostavljanja šejhove društvene is-ključenosti i nevažnosti.

Kadija se, govoreći isključivo Kur’anom, pred-stavlja kao zaštitnik reda i poretka kakav je pro-pisan u Svetoj knjizi, a Nurudina stavlja u polo-žaj čovjeka koji krši načela Svete knjige. Kadijin kur’anski govor je izrazito retoričan, sa alegorijama, metaforama i simbolima. U ovom kontekstu važ-no je istaći i poetski kvalitet – kadijin diskurs je sa stilskog aspekta vrlo zanimljiv – izrazito simboli-čan, metaforičan, uz prisustvo figura ponavljanja, naročito simploke. Kako navodi van Dijk, „glavne funkcije takvih specifičnih struktura na različitim diskursnim nivoima (zvuk, sintaksa, značenje i dr.) su uvjeravajuće: one tipično pojačavaju (ili ubla-žavaju) diskursna značenja i time također nagla-šavaju (ili stišavaju) interaktivne i komunikativne namjere“ (Van Dijk, 2008: 191). Kada je u pitanju kadijin diskurs, posrijedi je slijedeće: kadija ojača-va svoj diskurs (a time i poziciju) a slabi Nurudinov položaj. Nurudinov je položaj dodatno oslabljen činjenicom da ponovo (kao u slučaju razgovora sa muselimom) njegovim bićem ovladava strah to-kom u razgovoru s moćnicima – neposredno pred dolazak kod kadije reći će: „Uzalud, kukavičluk nas je opsjeo, mislimo njime“ (Derviš i smrt: 139). Kadijin je, dakle, cilj Nurudina diskreditirati, pota-knuti u njemu strah, negirati njegov značaj i razlog tragedije, a vežući sebe za Tvorca nastoji još više povećati svoju moć i dokazati svetost svojih odlu-ka, čiji je, zapravo, cilj zaštiti položaj moći i osigu-rati vjerodostojnost u očima zajednice – kako sebe tako i cjelokupnog sistema vlasti.

S aspekta teorije govornih činova, kadijin dis-kurs se može dovesti u vezu s perlokucionarnim činovima – činovi koji utječu na „mišljenje, vero-vanje, delanje sagovornika“ (Savić, 1993: 81). Taj čin se realizira kroz sveti jezik, oreol moći oko ka-dije jer kao takav izaziva strahopštovanje, veliku distancu i nadmoćnost prema onima kojima su upućene njegove poruke. Stoga, može se govoriti i o moći religije kao medija kontrole – „religija je izuzetno efektivan oblik ideološke kontrole“ (Ea-gleton, 1996: 20) gdje ideološka kontrola služi poli-tičko-ekonomskim interesima vladajuće strukture.

S druge strane, kadijin govor je, zapravo, čisti primjer diskursa kojim se bavi CDA – njegov govor odražava osnovne postulate teorije kritičke analize diskursa, tj. povezanost između jezika, moći i ide-ologije; moć, posebno ona institucionalno repro-

Slovo Gorčina


ducirana (što i jeste slučaj u primjeru kadije, ali i muselima i valijskog defterdara, te npr., Avdage iz Tvrđave), je u fokusu CDA analize. Također, prema CDA, „diskurs je instrument moći“ (Blommaert, 2005: 22), što se jasno očituje u kadijinom govo-ru. Nastupajući na takav način, kadija se i imper-sonalizira (govoreći personalno ne bi imao toliku moć), stavlja se u poziciju iznad svijeta, poziciju bezgriješnog sudije, jer njegovo je oružje Knjiga u koju nema sumnje, Knjiga čije riječi izazivaju strahopoštovanje. Kadija, iako dio institucional-nog sistema, ne potencira autoritet koji dolazi iz institucije na čijem je čelu – imamo „impersonal-ni autoritet koji se održava na pisanoj riječi koja, između ostalog, svoj temelj može imati u svetom tekstu“ (Van Leeuwen, 2006: 54). Marina Katnić-Bakaršić smatra da se „obezličenim iskazom dobi-ja veći autoritet“ (Katnić-Bakaršić, 1999: 36). Na svaku Nurudinovu rečenicu i pitanje, kadija odgo-vara prikladnim ajetom1:

(Nurudin) „Kad sam rekao zašto sam došao, odgo-vorio je kur’anskom rečenicom“:

(Kadija) – „Koji vjeruju u Boga i sudnji dan, ne drže prijateljstva s neprijateljima Allaha i po-slanika njegova, makar to bili očevi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.“ (Kur’an, sura Rasprava, 22. ajet).

(Nurudin) – „Šta je učinio? Hoće li mi iko reći šta je učinio?“

(Kadija) – „O pravovjerni, ne pitajte za stvari koje bi vas u brigu i očajanje mogle baciti, ako bi vam se otvoreno reklo“ (Sura Trpeza, 101. ajet) .

(Nurudin) „(...) Došao sam da mi se otvoreno kaže.“ (...)

(Kadija) – „Oholo su zemljom hodili i ružne spletke pleli“ (Sura Pauk, 39. ajet).

(Nurudin) – „O kome to govoriš? (...) To Bog kaže o nevjernicima, a moj brat je pravovjerni.“

(Kadija) – „Teško onima koji ne vjeruju“ (Sura Merjem, 37. ajet).

(Nurudin) – „Čuo sam da je zatvoren zbog nekih riječi.“

1 Ajeti su navedeni u slobodnoj interpretaciji autora romana.

(Kadija) – „Ne može biti tajnog sporazumijeva-nja i sašaptavanja među trojicom a da Bog ne bude četvrti među njima. Tajni sastanci su sata-nino djelo, jer satana hoće da rastuži pravovjer-ne“ (Sura Rasprava, 71. ajet).

(Nurudin) – „Dobro poznajem svoga brata, nije mogao da učini zlo!“

(Kadija) – „Ne budi pomagač i zaleđe nevjernici-ma!“ (Sura Kazivanje, 86. ajet)

(Nurudin) – „Brat mi je, zaboga!“

(Kadija) – „Ako su vam vaši očevi, vaši sinovi, vaša braća, vaše žene, vaše porodice, miliji od Boga, od njegova poslanika i od borbe na njego-vu putu, ne očekujte milost božju“ (Sura Pokaja-nje, 23. i 24. ajet).

Nakon ovog posljednjeg ajeta i Nurudin poči-nje odgovarati Kur’anom jer spoznaje da je kadija jači govoreći jezikom Stvoritelja, iza kadije stoje Božiji razlozi (tako se predstavlja), iza Nurudina ljudski; Nurudin citira ajete potencirajući nasil-ništvo koje čini kadija. No, Ajni-efendija je nepo-kolebljiv i opet ga nadjačava, jer, kako zaključuje Nurudin, „kadija brani načela, ja sebe“ (str. 143).

(Kadija) „Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja“ (Sura Dim, 29. ajet); (...) „Zaista, biće ne-sretan ko dušu svoju okalja“ (Sura Sunce, 10. ajet);

„O, Zulkarnejne, Jedžudž i Medžudž prave smut-nju po zemlji“ (Sura Pećina, 94. ajet)

(...)

„Teško tebi, teško tebi, i opet teško tebi!“ (Sura Smak svijeta, 34. i 35. ajet)

(str. 142–144)

Kadija se zaklanja za Kur’an i kada Nurudin govori o stvarima koje ga se osobno tiču – stvari koje ukazuju na njegovu gramzivost (kadijina že-lja da Hasanu, ženinom bratu, otme nasljedstvo). Ajni-efendija se ponovo stavlja van ovozemalj-skih stvari i mjerila i tako osnažuje svoju poziciju.

„I ispričao mu kratko (...) kako sam nagovorio Hasana da se odreče nasljedstva. (...) Ni u kakvu vezu nisam doveo ni sebe, ni ovu posjetu, ni bra-ta. Ali on će dovesti, mora, i neće moći govoriti Kur’anom. (...)

Slovo Gorčina


Prevario sam se, opet. Ničim nije pokazao da me shvatio, nije se ni iznenadio, nisam vidio na njemu ni srdžbu ili radost, ali je u svetoj knjizi na-šao odgovor i za ovu priliku:

‘Slab je koji traži, a slabo je i ono što se od njega traži.’“ (Sura Hadž, 73. ajet)(str. 144).

Kadija, dakle, instrumentalizira Božiju riječ, koristi je kao sredstvo za obračun sa onima koji bi mogli ugroziti njegov položaj. Kur’an je kadijin alibi za sve odluke koje donese – stoga se ne mora nikome pravdati i to ga čini nadmoćnim u svim raspravama. Kadijin (ali i muselimov govor), kako smatra Kazaz, „pokazuje obogotvorenje ideologije i politike kao obogotvorene moći unutar poretka koji se održava na raznovrsnoj, čas izravnoj po-litičkoj čas mentalnoj, moralnoj, psihološkoj ili nekoj drugoj sili i nasilju, neprestano se pri tom pozivajući na svoj utopijski konstrukt“ (Kazaz, u: Lešić, Martinović, 2010: 49). I kadija i muselim obogotvoruju svoje pozicije moći i političke po-teze koje na njima donose – pozivaju se na boga ideologije. Također, jedna od značajki kadijinog kur’anskog govora, u smislu diskursa moći, je oči-ta mistificiranost jezika u funkciji podizanja moći. Taj aspekt jezika naglaša i Marina Katnić-Bakaršić: „Kao važan uvjet koji neki diskurs treba ispuniti da bi bio moćan ukazuje izvjesna mistifikacija – takav je slučaj sa (...) sakralnim diskursom“ (Katnić-Ba-karšić, u: Granić, 2009: 335), ili kada sakralni jezik ima tzv. magijsku funkciju (Katnić-Bakaršić, 1999: 23) – jezik je oneobičen i iz tog obilježja proističe njegova moć. Kako je funkcija kadijinog diskursa podizanje moći (putem mistifikacije i ideologizaci-je), njegov diskurs je stoga i intencionalan jer ima-mo ideološku komunikaciju koja zahtijeva namje-re (Van Dijk, 2007: 127–128).

Literatura1. Selimović, Meša (2004) Derviš i smrt. Sa-

rajevo: Civitas.1. Blommaert, Jan (2005) Discourse. Cam-

bridge: Cambridge University Press.2. Eagleton, Terry (1996) Literary Theory –

An Introduction. Oxford: Blackwell Publis-hing. 2-nd.

3. Fairclough, Norman (1995) Critical Dis-course Analysis: The Critical Study of Lan-guage. London: Longman.

4. Katnić-Bakaršić, Marina (1999) Lingvistič-ka stilistika. Budimpešta.

5. Katnić-Bakaršić, Marina (2009) Jezik, pol-tika i moć u tipovima diskursa. U: Granić, Jagoda (ed.): Jezična politika i jezična stvar-nost. Zagreb: Hrvatsko društvo za primje-njenu lingvistiku. Str. 333–338.

6. Kazaz, Enver (2010) Mrvljenje identiteta u „Dervišu i smrti“ Meše Selimovića. U: Lešić, Zdenko; Martinović, Juraj (eds.): Zbornik radova sa Međunarodnog naučnog skupa Književno djelo Meše Selimovića. Sarajevo: ANUBIH. Str. 35–49.

7. Kovač, Nikola (2005) Politički roman-fikci-je totalitarizma. Sarajevo: Armis Print.

8. Hodge, Robert and Kress, Gunther (1993) Langua-ge as Ideology, 2-nd ed. London: Routledge. U: Dilberović, Elvira (2010) Jezičko-stilske osobitosti političkog diskursa (na primje-ru printanih medija u Bosni i Hercegovini 1992–1995). Doktorska disertacija. Mostar: Fakultet humanističkih nauka.

9. Lagumdžija, Razija (1986) Djelo Meše Seli-movića u književnoj kritici. Sarajevo: Oslo-bođenje.

10. Mayr, Andrea (2008) Language and Power - An Introduction to Institutional Discourse. London, New York: Continuum Internati-onal Publishing Group.

11. Savić, Svenka (1993) Diskurs analiza. Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu – Filozof-ski fakultet.

12. Van Dijk, Teun A. (2006) Discourse & So-ciety. Vol. 17 (2). London, Thousand Oaks, CA, New Delhi: Sage. Str. 359–383.

13. Van Dijk, T. A (2008) Discourse and Con-text-A sociocognitive approach. New York: Cambridge University Press.

14. Van Leeuween, Theo (2005) Introdu-cing Social Semiotics. London, New York: Routledge


međedovićevo pre/obLiKovaNje epSKoG SižejNoG obraSca od smailagić mehe ahmeda

i. Šemića do ŽeniDbe smailagić meha a. međedovića i SLičNi primjeri

N aslijeđeni bogat tradicijski epski sloj Međedović širinom svog pjesničkog izra-

za dobrano nadograđuje izrgadivši tako epove koji se ističu ne samo brojem stihova nego i jezič-kim uobličenjem usvojenog sižea. Preuzevši siže pjesme Smailagić Meho Ahmeda Isakova Šemića, Međedović naizgled od 2 165 stihova gradi 12 311 stihova, u čemu zapravo najbolje prepoznaje-mo postupak oblikovanja novog epskog sižejnog obrasca. Pored ovoga, u Međedovićevom epskom repertoaru prepoznajemo još najmanje dva slič-na primjera: siže pjesme Junaštvo Đerzelez Alije prepoznajemo u pjesmi Đerzelez Alija (KH I, VIII), a Bećiragić Meho je već svjetski poznat primjer ponavljanja sižejnog obrasca u procesu usmenoga prenošenja. Pritom, Međedovićevo se preuzimanje sižejnog obrazac ne odlikuje tek metatekstualnom relacijom s podtekstom, već sublimira sva poetska dostignuća jedne epske književnosti.

U ranijem bavljenju utvrdili smo kako je pje-sma Smailagić Meho objavljena 1925. godine u Mostaru nakladom Prve muslimanske naklad-ne knjižare Mehmeda Bekira Kalajdžića, zapravo usmenoknjiževni tekst nastao snažnim redaktor-skim zahvatom književnika i folkloriste Alije Na-metka na tekstu koji je pod istim naslovom bio objavljen 1886. godine u Dubrovniku nakladom knjižarnice Dragutina Pretnera, koju je od Ahme-da Isakova Šemića iz Rotimlje kod Stoca zabilježio znameniti i često kontraverzni austrijski folklorist Friedrich Salomo Krauss.1

Slijedom Međedovićeve tvrdnje kako je pje-smu naučio tako što mu je “pet-šes puta” bila pročitana iz pjesmarice, naše će se propitivanje postupka oblikovanja sižejnog obrasca najprije usmjeriti ka uspoređivanju epske pjesme i epa, da

1 Detaljnije o ovome u Sead Šemsović: Smailagić Meho – us-poredna analiza dviju pjesama istog naslova, Almanah, 31-32/2005, str. 291-316.

bi na temelju uvida izvukli zaključke koji bi mogli odgovoriti na naslovom definirano pitanje kome se priključuje i dosadašnje znanstveno razilaženje o izdanju pjesme koje je Međedoviću čitao mladić Hivzo Džafić.

Već tokom dobro osmišljenih intervjua Perry od Međedovića dobija gotovu teoriju formule. U ovim je odgovorima “Homer s Obrova” defini-rao svoj poetički princip “kićenja pjesme” – kako od stihova lošeg pjevača nastaju stihovi epa, od-nosno kako od šturih opisa majstor gradi bogate opise. Pritom, kod pitanja nastanka novog sižej-nog obrasca, Perryjeva uspoređivanja epa i epske pjesme nisu sasvim od koristi jer Perry tada nema uvida u bilo koje od spomenuta dva izdanja pje-sme, što se posebno vidi iz niza neosnovanih za-mjerki Međedoviću o čemu posebno podrobno govori Zlatan Čolaković.2

Načelni princip po kome Perry tada posmatra ep o ženidbi Smail-agina sina jesu s jedne strane dodate scene u odnosu na prijedložak, a s druge mogućnost nastanka epa spajanjem pjesme iz pje-smarice i pjesme o ženidbi Zaim Ali bega. Naše će zanimanje pokušati da obuhvati propitivanje svih izmjena sižea epa u odnosu na siže epske pje-sme koja je Međedoviću poslužila kao prijedložak. Sličnom analizom pozabavio se Perry još na licu mjesta u čuvenom eksperimentu u kome Međe-dović ispjeva Bećiragić Meha netom što je pjesmu prvi put čuo od pjevača Mumina Vlahovljaka. Tri i po decenije kasnije Albert Lord u svojoj studiji The Singer of Tales uspostavlja tematsko-fabularnu paralelu između ova dva izvođenja, pri čemu se posebno ne usredsređuje na odgonetanje postup-ka oblikovanja sižejnog obrasca Međedovićevog izvođenja u odnosu na prijedložak.

2 Međedovićeva kazivanja o svom životu, pjesmama i pjevačima, u knjizi Epika Avda Međedovića, I, Almanah, Podgorica 2007, str. 91-163.

Sead Šemsović

Slovo Gorčina


Ova bi se usporedba mogla sasvim pojedno-staviti i u propitivanje uključiti samo Nametkova redakcija pjesme i Međedovićev ep, ali pitanje na-stanka sižea epa unutar sagledavanja jednog ep-skog svijeta mora biti najprije u cilju svog primar-nog zadatka. Stoga je ova naša usporedba znatno složenije uspostavljena. U izravnom odnosu za sagledavanja epskog svijeta prepoznajemo najma-nje četiri pjesme: SM 1886, SM 1925 s jedne strane kao podtekst, te PN 6840 i LN 35, kao proizvode

Međedovićeve epske radionice. Uz ovu glavnu us-porednu liniju povremeno se mora javiti i uspo-redba s varijantama pjesme koje na nastanak epa nisu nikako izravno utjecale, ali je zanimljivo da je većina njih nastala na identičan način – kao uobli-čenje objavljene varijante. Što znači da su tehnike uobličenja jednog epskog sižea dale proizvode koji pored zajedničkog podteksta imaju i zajedničke poetičke crte u postupku oblikovanja epskog sižej-nog obrasca.

Varijante pjesme o Smailagić Mehu

Red br. Naslov pjesme Broj

stihova Podaci o pjevaču Podaci o bilježenju Podaci o objavljivanju

1Smailagić Meho.

Pjesan naših muhamedovaca

2 130+30

Ahmed Isakov Šemić (1800-nakon 1885), Rotimlja kod Stoca

Fridrich Salomo Krauss, prije juna 1885.

U Dubrovniku, nak-ladom knjižarnice D.

Pretnera, 1886.

2 Smailagić Meho 2 165 Redaktura Alije

Nametka

Izdaje Prva musliman-ska nakladna knjižara

(M. B. Kalajdžić) u Mostaru 1925.

3 Smailagić Meho 77 Džemail Zilić Fridrich Salomo

Krauss, prije juna 1885.

4 Smailagić Meho ??? Hajdar Habul (1895-?),

Kula kod Gacka

Gacko, 1.1.1935.PN 901

(Čolaković 2007, 358)

5Ženidba

Smailagić Meha

1 270 Hajdar Habul (1895-?), Kula kod Gacka

Gacko, 31.12.1934.PN 905

http://pds.lib.harvard.edu/pds/

view/2587614?n=1

6Ženidba

Smailagić Meha

12 311Avdo Međedović

(1875-1955) Obrov kod Bijelog Polja

5-12. jul 1935. Bijelo Polje,

PN 6840

Lord-Bynam, 1974; Kujundžić, 1987;

Čolaković, 2007, 167-347.

7Ženidba

Smailagić Meha

1 857 Ibro Bašić, (1867-?)

Stolac, 17.8.1937.PN 12491

http://pds.lib.harvard.edu/pds/view/3498402?id=

349840

8Ženidba

Smailagić Meha

2 315 Ramo BabićNovi Pazar,

16 i 19.5.1950.LN 8


view/2586305?n=1

9Ženidba

Smailagić Meha

8 488Avdo Međedović

(1875-1955) Obrov kod Bijelog Polja

24-26. maj 1950. Bijelo Polje,

LN 35


view/2585832?n=1

10Ženidba

Smailović Meha

548 Hašir Ćorović(11.2.1915 – 7.1.1988.)

Rožaje,1987.

U riječima lijeka ima, Rožaje 1987, 140-153;

Ljubiša Rajković Koželjac: Sa

Slovo Gorčina


Kroz tri razine strukturne preoblike sižejnog obrasca: postupak umetanja scena, postupak pre-metanja scena te kombinirana tehnika, pokušat ćemo pokazati na koje sve načine Avdo Međedović gradi novi siže na temelju preuzetog obrasca. Sižee triju pjesama koje propitujemo dovodimo u vezu s trima sižejnim obrascimana na sasvim različite načine, jer i nastaju u sasvim različitim prilika-ma. Siže za Ženidbu Međedović preuzima iz pje-sme objavljene u pjesmarici, za pjesmu Junaštvo Đerzelez Alije siže je preuzet od Hasana Nišića Fe-rizovića, ali smo mi uspjeli doći samo do sižejnog obrasca (KH I, VIII), a pjesmu Bećiragić Meho us-poređujemo sa sižejnim obrascem Vlahovljakove pjesme prema Lordovom prepričavanju jer nam je original pjesme bio nedostupan.

Postupak umetanja scenaU nizu primjera Međedović poseže za ume-

tanjem scena iz najmanje dva razloga: kada epska logika zahtijeva postojanje scene koje nema u pri-jedlošku i kada kultura u kojoj nastaje novi tekst ima neke osobenosti prema kulturi iz koje dolazi prijedložak. Kod prvog se razloga možemo zapitati pa zar i prijedložak nije nastao epskom logikom, što naravno jeste, ali spoznaja univerzalnog epskog svijeta određuje kvalitet epskog pjevača. Poznava-nje univerzalnog epskog svijeta kao epskog arhe-tipa omogućuje i građenje svog epskog svijeta, te samim tim što je poznavanje univerzalnog veće to je i mogućnost kreiranja svog svijeta veća. Pritom, strukturni elementi epske pjesme ni u kom slučaju ne zadovoljavaju potrebe epa, što zapravo znači da epski sižejni obrasci epske pjesme i epa ne mogu biti sastavljeni od istih činilaca. Na razini poređe-nja sižea epske pjesme i epa, došli smo do određe-nih statističkih pokazatelja.

Priređivač posljednjeg izdanja epa, Zlatan Čo-laković, kako bi olakšao praćenje toka razvoja rad-nje imenovao je tematske cjeline i ispisivao ih na marginama pored stihova koje obuhvataju. Tako je evidentirao ukupno 210 tematskih cjelina, 31+36 tematskih podcjelina i 4+2+1 tematskih podpod-cjelina, što ukupno čini 384 činioca u oblikovanju epskog sižejnog obrasca epa. Usporedbom epske pjesme i epa, uvidjeli smo kako ep nije samo opi-sima šesterostruko proširena pjesma, već zapravo novi siže u kome su ispravljene neke nedosljedno-

sti i nelogičnosti prijedloška. Ep sadži 158 temat-skih cjelina više nego prijedložak, od čega su 55 di-jelovi dva velika kataloga imena, a ostalo tematske cjeline razvoja radnje.

Već na samom početku epa nailazimo na do-pune sižea. Međedoviću kao graditelju epa nedo-staje bogat opis glavnog junaka, što Šemiću kao graditelju pjesme nije bilo prijeko potrebno. Me-đedović sa pozicije zrelog pjevača zrele usmene epike veoma dobro poznaje tehnike izgradnje, ali ih uz slijed događaja ne reda kao prosječan epski pjesnik, već ih dopunjava prema svojoj perspektivi posmatranja arhetipa.

Tako u gradeći svoju scenu, Međedović doda-je tri tematske cjeline kojima dopunjava scenu iz Šemićeva prijedolška. Budući da je njegovo približavanje arhetipu najzrelije, usljed vremena i prostora u kome živi, poznavanja usmene epske tradicije i zrele doživljajnosti univerzalnog epskog svijeta, scenu gradi od istog materijala od koga su građeni svi prethodni epski svjetovi, ali stepen ma-jstorskog uobličenja javlja se tek po prvi put.

Bogat opis je temeljna odlika epike. Najčešće je statičan i rijetko opisuje sam pokret. Javlja se u dužini od dva stiha pa do u nekoliko desetina. Osim kada se odnose gradacijski ili antipodski, ri-jetko dolaze jedan za drugim.

Epski pjevač bogato opisuje samo one junake do kojih mu je posebno stalo, a ostalima posve-ćuje samo najnužniju pažnju. Tako isto postupa i sa konjima, oružjem, prostorom i svim što bude spomenuto u pjesmi. Vodi se temeljnim načelom

– što se spomene mora se i pojasniti, pri čemu će pažnja (broj stihova) biti posvećena prema važno-sti. Pjevač u opisu poseže ne za svim raspoloživim slikama epskih svjetova koje je upoznao, već među jagodicama prstiju prebire samo one istog volu-mena. U silini boja – on probira, u silini tkanina

– on probira, gleda u junaka – i opisuje ga. Statusne simbole nikada ne miješa, jer govori o Stvarnosti.

Epski pjevač u prologu zaziva nadahnuće muza ili pomoć od Boga, jer svaka umjetnička kre-acija nastaje samo u transcedentno-meditativnom doživljaju svijeta, stoga sam epski svijet nije kon-strukt već replika univerzalnog epskog svijeta kao arhetipa svih epskih svjetova.

Međedović unosi četiri nove tematske cjeline: Opis Smailagić Meha, Hasan-paša Tiro gleda tuž-

Slovo Gorčina


nog Meha, Hasan-paša Tiro i Cifrić Hasan-aga i Promišljanja Hasan-paše Tira. Prva cjelina je sta-tični bogati opis mladog junaka, druga je kratak opis junaka iz vizure zabrinutog poglavara, treća je pokretanje akcije, dok četvra – unutarnji mono-log – usljeđuje tek nakon burne reakcije i bijesnog govora mladića.

Tematske cjeline novonastali sižejni obrazac oblikuju u skladu sa sazrijevanjem i produkcije i recepcije epskog svijeta. Osim opisa koji već sa-mim prelaskom sižejnog sklopa iz epske pjesme u ep nužno biva određen, ostala inkorporiranja sasvim su inovativna. Oni se pojavljuju kao Me-đedovićevo viđenje pjesmom opisane epske prilike. Suviše je plošno, ili suviše nekreativno da amidža Hasan primijeti neraspoloženje mladoga Mehme-da, zatim da ga upita o čemu se radi, mladić da bije-sno odgovori i njemu i ostalima prisutnima, nakon čega biva donesena odluka o njegovom imenova-nju. Međedovićev epski svijet ne može funkcioni-rati na ovaj način. Suviše je ravnolinijski, suviše je preplakano i Međedović taj siže ne doživljava pri-vlačnim. On zna da to kuhanje unutar kolektiva na sijelu, kao i unutar pojedinca mora biti tako pre-dočeno da njegov savremenik ne posumnja u pje-vačevo poznavanje univerzalnog epskog svijeta – u poznavanje stvarnosti. Međedović zna da njegov recipijent ocjenjuje po sistemu da li je nešto mo-glo biti ili nije. On recipijenta najprije provodi kroz cijelu galeriju likova posebno se zadržavši na jed-nom do koga mu je najviše stalo. Sve čega se dotiče mora biti u skaldu s epskom logikom. Nikada na isti način ne opisuje odjeću mladića i starca, viših i nižih vojnih činova, bega i kmeta i tako redom, a najistaknutijim posvećuje najveću pažnju.

Opis Smailagić Meha je jedan od najdužih i najbogatijih opisa u epu. Uz njega se nalaze još i opisi djevojke Fatime i opisi Hrnjica kad pristižu u svatove. Međedović osjeća kako je za gradnju du-žeg epskog oblika kakv je ep veoma važno nakititi i bogat opis glavnog junaka, što je sasvim u skla-du s epskom logikom njegovih prethodnika, ali Međedović time krši jedan od temeljnih postulata usmenoepskih tvorevina – opisuju se samo junaci. Mladi Smailagin sina još uvijek nije prošao inici-jaciju, nije još zagazio u svijet epskog junaštva, on je tek mladac koji se priprema da postane junak. Međedović izvan dotadašnjih epskih pravila, a što

vidimo i iz svih ostalih varijanti ove pjesme, poseže za tehnikom epskog opisa epskog junaka prije ne-glo li ga je kolektiv ptihvatio kao takvog.

Međedović svoj epski svijet gradi na ruševi-nama velikog carstva. Važno mu je da prikazani svijet bude što ljepši i što vjerodostojniji arhetipu s jednom niti koju provlači kroz cijelli ep: Tadar sreća beše u turaka / Te hajaše jedan za drugoga (1081-1082); Tadar sreća beše u turaka / Te hajaše jedno za drugijem (6252-6253). Međedović svoju žal za prošlim vremenima iskazuje na način kako bi recipijentima što nakićenije predstavio davno prošlo vrijeme zajedništva i brige Bošnjaka jednih za drugim. Upravo stoga je Međedovićev epski svi-jet znatno nakićeniji od epskih svjetova njegovih prethodnika. Recipijenti novog vremena ne zado-voljavaju se više jednostavnim opisima jer je uda-ljenost od vremena o kome se govori sada znatno veća i prilike iz kojih se govori dijametralno su suprotne onima o kojima se pjeva. Usljed velikog hijatusa između okruženja u kome nastaje pjesma i svijeta koji se opisuje, nakićenost epskog svijeta do krajnjih je granica hiperbolizirana, jer više nije dovoljno malo šarenila, sada opisani svijet mora biti užitak za oči. To bježanje od stvarnosti u epski svijet sada se približava ulasku u bajkovni svijet, jer teškoća stvarnosti zahtijeva bogatije kićenje utoči-šta.

Vrijeme i prilike nastanka Međedovićevog epskog svijeta odredile su poetička načela koja dobrano razlikuju ovaj epski svijet od svjetova Međedovićevih prethodnika aeda i savremenika rapsoda. Budući da su rapsodi ponavljali epske svjetove prethodnika, njihova savremeost s Me-đedovićem nije donijela nikakve utjecaje vremena i prostora na njihovu poeziju. Njihova je poezija ostala nepromijenjena, dok su okolnosti utjecale na Međedovićev izbor i građenje epskog svijeta.

To zapravo znači da aed gradi svoj epski svijet u skladu sa svojim poznavanjem arhetipa, a koji je u skladu s vremenom i pristorom u kome pjesnik živi. Rapsod ništa ne mijenja, ponavlja ono šta je i kako je čuo, te samim tim njegov epski svijet je nečija tuđa spoznaja univerzalnog epskog svijeta i njegovo je poznavanje arhetipa sasvim neplod-no. Na taj način u jednom vremenu javlja se epski svijet koji je najprije tuđa, a zatim i spoznaja koja pripada nekom ranijem vremenu. Vijeme u kome

Slovo Gorčina


rapsod živi u diskontinuitetu je s vremenom u kome je nastao epski svijet. Veoma često recipijen-ti ne razumijeu aeda iako on govori iz perspektive vremena u kome zajedno žive, jer se navika kolek-tiva mijenja sporo i postepeno. Uprkos tome aed gradi svoj epski iz svojih samostalnih uvjenja i u publici pronalazi određeni broj ljubitelja inovacije čiji je broj katkad veći katkad manji.

Sličan slučaj aeda u južnoslavenskoj epici pre-poznajemo i u Vukovom pjevaču Starcu Miliji od koga Vuk uspijeva da zabilježi tek nekolke pjesme. Svaka od pjesama predstavlja antologijski primje-rak najizraslijih epskih tvorevina. Upravo slijedom ranije rečenog, epski svijet aeda sasma se razlikuje po poetičkim principima nastanka i od prethod-nika i od savremenika. Samo oni najizrasliji epski pjevači uspijevaju načiniti otklon od poznatog i učiniti smjeli korak ka nepoznatom unutar uni-verzalnog epskog svijeta. Takav epski pjevač ni u kom slučaju te inovativne strategije ne unosi radi drugih. Njegova se inovacija temelji na ličnom drugačijem doživljaju epskog svijeta. Njihova pre-zentacija spoznatih tajni je zaokružen sistem. Uni-verzalni epski svijet koji spoznaju, arhetip epskog svijeta, aed opisuje gledajući u njega, a ono što opi-suje nastaje i nestaje u istom trenutku. Nastajući epski svijet razlikuje se prema vanjskim faktorima: recipijentima, ugodnosti atmosfere i oblika kaziva-nja – pjevanje ili recitovanje.

Stoga, kada Međedović dodaje nove tematske cjeline, on zapravo teži ka vjerodostojnosti prema univerzalnom epskom svijetu čije je spoznavanje usko povezano s vremenom i prostorom njego-va okruženja te životnim okolnostima koje su ga do spoznajnog procesa i dovele. Međedovićeva spoznaja arhetipa sadrži opis mladoga Mehmeda iako sam čin inicijacije nije proveden. Ovim opi-som njegovo viđenje univerzalnog epskog svijeta ni u kom slučaju nije narušeno, čak naprotiv, opis potiče iz spoznajnog pregnuća. To što se temeljno kosi s osnovnim načelima tradicijske kulture, Me-đedović ne zamjećuje, jer je njegovo razumijevanje arhetipa sasvim inovativno.

Koncept inicijacije epkog junaka koji Međe-dović redefinira prepoznajemo u pjesmi Hrnjičić Omerica3 (KH II, XL). Pjesma također počinje

3 U srpskoj usmenoj epici pjesmu o inicijaciji nalazimo u

skupom trideset Krajiških prvaka na kome se svi hvale svojim junaštvom, a mladi Omer ih služi sve do dizdareve hvale: Dok sam bio junak u kuvetu, / nije bilo boljega junaka, boljeg konja od kulaša moga, nakon koje mladić postavlja pitanje: Ja sam čuo, a majka mi kaže, / da sam imô baba i amidžu, pa su bili svoj Krajini krila, na koje dizdar odgova-ra grubom uvredom: Kopilane i od kopilana, / ti si vlaški s obadvije strane, / tvoja majka iz kršnih Kotara, / mila sestra Smiljanić-serdara, / pa ju jeste poturčio Mujo, /poturčio, nićah učinio, / pod pasom je tebe donijela. Omerica kupom vina udara diz-dara i bijesan odlazi majci tražeći od nje da uzme abdest jer će ili umrijeti ili mu kazati ko mu je otac. Majka mu tada govori o dvanaestogodišnjem oče-vom i amidžinom sužanjstvu koje je započelo kada je dječaku bilo pola godine (!), na šta im Omer od-lučuje pomoći, a Majka toga jedva dočekala. Tek od tog trenutka, kada majka mladoga Omera oblači za put ka zatamničenom ocu i amidži, epskom pjevaču je važno kako Omer izgleda. Njegovim se izgledom počinje baviti tak kada započinje ini-cijacija. Hrnjičić Omerica dokt ne počne oblačiti epsko odijelo nalazi se u predinicijacijskom dobu i epski se pjevač nejgovim izgledom nema potrebe baviti. Ulazak u epsko društvo najprije se ogleda u prvom opremanju. Majka ga oprema odjećom i oružjem, a tetka konjem – čime on ulazi u proces inicijacije:

Sve mu vadi đuzel-đeisiju,ona vadi i d’jete oblači.Kad se Omer spremi i opremi,doskočio kitnu čiviluku,pa priteže zlatna bensilaha.Zadje omer sedam samokresaSami krešu – sami vatru daju,a pripasa sablju Halilovu.Još obuče kaursku mavlutu,pa obuče čizme i kalčine,pa prihvati brešu zakovanu,koja ždere oku tučenika,pa za tijem kuršum od sto drama, za kuršumom pedeset sačama,svaka sačma po pedeset drama.

Vukovoj trećoj knjizi gdje su „pjesme junačke srednjijeh vre-mena“ pod naslovom Ivo Senković i aga od Ribnika.

Slovo Gorčina


Tetku viknu lijepu Ajkunu:„Tetko moja, oba ti svijeta!Dobro meni opremi đogataudri na njeg’ tri rahta od zlata,pokri njega puli-abaijom,izvedi ga na mermer avliju.“

Put inicijacije sadrži nekoliko razina sazrije-vanja: kretanje na dalek put po prvi put, susret s neprijateljem, susret s djevojkom koja ga već čeka, okršaj s neprijateljem, pobjednički povratak kući s vjerenicom. I Meho i Omerica prolaze sve ove ra-zine inicijacije, a razlike prepoznajemo u ostvare-noj karakterizaciji. Budući da mladi junak postaje ravnopravnim epskim junakom već odmah nakon izvršene inicijacije bez obzira na godine, Omerica već kod prvih razina inicijacije pokazuje mudrost pa čak i kako je dobar strateg. Meho u varijantama pjesme također pokazuje iste osobine, ali ga ep po-kazuje sasvim drugačijim o čemu će više riječi biti kasnije.

Na isti način su dodate i ostale tematske cjeli-ne. Epska logika koju Međedović slijedi ne susteže se za restrukturiranjem postojećeg sižejnog obras-ca. Iz njegove se perspektive ništa značajno nije desilo unutar sižejnog obrasca, jer je on samo više

„nakitio“ pjesmu. Budući da svoj epski svijet gra-di tridesetih godina XX stoljeća, odnosno tada je zabilježeno stanje razvoja njegova epskog svijeta, a budući da aed ne može drugačije ni graditi nego iz vlastitog iskustva i vlastitog doživljaja, Međedović je pod snažnim dojmom neizvjesnosti preživljava-nja svog naroda. Upravo zato i unosi nove scene u početnu epizodu. On na okupljanje bošnjačkih prvaka više ne gleda kao raniji pjevači, niti kao rapsodi njegovi savremenici, on sada pjevanje do-življava kao posljednju mogućnost sjećanja boljih vremena kako bi se pokušalo sačuvati i možda ma-kar djelomično povratiti izgubljeno. Upravo u tom grču između svijesti o potpunom nestanku sloge i snažne želje za njezinim povratkom, nastaje ma-gični svijet Avda Međedovića.

Krećući se kroz raznoliko nakićene epske svje-tove, Međedović prikuplja materijal za zasigurno najbogatije nakićen epski svijet. To zapravo znači da na nastanak njegova epskog svijeta utječe više raznolikih faktora:

• svjesnost da Parry i Lord traže duge pjesme,

• okolnosti pod kojima pjeva – teška materijalna situacija i netom izgorjela kuća,

• bogatstvo doživljaja univerzalnog epskog svijeta,

• smjelost za promjenama temeljnih epskih principa,

• smjelost da pred „drugim“ govori bez sustezanja,

• svjesnost da bolje slušaoce nije imao i da se takva prilika teško ponavlja.

Za Međedovićevu poeziju slobodno može-mo reći da je posljednji krik aeda za izgubljenom slobodom i uzajamnom pomoći. Njegov je sižej-ni obrazac inoviran upravo u duhu očuvanja uni-verzalnih ljudskih vrijednosti o kojima govori iz pozisije sjetnog sjećanja. Njegovo upozorenje na problem zaborava postavljeno je kroz više razina, izravnim izgovaranjem upozorenja ranije citira-nim stihovima te mimetiziranjem idealiziranih međuljudskih odnosa. Već od prve epizode upravo je takva situacija. Brižnog Mehmeda ne primje-ćuje amidža Cifrić Hasan-aga kao u prijedlošku, već najviša društvena instanca – Hasan-paša Tiro. Briga Bošnjaka jednog za drugim kreće se upravo tom linijom: vrhovni poglavar ili zapovjednik bdi-je nad svim članovima zajednice pa i nad njihovim potomstvom i nasljednicima. Važno mu je da oni koji nasljeđuju budu dostojni nastavljači temeljnih moralnih principa svojih prethodnika. Vrhovni za-povjednik biva zabrinut kada primjećuje neveselog nasljednika istaknutog člana svog kolektiva. Time se zapravo sa porodične brige prelazi na kolektiv-nu. Međedoviću je znatno važnije da Mehmedovu zabrinutost primijeti onaj na vrhu, nego amidža. Sa bliskosti po krvnom srodstvu prelazimo na bli-skost i snažnu povezanost svih jedinki, jer je i sam prvi među nama upravo takav.

Budući da mladićevu neveselost primjećuje vrhovni poglavar, a nije u adabu (pravilima po-našanja i odnosa unutar određene zajednice) da glasno iskaže svoju zabrinutost za pojedinca kome nije izravno nadređeni, a posebno koji nije još uvi-jek prošao postupak inicijacije, on poziva Cifrić Hasan-agu, mladićevog amidžu kome je izrav-no nadređeni, i traži od njega da on pita mlado-

Slovo Gorčina


ga Mehmeda što je neveseo. Ovakav postupak u uspostavljanju odnosa odlikuje Međedovića kao izvrsnog poznavaoca hijerarhijskih odnosa unu-tar zajednice i načina komunikacije između njih. Tiro je na položaju odakle posmatra sve članove svoje zajednice, ali mu ta pozicija ne dopušta suvi-še blizak odnos s članovima kolektiva kojima nije izravno nadređeni – suviše je visoko da bi pokazi-vao svoju zabrinutost. Njegova pozicija ne dopušta pokazivanje emocije, pa ni zabrinutosti. Vrhovni zapovjednik mora zadržati hladan odnos, a svaku svoju nedoumicu ili brigu kazati samo najbližem koji će je znati sačuvati i ostalim članovima kolek-tiva pokazati kako je to zapravo njegova zabrinu-tost koju mu trebaju nekako razriješiti.

Unutarnji monolog nije nepoznat strukturni element bošnjačke usmene epike, javlja se u nizu epskih pjesama i Marjanovićevog i Hörmannovog zbornika, ali se Tirov monolog javlja u iznimno zanimljivom trenutku – nakon bijesnog govo-ra mladog Meha, a prije Hasan-aginog odgovara bratiću. Dakle, u trenutku tišine između bijesnog govora i odgovra javlja se hijatus koji Međedović popunjava unutarnjim monologom. Suviše mu je jednostavan slijed događaja da iznimno dug bije-sni govor odmah bude nastavljen također dugim odgovorom, već to kratko vrijeme maestralno po-punjava Tirovim komentarom koji se nužno mora pojaviti. Tirova reakcija na inicijativu morala se javiti, jer se njegov glas mora jos jednom nakon incijative čuti, a budući da je inicijativa potajno sprovedena i naknadni popratni komentar morao se javiti također tajno. Veoma je zanimljivo da se komentar koji se morao javiti pojavljuje uobličen kao unutarnji monolog. Izvanredna je Međedovi-ćeva ideja da između pitanja i odgovora umetne untarnji monolog kojim zaokružuje tajnu Tirovu inicijativu. Majstorski pokazuje na koji način vlada svojim epskim svijetom i kako u svakom pokretu svog junaka definira njegove osobine. Hasan-paša Tiro ni za trenutak se ne upliće u „porodični su-kob“. Sasvim po strani posmatra razvoj događaja i tek kada obije strane izgovore šta hoće, on je „emer učinijo“ – prijedlog veziru za postavljanje novog alajbega.

Kao razloge unošenja novih segmenata može-mo prepoznati i markere kulture u kojoj nastaje ep. Usporedivši prijedložak i metatekst prepoznajemo

kulturološke razloge promjene sižejnog obrasca. Budući da nove scene preciznije definiraju pjeva-čev kontekst nego one koje su samo preuzete, po-etika Međedovićevog okruženja nije utemeljena na istim principima kao poetika Ahmeda Isakova Šemića. U epu prepoznajemo složenije pamćenje komunikacijskih načela unutar kolektiva nego li je to slučaj u pjesmi. Stoga epski svijet epa nužno se ostvaruje kroz novi sižejni obrazac. Međedović stazama starog obrasca nalazi put do univerzal-nog epskog svijeta koji iz pozicije svojih životnih i kulturoloških koordinata vidi sasvim samosvoj-no. Sagledavši međuodnos pjesme i epa dobijamo najmanje dvije usporedbe: sižejnih obrazaca i ep-skih svjetova. Prvom razaznajemo šta je dodato, oduzeto, premješteno, a drugom koje su epizode posebno nakićene i na koncu čemu sve te izmjene, odnosno šta se dobilo njima. Bavljenje postupkom transkodiranja i novonastalim značenjima oživlja-va strukturalistički iseciran materijal, te je stoga on nerazdvojivi dio kompletnog sagledavanja ova dva sižejna obrasca i epskih svjetova koji se njima ostvaruju.

Umetanje Tirove inicijative pokreće niz pi-tanja. Najprije je to promjena sižejnog obrasca i ostvarivanje međuodnosa dodatog elementa sa ostalim segmentima obrasca, što pokreće pitanje pamćenja kulture komunikacijskih načela unutar kolektiva te na karju i razložnosti inovacija. Me-đedovićev epski svijet pokazuje da iako se njegov ep javlja na kraju razvojne linije bošnjačke usmene epike, pamćenje veza i odnosa unutar kolektiva je znatno svježije nego u epskim svjetovima koji su nastajali pola vijeka ranije, što potvrđuje da vre-mensko-prostorna udaljenost nije presudna za stepen kvaliteta pamćenja. To možemo sagledati i ovako: budući se Međedović javlja kao posljednji u nizu aeda, njegovo sjećanje je ciljano svježije jer je kolektiv sve teže podsjetiti usljed slabljenja po-jedinačnog sjećanja. Usmeni epski pjevač kao me-morator prošlosti neprestano podsjeća svoj kolek-tiv. Kako bi što kvalitetnije ispunio svoj zadatak on poseže za potrebitim temama i motivima koje obli-kuje prema ličnom viđenju potreba recipijenata.

Postupak premetanja scenaUsporedbom epa Ženidba Smailagić Meha i ep-

ske pjesme Smailagić Meho prepoznali smo četiri

Slovo Gorčina


slučaja premetanja tematskih cjelina, u Junaštvu Đerzelez Alije nema ovog postupka građenja sižea, a u Bećiragić Mehu nalazimo na tek jedan takav primjer. Za svaki od primjera zajednički je neki snažan logički razlog koji sasvim isključuje mogućnost pjesnikovog previđanja rasporeda scena unutar usvojenog sižea. To nam posebno dokazuje Parryjev eksperiment s Vlahovljakom, gdje Međedović gradi gotovo triput dužu (od 2294 gradi 6313) i ukrašeniju pjesmu s jednom prom-jenom redoslijeda događaja.

U narednom primjeru prepoznajemo Međedovićevo jasno vođenje logikom ratovanja prilikom prerade preuzetog sižejnog obrasca. U Šemićevoj pjesmi Meho i Osman nakon što čuju pisku iz kočija najprije razgovaraju s Fatimom, ona im se žali na stanje u Budimu i svoju sudbinu, da bi tek onda nastupila junačka borba s delibašinom pratnjom. Međedoviću je to naravno sasvim nelogičan redoslijed dešavanja. Njegovi junaci na-jprije pomažu unesrećenoj djevojci koja nariče iz kočije, pa tek onda razgovaraju s njom.

U ostalim varijantama pjesme o Smailagić Mehu zadržan je Šemićev raspored scena (PN 905, PN 12491, LN 8 i Koželjac), dok Međedović svoj izbor redoslijeda ne mijenja ni u kasnijoj varijanti koju nakon petnaest godina bilježi Lord (LN 35). Zanimljivo je da ovaj segment sižejnog obrasca os-taje nepromijenjen čak i u jedinoj verziji pjesme o Smailagić Mehu koju „pjevač nije naučio (...) iz pjesmarice“. (Čolaković 2007, 35) Na identičan način Međedović u pjesmi Bećiragić Meho pravi inverziju događaja. Lord je ovu pjesmu podijelio na četrnaet tematskih cjelina:

1. Prizor skupštine:opis skupštine; 2. Opis Bećiragić-Meha; 3. Dolazak glasnika; 4. Predaja pisma; 5. Darivanje i odlazak glasnika; 6. Pismo, Mehov zahtjev, Mustajbegov odgovor;

Mehov odgovor – priča u priči; 7. Nuđenje pomoći; 8. Pripreme; 9. Mladi Bećir i Mustajbeg; 10. Meho i Jela u Janoku; 11. Meho i Anđelija; 12. Meho prati Anđu do raskrsnice; 13. Konačna bitka

Međedović vrši inverziju devete i desete te-matske cjeline kako bi njegova epska pjesma bila stvarnosnija. Iako je bošnjačkoj usmenoj epici do-bro poznata promjena pozornice, što su uostalom primijetili i Maretić i Zima još krajem 19. i počet-kom 20. vijeka, a i sam Međedović je koristi u nizu svojih pjesama, siže Bećiragić Meha pretprio je in-verziju kako bi smanjio broj promjena pozornice. Radnja svih osam temetskih cjelina odigrava se na istom mjestu (kapija Udbine – Vlahovljak, Kameni trijem u Kanidži – Međedović), gdje sjede bošnjač-ki glavari na skupštini. Nakon što glasnik donese pismo za Bećiragić Meha i Mustajbeg iz oholosti kaže da momak nije tu, kako se ne bi stidio njegove odjeće pred Latinom, mladić se javi, primi pismo i vidi kako ga Anica zove da se još jednom vide jer nju udaju. Meho zamoli Mustajbega za pomoć u novcu, što mu ovaj odbi, a Meho mu – u obliku priče u priči – kaže čime ga je sve zadužio. Na to Halil nudi svoju pomoć i kaže da ode njegovoj kući i uzme šta mu treba. Sada dolazi do inverzije u si-žeu. Vlahovljak prati Muja do Halilove kuće gdje uzima odjeću i konja, a zatim se pričom vraća na sijelo gdje prikazuje sukob mladog Bećira sa svo-jim ocem Mustajbegom, da bi nakon toga ponovo se vrato Mehu koji stiže u Janok. Ovakvo prebaci-vanje s pozornice na pozornicu veoma je zanimljiv postupak ostvarivanja sižea, što uostalom nailazi-mo i kod samoga Međedovića, ali u ovoj pjesmi Međedović, možda zbog osjećaja suvišnosti dvo-strukog prebacivanja ukida umetanje sukoba unu-tar opisa događaja. Tako da zapravo kod njega re-cipijent ostaje sve vrijeme u skupštini, do trenutka kada Mujo stiže Halilovoj kući. Dakle, nakon što Halil ponudi Muju pomoć i on odlazi, odmah na-staje sukob između oca i sina.

Međedović zapravo smatra kako je logičnije da sukob nastane odmah nakon Mujovog odlaska, a ne da se odlaže za kasnije kada on već uzima po-trebne stvari od Halilove supruge i kreće za Janok. Nema sumnje da Međedović radi snažnijeg ostva-rivanja dramskog efekta razmješta ova dva temat-ska segmenta unutar preuzetog sižejnog obrasca. Pritom, jedan od temeljnih postulata razumijeva-nja logičnosti Međedovićevog epskog svijeta jeste i njegov doživljaj vremena. Međedović računa kako se sukob mora ostvariti odmah, jer dramski kon-

Slovo Gorčina


flikt ne čeka, a Mujo ima dovoljno vremena da sti-gne do Halilove kuće.

Procjena vremena kod Vlahovljaka je sasvim upitna iz Međedovićeve perspektive, jer mujo od-mah stiže do Halilove kuće, a sukob se odlaže. Me-đedović i kada posegne za pitanjem „desilo se u međuvremenu“ to izravno istakne u samom tekstu pjesme kako ne bi imalo nikakve sumnje u stvar-nost mogućeg odigravanja radnje upravo kako je opisao. Iz tog razloga on i mijenja ovaj redoslijed, njegov je doživljaj vremena sasvim drugačiji od Vlahovljakovog, njegova pozicija sveznajućeg na-ratora biva blago pomjerena u odnosu na njegove prethodnike.

Epski pjevači bošnjačke usmene epike općeni-to drugačije doživljaju pitanje vremena nego pje-vači ostalih epika južnoslavenskoga prostora. U samome tekstu povremeno jasno istaknu kako je protok vremena važan činilac za izgradnju jedno-ga epskog svijeta.

Kombinirana tehnika nastanka scenePovremeno Međedović scenu gradi kombini-

ranjem umetanja i premetanja tematskih cjelina. Takav postupak prepoznajemo u načinu obliko-vanja Mehovog boravka u Budimu. U prijedlošku Meho s bajraktarom Osmanom najprije odlazi ve-ziru, pa tek onda kadiji, dok je u epu došlo do za-mjene redoslijeda. Očigledno je da Međedović želi da njegov junak najprije obavi posao radi koga je i prevalio golemi put, pa tek da onda ide kadiji po nićahnamu, što je znatno bliže epskoj logici slijeda događaja negoli je to u prijedlošku postavljeno. Uz premetanje tematskih cjelina, Međedović poseže i za unošenjem novih kojima će dodatno osnaži-ti efekat. Naređenjem dočeka bošnjačkih prvaka vezirov karakter izdajice biva dodatno izbrušen i snažnijim bojama oslikan. On više nije tek stalno mjesto, ustaljena figura murtata, on postaje kom-pleksna ličnost čiju prevrtljivost i licemjerje mladi Smailagin sin ne prepoznaje. Za razliku od pjesme gdje Osman pita: Jesi l’ Meho bio kod vezira / Da te nije rezil učinio?, a dobija odgovor: Nije, brate, ni pogled’o na me, / Vet tako mi Boga velikoga, / Da je krivo pogledao na me / Njegova bi polećela glava., gdje uočavamo zrelu razboritost mladog Meha, u epu je sasvim drugačija situacija. Na Osmanovo pitanje „Kako, Meho, sa vezirom prođe?, Meho sa-

svim u skladu sa svojim godinama i neiskustvom odgovara: Eh, Osmane, ne mogu ti kazat’, / Sve se čudim što se žale turci! / Da nijesmo slučaj udesili / Jutros brate u polje zeleno, / Da m’ je babo kazo za vezira, / Babu svome ne bih vjerovao, na šta Osman, kako bi sasvim ispunio svoju ulogu mentora-juna-ka, odgovara: E Mehimede, adžamijo luda, / Take su ti, Meho, izdajice, / Take oni daju povlastice! / Ako đegođ zapa’ne vezira / onda ćeš ti viđet prijate-lja!. Pritom mu daje i pismo nađeno kod starješine kojega je Meho u sukobu pogubio, kojim dokazuje svoj izrečeni stav.

Umetanjem dva dijametralno suprotna po-lariteta osobinā, doček junaka i izdajničko pismo Petru Đeneralu, Međedović primjetno pojačava silnice naboja unutar odnosa bošnjačkih junaka prema veziru, čime se njegov karakter, a i karakter Meha i Osmana znatno kvalitetnije profilira. Niko od njih ne ostaje kakvim je bio u pjesmi, njihovi karakteri postaju znatno složeniji i viđenje recipi-jenta biva u znatnoj mjeri kvalitativno pojačano. Njihova ranija plošnost sada dobija i dimenziju dubine u kojoj jasno prepoznajemo sedimentnost svakog pojedinca. Sada epski junak nije više tek sama funkcija. Na osnovnim odlikama utemeljen-im na bogatom epskom nasljeđu, Međedović svoje najbolje junake izgrađuje kao ličnosti čime ih za-pravo udaljava od klasičnih epskih junaka.

Kako bi uspostavio ravnotežu, Međedović Mehovoj mladalačkoj lahkomislenosti postavlja balans – izdajničko vezirovo pismo, što je zapra-vo materijalni dokaz kojim ga mentor-junak može bez sumnje uvjeriti u krivu prosudbu i ocjenu ve-zira. Koncipiranost pisma tematski ne obuhvata samo slanje djevojke Fatime Petru Dženeralu, što bi bilo sasvim dovoljno za ocjenu vezira murtatom, već sadrži i vezirov nagovještaj da će mu ubrzo isporučiti i tri glave: Smajil-aginu, Hasan-aginu i Mehovu, čime sukob sa kolektivne, najprije vjer-ske, prelazi na ličnu razinu. Ovakvim postupkom Međedović dodatno razvija neprijateljstvo izme-đu strana u sukobu, jer razina odbrane dina, ka-kvu susrećemo kod Šemića, nije više dovoljna za ostvarivanje epskog svijeta. Sada epski svijet sa razine borbe za univerzalne vrijednosti prelazi na borbu ličnog sukoba. Pismo je koncipirano epski: izdajnik šalje prijateljski poklon istaknutom pred-stavniku neprijateljske vojske i obećava mu tri gla-

Slovo Gorčina


ve. Recepcija pisma Osmana bajraktara i Mehova sasvim je epska, pismo potiče osvetu, ali postupak da pismo ima za cilj osvješćivanje mladoga juna-ka nakon inicijacije i dodatno izazivanje njegovog gnjeva, sasvim je inovativan u usmenoj epici juž-noslavenskih naroda. Ova epizoda zapravo potiče na posmatranje iz perspetkive poetičkih inovacija Međedovićevog epskog svijeta u odnosu prema epskom naslijeđu, jer tehnika i metodi izgradnje teksta načelno su isti, ali izgradnje epskog svijeta, nisu.

Ovim tehnikama Međedović svoj epski svi-jet izgrađuje znatno složenije. Zanimljivo je da sva tri načina preoblikovanja nalazimo u epu Ženidba Smailagić Meha, u pjesmi Junaštvo Đerzelez Alije samo umetanje scena u više pri-lika, a u Bećiragić Mehu samo na jednom mjestu premetanje scena. Dakle, ne samo da ga dodatno boji, da svaku statičnu scenu preciznije oslikava, već i međuodnos unutarnjih elemenata znatno smišljenije uspostavlja nego li je to u prijedlošku. Ravnolinijski slijed događaja s povremenom promjenom pozornice, kao lex specialis bošnjačke usmene epike, Međedović ovim postupkom nad-

rasta, jer scenu usložnjava na način da je ona i dalje usmenoknjiževna i epska, ali sada dostiže vrhu-nac kompleksnosti. Unutarnji elementi ni u kom slučaju nisu suvišni, niti bez ukusa i smisla pove-zani, ali uvidom u epsko naslijeđe primjećujemo da su na sasvim netipski način povezani.

SažetakU repertoaru Avda Međedovića prepozna-

jemo najmanje tri slučaja pre/oblikovanja epskog sižejnog obrasca: pjesma Smailagić Meho poslužila je kao izvor za gradnju sižea epa Ženidba Smailagić Meha, jedna od varijanti pjesme Đerzelez Alija (KH I, VIII) za pjesmu Junaštvo Đerzelez Alije, te Vlahovljakova pjesma o Bećiragić Mehu, za Međe-dovićevog Bećiragić Meha. Propitivanjem pjesama razaznajemo tri načina oblikovanja segmenata si-žejnog obrasca: umetanjem scena, premetanjem scena i kombiniranom tehnikom. Sva tri načina nalazimo u epu Ženidba Smailagić Meha, u pjesmi Junaštvo Đerzelez Alije samo umetanje scena u više prilika, a u Bećiragić Mehu samo na jednom mjestu premetanje scena.


Jasmin Hodžić

o jedNom SiNtaKSičKom modeLU S FiGUrativNim KoNceptom

U prijedLožNo-padežNih izraza S mjeSNim i proStorNim zNačeNjem

O vo je prikaz jednog sintaksičkog modela formiranog po figurativnom načelu, pri

čemu se struktuiranje jezičkog sadržaja, i značenje istog, određuje i vrši po istom onom konceptu po kojem nastaju figure metaforike. Značenje takvog izraza determinirano je kontekstom, nedoslovnim čitanjem jezičkog sadržaja. Zato se naizgled jezički nedopustive forme nameću svojim novim, figura-tivnim značenjem. Zamjena, odnosno, redukcija jezičkog sadržaja, izvršena je tako da se čuva logič-ka veza sa ishodišnim, doslovnim sadržajem. Ovaj koncept nalazimo pri upotrebi prjedložno-padež-nih izraza s mjesnim i prostornim značenjem. Jezički znak mijenja se metonimijskim preslika-vanjem. Time se ostvaruje brža (ekonomičnija) razmjena informacija u procesu komunikacije, a doslovnim shvatanjem može doći i do smetnji u komunikacijskom kanalu. Ovaj rad pokazuje gramatičku opravdanost takvih jezičkih formi i izraza, i tako rješava moguće dileme oko određe-nih pravopisnih pitanja i jezičkih nedoumica.

Prijedložno-padežni izrazi s mjesnim i pro-stornim značenjem specifične su prirode već sa-mim svojim semantičkim poljem – mjesto, od-nosno, prostor, jedna je od glavnih odrednica čovjekovog života: sve se dešava u prostoru i vre-menu, a vrijeme nije ništa drugo nego jedno od obilježja promjena upravo u prostoru. Figurativni ili metaforički govor je pokušaj da se nešto nepo-znato predstavi nečim bliskim, poznatim. Zato je polisemičnost jedne od jedinica u prijedložno pa-dežnom izrazu uzrokom da se takav izraz moguće čita figurativno, jer je i kreiran upravo zahvaljuju-ći struktuiranju jezičkih jedinica po figurativnom načelu, tj. uokvirenim u figurativni koncept. Koli-ko je taj koncept razumljiv, zavisi od toga koliko je pokušaj uspješan. Doslovno struktuiranje jezičkih

jedinica predstavlja općepoznati i razumljivi spoj. Onda kad je jedna jezička (sintaksička) struktura formirana po drukčijem, odnosno figurativnom načelu, drukčije je i njeno značenje. Međutim, zna-čenje je samo posljedica i mnogo važnija je sama struktura. Jer, kako ograničenim brojem sredstava kreirati baš onakvu strukturu kojom se postiže tač-no željeno značenje? Nedoumica može da se javi ne samo u čitanju, već i u kreiranju jezičkog izraza. Naravno, to kreiranje iako može da bude figurativ-no, često je pritom i u domeni nesvjesnog – kori-stimo figuraciju a nismo je ni svjesni. To se uklapa i u teorije kognitivne lingvistike o sveprisutnosti metafore u jeziku i govoru.

Promjena znaka i promjena značenjaAko jedna riječ promijeni svoje značenje, time

će ona postati oznaka za neki drugi pojam. Tako će i određeni pojam dobiti novu oznaku, kao što je data riječ dobila novo značenje. Naravno, može se prikazati i tačno utvrđen kocept po kojem dolazi do realizacije ove lingvističke pojave. „Reči menja-ju značenja, vezuju se za razne, po nečem srodne, bliske, slične predmete sa onima koje su prvobitno označavale.“ (Pavlović 1969). Dakle, promjena se događa uslijed postojećih logičkih veza po slično-sti sa prvobitnim jezičkim sadržajem. Ako je veza vidljiva, i nove forme postaju jasne, bez obzira na promjenu znakova ili značenja.

Očigledno postoji mogućnost izbora pri upo-trebi jezičkih sredstava, odnosno, ima više nači-na jezičkog izražavanja. Poznato je da tamo gdje postoji izbor, formira se stil. Jezička sredstva koja doprinose izražajnom efektu proučava stilistika. Odnosno, „...lingvistička stilistika, ili, kako se još naziva, afektivna stilistika, stilistika izraza, lingvi-stika stila, nastoji da obuhvati sve načine jezičkog

Slovo Gorčina


izraza na svim jezičkim nivoima“ (Muratagić-Tuna 2008). Višeznačnost jezičkih jedinica, uz postoja-nje više mogućnosti njihovog udruživanja, direk-tno nam omogućava kreiranje stilski obilježenih, nesvakidašnjih (ili svakidašnjih?) formi, koje po svojoj strukturi mogu biti neobične, ali se isto tako često ubrajaju i u sasvim uobičajene forme, postaju ustaljene, pa čak i neizbježne, ili nezamjenljive u datom kontekstu. Takve forme, umjesto doslovnog, imaju figurativno shvaćen princip pridruživanja značenja, pa se tako i shvaćaju –figurativno. For-miranje, odnosno, modeliranje jezičkog sadržaja vrši se po figurativnom konceptu, po istom onom načelu po kojem nastaju tropi figure, odnosno, fi-gure metaforike.

Stilski markirano vs. gramatički korektnoPostavlja se pitanje kako se određene grama-

tičke forme razvijaju od svog osnovnog, do figura-tivno shvaćenog sadržaja, postoje li ograničenja u izgradnji stila i kako jedan izraz od stilski markira-nog postaje uobičajena gramatička struktura? Nai-me, treba znati da stilski markiran jezički izraz je-ste ujedno i gramatički korektan. „Stilistički oblik rečenice, kao i svake druge gramatičke kategorije, pripada normativnoj gramatici i gramatički mora da bude pravilan.“ (Ćorac 1974). Obično važi či-njenica da se stilski markirane forme koriste samo u određenim uslovima koji su specifične prirode, pa se npr. prilikom umjetničkog izražavanja kori-ste manje uobičajena sredstva od ustaljenih formi kolokvijalnog iskaza. Figurativni koncept formi-ranja jezičkog izraza nerijetko biva teško uočen u oblicima koji su uslijed već frekventne upotre-be izgubili status stilski markiranih formi. Uzroci, uslovi, i efekti ovih pojava, u domenu su lingvistič-ke stilistike. Poznato je da - „Stilistika proučava uzroke, uslove i efekte upotrebe jezičkih izraza, a semantika proučava i gramatička i stilistička zna-čenja jezičkih jedinica.“ (Ćorac 1974).

Dakle, što se stilistike i semantike tiče, razli-ka je samo u pristupu. Glavno obilježje stilistike moglo bi se tražit u činjenici da pokazuje uzroke i uslove formiranja jezičkog izraza, i tako ulazi u srž prirode jezika. Upravo to jeste važno kod na-stajanja figura metaforike, tzv. figure tropi. Jedna od tropi figura jeste i metonimija. Metonimija (grč. promjena imena) je figura redukcije iz grupe tropi

figura. Znači da se proces promjene jezičkog zna-ka odvija putem redukcije, ali kako bi se značenje zadržalo, dakako, redukcija se izvodi po određe-noj logičkoj vezi. Radi postizanja pragmatičnosti u komunikacijskim činovima dolazi do izbora one jezičke jedinice koja je u žiži određene pojave ili pojma, pa se takva jedinica uvodi kao zamjena za sve ono čemu je ona srž, za sve ono što se po odre-đenim principima može s njom povezati, ili stoji u nekom naporednom odnosu s njom. Afektno sta-nje, dakako, zahtijeva fokusiranje na elementarni dio pojma o kojem se govori. Tako nastaje metoni-mija. Vankontekstualni ambijent dovest će u pita-nje valjanost formi i izraza iskazanih na ovaj način.

Primjena semantičke transpozicijeMoguće je pokazati kako dolazi do metoni-

mije, zamjene značenja, odnosno, nastanka figu-rativnih značenja riječi. Novo značenje naziva se transponovano značenje, a postupak koji dovodi do ove pojave naziva se transpozicija. U osnovi -

„Transpozicija je stilistička kategorija koja nastaje transferom semantičkog i sintaksičkog osnovnog elementa gramatičke kategorije. Njen glavni uzrok je afektivan stav pisca prema licu ili predmetu, pre-ma građi i stvarnosti, kao i afektivnost govornog lica u trenutku govora.“ (Ćorac 1974).

Afektivno stanje jeste okruženje u kojem se transpozicija javlja, ali se prilikom već ustaljene upotrebe transponovanog značenja ono ne mora nužno primijeniti u stanju afektivnosti, već upravo (p)ostaje ustaljena forma datog izraza pa transpo-novana formulacija popunjava mjesto u praznom polju ispred kojeg stoji pitanje kako nešto reći i si-tuaciono funkcija jedne takve forme postaje neza-mjenljiva. Zato se često figurativno značenje svo-jom frekventnom upotrebom nameće kao jedini izbor u datoj situaciji ili kontekstu. Funkcija izraza prednjači nad značenjem, sadržaj prednjači nad formom, doslovno čitanje je prevladano fokusi-ranjem na funckionalnost određene forme izraza, pa moguće figurativno značenje pritom uopće nije primjetno. Tek dubljim promatranjem dolazimo do zaključka da je metonimizacija, odnosno figu-rativno značenje riječi nastalo transponovanjem značenja, glavni uzrok postojanja baš takve forme odrđenog iskaza u tačno određenoj funkciji upo-trebe.

Slovo Gorčina


Teorijski, ova pojava razmatra se u okvirima semantike, odnosno, semantostilistike. Ipak, rezul-tat se osjeti i na morfološkom i na sintaksičkom planu. Po definiciji - „Semantička transpozicija se javlja u obliku transponovanja značenja leksike i značenja gramatičkih kategorija. Semantička tran-spozicija leksike daje figurativna značenja riječi...“ (Ćorac 1974).

Funkcije figurativnog imenskog mjesnog adverbijala s prijedlozima

Kako prijedložno-padežne formulacije sa zna-čenjem mjesta izvršavaju nekoliko sintaksičkih funkcija, preciznije: „U prostoj rečenici značenja mesta i pravca se vrlo često iskazuje predloško-padežnim konstrukcijama u različitim rečeničnim modelima i sa različitim sintaksičkim funkcijama“ (Piper 2001:65), osnovni rečenični model koji sa-drži PPI s figurativnim konceptom i mjesnim zna-čenjem, isto tako, moguće je izraziti na nekoliko načina:

1. Nekongruentnim atributom: Prodat ćemo kuću na moru.

2. Analitičkim predikatom: Neko je na telefonu.3. Adverbijalnom odredbom: Sreli smo se na

vratima.Imenski mjesni adverbijal pri funkcionalnoj

preobrazbi poprima značenje nekongruentnog atributa (1); može se javiti i kao dio analitičkog pre-dikata (2), ili stoji kao dopuna predikatu (3). Inače, imenski adverbijal najčešće dolazi s prijedlozima, s izuzetkom određenih bezprijedloških formi:

(4) Šetali smo morem.Svi ovi primjeri u osnovi sadrže imenski mje-

sni adverbijal.Struktura rečenice, kao i struktura sintagme,

izdvajaju se kao uži i širi koncept struktuiranja jezičkog sadržaja. Kazano je već da model PPI-a ustvari učestvuje u izgradnji rečeničnog modela. Figurativni koncept poštuje se i na sintagmatskom i na rečeničnom nivou. Mjesni prijedlozi učestvuju u realizaciji semantičkog značenja i konceptualno učestvuju u figurativnom modeliranju cijelog iska-za, isto kao i adverbijalne mjesne dopune.

Stvarna transpozicija odigrava se u strukturi mjesnog adverbijala. Mjesna adverbijalna sinta-gma pojavljuje se u utvrđenom padežnom obliku iz kojeg čitamo figurativno, ali i doslovno znače-

nje PPI-a. Tako postoji osnovni model prijedlož-no-padežnog izraza s mjesnim značenjem, o čemu će u nastavku biti riječi. Našem jeziku svojstve-ni su i statični i dinamični prostorni odnosi. Pri iskazivanju mjesnih relacija prisutan je statični odnos, odnosno, lokaliziranost u prostoru kojom se određuje mjesto. Dinamični odnos svojstven je prostornim relacijama gdje je kretanje u prostoru, tj. odnos koji je uspostavljen između dva mjesta u prostoru izražava relacijom direktivnosti, pravca, odnosno usmjerenosti.

Oblici prijedložno-padežnih izraza s figurativnim konceptom

Prijedložno-padežne konstrukcije u funkciji imenskog mjesnog adverbijala moguće je prati-ti gotovo u svim padežnim oblicima uz koje idu prijedlozi mjesnog značenja. Primjeri s figurativ-nim konceptom podrazumijevaju tačno određene spojeve prostornih (mjesnih) prijedloga i imenske riječi. Izgradnja figurativnog koncepta moguća je samo uz semantičko pomjeranje u značenju glago-la u predikatu ili uz pomjeranje značenja mjesnog prijedloga; ili imenskog dijela PPI-a.

Primjeri u genitivu s prijedlozima /s/, /iz/, /od/, /ispred/

U primjeru (1) Ne usudivši se da učini nijedan pokret rukom, da kaže nijednu reč, da bi joj pri-znao, bio je radostan da je se bar otarasi i da mu se već jednom skine s vrata taj jad, koji se svaki dan ponavljao. (Seobe, Crnjanski) sadrži se nama već poznat frazalni oblik - Skinuti s vrata, u figu-rativnom značenju oslobađanja od tereta. Obje-kat je označen apstraktnom imenicom (jad), pa će samim tim ispravno razumijevanje konteksta biti olakšano. Pravi kontekst je sljedeći: „On se želi otarasiti nje. Ona je teret na njegovu vratu. Ona je njemu teret. To je jad koji se svaki dan ponavlja.“

Poznato je da imenica prozor, kao u primjeru (2) Tako je bila okružena sa svih strana zanimljivo-stima života našeg malog mjesta, pa je mogla birati šta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. ( Marinković, Ruke) , može imati nekoliko značenja, jer se sam prozor sastoji od okvira, ka-nata, i sl. Dio izraza (2) Prebaciti se s prozora na prozor u navednom primjeru pak nema frazalno obilježje i može se čitati doslovno. „Biti na prozoru“

Slovo Gorčina


ili „gledati s prozora“ ne znači i biti ili sjediti na prozorskom okviru. Određena individua u ovom slučaju se nalazi pored prozora. Ipak, ako neko za-ista sjedi na prozorskom oknu a ne ispred prozora, možemo taj sadržaj označiti ovim istim izrazom. Isto je i s primjerom (3) Pogledaj s prozora.

Ako vam je nešto/neko na očima možete mu uputiti poruku da se skloni, izražajnom formulaci-jom (4) Skloni mi se s očiju. Oči su sinonim za vid, vidno polje. Metonimijskim uvrštavanjem pojam oči zamjenjuje vidno polje. Na očima označava vidno polje.

Može se desiti da će neko nekome recimo - pitu s glave jesti, u slučaju da je pomenuto jelo u određenoj posudi, ali vjerujem da niko ne želi jesti nešto sa svojih ili nečijih noga, bez posude pogo-tovo, kao u primjeru (5) Pojedi nešto s noga. Ura-diti nešto s noga je poznata fraza za obaviti posao usput. Ovdje nije upotrebljen adverbijal za mjesto, već adverbijal za način. Kontekstualno shvaćeno, metonimijski su zamijenjeni izrazi s noga i stojeći. Jer, stoji se na nogama.

Zamislite (6) auto koje izlazi ili ne izlazi iz ne-čije glave. Naravno, i ovaj izraz shvaćamo figura-tivno. ‘Ne izlaziti iz glav’e znači isto što i ‘Ostati u glavi’ što se podudara sa značenjem memorisanja, odnosno pamćenja. Ono što je zapamćeno je dio misli, misli se nalaze u glavi pa je metonimijskom zamjenom za oznaku misli iskorištena riječ glava. Drugi koncept metonimizacije prisutan je i zamje-nom oznake slika auta oznakom auto. Kontekstu-alno shvaćen primjer imao bi značenje - Slika onog auta ne izlazi iz mojih misli.

Postoji pregršt poslovičnih fraza u našem jezi-ku koje su slične prethodno objašnjenim primjeri-ma. Tako se poznata fraza (7) Daleko od očiju, da-leko od srca tumači značenjem: Daleko od pogleda, daleko od ljubavi.

Ako vam je nešto bilo ispred nosa, a niste to vi-djeli, nećemo reći da ste nepažljivi već samo da ste bili blizu datom predmetu ili pojavi, kao u primje-ru (8) Autobus mi pobježe ispred nosa.

Primjeri u dativu s prijedlozima /ka/, /prema/Znano je da postoji uobičajena fraza kojom

ćemo upozoriti eventualnog sagovornika da odre-đene stvari, slučajeve ili pojmove, ne uzima previ-še za ozbiljno, pa tako možemo reći (1) Nemoj to

uzimati k srcu. Pomenuta fraza izjednačava se sa izrazom -Shvatiti isuviše lično, s velikim osjećajem. Srce je sinonim za našu ličnost i osjećaje.

Određena individua može da voli ili ne voli vlastiti kućni prag. Pod objektom voljenja ovdje svakako nećemo podrazumijevati komad daske iskorišten za konstrukciju praga na vratima kuće. Sam kućni prag sinonim je za cijelu kuću. Doslov-no, nekom se pak može naročito svidjeti i određeni komad daske u formi kućnog praga, ali to već ne bi bio figurativni koncept. Metonimizacijom, kuć-ni prag je redukovani pojam za sliku kuće u cjeli-ni, kao u primjeru (2) Poslije toga nikada više nije osjetio ljubav prema kućnom pragu, otputovao je, i nikada se više nije vratio..

Primjeri u akuzativu s prijedlozima /na/, /u/, /kroz/, /niz/, /uz/

Desi se počesto da profesor u školi obraćajući se učeniku izgovori onu već uobičajenu sentencu (1) Izađi na tablu. Prijedlog na pritom ima zna-čenje direktivnosti, kao prijedlog prema. Zahtije-vati od učenika da krene prema tabli nema čisto značenje usmjerenosti u prostoru. Krenuti prema tabli znači ići na provjeru znanja. Metonimizacija je izvršena redukcijom izraza provjera znanja na tabli (ispitivanje), gdje tabla svakako jeste srž ovog pojma, kao sinonim za ispitivanje. Rekli smo da prijedlog na može imati i semantičku komponentu direktivnosti, sličnu prijedlogu prema. Značenje je

„horizontalno na“, a ne vertikalno, koje je oubiča-jeno kod ovog prijedloga. Tako se čuje i - Pošao na me (Krenuo prema meni) ili -Pas laje na mene (Laje prema meni). Direktivnost, ovdje predstavlja dolazak na cilj, odnosno cilj ili usmjerenost kreta-nja.

Poznata je fraza Popeti se nekome na glavu u značenju tereta ili dosade. Doslovno, dijete se ocu može popeti na glavu. Figurativno, to može da znači da je dijete pretjeralo u nečemu, i time je do-jadilo ocu. Tako slično i u primjeru (2) Vi ste rospi-ja koja se popela na glavu cijelom svijetu. (Ostrvo, Selimović).

Može biti da poteku suze radosnice, izađu na oči. Iz očiju može izbijati i mržnja ili ljubav. Ipak, pogriješit ćete ako mislite da je tačno da vam neka osoba može izaći na oči, ako to shvatate doslovno. Zato se i kaže (3) Nemoj mi više na oči izlaziti u

Slovo Gorčina


značenju zabrane izloženosti pogledu vaših očiju. Slično, kaže se (4) Izađi na sunce.

Pogrdno, neko će reći (5) Otići ćeš u neku stvar misleći figurativno, poručujući da se neko vrati tamo odakle je i došao. Neko će se ovome čuditi, i u nemogućnosti da išta razumije, reći (6) To mi zaista ne ide u glavu.

Kroz grad šetamo, kroz šumu prolaze mnogi, a ponešto može i (6) proći kroz glavu.

U ljutnji, sagovornik vam saopštava (7) Nemoj mi ići uz nos govoreći vam da mu se ne suprotstav-ljate.

Podilazimo li kome, reći će da (8) mu idemo niz dlaku.

Primjeri u instrumentalu s prijedlozima /sa/, /za/, /pred/ i /pod/

Čujemo da je neko (1) S fakultetom bio na se-minaru ili je (2) Sa školom otišao na ekskurziju. Ne-rijetko ih se i pita (3) Kako ide škola? (Nominativ) ili (4) Kako ide fakultet? Fakultet i škola nigdje ne idu, naravno. U primjeru (1) i (2) škola i fakultet su sinonim za školski kolektiv ili fakultetski kolegij. Primjeri (3) i (4) metonimiraju izraze nastava/uče-nje/škola.

Kojeg li nespretnog komentatora jedne fud-balske utakmice koji pomalo zbunjeno izgovara (5) Nije im (igračima) to pošlo za rukom,...ovaj,…za nogom, ništa im ne polazi za nogom, neznajući da poći za rukom predstavlja frazu okamenjenog značenja uspjeti, a da poći za nogom može samo pas, ili neka krvoločna životinja.

Ako vam poslije određene nesretne okolnosti upute prijekor da (6) vam se sve događalo pred no-som, a niste poduzeli ništa bit će da vam žele saop-štiti da ste bili u blizini datog nesretnog slučaja.

Vjerski izvori kažu (7) Raj je pod majčinim nogama (Muhammed, a.s.) pa niko nije gledao u majčine noge želeći vidjeti raj. Ko bude sa zado-voljstvom služio majci i bude u poziciji da je uzme za sladak teret, bacivši joj se pod noge, pomažući njoj može zaraditi ulazak u raj. Primjeri u lokativu s prijedlozima /u/, /na/ i /po/

U narodu se čuje doskočica: U čem’ baba hljebe kuha? - u suknji! U čem’ baba među druge? - u su-knji. Građena je upravo zahvaljujući figurativnom konceptu u spoju prijedloga i imenice. Naravno, doslovno, baba hljeb kuha u nekoj posudi, a ne u

suknji. Slično je i s primjerom (1) Dočekao je i to, da vidi jedne oktobarske noći polugol, u svojoj spa-vaćoj košulji, bez kaputa, u gaćama, kako „nekakvi barabe“ pale njegov kostanjevečki krov,..(Krleža, Po-vratak F.L.). Jasno, mjesne dopune ovdje se odnose na subjekat, a ne na predikat.

Ako kažemo da nam je stalno u glavi dijete koje je otišlo na ekskurziju, pitanje je može li dijete istovremeno biti na oba mjesta. Naše misli su nama u glavi a dijete nam može biti u mislima, tj. misao o djetetu je u našoj glavi; pa slobodno možemo reći i (2) U glavi mi Aleksa Šantić sa značenjem da mislimo na pomenutog pjesnika.

Kakvog li nespretnog sportskog novinara koji u jednom TV izvještaju kaže (3) Igrači Slobode su držali konce u svojim nogama. Poznati je frazalni oblik Držati konce u rukama sa značenjem uspo-stavljanja kontrole i vladanja istom. Nepoznavati vlastiti jezik, mijenjatii frazalno ustaljene oblike koji imaju svoj kontekst kreiranjem novih iskaza s doslovnim kontekstom istih, što je ovdje slučaj, znači stvoriti potpuno zbrkane, apsurdne i nerijet-ko smiješne izražajne forme.

Možemo li nekoga imati u šaci? Apstrahirano u značenju da nekoga imamo u svojoj ovlasti, dr-žeći pod kontrolom sve što ga se tiče, metonimij-skom redukcijom mijenjamo oznaku tebe (neko) za sve njegove stvari, ono što ga se tiče, tj. stvari su sinonim za njega samog. Imati u šaci je pozna-ti frazem sa značenjem kontrole. Pa kažemo (4) Imam te u šaci.

Često se desi da ćemo poželjeti da sjedimo na suncu, a nekada se desi da na suncu ležimo po cijeli dan. Ovaj koncept sadrži se i u primjeru (5) Biskup je stigao na naš mali otok. Leprša na suncu dalmatika, razvijorio maestral baldahine i crkvene zastave, trešte glazbe i fanfare, bubnjevi mahnitaju, zvona zvone od ranoga jutra. ( Marinković) Ovdje je na suncu = na dejstvu sunčevih zraka. I sunčeve zrake su sunce, pa se zato kaže na suncu. Ovaj pri-mjer je razmatran i u lingvističkim ogledima Milke Ivić (Ivić 2005:178).

U narodnoj usmenoj lirici slušamo stihove (7) Sve djevojke Bembašanke na kapiji stajahu, samo moja mila draga na demirli pendžeru. Hajde da u mislima kreiramo sliku kako se nekoliko raspjeva-nih ptičica nalazi na našoj kapiji. Dovoljno su male da hode i skakuću rubnim dijelovima kapije, čak i

Slovo Gorčina


na njenim eventualnim oštrim šiljcima. Da li je isti slučaj s djevojkama iz primjera (7) ? Nedoslovnim čitanjem, u ovom primjeru kapija jeste sinonim za ulaz. A, moglo bi se desiti da se nekoliko djevoja-ka ljuljuška doslovno na kapiji. Ipak, one su ispred pendžera, i kod kapije. Objasnili smo kako je došlo do izražajne forme koji nudi primjer (7). Slično je i sa primjerima (8) Zastao sam na vratima i slu-šao: “Tebi, majko, misli lete, preko polja i dolina, iz daleka primi pozdrav, od najdražeg svoga sina...” (Jergović) i (9) Krenuli smo im u susret, sreli se na vratima, pozdravljajući se pogledao sam krišom i letimice u njeno lice, … (Meša Selimović, Derviš i smrt). Najnovija pojava metonimizacije sa sličnim primjerom čuje se kada nas obavijeste da određena individua prečesto koristi računar (10) Ona je po cijeli dan na kompjuteru. Tako i mi ponekad bu-demo na ručku, na kafi, na semaforima, ili možda čak i na TV-u. Simpatičan primjer dosjetljivosti za kreiranje šaljivih situacija donosi jedna fotografija s nazivom VODA NA MARSU. Sadržaj fotografije pokazuje čašu vode uslikanu na čokoladici s ime-nom MARS. ( Ovo nije reklama.)

Ako u trenutku uspostavljanja telefonske linije s druge strane začujemo da je neko pored telefo-na, to bi s prostornog stajališta bilo tačno. Među-tim, još ljudi može biti pored telefona, a onaj s kim razgovaramo je na telefonskoj vezi, metonimijski uzeto kao na telefonu. Zato se i kaže (6) Ko je na telefonu? Ovaj primjer je bio dosta popularan, jed-no vrijeme od nekih lingvista osporavan, kao ne-moguć, pa je opravdano, s potrebom naglašavanja pravilnosti odnosno, ispravnosti ovog izraza, pri-mjer našao svoje mjesto i u priručniku Naš jezik u praksi (Šipka 1979:73), ali i u Rečniku jezičkih nedoumica (Klajn 2004: 222).

Desi se da neko (11) Hoda po kući. Ova reče-nica koristi kada hoćemo reći da neko hoda po kućnom krovu, a time i po kući. Međutim, hodeći kroz kuću, ili po površini unutar kućnih prostorija, dobijamo informaciju da je pomenuta individua u kući. Ona hoda unutar kuće, što je suprotstavljeno doslovnom čitanju ovog istog primjera. To je me-tonimijski postupak. Sličan je primjer (12) Cijeli dan po glavi mi se mota ona moja vjeverica, žele-ći reći da zapravo cijeli dan mislimo na istu, ona nam je u glavi. Umjesto prijedloga u kojim se inače

označava unutrašnjost lokalizacije, i ovdje je kao i u primjeru (10) iskorišten prijedlog po.

Zaključak U čitanju ili kreiranju jezičkog sadržaja

mogu nastati jezičke nedoumice kada se višeznač-nost nameće kao mogući uzrok. Tamo gdje postoji izbor, formira se stil. Figure metaforike učestvuju u ovom procesu. Metonimija je figura redukcije koja mijenja jezički znak, za određeni jezički sadr-žaj. Ta promjena slična je rečeničnoj kondenzaciji. Nove forme nastaju po logičkoj vezi s ishodišnim sadržajem. 1Ovu pojavu nazivamo transpozicijom. Afektna okolnost stvara efektne iskaze. Takvi su i prijedložno-padežni izrazi s mjesnim i prostornim značenjem koji se, shvaćeni konceptualno, mogu ispravno razumjeti tek nedoslovnim čitanjem. Djelimično, uvijek postoji i veza s doslovnim, pr-vobitnim značenjem. Ovu pojavu bilježe svi kosi padeži u kombinaciji s određenim prijedlozima pri označavanju mjesnog i prostornog značenja.

Izvori:1. Selimović, Meša (2004 ): Derviš i smrt. Civitas,

Biblioteka Dani, Sarajevo2. Selimović, Meša (2006): Ostrvo . Sabrana dela

Meše Selimovića, Book&Marso, Beograd3. Jergović, Miljenko (1999): Sarajevski Marlboro,

Durieux, Zagreb4. Marinković, Ranko (1982): Ruke. Nolit-

Prosveta. Zavod za udžbenike, Beograd5. Crnjanski, Miloš (1981): Seobe. Veselin

Masleša, Sarajevo6. Krleža, Miroslav (1982): Povratak Filipa

Latinovića. Nolit-Prosveta. Zavod za udžbenike, Beograd

Literatura:1. Muratagić-Tuna, Hasnija (2008): „O

lingvističkim interpretacijama“, Bošnjačka riječ, Godina III, Broj 11-12, Novi Pazar, Decembar

1 Ovaj rad pod istim naslovom je predstavljen usmeno kao referat na međunarodnoj naučnoj konferenciji „Prvi bosanskohercegovački slavistički kongres, Slavistički komitet, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sa-rajevo, maj 2011.

Slovo Gorčina


2008.2. Piper, Predrag (et al.), Sintaksa savremenoga

srpskog jezika (prosta rečenica), Institut za srpski jezik SANU, Beogradska knjiga, Matica srpska, Beograd, 2005.

3. Piper, Predrag, “Jezik u prostoru i prostor u jeziku”, rad u knjizi Jezik i prostor, drugo, dopunjeno izdanje, Biblioteka XX vek – Čigoja štampa – Knjižara Krug, Beograd, 2001; rad ranije objavljen u zborniku Yugoslav General Linguistics, Amsterdam, 1988, str. 241-264

4. Pranjković, Ivo (1993: 22-26) “Prostorni prijedlozi, Rasprave iz sintakse hrvatskoga standardnog jezika” u knjizi Hrvatska skladnja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb

5. Ćorac, Milorad (1974): Stilistika srpskohrvatskog književnog jezika, Naučna knjiga, Beograd

6. Pavlović, Milivoj (1969): Problemi i principi stilistike. Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije

7. Gradečak-Erdeljić, Tanja (2005): „Ilokucijska metonimija u svjetlu kognitivnog pristupa komunikaciji.“ Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike : zbornik / urednica Jagoda Granić. - str. 265-274 Impresum: Zagreb; Split : Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku

8. Klajn, Ivan (2004): Rečnik jezičkih nedoumica, Srpska školska knjiga, Beograd

9. Šipka, Milan (1979.): Ko je na telefonu? u Naš

jezik u praksi, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Priručnici 2, Urednik: Josip Baotić

10. Ivić, Milka (1995): O zelenom konju - Novi lingvistički ogledi, Biblioteka XX vek, Slovograf, Beograd

11. Udier , Sanda Lucija (et al.) (2006): Gramatičko-semantički pristup obradi padeža LAHOR: časopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik, Vol.1. No.1

12. Piper, Predrag (2008): “Gramatika granice.” Južnoslovenski filolog no. 64, pp. 307-322. MLA - Priručnik za pisce naučnih radova, Društvo za savremeni jezik

13. Matas Ivanković, Ivana: Izražavanje prostornih značenja padežnim oblicima, u Hrvatskiplus – Anagram

14. Antonić, Ivana (2008) : O jednom sintaksičko-semantičkom modelu s lokativom, Južnoslovenski filolog, br. 64, str. 7-14

15. Antonić, Ivana (2004) »Sintaksa i semantika dativa«, Južnoslovenski filolog, LX, Beograd, str. 67-97

16. Arsenijevic, Nada (2003): Akuzativ s predlogom u savremenom srpskom jeziku (I), Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku XLVI/1, Novi Sad

17. Žugić, Radmila (2006): Genitivne predloško-padežne sintagme prostorne i mesne semantike u govoru jablaničkog kraja. Južnoslovenski filolog, br. 62, str. 259-280


jeziK i KoNtroLa Uma - moć SemaNtičKih oKvira U

razUmijevaNjU drUŠtveNe zbiLje

O vaj rad nastoji rasvijetliti pozadinu društve-ne komunikacije uopšte, a na primjeru poli-

tičkog diskursa. Kroz jednu od najvažnijih značajki kognitivne lingvisitke – semantičke okvire – ponu-dit će se model tumačenja govora koji može imati ideološke konotacije. Na kraju ćemo vidjeti koji i kakvi su to rezultati vješto formulisanog govora i koja je uloga ljudskog uma u tome. Primjere za to pronašli smo u svima nama već poznatim sinta-gmama koje pripadaju političkom diskursu.

Utemeljenjem kognitivne lingivistike 80-tih godina prošlog vijeka sa sobom je donijelo potpu-no novo viđenje jezika i njegove uloge. Jezik se po-čeo tumačiti kao kognitivna sposobnost čovjeka te se sada smatra i prozorom u um govornika. Stoga se počelo pristupati analizi jezika sa stanovišta ko-gnicije. Ovo za analizu svake vrste društvenog go-vora ima izrazito velikog značaja. Ako bismo htjeli analizirati mišljenje govornika morali bismo nje-gov govor analizirati kroz alate koje nam nudi ko-gnitivna lingvistika. Jedan od najznačajnijih alata te vrste su semantički okviri. Ovi okviri reflektuju način našeg razmišljanja pa samim tim i naše mi-šljenje o nečemu. Tako gledano, analizom govora kroz semantičke okvire zapravo analiziramo i de-finišemo um govornika. Na ovaj način definišemo društvenu ulogu govornika i intenciju njegovog govora.

Semantički okviri – stvarna strana umaJedan od najznačajnijih teorijsko-terminološ-

kih pojmova u kognitivnoj lingvistici (i kognitiv-noj nauci uopšte), pored konceptualne metafore, su i takozvani semantički okviri (frames). Semantički okviri su konteksti bez kojih čovjek ne može raz-mišljati. Vanjezički, okviri predstavljaju strukture našeg mozga kojima ne možemo svjesno pristupi-ti ali znamo njihove posljedice (Lakoff, 2004). U ljudskom mozgu postoje neuroni koji su povezani

sinapsama. Svaki neuron je povezan sa od 1000 do 10000 drugih neurona (Lakoff, 2008). Ono što se dešava u mozgu se reflektuje u jeziku. Jezički, to znači da, koju god riječ spomenemo, ona za sobom povlači odgovarajući kontekst/okvir. Okviri imaju dvije karakteristike: uloge i scenarije. Uzmimo za primjer pojam doktor. U okvir tog pojma spadaju sljedeće uloge: bolnica, pacijenti, skalpeli itd. Sce-narij za pojam doktor se može opisati ovako: dok-tori operišu/liječe pacijente u bolnicama, koriste se aparatima kao što su skalpeli i sl. Ako bismo, da uzmemo Lakoffov primjer, zamislili da dolazimo kao posjetilac u bolnicu i pri ulasku u istu sestrica nam kaže da operišemo doktora koji leži – ovo je narušavanje okvira. Pristup okvira u semantici je uveo Charles Fillmore (1977) koji tvrdi da se nijed-na riječ ne može posmatrati neovisno od semantič-kog okvira kojem pripada.

“Pod pojmom ‘okvir’ mislim na bilo koji sis-tem koncepata povezan na takav način da, ako biste htjeli razumjeti bilo koji dio tog okvira morate razumjeti čitavu strukturu u koju se ono uklapa; kada se jedan dio takve strukture pomene u tekstu ili razgovoru, svi ostali dijelovi su učinjeni dostupnim“ (Fill-more, 2006).

Dakle ‘’okvir’’ je sistem povezanih koncepata gdje pomen jednog elementa (riječi) automatski aktivira druge elemente. Fillmore dalje navodi da riječi predstavljaju kategorizacije iskustva, te semantiku okvira definiše kao nastojanje da se ra-zumije koji su to razlozi jedne govorne zajednice za pravljenje kategorije kao određene predstave svijeta gdje bi pojašnjenje značenja riječi značilo pojašnjenje upravo ovih razloga. Iskustvena pod-loga jeste od suštinske važnosti – iskustvo zapravo ‘’pravi okvire’’. Onako kako su neuroni povezani si-napsama tako su i okviri povezani riječima.

Adi Maslo

Slovo Gorčina


Fillmore (2010) kao primjer koliko okviri obu-hvataju, navodi (1) djelimično uređeni skup doga-đaja i sudionika u tim događajima koje pojedinac očekuje u, recimo, tipičnoj posjeti restoranu, bri-jačnici ili bolnici; (2) stanice i procese u ljudskom životu; (3) vizuelne i fizičke osobine kocke, te (4) raspored ljudskog lica te bezbroj drugih okvira koji čine ljudski život. Kulturološki aspekt ni kod okvi-ra se ne može zanemariti. “U politici, okviri koje stvaramo čine našu društvenu politiku [...] Mije-njanje okvira znači mijenjanje svega. Promjena okvira znači promjenu društva“ (Lakoff, 2004:xv). Ako promjena (namjerna ili nenamjerna) okvira znači društvnu promjenu i ako se okvire uopšte moguće mijenjati na način kako to neko želi onda to ostavlja prostora za manipulaciju.

Stvarni i projicirani okviriTime što su nastali iz našeg iskustva i kultu-

re, okviri tvore i naše društvene institucije. Soci-olog Erving Goffman (1974) je utvrdio da se sve društvene institucije sastavljene pomoću okvira. To smo vidjeli na primjeru pojma bolnica. Među-tim, okviri, jednako kao i sinapse jačaju ili šire svo-je djelovanje time što stičemo iskustvo. Okviri se mijenjaju. Ponavljanim povezivanjem dvaju poj-mova proširujemo okvir, svjesno ili ne on postaje dio okvira u kojem mislimo. Za primjer promjene okvira uzmimo pojam ‘’rat’’; u ovaj okvir spadaju: dvije sukobljene države ili skupine sa svojim vo-đama, oružje i napadi, postoje pobjeda i poraz. Sa ovim znanjem, kako definisati sintagmu ‘’war on terror’’ (rat protiv terorizma) koja je nastala u USA-u tokom administracije Georgea W. Busha1? Ako okviri imaju granice i izlazak van tih granica pred-stavlja narušavanje okvira, kako onda definisati ovu prethodnu sintagmu? Jedna strana (Amerika) nam je poznata (iako i to nije direktno rečeno), ali koja je druga strana? Vođa jedne strane se zna, to je američki predsjednik, ali ko je vođa ‘’terorizma’’? U pitanju je metafora. Ovakva formulacija cilja os-tavlja ulogu protivnika otvorenu ili – ‘’svako ko ubuduće bude ratovao protiv nas je terorista’’. Ovo za sobom povlači još jednu potencijalnu opasnosti tj. prednost za samog kreatora odgovarajuće sin-

1 Prema američkom Ustavu predjesdnik je vrhovni vođa i ko-mandir vojnih snaga.

tagme, a to je da će stalno imati monopol nad tom sintagmom i da će uvijek ono biti na suprotnoj strani od, u posljednjem slučaju, terorizma – to ga zauvijek oslobađa optužbi za isti. Pozabavimo se sada samom riječi ‘’terorizam’’ ili ‘’terorista’’. Koja je naša prva asocijacija? Ako smo rekli da su riječi i pojmovi grupisani u okvire onda pomen ovog po-jma budi asocijacije na ostale elemente iz okvira. A koji je to okvir i ko je u okviru? Definicija koju nam nudi rječnik2 gdje se kaže da je terorista ‘’onaj koji vrši teror, koji obavlja akcije fizičkog nasilja u političke svrhe’’. Ovo je osnovno značenje pojma ‘’terorista’’. Semantički ovo je mjesto koje može bilo ko zauzeti, ono nije stalno rezervisano za po-jedinca. Ako bismo imali potrebu da nekoga tra-jno obilježimo tim nazivom onda ćemo dovoljno često tog nekog nazivati ovim imenom, sinapse u mozgu će ojačati i on će postati ono što smo htjeli. Semantički okvir se time proširio.

Rat u Iraku nije bio usmjeren protiv iračkog naroda, ta uloga je u potpunosti usmjerena prema Saddamu Husseinu, pa se govorilo o ‘’borbi protiv Saddamovog režima’’. Da bi se američkom narodu dalo do znanja koji je značaj ovog rata, on je kasni-je dobio i naziv ‘’glavni front u borbi protiv teroriz-ma’’. Formiranje okvira formira mišljenje – mije-njanje okvira mijenja mišljenje. Iz ovog se vidi da misao ne slijedi izričito pravila logike – znamo da ‘’terorizam’’ nema fizička svojstva ali je zato uloga koju može zauzeti bilo ko ko se suprotstavi ono-me ko je oformio taj okvir. Okviri i konceptualne metafore u našem mozgu određuju i zdrav razum (Lakoff, 2006). Činjenice ili potreba za projecira-njem činjenica podliježe okvirima. Primjer za ovo je citat iznad koji govori o Iraku kao o ‘’glavnom frontu u borbi protiv terorizma’’. Ovom konceptu-alnom metaforom se stvara okvir koji će narodu reći ono što se želi da misle o ratu u Iraku.

Da se okviri mogu svjesno stvarati i potom vješto širiti pokazuje još jedan primjer George W. Busha. Pri njegovom ulasku u Bijelu kuću po prvi put se mogla čuti sintagma ‘’porezne olakšice’’. Odakle ‘’olakšanje’’ kod poreza? Koje je primarno značenje te riječi? Olakšanje se vezuje za ljudsko stanje, ali sada kada je ‘’olakšanje’’ dovedeno u vezu

2 Hrvatski jezični portal, onlaj verzija.

Slovo Gorčina


sa porezom dobili smo novu poruku. Ko nam to onda olakšava? To je upravo onaj koji je plasirao tu sintagmu i koji hoće da mi vjerujemo da će on nama ‘’olakšati’’ po pitanju poreza. I ovdje je riječ o metafori. U svakom okviru postoje uloge. Ovo su dosta složeni koncepti i ovise od stepena me-taforičnosti upotrebe nekog izraza. U primjeru

„doktora“ uloge nam je bilo lako definisati, ali je to nešto teže kod sintagme ‘’porezne olakšice’’. Subli-minarna moć jezika se mora protumačiti da bi se dokučile uloge i ko je taj ko ih zauzima. Na primje-ru ‘’poreznih olakšica’’ to bi izgledalo ovako: porez postavlja država, na čelu države je predsjednik, po-rez je omražena stvar kod stanovništva, stanovniš-tvo je u jednoj od uloga, stanovništvo ne želi davati novac, onaj ko postavlja porez će im olakšati – i tu dolazimo do rješenja.

Govoreći o jezičkim okvirima u političkom diskursu možemo reći da održavanje jednog okvi-ra stvara politiku tog okvira. Promjena okvira zna-či promjenu politike. Lakoff tvrdi da političkog protivnika ne možemo poraziti njegovim jezikom, a to upravo zbog okvira. Jer, ako korisimo isti je-zik aktiviraju se isti okviri neovisno od toga da li mi negiramo (što na kraju i činimo u debati) ne-što što je taj naš protivnik rekao. Primjer za ovo je sami naslov Lakoffove knjige koji glasi Nemojte misliti na slona. Iako nam je rečeno da ne mislimo na slona, pri pomenu tog pojma (slon), u nama se javlja okvir slona i automatski mislimo na slona. Američki predsjednik Richard Nixon ovoga nije bio svjestan kada je nakon afere zvane ‘’Watergate’’ izašao pred javnost i rekao ‘’Ja nisam varalica’’, da bi svi mislili da zapravo jeste – zbog semantičkog okvira koji je sam ponudio. Drugi američki pred-sjednik, George W. Bush, je nasuprot Nixona uspio semantički okvir okrenuti u svoju korist.

Društvene naracijeOkviri generišu društvene naracije. Društvene

naracije nisu priče nego dio kolektivne svijesti koji je nastao upravo posredstvom okvira. Te naracije imaju svoje uloge i scenarije. “Time što su posebni primjeri okvira, naracije mogu biti o određenim lju-dima, o vrstama ljudi, ili o ljudima uopćeno. Ono kulturološko kod njih je to što koriste kulturološke prototipe, teme, prizore i ikone“ (Lakoff, 2009:23). Društvene naracije nalazimo u svakom dijelu po-

pularne kulture, u filmu, muzici, književnosti ali i u politici. Na primjer, kako ćemo poimati maldu ženu koja se udaje za bogatog starca? Ovdje go-vorimo o naracije kod nas kolokvijalno nazvano ‘’sponzoruša’’ (engl. gold-digger). Ako govorimo o ulogama postoje samo dvije Iskorištavač(ica)/Zločinac i Žrtva, a ako govorimo o scenariju onda to izgleda ovako: Zločinac je mlada; Zločinac želi novac; Žrtva je stara; Žrtva ima novac; Zločinac iz koristoljublja privlači Žrtvu; Žrtva je dariva; Žrtva umire a Zločincu ostaje bogatsvo. Ili primjer Hero-ja spasioca je još rašireniji i poznatiji u više kultura. Od uloga postoje Heroj i Zlikovac. Zlikovac vlada i radi šta hoće; Heroj se bori protiv Zlikovca; He-roj prolazi kroz teškoće; Heroj savladava Zlikov-ca; Heroj spašava narod. Ova društvena naracija je zastupljena u svim kulturama na razne načine, počevši od priča za djecu do filmova i politike. Šta nam omogućava da odredimo uloge i scenarije po-jedinih pojava? To su okviri i iskustvo. Iskustveno smo učestalo doživljavali pojedine pojave i (zarad lakšeg korištenja jezika) spremili ih u okvire. Okvi-ri su povezani kao što su i neuroni. Neke pojave su toliko često korištene da se pri pomenu istih ne može misliti nego onako kako je to očito. Na primjer, marku auta Ferrari svako poistovjećuje sa crvenom bojom. To je povezivanje, neuronsko povezivanje (Lakoff 2008). Povezivanja se dešava-ju u mozgu; ona su fizički događaj. Poznato je da je centar za poimanje oblika predmeta i centar za poimanje boja odvojeni. Međutim, pogledamo li u crveni pravougaonik mi ga posmatramo kao inte-gralnu sliku. Razlog za ovo je to što su ta dva centra toliko snažno povezani da ih skoro pa ne može-mo razlikovati. Učestalim iskustvenim doživljajem smo ‘’istrenirali’’ sinapse i one su ojačale. Isto ovo se dešava sa okvirima i društvenim naracijama. Prema Lakoffu (2009) društvene naracije imaju vremensku (razvojnu) strukturu koja se odvija u sljedećim etapama:

• Preduslovi – unaprijed stvoreni kontekst potreban za društvenu naraciju

• Zaplet – događaji koji vode do glavnog događaja

• Glavni događaj – ono što je fokus naracije• Svrha – šta je postignuto

Slovo Gorčina


• Rasplet – događaji kojima se završava glavni događaj

• Ishod, te • Posljedice.

Uzmimo za primjer ''vjenčanje''. Preduslov predstavljaju mladenci; Zaplet su pripreme za vjen-čanje; Glavni događaj je čin samog vjenčanja; Svr-ha vječanja jeste brak; Rasplet je kraj ceremonije vjenčanja; Ishod je sam brak; Posljedice su različi-te. Naš um je, uslovno rečeno, toliko puta prolazio kroz instituciju braka da se sve ovo podrazumje-va i trajno je memorisano u našem mozgu. Pored činjenice memorisanja društvenih naracija, one proizvode i emocije. Ideološki posmatrano, ovo im je možda i najvažnija uloga. Uzmimo za primjer društvenu naraciju Heroja i razložimo njenu vre-mensku strukturu. Kada heroj prolazi kroz teška vremena u borbi protiv zlikovaca mi osjećamo na-petost, što je emocija, te onda kada naš heroj sret-no porazi neprijatelja osjećamo zadovoljstvo, što je također emocija. Zašto? Jednako kao što svjesno ne razlikujemo komponentu ''crvenog'' od kompo-nente ''pravougaonosti'' kod crvenog pravougao-nika jer je učestalim ponavljanjem ta veza ojačala, isto tako učestalim proživljavanje herojevih priča sa manje-više jednakim ishodom smo trajno po-vezali pozitivnu emociju uz naraciju Heroja. Sada pojasnimo primjer predsjednika Busha mlađeg i sintagmu koju smo pomenuli iznad (porezno olak-šanje). Već smo vidjeli u koji okvir riječ ''olakšanje'' spada, ali sada ćemo to povezati sa društvenom naracijom Heroja. Vremenska struktura je identič-na kao, recimo, u filmskog heroja. Preduslov: do-lazak na mjesto predsjednika; Zaplet: predlaganje poreznih olakšica (što nailazi na opoziciju); Glav-ni događaj: uvođenje poreznih olakšica; Svrha: za građane – porezne olakšice; Rasplet: nema ga; Ishod: politika predsjednika usvojena; Posljedice: priznanje (i emocija) za predsjednika kao heroja.

Ako smo rekli da okviri generišu društvene na-racije, pogledajmo kako to funkcioniše na primje-ru ''borbe protiv terorizma''. Preduslov je da postoji fizički entitet kojeg smatramo protivnikom; Zaplet je čin teroriste koji nas je ugrozio; Glavni događaj je rat ili okupiranost rješavanjem problema tero-riste; Svrha je (‘’borbe protiv terorizma’’) poraža-vanje teroriste; Rasplet ne može biti definisan, dok

Ishod i Posljedice idu samo u prilog onome koji je oformio ovaj okvir. Ovako razložena društvena naracija prouzrokovana sintagmom ‘’borba protiv terorizma’’ dokazuje da se projicirani okviri kose sa logikom ali to idalje ne smeta korisnike i zastu-pnike ovog okvira. Ako nemamo Cilj nečega, što podrazumjeva Rasplet i Ishod, onda naše nastoja-nje nema svrhe. Međutim, unatoč ovoj slabosti sin-tagme ‘’rata protiv terorizma’’ ona ostaje u čestoj upotrebi, po potrebi. Društvene naracije i okviri se možda odvijaju ispod nivoa svjesnog kod čovjeka, međutim, pogotovo za analizu politike i političkog govora oni su od suštinske važnosti.

Zaključak Na primjeru poznatih sintagmi iz političkog

govora, vidjeli smo zapravno njihovo stvarno zna-čenje i primjer kako one bivaju dugoročno shvaće-ne od strane našeg uma. Pri upotrebi ovih i sličnih sintagmi često nismo ni svjesni svih presupozicija i ishoda istih pa nam promakne njihovo stvarno značenje. Autori ovih sintagmi su ih ciljano ‘’uo-kvirili’’ kako bi proizveli određeni efekat, tačnije, određeno mišljenje kod ljudi! Na primjeru rata u Iraku smo to mogli jasno vidjeti. Analiza semantič-kih okvira dijelova govora koji su svima poznati, sa strane govornika ili kreatora ima dvojaku funkciju

– davanje svog gledišta na stvari i mijenjanje mišlje-nja slušaoca poruke – jednom riječju manipulacija. Ako smo rekli da mijenjanje okvira mijenjamo i društveni pogled na našu zbilju onda nikako dru-gačije ne možemo protumačiti gore pomenute sin-tagme i njima slične. Stoga je analiza semantičkih okvira u svim vrstama društvenog govora od veli-kog značaja za razumijevanje i interpretaciju zbilje, kako naše tako i govornikove.

Literatura1. Charteris-Black, J., (2005), Politicians and

Rhetorics – The Persuasive Power of Me-taphor, Plagrave Macmillan, New York

2. Chilton, P., (2004), Analysing Political Dis-course, Routledge, New York

3. Edwards, J. A., (2008), Navigating the Post-Cold War World – President Clinton’s Foreign Policy Rhetoric, Lexington Books,

Slovo Gorčina


Plymouth4. Fillmore, C. (1977), ‘Scenes-and-frames

semantics’, U Zampolli, A., Linguistic Structures Processing. North Holland, Am-sterdam , str. 55–82.

5. Fillmore, C, Baker, C. (2010), ‘’A Frames Approach to Semantic Analysis’’, U Heine, B., Narrog, H., The Oxford Handbook of Linguistic Analysis, 313-340, Oxford Uni-versity Press, Oxford

6. Fillmore, C., (2006), ‘’Frame Semantics’’, U Geeraerts, D., Cognitive Linguistics: Basic Readings, 373-400, Mouton De Gruyter, Berlin

7. Geeraerts, D., (2006), Cognitive Linguistics:

Basic Readings, Mouton De Gruyter, Berlin8. Goffman, E., (1974), Frame Analysis: An

Essay on the Organization of Experience, Harper and Row, New York

9. Lakoff, G., (2004), Don’t Think of an Elephant – Know Your Values and Form the Debate, Chelsea Green Publishing Com-pany, Canada

10. Lakoff, G., (2008), ‘’The Neural Theory of Metaphor’’, U Gibbs, R. W. Jr., The Cam-bridge Handbook of Metaphor and Thought, Cambridge University Press, New York

11. Lakoff, G., (2009), The Political Mind – A Cognitive Scientist’s Guide to Your Mind and Its Politics, Penguin Books, New York


jeziK i GraFija revidiraNih NatpiSa

D osad najznačajniji pothvat u pogledu prezentiranja srednjovjekovnih natpisa

Bosne i Huma predstavlja zbornik Marka Vege koji sadrži ukupno 325 tekstova. Manji dio tih natpisa čini tekstualnu cjelinu od više klauza i svega ih je 30-ak pročitano s izvjesnošću. Filolozi su, među-tim, svoje stavove gradili na temelju jezičke građe koju su predstavili historičari, arheolozi, teolozi, tako se dogodilo da su danas uvriježeni stavovi koji bi zapravo mogli biti zablude. Uz pomoć novijih lingvističkih metoda – tekstne lingvistike, teksto-loške analize – mogle bi se dobiti potpunije i pouz-danije verzije čitanja. Tekstolingvistički pristup polazi od toga da svaki tekst zahtijeva samo sebi primjerenu metodu i sadržava tekstualne zakoni-tosti samo njemu svojstvene i neponovljive. Ova metoda osobito je korisna za analizu oštećenih ili nedovršenih zapisa gdje je potrebno rekonstuirati pojedine segmente teksta. Primjenom novih meto-doloških postupaka u ovom radu bit će predstavlje-na revizija čitanja oštećenog teksta Humačke ploče. Predmet autoricinog zanimanja jeste i kritičko preispitivanje jedne od proizvoljnih ocjena izraže-nih u dosadašnjim prikazima – teze o neobrazova-nosti pisara i nepismenosti klesara. U tom smislu posebna pažnja posvećena je analizi epitafa Vlatka Vlađevića.

Dosadašnja istraživanjaTekstovi natpisa istraživani su sa paleograf-

skog, lingvističkog i književnoumjetničkog aspek-ta. U proteklom stoljeću metodološki su se po-stupci ograničavali na deskriptivni nivo analize, pa ostvareni rezultati uglavnom nisu sistematski povezani, niti je iz njihovog načina predstavljanja mogao proizaći jedinstven metodološki obrazac koji bi bio upotrebljiv za analize novootkrive-nih tekstova. U filološkom smislu potvrđena je njihova originalnost: natpisi stećaka promatraju se kao poseban žanr u odnosu prema ostatku sre-

djovjekovne umjetnosti riječi.1 Zapravo, bosanska

srednjovjekovna književnost, u pogledu tematske raznovrsnosti ocijenjena kao umjetnost relativno skromnog repertoara prema ostalim južnoslaven-skim redakcijskim književnostima,2 kroz natpise na stećcima kompenzira taj nedostatak. Ovaj žanr, čak i kad se posmatra iz današnjeg ugla, na vanjskim teritorijama, dakle u pograničnim obla-stima Hrvatske, Srbije i Crne Gore, predstavlja odjek kreativne forme pismenosti koja je cvjetala u srednjovjekovnoj Bosni.

Pojava nadgrobnih ćiriličnih natpisa povezana je s pojavom kamenih ktitorskih ploča u žanrov-skom, jezičkom i paleografskom smislu. Kada se procjenjuje mogućnost postojanja žarišta in-vencije ove umjetnosti, treba uzeti u obzir vremen-sku i prostornu udaljenost najstarijih spomenika

– Humačke ploče, Povaljskog praga, Blagajske i Kulinove ploče i treba ih dovesti u isti odnos sa najstarijim nadgrobnim natpisima župana Grda i velikog sudije Graděše, a naročito sa ovim posljed-njim, koji je ujedno i grobni natpis i ktitorska ploča. Može li se onda govoriti o nekom centru odakle se počinje širiti takva vrsta umjetnosti koja zatim, u izvjesnom vremenskom roku, zauzima i neko drugo područje? Povaljski natpis (1184), jednako kao Kulinova ploča i ploča velikog sudije Graděše, ostavlja dojam ritmiziranog teksta – što ukazuje na činjenicu da je u vrijeme njegovog nastanka već bila razvijena sintaksička okosnica epigrafske formule. Stoga, proizvoljnoj

3 ocjeni o centru širenja epigrafske umjetnosti treba pretpostaviti tezu da je ovdje riječ o jedinstvenom stvaralačkom pokretu sa regionalnim osobenostima.

Najstariji ćirilički nadgrobni natpisi su Natpis

1 Kuna 2008:281. 2 Kuna 1973: 92.3 Ovakve ocjene kojima se pokušava odrediti mjesto invencije

najčešće su zasnovane na pretpostavkama koje ne proizlaze iz samih tekstova. Jedna od takvih je i teza o Hercegovini kao mjestu bogatom kamenom i stoga vjerovatnom središtu ove vrste pismenosti.

Lejla Nakaš

Slovo Gorčina


župana Grda (Trebinje, druga pol. 12. stoljeća), Natpis velikoga sudije Graděše (Zenica, kraj 12. sto-ljeća), Natpis popa Těhodraga (Livno, 12. stoljeće), Natpis župana Pribiliše (Trebinje, 1241), a najsta-riji ukrašeni je Natpis kazanca Nespine (Visoko, 13. stoljeće). Odrednicu „najstariji“ treba uzeti s rezer-vom, jer su to najstariji otkriveni natpisi, a moguć-nost da se pronađu drugi natpisi iz ranog razdo-blja ostaje i dalje otvorena.

4 Vremenski i prostorni odnos između najstarijih pronađenih natpisa ne dozvoljava da se s izvjesnošću pretpostavi sasvim određen centar u kome je ova umjetnost nastala.

Broj natpisa u odnosu prema ukupnom bro-ju stećaka veoma je malen. Na teritoriji Bosne i Hercegovine evidentirano je 328 natpisa, dok je na teritorijama Srbije, Hrvatske i Crne Gore još i daleko manji (u Srbiji 15, u Hrvatskoj 13, u Crnoj Gori 12).

5 Ovako velik nesrazmjer između teksto-va i stećaka moguće je tumačiti u svjetlu semi-otike kulture. Naime, u visoko hijerarhiziranom društvu kakvo je feudalno mora se pretpostaviti da nije svakom rangu osobe priličilo ispisivanje teksta na stećku, naročito dužih natpisa. Pojava natpisa, prema tome, ne govori o utjecaju neke od klesarskih ili pisarskih škola, već jedino o plemenitoj krvi osoba koje počivaju pod nji-ma. Jednako tako su i simbolične predstave na stećcima birane prema rangu ličnosti.

6 U prilog ovom stavu govore natpisi iz 14. stoljeća: Natpis Kataline Kotromanić, sestre bana Stjepana II, i nje-nog supruga župana Nikole (Neum, c.1349), Nat-pis Vladislava Nikolića, sina Kataline Kotromanić (Neum, iza 1363), Natpis župana Krnja (Trebinje, prva pol. 13. stoljeća), Natpis gosta Milutina (Foča, 1304-1318), Natpis Milata Pripčinića (tepčija Milat, svjedok Tvrtkove povelje iz 1366).

7

4 Natpis popa Tĕhodraga pronađen je 2003. godine, a po ne-kim od svojih obilježja, posebno glagoljskoj formi slova za /e/ može se uvrstiti u isti red sa Humačkom pločom.

5 Podaci o broju natpisa datiraju iz 1990. godine i navedeni su prema autorici H. Kuni (2008:283).

6 To je u semiotičkom smislu uporedivo sa strogim kodovima odijevanja kakvi vladaju u hijerarhiziranim društvima.

7 Njegovi potomci, humski knez Vukašin Milatović i knez Grgur Milatović, pojavljuju se kao svjedoci u poveljama kralja Tvrtka, kralja Dabiše i kralja Ostoje.

Korpus za istraživanja i primjena novih metodoloških postupaka

U pogledu prezentiranja ukupne epigrafske građe dosad je najznačajniji pothvat Marka Vege. Međutim, u njegovoj su kolekciji mnogi tekstovi neadekvatno predstavljeni, iako su prošli i kroz nekoliko revizija. Poseban problem predstavlja či-njenica da se čitanjem tekstova nisu bavili filolo-zi, nego arheolozi, teolozi, historičari. Rezultati su stoga uglavnom deskriptivni.

Vegin zbornik sadrži ukupno 325 natpisa. Ma-nji dio tih natpisa predstavlja tekstualnu cjelinu od više klauza i svega ih je 30-ak pročitano s iz-vjesnošću. Filolozi su pak svoje stavove gradili na temelju jezičke građe koju su predstavili historiča-ri, tako se dogodilo da su danas uvriježeni stavovi koji bi zapravo mogli biti zablude. Nekoliko pitanja ostalo je otvoreno i za nevelik broj od 30-ak sa znatnim stepenom pouzdanosti pročitanih tekstova, ali bi se uz primjenu novih lingvističkih metoda – tekstne lingvistike, tekstološke analize – mogle dobiti potpunije i pouzdanije verzije čitanja. Ovom metodom može se ustanoviti prava razdi-oba teksta na manje tekstne jedinice i procijeniti njihov sadržaj prema jezičkim i historijskim okvi-rima, te uzajamni odnos dijelova i njihov odnos prema pretpostavljenim obrascima. Da se predoči važnost takvog postupka i novo svjetlo koje rezul-tati mogu baciti na dosadašnje stavove, može po-služiti tekstološki analiziran natpis Kulinove ploče. Naime, Kulinov natpis najvjerovatnije ne pominje gospoju banju, nego je u posljednjim dvjema kla-uzama dva puta izražen optativ. Crkva je građena u slavu uspješnog vojnog pohoda u Kučevskom zagorju, pa sintaksički paralelizam, kakav se u formalnom tipu jezika kratkog epigrafskog teksta mora očekivati, zapravo glasi: Bog daj banu Ku-linu zdravje i banji voj slavi.

Tekstolingvistički pristup polazi od toga da svaki tekst zahtijeva samo sebi primjerenu meto-du, sadržava tekstualne zakonitosti samo njemu svojstvene i neponovljive.

8 Ova metoda osobito je korisna za analizu oštećenih ili nedovršenih zapisa gdje je potrebno rekonstuirati pojedine segmente teksta. Kod takve rekonstrukcije ovaj je pristup

8 Mateo Žagar, Kako je tkan tekst Bašćanske ploče, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.

Slovo Gorčina


djelomično formaliziran: granice tekstne analize nalaze se ondje gdje završavaju formalno uočljive veze među dijelovima teksta.

Budući da epigrafski model teksta u formal-nom smislu najčešće odgovara elementima povelje napisane prema pravilima ars dictaminis,

9 i budu-ći da je tekst ritmički oblikovan, pri čemu je bitan red riječi i dikcija, kao i raspored klauza zasno-van na ritmičkoj izmjeni prozodijski istaknutih i neistaknutih slogova, rekonstrukcija nejasnih ili oštećenih smisaonih cjelina moguća je jedino uz uvažavanje tih tekstualnih zakonitosti.

Kao polazište u ispitivanju jezika natpisa uzimaju se njihovi formalni obrasci za oblikova-nje teksta, a posebno njihova ritmička struktura. Nastoje se dobiti potpunije i pouzdanije verzije čitanja i to tako što se pokušava ustanoviti prava podjela teksta na manje tekstne jedinice te procje-njuje njihov sadržaj prema jezičkim i historijskim okvirima, a promatra se i odnos manjih tekstual-nih cjelina unutar jedne veće prema pretpostavlje-nim obrascima. U svrhu rekonstrukcije oštećenih natpisa sastavljen je i korpus natpisa u digitalnoj formi, a zatim njihov konkordancijski rječnik, a sastavljena je i konkordanca tekstova povelja koja omogućuje najraznovrsnija poređenja od najpro-stijih činjenica poput vlastitih imena do složenih leksičkosemantičkih i stilskih pojedinosti. Zasad se u korpusu za usporedbu nalaze i dijelovi Nikolj-skog evanđelja (Ev. po Mateju i Ev. Marku), Psaltir i Biblijske pjesme iz Hvalovog zbornika, iako bi bilo neophodno da na raspolaganju bude i konkor-danca cjelovitog Novog zavjeta bosanske redakcije.

Provjera čitanja Kulinove ploče uspoređiva-njem teksta s leksemama u navedenim korpusima omogućava postavljanje novih verzija interpreta-cije. U vezi sa imenom Vojislava može se konsta-tirati da se supruge spominju i na drugim dvje-ma najstarijim ktitorskim pločama: u Humcu i u Zenici (ploča Kulinovog velikog sudije Graděše), ali da li je to i ovdje moralo biti tako? Humačka ploča spominje suprugu ktitora imenom, Graděši-na ne. Srednjovjekovni korpus otkriva – kada se u bosanskim poveljama spominje banica, obično se

9 Ovdje mislim na kompozicione dijelove: invocatio divi-na, intitulatio, naratio, sanctio, potpis pisara/ naručioca/ožalošćenog.

uz njeno ime koristi pridjev banja i imenica koja je izražava porodični odnos sa vladarem gospoja ili mati.

10Samostalna leksema koja bi označavala

žensku titulu – banica - pojavljuje se tek u vrijeme kada je Bosna kraljevina,11 a riječ je izvedena, na-jvjerovatnije, po ugledu na riječ kraljica. S druge strane, to što Daničić u svom rječniku starina tvrdi da jednina prema leksemi voji (=vojnici, vo-jska) vojinь nije potvrđena (1863:144, 145), može se uzeti kao argument protiv nove interpretacije. Međutim, ako uzmemo u obzir imena komponi-rana sa – vojь u drugom dijelu: Milivoj, Radivoj, mogli bismo rekonstruirati moguću korijensku riječ vojь što bi mogla značiti pohod, a od koje su izvedene druge riječi, kao npr. vojna (=rat), vojska. Sve to bi doprinijelo novoj, povezanoj interpretaciji Kulinovog natpisa koji od početka do kraja govori o vojnom pohodu u čiju slavu i od čijeg plijena se gradi crkva:

сʜѫ цρκвъ Бɑɴъ κоyʌʜɴъ ʒʜдɑ єг[дɑ пʌ]ѣɴʜ κоyүєвъсκо ʒɑгоρʜє: ʜ ɴɑρєɴɑɴ оyгρом[ъ Бъıстъ]12

оy подъгоρѣ сʌѣпʜүʜщъ ʜ постɑвʜ своʜ оБρɑʒъ ɴɑдъ пρɑгомъ: Бъ дɑʜ Бɑɴоy κоyʌʜɴоy ʒдρɑвъє ʜ Бɑɴʜ воʜ сʌɑвʜ13

Za sistematsku analizu tekstova stećaka neop-hodna je i paleografska analiza koja se ne bi bavila provenijencijom pisma, njegovom matricom ni pitanjem kojoj etničkoj skupini pismo kulturo-loški pripada, već svojom primarnom zadaćom

– izoliranjem elemenata grafijskog sistema koji

10 Tako je Jelisaveta gospoja banja u povelji iz 1323, a Jelena je gospoja banja mati u povelji iz 1354.

11 Vojvoda Sandalj tako naziva svoju punicu – banicu Anicu.12 Narenati – osnovni glagol je renuti (kao npr. grnuti, pore-

nuti, sl. porinuti), značenje mu je ‘natjerati’, ‘nagnati’ i tre-bao bi imati inf./prez. -nu-/-ne-: narenuti, narenem, ali se može naći velik broj primjera analoške tvorbe sa - a-ti/-am: narenati, narenam (npr. kod Kočića, Kumičića, Hranjeca, Budaka, Vitezovića). Riječ je o glagolu u kojem je došlo do rotacizma. Hvalov psaltir bilježi npr. Poženu vragy moe i postygnu e, i ne vazvraĉu se donьdyže iskonьčajutь se (17:39). Dopuna glagolu narenati je u obliku starog da-tiva množine koji bi u konstrukciji narenan Ugrom bistь označavao, možda, kome je na kraju tog pohoda Kulin natjeran prikloniti se, ili u čije (ne)prijateljsko okružje pristupiti. Slova ρ su identičnog oblika u riječima narenan i Ugro(mь).

13 U korpusu povelja umjesto ovoga nalazi se glagol proslav-iti. U poveljama Tvrtka II kaže se da Bog proslavi kraljeve roditelje i praroditelje nad svim carevima zemaljskim (18. 8. 1421. i 3. 9. 1444).

Slovo Gorčina


omogućavaju dataciju onih spomenika na ko-jima stoje imena nepoznata historiografiji. Či-njenica da do danas nije izrađena tablica slovnih korespondencija uveliko otežava obradu i prezen-taciju novih pronađenih natpisa.

Bosanskohumski kameni natpisi pisani su ustavnom formom pisma, ali sa snažnim utjeca-jem onodobne kancelarijske minuskule i stoga slo-va ( /b/, /d/, /k/, /n/, /v/) na natpisima iz 15. i 16. stoljeća imaju minuskulni oblik. Slo-vo za /č/ u natpisima iz 15. stoljeća također često ima račvasti minuskulni oblik,

14 a jedna od njego-

vih specifično bosanskih formi ima i vodoravnu prečkicu (Natpis Vlatka Vlađevića, početak 15. stoljeća; Natpis velikoga bosanskoga kneza Radoja, 1420). Ćiriličko pismo stećaka svoje originalne slovne oblike vuče iz bosanske minuskule,

15 pa se upravo po tom obilježju i određuje kao verzija zapadne ćirilice.

Pojednostavljenu formu pisma prati i pojed-nostavljen jezik. Jednostavnost u jezičkom smislu podrazumijeva slobodniji odnos prema unošenju crta živoga govora u izraz čija je osnova starosla-venska. Nekada se na izraz ovih natpisa gledalo kao na jednu od formi vernakulara, pisalo se čak i o dvama književnim jezicima u bosanskom sred-njovjekovlju – jednom koji je redakcija starosla-venskog i jednom koji je zasnovan na narodnom govoru. Međutim, savremeni pogled na srednjo-vjekovni pisani izraz kreće od stajališta da „uko-liko postoji jedan tip književnoga jezika rezervi-ran za djela s književnim predznakom i atributom, mora svaki pisar, pa i tvorac epigrafskoga teksta, voditi računa o pravilima toga jezika“.

16

Bosanska redakcija staroslavenskog jezika otvorenija je utjecaju živoga govora nego srpska i hrvatska i ta osobina čini je prepoznatljivom u krugu južnoslavenskih redakcija.

17

Ikavizam je osnovno i obilježje prestižnog

14 Raukar 1973:121. 15 Termin bosanska minuskula uveo je i opisao Gregor

Čremošnik (1950:188). 16 Gabrić-Bagarić 2005:113. 17 Tako npr. Štefanić pretpostavlja bosansku provenijenciju

Splitskog odlomka glagoljskog misala između ostaloga i zato što je ikavizam u njemu premašio okvire koje je za čakavsko narječje postavio Jakubinski, te se ne može ob-jasniti u krugu hrvatskoglagoljske zapadne škole, jer mu ondje nema analogije (1957:89).

narječja koje je zračilo iz dominantnog kulturnog centra vršeći utjecaj na druga, udaljena neikavska kulturna središta. Leksičke ikavizme nalazimo i u Boljunima, Radimlji, Opličićima, pa se može reći da “izrazita ikavska jezična obilježja i jednostavna grafija povezuju dosad objavljene natpise sa bo-sanskim rukopisima tog doba i diplomatskom građom“.

18 Vremenom, kako vlastela zadobiva sve više moći, u hercegovačkim natpisima pre-vladavaju jekavizmi i to kao specifičan znak sa-movlašća. Ali i pored toga, čak i tim u jekavskim krajevima, ikavski manir ostat će sačuvan u leksič-kim ikavizmima (siče, bilig) sve do propasti države, a posebno u dijelovima teksta koji su obavezani epigrafskom formulom.

Jedna od proizvoljnih ocjena izraženih u do-sadašnjim prikazima, koja se mora podvrgnuti kritičkom preispitivanju, je teza o neobrazovano-sti pisara i nepismenosti klesara. Podaci na steć-cima proturječni su takvim stavovima, jer tvorac epigrafskog teksta čak može biti isti onaj koji piše povelje. Epitaf Ozrisala Kopijevića pisao Radoje Milosalić, dijak kneza Pavla Radinovića.

19Njegova

učenost prepoznaje se u njegovoj koncepciji ini-cijalnog dijela teksta gdje se pokušao izraziti u kompliciranoj formi supina:

20

вɑ ʜмє Божʜєɑ сє ʌєжʜ оʒρʜɴь κопʜєвʜћь жƔпɑɴь κɴєʒɑ пɑвʌɑ сє пʜсɑ дʜѣκь мʜʌосɑʌʜћь ρɑдоєʜћь смρьтʜ поʜсκɑχьɴɑвʜдѣɴь κρɑʌєвсв[ɑ] Босɑɴсκогɑ ʜ госпоцтвɑ сρьБьсκогɑ ʒɑ могɑ гɴɑ

18 Raukar 1973:121 19 Pisar povelje od 25. 3. 1397. 20 Dijak Radoje Milosalić preinačio je osnovnu supin-

sku konstrukciju pojdoh smrti iskat’ u ić’ smrti poiskah. Dosadašnja čitanja ovog teksta, osim što sadrže ozbiljnu grešku – oderaše umjesto istjeraše, nisu pridonosila ra-zumijevanju njegova sadržaja. Zapravo se na ovom natpisu čita: Va ime Božije. A se leži Ozrin Kopijević, župan kneza Pavla. Se pisa dijak Milosalić Radoje. Ić smrti poiskah. Navidjen kraljevstva bosanskoga i gos-poctva srpskoga, za moga gospodina službu, bodoše me i sjekoše me i ‿istjeraše. I toj smrti ne dopadoh. I umrih na roštstvo Hristovo i gospodin me vojevoda okrili i ukopa i pob(il)ježi.

Slovo Gorčina


сʌƔжБƔ Бодошє мє ʜ сѣκошє мє ʜ‿ʜстѣρɑшє

ʜ тоʜ смρьтʜ ɴє допɑдоχьʜ Ɣмρʜχь ɴɑ ρощство χρʜствоʜ гɴ мє воєводɑ ωκρʜʌʜ ʜ Ɣκопɑ ʜ поБ[ʜʌ]ѣжʜ

Manir naopakog bilježenja teksta koji se pojavljuje na nekoliko stećaka pogrešno je pro-cijenjen u dosadašnjim naučnim prikazima kao odraz nepismenosti klesara, za kojega se obično smatra da je zapravo precrtavao tekst sa prijed-loška. Barem jedan od tekstova napisan u maniru Spieglscrift-a – Epitaf Vlatka Vlađevića ne govo-ri u prilog takvom tumačenju. Analizom slovnih oblika i duktusa jednostavno se da uočiti da je tekst tog natpisa klesao isti klesar koji je uklesao tekst na stećku Vlađevićevog vojvode Miotoša,

21

a natpis kaže da vojvoda leži kod nogu svoga gospodina Vlatka. Tekst oba stećka može se čitati samo ako se tri puta obiđe oko njih, s tim što se kod Miotoša mora kretati u smjeru suprotnom od kazaljke sata, a kod Vlađevića u smjeru kazaljke. Smjer obilaženja Vlađevićevog stećka zahtijevao je pisanje s desna na lijevo, pa je pisar okrenuo tekst i slova kao u ogledalu. Tekstovi oba stećka smisa-ono su povezani: na Vlađevićevom se spominje Miotoš, na Miotoševom Vlađević, a prijelaz od prvoga ka drugom čak je i označen dvostrukim pominjanjem Boga.

22 Dakle, tekst napisan kao u ogledalu najvjerovatnije ima za cilj usmjeravanje

21 To se naročito izražajno ogleda u oblicima slovā za ot, d i č.

22 Epitaf Vlatka Vlađevića završava riječima koji ukopa Vlatka, pomenu Boga, a odmah zatim, dok se nalazimo između dviju užih stranica stećaka koji se nalaze jedan ispod drugog, okretanjem prema niže postavljenom stećku počinjemo čitati tekst epitafa vojvode Miotoša Va ime Oca i Sina i svetoga Duha i krećemo se za tekstom, sada u suprotnom smjeru nego kod čitanja prethodnog. Zapravo, dva epitafa imaju tekstualni spoj na tom mjestu (koji ukopa Vlatka pomenu Boga: Va ime Oca i Sina i sve-toga Duha), a to je ujedno mjesto na kojem se smjer kre-tanja mijenja tvoreći s-spiralu – mjesto gdje smo završili obilazak tri kruga čitajući tekst napisan s desna na lijevo, a počinjemo obilaziti sljedeća tri kruga čitajući tekst napisan s lijeva na desno. Izvorni položaj dvaju stećaka rekonstruiran je ovdje prema Truhelkinom izvještaju iz 1889, jer ja za Vlađevićev stećak zabilježio da mu je stranica bez teksta bila izložena sjeveru.

ritualnog ophoda oko ova dva stećka i to u vidu s-spirale.

Pridržavajući se filoloških datosti (lingvistič-kih, paleografskih i sadržajnih kriterija) možemo postići nezanemariv napredak u razumijevanju teksta. Stoga bi lingvistička obrada cijeloga korpu-sa pomogla književnim i kulturnim historičarima da bolje shvate, a zatim i vrednuju pojedine epitafe i bosansku epigrafiku u cjelini.

Literatura:1. Čremošnik, Gregor (1950) Bosanske i

humske povelje srednjeg vijeka, Glasnik Zemaljskog muzeja (nova serija)

2. Daničić, Đura (1863) Rječnik iz književnih starina srpskih, Biograd

3. Gabrić-Bagarić, Darija (2004) Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i knji-ževnosti od 11. do 19. stoljeća, HKD Na-predak, Zagreb

4. Gabrić-Bagarić, Darija (2005) „Crkveno-slavensko i narodno u bosanskohercego-vačkim epigrafskim spomenicima od 12. do 18. stoljeća“, Drugi Hercigonjin zbornik, ur. Stjepan Damjanović, Hrvatska sveuči-lišna naklada, Zagreb

5. Kuna, Herta (2008) Srednjovjekovna bo-sanska književnost, Forum Bosnae, 45/08

6. Kuna, Herta (1973) „Bosanski rukopisni kodeksi u svjetlu južnoslavenskih redakci-ja staroslavenskog jezika“, Radovi sa sim-pozija Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Izdanja Muzeja Zenice, sv. 3

7. Lomagistro, Barbara (2004) „Paleogra-fia e ideologia“, Studii Slavistici – Rivista dell’Associazione Italiana Slavisti, 2004/1

8. Nakaš, Lejla (2011) Konkordancijski rječ-nik ćirilskih povelja srednjovjekovne Bosne, Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije, Posebna izdanja, knji-ga X, Rječnici, svezak 1, dostupno na www.stanak.org

9. Palameta, Miroslav (2003) „Strukturalni elementi u epigrafici sa stećaka“, Motrišta 23/2003,100.

10. Raukar, Tomislav (1973) „O problemu bo-sančice u našoj historiografiji“, Radovi sa simpozija

Slovo Gorčina


11. Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, izdanja Muzeja Zenice, sv. 3, 103-144

12. Tandarić, Josip (1981) „Tekstološka istraži-vanja hrvatskoglagoljskih liturgijskih spo-menika“, Međunarodni znanstveni skup Tekstologija srednjovekovnih južnosloven-skih književnosti 14-

13. 16. novembra 1977, urednik Dimitri-je Bogdanović, SANU, Naučni skupovi, knj. X, Odjeljenje jezika i književnosti, knj. 2, Beograd 1981, 129-135.

14. Šimić, Marinka i dr. (2007) „Pop Tje-

hodrag i njegov natpis“, Povijesni prilozi, 33, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 8-32

15. Štefanić, Vjekoslav (1957) „Splitski odlo-mak glagoljskog misala starije redakcije“, Slovo 6-8, Zagreb, 54-133

16. Truhelka, Ćiro (1889) „Vlađevina i natpisi njezini“, Glasnik Zemaljskog muzeja, 1889 I, 72-77.

17. Vego, Marko (1962-) Zbornik srednjovje-kovnih natpisa Bosne i Hercegovine I-IV, Sarajevo

Tekstovi epitafa gospodina Vlatka Vlađevića i njegova vojvode Miotoša

KULTURNA BAŠTINA


Mehmedalija Mak Dizdar

Stari boSaNSKi teKStovi (Predgovor iz knjige Antologija starih bosanskih tekstova)

N alazeći se u položaju krajnje zemlje istoka izložene prema zapadu i krajnje zemlje

zapada okrenute ka istoku, Bosna je oduvijek bila raskrsnica raznih interesa i razmeđe raznovrsnih uticaja. Takva njena situacija odrazila se i u njenoj pismenosti, književnosti i umjetnosti. U koje vrije-me prije dvanaestog vijeka počinje književni rad u ovoj zemlji, i kakve je prirode bio, teško je danas utvrditi. Pretpostavlja se da je uporedo sa grčkim i latinskim pismom poslije pokrštavanje domaćeg stanovništva počeo prodor i slavenske pismenosti, polagano rasprostiranje književnosti u ćirilome-todskom duhu, a možda i razvijanje vlastite knji-ževnosti u takvoj tradiciji. Po oskudnim spomenici-ma koji su sačuvani do danas poslije viševjekovnog njihovog uništenja potvrđeno je prisustvo četiri pisma kojim su se služili stanovnici bosansko-humskog područja: grčkog, latinskog, glagoljice i ćirilice. Vjerovatno su prva dva pisma počela osva-jati pozicije veoma rano, a njihov prodor i egzi-stencija zavisli su od dominacije jedne ili druge crkve, istočne ili zapadne. Grčko pismo ostavilo je više tragova u Humu, a latinica u Bosni. Iako prisutni sve do XV vijeka, tragovi grčkog pisma mnogo su oskudniji od latinice. Latinski natpi-si evidentirani su u periodu bosanskog srednjeg vijeka na nekim crkvenim građevinama, na novci-ma i pečatima bosanskih vladara, na nadgrobnim pločama kraljeva, itd. Humski kneževi u XII stolje-ću, a bosanski banovi i kraljevi u XIV i XV, imali su posebne latinske kancelarije osposobljene za vođe-nje diplomatske prepiske sa zapadnim zemljama i primorskim gradovima. Sa slavenskom službom u crkvi prodire i slavensko pismo, glagoljica i ćirili-ca, a latinica se upotrebljava samo s vremena na vrijeme i u specijalnim slučajevima (v. P. Anđelić, Kulturna istorija BiH, Sarajevo 1966).

V. Jagić je iznio mišljenje da je jedan od naj-starijih i najvažnijih glagoljskih spomenika uopće, Marijansko evanđelje, nastao na jugozapadu naše zemlje. Ako ovaj crkveni rukopis, napisan oblom glagoljicom i nije kasnije od većine stručnjaka pri-

hvaćen kao bosanski, dva rukopisa u fragmentima iz XII vijeka, Grškovićev odlomak i Mihanovićev odlomak, rječiti su i umnogome neosporni svjedo-ci glagoljske pismenosti i crkvene književnosti na području Bosne, odnosno Huma. Ovi spomenici pisani su poluoblom glagoljicom, koja je na prela-zu iz oble, istočne, u uglatu, zapdnu glagoljicu te je zbog njene osobenosti u posljednje vrijeme nazi-vaju i bosanskom glagoljicom. U starije glagoljske rukopise srpskohrvatske recenzije, koji bi pripa-dali po svojim jezičkim i paleografskim osobina-ma ovoj bosanskoj grupi, pribrojan je nedavno još jedan rukopis, Splitski odlomak. Po pismu bi ovaj spomenik pripadao XII stoljeću, a po nekim jezič-nim elementima novijeg narodnog govora spadao bi u početak XIII vijeka.

Vjerovatno je i prije i poslije Splitskog odlom-ka bilo i više i raznovrsnijih crkvenih spomenika u glagoljskom pismu, ali danas nema nikakvih nepo-srednih dokaza kojim bi se ova pretpostavka mo-gla utvrditi. Štaviše, Splitskim odlomkom prekida se lanac glagoljskih rukopisa za duži period. Dokaz da glagoljska književnost ovog područja ipak nije presahla nalazimo u nekim ćirilskom rukopisima s kraja XIV i iz prve polovine XV vijeka, na čijim marginama su bosanski dijaci zapisivali glagoljske glose (u rukopisu Apostola Srpske akademije na-uka u Beogradu, u rukopisu Čajničkog evanđelja i u Zborniku krstijanina Radosava, koji se danas nalazi u Vatikanu), a još veća potvrda za to je u Hrvojevom misalu, koji je između 1403. i 1415. za velikog vovjvodu bosanskog i hercega splitskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića, pisao dijak Butko. Da je glagoljsko pismo bilo u upotrebi u crkvi i van nje, dokazuju juš i epigrafi na nekoliko sačuvanih lapidarnih spomenika (natpis u crkvi u Kijevcima kod Prijedora iz XI – XII vijeka, izvjesni simboli u obliku glagoljskih slova na Kulinovoj ploči s kraja XII ili početka XIII viejka, zapis u kamenu iz oko-line Banjaluke XV vijeka, a na Humačkoj ploči kod Ljubuškog s kraja X ili početka XI vijeka primjet-ni su u ćiriličkom tekstu glagoljski uticaji). Ako se

Slovo Gorčina


još podsjetimo kako je već davno utvrđeno da su skoro svi ćirilički spomenici, počevši od Miroslav-ljevog evanđelja, prepisivani sa glagoljskih predlo-žaka, onda ćemo prihvatiti kao sigurnu činjenicu da se tokom čitavog srednjeg vijeka u bosanskoj pi-smenosti i književnosti njegovala i čuvala glagolj-ska tradicija, kao vrlo cijenjena duhovna i kulturna baština. Glagoljica je najvjerovatnije ostala u upo-trebi kao crkveno pismo u krilu Crkve bosanske. Kada je padom Bosne propala i ova crkvena orga-nizacija, iz upotrebe je nestalo i glagoljsko pismo.

Upotreba ćiriličkog pisma bila je mnogostra-nija i rasprostranjenija. Zato je i broj spomenika ćiriličke pismenosti i nkiževnosti veći i raznovrsni-ji, mada je golem broj rukopisa uništen u viševje-kovnom procjepu između neprijateljskih crkava, između zapadne i istočne, te stalnih, neprestanih mađarskih invazija i kasnijih stogodišnjih turskih pohoda i viševjekovne okupacije. Da je ćirilica ovdje u upotrebi nedugo iza njenog prodiranja u većinu južnoslavenskih zemalja, svjedoči natpis na Humačkoj ploči u Hercegovini, iz kraja X ili početka XI vijeka, nadgrobni i ktitorski epigrafi iz Travunije i srednje Bosne i Miroslavljevo evanđelje, nastali od sredine do kraja XII vijeka. Sudeći po rezultatima najnovijih paleografskih i lingvističkih istraživanja ćirilicu su u Bosnu donijeli Makednoci, neposredno ili posredstvom i uticajem Zete. Ćiri-lički bosanski spomenici mogu se po svojoj namje-ni i izradi podijeliti u nekoliko osnovnih grupa. Na prvom mjestu su svakako crkveni rukopisi pisani staroslavenskim jezikom srpskohrvatske recenzije sa elementima živog narodnog govora, a uz njih valja vezati i nekanonske tekstove: apokrife, mo-litve i sruge slične tvorevine koje spadaju u staru duhovnu književnost. Zatim bi došli tekstovi ve-zani svojom sadržinom za vjerski i kulturni život i vjerovanje srednjovjekovnog čovjeka Bosne, dati u obliku zapisa na marginama rukopisa i natpisa na građevinama i stećcima. Povelje i pisma pred-stavljaju značajno blago diplomatske pismenosti ove zemlje, naročito zato što je njegovala autoh-tone crte i nije prezirala narodni jezik. Ogromna većina duhovnih tekstova, kako kanonskih tako i apokrifnih, dobar dio zapisa i natpisa, a pogotovo povelja i pisama predstavljaju veliku vrijednost kao spomenici jezika, pismenosti, opće kulture i histo-rije, a poneki od njih izdvajaju se i nameću i savre-

menom čitaocu kao primjeri poetskog nadahnu-ća i književnog kvaliteta. Na kraju bi došla lijepa književnost. Njeni tragovi i uticaji su dosta blijedi, ali ipak živi i evidentni. Na žalost, kao i u ostalim južnoslavenskim književnostima toga doba, takva literatura, koja se njeguje naročito na dvoru vlada-laca i oblasnih gospodara, neoriginalna je, prevo-dilačka, a u najboljem slučaju prerađivačka.

Crkvene knjige sadrže skoro isključivo prevo-de Novog zavjeta, u kome istaknuto mjeto imaju evanđelja, djela apostolska, poslanice, apoka-lipsa i izvjestan broj apokrifnih tekstova. To su u stvari prepisi ranijih prevoda sa glagoljskih predložaka, sa značajnim elementima daleke sta-rine u pravopisu i jeziku, ali i sa karakterističnim prodorom živog narodn og govora po kome se i prepoznalo njihovo jezično i geografsko porijeklo. Najstariji ćirski rukopis crkvenog karaktera, Mi-roslavljevo evanđelje, pisano je negdje u Humu, za kneza Miroslava, ali ima i mišljenja da je ovaj pre-krasno opremljeni rukopis nastao možda na dvoru Kulina bana, koji je po svojoj sestri srodnik Miro-

Stećak

Slovo Gorčina


slavljev. Kulin ban je oko sebe okupljao neke zna-čajne umjetnike i poznavaoce knjige (kao što su braća Matija i Aristodije iz Zadra, progonjeni kao heretici). Trinaesto stoljeće poznato je ovdje kao vijek križarskih pohoda i lomača, pa nam je iz tog doba ostalo samo nekoliko povelja i jedan crkveni rukopis, Gligorović – Gilferdingovi odlomci, koje se sastoji iz šest listova teksta iz evanđelja. Kada je dvadesetih godina XIV stoljeća Crkva bosanska, poslije vjekovnog i nemilosrdnog progona, pono-vo stala na svoje noge, počela je da jača književna djelatnost. Iz tog vremena sačuvana su dva ruko-pisa koja u mnogome nastavljaju tradiciju ranijih glagoljskih knjiga i Miroslavljevog evanđelja. Prvi je Evađelje Manojla Grka (ili Mostarsko evanđelje), a drugi Evanđelje Divoša Tihoradića, nazvano po njegovom vlasniku, krupnom feudalcu iz Završja i pristavu na dvoru Stjepana II Kotromanića. U dru-goj polovini XIV do prvih godina XV stoljeća na-stali su sljedeći manuskripti crkvene književnosti: Četverojevanđelje iz Dovolje, Gilferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evan-đelje (ili Kopitarevo evanđelje), Nikoljsko evanđelje, Odlomak lenjingradskog apostola, Vrutoški rukopis (ili Grujićevo evanđelje), Daničićevo evanđelje (ili Drugo beogradsko evanđelje), Rukopis Krstijanina Hvala, Čajničko evanđelje, Aprakos kneza Lobano-va i Evanđelje krstijanina Tvrtka Pripkovića. U pr-voj polovini XV do sredine istog stoljeća napisane su u raznim krajevima Bosne i Huma nove knjige duhovne sadržine, poznate danas pod ovim naslo-vima: Treće beogradsko evanđelje, Mostarski listovi (ili Belićevi odlomci bosanskog evanđelja, odnosno Drugo mostarsko evanđelje), Mletački zbornik (ili Marčijanski rukopis iz Venecije), Odlomci iz Mon-tepardonea, Beogradski apostol, Zbronik krstijanina Radosava i Početije svijeta (ili Plovdivski rukopis).

Donedavno se smatralo da je broj bosanskih rukopisa crkvene književnosti toliko oskudan da je nemogućno na osnovu njih napraviti bilo kakve ozbiljnije tekstološke ili umjetničke sinteze. Pogo-tovo poslije prvog i drugog svjetskog rata, vremena u kome su nestala ili izgorjela čak tri bosanska ru-kopisa u Narodnoj bibiloteci u Beogradu (Nikoljsko evanđelje, Daničićevo evanđelje i Treće beogradsko evanđelje). Međutim, broj bosanskih medijevalnih rukopisa iznenada se, posljednjih godina, počeo povećavati, zahvaljujući novim naučnim istraživa-

njima, tako da bi se danas već moglo prići studi-oznom proučavanju ovih rukopisa, iz više važnih aspekata. Prvi seriozni pregled djela crkvene knji-ževnosti bosanskog i humskog područja crkveno-slavenskog jezika i srpskohrvatske recenzije dao je Vladimir Vrana (Književna nastojanja u srednjo-vječnoj Bosni, Napretkova „Povijest hrvatskih ze-malja“, Sarajevo 1942). Njegov popis dopunio je A. Solovjev, dodajući Vrutoški rukopis, poznat u nauci i kao Grujićevo evanđelje (Vjersko učenje Bosanski crkve, Zagreb 1948). Na Kopitarevo bosansko evan-đelje upozorio je Svetozar Radojičić, vraćajući ga iz zaborava (Stare srpske minijature, Beograd 1950). Na Mletački zbornik i Odlomke iz Montepardona ukazao je Jaroslav Šidak (Problem bogumilstva v Bosni, Zlodovinski časopos 1-4, Ljubljana 1955), a na Evanđelje Divoša Tihoradića J. Đurić i R. Iva-nišević (Jevanđelje Dvoša Tihoradića, Zbornik Vizantološkog instituta, br. 7, Beograd 1961). U najnovije vrijeme pronađen je štaviše i jedan novi glagoljski književni spomenik, pisan poluoblom bosanskom glagoljicom Splitski odlomak – o nje-mu je opširno i studiozno posao Vjekoslav Štefanić (Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakci-je, Slovo br. 7-8, Zagren 1957), čime je, kao što smo i ranije spomenuli, i baština glagoljsko književno-sti iznenada obogaćena.

Bosanski crkveni književni spomenici, kako glagoljski tako i ćirilički, pisani su na pergamen-tu, a pokasno, krajem XIV i početkom XV vijeka, ulazi u u potrebu hartija za pisanje knjiga. Na pa-piru su pisani sljedeći manuskripti: Četveroevanđe-lje i Dobolje, Mostarski listovi, Beogradski apostol i Zbornik krstijanina Radosava, u svemu dakle četiri rukopisa, nastala, u vrijeme kada je papir ušao u upotrebu i u kraljevsku dvorsku kancelariju u Su-tjesci, Bobovcu i Jajcu.

Samo jedan fragment jedne crkvene knjige iz vremena bosanskoi samostalnosti čuva se danas u samoj Bosni – Čajničko evanđelje. Ostali rukopisi dospijeli su tokom vijekova na razne načine u ra-zne krajeve svijeta. Tako su mnogi stigli u biblio-teke i muzeje Lenjingrada i Moskve, četiri u Italiju (u Vatikan, Veneciju i Montepardone), po jedan je u Carigradu, u Turskoj, u Plovdivu, u Bugarskoj, a relativno mali broj nalazi se u jugoslavenskim bibliotekama i manastirima. Kao što smo ranije napomenuli, tri duhovne knjige bosanskog porije-

Slovo Gorčina


kla stradale su prilikom požara od bombardiranja Narodne biblioteke u Beogradu, a Srećkovićevo evanđelje je negdje zagubljeno. Novija traganja u zemlji i inostranstvu bila si dosta uspješna u otkri-vanju nepoznatih bosanskih rukopisa. Zato postoji opravdana nada da će se naići i na nove primjerke, naročito u bibliotekama Sovjetskog Saveza, Bugar-ske i Italije, a posebno istraživanjem starih rukopisa u manastirima,u krajevima gdje je zabilježena jaka emigracija Bosanaca poslije propasti bosanski dr-žave. Zahvaljujući Vl. Mošinu i J. Šidaku koji su ne-davno boravili u Lenjingradu u cilju identifikacije i obrade starih bosanskih rukopisa, sada znamo za još neke spomenike bosanske crkvene književnosti. Mošin je upozorio na Odlomak lenjngradskog apo-stola (K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Gilfer-dinga GPB, Trudi Otdela drevnorusskoj literaturi Instituta russkoj literaturi XV, 1958) i Evanđelje iz Dovolje (Paleografski album na južnoslavovenskoto kirilsko pismo, Skopje 1966), a Šidak na Aprakos kneza Lobanova (Bosanski rukopisi u Gospodarsr-tvenoj publičkoj biblioteci u Lenjingradu, Slovo 17. Zagreb 1967). Prije deset godina u svim rasprava-ma govorilo se o broju od blizu dvadesetak bosan-skih medijevalnih rukopisa, a danas, poslije prvih sistematičnijih iztraživačkih pothvata, već znamo za skoro tridesetak manuskripta te vrste. Razlika, zaista, ohrabruje!

Bosanske duhovne knjige objavili su ponajvi-še stručnjaci – filolozi, proučavajući u njima pr-venstveno pravopisne i dijaktološke osobine, ne ulazeći mnogo u analizu i ocjenu sadržaja objav-ljenih tekstova. Njima pripada zasluga u otkriva-nju porijekla pojedinih manusripta. U posljednje doba posvećuju im sve veću brigu historičari koji proučavaju problem Crkve bosanske, u nastojanju da na primjerima potvrde ili pobiju mišljenje o heretičkom učenju bosanskih patarena (neomani-hejskom, bogumilskom, odnosno o dualističkom učenju što je u raznim krajevima i raznim periodi-ma dobijalo i razno imenovanje). Tako je A. Solo-vjev kao rukopise sa bogumilskom crtom označio sljedeće knjige i odlomke: Daničićevo i Nikoljsko evanđelje, Srećkovićevo i Grujićevo evanđelje, Bata-lov fragment, Hvalov zbornik i Zbornik krstijanina Radosava, napominjući da mnogi rukopisi nisu još proučeni detaljnije te bi njihova analiza dala još značajnije rezultate u pogledu ideološkog sta-

va njihovih autora (Vjersko učenje Bosanski crkve, JAZU Zagreb 1948). Đ. Sn. Radojičić, na osnovu najnovijih istraživanja, pribraja ovim njigama kao bogumilske: Divoševo evanđelje, Mletački zbornik, Kopitarevo evanđelje i Početije svijeta iz Plovdiv-ske biblioteke, sa ogradom za posljednji rukopis:

„Svakako je iz Bosne, ali je veliko pitanje da li je bogumilskog postajanja.“ (Jugoslovenski ćirilićki rukopisi, Život br. 1-2, Sarajevo 1967). Na osnovu jedne glose pisara, J. Šidak je nedavno došao do zaključka da Evanđelje Tvrtka Pripkovića pripada također Crkvi bosanskoj (v. cit. čl). Uz mišljenje Jordana Ivanova, izvrsnog poznavaoca slavenske srednjovjekovne književnosti, o bosanskom pori-jelu apokrifne i heretične apokalipse, poznate u na-uci kao Bečka tajna knjiga, sačuvane na la tinskom jeziku XII vijeka, pristao je Solovjev i neki drugi naši historičari, čime je još više obogaćen ne samo broj knjiga nego i značaj stare bosansko književno-sti. Bečka tajna knjiga i Početije svijeta, prvorazred-ne su karike u lancu jedne literature čiji su dijelo-vi iskidani i uništeni, ali po njima i po izvjesnim tragovima ostavljenim u glosama na marginama pravovjernih kodeksa i usmenoj književnosti mo-žemo da naslutiom elemente jedne dualističke ko-smogonije u čijem vjerskom, odnosno ideološkom znaku je živio bosanski čovjek srednjeg vijeka.

Heretička Tajna knjiga (latinski prevod nala-zi se u bečkoj Nacionalnoj biblioteci) nastala je u vrijeme snažnog prodora ćirilice i neomanihejskih učenja, koji je dolazio u isto vrijeme možda i kao dva vida iste pojave. To je jedna od onih heretičkih knjiga o kojima s gnušanjem govore inkvizitori za-padne crkve, odnosno knjiga načastiva, koju ana-temišu sinodici istočne crkve. Poslije objuracije na Bilinom polju kod Zenice, na kome su se bosanski krstijani i krstijanice odbranili od optužbi Rima, a Kulin ban vješto spriječio mogućnost da mađarski križari, krstom, ognjem i mačem, urazume optu-žene bosanske žitelje, bosanski patareni prilagođa-vaju se svom novom položaju i svoje učenje, kao i njihovi istomišljenici od Carigrada do Provanse, kamufliraju pravovjernim, ortodoksnim simbo-lima. Ne usuđuju se više da prepisuju zabranjene knjige i vrlo su marljivi u prepisivanju i promi-canju kanonskih knjiga, uglavnom knjiga Novog zavjeta, u kojima počasno mjesto zauzimaju tek-stovi Ivana Bogoslova, autora jednog od evanđe-

Slovo Gorčina


lja i Apokalipse. Ovi biblijski tekstovi, zajedno sa djelima apostolskim i poslanicama, bili su glavna i svakodnevna lektira patarena i vjernika njihove cr-kve. Njima možemo pridružiti jedan broj apokrifa, zabilježen u nekim rukopisima, kao što su Hvalov zbornik i Mletački zbornik, Početije svijeta (koje nekim stavovima asocira na dalekog svog pretka

– Tajnu knjigu), Povijest o Abagaru (apokrif prene-sen u bosanski katoličku književnost i zasvjedočen kasnije u Bugarskoj, objavljen u Veneciji kao prva štampana knjiga namijenjena Bugarima). Sadr-žine, simbole i vjerovanja zapažena u apokrifima pronaći ćemo ponovno u zapisima, koji su se kao ljekaruše i talismani održavali i kasnije, kroz vije-kove, marljivo prepisivani bosanskom ćirilicom. Takav jedan zapis pod naslovom Molitva ot treska iz druge polovine petnaestog vijeka, nastao u oko-lini Foče, sačuvan je do danas, a značajan je naro-čito kao indikator koji nas može uputiti u karakter jedne vrste književnosti svog doba, nestale u tami vjekova, a sačuvane samo u narodnoj književnosti.

Poseban način mišljenja, sa izvjesnim heretič-kim elementima u odnosu na učenje pravovjernih crkava, zacrtanim slovom i duhom Tajne knjige, do-šao je do izražaja u tumačenju kanonskih tekstova. Ta tumačenja su vršena, iz opreza zbog svakodnev-nih opasnosti od inkvizitorske intervencije, usme-nim putem, ali se poneki komentator nije mogao suzdržati a da na marginamane zabilježi poneki zapis koji nam može pomoći da odgonetnemo su-štinu patarenskih komentara. Ona se sastojala od dva osnovna elementa: razbijanja i kritke izvjesnih dogmi kao i protesta protiv svemoći vladajućih cr-kava i države. U tom pogledu najinteresantnije su glose iz Srećkovićevog evanđelja, koje spadaju u po-sebnu podvrstu srednjovjekovne duhovne književ-nosti, poznate pod imenom Razumnik (ili Pitanja i odgovori) u starim slavenskim književnostima, a na zapadu kao Lucidarius (Prosvjetitelj). Za razliku od ovih glosa koje imaju apokrifni karakter, bosan-ske glose iz navedenog rukopisa umnogome for-siraju heretička, bogumilska shvatanja. Po ovom patarenskom glosatoru, koji misli u duhu principa dualističkog pogleda na svijet, čovječje su duše an-đeli zavedeni od Sotone kao božjeg suparnika. Te duše su zarobljene u materijalnom svijetu, u ljud-skom tijelu, a mogu se spasiti samo milošću bož-jom, a ne euharistijom. Stari zavjet je vjera Jidi-

na. Krštavanje vodom ne može pomoći ljudskom rodu, a Ivan Krstitelj nije svetac nego vodonosac, te je ispravno i korisno samo duhovno krštenje, o kome poučavaju svaki dan vjernike dvanaest apo-stola, što se može odnositi na na dvanaest starješi-na Crkve bosanske. Zapadne crkva je prema ovoj interpretaciji Sotonina crkva, koji služi gospoda-ru vijeka, knezu vijeka (ovog svijeta). Glosator iz Grujićevog evanđelja (Vrutoškog rukopisa) govori u svojim zapisima o istočnoj crkvi kao podmitlji-voj, jer se njene starješine postavljaju na visoke po-ložaje pomoću mita (srebrom i zlatom). U drugoj glosi u istom rukopisu dijak upućuje prekor svom starješini „prepodobnejšem Ratku“, nazivajući sebe „gladnim siromahom“. Možda se prvim zapi-som aludira i na samu bosanski crkvu, koja je u novije doba uživala status državne crkve, i na Rat-ka, kao jednog od njenih starješina što su se počeli bogatiti služeći interesima države i nekih moćnih njenih predstavnika, dok je nasuprot tome stanje dijaka, koji se nalazi na tako nezavidnom položaju da mora čak i da gladuje, mada vrši dobro i pošte-no svoju dužnost, teško i nesigurno. Učenje Crkve bosanske, izraženo u glosama na marginama iz-vjesnih bosanskih rukopisa do kraja je rasvijetlje-no rukopisima iz knjiga katoličke crkve, nastalim iz potrebe za pobijanjem „manihejskih zabluda“, kojim je kao idejnom kugom bila zaražena Bosna. Najvažniji među njima je spis iz XIII vijeka, poznat pod naslovom Važni momenti i primjeri uzeti iz ra-sprave između katolika – Rimljanina i bosanskog patarena (vid F. Rački, Prilozi za povjest bosanskih patarena, Starine I, Zagreb 1869).

Ranije smo naveli jedan slučaj koji govori o stanju pisaca, pisara – dijaka. O odnosima dijaka i feudalaca govori i glosa jednog od prvih pisaca u XII stoljeću, dijaka Grigorija, koautora Miro-slavljevog evanđelja. U njoj „grešni Grigorije“ za-mjera svome knezu, gospodaru Huma, što ga ne štiti, ma da bi za težak i kvalitetan rad koji za njega obavlje morao to da čini. Ostali glosatori, svaki na svoj način, daju i druga zanimljiva svjedočanstva o svom vremenu i ljudima. Tako krstijanin Hval u svom rukopisu, što ga je pisao „zlatom kako i črni-lom“, moli čitaoce da mu ne zamjere ako je štogod u pisanju pogriješio, a krstijanin Radosav dajući podatke o svom djelu, u kome se uz Apokalipsu nalazi i jedini sačuvani obrednik bogumilske cr-

Slovo Gorčina


kvene službe, ispovijeda, iskreno se tužeći, da su mu ruke otešćale od napornog i odgovornog rada na izradi knjige. Veoma lijepi su zapisis krstijani-na Stanka Kromirijanina na marginama odlomka Batalovog evanđelja (poznatog i kao Lenjngradsko bosansko evanđelje). Stanko piše o tepačiji Batalu, koji je veliku šažnju posvećivao patarenima, kao o čovjeku goleme moći i ugleda u tadašnjem druš-tvu. Neki detalji ovog zapisa kazani su vrlo sklad-no, čistim narodnim jezikom, zahvaljujući čemu ove glose mnogi uvrštavaju u književne tvorevine svoje epohe. Kromirjaninov popis starješina bogu-milske crkve u istom rukopisu dragocjen je histo-rijski podatak ne samo za izučavanje razvoja Crkve bosanske nego i čitavog bogumilskog pokreta na Balkanu. Naime, u prvom dijelu popisa, koji poči-nje sa Jeremijom kao rodonačelnikom (poznatim u istoriji i iz nekih drugih spomenika i ponekad poistovećenim sa popom Bogumilom), nalaze se imena svih herezijarha do djeda Rastudija, za koga se pretpostavlja da je osnivač prvi put čvrste bo-sanske patarenske crkvene organizacije, a zatim imena bosanskih djedova, episkupa Crkve bosan-ske do vremena u kome je živio Stanko Kromirja-nin, dakle do 1393. Radeći na knjizi za Divoša Ti-horadića, anonimni dijak iz Završja zastao je kod riječi krin, ne znajući šta ona znači. Presretan da je saznao njen smisao, on hita da to zabilježi: „Lilije, cvijetu ime – krin…“

U jednom rukopisu s kraja XIV stoljeća dijak se na margini ovako potpisao: „A zapisa božjom milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Prinković, ze-mljom Gomilanin“. Kasnije će se na istoj stranici ruka nekog pakosnog pravovjernika dopisati na račun bosanskog heretika sljedeće: „I bog zna – neka je to svinja bila!“

Po knociznosti i nekim formalnim osobinama zapisima su slični natpisi, koji se pojavljuju naj-više na stećcima, a zatim na crkvenim građevina-ma, sudačkim stolicama, mauzolejima, kaznenim pločama, itd. I kao što pisac zapisa na marginama svojih ili tuđih knjiga mora u nekoj mjeri da se drži izvjesnih pravila u formiranju rečenice, proporcija i sadržaja zapisa, tako i pisci epigrafa imaju prilič-no strogo određene formulare, o kojima su morali voditi računa. Naročito je takav slučaj sa nadgrob-nim tekstovima – epitafima, što je i razumljivo s obzirom da grobno slovo mora da sadrži dostojan-

stvo i mjeru u stilu i jeziku zbog bola što valja da ga izrazi. U sadržaju nekih bosanskih i humskih epigrafa ima izvjesnih reminiscencija na stare grč-ke i latniske natpise, kao i na suvremene il talijan-ske epitafe, ali se ovdje ne radi o direktnom uticaju tih tekstova, nego o rezultatima koji su prozašli iz istog napora i raspoloženja da se nađe adekvatan tekst motivu iz kojeg bi trebalo da proizađe. Po toj istoj logici stvaralačkog umjetničkog akta našle su se istovetne ornamentalne realizacije izvjesnih motiva na stećcima i meksičkim lapidarnim spo-menicima, te valja odlučni odbiti one pedante koji po svaku cijenu i u svakoj prilici traže uzore na kojima je izraslo domaće stvaralaštvo, nalazeći se uvijek u jednom inferiornom položaju i stanju u odnosu prema svemu što je strano, pa bilo i manje interesantno, čak i mnogo manje originalno. La-pidarni natpisi počinju obično frazom: A se neka se zna… ili A se leži…, već prema prirodi natpi-sa. Epitaf u najviše slučajeva obavještava prolazni-ka, čitaoca, da je pokojnik pokopan na plemenitoj baštini, ponekad se navede i ime lokacije, a često i ime osobe, obično iz uže porodice pokojnika, koja podiže spomenik. Većina natpisa ne spominje pis-ca epitafa, ali su neki dijaci smatrali da njihov dje-lo ne treba da ostane u tami anonimnosti, te su se potpisivali, obično svojim imenom.

Najveći broj epigrafa ne probija koru i oklop sheme što se nametnula kao obrazac za sve sluča-jeve. Ali ima priličan broj natpisa koji su rezultat dubokih ličnih emocija i senzacija autora, izazva-nih jačinom tragičnosti događaja o kome je treba-lo ostaviti svjedočanstvo potomstvu. Ima epigrafa koji svojom konciznošću i misaonošću mogu da zaplijene i kritički raspoloženog čitaoca našeg vre-mena, a ima tekstova čiji poetski patos može da zagrije i pravog literarnog sladokusca, čak i onoga koji priznaje samo najmoderniji izraz u umjetnosti. U epitafu Bogčina, sina Stipka Ugrinovića, ureza-nom u stećak u Kotarcu koj Sarajeva, sa savršenom jednostavnošću opisana je zla sudbina mladog po-kojnika:

Mlad sa ovoga svijeta odoh –A jedan bijah u majke…

Neizmjerna je tuga utamničenika koji je tru-nuo u vlazi i tami blagajske tamnice, podignute is-pod zidina dvorske tvrđave humskih knezova, na

Slovo Gorčina


brdu Humu, ispod koga izvire bujna i modra Buna. U jednom kamenu od miljevine uznik je, možda i samim golim noktima, uspio da ureže svoj bolni i zatomljeni krik:A ovo pisa Vrsan Kosarić,sužanj, koji se ne raduje…Život je čudo, a smrt je zagonetka o kojoj valja voditi računa kao misteriji što nas neminovno grabi. Zato je motiv smrti, kao neminovnost, najčešće prisutan u mislima ovjekovječenim u kamenu. Ovozemaljski život je tmača, mrak, apsurd, iz kojeg treba što prije izaći, jer je produkt načela zla. Anonim iz Gorice obilježio je svoj grob, nadajući se nekom novom, svjetlijem žiću:

Odar zapisah ja u tmačii ostavih mudroza novi čas…

Ivan Maršić iz zapadnog Huma, jednostavno i bez ironije, bilježi jednu gorku istinu o ljudskoj sudbini, što ju je na kraju svog života kao najdra-gocenije iskustvo stekao, predajući ga u vidu poru-ke onima što dolaze poslije njega:

Dugo na zemlji živjeh ja –osamdeset i osam ljeta.a ništa ne ponesoh!…

Jedan žitelj sa Lašve, iz okolice Travnika, reći će to još tiše i dublje:

A ovdje leži Dragajna kraju –ništ…

Radojica Bilić iz Starog sela kod Jajca nije bez taštine podigao sebi biljeg za svog života, ali njego-vo slovo o smrti nosi u sebi iskrenu bol zbog pro-laznosti ovog svijeta, i tugu s kojom valja upoznati i druge. Svojoj rodbini, susjedima, namjernicima i putnicima obraća se on, uz pomoć dijaka Veselka Kukulamovića, ovako:

Moljubratijui strinei nevistepristupitei žalite me…jer ćete biti vikako jesam ja,

a ja neću bitikakovi jeste vi! …

Nepoznati patnik iz Goražda na Drini zažalio je za čudima ovoga svijeta u kome je čovjek samo privremeno nastanjen, stranac, i putnik što je sa-znao da je samo prošao putevima ispod tajnovitog neba, da bi mogao na kraju tog kratkog i snovitog puta iskreno rezignirati:

Čuždome –željeti ovoga svijeta…

Daleki i duboki, skoro vanvremenski i vanpro-storni uzdah Stipka Radosalića, koji je živio negdje krajem četrnaestog stoljeća u Premilovom polju, dopire iz tame vijekova sve do nas i preko nas, u budućnost iskopanu i za našu neizvjesnost, potre-sajući sva naša čula i dubeći po svim našim misao-nim spekulacijama:

Bože, davno ti sam legaoi vele ti mi je ležati…

Niko nije pošteđen iskušenja i gorčine smrt-nog časa, ni ubogi ni uzmožni. Na kamenu kneza Tvrdisava Brsnića iz Bujakovine stoji uklesano slo-vo proste istine i neumitne pravde:

Počten vitez –ovdje jadan dojde…

Blaga tuga provijava kroz natpis iz Svitave:Rodih seu veliku radost,a umrijehu veliku žalost.

Ne samo ironije, nego i pravog crnog humora ima na stećku Juraja Ivanovića iz srednje Neretve:

A se piše na krstu Jurja:Da je znati svakomu čovikukako stekoh blagoi š njega –pogiboh…

Ne stećku Radosava Mrkšića iz Miruša u Travuniji izrečena je jedna oštra misao koju teš-ko može bez svetogrđa podnijeti bilo kakav nad-grobnjak. To je osuda smrti poslane od nekoga u kome je otjelovljena nepravda, od sile koja može biti samo opaki, crni i nemilosrdni bog, zbog koga

Slovo Gorčina


mogu biti izrečene ivako sarkastično poentirane riječi:

Stah,boga moleći,i zla ne misleći –i ubi me grom!…

Ali, smrt dolazi ponekad u pravi čas, kao po-sljedica i zasluga, kao otkupljenje za nepravedno djelo što ga je neko učinio. Ubistvo ne dolikuje pravednom čovjeku, boriti se smije samo u praved-nom ratu, u onome koji se vodi protiv rata, protiv zla. U samoodbrani . Dabiživ Drašković kažnjen je u času u kome je odlučio da sudjeluje u nekom krvoproliću, u kome nije trebalo da se nađe:

Kada htjeh pobiti –tada i umrijeh…

Život je isprepleten sa tisućama zamki i tajni i u njemu nije lako prosuditi šta je dobro a šta zlo. Odgovornost sudija je zato tim teža i veća. Ako vr-hovni sudija može da pogriješi u procjenama grije-ha koje čine ljudske duše, zemaljski suci su tim pri-je i više skloni zabludama u ocjeni težine prestupa, o zločinu i kazni, te je time i njihova uloga delikat-nija. Vlast na zemlji je kratka i privremena i pred velikim sudištem poslije smrti sve ćemo polagati račune. O toj temi, o sudištima i sucima, izrečena je drevna mudrost na kamenoj sudačkoj stolici u Hodovu:

Pogledajovaj kamen –Čiji li je bio?Čiji li je sade?Čiji li neće biti?

Najstarija žarišta lapidarne pismenosti nalazila su se u starom Humu i u središnjoj, banskoj Bosni. Jedan natpis u Humcu na Trebižatu uklesan je u ktitorsku ploču već krajem X ili početkom XI vi-jeka, a uklesao ga je župan Krsmir Eretović. Neko-liko natpisa iz okolice Trebinja potječu iz sredine i kraja XII vijeka. S kraja istog vijeka sačuvani su natpisi Kulina bana, sudije Gradiše i kaznaca Nes-pine u okolini Visokog i Zenice, u centru ondašnje bosanske države. Kao treći centar pismenosti ove vrste može se označiti okolina Vidoške (današnjeg Stoca), u kojoj je prvi epitaf pronađen tek s počet-

ka trinaestog stoljeća, ali se tu razvijala lapidarna epigrafika tokom čitavog srednjeg vijeka da bi svo-ju kulminaciju dostigla u XV stoljeću. Najveći broj natpisa u ovom području pronađen je u Boljunima, jugozašadno od Radimlje i Stoca, čija nekropola sa svojih dvadesetak natpisa izbija na prbo mjesto na čitavom bosansko-humskom području. Zanimlji-ve oaze tekstova u kamenu postoje takođe u okoini Blagaja, sjedišta humske vlastele, gdje je prvi natpis, ktitorski , zabilježen već krajem XII vijeka, zatim u dolini Lašve, kojom je nekada vladao tepčija Bata-lo, te u bosanskom Podrinju, od Foče do Vlasenice i Srebrenice, glavnog rudarskog centra zemlje. U najnovije vrijeme registriran je veći broj epitafa na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine, što je još jedan novi dokaz o velikom kulturnom uticaju zračenom iz centra i u najudanjenija područja zemlje, pa i ona u kojima je prisustvo neprijateljski raspoloženih i agresivnih Ugra bilo vrlo često. Najpoznatiji dijaci i kovači koji su pisali i klesali natpise u kamenu jesu: Prodan i Miogost u središnjoj Bosni, Veseoko Kukulamović i Vukašin u području Lašve i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Grubač i Krilić u okolici Stoca, Nikola Dragoljević i Dragoje dijak u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni, i drugi, ma-nji ili više danas poznati.

Postavljanje stećaka nastavljeno je i u doba turske okupacije, ali sa raspadom i nestankom Cr-kve bosanske sve više je iščezavao i ovaj zanimljiv običaj i kult u spulkralnoj kulturi Bosne. Izvjesni ikonografski motivi i simboli sa stećaka jedno vri-jeme su se zadržali na nadgrobnjacima katolika i pravoslavnih koji su nekada pripadali pataren-skoj sljedbi, da ubrzo prepuste mjesto pravovjer-nim oblicima obilježavanja mrtvih. Snažan uticaj stećkovske tradicije naročito dugo se zapažao na muslimanskim nišanima, kako u arhitektonskom oblikovanju tako i u izvjesnim simbolima reljefa, a na nekim su epitafi muslimanksim pokojnicima napisani u potpunoj tradiciji kako u stilu i jeziku tako i u pismu (bosančicom). Takvi spomenici sa starim simbolima mogu se danas vidjeti na sarajev-skim grobljima, kao i u sarajevskoj okolici (Bulozi i drugi). Zato nije nikakav paradoks da se poneki primjerak stećka nađe i danas ne samo u grobljima pravovjernih Hristovih sljedbenika nego i u starim grobištima pristalica Muhameda, koji je u vrijeme

Slovo Gorčina


propagande za prelaženje na islam proglašen za onoga što je najavljen u Evanđelju (Inđilu kod mu-silmana), za patarenskog Paraklita (Utješitelja).

Velike zasluge u otkrivanju stećaka i ostalih la-pidarnih spomenika imao je saradnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu Ć. Truhelka, koji je i nekoliko desetina godina objavio najveći broj epigrafa, od kojih su većina epitafi. Još 1890. Godine V. Jagić je upozorio na važnost ovakvog napora, naglašavaju-ći: „Ako ćemo da sudimo po epigrafici, za Bosnu i Hercegovinu se može reći – koji ste bili posljednji, bićete prvi! Jer, nema slovenske zemlje iz koje bi u novije vrijeme izišlo na vidjelo toliko slovenskih natpisa, koliko iz ove zemlje… Stari ćirilski natpisi ostaće svakako, da li s bogumilstvom ili bez nje-ga, to će riješiti budućnost – vrlo znamenita po-java u životu našeg naroda ovih krajeva“. (Einige Worte ueber bosnische Inschriften auf Grabsteinen, Wissenschaftliche Mitteilungen aus BiH, Wien 1895). Jagićeva predviđanja su se do kraja ispuni-la. Natpisima na stećcima bavili su se mnogi uče-njaci velikog renomea, među njima K. Jureček, a u najnovije vrijeme mnogi lingvisti, istraživači stare književnosti i umjetnosti, medijevalisti iz naše ze-mlje: V. Ćorović, A. Solovjev, J. Šidak, Đ. Sn. Rado-jičić, A. Benac, M. Vego, S. Ćirković, Š. Bešlagić, B. Hrabak, i mnogi drugi. Potvrđeno je da su pored vlastela i vlasteličića i ostalih žitelja pod stećcima pokopani patareni raznog ranga i hijerarhije Cr-kve bosanske, kao što su djedovi, gosti, strojnici, te ostali krstjani i krstjanice i obični vjernici pozna-ti kao mrsni ljudi. To ne isključuje mogućnost da pod stećcima ne leže i pripadnici drugih religija, naročito pod onim nagrobnjacima gdje su poko-pani bivši patareni, što prihvatiše poslije propasti Bosne druge religije, posebno islam. Na žalost, od velikog broja epigrafa ostao je samo manji dio, jer su tokom vjekova uništavanjem stećaka uništavani i natpisi na njima. Približno tačan broj znaćemo uskoro, kada M. Vego završi svoj korpus, od kojeg su do sada izašle tri sveske pod naslovom Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine (Sa-rajevo, 1962 – 1964).

Posebnu vrstu pisanih spomenika predstavljaju manuskripti povelja, darovnica i pisama državne kancelarije, oblasnih gospodara i pojedinaca, po-čevši s povljeom Kulina bana iz 1189. do posljednje povelje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana To-

maševića iz 1461. i sličnih dokumenata pojedinih značajnih feudalaca do kraja XV vijeka. Okovane zakonima uobičajenih formula i šablona, povelje i slični rukopisi u prvi mah mogu da djeluju stereo-tipno, hladno, pa i dosadno. Dubljim poniranjem u njihovu sadržinu otkrićemo tek tada dijelove koji imaju veću vrijednost nego što ga pruža goli do-kumenat, pronaći ćemo zrnca još nepoznate zlatne žice, pa i čitave partije poetski nadahnutog teksta, čak i onda ako dijak i nije išao za književnim rezul-tatom i poetskim kićenjem. Sadržinom su bogate povelje humskih knezova XIII vijeka, a naročito su zanimljiva pisma kneza Črnomira i općine Popo-vo – u njima se otvoreno i gnjevno govori o nedo-sljednosti i prevrtljivosti Dubrovčana, na koje su poruke i naslovljene. Sačuvane su iz tog vremena i četiri povelje Mateja Ninoslava. Prekid u djelo-vanju bosanske banske kancelarije traje od sredine trinaestog do dvadesetih godina četrnaestog stolje-ća, do dolaska Stjepana II Kotromanića na bansku stolicu, a slično je i sa djelatnošću u Humu, u kome je šutnja i mnogo duža. Povelje bana Stjepana II i njegovog brata Vladislava odlikuju se bogatstvom naracije, koja je naročito došla do izražaja u darov-nici izdatoj Vlatku Vukosaviću za „njegovu vjernu službu“, u kojoj mu je poslužio sa tri junačka djela što ih učini u raznim prilikama, a naročito u su-kobu sa mladim kraljem Dušanom kada se s njim sukobio u Raškoj. Iz nje potiču proklinjanja „bez-božnih i poganih babuna“, u koje se ubraja i sam bosanski ban. Opis tih junačkih djela umnogome podsjeća na slične opise u deseteračkim narodnim pjesmama koje su nastale mnogo kasnije. Veoma je upečatljiva povelja istog bana kojom daruje Dubrovnik Stonskim ratom i Prevlakom, „sve do zgorenja svijeta“, do strašnog sudišta, najavljenog u bosanskoj Apokalipsi. Za vrijeme kralja Tvrtka domaći dijaci dolaze u sjenu logoteta Vladoja – on u kraljevsku kancelariju uvodi stil i jezik raških povelja, što je naročito jako izraženo u prvim di-jelovima dokumenata – intitulaciji i arengi, sveča-nom uvodu u kome se iznosi opća motivacija akta, povezana sa vjerskim shvatanjima tog vremena po kojem je vlast dar božji, potreban da se prenosi i na druge. Naročito je izrazita arenga u Tvrtkovoj povelji od aprila 1378. kojom obnavlja trgovačke veze sa Dubrovčanima. Svojom rječitošću i poet-skim nadahnućem izdvaja se posebno darovnica

Slovo Gorčina


kralja Dabiše vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću iz 1392. To je jedan od najljepših tekstova našeg jezika srednjeg vijeka. Zanimljive su i neke pove-lje pojedinih oblasnih gospodara, a među njima se ističe darovnica braće bjeljaka i Radiča Sankovića, kojom nakon smrti kralja Tvrtka, otkidajući se polako od autoriteta centralne vlasti, daruju Župu konavaosku gradu Dubrovniku, kao njihovu drev-nu baštinu, silom otetu od strane raške i humske gospode. Nisu nezanimljive povelje i pisma Pavlo-vića, Kosača i Hrvatinića, kao ni hercega Stjepa-na i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana, odnosno Ahmeda Hercegovića. Od ostalih vrsta pismenosti koja se njegovala na dvorovima zani-mljivi su takođe trgovački ugovori (kao onaj što je kralj Tomaš sklopio sa knezom Nikolom Trogira-rinom), rodoslovi (od kojih se izdvajaju dva: prvi, nepoznatog dijaka iz Polimlja, kojim izvodi porije-ko kralja Tvrtka iz nemanjićke loze, kako bi se do-kazalo njegovo pravo na kraljevsku krunu i, drugi, rodoslov što ga jedan od bivših dvorjana na dvoru vojvode Radoslava Pavlovića izreče u dubrovačkoj kancelariji, kako bi dokazao pravo Juraja Bogišića

– Hvalovića na nasljedstvo od svog srodnika Braila Tezalovića). Neka vjerovna dokumenta mogu nam pomoći da dobijemo odličan uvid u odnose i nara-vi ljudi jednog dalekog doba, kao što su na primjer vjerovnice Jelene Grube. Srednjovjekovnih ljetopi-sa Bosna nema, što ne znači da ih nikada nije ni imala. Kao i mnogi srugi spomenici pismenosti i književnosti i bosanske kronike nestale su u tami vijekova. Zahvaljujući podacima nekih historičara iz kasnijeg doba mi ipak danas znamo za imena dvojice ljetopisaca. Dubrovčanin Jakov Lukarević, koji je djelovao na razmeđu XVI i XVII stolje-ća, spominje ljetopisca Manojla Grka (kao „ducis Harvoia Harvatich cronista Emanuele Greco“), a iz ljetopisa jednog drugog bosanskog ljetopisca, Mi-lića Velimislića („Milich Velimiseglich, cronista di Bosna“) uzeo je podatke o događanjima u Humu što su se dogodili oko 1171. godine (J. Luccari Co-pioro ristretto degli annali di Rausa libri quatro, Ve-nezia 1605). Ljetopis Fra Nikole Lašvanina sačinjen je najvjerovatnije i na osnovu neke medijevalne bosanske kronike što ju je ovaj kronista imao u ru-kama, u originalu ili u prepisu.

Od književnih djela, za koje se zna da su sigur-no postojala u Bosni, spominje se na prvom mje-

stu Povjest o Aleksandru (ili Aleksandrida) još u XIV stoljeću. (S. Nazečić, Književnost Bosne i Her-cegovine, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2, Zagreb MCMLVI). Na jedan kasniji rukopis iz Roudnica u Češkoj, pod naslovom Aleksandar Velik upozorio je V. Jagić, objasnivši njegov tekst i davši komentar o njemu. Pretpostavlja se s pravom da su na dvo-rovima prepisivani i drugi rukopisi ondašnje lijepe literature, koja je kao lektira dopunjavala apokrif-ne tekstove. Pa i samih apokrifnih pripovijesti mo-ralo je više biti, što potvrđuju i pojedine priče što danas pripadaju narodnoj, usmenoj književnosti, sa izrazitim elementima doketizma, i drugim ka-rakteristikama neomanihejskog učenja, onemogu-ćavanog vijekovima u pisanoj književnosti. Postoje posredno svjedočanstva o lirskoj i epskoj poeziji – njegovala se na dvorovima, ali i u narodu. Poznate su bile neke pjesme o Radosavu Pavlovići, a jedna pjesma, bugarštica, o vjernoj službi, toliko zago-varanoj i cijenjenoj u Bosni, pod naslovom Kako se Nikola Radanović odvrgao od svoga gospodara, od-nosi se na oblasne gospodare iz Srebrenice, Dinči-ći – Kovačeviće. Do danas je sačuvana, pretrnjevši razumljive redakcije od dubrovačko-dalmatinskih prepisivača, ali je u njoj u osnovi ostala bosanska fraza i leksika. Sličan slučaj je i sa drugom bugar-šticom, poznatom pod naslovom Razbolje se Đer-zeleze, nastaloj takođe u drugoj polovini XV vijeka i modificiranoj kasnije, prema ukusu prepisivača i pjevača. Na dvorovima kraljeva i najkrupnijih feu-dalaca postojale su grupe glumaca, svirača i igra-ča, koje su često puta nastupale ne samo da zabave svoje gospodare nego su odlazile i na razne feste u Dubrovnik. Pojedine tvorevine iz njihovog re-pertoara ulazile su u narod, mapćene i prenešene s usta na usta. One su uticale na stvaranje umjet-ničke književnosti dubrovačkih literata XV i XVI stoljeća, au Bosni su postajale dio bogate narodne književnosti, koja će dati tada i kasnije najljepše primjere pripovijedaka, poslovica, a naročito lir-skih pjesama i balada, što će u XIX vijeku, kada se za njih saznalo, proslaviti našu narodnu poeziju u svijetu.

Dugo vremena književni historičari, a naro-čito književni kritici u svim južnoslavenskim ze-mljama, gledali su na staru književnost skoro sa prezrenjem, nalazeći da je prevodna, da je pisana na jeziku koji narod ne razumije, da je svojim vjer-

Slovo Gorčina


skim domišljanjima i pretjerivanjima nezanimlji-va, pa i dosadna. Tek u novije vrijeme izvršena je kritička valorizacija te i takve literature, čime se došlo do novih rezultata. Pobijedilo je shvaća-nje da su i primjeri pismenosti dragocjeni prilog svakog naroda u njegovom razvoju i razultati koji ulaze u fond kulturnog naslijeđa. U Srbiji je doš-lo do novog vrednovanja hagiografija i biografija, koje su historijski materijali, ali i književni doku-menti. Bosna doduše nema nijedne hagiografije, ni biografije – takva literatura protivila bi se moralu koji je propovijedan od strane Crkve bosanske, čiji vjernici nisu smjeli da veličaju zasluge vladara kao predstavnika materijalne vlasti, niti svetaca, jer nije postojao kult svetaca u onom obliku u kome se pojavljivao u istočnoj ili zapadnoj crkvi. Sred-njovjekovna Bosna nije ostavila svojim potomcima ni druga originalna djela književna (neznatan broj bio je poznat u susjednim zemljama). Ali, nema potrebe da se preskromno i stidljivo krije ono što je u njenoj prošlosti zaista stvoreno kao kulturna vrijednost, i predato u riznicu zajedničke jugosla-venske kulture, kao njen integralni dio. Traba zna-ti da je prvi fresko-portre naslikan u Stonu, staroj prijestonici Humske zemlje. Neka se zabilježi da je prvi i najstariji ćirilički natpis zapadno od Ma-kedonije uklesan u Humcu, kod Ljubuškog. Zašto se ne bi upamtilo da je prvi i najljepši naš ćirilički spomenik crkvene književnosti napisan negdje u Humu ili na dvoriu Kulina bana u Bosni? Dobro je da se nove generacije upoznaju s činjenicom da bosanski glagoljski rukopisi, pisani poluoblom gla-goljicom, spadaju među najstarije i najvažnije gla-goljske spomenika hrvatsko.srpske recenzije uopće. Pravo je da povelja Kulina bana s kraja XII stoljeća, najstariji spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku u južnoslavenskim zemljama, ne bude više jedini reprezentatn bosanskog kulturnog nasljeđa u južnoslavenskoj književnosti srednjeg vijeka.

Središnja južnoslavenska zemlja može da se ponosi da je njena Crkva bosanska pripadala jed-noj i jedninoj ogromnoj univerzalnoj organizaciji u to vrijeme, čiji je pokret išao za tim da sruši mi-sterij države i njen vlasti u kojoj je carevala star-hovlada nad narodima, misterij što ga je njegovala crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu tog borbenog zadatka demistifikacije razvijala se i njena apokrifna i heretička književnost, zacrtana pojavom Tajne knjige, a završena Početijem svijeta, u knjigama u kojima je osnovni motiv pobjeda do-bra nad zlom i potreba da se zlo savlada pravednim životom i radom.

Neki bosanski srednjovjekovni tekstovi ne prelaze konvencionalne oblike i okvire pismeno-sti svoga doba, i po tome mogu biti reprezentan-ti prosječnosti i osrednjosti. Ali izvjesni primjeri, kao neke povelje Stjepana Kotromanića, Dabišina povelja Hrvoju Vukčiću, povelja braće Sankovića Dubrovniku, ili neke glose, kao ona dijaka Grigori-ja, ili anonima iz Srećkovićeva evanđelja, ili Stanka Kromirjanina iz Batalovog fragmenta, oveći broj epigrafa, kao što je onaj zapis sužnja Vrsna Kosa-rića, epitafi Stipka Radosalića, Radoslava Mrkši-ća, Juraja Ivanovića i mnogi srugi, ili epigram na sudačkoj stolici u Hodovu, po mišljenju mnogih znalaca, predstavljaju po novim, savremenim mje-rilima koja ne odbacuju primitivne civilizacije kao barbarske, nego u njima nalaze ljepote što ih je tek valjalo otkriti razvijanjem istančanijeg senzibilite-ta – antologijske književne vrijednosti. Da je to zai-sta tako potvrđuju i neke antologije stare naše knji-ževnosti, objavljene posljednje decenije u Novom Sadu, Zagrebu i Beogradu – u njima se prvi put javljaju i srednjovjekovni bosanski tekstovi, mada ne u mjeri koja bi bila dekvatna stvarnim vrijedno-stima književnog stvaralaštva ove zemlje u datom periodu. Naravno, zato nisu krivi samo sastavljači ovih izbora i antologija – izvori koje su imali bili su veoma oskudni, a nekad i nepristupačni.


jedNo viđeNje o odNoSU: boSaNSKi boGomiLi i Stećci

D uhovno stvaralaštvo bosanskih bogomi-la zahtijeva posebne istraživačke zahvate

kojima bi se metodološki, kulturno-historijski ali i civilizacijski ustanovio neobičan i snažan utjecaj i poseban naboj u životu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Poglavito bi se to odnosilo na onaj dio utjecaja koji su izvan vjersko-dogmatskih relacija, te se smatra neophodno važnim da se identificira umjetničko djelovanje, ne samo kao dekorativno ili estetsko viđenje, nego da se prepozna simbolički sadržaj i značenje stećka u ukupnoj historiji Bosne i Hercegovine. Sve to istovremeno zahtijeva da se prevrednuju i mnoge polazne ali i težišne osnove na kojima počiva postavljeni problem. Sigurno da je pojava, prisutnost i heraldičko-simboličko značenje stećka u duhovno-civilizacijskoj proš-losti dobrih Bošnjana izuzetno važno i zbog toga što se preko toga stvarala i još uvijek stvara slika Bosne i Hercegovine.

Stećci su zanimljiva i dragocjena pojava u hi-storiji života i djela dobrih Bošnjana, sa svim evi-dentnim komparacijama i svjedočenjima, bilo da je riječ o autentičnom i autohtonom znaku Bosne i Hercegovine ili slici dešavanja na skoro svim po-ljima života. Privlačili su i privlače od kasnog sred-njeg vijeka do danas istraživače i zanesenjake koji u njima i oko njih razlažu različite teze i hipoteze. Različito su nazivani: stećak, mramor, mašeta (od arapskog mešhed što znači grob šehida) ponekad to je i grčko i kaursko ali i mađarsko groblje, te i kamen, bilig, kami, da bi se ustalilo kao stećak, u bosanskohercegovačkom narodnom imenu, kao stojeći spomen svega onoga što predstavlja.1

Stećak se susreće na cijelom prostoru sred-njovjekovne bosanske države, tamo gdje je bilo i ostalo posljednje stanište dobrih Bošnjana i bosan-skih bogomila. Prema tačnom popisu evidentira-no ih je preko 69.000 primjeraka. U historijskom pogledu, prvi stećci identificirani su već u XII-XIII

1 Uporedi pregled mišljenja u: Šefik Bešlagić, Stećci-Kultura i umjetnost. „Veselin Masleša“ Sarajevo 1982, str. 485-519.

vijeku, i vezuju se za vrijeme vladavine bosanskog bana Kulina (1180-1203). Prvi reljefni stećci sa po-sebnim gravurama vezuju se za vrijeme vladavine bosanskog bana Stjepana II Kotromanića oko 1320. godine, i sve do XVII vijeka traje vrijeme stećaka.

Epoha stećaka u srednjovjekovnoj Bosni i Her-cegovini, pojavom i razvojem, vezana je za vrijeme političkog, državnopravnog, ekonomsko-privred-nog i kulturno-civilizacijskog razvoja ove države ali i u uskoj je vezi sa društvenim, kulturnim i vjer-skim prilikama srednjeg vijeka. Prva definiranja stećka u literaturi imaju početne kontraverze, ali istovremeno, naglašavaju i definiraju stećke kao bogomilske.

U drugoj polovini XVIII vijeka među istraživačima stećaka ističu se opat Albert Fortis, fra Gašpar Vinjalić i Ivan Lovrić, koji ih prepoz-naju, te nastoje opisati. Poslije njih ističu se Pol-jak knez Aleksandar Sapieha, sir Edward Gardner Wilkinson i Arthur Evans kao stručni ljudi-arheo-lozi pokušavaju definirati ali i identificirati razno-liku simboliku stećaka. Arthur Evans ističe dvije zanimljive i karakteristične činjenice u vezivanju stećaka i bosanskih bogomila: tradiciju - “značajna saglasnost tih grobnica s istaknutim osobinama bogomilske vjere”2, ali i evidentnu bogatu orna-mentiku u kojoj dominiraju polumjesec, mjesec i zvijezda. Ovom se mišljenju pripisuje pretjerana nekritičnost u definiranju historijskih dimenzija, jer se nastoji ustanoviti veza bosanskih bogomila i mitraizma.3

Pred kraj XIX vijeka kroz istraživanje, prouča-vanje i tumačenje bogatih naslaga nekropola steća-ka, od istraživača: Luko Zoree, Moritz Hoernesa, J. Asbotha, F. Fijala, K. Patcha i posebno polihistora Ćire Truhelke, ustanovljen je princip koji sve više

2 Artur Dž.Evans, Kroz Bosnu i Hercgovinu peške tokom po-bune augusta i septembra 1875, „Veselin Masleša“ Sarajevo, 1965, str. 37-41.

3 Nada Miletić. Stećci, “Prva književna komuna” Mostar, 1982, str. 166.

Salih Jalimam

Slovo Gorčina


liči na sistematski pristup ovom problemu. U novi-je vrijeme veze bosanskih bogomila i stećaka dove-dene su u poziciju tzv. Heraldičko-simboličkih, uz pretpostavku da su stećci „općenarodni spomenici srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, tj. svih triju vjeroispovijesti“.4

Kao „krunski“ dokaz i potvrda ranijoj tvrd-nji koristili su se tzv. spoljni i unutrašnji elementi umjetnosti i ikonografije stećaka, gdje se pod tzv. spoljnim podrazumijeva vrijeme nastanka (uglav-nom se radi o vremenu od XII do XVII vijeka), teritorija rasprostranjenosti (to je teritorija o po-dručju srednjovjekovne bosanske države u vrijeme vladavine bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića). Pored ovih, moguće je pronaći još neke elemente koji se koriste u tzv. spoljnjem dokazivanju, negi-ranju i odricanju veze bosanskih bogomila i steća-ka, ali u pristupačnoj literaturi ta su dva elementa najprisutnija. Kao unutrašnji faktor koristi se bo-gata ornamentika, različiti ukrasi, motivi, brojna neobična i izazovna umjetnička obrada, koja, opet, naglasimo, ima prevashodno funkciju ornamenta.

Historijski i vremenski okvir nastanka steća-ka korenspondira sa pojavom i jačanjem uticaja

4 Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, Zavod za izdavanje udžbenika Sarajevo, 1971, str.74.

bosanskih bogomila u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, što samo potvrđuje hipotezu o isto-vjetnosti nastanka ovih dvaju pojava. Razlike u gradaciji tehnike klesanja stećaka povezuju se sa teritorijalnim razmještajem, što opet nije tačno, jer stećaka ima tamo gdje su, pored ostalog, boravili i bosanski bogomili. Pretpostavka da su stećci oso-beni spomenici srednjovjekovne Bosne i Hercego-vine i dobrih Bošnjana, da su rasprostranjeni samo tamo gdje su bile granice srednjovjekovne bosan-ske države, samo pojačava tezu o uzajamnosti ove dvije pojave.

Kovači stećaka su isključivo domaći lju-di, imenom i zanimanjem su vezani za bosanskohercegovačko podneblje, te se i u toj činjenici može tragati za novom spoljnjom identi-fikacijom veze stećaka i bosanskih bogomila. Pot-rebno je ukazati i na činjenicu da u okvirima mno-gobrojnih nekropola sa stećcima postoje i grobovi bez spoljnjih oznaka, što, opet, pojačava tezu o vezama bogomili-stećak. Isto tako, arheološka istraživanja nisu identificirala neka druga groblja osim stećaka, posebno za XIV vijek kada su bosan-ski bogomili bili predominantni u srednjovjekov-noj Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo da se u

Poiskah štit dobri da štiti me... (Š.R.)

Slovo Gorčina


literaturi smjelo tvrdi da su stećci isključivo pripa-dali bosanskim bogomilima.5

Prema tačnim podacima među stećcima do-miniraju ploče i sanduci (95%) dok preostali dio u većini su stećci uspravnog oblika (4,5%). Kod ležećih stećaka, opet najveći broj pripada san-ducima (62%) i pločama (23%), dok stećak u ob-liku sarkofaga, koji se u tumačenju “opredjeljeno-sti” stećaka često stavlja u prvi plan, u suštini je zastupljen s malim brojem primjeraka: nalazi se u “sasvim minornom položaju prema ovim drug-im oblicima”.6 Dvije tzv. spoljnje činjenice - stećci bez vanjskih oznaka, i ploča bez natpisa ili bilo kakvog ukrasa dovode kategorično, tumačenje tzv.

“opredjeljenja“ stećaka u dilemu: da li većina ploča bez oznaka može da korenspondira sa vjerskim učenjem bosanskih bogomila?

Pokušaj da se razložno i valjanim činjenicama protumači veza stećaka i bosanskih bogomila, kroz odnos koji je uobičajen u srednjem vijeku, da se radi o povezanim autentičnim i autohtonim po-javama od izuzetnog značaja sa dosta neobičnim ornamentalnim izrazom, stvara dovoljno prostora da se sve to još jednom prouči. Kada su u pitanju ornamentalni izrazi potrebno je naglasiti da se tu radi o simbolima, simboličkim predstavama koje su u direktnoj vezi sa bogomilskim učenjem. Pre-ma identificiranim nalazima tu se radi o manjem broju ukrašenih stećaka u kojima simboličke pred-stave su i vizije umjetničkog dojma.

Načešći simbol je polumjesec, koji je prema tumačima simbol smrti i ponovnog rađanja.7 Po-javljuje se u dva osnovna oblika, kao luk ili rog, dok mu je položaj različit, najčešće na vršcima okrenut prema gore. Postoji nekoliko varijanti polumjeseca, često su mu vršci okrenuti prema dolje, a ponekad zauzima i kosi položaj.8 Polumjesec se nalazi na skoro 500 evidentiranih stećaka, na pločama i san-ducima i obično zauzima istaknuto mjesto. Prema istraživačima, simboličko značenje polumjeseca je

5 Šefik Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, str. 493. 6 Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka, Iz

knjige: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinate na najnovite istražuvanje, Skoplje, 1982, str. 198-199.

7 Aleksandar Solovjev, Simbolika srednjovekovnih grobnih spo-menika u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Istorijskog društva BiH, VIII, Sarajevo, 1956, str. 33.

8 Šefik Bešlagić, op. cit. str. 164-165.

da predstavlja nebesku lađu, obitavilište praved-nih duša pred polazak. Ponegdje se susreće “i kao ležeći ili prevrnut kako se nalazi na stećku dida bosanskih bogomila u Goranima“9. Uz polumje-sec skoro uvijek se nalazi rozeta, kao simboličko značenje sunca. Prema Aleksandru Solovjevu polumjesec i rozeta uglavnom su prisutni na stećcima starješina bosanskih bogomila kao i kod jednog broja pristalica, koji na taj način iskazuju očekivanu želju za rajem.10

Treba ovdje ipak naglasiti da je polumjesec simbol mnogih naroda, Asiraca, Babilonaca, Etru-šćana, Ilira, Rimljana, Grka, Kelta, Slavena. I kod svih uz mitološko opredjeljenje, polumjesec poka-zuje i religijski karakter. I na nadgrobnim spome-nicima polumjesec je simbol, koji u bogomilskom okruženju u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini poprima potpuno novi i određeni smisao, simboli smrt i ponovno rađanje.

Već je rečeno da uz polumjesec dolazi i rozeta, koja se na stećcima pojavljuje sa šest, sedam, osam i deset krakova. “To je prije svega simbol sjajnog Hrista, a kada se sunce prikazuje u obliku lopte, pored polumeseca, možemo oba simbola tumačiti kao nebesku lađu.”11 Rozeta je kao simbol prisut-na na većem broju stećaka, po svim površinama i dijelovima, od krova do zabata sarkofaga, preko bočnih strana sanduka i ploča. Tako npr. zaniml-jiva je plastična rozeta-turban na krovu spomeni-ka iz Maoče, što je “znak već prisutnih orijentalnih prizvuka”12.

Među ukrasnim motivima, simboličkim zna-kovima na stećcima kojima se identifikuje veza bosanskih bogomila i stećaka sigurno da prisust-vo na jednom broju stećaka znaka krsta dovodi do nedoumica. Radi se o složenom pitanju, preko kojeg, izgleda, moguće je donekle odgovoriti i na suštinsko pitanje o karakteru bosanskih bogomi-la, kao i jednog broja manifestacija u srednjovje-kovnoj Bosni i Hercegovini. Sve prisutniji dualitet u tumačenju, prije svega ponovnim isticanjem moralističkih ili dogmatskih razloga ili sličnih tvrdnji ne daju tačan i pravovjeran odgovor. Krst

9 Aleksandar Solovjev, Isto, str. 34.10 Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 180.11 Aleksandar Solovjev, op. cit. str. 36-37. 12 Salih Jalimam, op. cit. str. 181.

Slovo Gorčina


uglavnom zastupljen je na stećcima lociranim u južnom dijelu srednjovjekovne Bosne i Hercego-vine, te se pretpostavlja da ima takvih negdje oko 400 identificiranih. Već davno je konstatirano da su dijametralno suprotna mišljenja kod tumačenja krsta na stećku kao i sve veze koje se povodom toga iskazuju. Najbliže rješenju je da se u simboličkom značenju krst treba tumačiti u duhu doketizma, kao simbol Kristovih ispruženih ruku. Kristovo raspeće i stradanje je samo alegorija koja se tumači na „idealistički način, stoga krst nema za njih isti značaj kao za ostale hrišćane“13.

Prema Aleksandru Solovjevu, bosanski bogo-mili su alegorijski tumačili bol i patnju Isusa Krista te se na stećku pojavljuje u tri oblika: u antropo-morfnom obliku sa okruglom glavom, kao krst-sunce i kao krst-loza.14

Simboličko, alegorijsko značenje i prenese-no tumačenje krsta je znak i pobjeda nad smrti, znak nade, prijelaz materijalnog u bestjelesno, što

13 Aleksandar Solovjev, op. cit. str. 38.14 Isto, str. 42.

je prema tumačima bogomilstva sastavni dio vjers-kog učenja bosanskih bogomila.

Stećci srednjovjekovne Bosne i Hercegovi-ne obiluju i mnogim heraldičkim znacima, tu su prisutni spirala, ljiljan, te motivi iz svakodnevnog života: lov, turnir, kolo, igra i dr. U umjetničkom pogledu preovladavaju, pored ostalog, romanički i gotički ukrasi, što samo svjedoči o utjecajima dalmatinskih majstora i umjetničkim kretanjima, karakterističnim za srednjovjekovnu umjetnost.

Na bosanskohercegovačkim stećcima identifi-cirano je do sada preko 300 kraćih ili dužih natpisa. Pretežan dio potiče iz južnog dijela srednjovjekov-ne Bosne i Hercegovine (humska oblast) što se u historijskoj literaturi tumači i većom vještinom tamošnjih majstora u klesanju kamena.15 Svi nat-pisi urađeni su u staroj ćirilici (bosančici) koja je, na ovim spomenicima sačuvana u najoriginalni-jem obliku.

Veći dio natpisa sadrži osnovne podatke o po-kojniku kao i majstoru koji je stećak radio, ili je spo-

15 Alojz Benac, Bogomili i umjetnost na stećcima, Izraz, X ,8-9, Sarajevo, 1966, str. 218.

Hamam, kraj XVI st. (Š.R.)

Slovo Gorčina


menut neki historijski događaj. Ono što suštinski dijeli već ustaljenu formu je dio natpisa koji svojim esencijalnim porukama, reminiscencijama utječe da se stekne nešto posebno u onome koji leži pod stećkom. Tako jedan broj stećaka svojim poruka-ma insistira na direktnoj vezi sa bosanskim bogo-milima (Humsko, Zgunja, Vlahovlja, Zavrblje, Pu-hovac), na kojima su potpisani bosanski bogomili (starac, gost, did) što samo pojačava tvrdnju o us-koj vezi bosanskih bogomila i stećaka.

Stećci su osoben i dragocjen spomenik sredn-jovjekovne Bosne i Hercegovine, te se njime može i treba tumačiti atmosfera toga vremena, koja, opet, zahtijeva mnoge komparacije i identifikacije. Dugotrajne rasprave o ikonografskim motivima, simboličkim značenjima i svemu drugom samo su spoljnji efekti umjetničkog viđenja. Usljed ne-dostatka primarnih historijskih izvora teško da se može steći potpun utisak, ali će buduća arheološka istraživanja doprinijeti sigurnijem tumačenju.

U historijskoj literaturi nalazi se i zanimljiva pretpostavka da se kroz natpise u kojima se ističe molba da se stećak čuva i da se ne nasrće na njih, ukazuje da su to bogomilski stećci, pošto je to u duhu filozofije bosanskih bogomila kao i njihovog izraženog poštivanja kulta mrtvih.16 Slučajni nalazi drvenih konstrukcija ispod stećeka, vrlo jednosta-van ukrasni materijal koji je otkriven i mnogo toga još, neke su nove činjenice u historiji istraživanja stećaka.

Postoji dovoljno dokaza da su nekropole stećaka i poslije političkog sloma srednjovjekovne Bosne i Hercegovine bili mjesta okupljanja “da su se molitvišta na grobljima vjerovatno nastavili i po-islamljeni bogomili, jer inače teško je objasniti da se i danas u istočnoj Bosni sastaju u određene dane po Jurjevu na starim srednjovjekovnim grobljima ili starim muslimanskim grobljima i na osrednjem njihovom produžetku, gdje obavljaju tzv. kišne dove (molitve). Čak i neka mjesta gdje se nalaze stećci nazivaju se molitvištima, dok se za neke ko-risti i naziv trzan.“17 Kišne dove su raširene kod

16 Muhamed Hadžijahić, Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka.-Srednjevjekovna Bosna i evropska kultura.-Radovi III, Zenica 1973, str. 287.

17 Muhamed Hadžijahić, Jedan bogomilski relikt u kulturi bo-sanskih Muslimana, Pregled, LIX, broj 4-5, Srajevo, 1969, str. 560-561.

cijelog stanovništva Bosne i Hercegovine, s tom razlikom što katoličko i pravoslavno stanovništvo to ne obavlja na srednjovjekovnim nekropolama.18

Protivrječni historijski podaci o mnogim ka-rakterističnim detaljima ili čak ključnim činjenica-ma o vjerskom životu bosanskih bogomila, pone-kad predstavljaju otežavajuću činjenicu u mnogim momentima koji su donekle slični ili su približni pojedinim kultnim ili obrednim radnjama, što samo ukupan utisak usložnjava. Insistiranje na kultu mrtvih kod bosanskih bogomila, kao jedna od karakteristika po kojoj se razlikuju i odvajaju od katoličke i pravoslavne Crkve ali i nekih duali-stičkih pokreta, činjenica je od izuzetnog značaja koja se dalje vezuje sa molitvama koje su se odr-žavale na nekropolama stećaka što je jedinstvena pojava na ovim prostorima.19

Pojava dovišta, molitvenih mjesta u vremenu koje nije u suprotnosti sa islamom, njegovom poja-vom i širenjem ali i kasnijim prihvatanjem od stra-ne bosanskih bogomila zanimljiva je pojava koja traži serioznija istraživanja.. Uvažavanjem mnogih kultnih mjesta i radnji, postojanjem dovišta, mo-litvišta gdje se obavlja molitva u određene dane (uglavnom vezano za Aliđun ili Jurjevo) na mjesti-ma srednjovjekovnih nekropola samo usložnjava ovaj problem. Slično kao što su bosanski bogomi-li po mnogim svojim manifestacijama zagonetka, tako su i stećci (mramorovi, mašete, biljezi, zna-menje, kalupi, grčki i stari grobovi, figure, kami) puni tajanstva i traže svog istraživača.

Činjenica da su nastali u atmosferi punog utjecaja vjerskog učenja bosanskih bogomila, ne-običnom i vrijednom vizijom svijeta stećci su svje-dočanstvo ali i kvalitetan prenosnik dviju epoha i civilizacija u Bosni i Hercegovini. Na mnogim stećcima su uklesani biljni ukrasi, predstave lova, viteške igre, dvoboji, čovjekova figura, arkade, zvi-jezda sa više krakova, sunce, mjesec, likovi ratni-ka sa štitom ili lukom, strijelom, vijenci, oružje ili ptice. Svi potpisani kovači uglavnom su pripadnici bosanskog stanovništva: Grubač, Dobrivoj, Ra-

18 Salih Jalimam, op.cit.str.182. Salih Jalimam, Bogomilstvo i islam, Kabes III, broj 26, Mostar, 1997, str. 42-43.

19 Muhamed Hadžijahić, Jedan bogomilski relikt u kulturi bo-sanskih Muslimana, str. 562-563. Salih Jalimam, Bogomilstvo i islam, str. 43.

Slovo Gorčina


donja, Radič, Divan, Pomoćan, Semorad, Bolašin, Milič i dr.

Treba na kraju napomenuti da je odnos bosan-skih bogomila i stećaka višeslojan i zanimljiv pro-blem po svim svojim manifestacijama, te se ove ponuđene činjenice i pretpostavke samo iskazuju kao potreba daljnjih istraživanja. Isto tako, nemo-guće je odbiti vezu i kontakt bosanskih bogomila i stećaka, i snažne utjecaje koje je vjersko učenje bosanskih bogomila imalo na sve to.

LITERATURA1. Pavao Anđelić, Glavne etape razvoja kul-

turnog života u srednjevjekovnoj Bosni, Ra-dio Sarajevo, Treći program, II/3, Sara-jevo, 1973, 265-277,

2. Stjepan Antoljak, “Heretici” u sredn-jevjekovnom Zadru i njegovoj okolini, Ra-dovi Centra JAZU u Zadru, knj. 21, Za-dar, 1974, 7-27,

3. Anto Babić, Iz istorije srednjevjekovne Bosne, “Svjetlost” Sarajevo, 1972, 325,

4. Ðuro Basler, Bosanska crkva za vladavine bana Kulina, Prilozi Instituta za istoriju, IX/I, 9/1, Sarajevo, 1973, 13-22,

5. Alojz Benac, Bogomili i umjetnost na stećcima, Izraz X, 8-9, Sarajevo, 1966.

6. Alojz Benac, Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka, Iz knjige: Bogomilstvo-to na Balkanot vo svetlinate na najnovite istražuvanje, Skoplje, 1982,

7. Alojz Benac, Dimitrije Sergejevski, Ðoko Mazalić, Kulturna istorija Bosne i H e r -cegovine, “Narodna prosvjeta”, Sarajevo, 1955, 183,

8. Šefik Bešlagić, Stećci i njihova umjetnost, Zavod za izdavanje udžbenika Sarajevo, 1971,

9. Šefik Bešlagić, Stećci-Kultura i umjetnost, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1982, 529,

10. Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini, Od pojave slovenske pismeno-sti u IX v. do kraja Austrougarske vlada-vine u Bosni i Hercegovini 1918. godine,

“Veselin Masleša” /Kulturno nasljeđe/, Sa-rajevo, 1975, 313,

11. Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanje, MANU, SANU, ANU BiH, Skopje, 1982, 250,

12. Miroslav Brandt, Dubrovnik i heretička Bosna u prvoj polovini XIII stoljeća, Anali Instituta JAZU, knj. XII, Dubrovnik, 1973, 27-57,

13. Sima Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države, SKZ, Beograd, 1964, 415,

14. Vladimir Ćorović, Historija Bosne, Prva knjiga, SKA, Posebna izdanja, knj. CXXIX, Društveni i istorijski spisi, knj. 53. Beograd, 1940, 658,

15. Dragoljub Dragojlović, Apokalipse bosan-skih krstjana i staroslavensko književno nasljeđe, Književna istorija, XIII, 52, Beo-grad, 1981, 603-610,

16. Dragoljub Dragojloviæ, Krstjani i jeretička crkva bosanska, Beograd, 1987, 233,

17. Dragoljub Dragojlović, Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji II, Bogomilstvo na pravoslavnom istoku, SANU, Balkanološki institut, posebna izdanja, knj. 15, Beograd, 1982, 234,

18. Artur Dž.Evans, Kroz Bosnu i Hercgovinu peške tokom pobune augusta i septembra 1875, „Veselin Masleša“ Sarajevo, 1965,

19. Jacques le Goff, Srednjevekovna civilizacija zapadne Evrope, “Jugoslavija”, Beograd, 1974, 671,

20. Muhamed Hadžijahić, Jedan bogomil-ski relikt u kulturi bosanskih Muslimana, Pregled, LIX, broj 4-5, Srajevo 1969,

21. Zbignjev Herbert, O albižanima, inkvizito-rima i trubadurima, “Život”, XIX, 7-8, Sa-rajevo 1970, 70-80, 9, 55-67,

22. Historija naroda Jugoslavije, knj. I, “Školska knjiga”, Zagreb, 1953, 891,

23. Hrvatska književnost srednjega vijeka, Pri-redio: Vjekoslav Štefanić i suradnici, Edici-ja:

24. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. I/, “Zora”,- “Matica hrvatska”, Zagreb, 1969, 547.

25. Salih Jalimam, Bogomilstvo i islam, Kabes, III, broj 26, Mostar 1997,

26. Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomi-la, Tuzla, 2002, 202,

Slovo Gorčina


27. Dragutin Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila, Croatia sacra, Za-greb, 1932, 27-93,

28. Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, “Matica hrvatska”, Zagreb, 1882, 352,

29. Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latin-skih izvora o bosanskim krstjanima, RAD JAZU, CCLXX, Zagreb, 1949, 115-276,

30. Desanka Kovačević-Kojić, Gradska naselja srednjevjekovne bosanske države, “Veselin Masleša”, Kulturno nasljeđe, Sarajevo, 1978, 421,

31. Herta Kuna, Bosanski rukopisni kodeks u svjetlu južnoslovenske redakcije, Radovi III, Srednjevjekovna Bosna i evropska kultura, Zenica, 1973, 89-102,

32. Herta Kuna, Hrestomatija starije bosanske književnosti, Knj. I, “Svjetlost”, Sarajevo, 1974, 241,

33. Dominik Mandić, Bogomilska crkva bo-sanskih krstjana, Chicago, III, 1962, 508,

34. Nada Miletić, Stećci, “Prva književna ko-muna” Mostar, 1982,

35. Leo Petrović, Kršćani bosanske crkve, “Do-bri pastir”, Srajevo, 1953, 184,

36. Pisana riječ u Bosni i Hercegovini od naj-starijih vremena do 1918. godine, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1982, 307,

37. Milan Prelog, Povijest Bosne od najstarijih vremena do propasti kraljevstva, Sarajevo, s.a. 78,

38. Franjo Rački, Bogomili i patareni, SKA, Po-sebna izdanja, knj. LXXXVII, društveni i istorijski spisi, knj. 38, Beograd, 1931, 335-599,

39. Aleksandar Solovjev, Simbolika srednjovekovnih grobnih spomenika u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Istorijskog društva BiH VIII, Sarajevo, 1956,

40. Aleksandar Solovjev, Versko učenje “Bosanske crkve”, Pregled, III, sv. 3, Sarajevo, 1948, 195-205,

41. Starija književnost, Knj. I. Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974, 348,

42. Franjo Šanjek, Bosansko-humski /hercegovački/ krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku, “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb, 175, 216,

43. Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13-15. st.) Barbat, Zagreb, 2003, 397,

44. Jaroslav Šidak, “Crkva bosanska “ i problem bogumilstva u Bosni, “Matica hrvatska”, Zagreb, 1940, 163,

45. Jaroslav Šidak, Heretièka “Crkva bosanska”, Slovo, 27. Zagreb, 1977, 149-184,

46. Jaroslav Šidak, Pravoslavni istok i “Crkva bosanska”, Savremenik, 27,9, Zagreb, 1938, 769-793,

47. Jaroslav Šidak, Problem “Bosanske crkve” u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca, Rad JAZU, knj. CCLIX, Zagreb, 1937, 37-182,

48. Jaroslav Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu, SN “Liber”, Zagreb, 1975, 400,

49. Ludvig Thalloczy, Studien zur geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, Munchen und Leipzig, 1913, 478,

50. Marko Vego, Iz historije srednjevjekovne Bosne i Hercegovine, “Svjetlost”, Sarajevo, 1980, 501,

51. Marko Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države, “Svjetlost”, Sarajevo, 1957, 184,

52. Marko Vego, Postanak srednjevjekovne bosanske države, “Svjetlost”, Sarajevo, 1982, 216.


o ideoLoGiji izUčavaNja StećaKa

N a samom početku nužno je razjasniti pojam ideologije korišten u ovom tekstu.

U savremenoj kritičkoj teoriji ideologija ne pred-stavlja tek iskrivljenu, ispolitiziranu sliku stvarno-sti kojoj je moguće suprotstaviti njen objektivni, naučni, istiniti pandan. Dapače, ideologija nije definisana eventualnom istinitošću ili neistinito-šću, već njenom ulogom u održavanju određenih odnosa političke dominacije: „u istinski ideološ-kom prostoru nalazimo se u onom trenutku kada određena tvrdnja – ‘istinita’ ili ‘lažna’ (njena even-tualna istinitost samo pospješuje ideološki efekat)

– postane funkcionalna u odnosu na određeni odnos društvene dominacije (‘moći’, ‘eksploataci-je’) na suštinski netransparentan način: da bi bila efektna, sama logika legitimizacije odnosa domina-cije mora ostati prikrivena.“ (Slavoj Žižek)

U slučaju diskursa izučavanja stećaka, najja-sniji primjer ideologije predstavljaju mnogobrojni pokušaji primjenjivanja savremene etničke takso-nomije Bosne i Hercegovine na srednjovjekovni period i proglašavanja stećaka „nacionalnom svo-jinom“ jednog od njenih konstitutivnih naroda. Specifična etnogeneza bosanskohercegovačkih na-roda, pri kojoj vjerska pozadina predstavlja ključni faktor nacionalne pripadnosti, uzrokovala je razvoj žestoke polemike o vjerskoj pripadnosti stećaka, koja bi implicitno odgovorila na pitanje ‘izvornih stanovnika’ zemlje, što bi, u najekstremnijim sluča-jevima, moglo poslužiti kao opravdanje genocida i etničkog čišćenja. Iako su grubi, duboko ispoliti-zirani pokušaji da se stećci pripišu samo jednom od savremenih bosanskohercegovačkih nacija, nažalost, još uvijek aktuelni, fokus ovog teksta su suptilniji oblici ideologije koji stećke nastoje klasi-ficirati prema naizgled univerzalnim, objektivnim kategorijama kao što su, na primjer, pravovjerje/hereza, Zapad/Istok ili kopija/originalnost. Iako u primjerima teorija o prirodi stećaka kojima se bavi ovaj tekst uglavnom nije moguće identificirati ne-posrednu vezanost za savremene političke projek-te, njihovu ideologiju moguće je očitati posredno,

identifikacijom njihovih implicitnih diskurzivnih pravila, tj. principa za uspostavljanje istinitosti tvrdnji na koje se one oslanjaju.

U kolikoj mjeri izučavanje stećaka ovisi o pret-hodnom prihvatanju određenih historiografskih teza, tj. o implicitnom ili eksplicitnom prihvatanju određene ideološke tvrdnje o prirodi srednjovje-kovne, povremeno i savremene Bosne, moguće je demonstrirati pokušajem primjenjivanja ikono-loške metodologije na njihovu simboliku. Prema Erwinu Panofskom, utemeljitelju ikonologije en-gleskog govornog područja, svaka slika posjedu-je tri nivoa značenja: primarni, konvencionalni i intrinzični. Primarni nivo značenja odnosi se na identifikaciju objekata vidljivih na određenom umjetničkom djelu, kao što su, na primjer, čovjek, životinja ili biljka. Konvencionalno značenje obu-hvata elemente umjetničkog djela koje je moguće objasniti kulturološki specifičnim asocijacijama određenih predmeta, kombinacija predmeta ili odnosa između njih, kao što su, na primjer, ruko-vanje ili aureola oko nečije glave. Konačno, intrin-zično značenje odnosi se na ono što Panofsky nazi-va sadržajem umjetničkog djela, definišući ga kao

„osnovni stav jedne nacije, perioda, klase, vjerskog ili filozofskog ubjeđenja – sve to nesvjesno prene-seno putem jedne osobe i kondenzovano unutar jednog umjetničkog djela.“ Pokušaj primjenjivanja ove metodologije na tumačenje stećaka osujećen je problemima koji bi se mogli nazvati endemičnim. Čak i na najosnovnijem nivou primarnog značenja, dakle identifikacije predmeta predstavljenih na stećku, čin pripisivanja imena određenom znaku ili simbolu može biti kontroverzan i, u konačnici, pogrešan. Jedan od mnogih primjera ovog proble-ma predstavljaju objekti vidljivi na slici 1.

S jedne strane, ovi u kamen uklesani obli-ci dali bi se opisati kao arhitektonski motivi koji podsjećaju na romaničke crkve; s druge, jednako je ubjedljivo tumačenje da oni predstavljaju neku vrstu antropomorfne niše, tj. stilizirane ljudske fi-gure. Puni značaj ovih razlika u tumačenju postaje

Gorčin Dizdar

Slovo Gorčina


jasniji kada interpretacija pređe na konvencional-ni nivo. U oficijelnoj nauci, stećci su tumačeni u nekoliko različitih konteksta: pravoslavlje i kato-licizam, bogumilizam pripisivan Bosanskoj crkvi, ostaci raznih paganskih vjerovanja, te svakodnevni život srednjovjekovnih stanovnika Bosne i Herce-govine. Naravno, kulturološki pripisano značenje raznih predmeta predstavljenih na stećcima radi-kalno se razlikuje u zavisnosti od konteksta koji se smatra najrelevantnijim. Pitanje najrelevantni-jeg konteksta takođe ima ogromne implikacije za pretpostavljeno intrinzično značenje umjetničkog djela. U nedostatku dovoljnog broja pouzdanih pisanih izvora o prirodi porijekla stećaka, njihova simbolika pripisivana je nizu društvenih grupacija sa različitim nivoima kulturološke homogenosti, čiji pretpostavljeni osnovni stav, tj. ono što nam, po Panofskom, umjetničko djelo predstavlja na nivou intrinzičnog značenja, na kraju postaje pitanje filo-zofskog nagađanja više nego li objektivne naučne metodologije.

Kao primjer radikalno suprotstavljenih za-ključaka do kojih može dovesti usvajanje različitih kontekstualnih okvira, pogledajmo scenu uklesa-nu na jednom stećku Radimlje (Slika 2).

Na nivou primarnog značenja, moguće je identificirati dva naoružana konjanika u nekoj vr-sti bitke. Iznad njih, vidljive su dvije ženske figure koje stoje unutar zidina kule držeći se za ruke, sa predmetom koji bi mogao biti križ ili trolisnica u drugoj ruci. Do koje mjere je problematično razlu-čiti primarno i konvencionalno značenje ove scene pokazuje opis ove slike u Leksikonu stećaka Šefika Bešlagića: „Predstava turnira dva konjanika ispred kule (...)“ Iako djeluje kao neutralni naslov scene predstaljene na ovoj slici, ovaj opis uspostavlja de-

finitivni kontekstualni okvir u medijevalnom feu-dalnom životu. Ovakav stav dijeli i Marian Wenzel, koja tvrdi da „scena dva suprotstavljena konjanika na stećcima ima neke očigledne paralele. Postoji jedinstvena predstava ove scene na kojoj se pojav-ljuju žene u tornju koji služi kao gledalište. Stili-stički, scena se da porediti sa određenim francu-skim rezbarijama u slonovači iz ranog četrnaestog vijeka... Scena je identificirana kao osvajanje Pala-če ljubavi.“ S druge strane, Georg Wild, autor koji insistira na simboličnom, religioznom karakteru simbolike stećaka, ističe da oba konjanika nose štitove sa istim emblemima, što dovodi u pitanje tezu da slika predstavlja viteški turnir. U prilog vlastitog tumačenja, Wild ističe pasus iz Biblije Ef. 6, 11. 17: „Obucite se u bojnu opremu Božju da se mognete suprotstaviti đavolskim napadima! Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Po-glavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima. Zato uzmite i na se stavite bojnu opremu Božju da se mognete oduprijeti u zli dan i, kad sve nadvladate, održati se! Dakle, stoj-te čvrsto! ‘Opašite svoje bokove istinom’, ‘obucite oklop – pravednost’, obujte noge, ‘spremnošću za

Slika 1: Arhitektonski motivi ili antropomorfne niše?

Slika 2: Feudalni turnir ili kosmička bitka?

Slovo Gorčina


Radosnu vijest – mir!’ U svemu uzmite veliki štit – vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele Zloga! Prihvatite kacigu – ono čim se spasava – i mač Duha, to jest riječ Božju“. Prema ovoj inter-pretaciji, kula predstavlja nebeski Jeruzalem nase-ljen pravednim dušama, što je dokazano njenim položajem iznad glava konjanika. Dva konjanika predstavljaju dva principa koja, prema bogumil-skoj metafizici, vladaju svakim čovjekom i cijelim univerzumom: sile dobra i zla. Istinska kosmička bitka odvija se unutar pojedinca, u ratu sa samim sobom. Jasno je, ipak, da sama slika ne nudi do-voljno dokaza za prihvatanje jedne ili druge inter-pretacije. Izgleda da je napredak u odgonetanju značenja simbolike stećaka nemoguć dok god se ne prihvati širi interpretativni kontekst unutar ko-jeg će ona biti tumačena.

Nemuštost slike u konačnici predstavlja nesa-vladiv problem za interpretatora simbolike stećaka koji teži punoj objektivnosti. Kako sama po sebi slika govori vrlo malo, glas joj se dodjeljuje nje-nim ubacivanjem u širi interpretativni kontekst ili diskurs. Time ikonografska ili estetska analiza simbolike stećaka epistemološki često poprima tek sekundarni značaj, svodeći se na uklapanje slika u prethodno prihvaćene teoretske pretpostavke. Ko-risteći se terminologijom Panofskog, može se za-ključiti da prije nego što se možemo zapitati kako umjetničko djelo kondenzira osnovni stav unutar jednog jedinog predmeta, moramo odrediti priro-du te nacije, perioda, klase, vjerskog ili filozofskog ubjeđenja čiji osnovni stav pokušavamo identifi-cirati unutar umjetničkog djela. Prema osnovnoj pretpostavci o prirodi društvene grupacije koja je stvarala stećke, prethodna naučna djela o ovoj temi mogu se podjeliti u tri kategorije. Unutar prve kate-gorije, koja bi se mogla nazvati ortodoksno-natura-lističkom, osnovna pretpostavka je da su umjetnici stećaka pokušavali izraziti pravovjerno kršćanska vjerovanja katoličke ili pravoslavne provenijenci-je, uz neke naturalističke prikaze detalja iz njihove društvene i prirodne okoline. Neki od autora koji pripadaju ovoj kategoriji takođe dopuštaju moguć-nost da se određeni motivi sa stećaka tumače kao ostaci predkršćanskih paganskih vjerovanja. Unu-tar druga kategorije, nazvane dualističko-heretič-ka, simbolika stećaka povezuje se sa šizmatičnom Bosanskom crkvom, koja se smatra bogumilskom.

Autori ove kategorije naglašavaju jedinstvenost stećaka među evropskim umjetničkim fenomeni-ma ovog perioda. U gotovo potpunom nedostatku primarnih pisanih izvora, ovi autori često usvajaju komparativni metod, koristeći izvore koji pripada-ju drugim evropskim dualističkim pokretima ovog perioda. Konačno, autori koji pripadaju političkoj kategoriji stećak stavljaju u kontekst esencijalizi-ranog društvenog identiteta sa čvrstim kulturo-loškim tendencijama koje se mogu otkriti unutar prikazanih motiva. Unutar ovog pristupa, naglasak leži na povezivanju simbolike stećaka sa drugim umjetničim ili kulturološkim fenomenima koji su se pojavili u užoj ili široj regiji tokom drugih vre-menskih perioda, uključujući i sadašnjost.

U ovom tekstu pažnja će biti posvećena po-sljednjoj, politčkoj dimenziji izučavanja stećaka. Tri ideološki raznovrsna predstavnika ove katego-rije su - esej Muhameda Filipovića ‘Bosanski duh u književnosti – šta je to?’, u suštini hegelijanska teorija projiciranog bosanskog nacionalnog duha, ‘Ilirycum Sacrum’ Miroslava Krleža, ničeanska afirmacija subjektivnosti prenesena na nivo jugo-slavenskog nacionalnog identiteta, te knjiga ‘Stećci’ Dubravka Lovrenovića, djelo koje u suštini sažima glavne argumente ortodoksno-naturalističke škole, uz određene komentare koji bi se definitivno dali pripisati političkom pristupu.

Iako naslov Filipovićevog eseja govori o bosan-skom duhu u književnosti, definicija ‘duha’ koju on nudi historijska je i materijalistička: „Duh jednog naroda kao subjektivni izraz cjelokupnosti uvjeta njegovog života, i onog specifičnog odnosa prema životu koji konstituira narod kao specifičnu povije-snu opstojnost, jeste povijesna tvorevina i povijest je njegov pravi izvor i medij u kojem se on javlja.“ Primjetna je određena dvosmislenost Filipovićeve definicije ‘duha jednog naroda’: s jedne strane, on je tek idealni ili metafizički odraz ‘uvjeta života’ na nivou subjekta, a s druge pak to je antropološki ‘odnos’ prema životu koji, moglo bi se pretpostaviti, oblikuje te životne uslove. Ova okultna sposobnost metafizičkog entiteta da utiče na materijalne uslo-ve egzistencije još jednom je potvrđen Filipoviće-vom tvrdnjom da je taj ‘duh’ „Bosnu održao kao cjelinu, kao povijesnu opstojnost“. Definicija ‘duha jednog naroda’ koju Filipović nudi mora se tuma-čiti u kontekstu specifične razlike između naroda i

Slovo Gorčina


nacije koja je postojala u jugoslavenskoj političkoj taksonomiji kada je ovaj esej pisan. Dok je u FR BiH živio samo jedan narod, njeno stanovništvo bilo je podjeljeno u dvije nacije – Srbe i Hrvate. Tek 1971., četiri godine nakon objavljivanja Fili-povićevog eseja, ustavna reforma dodala je i treću naciju u Bosni i Hercegovini, Muslimane. Kontrast između politički odlučujuće kategorije nacije i Fili-povićeve postulacije jedinstvenog duha bosanskog naroda pokazuje politički radikalnost njegovog in-telektualnog projekta. Pri tome, stećak je predstav-ljen kao jedan od materijalnih dokaza postojanja tog duha: „To su, u prvom redu, naši stari gradovi, naša arhitektura, urbanizam, stećci i uopće sakral-ni spomenici, naše stare knjige, vez i odjeća, zanati, najzad naš način života uopšte“.

Kada definiše prirodu bosanskog duha, Filipo-vić kao da opisuje umjetnost stećka: „Taj duh škrte riječi i uzdržanog pokreta, škrte šare i blijede boje, lišen bogatstva i lepršavosti, lišen nijansa i kolori-ta, masivan, siguran, stalan, stanac, taj suzdržani i jedva negdje u pripravku na kraju linije, u odsja-ju boje, na rubu šare, na kraju misli, na izdanci-ma loze, na skrivenim i prikrivenim mjestima, u minijatiuri, i uopće u nevidjelu, čulno razigrani i pohotno životni duh, želja, čežnja i nagon.“ Da nije poznato da Filipović ovdje pokušava definisa-ti bosanski duh, moglo bi se pomisliti da govori o intrinzičnom značenju umjetnosti stećka: ono što opisuje zaista zvuči kao osnovni stav jedne nacije, perioda, klase, vjerskog ili filozofskog ubjeđenja. Dok je do ovog trenutka bilo moguće tvrditi da se Filipović bavi čisto estetskom problematikom, identifikacija osnovnog stava umjetnosti stećka sa postuliranim duhom bosanskog naroda predstavlja definitivan korak u oblast ideologije.

Koristeći metode Deridijanske dekonstrukcije, Filipovićeva kritičarka Nirman Moranjak-Bambu-rać povlači značajnu razliku između normativnih i rekonstruktivnih diskursa o kolektivnim identi-tetima, pri čemu „potonji pokušava na neki način izbjeći totalizirajuću perspektivu i omogućiti di-jaloški osnov.“ Unutar ove klasifikacije, Filipovi-ćeva ideja bosanskog duha može biti klasificirana kao normativna koncepcija kolektivnog identiteta, jer njegova postulacija i karakterizacija bosanskog duha u prošlosti u konačnici služi nuđenju mode-la za njen budući razvoj. Filipovićeva ideja tako-

đer ne posjeduje dijalošku osnovu, definišići duh pozitivno formulisanim karakteristikama (‘malo riječi’, ‘blijede boje’, ‘masivan’ itd.) i implicirajući neprihvatanje djela sa drugačijim karakteristikama unutar kategorije ‘bosanski duh’. Ovdje ideologija pokazuje svoju neizbježnu negativnu dimenziju, ostavljajući prostor za nasumično isključivanje nepodobnih djela i ličnosti iz uzvišene kategorije nacionalnog duha. Suštinu problematičnog odno-sa moći i ideologije najljepše je izrazio Mak Dizdar u Zapisu u otkrivanju: Tamo gdje su psalmi, tu su i prokletstva.

Za Miroslava Krležu, umjetnost stećka takođe predstavlja odraz kulturološki homogene grupa-cije, sa razlikom da u njegovom slučaju ona obu-hvata cjelokupnu slavensku kulturu bivše Jugosla-vije. Njegova koncepcija prirode ovog kolektivnog kulturnog identiteta suptilnija je od Filipovićeve, a nju definiše upravo ono što ona nije: „svi stilovi naše oblasti dokazuju da je stilska sinhronizacija, u svom negativnom stavu prema Istoku i Zapadu, iako nedosljedna, ipak jedinstvena... u manihej-skoj bogumilskoj skulpturi, taj kreativni individu-alizam dostiže slobodnu inspiraciju.“ ‘Stilovi’ koje Krleža smatra posebno reprezentativnim za ovo kulturloško jedinstvo su toliko raznoliki umjetnič-ki fenomeni kao ranohrvatska arhitektura devetog i desetog vijeka i srpske pravoslavne ikone trinae-stog i četrnaestog vijeka, sa stećkom kao nepriko-snovenim klimaksom ovog umjetničkog individu-alizma. Umjesto apriorističkog odbijanja Krležinog intelektualnog projekta kao puke jugoslovenske propagande, specifičan način na koji on koncipira kulturološki homogenu grupaciju zaslužuje bližu pažnju. Uzimajući tri umjetnička fenomena koja mogu biti koncipirana kao provincijalne verzije većih kulturoloških fenomena (romanička arhitek-tura, bizantske ikone, gotička umjetnost), Krleža postulira njihov zajednički ‘duh’ (iako on ne kori-sti tu riječ) kojeg karakterizira svjesno nastojanje za individualan izraz kroz vizuelni jezik preuzet iz drugih kultura. Ovo predstavlja pristup umjetno-sti koji je dijametralno suprotan nekim od tradi-cionalnih pristupa stećku: umjeto fokusiranja na ono što je preuzeto iz drugih kultura, Krleža ističe originalne aspekte umjetničkih oblika. U oba slu-čaja, moguće je identificirati svjesnu ili nesvjesnu ideološku dimenziju: želju za provincijalizacijom

Slovo Gorčina


umjetnosti stećka u jednom slučaju i nastojanje da se naglasi njena originalnost s druge. Da i Krležin kozmopolitizam ipak ima granice, pokazuje nje-govo potpuno zanemarivanje južnoslavenske ori-ginalnosti izražene jezikom islamske civilizacije: kada govori o Osmanskog periodu, Krleža se često ograniči na kakav orijentalistički stereotip poput izraza „najtamnija abdulhamidovština“.

Način na koji se koncipira originalnost jedna je od osnovnih tema Krležinog eseja: „Prema mi-šljenju zapadnoevropskih specijalista, starohrvat-ski period arhitekture, iz vremena kraljeva tako-zvane narodne krvi, i jeste i nije originalan. S jedne strane, ta arhitektura je barbarska imitacija motiva iz Ravene i Bizanta, a čak iako se razvila nezavisno, ona predstavlja varijacije starih armensko-istoč-njačkih ili slavensko-sjevernjačkih motiva, tako da opet nije originalna... da li su apstraktni ornamen-ti ili stubovi i lukovi tih brojnih crkava perzijski, kavkaski, armenski, sirijski ili staroslavenski nije odlučujuće pitanje, ali sigurno je značajno što su se umjetnici trudili da izbjegnu slijepo kopiranje i da se individualno izraze“. Iako Krleža ovdje go-vori o starohrvatskoj arhitekturi, njegov argument u cjelosti bi se mogao prenijeti na analizu stećaka, s značajnom i donekle bizarnom razlikom da su u ovom slučaju uglavnom ‘zapadnoevropski struč-njaci’ ti koji naglašavaju originalnost stećka.

Dubravko Lovrenović nalazi se na suprotnoj strani ove debate, insistirajući na zapadnoevrop-skom porijeklu i provincijalnosti umjetnosti steć-ka. Iako u svom djelu Stećci uglavnom insistira na naučnom diskursu, njegova retorika povremeno postaje duboko romantična, implicirajuću organ-sku koncepciju umjetničkih fenomena: „Prema tome simbolizam stećaka, kao ‘harmonijski sklad simbola’ u jesenjoj simfoniji Srednjeg vijeka, po-javljuje se kao posebna vrsta ‘okamenjenog cvijeća’ u velikom vrtu evropskih simbola, fantazmagorija i uzbuđenja, osvjetljujući bosanski medijevalni duh kao zraka svjetlosti.“ U skladu sa tvrdnjom o evrop-skog medijevalnom karakteru simbolizma stećka je Lovrenovićevo odbijanje bilo kakvog kontinu-iteta između ovog ‘duha’ i kasnijih faza bosanske historije: „kao rezultat etničkih migracija i vjerskih preobražaja za vrijeme osmanske vladavine, ‘savez’ živih i mrtvih Srednjeg vijeka je prekinut (...) a to je najbolja indikacija razdora izmeđa dva historij-

ska perioda – srednjovjekovnog u kome se stećak pojavio i osmanskog u kojem umjetnost stećka do-življava svoj kraj.“ Stiče se osjećaj da je ovaj skup duboko ideoloških pozicija posljedica ne samo esteskih pretpostavki: ‘bosanski duh’ je ‘prosvijet-ljen’ uticajem ‘evropskog simbolizma’ Srednjeg vi-jeka (istinski fascinantan preokret popularne ideje ‘Mračnog doba’!), dok osmanski uticaj stvara ‘raz-dor’ koji znači da je ‘bosanski srednjovjekovni duh’ sasvim različit od ‘bosanskog osmanskog duha’ i, implicitno, ‘bosanskog savremenog duha’. Lovre-nović je dakle naučnik koji vjeruje u postojanje nacionalnih duhova, ali je odlučan da dokaže da Bosna nema jednistveni ‘duh’ koji bi inkorporirao njen predosmanski i osmanski period.

Politička pristup izučavanju stećka duboko obilježavaju dvije posebnosti njegovog subjekta: izuzetno neobična priroda same simbolike steća-ka, te kompleksna socio-politička struktura savre-mene BiH (i bivše Jugolsavije). Ali pitanja koja su postavljena u ovom tekstu nisu specifična za ovu temu, već su samo izražena jasnije nego u drugim diskusijama umjetničkih i kulturoloških fenome-na. Iako rasprave o prirodi ‘duha’ koji je doveo do stvaranja staćka djeluju donekle anahronistične, valja reći da se i cjelokupna disciplina historije um-jetnosti oslanja se na neku vrstu koncepcije meta-fizičkog jedinstva heterodoksnih fizičkih objekata koje je oblikovala ljudska ruka. Pitanje vremen-skog kontinuiteta kolektivnih identiteta djeluje po-sebno problematično u slučaju BiH zbog dubine njenih historijskih razdora, ali u periodu u kojem su prema dominantoj akademskoj teoriji nacije tek ‘zamišljene zajednice’, ono se čini kao opšti episte-mološki a ne provincijski historijski problem. Slič-no tome, ideološke kontroverze oko klasifikacije umjetničkih fenomena posljedica su generalne op-sesije jezikom filozofije dvadeset vijeka barem ko-liko i specifičnih historijskih uslova regije u kojima je stećak nastajao.

Rječju, analiza simbolike stećaka je problem na raskrižju nekih od najbitnijih problema savre-mene kritičke teorije, a ne tek marginalna tema samo jedne discipline kao što je historija umjet-nosti. Analiza ideologije izučavanja stećaka tek je prvi korak ka nužnoj deprovincijalizaciji konteksta u kojem umjetnost stećka treba biti posmatrana u budućnosti.

GOST PJESNIK


pjeSNiK od zemLje

O d Petra Gudelja, s njegovom poezijom, s njegovim pjesničkim glasom i statusom, u

suvremenoj hrvatskoj književnosti zajedno s osta-lim štokavskim književnostima nema pjesnika koji je više sam, i nema autora uz kojega bolje pristaje Gombrowiczev bespoštedni aksiom. Besprimjeran je način na koji Petar Gudelj postoji u književnosti, rijedak je način na koji on gradi svoj tekst, svoju kršku pjesmu. I ta pjesma je rijetka. Nečuvena! Otkako je objavio prvu pjesmu, do danas (to je već više od pedeset godina; kakvih naših pede-set godina!), Gudelj s književnošću i u njoj živi samo kao pjesnik, izvan ikakvih književnosoci-jalnih, književnoposlovnih, književnopolitičkih, ili, pak, književnolukrativnih odnosa. To je toliko čist odnos i status, platonski u najboljemu smislu riječi, da se u Gudeljevu poeziju, u njegov književ-ni slučaj, dosad nije u zamjetnijoj mjeri umiješala ni književna kritika, književna historija pogotovo. Kako je zbog toga pjesniku, to ne znamo a nije ni previše važno, no za Gudeljevu poeziju, za taj veliki pjesnički masiv, ovo je izuzetno sretna okol-nost: što je moguće duže ostati čist od klasifikacij-skih postupaka, daleko od hladnih preparatorskih prstiju. (...) Mile Stojić

(...) U književnosti, koja baš i nije primjereno vrednovala njegov književni priraštaj, Gudeljeva pjesnička zavičajnost prepoznata je kao svijet mita i meda, mora i kamena, zemlje u kojoj se rađalo i množilo (“jezično i krvavo”), kao svijet pjesme (pučke i hajdučke) “iznikle iz panja: dubova, ma-slinova i lovorova” koji je plodio njegovu kreativ-nu samosvijest iskustvima nepotrošene pjesničke i duhovne supstance. Unatoč prepoznatljivim pro-stornim reperima, njegov je zavičaj ponajmanje skup geografsko-socijalnih i povijesnih odrednica krajolika tijekom njegova povijesnog iskustva, već je začudna pozornica univerzalne čovjekove dra-me sa slikama i oblicima, mitemima i stilemima, lokalnim i univerzalnim, a uvijek duboko egzisten-cijalnih sudbinskih bitnosti i upitanosti. Razlista-vajući se u mnogim smjerovima zavodljive duhov-ne igre obvezujućih svojstava, temelji Gudeljeva

pjesničkog svijeta sežu u dubinu vremena i dosežu univerzalno i simbolično; u njegovoj zemlji-cr-ljenici “vjetrovi su posijali svoje ljudsko sjeme”, u

“davno vrijeme gromova”; iz nje se rađalo i množilo “jezično i krvno”, a voda, ona mitska i ona ljekovita, iz bunara i lokava, kamenica, plitica i čatrnja, ob-navljala je njegovu otpornost i žilavost kroz stoljet-nu dijalektičku igru živog i neživog, postojećeg i mogućeg. - Istih je i sličnih svojstava i Gudeljeva šuma: ona je svijet čudesnog bilinarija i bestijarija, u čiju je zbiljnost unesena svekolika historija narodnih vje-rovanja, ali i prostor neponovljive mirisologije. U njoj je jasen, muško drvo, u njoj živi vuk: mitski vlkoe, ali i Vuk u novinama i onaj tvorački “tvoj pradjed vuk”; u njoj se gnijezdi golub (i golubica), ali i jastreb (u rukopisu), u njoj se rađa jabuka (ona divlja i ona hesperidska), malina i kupina, drenjina i divlja jagoda. Gudeljev zavičaj prepoznat je i po lozi, koja rađa pićem božanskim i pićem pjesnič-kim, ali i po orahu, bademu, po poskok – tici i zmi-ji, jer: biti zmijom, biti zmija, i biti bijen zmijom, isto je što i biti... Ne manje je to i zavičaj ikavskog genitiva (pjesme “vučke i hajdučke”) i hrvatskog biskupa sa svim nepotrošivim atribucijama Povi-jesti koja hrani budućnost “svim vjetrima, zvijež-đima i narodima”; riječju – zavičaj mita i meda, mora i kamena u kojem je pjesnik našao svoj (pjesnički) kamen mudrosti i poezije, uzvraćajući mu svojom pjesmom kao najljepšom laudom. (...) Ivan J. Bošković

Za razliku od većine pjesnika svoje generacije, koji su itekako bili osjetljivi na političke diktate i povijanja pod vjetrovima slobode i demokracije, Gudelj je vazda bio jednako slobodan. Od prvih pjesama gradio je svoju osobnu mitologiju, u či-jem je središtu masiv Biokova, ispunjenu zmijama otrovnicama, mirisima kadulje i vrijeska, jamama do vrha punim ljudskih i životinjskih kostura, slut-njom mržnje i osvete, bliskom smrću i krajolikom koji je sav živ, lijep i strašan. Preko pedeset godina, od čega beogradskih četrdeset, Petar Gudelj ispisi-vao je svoj zemljopisni atlas i u pjesmu i književni

Izbor iz kritike

Slovo Gorčina


tekst pretvarao cijeli jedan svijet smješten između Imotskoga i mora. Njegova ustrajnost i fanatično inzistiranje na uvijek istom motivu imaju u sebi nešto kniferovsko. Ono što je za slikara bio me-andar, to je za Gudelja njegov mitski svijet. Samo jednom Petar Gudelj je napustio svoju osobnu biokovsku mitologemu. Bilo je to 1987, kada je objavio šokantnu poemu “Europa na tenku”, čiji su dijelovi, kao samostalne pjesme, već bili objavlji-vani u književnim novinama i časopisima. Bila je to knjiga koju bi, mirne duše, zabranio svaki, iole revan, partijski cenzor, kako zbog antikomunizma, tako i zato što je ta knjiga čitatelja uznemiravala u njegovom socijalnom miru, onoliko koliko to neka knjiga uopće može. A u ta se doba zbog napisane pjesme još uvijek moglo barem prenoćiti u zatvoru. Gudelj je u “Europi na tenku” stvorio svijet u ko-jem tenk ima središnje mjesto. Tenk je božanstvo, kriterij svake izvrsnosti, biće s razumom i osjećaji-ma, najvažnija kulturna činjenica u višemilenijskoj povijesti. “Sretni narodi u Europi. / Sunce im uju-tro na kupolama iznesu tenkovi. / Sunce im zađe za stado tenkova… Europsko državno blagostanje počiva na tenku… Kad nemadu tenkovskih štala, / tenkove drže u srcu. / Zato europsko srce / Ima oblik tenka.” (...) Miljenko Jergović

(...) Gudelj je ugranitio hrvatski jezik ili pri-je - hrvatsku riječ. Nakon Gudelja nema odstupa-nja, hrvatski je jezik svim nasrtajima neprelazna planina! Slijedeći ideju Ferdinanda Saussirea da je riječ prva i posljednja smislena jedinica, da je jezik njena zaliha u pamćenju naroda koji rije-či stvara i slaže u ostavu zvanu jezik na upotrebu koju opet pokreće samo riječ bilo u govor bilo u poeziju. Ni proza ni filozofija tu ne spadaju. Proza je umjetnost i umijeće ideja, filozofija, svodeći riječ na Jedno ubija njenu neiscrpivost koju tek poezi-ja može razotkrivati na ubitačnoj svjetlosti uma i osjeta. Gudelj se tako razigrao svojim riječima da je izgradio čitavu planinu što mu i ime veli. Stije-nu na kojoj počiva hram hrvatskog jezika Gudelj je izgradio sam iz jednog hrvatskog govora koji se zove bosanski govor. Hrvatski jezik je izišao iz svog bosanskog govora koji se rastvorio i potekao: drugim potocima, rijekama, jezerima, morima...da ponovimo Dizdara Maka Mehmedaliju, Boš-njaka kamo ga smještaju historičari književnosti i njegov rod, ali s dalmatinskih strana ponesenim govorom iz istog kraja otkud iziđoše oci: Marul, Tin, Jure i Petar, pa sve tamo do u duboku Bosnu. Tomislav Dretar


iNtervjU S petrom GUdeLjom

E vo jedan opsežan intervju iz naftalina. Mjesto radnje je kafanica pored tržnice

Dolac u Zagrebu. Datum je 26.05.2007. Rano je ujutru, prije 8. Razgovor će trajati skoro tri sata. Dan je prohladan i sunčan. Sjedimo Petar Gudelj i ja. Ispod je transkript dijela razgovora.

***

1. Čuo sam da su Vaši nastupi nešto posebno, nešto izvorno. Oni koji su bili opisuju ih kao iznimna iskustva?

Pa dobro. Svatko ima neki način čitanja, a pje-snik kad on čita, na neki način i pokazuje kako je to pisao. On drugačije i ne može čitati, on čita kako je to pisao. Ja nisam nekakav recitator tipa Jevtu-šenka. Znate tko je to? Veliki ruski pjesnik. Jedan od prvih novovremenskih ruskih pjesnika koji je izašao iz ljušture socijalističkog realizma. Bio je tip Majakovskog. Majakovski je bio također veliki recitator. To je bila poezija tribina, poezija koja se primala više uhom nego okom. Mada je u biti po-ezije primanje uhom. I nisu slučajno najveći pje-snici čovječanstva bili slijepi. Recimo Homer pa narodni rapsod Filip Višnjić. Slijepac i guslar, on se izdržavao svojim guslama.

2. Jako me zanima kako Vi pišete? Kako to iz-gleda?

I mene je to uvijek zanimalo, kako netko piše. To je vrlo važno. Ni jednu svoju pjesmu nisam napisao namjerno. Nisam nikad sebi postavio za-datak: sad ću napisati pjesmu. Svaka je ona, reci-mo romantičarski, sašla odozdo, sletjela odozdo. Možda sam svega, karakterističan je broj, recimo pet pjesama napisao odjedanput, kako mi je viša sila diktirala. A sve druge sam ja dorađivao. Ja je napišem i onda radim, radim, radim. Imam od svake svoje pjesme puno verzija. Sve te verzije ni-sam čuvao. Može biti od samo nekoliko pjesama da imam sve verzije. Po dvadeset, četrdeset verzija.

Te verzije nisu iz osnova drugačije, to je u biti ista pjesma, samo prerađivana. To je posao na pjesmi. Pođem od jedne slike, jedne niti. I tu sam peripate-tik, to radim u hodu. Puno volim hodati. Ja hodam uz more, po moru, planinarim. Padne mi misao na pamet, zabilježim. Hvala Bogu nisam nikad bez komada papira i neke olovčice. Mislim da i sad imam uza se...

...da, vidio sam pelikan u džepu...

Ovo je naliv pero, pišem isključivo naliv pe-rom. Zabilježim to i onda to obično ostavim. Za početak to je toliko nemušto da samo meni može nešto kazati, i to ne u svako doba. Ja te svoje bilješ-ke čitam i ponekad u njima ne nalazim ništa, ali svejedno ostavim to dalje i kad se stvori raspolo-ženje, ta spora, ta naznaka, odjedanput se rastvara, ja vidim mogu s njom komunicirati i onda ja pi-šem. I onda se spoji moje nekadašnje raspoloženje koje je sinulo sa ovim sadašnjim koje je pogodno za rad te biljčice, te sjemenke, da se otvori, poraste, pa možda čak i cvijet, možda čak i list, pa možda čak i plod.

Veliko mi je zadovoljstvo bacati svoje pjesme. Izlučivati ih, kad spremam, recimo knjigu, veli-ko mi je zadovoljstvo odbacivati tekstove. Svojim uspjehom držim ne ono što sam odvojio za tiska-nje, nego ono što sam odbacio. I ja se hvalim u svom dnevniku, recimo, danas sam odbacio pet...

...Imate dnevnik?

Sustavno vodim dnevnik od 60ih, 70ih godi-na. Jedno vrijeme sam pisao svaki dan, a onda sam prestao jer mi se toliko toga događalo da nisam mogao pratiti. Ima toga do 50 svezaka. Onaj ek-strat i moga pisanja i moga života, to je u mojim pjesmama.

3.Kako je to sve teklo? Neki kratak presijek vašeg života do sad. Vi ste rođeni u malom selu Po-dosoje pokraj Imotskog?

Goran Karanović

Slovo Gorčina


Da. U jednom selu. U ljutom kršu. I u tom selu, za koje nitko ne zna, u jednom zaseoku koji je i za to selo bio potpuno zabačen. Prekrasno malo mje-sto između dva brda. Često sam govorio da nama ni nisu bila potrebna vrata na kući jer smo mi vrata zatvarali brdom. Iza brdo, ispred brdo. U udolini, zaštićeni od bure, od svih vjetrova. Ni sunca ni-smo imali puno. Izlazilo bi oko osam ujutro, zala-zilo oko dva, tri popodne. Ja sam se u jednoj kućici rodio, i, eto, baš na današnji dan, dok mi sjedimo ovdje za ovim stolom i pijemo drugu kavu, zidari završavaju poslove i peku kozle kod te moje ku-ćice, jer sam je ja obnovio. Dvije kućice. Jedna je od njih stara oko 400 godina, drugu je gradio moj ćaća prije pedesetak godina. Ja sam ih podmladio i obnovio kakve su bile. Od tamo sam išao u Imotski u gimnaziju. Iz gimnazije u učiteljsku školu. Prvo u Šibenik, pa onda je završio u Mostaru. Iz Mostara otišao za svojim pjesmama u Beograd. U Beogradu proživio cio život, ili cio jedan život. I ‘90 se vratio u svoju kuću u Bašku Vodu. Vratio sam se zato što s one strane u to vrijeme ne bi mogao preživjeti sve to što se događalo od ‘90 pa... Bez obzira na sva svoja prijateljstva, svu pažnju i ljubav kojom sam bio okružen.

Ja sam u Beogradu živio kao sretan čovjek. Uvijek sam sve najbolje govorio i govorim za Be-ograd. Beograd je jedini moj grad. Ja kad grad sa-njam, ja sanjam samo Beograd. Sanjam Podosoje kao mjesto iz kojeg sam krenuo, a što mi se poslije događalo, sanjam samo Beograd. Kome se to svi-đalo, kome ne...

4. Kako izgleda jedan Vaš prosječan dan?

Ja živim iznad mora. Imam kuću i jedan veliki prostor u kojem radim. Moja radna soba je veli-čine prosječnoga stana. Moj stol je kao tri, četiri stola kad se sastave. Moji su prozori u skladu s ve-ličinom sobe. To je jedna staklena stijena, otvorena prema moru i kroz cijelo to staklo valja se more. Tamo u daljini su Brač i Hvar. Sunce mi iziđe i zađe u toj mojoj radnoj sobi. Imam sunce u sobi od izla-ska i zalaska. Čak i ljetno sunce, a o zimskom da i ne govorim. Zimsko mi je draže. Pitomije je, bliže, nije ljutito, ne žeže, ne sažiže.

Sam izlazak iz spavaće sobe u dnevnu sobu je doživljaj. Odmah primam to sunce, to more, otoke.

Imam terasu. Na terasi stol, stolica. Tu sjednem i ujutro popijem kavu. Čekaju me moje knjige i moji rukopisi. Nisam te sreće i nesreće da pišem po sva-ku cijenu. Pišem kad mi se piše. Jedino što pišem redovitije je taj moj dnevnik. Tu polazim od najo-bičnijeg. Šta sanjam i šta mi se događa.

Zadnje tri godine, radio sam na knjizi koja se zove ‘’Zmija mladoženja’’. Zmija je moj kultni lik, zmija, vuk, jastreb i sve te, pitome životinje. Na-slov ‘’Zmija mladoženja’’ nije moja izmišljotina, to je motiv iz svjetskoga folklora. Zmija koja se ljud-ski ponaša, pretvaranje zmije u čovjeka i obrnuto. To je vječno mjesto. Od antičkoga, grčkoga mita i ne samo grčkoga. I indijskoga, indijanskoga, aste-ka, maja, židovskog, biblijskog. Zmija je u osnovi čovjekovoj. I čovjek nosi u sebi zmiju, a to je nje-gova kralježnica, a glava nam je i zmijska i ljudska. Čovjek je zmija po karakteru i po onome što stva-ra, što razara. Zmija je površno gledano simbol zla, ali ona je isto toliko znak života. To mjesto imamo čak u Vukovim srpskim pjesmama. Imamo pjesme poput ‘Guje mladoženje’. A u hrvatskim narodnim pjesmama imamo ‘Zmaj mladoženju’, te ‘Zmiju mladoženju’. Ta moja knjiga će izići na jesen.

Svako jutro hodam. Imam nekoliko redovitih jutarnjih putova. Jedan zovem Sokolov let, to je kad idem iz Baške Vode u Brela, pa se popenjem preko prvih stijena, pa dođem do dječijeg sela Baš-kog polja. To je otprilike 6, 7 kilometara, pa se spu-stim na more pa idem natrag. Redovit mi je i put u Makarsku žalom, to je 10 kilometara.

...to valjda objašnjava formu...

Volim hodati. Idem i na Vošac, to je jedan vrh od 1300 metara kod Makarske. To su mi tri sata pješačenja i tri natrag. Najmanje dva puta godišnje idem na svetog Juru. 1762 metra. Tu mi treba 6 sati puta. I natrag, otprilike 4. Imam svoje obilježene staze. Ja sam davno stavio dva, tri kamenčića na svaki sat hoda. I svaki put dođem na vrijeme. Kad se približim, pogledam na sat i svaki put sam na vrijeme. Idem istom brzinom, polako, nigdje ne stajem i ne odmaram. Ali ići na Biokovo je nešto potpuno drugačije nego ići na Medvednicu, ovdje u Zagrebu. Idem ja i na Medvednicu često, bio sam prije tri dana. I najteža medvednička staza, ako se za takvu stazu može reći da je teška deset puta je

Slovo Gorčina


lakša od najlakše biokovske staze. Kroz Medved-nicu idete ljeti i na Sljeme i natrag, a da vas sunce nigdje ne uhvati. A na Biokovu vas ispeče. Pogoto-vu natrag. Kad se vraćate oko 4, 5 popodne, sun-ce vas bije direktno u čelo. Kao da vas pesnicama udara u čelo.

To su ti moji puti.

...kad se vratite?

Pišem, čitam. Imam svoje knjige. Sve sam sklo-niji da čitam iste knjige. Uvijek čitam Ilijadu, Odi-seju, Bibliju. Razna izdanja grčkih mitova, mitolo-gija. Sveto pismo na svim jezicima kojim vladam. Čitam i Dostojevskoga. Usput se dogodi i da napi-šem neku knjigu, tako da, otkako sam preselio iz Beograda u Bašku Vodu, pripremio sam i objavio svoje troknjižje izabranih pjesama do sada: ‘Golu-bice nad jamama’, u tri sveska, 1993. godine. Onda put u Imotu, ‘97 godine. To je pjesnička monogra-fija u velikom formatu, bogato opremljena i ilustri-rana. ‘99. godine je izišla moja knjiga koja se zove ‘Hrvatska Odiseja’, po jednoj narodnoj pjesmi ma-karskoga primorja. Zabilježio ju je etnolog Stjepan Banović 1912 godine u Zaostrogu, od Mate Bano-vića, kozara. To je vrstan sažetak Homerove Odi-seje. Jedinstvena pojava u Europskoj poeziji. Život ju je sastavio na priliku Odiseje jer su svi narodi pored mora imali neke zajedničke sudbine i slič-no im se moglo događati što se dogodilo Odiseju, Penelopi i ostalim Grčkim junacima. To je najduža hrvatska narodna pjesma. Ta je pjesma objavljena ‘30-ih godina i zaboravljena. Ja nju znam odavno i nosio sam je u sebi. Kad sam došao do mogućnosti, napisao sam opsežan predgovor i objavio je u svo-joj nakladničkoj kući Sveti Jure. Ta knjiga je 2000. godine izabrana za najljepše opremljene knjige za ‘Frankfurtski sajam knjiga’. Na njemu proglašena jednom od 8 najbolje opremljenih knjiga i otišla u knjižne centre i biblioteke od Osla, Washingtona, Japana.

Onda sam 2002 godine objavio svoju prvu zbirku pjesama poslije sabranih pjesama. To je isto objavio moj ‘Sveti Jure’. Knjiga je na neki način ipak pročitana. Tužna je sudbina malih, seoskih iz-davača, kakav je moj ‘Sveti Jure’. Ali je ipak te 2002 godine za najbolju, takozvanu najbolju knjigu te godine. Pa su mi otkupili tristo primjeraka te knji-

ge, ipak neki efekt je bio. Pa sam iza toga pripremio ‘Pelazga na mazgi’, 2004 godine. Od tad sam radio na ovoj knjizi ‘Zmija mladoženja’.

5. Kako je u Baškoj vodi? Jesu li ljudi upoznati s Vašim radom?

U Baškoj Vodi ja živim kao da sam se jučer spustio iz helikoptera na svoju terasu. Nije da se time hvalim, ali nije ni da se žalim. To je naprosto tako. Živim svoj život. S veoma rijetkima se čujem telefonom. Književni kontakt ni dodir ni sa kim nemam. Tako sam živio i od samoga početka. Tako sam živio i u Beogradu, jednostavno usamljenički i pustinjački. Samo što je Grad imao drugi odnos prema meni, pa mi se nikada nije dogodilo da me jednom tjedno netko od ljudi iz tribina, glasila, te-levizije, novina nije zovnuo i pitao nešto i tako. Pa sam onda bio u dodirom sa svijetom inicijativom izvana. Moja je strana uvijek bila pasivna, introver-tirana, okrenuta u se. Kao onaj morski pauk koji se sam unutra u ljušturu uvukao, pa jedino ako ga prstom ili štapom badnete, onda on malo pogle-da. Nisam član nikakva društva niti udruženja, ni pjesnika niti pisaca niti išta slično. Bio sam u Be-ogradu član udruženja književnika Srbije, čak i u upravi društva, pa predlagan na razne funkcije, ali ja to nikad nisam htio.

6. Jeste li svjesni svog statusa živuće legende?

Ne kažem da nema ni takvih rijetkih koji to kažu. Krleža je rekao, kad te hvale, šuti. Znam ja sebe. Znam sebe i slaba i jaka. Sve svoje izabrane pjesme izabrao sam sam.

7. Čitate li igdje?

Nigdje ne čitam. Redovito odbijam. Zvali su me na neka Bračka čitanja. Čak su mi dali i masli-nov vijenac, tad sam se pojavio, jer mi inače ne bi mogli staviti vijenac.

Meni je uvijek najdraže bilo čitati među pje-snicima ili ljudima koji su životno vezani za poe-ziju kao pasionirani čitatelji poezije, što je jednako. Dok sam bio mlad pjesnik, mi smo priređivali i nas su pozivali na čitanja. I bila su jako česta. Mitin-zi poezije, kabarei, književne večeri, tribine, bilo je toga puno. I meni je uvijek najdraže bilo kad je bilo malo slušatelja. Nas je obično bilo 5, 6, koji su

Slovo Gorčina


čitali. Nisam ja čitao s bilo kim. To su bili po mom i po općem mišljenju najbolji pjesnici generacije. I meni je najvažnije bilo da oni čuju što sam na-pisao i obrnuto. Obično se čitalo ono što još nije objavljeno, direktno s pisaćeg stola. Usput je bilo tu još i 50 i 100 ljudi koji su to pratili. Danas imam jednog idealnog slušatelja do kojega je meni naj-više stalo. To sam ja. Ja sam sebi čitam i jako sam rijetko zadovoljan. Gotovo nikad. Samo u rijetkim trenucima kažem: Pa može. I tada pustim pjesmu ili tekst u knjigu. Ova sad knjiga će biti opsežna, biti će tu oko 400 stranica, po broju naslova dvije trećine proznih, a trećina stihovnih. Ja sam sa tim jako malo zadovoljan, ali neki ljudi... Objavio sam sad nešto od toga u časopisu ‘Mogućnosti’ na tra-ženje mog prijatelja, urednika, tridesetak naslova proze i poezije. I po čitanju dvojice ljudi do kojih bi mnogima bilo itekako stalo, jedan je Joško Be-lamarić, povjesničar umjetnosti i ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Splita drugi jedan sjajan literarac, Mate Maraca, koji je cijeloga Šek-spira preveo, oni su time oduševljeni. Ja nisam. Ali tko zna, možda ima poneki tekst i da valja.

8. Čime se Petar Gudelj hrani?

Jedem. Sad i ne toliko, ne može se. Kad sam bio mlad, u toj Srbiji, koja je u toj hrani gargan-tuovska, mi smo između sebe stavljali po pečeno prase. Ja s jedne, onaj drugi s druge strane, pa gdje se sretnemo. I sretali smo se. I usput smo zalijevali. Uvijek mi je bilo draže ono najljuće seljačko vino, nego najljepše francusko. Ono što je Bog dao i loza povukla iz zemlje. Seljak ga nije znao odnjegovati, oplemeniti, on ga je dao elementarno, kao što je i sam elementaran.

9.Imate li omiljenih pjesama? Svojih? Tuđih?

Mene veoma raduje kad nađem pjesmu ili pjesnika koji mi se učine dobrim i pravim. To me

veoma raduje. Naravno da mi se to ne događa sva-ki dan, ali dogodi se ponekad. Moram priznati da sam izgubio puno veza sa onim što se danas piše. Mislio sam, kad sam bio vaših godina da mi se to neće nikada dogoditi. Tad sam pratio koliko sam stigao šta se piše u svijetu, a što se pisalo u Jugosla-viji, posebno ono na hrvatskom ili srpskom jeziku, ja sam čitao sve. Sva imena znao i svrstavao u odre-đene pretince. Kao i ostali koji su pisali ozbiljno, bio do kraja u književnosti. Da bi to kasnije, poma-lo, izmaklo. A izmaklo je, najviše ‘90-om godinom kad sam prešao u Bašku vodu. Ne razumijem to što se danas piše. Za mene je pisanje bio nekakav čin u kojem su se angažirale neke i zemaljske i nebeske sile. Nije to nikakav romantičarski odnos da poe-zija može vladati svijetom, to su gluposti. Ali da iz-vlači svoje postulate iz osnovnih čovjekovih vrijed-nosti, ako nije tako, po mom mišljenju i shvaćanju, to nije poezija. Tako kad ja pišem, znam da se moja poezija razlikuje od onoga što su pisali prije mene. Ali mi se čini da od Homera, grčkih liričara, rim-skih liričara, skandinavaca, srednjovjekovnih pje-snika, romantičara, modernih itd., da ja pišem to isto što su i oni pisali. A čini mi se da je odjedanput nastao neki lom, neko tektonsko urušavanje, da su se neke zakonitosti prolomile i da ne postoje. Što sigurno nije točno i nije tako, ali to je optika starih ljudi koji to ne vide i treba se sa tim pomiriti. Poe-zija će sigurno preživjeti, ali je pojedinac ne može nadživjeti.

...koga onda Vi čitate?

Volim nešto Tina Ujevića. Volim an-tiku, grčke, rimske pjesnike. To neprekidno čitam. Volim manje poznate kod nas ovdje srpske pjesnike Ratka Petrovića, Momčila Nastasijevića, svoje suvremenike i svoga pri-jatelja Ljubomira Simovića i mnoge druge.

Slovo Gorčina


IZBOR IZ POEZIJE PETRA GUDELJA

IZBACILA TE SAVA Noć vjetrovita i štakorovita. Besputna i beznadna. Sanjaš svoj vječni nedosanjani san. Koji se hiljadu puta ponovio. Tražiš put u Beograd. Iz dalekog rakovičkog predgrađa, kroz kukuruzišta i kamenolome, kroz tuđe stanove. U njegovo središte. Našao se na skelama, na Kalemegdanu, kilometrima visoko, nad oblacima. Ljulja ih vjetar. Padaš u Savu. Probudio se u tri: grizu i razvlače te štakori. Pokušavaš čitati, ne možeš: sve ti od smole. Očni kapci, oči, rečenice i riječi. Nijednu ne možeš odlijepiti od papira. Mrtvao, plutao do svanuća. Izbacila te Sava.

ODBORU NAGRADE VLADIMIR NAZOR ZA ŽIVOTNO DJELO Petar Gudelj (recimo) ima život i djelo. Što bi još hteo? Nagradu za životno djelo? Zar mu nagrada nije poklonjeni, nezasluženi život, poklonjeno, nezasluženo djelo? I vlastito ne-zadovoljstvo životom i djelom? Tko je taj? Malo pa nitko. Nije član nijednoga društva ni udruženja. Ne stoji iza njega nijedna ustanova, organizacija, strukovna ni građanska udruga, interesna skupina niti koja utjeca-jna osoba. Iza njega stoji samo Bijakova planina, ispred njega otoci i dvadesetak površno pročitanih i neprocijenjenih knjiga. Predlaže ga jedan (možda jedini) koji je pažljivo i brižljivo pročitao sve što je dotični napisao, bio njegov nepotkupljivi kritičar. Doljepot-pisani. Ali tko će mu vjerovati? Pelazg, Ilir, Starohrvat, Morlak, Vlah, P. G. pedeset i malo više godina piše hrvatsku po-eziju, posve sâm, ne obzirući se na druge, a ni drugi na nj. Vitalist, koji ni pred smrti nije obarao ni zatvarao oči. Sastavio povijest i mit. Iz mita prel-azio u povijest, iz povijesti u mit. Umro i rodio se puno puta. Pjesnik jadranskog i dinarskog krša, vruljâ, ponornicâ, jamâ. U hrvatskom jeziku i krajoli-ku iskopao jamu, prokopao ponornicu, otpečatio vrulju. Od izvađenog materijala sagradio brdo koje će teško biti kriti. Igrao s elementima: zemljom i nebom, vatrom i vodom, munjom i gromom. Šaman, ani-mist, totemist. Totemi mu na nebu jastreb, na zemlji zmija i vuk. Od civilizacijskih stvo-rova: tenk. Među šumskim drvećem jasen i hrast. Među voćkama divlja jabuka i divlja kruška. I sve što je divlje, što se ne može pripitomiti. Kao temeljito obrazloženje i dokaz, namjesto tragova privodi sama lava (poskoka, magar-ca, vuka), Pelazga na mazgi (izabrane pjesme, Zagreb 2004) i njegovu putovnicu koju je napisao gospodin Ivan Lovrenović.

Slovo Gorčina


OSAM U RUNJANINOVU Zmije šibaju repovima, rže mazga. Nestrpljiva: bije kopitima, striže ušima. Još sat i po pa će se zaputiti u Runjaninovu. Šest dana prije isteka roka. Bude li u štalama i zmijarnicima mjesta. Po godišnje nagrade i po nagrade za životno djelo, pohitalo je četrdeset tisuća piskarala iz svih hrvatskih gradova i sela. Runjaninova i sve okolne ulice bit će pune pisaca i njihovih auta, bicikla, konja, mazaga i zmija. Na Glavni kolodvor još od prvog travnja pristižu putnički i teretni vlakovi pisaca i njihovih djela. Bit će živahno.

* Zmije se razlizle po Zagrebu. Osam u Runjaninovu, tri na Jelačićev trg. Dva Pelazga, dva zmijska pastira, u Runjaninovu otpratila zmije. Mazgama se uzvijale uz noge i svijale oko vrata, krile u rep i grivu. Ne bi li umakle zmijoubicama. Književnim mungosima. Koji zmije ne će toliko klati, koliko će im se smijati, smijati, smijati. Smijući se pokazivati žute koljače-očnjake. Pocrkat će od njihova smijeha.

* U Društvo se književnika uvukao zmijski: nitko te nije vidio ni čuo. Zmije bile upakirane kao da su knjige. Pritajile se: nisu šišnule ni šušnule. Tako bile nalik na knjige da te mlada djelatnica upitala: »Je li to za Ujevića?« Ti potvrdio, okrenuo se i pobjegao. Možeš zamis-liti kako će izgledati, kako će kriknuti, kad za dvadesetak dana otvori paket. Kad joj skoče u lice tri pregladnjele i razljućene zmije.

MJESTO GDJE TI JE BILO LICE

Platio kućne račune. Podšišao se. Pola sata u ogledalu gledao svoje lice. Mjesto gdje ti je bilo lice.

NE ĆE NA ZEMLJU Visoko, pri nebesima, visi kiša. Uzalud je zaklinješ i prizivlješ. Ne će na zemlju.

JESI LI TI TAJ KNEZ Čitaš u Bunjina: »Knez je umro pred večer, dvadeset i devetoga kolovoza. Umro je isto tako, kao što je živio, u podpunoj osamljenosti.« Danas je dvadeset i deveti kolovoza, predvečerje. I ti živiš u podpunoj osamljenosti. Jesi li ti taj knez?

Slovo Gorčina


ZEMLJA U JEZIKU

Imam zemlju u jeziku. Jezik u zemlji.Zemlju nad jamama, jezik pun jama.Imam Mosor i Velebit od lubanja.Imam mjedeni Mjesec. Imam medeno Sunce.Iz lubanje, iz jezika izađe. U lubanju, u jezik, zađe.Po Mosoru čuvam koze. Po Velebitu vukove.U lubanje sadim smokve. Po jeziku sijem pšenicu.U očnim dupljama držim pčele.Jako je moje vino. Sladak je moj kruh.Gust je med i bistar vosak iz mojih ulišta.Nebo mi je u ponorima, a u nebesima zemlja.Jednako volim nebo i zemlju.I sve što gmiže i hoda, leti i pliva.Lisicama i lasicama kujem krv.Kopcima oštrim kljun.Vukovi kod mene školuju glas.Čovječja ribica u mom oku uči da pliva.Imam zemlju u jeziku. Imam jezik u zemlji.Ne mogu iskopati zemlju iz jezika.Ne mogu iščupati jezik iz zemlje.

Slovo Gorčina


POPALILI I POKLALI Popalili i poklali. Pastirice i grlice. Starce i djecu. Zgazili u kolijevku. U zmijsko i u prepeličje gnijezdo. Okrvavili ruke. Okrvavili lice. Okrvavili cokule. Ostavili krvav trag. Dugo li traje ovo nečujno doba. Pijetao ne kukuriče. Pastirica ne rađa. Ne pjeva zmija. Krv izlizali mravi. Krv isprale kiše. Zarasli puti. Zarasle maternice. Zarasla usta. Popalili i poklali. Prošli. Iz ruku im ispali noži. Iz ruku im ispale kosti. Pali zločinaci kraj zaklanih. Umorili se od klanja. Ko će im raspoznati kosti?

Slovo Gorčina


ZA ONE MOJE MRTVE Za one moje mrtve koje nitko ne će spomenuti ni riječju ni kamenom ni mjeđu. Za one moje mrtve kojima su pred pokop pljunuli u lice. Za one moje mrtve koji s ispljuvkom na licu borave vječni san. Za one moje mrtve koji ne mogu usnuti, što su se pritajili u zemlji. Koji iščekuju još jedan hitac u potiljak, u leđa. Za one moje mrtve koji se još ni jednom nisu nasmiješili u zemlji. Za one moje mrtve kojima je iz usta nikla i nasmiješila se trava.

Na vunenim nogama, na vrhovima prstiju, prikrada ti se s leđa. Dlanima ti poklapa oči i pita:

– Pogodi tko sam. – Ti si smrt.

VATRA I MJERA Ja sam popredmećen čovjek: izigran, izrugan, izlagan. Činovnici kažu da su me civilizirali i oslobodili strašnih zvijeri. Posjekli su moje šume i poubijali vukove. Opismenili su, me: naučili me čitati svoje prometne znake i zapovijedi. Oko mene sagradili grad, povukli crte po kojima ću se kretati. Skrenem li s crte, ubit će me: tenkom, autom, paragrafom.

Slovo Gorčina


Prodao sam sve svoje vrijeme za novac. Malo ga je i malo vrijedi, pa sam morao unaprijed prodati svaki svoj dan, svaki svoj dah, do smrti. Prodao sam i svoju smrt. Nijedan dan nisam ostavio za se. Ni s ovo ulomaka ne znam što ću. Ostalo je u meni još toliko snage i straha, da se probudim, da kriknem. Toliko krškog podzemlja između grkljana i pupka, da se mogu vratiti u se, zametnuti još jednom, preporoditi. Ne će moje jarebice više u vaše gvozdene determinističke mreže. Ne recite mi da se zna sve. Da pravolinijski jurim dvadeset i četiri sata na dan, trista šezdeset i pet dana na godinu. Iz ništavila u ništavilo. Da mi je tako pisano, propisano. Zazidali ste Vlašiće, uškopili gromove, u olovne tikve zatvorili munje. Ukrali ste mi vatru kojom me darovao Prometej . Oteli ste mi pravo da stvaram svijet po svojoj mjeri. Po tko zna koji put, moram preotimati od vas: drveće, vukove, ovce, vatru i mjeru.

Slovo Gorčina


BITI KAMEN. PITI KAMEN

Biti kamen.Piti kamen.Zaklati kraljai konja.Disati konjsku,disati kraljevsku krv.Nad tobom skamenjenailirska epska pjesma.Uzglavlje ti Cetina:klupko zmija.Podnožje ti Neretva:koš jegulja.Ležiš:uza te legla noć.Još miriše tvoje rođenje.Već miriše tvoja smrt.

Ti, koji popisuješ oblake Ti, koji popisuješ oblake, zapiši: nad Pelješcom oblaak. Bijel, nije vei od ovce. Nad Korulom drugi, još manji: njezino janje. Nad Bijakovom vuk.

Tvoja prababa zmija

Tvoja prababa zmija.Tvoj pradjed vuk.

Vidi odjeljak:Tvoje tijelo, tvoj tekst.

Iz jadranskog krša čupatiKost po kost.

Čupati zmijske jezike

Slovo Gorčina


I piti zmijske oči.

S mukom sastavljatiTijelo i tekst.

Vučica, tvoj pramajka,Potrča između zvijezda.

I ošinu teVimenom.

Zamirisa vučje mlijekoI povijest tvoga roda.

Zmijski nakote,Pun te jadranski krš.

Zmijski nakotePun te prsni koš.

Tko će te istjeratiIz krša, iz koša, iz jezika?

Tko li te za rep izvući Iz historije?

Tvoj tekst izlizaleMunje i mravi

Kroz tvoj tekstSkaču vukovi.

Vidi poglavlje:Tvoja zemlja, tvoje tijelo, tvoj tekst.

Pčele izlijeću iz pradjedovskih i ulijeću u tvoja usta.

Biološki teleprinter.Šaka kipućih slova.

Žica meda i na njoj nanizaniPtičji, zmijski, vučji i ljudski jezici.

Sikću, klikću, govre i zavijajuIz krša tijela, iz krša tvoga teksta.

Uzidan

Slovo Gorčina


U gori.

Gori.Govori.

Tvoja prabab zmija.Tvoj pradjed vuk.

Tvoj goli tekst.

Tri zidara, tri dana

Tri zidara, tri dana:Zazidali ti oči.

Kidaju kamen,Slažu na tvoju kost.

Cementa ni kreča. Kolju ruke i ptice,Stapaju kamen u krv.

Na čelu tope zvijezde.

Suhozidina. Kroz pukotineProvlači SredozemljePoskoke i prste.

Preopete na modre blokove neba,Kroz nosnice brste.

Tri zidara, tri dana.Ti zid.Ptica

O ptico moja,Ptico jaka,Ptico neokaljana.

Što plašljivo dižeš poklopac moje lubanjeI zvjeraš je li ti vrijeme?

Vrijeme ti je, ptico moja,Vrijeme ti je.Jer vremena nema koje nije Vrijeme smrti.

Krikni,Krikni,

Slovo Gorčina


Krikni.Provalit će kosturi zemlju,I bit će lelek u gradu.Izbezumljeni, sudarat će seSa stablima.I klat će, klat će, klat će, Suhi i krvožedni.

Psi će pomahnitale kosture hvatatiI vući natrag u grobove.

I štakori će iz utroba ljudskih prokuljati,I tijesno će im biti u grlu.

Lupi krvavim krilomU moje liceI krikni, sveta ptico.

Nek se majke užasnu sinova u bešikamanek očevi oči kopajuda ne gledaju kćeri.

Nek se za tobom ruke ispruže.Ruke koje su silnici izlomili,Ruke koje su žigosali i obeščastili.

O krilata čašo krviIznad vapijućih ruku,Krikni.

U majčinim utrobamaSiluju djevojčice,Dječake gole raspinjuPo raskršćima.

Jedan pjesnik u beznađu i ludiluJede svoje ruke.

Što plašljivo dižeš poklopac moje lubanjeI zvjeraš je li ti vrijeme ?

Vrijeme ti je, ptico moja,Vrijeme ti je,Hora smrti.

Slovo Gorčina


Krikni.Provalit će kosturi zemlju,I bit će lelek u gradu.Izbezumljeni, sudarat će seSa stablima.I klat će, klat će, klat će, Suhi i krvožedni.

Psi će pomahnitale kosture hvatatiI vući natrag u grobove.

I štakori će iz utroba ljudskih prokuljati,I tijesno će im biti u grlu.

Lupi krvavim krilomU moje liceI krikni, sveta ptico.

Nek se majke užasnu sinova u bešikamanek očevi oči kopajuda ne gledaju kćeri.

Nek se za tobom ruke ispruže.Ruke koje su silnici izlomili,Ruke koje su žigosali i obeščastili.

O krilata čašo krviIznad vapijućih ruku,Krikni.

U majčinim utrobamaSiluju djevojčice,Dječake gole raspinjuPo raskršćima.

Jedan pjesnik u beznađu i ludiluJede svoje ruke.

Što plašljivo dižeš poklopac moje lubanjeI zvjeraš je li ti vrijeme ?

Vrijeme ti je, ptico moja,Vrijeme ti je,Hora smrti.

Krikni,Krikni,Krikni.

Lubanjom, utrobom, krvotokom:U čelično čelo čovječje,U zid ovog doba.

Smrskaj se,Budi znak.

I neće ga kiša isprati,Ni vrijeme svih vremena.

Omen.Amen.

Slijepa i gluha ptica

Evo dok u čvorove i grčeve vežem ova uzaludna slova,Tvoj se kostur, uzdignuta kamena zmijurina,Klati duboko na jugu u kamenjarima.

Na prsi si stegla kostur svog djeteta.Ja se plašim mračnog Sunca, što se na te valjaPo nebesima.

Kuda si se zaputila, s kamenjem u hrptenjačiI skosturom svoga djeteta na prsima?Kamene ti suze padaju iz dupalja.

Jedna ptica, dvadeset i pet hiljada godina,Slijepa i gluha, pjeva.

O kuda ćeš, među stećcima,Sa kamenom iz utrobe svojeNa grudima?

Ptica pjeva.

GOST SLIKAR


drUŠtvo UmjetNiKa moStara

O snovano je 1993. godine sa ciljem da afir-miše umjetnike iz svih grana umjetno-

sti, posebno likovnu umjetnost kroz organizaciju samostalnih i kolektivnih izložbi radova. Nekoliko naših članova njeguju primjenjenu umjetnost izra-dom bareljefa na bakru - tradicionalnim postup-kom u Mostaru - koji ima višestoljetnu tradiciju. Trojica primjenjenih umjetnika su opširno pred-stavljena u knjizi koju je izdao UNESCO. Pored domaćih Društvo okuplja i strane umjetnike poput Manferda Dinesa, istaknutog Njemačkog slikara, Francuza Robelara ...

Ovaj zadatak članovi Društva u minulom pe-riodu su uspješno obavljali. Organizovali su tradi-cionalne kolektivne izložbe povodom Dana neza-visnosti i Dana državnosti BiH, povodom Bajrama i Ramazana, godišnjica A RBiH itd. Neki članovi su učestvovali na kolonijama u Počitelju, Mostaru, Brčkom, kao i na tradicionalnim izložbama Colle-gium artisticum u Sarajevu, Sarajevskoj zimi, fe-stivalu Mostarsko ljeto i Malom formatu u Tuzli, te na Analu crteža Grand prix Mostar. Time smo dokazivali bogatstvo i kontinuitet likovnog života grada Mostara.

Naši umjetnici su dostojno reprezentovali grad Mostar u nizu gradova sa prostora ex Jugo-slavije, kao i na izložbama u Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Austriji, Italiji, Španiji.

U nekoliko navrata priredili smo hommage sa izložbom istaknutim i uglednim mostarskim gra-đanima.

Društvo okuplja nekoliko akademskih likov-nih umjetnika kao što su Jusuf Nikšič, Salko Braco Pezo, Mirsad Begović kao i desetak diplomiranih umjetnika mlađe generacije.

Mladi umjetnici su učinili značajne napore u organizaciji izložbi na kojima su nastupili mladi umjetnici iz cijelog grada, vršeći tako ulogu kohe-zionog faktora na objedinjavanju grada.

Posebno je uspostavljena dobra saradnja sa kulturnim ustanovama u Mostaru tako da su naši umjetnici, a Društvo kao suorganizator, često uzi-

mali učešće u multimedijalnim programima. Za svoje radove na prestižnim izložbama, kao

što je Colegium artisticum (ULUBiH i ULUPU-BiH), trojica umetnika dobili su najveće nagrade. Naš član je imao fakultativno učešće na 7. Među-narodnom kongresu primjenjenih umjetnika Wi-orld Crafts Council (WCC) u Meksiku, na kome je učešće uzelo 1500 umjetnika.

Značajna referenca je i ta što je naš član krea-tor rektorskog lanca za Univerzitet „Džemal Bije-dić“ i kompletnu opremu za Sinjsku alku.

Poziv za učešće članova DUM na ovogodišnjoj tradicionalnoj i prestižnoj kulturnoj manifestaci-ji Slovo Gorčina predstavlja znak uvažavanja ali i satisfakciju za dosadašnje napore koje smo zajed-nički činili na polju prezentacije i afirmacije likov-ne umjetnosti kao i zaštiti prava članova u okviru asocijacije koja štiti naše interese.

Šemsudin Zlatko Serdarević

Nusret Velić: Mak Dizdar, ulje na platnu

Slovo Gorčina


Kemal Kebo: Gorčin, 2002

Edin Pandur

Slovo Gorčina


Jagoda Serdarević

Azra Imamović

GOSTUJUĆI TEATAR


čaroLija pripovijedaNja (međUiGre 0-24, zijah

SoKoLović)

P ripovijedanje pripada epskoj tradiciji u kojoj je imalo kultno važenje. Pripovijedaču

je davano mjesto u samom pročelju, gotovo isto kao i epskom pjevaču. Pripovijedanje je dio našeg mentalnog sklopa i mi ga nosimo u sebi, u nepat-vorenom vidu, kao dio našeg neotuđivog duho-vonog bića. U tom našem duhovnom određenju Zijah A. Sokolović nalazi nadahnuće za svoje pripovijedne čarolije, obujmljuje nas, okupira i zanosi. I ne od danas. Taj pripovijedni eros osje-tio je u sebi na samom početku svoga glumačkog oblikovanja, kada je posegao za Andrićevim pjesničkim zapisima, sazdanim upravo na izni-jansiranim pripovijednim gradacijama. Slijedili su, potom, brojni njegovi monodramski projekti

u čijoj se osnovi, ipak, nalazi njegova nenadmašna monodrama „Gumac je...glumac je...glumac“.

Svoje pripovijedanje Zijah A.Sokolović za-snive na kolokvijalnom slogu, na intonativnim gradacijama našeg svakodnevnog zborenja, i to je ono što je njegovo pripovijedanje čini spon-tanim, bliskim našem mentalnom profilu, ra-zumljivim i dragim. On govori iz nas, ne iz neke imaginarne tačke, sa distance. Od intonacionih gradacija on gradi svoje pripovijedne sinkope, svoje kadece. Sinkope daju njegovu pripovijedanju talasno kretanke, kadence pomjeraju akcente ko-jima očuđuje svoj govor, kondenzira razvijorene emocije bez unaprijed stvorenih shema, ponekad se one usijecaju u sami tok rečenice, pa čak i riječi

Vojislav Vujanović

Mufliz ćuprija (Š.R.)

Slovo Gorčina


oslanjajući se, katkad, i u određenje poštapalice, tako svojstvene našem svakidašnjem govoru, poput one čuvene „jebi ga“, potpuno oslobođene svoga neposrednog leksičkog značenja. Sve to zna Zijah A.Sokolović da rasporedi na svojoj pripovi-jednoj skali, da i nađe nužnu mjeru, da ih dovede u sklad, pojačavajući onaj podtekst spontanog, svodeći razdaljinu između sebe i auditorijuma na najmanju moguću mjeru. Mi ga osjećamo kao sopstveni žubor u sebi, kao što su naši preci bili osupnuti svojim pripovijedačem. Dok slušamo Zi-jaha A.Sokolovića, u nama se budi naš iskon koji se pretače u doživljaj, iz doživljaja se oslobađa energija blagotvornog smijeha, mada on u taj naš smijeh urađuje i parabole bolnog, katkad, i tragičkog osjećanja svijeta. Treba oslušnuti njeg-ovu sekvencu o lavu koji zapišava određeni prostor u kojem se, potom, osjeća sigurnim i neprkosno-venim, a zatim tu parabolu sinkopira na sopst-veni slučaj, da to učini sa prostorom oko sebe, pa čak da zapiša i samog sebe i da se, tako, učini ne-dodirljivim, slobodnim, soptvenim gospodarom. Poruka je potresna: čovjek je izgubio svoje carstvo slobode i nema nade da ga ponovo pronađe. Ali to je Zijah A.Sokolović transponirao u metaforu komičnog i takvu je ponudio svome auditoriju.

Razmišljanja o ovom segementu poetičkih odredbi Sokolovićeva pripovijedanja dovode nas do drugog sloja njegova pripovijedanja. Za svoje pripovijedne čarolije Zijah A.Sokolović ne traži materiju iz literarnih tvorevina, on nema svoga propovijednog Sokrata, njegovi Sokrati smo mi sa našim trošnim životima, svojim sva-kodnevljem i svojim svakonoćjem, i to naše us-trajno trošenje on propituje na srazu komičkog i tragičkog, komičko postaje formulacija tragičnog , tragičko biva zamućeno komičkim, prikriveno njime, komičko postaje životna mjera, seizmo-graf naših unutarnjih potresa.

Taj sraz komičkog i tragičkog Zijah A. Sokolović je nazvao „Međjuigrama od 0 do 24 sata“. Šta je, onda, igra? Ono nepostojeće, zone u kojima

nas nema. Ništavilo. „Međuigre“ su nositelji smis-lenog, ono što ima mjeru ljudskog. Tu mjeru ljud-skog on svodi u gnomske parabole sa unutarnjim paradoksima: „Osjećam se ponosnim jer u meni iščezava ljudsko“ i „Ja sam ipak normalan čovjek“. Ove parabole on ne distingvira značenjski, samo ih stavlja u različite kontekste. Prvu izgovara u trenucima kada nastoji da donekle očuđuje svoje pripovijedanje, a drugu kada tok pripovijedanja usmjeruje prema sebi. Jer – Zijah A. Sokolović ne samo da pripripovijeda, on sebe stavlja i u položaj subjekta pripovijedanja. I tu dolazi do njego-vog razilaženja sa epskim pripovijedačem: epski pripovijedač nikada ne govori sebe, ne subjek-tivizira svoje priopovijedanje. Zijah A. Sokolović, pak, o čemu god govori, propušta kroz membranu svoga subjektiviteta. Umjesto epskih objektivacija i neutralnosti pripovijedanja, Zijah A.Sokolović u svoje pripovijedanje ugrađuje poetski akord osobnog. Njegovo pripovijedanje poprima kara-kter dnevničkog zapisa i poetika dnevnika mu i dozvoljava da u jedinstvenu cijelinu povezuje različite sekvence između kojih nema uzročno- posljedičnih veza, sekvence se vezuju u vremen-skoj sukcesiji, upravo, u sukciji dnevničkih zapisa. Veznu nit fabulacije i čini svođenost pripovijedanja u subjektivne prostore.

Ali postoji još jedna distinkcija u pripovije-danju Zijaha A. Sokolovića. On povremeno čini izvjesni otklon od svog subjekastog određenja uvodeći u svoje pripovijedanje fiktivnog junaka kojega imenuje sintagmom „moj prijatelj“. Ovo ima izuzetnog značenja u njegovu pripovijedanju: u svome smijehu auditorijum stječe dojam da se ne smije sebi, već nekome drugom i to dovodi do emotivnog opuštanja, do smijeha kao unutarnjeg oslobođenja i do egzaltacije.

Pripovijedanje Zijaha A.Sokolovića eksponira u svojoj strukturi krajnju jednostavnost, kod njeg-ovu nutrinu čini široki preplet slojevitih slojevitih značenja. Po tome ono i postaje veliki scenski čin.

GORČINOV PJESNIK


Uz pjeSNičKi prvijeNac mite travara

M ladi banjalučki pjesnik Mito Travar, s čijim se pjesmama susrećem prvi put,

ulazi u svijet pjesničke umjetnosti bez znakova nesigurnog jezičkog izraza i poetičkog opredje-ljenja, znakova koji često kvare sreću književnih početnika. Travarov prvijenac odaje pjesnika koji ne samo da ima šta da nam saopšti, već to i čini na autorski prepoznatljiv, poetički i stilski dosljedan te manje-više ubjedljiv način. Zbirka Pozdrav iz sunčanog Hemoroida predstavlja dobro uobličeno, idejno i izražajno koherentno djelo, sa jakim nabo-jem kritičke svijesti o vremenu i društvu u kojem živimo. Ta kritička svijest zapravo je najizrazitije svojstvo Travarovih pjesama, u kojima su ironija i parodija glavna sredstva kojima se raskrinkava ono “stanje stvari” što pjesnika nikako ne ostavlja ravnodušnim. Vrlo su rijetki lirski tonovi u ovoj poeziji, mada se i ovdje katkad pjeva u tradicio-nalnim strofama i sa rimama. Ali je sadržina tog pjevanja pretežno “nepoetska”, nimalo “lijepa”, dok rime odzvanjaju parodijskim naglascima i “poru-kama” koje se referišu koliko na prevaziđenu prak-su rimovanja, toliko i na pervertiranu aktuelnu

“stvarnost” čije se nakaznosti i disonancije ne mogu izgladiti nikakvim umjetnim sazvučjima.

U najboljim pjesmama zbirke, kao što su “Obraćanje mutavog”, “Gledao sam”, “Osveta buba-švaba”, “Igra mečka” i još nekim, Travar je uposlio svoj jezik hladne ironije na besprekoran način. Evo pjesme “Obraćanje mutavog”:

Čini mi se Bolje bih prošao Da ste mi noge do kukova skratili Da ste mi zjenice ka mozgu okrenuli Da ste mi glavu o dovratak stucali Nego što ste mi usta zatarabili I tako golorukog Među ljude pustili

Pobuna protiv nametnute mutavosti ovdje je našla zaista jasan i upečatljiv izraz.

To je bilo moguće i stoga što je pjesnik dao sebi ovakav zadatak: “Sapni riječi do pucanja / Samuj / Soli rane”, kao što stoji u pjesmi “Stanje”. U ovoj se poeziji rane zaista ne vidaju blagim melemima – so je tu da nas opominje na njih, na bolno, ako ne i neizlječivo stanje ljudskih stvari i odnosa u svijetu bezdušne moći, cinizma i laži.

Mnoge Travarove pjesme djeluju kao jetke re-akcije na socijalnu i političku situaciju, na otuđe-nost birokratskih struktura i ispraznost kojekakvih rituala, na zaglupljujući jezik medija. Pjesnik se svemu tome suprotstavlja, ruga, podsmijeva. Uto-liko je on i angažovan autor, makar da ne vjeruje u moć poezije. U svakom slučaju, Travarev glas je protest budnog, nepokornog duha, koji nam umje-sto znanih “lirskih štimunga” nudi uznemirujuće pjesničke nalaze. Ako njegov jezik pri tome katkad izgleda odveć ogoljen, s manjkom čarolije, to je zato da bi nam se kritičke dijagnoze neprihvatlji-ve stvarnosti i žaoke na njen račun jače urezale u pamćenje.

Stevan Tontić

Slovo Gorčina


IZBOR IZ POEZIJE MITE TRAVARA

ŽELJA

Osjećam kad mi nadolaziIspuni stomak Žeravicom prvih vatriI potonjih sunaca

Nekad plane i nenadanoRazigra srceBaci me doleDa ležim tih, slabSvima nepotreban

Plišanoj svjetlosti jurim u susretPlovim, puštam seI dobro je

O, kako je život divanOd dragosti mi hemoglobin udaraNa uši i nos

Opet nekako jakI razgaljen postajemA ona se penjeI penje, i penjePa padneI oblije me

Spreman sam tadI čvrstNiko mi ne može oteti Namjeru da zaplovimPa plovim, puštam seI nema me

Slovo Gorčina


STANJE

Sapni riječi do pucanjaSamujSoli rane

Pamet kratkuMisao nagrizaPočeši se Po ušima

Na dlanu njenomSrce ključaSkoči brzoBez pitanja

Dospio siSada probajSve iz novog zalogaja

RASPADANJE

Na staroj fotografijiZagrljeni supružniciLica im sijajuNad bucmastim novorođenčetom

Analize govoreŽeljeli su najboljeOd previše ljubaviIspalo je najgore

Odavno su svariliSve porcije podnošljivog čemeraI nepodnošljivog razočaranja

Nema providna danaZa dva živa lešaZa dvije drageNamučene biljke

Slovo Gorčina


Boleščine ih spopaleZamračili su prozoreSkuvali su čajeveBauljaju po stanuStenju i trule

PLAVI REKVIJEM

Plava ugaona garnituraI plavi ormar sa tri ispeglane košulje

Plavi tepih sa žutim kockamaI plava ladica puna krnjih uspomena

Plava šolja za kafuI plava kutija za escajg

Plave čarape se sušeI plavi peškir na vratima kupatila

Neko će doći da iznese čovjekaOpruženog i poplavilog

Sutra nema buđenjaUz plavi žamor prolaznikaI plavi miris ljeta

SLOVO O JEDNOM ČOVJEKU


mom ocU NijazU dUraKovićU

Smrt nije kraj

J a nisam imala priliku da se oprostim od oca, mada znam da je skoro uvijek tako kad je

smrt u pitanju. Čak i kad je očekivana, ona je izne-nadna; i, u biti, rijetko ko ima priliku da se opro-sti od voljene osobe. Ali ja nisam imala priliku da kažem ocu mnogo toga, jer sam uvijek čekala pravo vrijeme ili se bojala da kažem to što mislim i osjećam. Iako smo bili sličniji jedno drugome nego sto smo željeli priznati, ponekad nismo pronalazili zajednički jezik. Najčešće smo komunicirali kroz poeziju - on bi meni recitovao, pisao, a i ja njemu - i zato sam ja željela da njemu recitujem Dizdarovu pjesmu Smrt, kao moju posljednju poruku njemu. Ta pjesma je ispala, možda jezivo, toliko priklad-na, a i tu pjesmu je on toliko puta, dok smo sjedi-li u nekom restoranu, recitovao. Nadam se da je on mene nekako čuo i da me je u tom momentu razumio, jer ja ne mogu da prebolim sve ono što je ostalo nedorečeno, i što će, pošto je smrt jedini beskraj, tako ostati vječno.

Utjehu pronalazim u Makovoj pjesmi, jer on kaže da smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I pronalazim utjehu u svemu onome što je ostalo iza mog oca - sva njegova djela, njegove riječi, i naša sjećanja na njega.

Njegov trag ostaje i u njegovoj porodici, na-ročito u njegovoj djeci. Ja i sestra ne bi bile to što jesmo da nije njega bilo. On nas je uvijek bodrio da učimo, da se obrazujemo, da se borimo za to što želimo, i da uvijek imamo cilj. On se skoro cijeli život borio za istinu i pravdu, i tako je i u nama probudio taj nagon. Mi ćemo se truditi da nastavi-mo njegovim stopama.

Ivo Andrić je jednom napisao: “Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smr-ću ne mogu da nas obeshrabre.” Takav je bio moj

otac. Njegov život je bio ispunjen kao da je živio tri života, a ne jedan. Opet, njegov prerani odlazak je prouzrokovao veliku nesigurnost u srcima mnogih Bosanaca jer je on bio jedan od rijetkih ljudi koji je žestoko štitio našu državu i demokratske idea-le. Njegova smrt zato ne treba da bude kraj, nego početak. Ja i sestra nismo obeshrabrene - dostojno ćemo ispuniti vlastite živote, kao i živote drugih, i borićemo se za njegove i naše ideale. Jer Nijaz bi tako htio, i znam, da može da nas sada vidi, da bi bio ponosan na nas, kao što smo mi ponosne na njega.

Moram priznati da mi je sve teže što vrijeme ide dalje, jer nekako ne mogu da se pomirim da ga više nema. On je bio toliko veliki da sam čak, na trenutak, pomislila da će prevariti smrt. U meni je velika bol pojačana mutnim sjećanjima, a štoviše, ta bol se produbljuje jer znam da više nikada ne-ćemo moći da stvorimo nova sjećanja, i da nika-da neću moći da mu kažem koliko ga zaista volim. Zato možda sad ovo i pišem, jer se nadam da ima neki svijet nakon smrti; nadam se da on već zna šta je u mom srcu. Nisam nikada stigla da mu kažem da su njegovi ideali bili i moj nedosanjani san, koji me podsticao da budem bolja i da ne prihvatam svijet kakav jeste nego da ga mijenjam. A barem znam da snovi ne umiru kao ljudi, i zato ću iznova da sanjam i da živim hrabro i strasno - isto kao i on.

Njega možda više nema, ali mi smo još tu. Mi moramo nastaviti da živimo jer tako i on nastavlja da živi kroz nas. Moramo zbog njega, zbog sebe, i zbog onih koji imaju manje od nas i kojima može-mo da pomognemo. Jer život je okrutan, a smrt još okrutnija, i jedini spas je da živimo bez strepnje i straha, da volimo druge i da im pomažemo, kao što je to naš Nijaz činio …

Vedrana Duraković


Ivan Brigić

povodom Smrti Nijaza dUraKovića

Nikada nisam mogao pomisliti da ću se opraštati i govoriti u povodu smrti druga

Nijaza i to mi je zaista teško.

U poznao sam Nijaza kao mladog, izrazito talentiranog i u to vrijeme veoma obra-

zovanog i nadarenog čovjeka, koji je veoma brzo postao mladi marksistički intelektualac do čijeg se mišljenja moralo držati i uvažavati ga.

Poslije kratkog, ali zapaženog angažovanja u Gradskom komitetu i Marksističko-studijskom centru angažiran je i u Institutu za međunacio-nalne odnose CK SK BiH, koji je u to vrijeme bio broj jedan institut u tadašnjoj Jugoslaviji, na čije su rasprave dolazili i svoje priloge slali najpoznatiji i najugledniji naučni radnici iz cijele Jugoslavije. Sa-rajevo je ustvari u to doba bio jedini centar u koji su rado dolazili i rasprave slobodno vodili teoreti-čari iz svih centara tadašnje naše zemlje. Još u tim danima Nijaz se pokazao kao svjež antidogmatski marksistički teoretičar. Njegove polemike su bile toliko sočne i utemeljene, kazane u maniru najbo-ljih književnika kao što je to radio Miroslav Krleža. Mnogi od tih skupova bili su upamćeni po polemi-kama koje je vodio Duraković i odjecima koje su te polemike imale u javnosti.

Polovinom 80-tih godina Duraković je izabran za člana Predsjedništva CK SK BiH. To je bilo jed-no od najtežih perioda u povijesti BiH. Bosnu su razdirale afere za aferom. Počelo je sa mjesnom zajednicom u Moševcu, koja je prerasla u jugosla-vensku aferu. Nastavljeno je sa čuvenom aferom Agrokomerc, zatim aferom Neum i kreditima, ne-milosrdnom rušenju Hamdije Pozderca i njegovog isključivanja iz Predsjedništva SFRJ, a kasnije i iz CK SKJ. Poslije toga iz CK SKJ isključeni su, ili su dali ostavke, svi poznati ljudi iz rukovodstva BiH i Federacije iz BiH.

Tako su pozicija i uticaj BiH svedeni na mini-mum i ona je od jednog od glavnih faktora u Fede-

raciji postala meta za potkusurivanje i međusob-ne obračune i sukobe koji su podobro otpočeli u Jugoslaviji sa Miloševićevim događanjima naroda i organiziranim maršom na rušenje rukovodstva dijela po dijela Jugoslavije.

U takvim uvjetima 1989. godine Nijaz Dura-ković je izabran, između više kandidata, za pred-sjednika CK SK BiH, a po funkciji bio je i član Predsjedništva CK SKJ. Mogu svjedočiti o njego-vom djelovanju u Predsjedništvu CK SKJ. Nijaz je, kao što je i naučio, bio veoma oštar, otvoren i kri-tičan, uvijek spreman na polemiku i odbranu ljudi koji su postali meta grubih napada Miloševićevih političkih huligana.

U ratnim uvjetima Nijaz je odlučio da zakaže i održi Osnivački kongres Socijaldemokratske par-tije BiH. Istina je da je sam, uz saradnju sa Esadom Zgodićem, tadašnjim svojim savjetnikom, napisao Program SDP-a BiH, a Miro Lazović i ja, ako se dobro sjećam, pisali smo Statut partije. Po mome uvjerenju, to je bio dobro osmišljen i vjerovatno jedan od najboljih poteza Nijaza Durakovića u po-litičkom životu BiH.

Bez obzira šta se zbivalo, u koje je stranke ula-zio kad je brisan iz SDP-a BiH, uvijek je govorio da je on istinski socijaldemokrata i da će to ostati do kraja života.

Želim još kazati da sam se sa Nijazom dugo družio i prijateljevao, od porodičnih druženja do običnih terevenki, pa i pijančenja. Uvijek je to bilo prijatno uz veliko uvažavanje i poštovanje. Nijaz će ostati čovjek koji će se pamtiti, a njegov stva-ralački naučni opus vremenom će postajati samo vredniji...


iN memoriam (Nijaz dUraKović 1949-2012)

Imaju vremena kada odlaze oni koje volimo, imaju vremena kada odlaze oni koje trebamo;

ovog puta gubitak je bio višestruk.

P rof. dr. Nijaz Duraković je bio član Savjeta manifestacije „Slovo Gorčina“ i, više

od toga, njen pravi prijatelj i promotor. Nijaz Duraković je bio prijatelj svih kulturnih nastoja-nja Stoca i Stočana, pa samim tim i manifestacije, ali je posebno za ovu kulturno-književnu smotru učinio mnogo u njenom održanju i profiliranju, naročito u godinama kada je manifestacija optuži-vana zbog raširenog mišljenja o njenom nacionali-stičkom karakteru. Naravno, manifestacija nikada nije djelovala na nacionalnoj osnovi, nego je imala najširi jugoslavenski karakter prema svim učesni-cima u njenim programima, i svi su to dobro znali. Svejedno, nacionalizam je sedamdesetih godina bio dežurna i krupna osuda, a pod pojmom nacio-nalizma krila se optužnica za probosansku poeziju Maka Dizdara, kao vertikale oko koje se sve vrtilo i programa kulturne manifestacije „Slovo Gorčina“, koji je zaista u prembuli Pravilnika primarno stavio težište na bosanskohercegovačku kulturnu baštinu. Takav bosanskohercegovački program nije se dopadao velikosrpskim nacionalistima i svim onim koji su bosanskohercegovačku držav-nost doživljavalli kao vještačku tvorevinu tako što su polagali pravo na taj prostor, a u manifestacija-ma tipa stolačkog Slova vidjeli, prije svega, jačanje i potvrdu bosanskohercegovačkog identiteta.

Nijaza Durakovića sam privatno dugo pozna-vao, ali smo se na istom poslu našli kad sam pre-uzeo predsjedavanje kulturnom manifestacijom

“Slovo Gorčina” osamdesetih godina. Naime, prije svake manifestacije, koja se u pravilu održavala krajem septembra, valjalo je predsjedniku i još ba-rem dvojici članova Izvršnog odbora „Slova Gor-čina“, otići u Sarajevo na referisanje u Centralnom komitetu Saveza komunista, gdje su sjedili ljudi zaduženi za kulturu i obrazovanje. Tada je politika

vodila računa o kulturi, naročito o književnosti, u kojoj se tih godina zrcalio subverzivni, oponentski, moderan odnos spram vlasti i prema autoritetima općenito, i što je za političare bilo važnije, uspo-stavljala se kontinuirana bosanskohercegovačka duhovnost i bh. identitet koji je ugrožavao sve as-piracije na Bosnu, kako političke, tako i kulturne. Bilo je to vrijeme snažnog uspona bosanskoherce-govačkog društva u sportu, muzici i općenito kul-turi, ali i vrijeme ekonomskog pada. Iako je to bilo vrijeme liberalnijeg i ljudskijeg komunizma, ipak je, još uvijek, politici bilo važno ko će učestvovati na manifestaciji. Uloga Nijaza Durakovića bila je da nama gorčinovcima, kako nas je zvao, osigura nesmetan prilaz najvećim partijskim i kulturnim autoritetima u Centralnom komitetu u Saraje-vu. Zahvaljujući Nijazu, vrata su nam bila širom otvorena, kako kod predsjednika Hamdije Pozder-ca, tako i političkih, kulturnih autoriteta Hasana Grabčanovića, Mihajla Đonovića i Čede Kisića. Vrlo rijetko su imali primjedbi na naše djelovanje, nešto zbog naše samocenzure, a najviše zbog Nija-zova političkog kredibiliteta u takvom okruženju. Nakon takvih sastanaka svi organizacioni, finansij-ski, pokroviteljski i drugi putevi za manifestaciju su bili otvoreni.

Današnju politiku u Sarajevu uopće ne zanima kultura i književnost, a kamoli pojedinci koji će

Alija Pirić

Slovo Gorčina


učestvovati na njoj. Možemo dovesti i crnog vraga, ako želimo i ako možemo, ali svi putevi do politič-kih autoriteta su uglavnom neprohodni, a time i do finansijskih i drugih pogodnosti, bez kojih ovakvi volonterski poduhvati ne mogu opstajati. Oni na-prosto u ovakvim manifestacijama ne vide promo-ciju bilo kakvih, a kamoli bosanskohercegovačkih vrijednosti. Istina, ondašnji odnos politike prema književnosti stvarao je nerealan osjećaj društvene važnosti kod književnika i tumača književnosti, da bi danas ostali posve zbunjeni i dezorijentirani, jer prisutna svijest o tome kako ono što nije pomilo-vala politika na Balkanu, zapravo, i ne postoji, još se uvijek žilavo održava.

Ipak, sedamdesetih godina prošlog stoljeća Bošnjaci (onda Muslimani) dobili su pravo na po-stojanje bošnjačke književnosti (onda musliman-ske) kao važne odrednice nacionalnog bića. Pre-lomni momenat bio je objavljivanje Biserja - izbor iz muslimanske književnosti (1972), koje je pripre-mio Alija Isaković, što je i prvi pokušaj kanonizi-ranja bošnjačke književnosti uopće. Drugi korak predstavlja govor Branka Mikulića u Centralnom komitetu Saveza komunista Bosne i Hercgovine, u kome je podržao nacionalne, kulturne procese unutar muslimanskog naroda. A treći, možda naj-važniji potez, koji je bio rezultat prethodnih do-gađanja, bilo je izdanje edicije Muslimanska knji-ževnosti XX vijeka u 25 knjiga, čiji je antologičar i priređivač bio prof. dr. Enes Duraković. Druga generacija poratnih bosanskohercegovačkih poli-tičara (Džemal Bijedić, Branko Mikulić, Hamdija Pozderac) tih je sedamdesetih godina povratila dostojanstvo i dignitet Bosni i Hercegovini, kako na kulturnom i ekonomskom, isto tako i na politič-kom planu, uzdižući Bosnu iz kolonijalnog položa-ja unutar ondašnje federacije.

Nijaz Duraković pripada trećoj generaciji mo-dernih, onovremenih bosanskohercegovačkih po-litičara i najbolji je izdanak te politike, koja je imala stalan uspon do osamdesetih godina. Najveća za-sluga Nijaza Durakovića jeste u činjenici da je na-stavio kontinuitet takve probosanske politike, koja je konačno afirmisala Bosnu i Hercegovinu barem kao ravnopravnog partnera u jugoslovenskoj fe-deraciji. Duraković se profilirao u političara koji je bio u stanju donijeti krupnu odluku, uvjerljivo se suprotstaviti onima koji su osamdesetih imali

otvorene aspiracije prema Bosni i Hercegovini, za-državajući pri tome potrebnu ekvidistancu. Prvi je prepoznao znake rata osamdesetih godina i imao snage suprostaviti se, tada, politici koja je otvoreno krenula u ratne pohode. Možda najveća politička vrijednost Durakovićevog političkog djelovanja jeste priprema Saveza komunista, čiji je u tom tre-nutku bio predsjednik, i političkog okruženja u Bosni i Hercegovini devedesetih godina za prve vi-šestranačke izbore, transformirajući istovremeno vlastitu komunističku stranku u socijaldemokrat-sku.Na taj način je stvorena osnovna pretpostavka demokratskog preobražaja ovoga prostora i mir-nog prenosa vlasti na nove pobjednike. Nažalost, Nijaz Duraković je uspio demokratizovati tek vrh svoje stranke (Bogićević, Zgodić, Komšić, Lazović, Skenderagić, Pećanac), ali ne i ostatak stranke koja je po stoti put pokazala kako se nije u stanju refor-misati. Ona je ostala stara stranka koja voli revolu-cionarne pučeve, zakonske prečice i brza rješenja. Radi toga je morao platiti cijenu svojim političkim porazom, razlazom sa strankom koju je sam stvo-rio, zajedno sa svim spomenutim članovima naju-žeg rukovodstva SDP-a.

Doda li se ovome političkom djelovanju Nijaza Durakovića njegov akademski doprinos političkoj i sociološkoj misli, koji se mjeri dvocifrenim bro-jem objavljenih knjiga i velikim brojem naučnih radova, kao i njegovim kontinuiranim, angažira-nim djelovanjem, onda je to potpuna slika jedne časne i uzorne biografije, vrijedne svakog poštova-nja.

Prof. dr. Nijaz Duraković se rodio 1949. godi-ne u Stocu gdje je završio osnovno obrazovanje, a zatim i gimnazijsko. Školske 1966/67. upisuje stu-dij sociologije i završava 1971. godine. Već 1973. upisuje interdisciplinarni postdiplomski studij

„Sociološki aspekti jugoslovenskoga društva“, te iz oblasti nacionalnog pitanja magistrira 1975. Na Fakultet političkih nauka u Sarajevu primljen je kao asistent na predmetima Međunarodni odnosi i Uporedni politički sistemi 1977. godine. Doktor-sku disertaciju Aktuelnost Lenjinove misli o naci-onalnom pitanju odbranio je 1979. godine, samo godinu dana kasnije izabran je u zvanje docenta na pomenutim predmetima. U zvanje vanrednog pro-fesora biran je 1984. godine, a 1988. dobio je zvanje redovnog profesora. Osim na Fakultetu političkih

Slovo Gorčina


nauka, izvodio je nastavu i na Višoj upravnoj školi u Sarajevu, zatim, na pravnim fakultetima u Saraje-vu, Zenici i Tuzli. Također, jedan je od utemeljitelja postdiplomskog studija na FPN Sarajevo. U peri-odu od 1979. do 1990. bio je kao naučni saradnik angažiran u Institutu za proučavanje nacionalnih odnosa. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Opredjeljenja, te časopisa Sveske, i član redakcije Lica, Pregleda, Pravne misli i Socijalizma. Bio je ru-kovodilac više naučno-istraživačkih projekata, od kojih treba istaći sljedeće: Zajedništvo i nacionalni odnosi u BiH, Migracije i nacionalni odnosi u BiH, Jevrejska kulturna baština u BiH, Jezik i kultura Roma, Reforma visokog obrazovanja na Sarajev-skom univerzitetu na principima bolonjske dekla-racije. Što se tiče političkog angažmana, bio je član Predsjedništva SK BiH (1985-1988), zatim je iza-bran za predsjednika Saveza komunista BiH 1988, član je Predsjedništva CK SKJ (1988-1991), ute-meljitelj je i prvi predsjednik reformiranog SDP-a (1992), a funkciju predsjednika SDP-a obavlja do 1997. U ratnom periodu bio je član Predsjedništva

Republike BiH. Bio je učesnik mnogih domaćih i međunarodnih naučnih konferencija. Objavio je oko dvije stotine studija, članaka i osvrta, a autor je i šesnaest knjiga od kojih izdvajamo: Aktuelnost Lenjinove misli o nacionalnom pitanju, Kontroverze o nacionalnom i nacionalističkom, Prevara Bosne, Savremeni politički sistemi, Međunarodni odnosi, Prokletstvo Muslimana, Tragedija Bosne, Bosan-ski izazovi, Uporedni politički sistemi... Prvi se od bosanskohercegovačkih profesora odvažio autor-ski napisati djelo o međunarodnim odnosima i komparativnoj politici. Duraković je često pisao za medije, tako da je bio kolumnista sarajevskog ma-gazina Svijet, magazina BH Dani, povremeno split-skog tjednika Feral Tribune, podgoričke Pobjede, riječkog Novog lista, beogradske Borbe, a objav-ljivan je u mnoštvu domaćih i stranih publikacija. Dao je bezbroj intervjua za domaće i ugledne stra-ne printane i elektronske medije u kojima je uvijek polazio od samobitnosti Bosne i Hercegovine kao osnovne premise.

Kapušina kuća (Š.R.)


Nijaz dUraKović: čovjeK izNeNađeNja

D va uklona su uobičajena kad čovjek govori o poznatom sugrađaninu. Jedan

je nekritičko-afirmativni, koji iz perspektive zavičajne bliskosti uglavnom podrazumjeva ode i hvalospjeve, dok je drugi, opet, potpuno suprotan, baziran na bespoštednoj kritici, najčešće uvjeto-van ljubomorom, koju u pravilu hrani frustraciona situacija ili, da budem precizniji, životni ili profe-sionalni uspjesi onoga o kome se govori. Između navedenih krajnosti, o prof. dr. Nijazu Durakoviću, nadahnjuje me isključivo srednja perspektiva, koja je najprimjerenija za jednu validnu ocjenu njegove osebujne pojave.

Zanemarujući sporadične susrete, pogoto-vo u vrijeme kada su studenti, lišeni “Bolonjskih prava“, profesorima prilazili sa daleko više res-pekta, prvi prisniji susret sa profesorom Nijazom Durakovićem imao sam 28. marta, ratne 1994. go-dine. Bio sam u delegaciji Grada Mostara i čekali smo na prijem kod predsjednika Alije Izetbegovića. Iz kabineta smo obavješteni da ćemo malo duže pričekati, s obzirom da je predsjednik imao važne goste, samim tim temu razgovora. Ostalo nam je da čekamo i neobavezno ćaskamo u velikom holu zgrade Predsjedništva BiH.

To čekanje mi se učinilo fantastičnom prili-kom da posjetim zemljaka, člana Predsjedništva BiH, čiji je kabinet bio na kraju hodnika. Biti tu, kojih tridesetak koraka od njega, a ne naći za shod-no, pogotovo u jednoj takvoj situaciji, barem se po-zdraviti, bio bi neoprostiv čin, zbog čega ni trenut-ka nisam razmišljao. Ljudima sa kojima sam došao iz Mostara, rekao sam da odoh do Durakovića i da me ne zaborave, zadržim li se više nego što treba ili nas predsjednik u međuvremenu pozove.

Moj odlazak u pravcu Nijazova kabineta pro-komentiran je, sjećam se, pomalo zluradim opser-vacijama, s obzirom da su u to vrijeme mahom svi nastojali iskazivati isključivu bliskost spram SDA koja se, između ostalog, imala dokazati i bespogo-vornim dreždanjem u hodniku, te se shodno tome

svako, čak i fizičko udaljavanje tretiralo gotovo heretičkim činom, što je, dakako, bilo više od glu-posti. Zato se na komentare, kako Stočani ne mogu bez SDP-ovaca, nisam previše obazirao. Da budem iskren, nisam im pridavao značaj, isključivo zbog njihove neutemeljenosti, nikako zbog sklonosti odaslanih na moju adresu.

Sekretarici sam na pitanje da li sam najavljen kratko odgovorio da nisam. Odgovorila je da bez prethodne najave nema prijema kod članova dr-žavnog Predsjedništva. Moja zbunjenost je, među-tim, potrajala kratko, pa sam gospođu ili gospo-đicu zamolio da ona gosp. Durakoviću samo kaže ko bi to do njega i ništa više, gotovo siguran da bi mi to moglo upaliti. Njena nedoumica potrajala je kratko, s obzirom da su vrata bila odškrinuta. Pro-fesor je čuo razgovor, izašao i uz karakterističan osmjeh, a na iznenađenje sekretarice, “po naški“ mi uputio riječi dobrodošlice.

“Upadaj Ratkušiću, šta čekaš“.Bio je to srdačan susret, koji ću pamtiti. Raz-

govor sa snažnim zavičajnim nabojem. Treba li podsjećati da smo najviše razgovarali o Stocu, prognanom stanovništvu. Na polasku sam dobio i profesorovu knjigu “Prokletstvo Muslimana“ sa posvetom.

Drugi naš susret, koji se, s obzirom na razgo-vor, tako može okvalificirati, dogodio se u Blaga-ju, pored Bune, ispred njegove vikendice, nakon njegovih burnih reagiranja protiv ponovne aktu-elizacije projekta Gornji horizonti, sulude zamisli o prevođenju voda iz neretvanskog u sliv rijeke Trebišnjice. Napravio sam intervju za “Ljiljan“, po-tom i za TV Mostar. Izražavao je vlastitu zaprepa-štenost šutnjom odgovornih, odsustvom osjećaja za čitavo jedno područje, cijelo Neumsko zaleđe, koja bi prema njegovim procjenama, zbog jednog takvog suludog projekta, moglo biti pretvoreno u klasičnu pustinju.

Uistinu je, kad sve rezimiram, Nijaz bio pose-ban. Zbunjivao je sve redom. Kao student, sa svo-

Enes Ratkušić

Slovo Gorčina


jim kolegama, kad je to bilo nezamislivo, opasno, nimalo isplativo, bio je jednim od vođa klasične pobune u njegovom Stocu, a sve zbog Bregave. Že-stoko se, još tada sedamdesetih godina, usprotivio već spomenutom projektu, govoreći o njegovoj pogubnosti po sam opstanak stanovništva na jugu zemlje. Do preseljenja je ostao zarobljenikom tog posebnog senzibiliteta prema zavičaju i zemlji. Ta ljubav koju, naravno, treba hajdegerovski shvatiti u njenoj punoći, gdje se zavičaj artikulira kao “kuća bitka“, a ne puki krajolik koji oživljava slike dje-tinjstva, bila je snažan pokretački motiv njegovog angažmana. Uostalom, u tome nije bio usamljen. Mustafu Ejupovića - Šejh Juju u Mostar je prizi-vao vjetar Milostivog, Nijaza je vukla Bregava, kao simbol života i trajanja u vremenu.

Vlastiti intelektualizam u mladim danima sta-vio je na raspolaganje partiji, ali isključivo za do-brobit očuvanja i afirmacije ravnopravnog statusa BiH u bivšoj Jugoslaviji. Čim je osjetio da partija počela rađati vanbračnu djecu, odlučio se uspro-tiviti. Sa Bogićem Bogićevićem i drugim odanim patriotima odlučio se suprostaviti Slobodanu Miloševiću, jednom od takvih isprdaka. Kasnije Radovanu Karadžiću i drugima. Zbog čega i zašto, jasno je. Zbog BiH i njene cjelovitosti. To je napro-sto bila i ostala paradigma njegovog političkog dje-lovanja kao i ukupnog intelektualnog angažmana, i sve je osim te činjenice bilo podložno promjeni.

Kao vrstan intelektualac široke naobrazbe na vrijeme je shvatio da je dalje političko profiliranje, koje nameću moderni demokratski trendovi, ne-zamislivo na načelima komunizma, koji je doživio svoj kraj, osnovao je Socijaldemokratsku parti-ju BiH, uvjeren da bi jedna takva politička snaga mogla obogatiti političku scenu u traženju najop-timalnijih varijanti u atmosferi pojačanih naciona-lizama i skoro potpunog neiskustva u artikulaciji demokratskih standarda. Nije to činio zbog no-stalgije, koja je i dalje “inspirirala“, nego isključivo zbog dalje borbe za bosansku cjelovitost.

Upravo zato, Durakovića nije iznenadio ni klasični puč u stranci koju je osnovao, s obzirom da je dobro znao da će promjena identiteta stranke koju je osnovao biti sizifov posao. Bučnih reagira-nja nije bilo iz prostog razloga što je on bio pot-puno svjestan da je u stranku u kadrovskom po-gledu činio i danas čini ogroman broj komunista,

koji o socijaldemokratskim standardima ni dan danas nemaju blage veze. SDP je za ogroman broj članova njegove stranke bio samo prerušeni SKBiH i ništa više. Profesor Duraković, Bogić Bogićević, Miro Lazović, Esad Zgodić, Ivo Komšić, Nijaz Skenderagić, Nermin Pećanac i drugi nisu mislili da tako treba da ostane. Sukob je bio neminovan. Dogodio se paradoks kakav politička povijest nije zabilježila – čitava plejada ljudi iznimnih sposob-nosti i kvaliteta je iz Socijaldemokratske partije izbačena zbog vlastite odanosti socijaldemokrat-skim uvjerenjima.

Glasnija reagiranja su izostala jer je Nijaz, kao iznimno obrazovan na polju političke historije, bio duboko svijestan da ljudima oko sebe teško ad hoc može pojasniti da su komunizam i socijalde-mokratija nespojivi. Znao je da je za takav posao potrebno vrijeme, ali nije se mirio sa stavom da na tom planu ništa nije potrebno činiti. Naučni postulati i spoznaje su mu, dakako, bili važniji od hira političkog trenutka, jer Nijaz je kao i dru-gi profesori svakog studenta Fakulteta političkih nauka, koji ne bi znao da su najveći neprijatelji unutar socijalističkog pokreta komunisti i socijal-demokrati, na ispitu imao obavezu vratiti na do-datno učenje. Taj nesklad između naučne istine i činjenice da gotovo sjelokupno članstvo SDPBiH sebe smatra nasljednicima komunista, što je histo-rijski presedan, Duraković naprosto nije mogao živjeti, jer je takvo anahrono stajalište bilo i osta-lo glavna prepreka uspostavljanju demokratskih standarda, kako u politici stranke tako i društvu.

Profesor je bio potpuno načisto da je takva transformacija jedna vrsta “nemoguće misije“, na koju ne vrijedi trošiti energiju. Političku nastavu na kojoj bi im u ime naučne istine morao izložiti da su socijaldemokrati sljedbenici ideja Kautskyog i Bernsteina ili još bliže, Miće Sokolovića koji je 1905. godine osnovao prvu Socijaldemokratsku stranku u BiH, a ne komunista koji su ih progonili, niko od pučista predvođenim Lagumdžijom ne bi želio da pohađa. Njih naučne istine nisu zanimale. Zaostavština bivšeg SKBiH, kao masan zalogaj, a ne socijaldemokratska ideja bila je i ostala glavna odrednica političkog habitusa onih koji su ga ma-knuli sa čela ove stranke.

Beskompromisnu borbu za paradigmatično načelo njegovog političkog i intelektualnog djelo-

Slovo Gorčina


vanja koja je svoj krajnji izraz nalazila u borbi za očuvanje BiH Duraković je nastavio, uprkos svim nedaćama i nesporazumima, kroz Socijaldemo-kratsku uniju. U jednom trenutku političko djelo-vanje je ostvarivao i kroz SBiH, zbog političke plat-forme koja je isticala načela bosanske cjelovitosti, kao i intelektualnog stava da je forma manje bitnija od sadržaja. U identičnom kontekstu treba shva-titi i njegov angažman u BANU-u. Prihvatanje da ovom projektu na raspolaganje stavi vlastita isku-stva i znanja samo potvrđuje njegovu odlučnost da do kraja svog zemaljskog bivstvovanja bude od ko-risti narodu i zemlji kojima je pripadao.

Duraković, međutim, nije priređivao izne-nađenja samo svojim političkim protivnicima, stranačkim i fakultetskim kolegama, akademskoj zajednici, javnosti uopće. Dosljedno istrajavajući na paradigmi bosanske cjelovitosti, kao svojevrsne simbioze intelektualnog i moralnog stava, profesor je posthumno priredio najveće iznenađenje. To iznenađenje velikog čovjeka najsnažnije je odra-žavalo duh zemlje koju je neobično volio. Budi-

mo iskreni i realni, najveći broj njih je čekao sa-hranu, mobilizaciju komunalnih službi i fanfare, a dočekala ih je ahmedija i velika muška džennaza.

Bila je to potpuno logična odluka velikog čovjeka, i što je najvažnije stvar slobodnog izbo-ra, koji se očito nije svidio nekim glavama, koji još uvijek primitivno i više nego suludo u praktično-političkom ponašanju nastoje održati stanovište po kome je ateizam viza za ulazak u jednu parti-ju, koja nastoji promovirati demokratiju. Te “gla-ve“ su u svojoj obezglavljenosti okrenule glavu od džennaze, ne shvatajući kako taj posljednji ispraćaj nije bio prema njihovom a ne rahmetlijinom kroju. Duraković se tako i tjelesno mrtav pokazao idej-no življim od duhovnih mrtvaca, koji su pobjegli sa poprišta posljednjeg ispraćaja. Njegov vasijet je, s druge strane, pored slobodnog izbora, zorno i snažno posvjedočio da odanost BiH, ne podra-zumjeva samo poštovanje ukorjenjenog jedinstva različitosti, nego i višestoljetnog trajanja bosanske duhovnosti. Nijaze, rahmet ti lijepoj duši.

(Prerneseno iz Behara br. 104, Zagreb)

SJEĆANJA


životNa Storija i KNjiževNa hiStorija

Nedžad Ibrišimović (1940–2011)

Jučer se promijenila historija, ova naša bosan-ska, književna i kulturna. Već od danas kao

činjenica stajat će to da je Nedžad Ibrišimović, jedna od najvećih figura u našoj književnosti uopće, rođen u Sarajevu 20. oktobra 1940. godine i da je umro u istom, rodnom gradu 15. septem-bra 2011. godine, iznenada, u 71. godini života. U njegovoj, sad već završenoj biografiji stajat će i to da je bio pripovjedač, romanopisac, dramatičar, pjesnik, esejist te likovni umjetnik, ugledna kultur-na i društveno priznata ličnost – dobitnik broj-nih nagrada, uključujući i Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva (iz daleke 1969), kao i član Društva pisaca BiH (od 1964) i njegov predsjednik (1993–2001), član Udruženja likovnih umjetnika BiH (od 1982) te član Akademije nauka i umjetnosti BiH (od 2008), kao i jedan od utemeljitelja Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (2011). Završena je i Ibrišimovićeva bibliografija, a u njoj poseb-no mjesto zauzimat će – između brojnih drugih književnih i neknjiževnih radova – autorova prva pripovjedačka zbirka Kuća zatvorenih vrata (1964), potom njegov prvi roman Ugursuz (1968), a nakon njega i ostali autorovi romani, pripovjedačke, dramske i pjesničke knjige, među kojima posebno romani Karabeg (1971) ili Braća i veziri (1989), sve do Knjige Adema Kahrimana napisane Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem (1992) i, konačno, roma-na Vječnik (2005), temeljem kojeg ga je Društvo pisaca BiH kandidiralo za Nobelovu nagradu, te romana El-Hidrova knjiga (2011), knjige koja još uvijek miriše po novini, po svojem tek započetom životu, i knjige za koju niko nije mogao ni slutiti da će biti ona konačna, knjiga oproštaja.

Ispod ovih suhih, bio-bibliografskih činjenič-nih redaka, u koje samo naizgled, tek u prvi mah, stao je cijeli jedan ljudski život i golemi spisatelj-sko-umjetnički rad, krije se, međutim, jedna ne-svakidašnja životna storija, ali i jedna od najvažni-

jih dionica historije sveukupne novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. U nju je, baš kao i u život, Nedžad Ibrišimović ušao na način koji je samo njegov, jedinstven i neponovljiv, i zato tako dragocjen, i zato takav da ovaj trenutak, te-žak i bolan, jeste trenutak kad nikad dokraja zna-na tajna smrti, te uvijek iznenadne, ali ipak jedine čovjekove izvjesnosti, postaje i povijesni čin nakon kojeg ništa neće više biti isto, i to ne samo u na-šim ličnim, pojedinačnim životima, već i u našem zajedničkom, općem življenju, kojeg smo svi mi dio. Jer, odlazak Nedžada Ibrišimovića, odlazak je i brižnog muža i oca, i srčanog prijatelja, i ne-iscrpnog a pažljivog sagovornika u gotovo svemu onom ka čemu čovjekov duh može naći svojeg puta, i burnog, neobuzdanog, strasnog mislioca cjeline života oko nas, ali je to i odlazak pisca koji je, nevi-đenom snagom svojeg spisateljskog postojanja, go-tovo svakim svojim tekstom mijenjao cjelinu naše literature i ukupne kulture, dajući tako književno-kulturnom vremenu u kojem je živio svoj neizbri-siv trag i pečat i učinivši ga tako konačno (i) svojim, upravo (i) ibrišimovićevskim. Nažalost – moram to reći – čini mi se da to tek sad vidimo u potpunosti, što međutim neće – niti bi smjelo – kazati i to da je sve ovo nužno i prekasno, jer bolje je i naknadno prepoznati vrijednost nego nikad.

***Književno djelo Nedžada Ibrišimovića, bez i

najmanje sumnje jedinstveno i u širem južnosla-venskom te evropskom kontekstu, jedna je od pre-sudnih povijesnorazvojnih pojava u savremenoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnoj praksi, u kojoj je, sa svom eksplozivnošću nepa-tvorene samosvojnosti i novine, od samog svojeg početka funkcioniralo na način cijele jedne istin-ske književno-kulturne revolucije. To je već bio slučaj i s prvom Ibrišimovićevom autorskom knji-gom – pripovjedačkom zbirkom Kuća zatvorenih

Sanjin Kodrić

Slovo Gorčina


vrata (ili, izvorno, u prvoj svojoj naslovnoj verziji, Kuća bez vrata), koja će ovog tad mladog autora, u ranim dvadesetim i praktično tek na pragu života, najaviti kao pisca koji se ni po čemu ne prepoznaje kao početnik, a pogotovo ne kao epigon etablira-nih književnih pojava, već kao pisac u startu do-kraja osobenog autorskog književnog svijeta, koji je u slučaju Ibrišimovićeva književnog djela i tad, baš kao i kasnije, sve do El-Hidrove knjige, njegova, nažalost, posljednjeg djela, uvijek podrazumije-vao konstantu izrazite inovativnosti i krajnje one-običenosti, pa čak i ono što je sami estetski šok. A kao takva već prva knjiga Nedžada Ibrišimovića predstavljat će odlučan raskid s postojećom knji-ževnom matricom, i – mada zasnovana još krajem pedesetih godina 20. st. – povest će bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost svojeg vreme-na putem osvajanja novih literarnokreativnih pro-stora i mogućnosti, sve to na način kad Ibrišimović, iako književni početnik, postaje jedan od predvod-nika čitave jedne nove književne generacije i jed-ne nove, drugačije književne vrijednosti. Svojim nesvakidašnjim književnim svijetom i inoviranim književnim postupkom, koji su redovno izne-vjeravali sve ono što je kod nas tad bio vladajući horizont recipijentskog očekivanja, književnošću koja je, naime, predstavljala dotad kod nas nevi-đenu kreativnu provokaciju tad već okamenjenim i ovještalim literarnim klišejima klasične postrea-lističke i modernističke književne prakse, već prva Ibrišimovićeva knjiga ispostavit će se, dakle, kao paradigmagenična, a što će postati još očitije onog trenutka kad se Ibrišimović, svega nekolike godine kasnije, javio i svojim prvim romanom – roma-nom Ugursuz, koji će opet, naravno, predstavljati čin dodatne inovacije naše onovremene književno-sti i ponovo novi estetski šok, zbog čega uostalom i ne čudi to da je upravo za ovaj, svoj prvi roman Ibrišimović nagrađen prestižnom nagradom kakva je Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, i to sa sve-ga 28 godina života.

Kao prvi dio onog što će autor kasnije nazvati svojom „muslimanskom trilogijom“, i Ugursuz je roman povijesne teme – ovdje konkretno, barem u okvirnom smislu, teme raspada tradicionalne porodice i uopće tradicionalnog svijeta u vremenu dramatičnih povijesnih raskršća i povijesne zebnje, baš kao i najveći dio onovremene bošnjačke te bo-

sanskohercegovačke pripovjedačko-romaneskne književne prakse, ali za našu književnost karakte-ristična „priča o prošlosti“ ovdje se javlja u sasvim novom, potpuno drugačijem vidu, kao onaj tip tzv. novohistorijske proze koji je otišao čak i dalje negoli je to bio slučaj kod tad vodećih, kanonskih autora kakvi su – o pripovijeci i romanu kad je ri-ječ – bili prije svega Ivo Andrić, Meša Selimović ili Derviš Sušić. Izrazito amimetičan, pa čak i antimi-metičan, metaforičan i simboličan, ovakav, pseudo-povijesni Ibrišimovićev svijet prestaje biti tek svijet prošlosti (kako će to, uostalom, mnogo godina ka-snije na jednom mjestu reći i sam autor) i posta-je kako „pozornica“ univerzalne, vječite „ljudske sudbine“ i „čovjekove situacije“, tako i – još više

– ono na što će Ibrišimović skrenuti pažnju onda kad autopoetički konstatira to kako ga u historiji zanimaju primjeri za njegovo „stanje“ – „za ono što sam ja sa svojim osjećanjem umjetničkog“, čime će se kod ovog autora dokraja, još izrazitije negoli u njegovoj prvoj knjizi, otvoriti upravo onaj svijet koji je određen kao samo njegov, kao ibrišimovi-ćevski. Ovakvo što bit će slučaj i u preostala dva di-jela autorove „muslimanske trilogije“ – romanima Karabeg i Braća i veziri, gdje će, kao i u Ugursuzu, Nedžad Ibrišimović svojim nevjerovatno istanča-nim književnim nervom nastaviti neke od čvoriš-nih tematskih okupacija novije bošnjačke i bosan-skohercegovačke književnosti uopće, i to ponovo one koje pripadaju kompleksu povijesnih raskršća i povijesnih trauma, ali sve to, opet, ne na način ponavljanja književne tradicije kao takve već na način njezina izrazito inovativnog rekreiranja, ko-jem u ovom smislu sve do danas i nema istinskog pandana u našoj savremenoj književnoj praksi.

Važnu prekretnicu u Ibrišimovićevu i životu i književnom djelu predstavljat će Agresija na BiH i još uvijek u našim sjećanjima živo prisutan ne-davni rat, koji će bitno promijeniti Ibrišimovića i kao čovjeka i kao pisca, kako to vrlo reprezentativ-no pokazuje i Knjiga Adema Kahrimana napisana Nedžadom Ibrišimovićem Bosancem, jedan od na-ših prvih značajnih književnih odgovora na bezu-mlje mržnje i krvoprolića, a kojem će se – kako je to radio i s nekim drugim tekstovima – Ibrišimović vraćati i kasnije, sve dok ova prvobitna nesvakidaš-nja pripovijetka o naknadnom pokušaju sprečava-nja zločina koji se već desio nije postala još jedan

Slovo Gorčina


osebujni i opet za njega karakteristični autorov roman. Ostajući vjeran sebi, ali i potvrđujući onu istinu da je čovjek stalna i nužna promjena, ovim romanom, prvim za koji je autor konstatirao da u potpunosti pripada onom što je nazvao „ruhani inspiracijom“, Ibrišimović je pritom dokraja ušao u područje koje i dalje ostaje, kako i ranije, od nje-gove prve knjige pa nadalje, mjesto potrage za ko-načnom, savršenom književnom formom, dakle i dalje mjesto poetičko-estetičkog traganja, ali sad je to postalo i mjesto još šire otvoreno za pitanja etike, što će, konačno, biti važna premosnica ka nared-nom i, nažalost, posljednjem krugu glavnog toka književnog rada Nedžada Ibrišimovića, onom koji čine romani Vječnik i El-Hidrova knjiga.

A s Vječnikom i El-Hidrovom knjigom Ibriši-mović se i u književnom smislu najviše približio smrti. Ona kao jekin, kao sigurno saznanje, kao je-dina izvjesnost čovjekova života, postaje osnovni pokretač književnog svijeta koji je autora opsjedao

– kako je sam više puta kazivao – gotovo od samih njegovih spisateljskih početaka, u čudnovatom ka-zivanju o čovjeku koji, pod različitim imenima i s različitim ljudskim sudbinama i životnim pričama,

živi vječnički život, život dug gotovo pet milenija, od pradavnog vremena Starog Egipta, pa sve do prve polovine 20. st. i bosanskog međuraća, nasto-jeći živjeti i dalje, sve to u želji da, kad konačno dođe vrijeme smrti, umre ne mrtav, već živ. Upravo ovakvim svojim posljednjim romanima, posljed-njim svojim spisateljskim recima o bogougodniku Abdulahu Misriju El-Bosneviju, metafori čovjeka koji bi, uprkos izvornom ljudskom strahu pred taj-nom smrti, na kraju trebao i morao pronaći u sebi snagu da se, smiren i pomiren, preda Apsolutu i tako pređe u Onostranost mrtav i prije smrti, baš onako kako to veli sufijski, islamskomistički nauk, Nedžad Ibrišimović maestralno je redefinirao ne samo cjelokupnu noviju domaću književnu tradi-ciju, posebno romanesknu, već je, isto tako, u pot-punosti preokrenuo i poredak vrijednosti u cjelini moderne evropske kulturne povijesti, one u čijem antropocentričnom središtu stoji čovjek, a ne Bog. Time je, na kraju, kao pisac napravio jedinstveni zaokret u povijesti cjelokupne savremene evropske kulture, a kao čovjek, smiren i predan, spremio se za svoj put u Vječnost.

Žujina kuća (Š.R.)

ZAVIČAJ


dUbravSKi LeKSiKoN

D ubinu sanjarenja o rodnoj kući otkri-la mi je moja tetka Mejra u rijetkim ali

upečatljivim dolascima k nama. Ona nije mogla sjediti u kući kao ostali gosti nego bi, za me bez ikakva razloga, obilazila sve kutke naše stare kuće, sve dijelove bašče i ograde. Nisam se mogao načuditi šta ona gleda i traži u bezvrijednim i prozaičnim stvarima i budžacima našeg doma. Za moju tetku to je bila poezija. Gotovo sa strašću pričala je o nekom beznačajnom kamenu iznad naše kuće. Najednom je kamen oživio i postao lik u njezinoj priči. Tetka je vidjela nešto što je za mene bila tajna. Njezino izbivanje iz rodne kuće učinilo je da se razlikuje od mene. Osjećao sam samo da je bogatija od mene, emotivnija i razboritija, krhkija i tužnija.

Ovdje je nekada bio moj cijeli kosmos. Malo je ljudi kojima je dato kosmičko iskustvo djetinjst-va. I kuća, i bašča, i polje i šuma i cijeli nebeski svod. Djetinjstvo. Sretno djetinjstvo. Roditelji, brat i sestra. Nisam imao dedu i nenu. Imao sam psa i konja. Imao sam plave noći pune zvijezda. Kada se izdaleka vraćamo kući i zavičaju osjećamo po-trebu da tamo tražimo ponešto od samoga sebe nekadašnjeg, isto onako kada se usput vraćamo i ustrag tražimo, široko otvorenih očiju, neku izgu-bljenu dragocjenost. Svaka staza prolazi kroz naše srce i našu maštu. Ovim putevima smo letjeli u susret nebu i beskraju. Ovim stazamo smo plaka-li, trčali, paljetkovali i šervanili, vikali, lagani kao leptiri, izvan realnog svijeta, niti ičeg zajedničkog sa ostalim dobima života. Ovom čarobnom doli-nom zavičaja još se ori smijeh one obijesne mlado-sti koja je vjerovala u svoju neprolaznost. Ljepota mladosti i jeste u zabludama i iluzijama kako nema niko jači, ljepši i snažniji i da nema nijedne stva-ri pod kapom nebeskom koju ne možemo imati. Sreća mladosti je u tome što vjeruje u nevjerovatno i što ne prihvaća nemoguće. Mladost koja se “ne boji ničega pa ni sebe same”.

Vilijam Gojen piše kako je čudna pomisao da dolazimo na svijet na jednome mjestu kome u po-četku ne znamo ni imena, koje vidimo prvi put, a

onda na tom anonimnom nepoznatom mjestu, ra-stemo krećemo se po njemu dok mu ne saznamo ime, pa ga onda izgovaramo s ljubavlju, nazivamo ga ognjištem, puštamo korijen u njemu, činimo ga gnijezdom svojih ljubavi, tako da na kraju, kad god ga pomenemo, činimo to kao ljubavnici, u nostal-gičnim napjevima, u pjesmama prepunim čežnje. Sada mi moja stara, rodna kuća pridolazi iz mraka sjećanja komad po komad a ja osjećam neku vr-stu kajanja što nisam dovoljno dugo živio u mojoj rodnoj kući. Sada bi bolje i dublje znao živjeti u mojoj roditeljskoj kući, ali kasno je i za kajanje i za prošlost. Nije kasno za sanjarenje. Sanjanu kuću niko nam ne može uništiti zato što ona, zapravo, ne postoji. Nikada nije ni postojala. Ta sanjana kuća je komprimirana pilula udobnosti, prijatnosti, zdravlja i zadovoljstva.

Kuća, to je sama ličnost, tvrdi Jules Michelet, njen oblik i njen najneposredniji napor, njezina radost i njezina patnja. Sada razumijem A. Tou-ssenela kada kaže, kako “uspomena na prvo ptičije gnijezdo koje sam našao ostala mi je dublje ureza-na u pamćenje od uspomene na prvu nagradu za pismeni sastav koju sam dobio u gimnaziji. Bilo je to ljupko gnijezdo ljupke zebe sa četiri sivoružiča-sta jajeta, išarana crvenim linijama kao neka tajan-stvena geografska karta. Osjetio sam tog trenutka kao neki udar neizrecive radosti i koji mi je više od jednog časa ukočio pogled i noge.” Prvo moje gnijezdo sa ptićima, u djetinjstvu, ima karakter iskrenosti i uvjerljivosti. Gnijezdo se kao svaka sli-ka odmora i mirovanja neposredno vezuje za sliku jednostavne kuće. Razrušeno gnijezdo, a moji su ih drugari porušili mnogo, budi sliku porušene kuće. Prestaršeni cvrkut vlasnika gnijezda, podsjeća me na krik kućevlasnika. Mjesto pravljenja gnijezda određuje ženka a ne mužjak, kako bismo pomislili slijedom ljudske patrijarhalne logike.

Priroda je ženku obdarila privilegiranim da-rom, donošenja života na svijet. Ženka je, dakle, rađajući princip. Radi toga ona odabira mjesto ro-đenja njezinih ptića, jer ko bi drugi bio odgovorniji za sigurnost njezina potomstva. Pri tome su njezi-

Alija Pirić

Slovo Gorčina


na intuicija i sve druge procjene građenja gnijezda za nas posve neshvatljive i izvan su našeg racional-nog razumijevanja stvari. I na koncu, priroda se nije pouzdala u snagu i hrabrost mužjaka u zaštiti zajedničkog potomstva, nego u majčinu ljubav i upornost. Ženka štiti mlade, čak i od njihovog oca. Dakle, ta tri dara prirode razlikuju ženku od muž-jaka, i ne samo to, ta tri božija milodara čine ženku privilegiranom, odabranom.

U kuću se čovjek vraća, tačnije on sanja da se vraća, kao što se ptica vraća gnijezdu. Taj znak vra-ćanja obilježava beskrajna sanjarenja, jer se ljudska vraćanja vrše u velikom ritmu ljudskog života koji preskače godine izbivanja. Čovjek je u prednosti u odnosu na pticu jer se on pomoću sna bori protiv svih odsutnosti i izbivanja iz kuće. Posmatrajući gnijezdo vraćamo se izvoru povjerenja u svijet, po-zivamo se, kako bi to rekao Gaston Bachelard, na kosmičko povjerenje. Zar bi ptica gradila svoje gni-jezdo, pita se ovaj francuski esejist, kad ne bi imala instiktivno povjerenje u svijet. Tako čovjek, kao ptica, od svoga nestalnog skloništa, paradoksalno bez sumnje sa čistom imaginacijom, stvara apso-lutno sklonište, vraćajući se tako izvorima oniričke/sanjane kuće. Naša kuća, shvaćena u smislu njene oniričke moći, je gnijezdo u svijetu. Gnijezdo kao i onirička kuća, ako se stvarno nalazimo na izvoru naših snova, veli Bachelard, ne zna za neprijatelj-stvo svijeta. Doživljaj neprijateljstva svijeta dolazi kasnije, a svaki je život u svojoj klici, na svome pra-početku prijatnost, dobro bivstvo, rekao bi filozof. Kuća je, besumnje, najveća sila integracije za misli, za sjećanje i snove čovjeka i bez kuće bi čovjek bio rasuto i razbijeno biće.

Jedan francuski pisac kaže, kako se ljudi mogu podijeliti po tome gdje žele živjeti; u kolibi ili dvor-cu. Međutim, pitanje je daleko složenije; “ko ima dvorac sanja o kolibi, a ko ima kolibu, sanja o dvor-cu.” Svako od nas ima svoje trenutke kolibe i svoje časove dvorca. Da bismo živjeli blizu zemlje mi se spuštamo na tle kolibe, ali nedugo zatim htjeli bi-smo vladati horizontom u nekom velikom dvorcu. Tako se u nama smjenjuje dijalektika dvorca i koli-be, skoro u pravilnom ritmu sanjarenja.

Nikada mi neće biti jasno čemu se duša više raduje; odlasku u nepoznato i tajanstveno ili po-vratku u poznato i drago. Šta je prevlađujuće; naš avanturistički, istraživački duh ili, pak, naš kom-

formizam i okrenutost spoznanim predjelima duha. A duša se raduje povratku i to je prastara emocija koja nam pridolazi iz tame vremena i potapa nas kao plima. Vraćati se podneblju, piše Mirko Magarašević, kome pripada duh mjesta bez koga ne možemo, u kome se naše postojanje naj-prisnije osjeća, to je drevna emocija koju tumači-mo značajem rodnog podneblja; ono svakako ima moć djelovanja na naš duh. To je, naravno, teško do kraja objasniti. Ali zar se odmah ne postavlja pitanje, zašto to i kome objašnjavati? Ali to se pita-nje i bez spoljnog naloga “gnijezdi” u nama pa ga naše biće upućuje sebi i kad je načisto da na njega nikada neće naći valjan odgovor.

I zbilja, u čemu je tajna naše zavčajnosti? Odku-da ta slabost, ta ganutljivost i vezanost našeg sjeća-nja? Tajna naše zavičajnosti ne iscrpljuje se, dakle samim mjestom našeg rođenja, sokacima rodnog grada, seoskim ulicama i najranijim zapamćenim prizorima našeg djetinjstva ili bljeskovitim sjeća-njima na prva saznanja u prvom podneblju našeg života. Zavičajna tajna, piše ovaj autor, sadrži klju-čeve svega toga, u redosljedu i snagom dejstva koji se ne mogu sasvim jasno razvrstati ili po značaju, većem ili manjem, u sjećanju smiriti, utoliko pri-je što je tu i zavičajnost duhovnog nasljeđa jednog podneblja. Duh podneblja može odrediti sudbinu čovjeka, promjeniti njezin smjer, vratiti nadu u iz-gubljenu snagu vratiti dušu iz sustalosti u akciju i okrjepljenje.

Zavičaj je stjecište utisaka i sjećanja, jedna vr-sta prirodnog arhiva, gdje su pohranjeni naši do-življaji, naša sjećanja i naš duh. To je jedini ljudski i duhovni prostor u kojem čovjek ne treba misliti šta je šta i ko je ko, već jednostavno prepoznaje i nastavlja živjeti ono što je nekada ovdje započeto, pa zbog nečega prekinuto. Zapravo, taj prekid čo-vjek apstrahuje, kao da nije ni postojao i nastavlja živjeti dalje. Svugdje drugdje, gdje ga vodi njegov pustolovni duh, čovjeku je reda za svaki kontakt

“ukucati lozinku”, učiniti napor, intelektualni i ljud-ski, kako bi uspostavio komunikaciju. Jedino u za-vičaju čovjek živi u matici života a svugdje drugdje na periferiji.

Tragedija modernog čovjeka zove se bezavičaj-nost jer niko ne živi u rodnoj kući, niti mu je dato da u njoj umre. Rijetki su oni sretnici kojima je dat potpuni zavičaj, oni kojima je zavičajna zemlja

Slovo Gorčina


ostala ispod noktiju; ljudi su danas bez toga upo-rišta lutalice i pustolovi, koji o “mistici tla” i onim prvinama zavičajnog prostora, tek sanjaju. Zavičaj nije samo poznati i dragi pejzaž, rodna kuća i lijepo sjećanje na sebe, nego je to i duh naših predaka koji čeka i drijema na našim grobljima. Istovremeno, zavičaj može biti i ružno, neizbrisivo, frustrirajuće sjećanje i ponižavajuća uspomena. Valja razumjeti i takve ožiljke na duši, mada nikada ne znamo da li je veći podstrek našem duhu to negativno, ružno sjećanje ili pak ono bljeskovito i prijatno vraćanje u prošlost. Prijatnost nije uvijek saveznik aktivnog duha, kao što nije i neugodnost, izvan svake sum-nje. Život nije uvijek prijatnost kao ni neprijatnost, ali da se u našoj čaši mješaju oba ova otrova, nema nikakve sumnje. Kako bismo inače prepoznavali slast prvog ili gorčinu drugog. Čašu meda još niko ne popi da je čašom žuči ne zasladi, ili tako nekako, pjevao je crnogorski vladika i pjesnik, Petar Petro-vić Njegoš. I to je, konačno, život.

Eto vidiš, moja fascinacija vlastitim podne-bljen, isto tako, mora biti uspoređena sa slikom koju o mome prostoru ima stranac, neko kome ovo sve ne znači ništa, neko ko samo prolazi i ovo vidi kao krajputaški krajolik, nešto što treba pro-ći idući preme nekom drugom izabranom cilju, negdje drugdje. Bio sam često osupnut i uvrijeđen kada bi me moji drugovi iz studentskih dana, koji su sa mnom ovdje dolazili, upitali od čega žive ovi ljudi ovdje. Bio bih zbunjen i nikako ne znam šta sam im odgovarao. Čitam ovdje jedan doživljaj Dubrava engleskog putopisca Arthura Evansa u knjizi Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875, koji jaše u karavanu preko Gubavice, Pijesaka i Domanovića, prema Tasovčićima, i tek sada razu-mijem smisao onog pitanja mojih prijatelja. Pa da čujemo stranca kako vidi “moje prelijepe Dubrave”.

“Kroz ovu pustoš jahali smo mnogo sati, ali tek kad smo došli do južne ivice ovog platoa, pukao je pred nama vidik strašne pustoši, neviđen dotle, te ga je skoro nemoguće predstaviti. Na svim strana-ma videla su se samo niska brda i gomile trošnog krečnjačkog kamena, bez biljnog sveta, baš kao krupan šljunak na morskoj obali širio se surovi južni krečnjak, gotovo sličan okamenjenom gleče-ru i kamenitoj pustinji. Stari bogumili ovih krajeva pretpostavili bi da je ovaj predeo proizvod nekog prokletog duha. Kao većina stvari u prirodi, i ovaj

pustinski predeo nije bez nekih ublažavajućih ka-rakteristika ljepote. Boje ovog terena tako su bolne i ne postoji nikakav uslov koji bi mogao uticati na razvoj atmosferskih prilika. Priroda je, tako reći, pripremila beli čaršav za najvećeg svog svetlono-šu i ove blede i kamene skelete video sam obojene jutarnjim i večernjim suncem i, ponegde, lepšim šafranovim i breskvinim cvetom nego što ga pru-žaju zelena brda plodnih predela. Čak posmatrana u svetlu običnoga dana, ova ogolela panorama za-služuje umetničku studiju. I bez pentranja nekako smo se našli između planinskih visova. Tužne boje vrlo su jasno odražavale opštu bezvodnost ali ipak delikatna novost nije bila bez prefinjene privlač-nosti. Nebo je gore bilo bledo, magličasto azurno, a pusta i skamenjena brda pepeljasta, bleda siva i ponegde obilježena malenim krpama peska i ve-nama sive i žućkaste gvozdene boje. Ravan dole bila je puna takođe bledog i tužnog zelenila. Oko devet sat ujutro počinuli smo u seocetu koje se zove Tasorčić (Tasovčić. op.a.). Ovo je već drugi odmor čitavog karavana. I ovde, kao i u drugim kolibicama duž puta, uzaludno smo pokušavali da nešto dobijemo za hranu. Svuda su nas dočekivali opštim odgovorom. ‘Nema hleba! Nema jaja!’ Kafa je bila jedino osveženje koje smo mogli uvek dobiti u ovoj užasnoj pustinji. Možda bismo i sustali na putu da nismo poneli iz Mostara nešto smokava i grožđa. Hercegovački seljaci na ovom putu nosili su hranu sa sobom.” (nav. djelo. str. 285).

Mogli bismo se sada beskrajno vajkati i optu-živati Evansa za loš odnos spram drugačijega, te da on nije prošao onim dijelom Dubrava koji je ljepši i plodniji, od Domanovića na istok prema Rivina-ma, te da mu sedlo nije bilo ugodno, da je straho-vao od ustanika u Hercegovini, da prvi put vidi mediteranski krajolik. Ili malo konkretnije; šta zna Evans šta znači kiša u Dubravama, on nikada nije pio vodu iz kamenice, a isto tako nikada nije ubrao hercegovački pipun i raskrižio dubravsku karpu-zu da se osvježi, šta on zna kakvo je zadovoljstvo prikopati vinograd ili nanizati sedamdeset kanafa duhana, jednog branja. On nikada nije uvodio ko-nja u štalu, nakon vrševine žita, a onda kiša udari. Ili nikada nije unio duhan sa sušnice u štalu, a Bog dade hairli kišu. Ali onaj ko se hvali redovno gubi u tuđim očima.

Ipak, ima se poštovati to što piše Evans. Tako

Slovo Gorčina


izgleda kada se piše očima, u slučaju Evansa, i kada se piše srcem i ljubavlju, u mome sjećanju. On je napravio najtužniju scenografiju za životnu po-zornicu, koju može zamisliti samo Salvador Dali. I nije samo problem u totalnom izostanku prirode i života u “ovoj užasnoj pustinji” nego je veći pro-blem u pitanju, koje se neminovno nameće, kakvi su tek ljudi koji dolaze sa toga prostora. Kakav je njihov odnos spram prirode, spram boja, vode, i života općenito. Imaju li takvi ljudi ikakve potrebe za lijepim i plemenitim. Kakvi su to ljudi kod kojih općenito nema ni jaja ni hljeba, a ima kafe na sva-kom odmorištu. Ne možemo ne vidjeti i stanovit trud Evansov, doduše neuvjerljiv, da popravi sliku o ovom prokletom krajoliku, ali, avaj, odakle šafra-ni i breskvin cvijet u Dubravama, u vrijeme kada su se sladili grožđem i smokvama. Ipak, htio je da sačuva mogućnost života i u takvom užasu.

Samo je zavičajno i moje siromaštvo lijepo. Svakoga drugoga klonimo se kao kuge, sa gađe-njem i indignacijom. Zašto je samo naše siromaš-tvo, ne samo lijepo i nezaboravno, nego i, evo sada, poželjno. Šta, zapravo, znači biti bogat ili siroma-šan sada na zgarištu rodne kuće. Siromaštvo rađa želju i nadu, da će biti jednom to što želi, a samo čovjek koji ima želje je živ čovjek. Siromaštvo je najbolji lijek za životnu dosadu i ravnodušnost. Zato orijentalni čovjek zna živjeti siromaštvo kao stanje, dok se zapadnjak time užasava.

Nije dovoljno samo vidjeti i opisati, treba to i živjeti drugim osjetilima ili jednostavno treba pro-mijeniti pravac putovanja kroz Dubrave, kao što je to učinio Heinrich Renner, samo godinu kasnije nakon Evansa, u knjizi Bosnom i Hercegovinom uz-duž i poprijeko 1896. E, pa da vidimo kako izgleda promijeniti ugao gledanja, promijeniti optiku.

“Nakon nekog vremena stižemo u Domanovi-će, riječ je o jednom važnom cestovnom raskršću. Desno odavde ide put za Stolac, historijsko mje-sto poznato po Rizvanbegovićima, grad s mnogo starih spomenika, poznat i po neobičnom bogu-milskom groblju. Preko Neretve se nalazi Čaplji-na. Domanovići se sastoje od velike ulice s ma-lim birtijama, kafanama i svaštarama, koje ovdje opstaju zahvaljujući prolaznicima, no uglavnom zahvaljujući kasarni koja je tu stacionirana. Nai-me, sagrađena je velika pješadijska kasarna, gdje je smješten jedan bosanski bataljon. Prijatna šu-

marska kuća podsjeća na pošumljavanje krša, na čije ćemo tragove uskoro na našem daljem puto-vanju i naići. Nižu se polja duhana, velika krda stoke, usred polja s divnim kućama. Posebno mi za oko zapadne jedan turski ljetnikovac na Bivolju Brdu, prostran i lijepo sagrađen. Cesta ide uz brdo pa niz brdo, pokraj dubravskih padina, sve dok se konačno ne spusti na Bišće polje, čiji smo opis već u više navrata dali. Na Buni iza ograde opet pro-viruju smokve i masline, a sa svih strana u ovom lijepom mjestu pozdravljaju velike kamene kuće, stvarajući tako kraj ljetnikovaca. Buna je poznato historijsko mjesto. Još u davna vremena imala je veliki značaj, a o tome svjedoči veliki most koji u devet lukova ide preko rijeke Bune. Proslavila se za vrijeme posljednjeg hercegovačkog vladara Ali-paše Rizvanbegovića. Stolovao je u staroj kuli u Stocu, te je, kao što smo to u ranijim odlomcima spomenuli, za vrijeme ustanka bosanskih plemića pod Husein-kapetanom Gradaščevićem, ostao vje-ran sultanu, te time zadobio titulu hercegovačkog vezira. Zahvaljujući tituli svojevoljno je upravljao nastojeći ‘svoju provinciju’ dovesti do materijalnog blagostanja.

Uveo je sadnju riže u neretvanskoj ravnici, za-sađivao je masline i štitio vinogradarstvo, nastojao je proširiti uzgoj svile. Na Buni je sagradio prekra-sni dvorac sa džamijom. Sultana je slušao onoliko koliko je htio. Ali kad 1849. u Bosni opet izbi ple-mićka buna, stade na stranu svojih suplemenjaka i begova, te protiv kršćana počini teška zlodjela. Isprva je pobjeđivao, no poslije se javi osvetnik po-vrijeđenog sultanovog autoriteta, Omer-paša La-tas.” (nav. djelo. Str. 288-289)

Ne biste vjerovali, ali ova dvojica putopisaca, Englez Evans i Nijemac Renner, išli su istim putem, samo obrnutim smijerom. Rezultati njihovog du-bravskog brevijara su upravo oprečni kao i njihov pravac putovanja. Ali ne treba zaboraviti kako su obojica u pravu. Dubrave su upravo to, nepoja-mni kontrast između Evansove “užasne pustinje” i Rennerovih “polja duhana, krda stoke usred polja s divnim kućama” pitanje je samo koja slika preovla-đuje i koja je u vidokrugu obasjana svjetlošću puto-pisnih reflektora. Obje ove slike, pustoši na jednoj i blagostanja na drugoj strani, pripadaju Dubrava-ma. One se ciklično smjenjuju ovdje, upravo pre-ma ovakvom kontrastu, kao što imamo red suše i

Slovo Gorčina


red kišnih blagdana, red gladi i nerodice i red bla-gostanja i rodnih godina, vrijeme mira i vrijeme ratnih i buntovničkih godina, red radosti i red tuge, red beznađa pa red nade. I tako u nedogled. A zar je, u životu, negdje drugačije. Samo u trenucima kada nas preplave emocije i nostalgija mi peglamo naše predstave izvučene iz našeg iskustva i sve do-vodimo u ravan nerealnih slika o bogatstvu i ljepo-ti našeg podneblja. Onda takvu povećanu vrućicu zovemo ljubavlju spram zavičaja. Svaka je ljubav, doista, slijepa. A zavičaj je prema nama, u kraj-njoj liniji, ipak samo maćeha, posve ravnodušan i stran, gluh i nijem za naše postojanje. Šta znači to naše prenemaganje i plakanje kad smo samo zrnce u trajanju, vlat trave u dubravskim okrajcima, šta kad smo tu samo jedan dušak i ovo plavo, azurno nebo ogledaće se, uskoro, u nekim drugim očima, u nekim tuđim snovima. Ovaj krajolik nikada neće biti naš osim u našim snovima. On pripada samo sebi i svome trajanju. Nas zanima samo priroda koju su uobličile i odnjegovale naše potrebe, i kada

“joj udahnjujemo život izvučen iz ljudskog duha” ona se iznova oblikuje u skladu sa drugim našim potrebama. Mi ne stvaramo hranu koju jedemo, ni vazduh koji dišemo, ni druge ljude s kojima razgo-varamo; mi iz odnosa koje imamo s njima stvara-mo predstavu koju o njima imamo.

Ono što mi se danas čini najvažnijim jeste pri-sjetiti se onih koji su dijelili sa mnom ovu raskošnu pustoš i pustinjsku raskošnost moga zavičaja. Du-brave su naseljavali poznati rodovi, počev od srde-njovjekovne vlasteoske porodice Mloradovića, koji su, o tome je bilo govora, imali imanje u Crnićima te odselili u Rusiju, pa preko feudalnog osmanskog plemstva Pašića, Hadžiomerovića, Krpa, Opijača, Kapetanovića, Ćibera, Hasanagića, Kajtaza, Šunja, Kosa i drugih, pa do najpoznatijeg roda Rizvanbe-govića na Pješivcu.

Osim ovih rodova koji su bili predmetom mnogih istraživanja i pisanja zato što su aktivno učestvovali u kreiranju historije, ne samo Dubrava nego cijele Hercegovine, ja sam svoju istraživačku pažnju većma poklonio onim koji su bili, uglav-nom, žrtve historije, njezini objekti na kojima se ona nesmiljeno vršila bez milosti i razumijevanja. Onim ljudima s periferije za koje se čulo samo kad su služili državi novcem ili životom. Dakle, riječ je o više od dvije stotine i sedamdeset porodica koje

su naseljavale i naseljavaju Dubrave i tamo imale/imaju grunt krajem dvadesetog stoljeća i počet-kom ovog, drugog milenija. Naravno, ne treba ni napominjati kako sam se u ovoj temi suočio sa ne-dostatkom pisanih izvora, zato sam se odlučio na kombinaciju između pisanih artefakata i usmene, porodične predaje do koje se moglo doći. Kod ovih porodica primjetan je čast izostanak interesovanja za porijeklo i sliku svoje prošlosti, pa najčešće čla-novi pojedinih nemaju ni osnovnih informacija o sebi. Oni to naprosto smatraju nepotrebnim i suvišnim, čak i njihovi intelektualci pothranjuju takav stav. Ipak, od velikog broja intelektualaca i učenijih pojedinaca dobio sam dragocjene izvore o njihovim familijama, bilo u pisanom ili pak u usmenom komuniciranju te su oni tako postali ko-autori ove knjige, na čemu sam im zahvalan. Zado-voljan ću biti što će ostati zapis o svim familijama koje su obilježile Dubrave moga vremena, koje su akceptirale jedno vrijeme i koje su, konačno, uči-nile mene ovakvim kakav jesam.

BalavciBalavci (Bošnjaci) su brojna i vitalna porodica

u Aladinićima (Stolac). Nema pisanog traga o po-rijeklu prezimena Balavac, ali porodično predanje kaže da su se Balavaci prezivali Alajbegovići. Poro-dica prezimenom Balavac živjela je u naselju Po-prati (Stolac), što potvrđuje harem u neposrednoj blizine nekropole stećaka na Radimlji. U haremu se nalaze nišani sa prezimenom Balavac i natpisi-ma na arapskom jeziku.

Etimologija prezimena ima više varijanti. Prva varijanta kaže, kako je, na jednom od hrvačkih turnira, jedan od boraca, Alajbegovića, od napora ‘’zabalio’’ na usta, pa su ga prozvali Balavac. Druga varijanta, da je balavac muška osoba, koja na glavi ima pramen bijelih, sijedih dlaka, čovjek s mlade-žom odnosno, dalje bi značilo mlad, nezreo, djeti-njast čovjek. I treća, balavci su uglavnom nomadi, stočari u Timočkoj krajini, u Srbiji, oni koji nose vunene bijele kapuljače. (Ovo su predanja koja se mogu čuti u porodici)

Balavci, vjerovatno, nose prezime prema sto-čarskoj, bijeloj kabanici (abaliji), koju su nosili stočari na Balkanu. Aba je balkanski arabizam sa značenjem, "grubo sukno i od njega napravljen

Slovo Gorčina


ogrtač"1, naravno mogla je to biti i kapa ili kapu-ljača, ali je kabanica (abalija) osnova za ovo prezi-me. Ljudi koji su nosili takvu kabanicu zvali su se balije/abalije i bili su isključivo stočari, a budući da su Balavci bili stočari, bili su i balije, pa je jezičkim permutiranjem došlo do današnjeg oblika prezi-mena. Ovu tezu potvrđuju prezimena Balić, Bali-jagić, Balalić, Baljić itd. Otuda i naziv balija, za sto-čare općenito. Naziv balija nikada se nije odnosio, na seljake, koji nisu bili stočari, bez obzira na pri-padnost istoj vjeri i nije bio pogrdan. Ipak, danas je taj naziv zadobio pežorativno značenje i odnosi se na sve muslimane. Općenito, veliki broj prezimena u Dubravama dolazi, naravno, iz stočarske leksike.

Čini se kako je u turskoj vojsci službovao Osman Balavac – Bajraktar, možda na Rizvanbe-govića kuli, u Pješivcu. Evo dokumenta o Osma-novoj ženidbi: “Osman Balavac, sin Mehmedov, vjenčao se je, preko svoga zastupnika Abdulaha Hotaša, sa Mulom, kćerkom Džemile, koju je za-stupao Mehmed Žujo. Ovo su posvjedočili: Ha-lil Selimušić i Ahmed Mecan. Mehri muedžel je 21.000 akči.”2 U istom izvoru vidljivo je, kako “se vjenčao Salih Balavac, sin Mehmedov, sa Fati-mom, kćerkom Mehmeda Zekića a posvjedočili mu Mehmed Balavac i Osman (nečitljivo).”3

Nije poznato kada se Balavac preselio iz Po-prati u Aladiniće, ali priča kazuje kako su se dva brata doselila iz Poprati, u Aladiniće i jedan se na-stanio u Donjoj mahali, a drugi u Gornjoj mahali (Osoje). Tako počinje porodično predanje. Bavili su se stočarstvom, pa su stoku ljeti izgonili na pla-ninu Morine. U familiji ima predanje o događaju koji se desio negdje u ovom periodu, oko 1830-1835, kada je Ali-paša Rizvanbegović kupio harač. Kako Balavac nije izvršio svoju obavezu – Ali-paša je to učinio silom. Haračlije su natovarili Balavče-ve snopove žita u Popratima i potjerali prema Sto-cu. Jedan od Balavaca ih je sustigao, zapalio žito na konjima i pobjegao prema Brštaniku, gdje se priključio svojima, na putu za Morine. Ali-paša mu je zabranio povratak u njegovu nahiju. Kad je Hadžibeg Rizvanbegović saznao za taj čin, budući

1 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1971. god. knj. I, str. 2

2 Sidžil stolačkog kadije, fragmenti iz 1248. god po hidžri (1832/33. god.), str. 177.

3 Sidžil stolačkoga kadije.., isto, str. 187.

u lošim odnosima sa bratom, pozvao je Balavca u Hutovo, odnosno Stupišta, te mu poklonio imanje. U Stupištima danas ima toponim Balavčevina.

Dolaskom Austrougarske, dvojica Balavaca su odselili za Tursku. Brod kojim su putovali se po-kvario u Draču, pa su ostali u Albaniji. Spominju se dva imena Hasan i Huso Balavac, koji su se sa ostalim zadržali i nastavili da žive u mjestu Borak, kod Drača u Albaniji. Oni su se asimilirali ženid-benim i drugim vezama, tako da danas ne postoji ovo prezime. U spisku ranih bošnjačkih useljenika u USA, na početku dvadesetog vijeka, spominju se: Ahmet, Meho, Osman i Ibro Balavac.4 Ahmet Ba-lavac je imao samo 19 godina, kada je 1910. godine stigao u Los Angelos.

Balavaca ima u Bileći, Somboru, Jablanici, Ko-njicu, Pljevljima, a najviše ih je u Mostaru i Stocu. Danas Balavaca ima u Sloveniji, Švajcarskoj, Dan-skoj, Italiji, Americi, a većina ih se zadržala u Mo-staru, Blagaju i Bijelom Polju .

Među poznatima članovima familije spominju se Osman Balavac - Crni, povratnik iz Amerike, koji je u obnovi zemlje, poslije Drugog svjetskog rata, imao značajnu ulogu u Dubravama, zatim dvojica poginulih boraca Armije BiH i oslobodi-lačkog rata (1992-1995), nosilaca ordena zlatni lji-ljan, Nusret sin Ahmeta, i Sabahudin – Švabo, sin Salke.Veliki broj Balavaca stekao je visoko obra-zovanje i značajna mjesta u privredi, obrazovanju, policiji i drugim oblastima, u drugoj polovini dva-desetog stoljeća.

Balavčeva imanja uglavnom se nalaze u Aladinićima, u Stanojevićima te prijeko u Habat-nicama i Košćeli. Poznate su dva harema gdje su se ukopavali Balavci, a to su harem na Radimlji kod Poprati i harem na Aladinićima (Pileta), poznat kao Balavčev harem. U haremu na Pileti postoje i nišani porodice Zele. Ta je porodica nekada živjela u Donjoj Mahali, gdje sada žive Boškovići, a Zele su odselili u Tursku.

Negdje šezdesetih godina dvadesetog vijeka, kada se gradila munara u Aladinićima, Haran Ba-lavac je bio u odboru za izgradnju, a novaca pone-stalo. Među imućnijim bili su Filandre, Tabakovići i Pirići, pa se od njih očekivalo da će nositi taj teret. Međutim, oni su okolišali i otezali. Haran Balavac

4 http://bošnjaci.net/pdfs/Ellis_Island_Final.pdf

Slovo Gorčina


je bio siromašniji i od njega niko nije puno očeki-vao. Kada je razgovor krenuo o novcu, svi su se ne-kako mudrovali i zatezali, a Haran je povukao nov-čanik iz džepa, bacio na sto i viknuo: ‘’ Ja, dajem sve!!!’’ Ostali nisu imali kud nego pare “na sunce”. Haran je poslije priznao kako je novčanik bio na-punjen papirom od novina i nekakvim njegovim zabilješkama. Tako je Haran ‘’predro mačku’’ viđe-nijim džematlijama. (Porodično predanje ispričao je Halko Balavac iz Mostara)

Boškovići Boškovići (Hrvati) su brojna porodica i vrlo

rasprostranjen rod u Dubravama. Boškovići sta-nuju u Crnićima, Pješivcu, Jasoču i Borojevićima. Boškovići su sredinom sedamnaestog stoljeća došli negdje iz Bosne, u Orahov Do u Popovom polju. Kako je Boškovića porodica brojna dijele se na porodice Boškovića sa nadimcima; Krakići, Šaba-novići, Hedići, Gabelice, Belenzići, Pure, Budaci, Fudžići, Vugići, Golubovići, Filipovići, Šćepano-vići. Boškovića ima svih nacinalnosti. Dubravski Boškovići vjerovatno dolaze iz Orahova Dola u Po-povom polju, a naselio ih je, kao kmetove, Alipaša Rizvanbegović. Boškovići (Srbi) u Hodbini “dose-lili su zbog siromaštva iz Slipčića, a misli se da su iz Crne Gore”5.U spisku važnijih vlaških plemena Mulić nalazi Boškoviće kao pripadnike plemena Bratonožići6, međutim isti izvor bilježi Boškoviće i kao pripadnike arbanaškog plemena Bjelopavlići.

Najpoznatiji član obitelji Bošković je svakako Ruđer Bošković, koji je rođen u Dubrovniku, kao šesti sin u porodici Nikole Boškovića. Nikola je u Dubrovnik doselio iz Orahova Dola 1688. Nakon završene osnovne škole, Ruđer stupa u Isusovački Collegium Romanum. Tamo je 1732. godine zavr-šio filozofiju, a potom teologiju. Bio je svećenik i profesor matematike. Bio je poznat kao inženjer, pjesnik, diplomat i naučnik koji je ostavio dubok trag u nauci. Za Ruđera Boškovića se danas otima-ju tri države, Italija, Srbija i Hrvatska, a on je pori-jeklom iz Bosne i Hercegovine.

Veliki broj Boškovića se školovao u drugoj polovini dvadesetog stoljeća i zapošljavao se u ve-likim gradovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

5 J. Dedijer, Hercegovina..., str. 317.6 Jusuf Mulić, Hercegovina 2, Sarajevo, 2004. str. 425.

Anđelko Bošković Gabelica bio je dugo godina uspješni rukovodilac Ekonomije, poljoprivrednog dobra, sa najpoznatijim vinogradima u Dubrava-ma. Sve nove sorte loze i bresaka došle su iz Anđel-kove Ekonimije. Mirko Bošković bio je dugogo-dišnji sudija Republičkog suda u Sarajevu. Marko Bošković je bio politički aktivist u stolačkoj općini dugo vremena obavljajući razne društvene funkci-je. Stojan Bošković Hadžibeg bio je dugo godina poljar7 u Crnićkom polju.

Boškovića ima u Ljutom Docu općina Široki Brijeg, Jarama i Uzarićama a nekada su se zva-li Lepan. “U maticama župe Grad u Dubrovniku spominju se tridesetak puta, a izgleda da su bili najbrojniji među hercegovačkim doseljenicima u drugoj polovini 17. stoljeća.”8

Prezime (patronim) dolazi od rodonačelni-ka Božidara, odnosno hipokoristika Boško, što je tipično za hercegovačko reduciranje imena. Eti-mologijska osnova jeste pridjev bògat “zemaljsko dobro, sreća”.9 U antroponimiji, koja je nastala u vrijeme kršćanstva nalazimo Bòžidār za Theodo-ros; odatle hipokoristici odmila: Bóža, Bóžo, Bóže, Bòško. Boškovi potomci postali su Boškovići, dakle, prezime Bošković je patronim od hipokoristika Boško.

Istraživanje porodične hronike i porodičnog predanja izvršio je Mirko Bošković, profesor iz Crnića i ovdje donosim, uz dužnu zahvalnost, nje-gov tekst, uz nužne jezičke i stilske ispravke.

Još je živo sjećanje kod Boškovića u Stocu, u staroj župi Prenj-Dubrave, da je don Vidoje Putica (1859-1942) u vrijeme svoga župnikovanja u Pre-nju želio nekoga od Boškovića iz svoje župe poslati

7 Žita su i bostane nadgledali poljari. Oni su imali uregjenu poljarnicu na 4 jednako visoka, donjim krajem u zemlju zabijena stupa. Izgledaše kao neka vrst hladnjaka, a morao je hladnjak stajati na visoku, da se što više polja uzme poda se. Vlast bi pozvala ljude i naredila im, neka nađu i predlože poljara. Kad bi se gragjani i seljaci sporazumili u osobi poljara, predložili bi ga vlasti, koja bi mu onda dala muraselu (potvrdu) i onaj bi ostao zakonitim poljarem. Plaća mu je bila za nadgledanje od rala (jutra) zemlje 10 oka žita, a od bostana po pogodbi s vlasnikom. (Nikola Buconjić, Povijest ustanka u Hercegovini, str. 47)

8 Sivrić Marijan, O nekim upisima hercegovačkih prezimena u drugoj polovini 17. stoljeća u maticama župe Grad u Dubrovniku, Hercegovina, 1, Mostar, 1981, str. 150. (prema Risto Milićević, Hercegovačka prezimena..., Beograd, 2005.)

9 Petar Skok, Etimologijski rječnik..., knj. I, str. 180.

Slovo Gorčina


na školovanje za svećenika kako bi “nastavio djelo Ruđera Boškovića”. U sjećanjima su ostala i imena tadašnjih domaćina sa kojima je razgovarao don. Putica, a ispričali su ih suvremenici pokojnog Pu-tice koji su to slušali “iz prve ruke”. Don Putica je birao one obitelji koje su imali brojnu djecu, te one za koje je prosudio da bi mogao uspjeti tijekom školovanja. Ovo ima svoje utemeljenje i u činjeni-ci da je kao župnik u ta vremena sigurno bio jako zainteresiran za nova svećenička zvanja. Važnost ovoga sjećanja je i zbog toga što je don Putica htio školovati svećenika koji bi “nastavio” djelo Ruđera Boškovića a da je u rodbinskoj vezi sa Boškovićima od kojih potiče Ruđer. Starije generacije, koje su često o ovome govorile, nisu puno znale o Ruđeru, ali je vidljivo da su o tome s nekom razgovarali tko je njima na jednostavan način objašnjavao da je Ruđer Bošković bio “svećenik i veliki znanstvenik”, da je mjerio “morske dubine i nebeske visine” i tome slično. Značajno je i to da je don Putica tvrdio da su Boškovići u Hercegovini, i oni koji su odselili u druge krajeve, rodbinski u vezi sa Boškovićima iz Orahova Dola, otkud vuče korijene i sam Ruđer.

Iako je urađeno više istraživanja o rodu Boškovića u dubrovačkom zaleđu i okolici, veze između pojedinih obitelji nisu do kraja jasne, zbog nedostatka pisanih podataka. Kako se radi o prezi-menu koje je nastalo kao patronimik zasigurno je nastalo neovisno u više mjesta. Sačuvani podaci govore da se spominju u dokumentima na prosto-rima današnjeg Ravnog još u 15. stoljeću10. U du-brovačkim maticama 1642. godine bilježi se smrt 60-godišnjeg Marka Boškovića iz Orahova Dola (r. 1582), a u Maticama župe Lisac 1665. godine imamo Boškoviće sa Trebinje. Godine 1732. u Ma-ticama župe Popovo u Cicrini je zapisano prezime Bošković sa nadimkom Kovačević11, a u dubrovač-kim maticama se susreću Boškovići sa nadimkom Brbora. U Orahovu Dolu sada žive Boškovići koji su uzeli prezimena Kristići i Tomićići.

U nemirna vremena krajem 17. stoljeća, ka-tolici Popova priželjkuju pomoć Austrije, a jedan od potpisanih u zahtjevu je bio i Nikola Matijašev Bošković iz Orahova Dola. Kako je pomoć izostala veliki broj stanovništva je raseljen, a Orahov Do

10 Napredak, Hrvatski narodni kalendar, 1994, str. 319.11 Đ. Kriste, Tribunia 3, str. 184.

je posebno nastradao od Turaka pošto se stavio na stranu Mlečana. Tom prilikom u Dubrovnik je preselilo značajan broj stanovništva, među kojima je sačuvano sjećanje na njihove veze sa Orahovim Dolom. Seobe prema Dubrovniku nisu vezane samo za taj period već su zabilježena kako u ra-nijim tako i u kasnijem periodu. Seobe su bile i prema drugim prostorima, pa je u Hutovu doselila jedna obitelj Boškovića sa nadimkom Kadijić, i to Petar Bošković sa ženom i četiri sina: Boškom, Đu-rom, Ivanom i Jozom, a prema podacima došli su

“od Ravnog”. Iz Hutova je nastavljena seoba prema Dubravama (Ivanovi sinovi), Metkoviću, Čapljini, Dubrovniku, Konjicu i drugim mjestima. Prema popisu iz 1856. godine u Hutovu su bila dva doma-ćinstva: Đure i Luke Boškovića sinova Franjinih, a loza ide od Petra, koji je doselio u Hutovo, pa Mijo, Jozo, Ivan itd. Nešto kasnije, 1856. godine njiho-vi sinovi su odselili u Sjekose i Derane. Na starom Hutovskom groblju je sačuvan spomenik na kojem je zapisano:

OVDJE POČIVA JOZO MIŠKO FRANO GJURE PERO BOŠKOVIĆ SPOMEN DIŽE PERO SVIMA 1912.

Pored Hutova Boškovići su živjeli i u mjestima Mramor i Tuhinje ali nije dovoljno jasno kada su doselili u ta mjesta. Boškovići za koje se znade da su živjeli u Tuhinju, rođeni su u Crnićima, a za-tim se djelovi obitelji nastanile u Tuhinje na svojim imanjima. Obzirom da je više nadimaka iz obitelji Bošković iz Crnića stanovalo u Tuhinju ( nadimci: Pure, Grgurevci i Belenzići) zasigurno je imanje Boškovića u Tuhinju “od starine”. Za Boškoviće u Mramoru se smatra da su tu doselili iz Hutova, što bi se dalo zaključiti i iz sačuvanih hutovskih crkve-nih knjiga (prepisane knjige). Nasljednici Boškovi-ća iz Mramora su odselili u različita mjesta i sada nitko od njih ne živi u Mramoru niti u susjednom Tuhinju.

Boškovići u CrnićimaBoškovići u Crnićima su došli od Ravnog u

Hutovo, a zatim i druga mjesta u Hercegovini i Dalmaciji. O njihovom doseljenju u Hutovo jasno svjedoče pisani crkveni izvori. U Crniće je došao Ivan Petrov sa obitelji iz Hutova, sa ženom Ani-com, rođenom Maslać i sinovima: Matom, rođe-

Slovo Gorčina


nim 1726. godine, Grgom, rođenim 1733. godine i Nikolom, rođenim 1735. godine. Preselio je 1750. godine (ili koju godinu kasnije) iz Hutova u Crniće, u Dubravama”12.

Prilikom don Matuškva popisa 1792. godi-ne, u Crnićima je bila jedna obitelj Boškovića13 sa domaćinom Matom sinom Ivanovim i ženom Ma-rom (vjenčan u Hutovu 1750), a imao je dva sina: Petra (oženjen sa Marom i djecom Matom, Cvi-jom i Mateom) i Andrijom (oženjen sa Mandom i djecom: Martinom, Jozom, Ivanom. Drugi brat Matin, Grgo je bio oženjen Janjom i imao djecu: Luku, Antuna, Adama, Vidoja, Andru, Vidu, Ružu, Mandu, Stanu i Katu. Treći brat Nikola (sa ženom Mandom je imao djecu: Anu, Andrijanu, Ivanu, Agatu, Stanu i Božicu) - šest kćeri.

Iako u orginalnom popisu nije do kraja jasno o kakvim se odnosima radi između nekih popisanim osoba, prema godini rođenja i nekim podacima sa pronađenih spomenika u groblju Crnići moglo bi biti kako je gore navedeno. Najstariji pronađeni spomenik Boškovića sa natpisom u Crnićima je Mate Boškovića, na kome piše:

OVDE POČIVA POKOJNI MATO BOŠKOVIĆ ŽIVIJO 93 GODIN(E) UMRO 1866 OVDE POČI-VA PO KOJNA NICOVA(=NJIHOVA) M A(J)KA I (L)UCIJ(A) ZIVI(LA) 101 GO 1899

Prema ovome natpisu Mato je rođen 1773. go-dine i on je Petrov sin (popis iz 1792. godine). Spo-men je podignut i njegovoj majci (Mandi), dok bi Lucija mogla biti njegova kćer koja je prema poda-cima sa spomenika rođena 1798. godine.

U samoj blizini ovoga spomenika su spomenici Ilije Boškovića koji je rođen 1789. godine i njegove žene Lucije koja je umrla 1890. godine, te Marka Boškovića koji je živio 78 godina, a umro 1876. go-dine (r. 1798. godine). Ilija je očito naknadno do-šao živjeti u Crniće, jer ga nije bilo na popisu 1792. godine iako je tada imao 3 godine. Slično je i sa Filipom Boškovićem koji ima spomenik na kojem

12 Nikola Mandić, Crkva na Kamenu, br. 1/89.13 Matteo Boscovich sua moglie Maria figlio Pietro sua moglie

Maria figli di detto Matteo Floria Matea Andreo figli di detto Martino Giuseppe Lutia Gioanne sua moglie Mandalena, Gregorio sua moglie Agnieta Adamo Vito Andreo Vita Rosanda Mandalena Stanislava Caterina Niccolo sua moglie Mandalena figlie Anna Andriana Gioanna Agata Stanislava Natalia persone 33

piše da je rođen 1790. godine i skupa s njime je za-kopana njegova žena Dana. Ni njega nema u Crni-ćima prilikom popisa iz 1792. godine. Za njegovu obitelj koji su imali nadimak “Filipovci” ili “Mar-kovci” ostao je pisani trag da je Filipov sin Marko r. 1836. godine i da je rođen u Hutovu, što ukazuje da je i Filip rođen u Hutovu i to 1790. godine, kako je zapisano na spomeniku. Zasigurno nisu sve obite-lji Boškovića došle u Crniće istovremeno, već znat-no kasnije i dobivali imanja na različitim mjestima u Crnićima. U sjećanjima o rodbinskoj bliskosti pojedinih obitelji Boškovića u Crnićima govori se o daljoj i bližoj rodbinskoj vezi, ali se ta sjećanja ne mogu uzeti kao mjerodavna. Također u korištenju podataka sa spomenika treba imati na umu da su upisane godine ponekad sa manjim greškama.

Boškovići u drugim naseljima u StocuNa Pješivcu živio Pero Bošković sin Joze (Jozo

r. 1855. godine)14 i on je unuk Nikole koji bi mo-gao biti rođen oko 1825. godine imali su nadimak

“Banovići” (nadimak su vjerojatno dobili po Perinu ocu). Obzirom da nije bilo diobe zemlje sa drugim Boškovićima, te na sjećanja da nisu u “velikoj rod-binskoj vezi” sa drugim Boškovićima iz Pješivca, moguće je da su se nakon dolaska odmah naselili u Pješivac.

Obitelj Boškovića po nadimku “Čale” su odje-ljenici od nadimka “Crnkovića” iz Crnića. U Pješi-vac je otišao živjeti Nikola (r. 1850. godine) sin je Ivana15 koji je rođen oko 1820. godine. Nikola je imao brata Matu (Crni) koji je ostao živjeti u Cr-nićima i po kome se dobio nadimak “Crnkovići”. Ova dva nadimka djele neka imanja u Crnićkom polju. Boškovići po nadimku “Lumbići” su odse-lili u Pješivac tako što je Luka r. 1846. godine sa svojom obitelji odselio u Pješivac. Luka je ukopan u groblju u Crnićima i jasno je navedeno da je ro-đen u Crnićima, a umro u Pješivcu. U Crnićima je ostao živjeti Lukin brat Đure (r. 1850. godine) i djele neka imanja u Crnićkom polju.

U Aladiniće je odselio Đure Bošković (r. 1844. godine) sin Miška po nadimku “Fudžić” sa svojom obitelji, a ostala njegova braća: Antun, Baldo, Mar-ko i Nikola su ostali živjeti u Crnićima. Nikola Boš-

14 Knjiga umrlih župe Prenj 1918-1940.15 Isto.

Slovo Gorčina


ković (r. 1831. godine) sin Šćepana sa nadimkom “Šćepanovići” je odselio u Aladiniće i imao brojnu obitelj. Nikola je ukopan u groblju u Crnićima i ta-kođer je jasno navedeno da je Šćepanov sin i da je rođen u Crnićima, a umro u Aladinićima.

Boškovići u Jasoču vode podrijetlo od Joze za koga nije ostalo sjećanja kada je došao u Jasoč, a imao je sinove Boška (r. 1866. godine) i Đuru (r. 1867. godine) Ova obitelj je vjerojatno došla direk-tno iz Hutova (ili iz Hutova u Čapljinu pa zatim u Jasoč). Svakako pripada istoj obitelji Boškovića koja je živjela u Hutovu.

Boškovići iz Hutova su selili i na prostore Ča-pljine i to u mjesta Sjekose, Višiće, Dračevo i Če-ljevo. U Bjelimiće, općina Konjic, je odselila obitelj Jakova Tome Boškovića r. 1870. godine u Hutovu. U Dobranje je, prema istaživanjima, doselila obitelj Bošković-Tomičić iz Orahova Dola i u “krvnom je srodstvu” s obitelji Ruđera Boškovića čiji je otac ondje rođen i spominju se u župnim maticama 1769. godine. Pored Boškovića koji žive ili su živjeli na prostoru Hercegovine spominju se Boškovići u Metkovićima, Slanom, Slivno i drugim mjestima u Dalmaciji koji su se odselili u te krajeve u 17. i 18. stoljeću iz hercegovačkih naselja.

Sjećanje na pokušaj don Vide Putice da školu-je „nasljednika“ Ruđera Boškovica od Boškovića iz njegove župe zasigurno je bila utemeljena na nje-govim dobrim poznavanju roda Bošković u Herce-govini. Iako je veoma teško preciznije utvrditi sve rodbinske veze pojedinih Boškovića u Hercegovi-ni, Dubrovniku i u drugim krajevima može se reći da postoje brojne obitelji Boškovića u Hercegovini i drugim mjestima koje su u rodbinskim vezama sa Boškovićima iz Orahova Dola. Vrijeme njiho-vog odlaska iz Orahova Dola u druga mjesta je ra-zličito, ali su brojne seobe bile krajem 17. stoljeća zbog traženja sigurnijih životnih prostora. Seobe su bile prema Dalmaciji ali i prema unutrašnjosti Osmanskog carstva koje je bilo mirnije od pogra-ničnih prostora.

Neke iskonstruirane priče o dolasku Boškovića u Crniće

Kroz povijest su se mnoge obitelji u jugoistoč-noj Hercegovini nastojale, od nekih srpskih po-

vjesničara, dovesti u vezu sa srpskim podrijetlom. Tako su se plasirale skoro iste priče za mnoge obi-telji, bez obzira na vjeru, a najčešće se razlog dola-ska navode neki nesporazumi sa Turcima u Crnoj Gori i prelasku u Hercegovinu.

Prema jednoj takvoj predaji, koja je zabilježe-na kod nekih pravoslavnih obitelji iz Stoca, Boško-vići i Šakote su bliska rodbina, podrijetlom iz Crne Gore i napustili su Crnu Goru zbog nekog uboj-stva Turčina pa su morali seliti. Uputila se ta obitelj, prema priči, u ove krajeve i to dva brata, preko Lju-binja i došli su do Žegulje. Tu su se dogovorili da će jedan ići u Crniće a drugi sjevernije, u Hodovo. Ovaj u Crnićima se trebao baviti zemljoradnjom a drugi brat u Hodovu stočarstvom i tako se po-magati. Prezime Šakota su poprimili, prema ovoj priči, tako što je jedan od današnjih Šakota ubio vola šakom pa su vremenom stekli prezime Šakota. Ova predaja se ne može dovesti u vezu ni sa Boš-kovićima niti sa Šakotama, osim što su vjerojatno jedno vrijeme bili susjedi, obzirom da su Šakote imali imanje na Crnićkom brdu.

Na Crnićkom brdu živi i muslimanska obitelj Pirić koji su, kako tvrdi predaja iz istih krugova, kasno prešli na islam. Pirići su, prema toj predaji, nastali od obitelji Šakota ( ODPIRILI od Šakota, kako se sada tvrdi i to u obje obitelji). U Sidžilu mostarskog kadije iz 1632. godine se spominje ha-mamdžija Piri-zade Husein, daje iskaz kadiji u svezi vrbovanja neke robinje, koju je doveo Ibra-him-agi u Dubrave. Na strani 272. istog doku-menta prevoditelj prevodi Piri-zade: “To je Pirić, odnosno Pirija”. Dakle, ne bi se moglo reći da su kasno prešli na islam. I samo nastajanje prezimena je upitno jer prezime Pirić je prilično rašireno.

Jedan zaseok u Crnićima u kojima žive Boš-kovići naziva se “Nikšić mahala” pa se to nastoji dovesti u vezu sa mogućim doseljenjem iz okoli-ne Nikšića. Naime, radi se o zaseoku koji se nalazi na granici sa Pješivcem gdje se u blizini naselja, u polju, nalaze kamena obilježja koje narod naziva nikšani, a pestavljaju granicu polja između Crnića i Pješivca. Taj zaseok je upravo granični prema Pje-šivcu i zbog toga je nazvan Nikšić mahala.

Sličnih primjera iskonstruiranih priča ima mnogo.

Slovo Gorčina


Neka sjećanja kod Boškovića o dolasku u Dubrave

Jedna od priča koja se prepričavala je vezana za traženje odobrenja od bega Opijača16 da ostanu živjeti u Crnićima. Priča govori da taj prvi Boško-vić, kojem u narodu nije zapamćeno ime, zanoćio na prostoru Dubrava sa svojom obitelji i stokom. Kako mu se taj kraj svidio odlučio je otići kod bega i zamoliti ga da mu dodjeli jedan dio zemlje. Od-lučio je begu darovati jedan mjeh sira i jedan mjeh masla prije nego će tražiti dopuštenje od bega. Sa-čekao je da ga beg upita zašto ga dariva. Nakon predaje darova beg ga je upitao: “Što tražiš od mene, pasiji sine”, što je bila uobičajan odnos be-gova prema “raji”. Na to mu je odgovorio: ”Ako bi mogao dobiti mjesto za kuću, i malo zemlje, ostao bi živjeti ovdje”. Beg mu je nakon toga dopustio da ostane živjeti u Crnićima na mjestu za koje je re-kao da mu se svidjelo.

Prema drugoj priči, koja se sačuvala, govori se o brzom širenju obitelji Bošković na prostoru Du-brava. Naime, ova priča govori o prolasku pravo-slavnog svećenika kroz Dubrave, koji je bio na pro-putovanju. U to vrijeme je u blizini kuće Boškovića u Crnićima, prema priči, stanovao jedan pravo-slavac po prezimenu Pudar. Pravoslavni svećenik je tražio prenoćište kod Pudara, što mu domaćin nije dopustio, pa je svećenik otišao kod Boškovića, obzirom da je bilo kasno za putovati. Kada mu je zatražio prenoćište domaćin mu je odgovorio da može kod njega prenoćiti, ali nema puno prostora pa neka skupa s njima prenoći, ako hoće. Ujutro je svećenik nastavio put, a prije polaska je blago-slovio obitelj Bošković rekavši da će ubrzo od njih nastati velika obitelj, a za Pudare je rekao da će

“ubrzo nestati odavde”. Na Crničkom brdu postoji mjesto sa grobovi-

ma koje se i danas naziva Pudarevo groblje.U blizini se nalazi više ostataka stambenih

16 Dr. Ljubo J. Mihić, Turitički motivi i objekti Stoca i okoline, str. 126 i 244, - Opijačeva kula nalazi se u selu Crnićima, kod Stoca. Prema narodnom predanju sagradio je Ibrahim-beg Opijač, sin Hadži Ismaila iz Mostara krajem XVII vijeka. Ibrahim Opijač Mostarac živio je od 1678-1726. godine. Šefko Pašić je u Crnićima i Ošanjićima zabilježio legendu: kada je jedan od braće Miloradovića-Hrabrena, ktitora manastira Žitomislića, u XVI vijeku prešao na islam u cilju zaštite imanja i članova porodice, navodno se opio i po tome dobio prezime Opijač.

objekata koja upućuju na period turskog vladanja. Pojedini toponimu upućuju na nastambe kao što su Kućišta, Čardačine, Garište (možda od Zgari-šte) i sl. Pored tih bližih objekata vidljivi su tragovi nastambi u Krakića ogradi, blizu doline Miletuša, Radića torina i u Njivama. Za Njive je poznato da su tu živjeli Pirići. Na vrhu ograde Vukšuša vidlji-vi su ostaci nastambi i drugih sadržaja i poznato je da je tu živio Andrija Vukšan koji je imao dvije kćeri od kojih je jedna udata za Pažina u Hodo-vo, a druga za Raiča u Rotimlju. Ogradu je Andrija Vukšan prodao Iliji Proleti, domaćinu obitelji Pro-leta u Crnićima. Na Crnićkom brdu su stanovali i Stankovići (Ivan) koji su prešli živjeti u Poratak na mjestu gdje su živjeli Matići–Keči koje je beg pre-selio u Rečice kod Domanovića. Jedini trag koji je ostao o stanovanju Stankovića na Crničkom brdu je Stankovića groblje.

Brojne legende vezane za Boškoviće se odnose na pojedince u turskom vremenu. Sjećanje je osta-lo na navodnu hrabrost Ivana Boškovića zv. Peksin. Kako u tom vremenu svećenici nisu stalno bili u Dubravama, već su povremeno obilazili katolički puk, bio je problem gdje održati sv. Misu. Prema sjećanju sv. Misa je održavana na raznim mjestima na otvorenom, a jedno od tih mjesta je bila i sadaš-nja Krakića ograda iznad Crnića. Prema toj priči, misa se nije smjela održati dok ne bi došao Ivan Peksin, jer su turski askeri17 ometali održavanje Mise. Ivan je zaista postojao i ukopan je u Đurića groblje, gdje su se ukopavali Boškovići (prema ne-kim podacima r. 1823. godine).

Priča veli i da je jedan put pozvan od bega u Nevesinje18 da dođe kod njega sa namjerom da ga ubije. Kada je došao kod njega upitao ga je zašto ga je pozvao, a beg mu je odgovorio: “Samo da te vi-dim”. Beg je bio postavio svoje sluge okolo kule, ali ga je Ivan, znajući da mu beg nešto sprema, stalno držao na oku. Kasnije je beg priznao svojim sluga-ma da se nije usudio ubiti ga zbog straha.

Pored Krakića ograde gdje je prema sjećanju

17 Turski vojnici18 Narodno sjećanje: Radi se o begu Ljuboviću koji je bio

poznat po svojoj bahatosti. Prema sačuvanoj priči imao je kulu koja je bila veća od kule vezira u Travniku, pa mu je od viših turskih vlasti bilo naređeno da mora dolji kat kule zatrpati zemljom kako nebi bila veća od kule vezirove, što je morao i učiniti.

Slovo Gorčina


održavana misa spominje se i mjesto Ozren u Ja-soču i Borak u Crnićkom polju. Kao osoba koju su uvažavale turske vlasti spominje se i Đurina Stan-ković, koji je također osiguravao mjesto gdje bi se održavala misa. Govori se da su živjeli u istome vremenu.

Zanimljiva priča o Martinu Boškoviću-Hedi-ću se odnosi na njegovo uhićenje i odvođenje u Travnik gdje je bio osuđen na smrt. Kada je bio u zatvoru uspio je, prema priči, poslati poruku preko jednog ciganjskog djeteta begu u Stolac da se nalazi u nevolji. Zbog nekih odnosa, ili dugova, stolač-ki beg ga je spasio tako što je platio veziru veliki iznos. Prilikom povratka iz Trvnika susreo je tur-ske vojnike koji su držali njegov džeferdar. Kada ih je upitao čiji je džeferdar i uzeo ga da pogleda oni su mu odgovorili da je to “nekog zlikovca Marti-na Boškovića koji je nedavno ubijen u Travniku”. Nakon toga je Martin stavio džeferdar za silah i re-kao: “ Ja Martin, a moj džeferdar-došlo krilo gdje i prije bilo”, otišao od njih i nije se htio niti okrenu-ti. Kasnije su ti vojnici govorili da im je najkrivlje bilo što se nije htio niti okrenuti kada im je uzeo džeferdar.

Sjećanje postoji i na Tomu Boškovića Kraki-ća (1855), koji je bio pripadnik Musićeve vojske u Hercegovačkom ustanku, a stalno je živio u Dera-nima.

Zapamćene su i druge slične priče koje nešto govore o tadašnjim vremenima ali zasigurno nisu lišene preuveličavanja.

Groblja BoškovićaNatpisi na nadgrobnim spomenicima donekle

pomažu da se rekonstruiraju datumi rođenja i veze kod starije generacije. Na starom Hutovskom gro-blju je sačuvan spomenik na kojem je zapisano:

OVDJE POČIVA JOZO MIŠKO FRANO GJUREPERO BOŠKOVIĆSPOMEN DIŽE PERO SVIMA 1912.

Spomenik je podigao Pero Bošković koji je po-sljednji član obitelji Bošković u Hutovu. Sačuvano je sjećanje da su dva spomenika pukla prilikom izrade i da je treći pokušaj uspio.

Prvo groblje u kojem su se ukopavali Boškovi-ći nakon dolaska u Dubrave je Đurića groblje, koje

je jedno od najstarijih groblja na prostoru Stoca. Prije formiranja ovoga groblja postoje svjedočenja da je tu postojalo groblje i ranije. Naime, na istom mjestu sa južne strane groblja, odmah uz ogradu groblja postoje spomenci koji podsjećaju na steć-ke. Prema mišljenju muslimanske obitelji Opijača

“to su spomenici Miloradovića od kojih oni vuku korijene”.

Masovnije postavljanje spomenka sa urađe-nim nadgrobnim natpisima počinje u vremenu dolaska Austrougarske na ove prostore, a najstarija godišta se spominju oko 1770. godine. Najstariji pronađeni spomenik Boškovića sa natpisom u Đu-rića groblju je Mate Boškovića, na kome piše:

OVDEPOČIVAPOKOJNIMATO BOŠKOVIĆŽIVIJO 93 GODIN(E)UMRO 1866OVDE POČIVA POKOJNANICOVA(=NJIHOVA) MA(J)KA I (L)UCIJ(A)ZIVI(LA) 101GO 1899

Prema ovome natpisu Mato je rođen 1773. godine i on je Petrov sin (popis iz 1792. godine). Spomen je podignut i njegovoj majci Mandi, dok bi Lucija mogla biti njegova kćer koja je prema po-dacima sa spomenika rodjena 1798. godine.

U samoj blizini ovoga spomenika su spome-nici Ilije Boškovića koji je rođen 1789. godine i njegove žene Lucije koja je umrla 1890. godine, te Marka Boškovića koji je živio 78 godine a umro 1876. godine (r. 1798.godine). Ilija je očito naknad-no došao živjeti u Crniće, jer ga nije bilo na popisu 1792. godine iako je tada imao 3 godine. Slično je i sa Filipom Boškovićem koji ima spomenik na ko-jem piše da je rođen 1790. godine i skupa s njime je zakopana njegova žena Dana. Ni njega nema pri-likom popisa iz 1792. godine. Nije isključena mo-gućnost da su te obitelji, prilikom popisa živjele na drugim imanjima (Derani, Tuhinje i dr.).

Odjeljenici koji su otišli živjeti u druga sela (Pješivac i Aladiniće), su se jedno vrijeme ukopa-vali u Đurića groblju, a zatim bi mijenjali groblja. Tako su se Šćepanovići i Fudžići iz Aladinića uko-

Slovo Gorčina


pavali u Trgovištu u Prenju, a zatim u groblju na Aladinjskom brdu, dok su se Boškovići iz Pješivca ukopavali na Trgovištu, a zatim u Pješivcu. Samo oni koji su ostajali u Crnićima su se ukopavali u Đurića groblju, kao i oni koji su rodjeni u Crni-ćima. Oni koji su ostali živjeti u Nikšić mahali su izradili novo groblje na Crnićkom brdu, dok su ostali u Crnićima i Jasoču napravili novo groblje u mjestu Todoruše iznad Jasoča, skupa sa ostalim obiteljima iz Crnića.

DiobeU navedenom don Matuškovom popisu je re-

čeno da je od 33 člana obitelji bilo 20 za sv. Pričest, dakle bilo je 13 članova mlađe dobi. Mlađi člano-vi obitelji su zasigurno većina Matinih unuka, tj. djece Andrije i Petra i neki od djece Grge i Marka. Diobe ćemo vezati za pojedine nadimke, iako se to ne može u svim slučajevima poistovjetiti. Također, ćemo radi boljeg razumijevanja, jedan broj imena izostaviti a neke više puta ponoviti kako bi se razu-mjele diobe i nastanak pojedinih nadimaka.

Petar, sa popisa, je imao sina Matu (r. 1773, prema spomeniku). Godine 1800. je rođen Pero Bošković, a 1803. Đure Bošković (podaci sa spo-menika), što bi mogli biti Matini sinovi. Na to upućuju podignuti spomenici koji su veoma slični i vjerojatno podignuti od jedne obitelji. Ti spome-nici sliče kasnijim spomenici iz obitelji “Perija” od kojih je jedan broj ostao živjeti u Crnićima ( Đure r. 1850), drugi brat Vidoje r. 1871. godine odselio u Slavoniju, a Luka r. 1846. godine odselio u Pješivac koji su nazvani Lumbići.

Za Andrine sinove Vidu, Ivana i Jozu nisu pro-nađeni spomenici sa natpisima. Zna se da je Vide imao sina Martina (r. oko 1775) od kojega su na-stali Hedići. Navedeni Martin je imao dva sina Vi-doja i Andriju (r. oko 1809) od kojih nastaje loza Pura čiji su nasljednici živjeli u Crnićima i Tuhinju. Jozo (r. oko 1836), Vidin sin, se odijelio od obitelji i nastao je nadimak Topini.

Za Jozu i Ivana (Vidinu braću) se može samo pretpostavljati koga su imali, ali nema preciznih podataka za njihove prve nasljednike.

Grgo ( rođen 1733, Matin brat) imao je pet si-nova: Luka, Antun, Adam, Vido i Andro. Niti je-dan od sinova oko 1792. godine nije bio oženjen.

Ova loza vremenski kasni iza loze Matine, koji je sedam godina mlađi od svog brata Mate. Za na-vedene sinove Grgine nema preciznih podataka o nasljednicima pa će biti navedeni podaci o mogu-ćim nasljednicima iz naredne generacije. Za “Šće-panoviće” (Šćepan r. 1813) se tvrdi da su od nekog Adama. Dakle Adam bi, prema tome, mogao biti jedan od Grginih sinova. Šćepanovići su prilikom preseljenja na novo imanje u Crniće dijelili zemlju sa Grgurevcima, što je vidljivo iz rasporeda zemlje, iako vlada mišljenje, kod te dvije obitelji, da nisu u velikom srodstvu. Šćepanov najstariji sin Nikola (r. 1831. godine) je odselio u Aladiniće i imao veliku obitelj. Kod Grgurevaca se pouzdano može reći je-dino da je na novo imanje, također u Crniće, došao Toma (r. 1823) koji je imao sinove Grgu i Andriju.

Budakovići, Šabanovići, Golubovići, Fudžići i Krakići su, prema sjećanjima, od jednog oca i dvije majke, dok se ime njihovog pretka (sinova Grgi-nih) ne zna. Marko vjerojatno nije imao muškog nasljednika. Najstarija sjećanja govore da su kod Krakića bila dva brata Vidoje i Nikola (zvani Trbo i Krako) koji su bili braća, a rođeni su oko 1830, Ni-kola je vjerojatno nešto stariji, a sve ukazuje da su unuci Grgini. Kod Budakovića sjećanje seže tako-đer do dvojice braće i to Nikole i Đure koji bi mogli biti također unuci Grgini, dakle prvi rođaci sa Kra-kićima. Za ime oca nije ostalo sjećanje. Kod Fudži-ća je poznato da potiču od Miška koji je imao naj-starijeg sina Đuru koji je rođen 1844, pa je njigov otac mogao biti rođen od 1810. do 1820. dakle oči-to je Miško sin jednog od Grginih sinova. Đure je odselio u Aladiniće sa svojom obitelji, a ostala nje-gova braća: Antun, Baldo, Marko i Nikola su ostali živjeti u Crnićima. Šabanovići potiču od Đure čiji je najstariji sin Andrija, rođen 1858, dakle Đure bi mogao biti rođen oko 1830. Za Goluboviće se zna-de da su od Ilije koji je rođen 1843. godine, sina Ilina koji bi mogao biti rođen oko 1815.

Za nadimak Belenzića se znade da potječu od Mate (vjerojatno r. oko 1795) za čijeg se sina Mari-jana znade da je rođen 1824. godine, a imao je sta-rijeg brata Petra i Vidoja, te mlađeg Đuru (umro 1913). Sačuvana sjećanja kod Belenzića govore da su bliski sa Hedićima, i Boškovićima sa Pješivca (Banovićima i Čalama), za što nema pouzdanih dokaza. Živjeli su u Crnićima i Tuhinju.

Slovo Gorčina


Zna se da je od “Banovića” na Pješivcu živio Pero sin Joze (Jozo r. 1855. godine)19 i on je sin Nikole koji bi mogao biti rođen oko 1825. godi-ne. Obzirom da je Jozo imao sinove, pored Pere, Matu i Iliju, dade se zaključiti da su davana imena stričeva i djedova, ali je teško reći kako je bilo ime Nikolinu ocu.

Čale su odjeljenici od Crnkovića tako što je u Pješivac otišao Nikola r. 1850. godine sin Ivana20 koji je rođen oko 1820. godine. Nikola je imao bra-ta Matu (Crni) koji je ostao živjeti u Crnićima i po kome se dobio nadimak Crnkovići. Mato je imao sinove Jozu, Andriju (Andreško) i Boška koji su imali nadimak Crnkovići. Iz ove obitelji veliki broj živi u Slavoniji i na drugim mjestima.

Za “Filipovce” ili “Markovce” je ostao pisani trag da je Filipov sin Marko r. 1836. godine i da je rođen u Hutovu, što ukazuje da je i Filip rođen u Hutovu i to 1790. godine, kako je zapisano na spomeniku.

Boškovići u Jasoču vode podrijeto od Joze za koga nije ostalo sjećanja kada je došao u Jasoč, a imao je sinove Boška (r. 1866) i Đuru (r. 1867). Na njih je prešla kupljena zemlja od begova Soldina. Ova obitelj je vjerojatno došla direktno iz Hutova (ili iz Hutova u Čapljinu pa zatim u Jasoč). Svaka-ko pripada istoj obitelji Boškovića koja je živjela u Hutovu.

Vidi se da je nejasna generacija od 1792. godi-ne do oko 1820. godine. Razlog tome je nepostoja-nje pisanih tragova, a sjećanja nisu sačuvana.

ZaključakBoškovići su značajno obilježili prostore Du-

brava svojom prisutnošću od oko 1750. godine do danas. Naselili su se u skoro sve prostore Herce-govine, Slavonije, Dalmacije i po mnogim zemlja-ma svijeta. Prvo raseljavanje je počelo negdje oko 1910. godine odlaskom u Ameriku što se nastavilo do danas. Međutim, najveći val odlaska iz Dubrava je bilo prije i nakon drugog svjetskog rata i to u Sla-voniju. Najvećim djelom je raseljavanje iz Crnića uzrokovalo i značajno smanjenje u samim Crnići-ma. Tome je doprinijelo i stradanje u prošlim ra-tovima. Tijekom prvog svjetskog rata poginula su

19 Knjiga umrlih župe Prenj 1918-1940.20 Isto.

tri Boškovića iz Dubrava21, dok je u drugom svjet-skom ratu poginulo ili nestalo 65 osoba uglavnom mlade dobi22.

Podaci koji su do sada objavljivani o Boškovi-ćima, kao i drugim obiteljima istočne Hercegovine, iz starijeg perioda često se bila isprovocirana na-vodnim istraživanjima o rodu Ruđera Boškovića od strane pojedinih srpskih povjesničara. Takva istraživanja kao i neki odgovori na ta istraživanja ne odgovaraju stanju iz tih i ranijih vremena, ona su daleko složenija od onih koje nude razmišlja-nja sa pozicija trenutnih odnosa i poimanja. No-vija povijest Boškovića je lakše dokučiva, ali zbog brojnosti i velike raseljenosti zahtijeva velik rad na prikupljanju podataka.

MorićiMorići (Romi) nastanjeni su u Stocu i Aladi-

nićima (Stolac). Dedijer, na početku dvadesetog stoljeća, spominje kako su Morići u Burmazima potomci Koraća iz velje Međe.23 Nije poznato na koje Moriće misli Dedijer.

Prema popisu muslimanskih porodica, a pre-ma Sidžilu stolačkog kadije, iz 1832. godine, Hasan-dedić nalazi Osmana Morića. Evo tome potvrde.

“Ciganin Ismail, sin Salihov, koji je lično pristu-pio, vjenčao se je sa Đulsumom, kćerkom Hasa-na Pločića, koju je zastupao Osman Morić, Ovo su posvjedočili: Tale Hajdarović. Mehri muedžel je 9.000 akči.”24 Isti Osman Morić javlja se i u po-stupku vjenčanja ciganina Ahmeda, sa Hatidžom kćerkom Durana Duranovića, a što svjedoči Salih Šehić. Izvjesni Ahmed Morić pojavljuje se u istom dokumentu, kao svjedok na jednom vjenčanju.

Morići su majstori-kovači. Oni su, u svojim skromnim radnjama, pošteno, godinama, pravili motike, krasne, kosjeriće, sjekire, noževe i sva oru-đa, što je od metala i što je služilo ljudima Dubrava. Sada je aktivna kovačka radnja Zaima Morića u Aladinićima. Prije Zaima, na to istom mjestu, rad-nju je vodio njegov otac, Šerif - Šerfa Morić.

Značenje i porijeklo prezimena Morić, nalazi se u riječi maur, odnosno Mauri, “muslimani na

21 Popis poginulih u prvom svjetskom ratu na crkvi sv. Mihovila u Prenju

22 Poginuli u Trebinjskoj biskupiji u drugom svjetskom ratu23 J.Dedijer, Hercegovina.., str. 275.24 Sidžil stolačkog kadije, str. 182.

Slovo Gorčina


zapadu Afrike, Maroku, Alžiru, Tunisu i nekad u Španiji i to označava tamne crne ljude”. Morići su, kao uostalom, većina romskih familija stigli u naše krajeve s Turcima, kao majstori, kovači koji su izrađivali oružje, sablje, noževe i alatke od metala. Morića ima u Čapljini i Stocu.

Najpoznatiji Morić vjerovatno je Meho Morić o kome je dragocjen zapis ostavio poznati bošnjač-ki književnik, Alija Nametak u knjizi Pjesme her-ceg-bosanskih muslimana. Evo toga zapisa: “Meho Morić, sin Omerov, rodio se u Stocu oko 1873. go-dine. Živio je uglavnom na Rotimlji baveći se ko-vačkim obrtom. Bio je Rom. Pred smrt je odselio u Stolac, gdje je umro 18. kolovoza 1933. kazivao mi je u pero godine 1926. pjesmu ‘Ropstvo Hrnji-ce Muje’. Znao je još mnoštvo narodnih pjesama, a rekao mi je da je, dok je u Beču, za svjetskog rata služio vojsku, mnoge narodne pjesme diktirao Fri-drichu Kraussu. Njega nisam nikada čuo da pjeva uz gusle, a Jamaković mi je često pjevao uz gusle koju pjesmu, cijelu ili samo jedan dio. I jedan i drugi su diktirali čiste deseterce, sa elizijama pre-kobrojnih slogova u desetercu.”25

ŠotreŠotre (Srbi), nastanjeni su u Kozicama26 (Tri-

jebanj). Dokument o prisustvu porodice Šotra u Trijebnju na početku dvadesetog vijeku, potpisuje Jefto Dedijer, gdje stoji da „Šotre pravoslavni, (do-selili) prije 80 godina iz Popova zbog siromaštva. Slave Nikolj-dan.“27 Isti izvor tvrdi kako, u Rušti-ma (radi se o Hruštima, op.a.) „Šotra je najstarija porodica.” Uz opasku „Kad su bosanski Muslima-ni prije 100 godina išli na Biograd, Šotra je nosio barjak.“28

Porodica Šotra iz Pješivca dala je dva velika sli-kara Branka Šotru, grafičara i Milenu Šotra, slikar-ku, njegovu sestru. Branko Šotra je rođen u Pješiv-cu kod Stoca 1906. godine, umro je u Stokholmu 1960. godine. Studirao u Beogradu, službovao kao nastavnik. Nakon Drugog svjetskog rata bio je na visokim dužnostima u Beogradu. Uradio je veli-

25 Alija Nametak, nav. djelo, str. 239-240.26 Ime sela Kozice dolazi od prezimena Kozica, porodice koja

je tu živjela. Hasandedić spominje Kozica Mustafu, 1765. god.(Genealogija, str. 20)

27 J. Dedijer, Hercegovina.., str. 25828 J. Dedijer, Hercegovina.., str. 232.

ki broj listova u drvorezu i linorezu sa prikazima motiva iz Hercegovine i NOB-a. Ilustrirao je knji-ge Mihaila Lalića i Eriha Koša.29 Njegove grafike bile su izložene u Galeriji Branko Šotra u Stocu do 1992. godine, (Šarića kuća) kada su, u ratnim deša-vanjima, netragom nestale.

Milena Šotra je rođena u Pješivcu 1909. godi-ne a umrla 2003. godine. Radila je ulja na platnu sa snažnim i upečatljivim koloritom. Milena Šotra je „prva slikarka Hercegovine“. Slikarstvo je učila kod Petra Dobrovića i kod pariških profesora. Nje-zino je slikarstvo pod snažnim uticajem podneblja i hercegovačkog kolorita. U crnogorskom selu Cr-mnici formirana je njezina mala galerija slika, kao legat slikarke stanovnicima toga sela. Živjela je i slikala u Herceg-Novom.

Šotre su porodičnu kuću u Pješivcu (Rivine), pored puta Stolac - Čapljina, gdje je njihov otac Danilo držao gostionicu, poklonili stanovnicima Pješivca, pa je dugo godina tamo radila osnovna, četverorazredna škola. Osnovna škola u Crnićima nosila je ime Branka Šotre. U posljednjem ratu Šotrina kuća je srušena. Neka ovo sjećanje bude skromna zahvala plemenitim članovima Šotrine familije, ispred, zaboravnih i nezahvalnih, mojih Dubravaca.

Etimologija prezimena Šotra mogla bi imati uporište u riječi/osnovi šot “glas kojim se vabe, tje-raju patke”, šator “mužjak od patke”, šotka “plov-ka, patka, raca”, arb. shatî “patak”, shotë “patka”30. Prema ovome mogla bi ovo biti riječ arbanaskog porijekla, međutim, Skok tvrdi da “ne daje etimo-logije arbanaske riječi” pa je to veli “nepotrebna pretpostavka” te zato ostavlja nepoznato porijeklo ove riječi.

Napomena: Ovak tekst je dio šire cjeline, bu-duće knjige o Dubravama u kojima je, pored osta-log, spomenuto i obrađeno, prema dostupnim po-dacima, više od dvijestotine i sedamdeset rodova iz Dubrava. Ovaj mali izbor predstavlja etničku sliku Dubrava o kojima piše Pirić.

29 Opća enciklopedija Jugoslovenskog leksikografskog zavoda, Zagreb, 1982, svezak 8, str. 36.

30 Petar Skok, Etimologijski rječnik, str. 408.

Slovo Gorčina


Kula Čokljata i kula Mustajbega Rizvanbegovića Kulalića (Š.R.)


odLaSciOlovna vremena

P itanje iseljenika biblijska je tema. Milenijumsko iskustvo ilustrirano u

Novom zavjetu kada su Jevreji prognani iz Judeje i rasijani po drugim zemljama.*

Bezavičajnost kao da je postala sudbina vre-mena u kome se živi. Još od Odiseja čovjek posta-je vječiti prognanik u svijetu, jer rođenjem čovjek više nije kod kuće, pa mu je boravljenje u svijetu tek stranstvovanje i pribivanje. Iseljenici dok su bili u svojoj zemlji, oni su imali jedno sudbinsko mjesto, a odlazeći u drugu zemlju, kao emigranti*, oni imaju dva mjesta na kojima nije i ne može biti kod kuće. Književnik Dževad Karahasan zapaža da je iseljenje bazični, fundamentalni čin Izlaska, Exodusa, Hidžre, kojem je predhodio čin izgona iz raja. Naime, svakog čovjeka je njegova majka prognala iz sebe kad ga je rodila. Gurnula ga je u život,u nesigurnost koje on može, a ne mora po-stati svjestan.

Na putevima spoznaje, između olovnih dana teške svakodnevnice, treba se iz teške jučerašnje realnosti vratiti u privremenost koja,već, godina-ma, decenijama i stoljećima traje. Iz BiH, te krpice zemlje na krajnjem jugoistoku Evrope, u milion-skoj rijeci građana odlazili su pojedinci, familije i grupe. Bol rastanka je najteže ljudsko osjećanje. Zavičajna čežnja je lijek za bolnu prazninu, ponor i raspuklinu u duši. Sumorna vremena i teški uslovi su tjerali da se ranije odras- te.*

Kod sviju je pri tim sudbonosnim koracima ka neizvjesnoj budućnosti bila prisutna nada u krat-kotrajnost novog stanja i ponovnog povratka na ognjište rođenja. Da, za mnoge je to bio samo po-vratak u snovima. Lagano, ali sve više, rodni dom je ostavljan negdje u prostore historije sa bolnim sjećanjima.*

Beskrajna rijekaNa putevima sjećanja navire davna izreka da

je blago gradu u koji se dolazi, a teško onom iz koga se odlazi. Odlaskom su zemlja, gradovi, ma-hale gubili svoj identitet i svoju magičnu privlač-nost. Ostajali bez svoga najvećeg bogatstva - svojih

građana. A iseljenici nisu gubili BiH i svoju „unu-trašnju BiH“ svuda je noseći sa sobom. Georges Jacques Danton (Žorž Žak Danton), revolucionar iz perioda Francuske revolucije, kazao je: “Ne od-nosi se domovina na đonovima cipela.”

Beskrajne rijeke iseljenika, stotine hiljada gra-đana BiH, kao paperje je orkanom sudbine posija-no po svim meridijanima dunjaluka. Oni su najbo-lje znali i osjećali šta ih tišti i boli. Otjerani ili otišli, odnijeli su sa sobom i dušu mjesta rođenja.

Zemlja je postajala nalik na preostalu lokvu u asfaltu nakon najgoreg pljuska.

HistorijaNeuralgični balkanski karakazan, zemlja BiH,

pa i grad Stolac, stoljećima je bio vrelo rijeke ise-ljenih, izbjeglih i prognanih čiji je predodređeni kolorit u sudbinama sakrivenim pod naslagama historije, pa je rastvaranje tih slojeva nalik listanju velike knjige priča.

Danas ili sutra grad i njegovi žitelji se moraju osvrnuti iza sebe i vidjet će brazdu užasa koju je za sobom ostavio pečat historije iseljavanja. Šok će biti stravičan. U historiji grada često su stampeda zla i prazna sofra ostavljali duboke rane. Mnogi ljudi u razvaljenom životnom kovčegu nosili su ožiljke i živjeli do bola bremeniti vakat bh. i svjet-skih bespuća. I tim tminama vremena potrebno je da se podvuče crta i da se svedu računi. Da se isti-na i pravda otrgnu silama zaborava i da prohujale godine smjeste u kalendarsku arhivu. Samo, sjeća-nje je vrlo problematična kategorija. Jer,često, ne seže dalje od prekjučer.

Historija stolačkih iseljenika ispisana je poput pšenicom posijane oranice. I, kao da nema svoj kraj. Nažalost, na putu ka istini, pogubna je politi-zacija iseljeničke i izbjegličke nesreće iz kara-vaka-ta. Istina, historiju ne treba čitati samo po njezinim lošim koloritima. Potrebno je naučiti slušati vlasti-tu prošlost za dobro onih koji danas žive u BiH i u gradu Stocu.

Decenijama i decenijama ova problematika je bila bačena negdje u prostore historije bez sjećanja.

Selim Jaganjac

Slovo Gorčina


Opasno je izvrnuti historiju kao čarapu, i davati vjetar u leđa proizvodnji historije u kojoj ne stanu-je istina. Neko je kazao da je zadatak intelektualaca u modernom svijetu analogan zadatku Adama u raju, odnosno da se sastoji od davanja pravih ime-na stvarima. Strašne su negativne posljedice kada je, nažalost, važnije kako će ko čuti o iseljeništvu, a ne kako će šta reći o toj problematici. Što bi rekao istoričar Leopold fon Ranke - treba jednostavno pokazati šta se zaista dogodilo. Jer pisati i govoriti o iseljeništvu je kolorit na paleti kada je istorija po-lje činjenica. Ona se dogodila i ne može se promi-jeniti nikakvim naknadnim interpretacijama.

Traganje za istinom je traganje za pravdom. Pravda neće zadovoljiti baš sve, posebno one koji, kako glasi jedna engleska izreka, gledaju travu odozdo. Istina je nedjeljiva, prati je, kako primje-ćuje Umberto Eco, sjaj njezine vlastite jasnoće. Istorijska interpretacija mora da počiva na činje-nicama, a ne na nečijem mišljenju. Problematiku stolačke dijaspore treba osloboditi tame političke marginalnosti i historijskih ponora.

PočeciInače, problematika migracija*, odnosno, emi-

gracija* i imigranata* je veoma široka, kompleksna i prilično neistražena, noseći u sebi intrigantnost za proučavanje. BiH, pa i grad Stolac, kao i sve da-našnje države i gradovi, ima svoju brojnu dijaspo-ru*. Za približno upoznavanje te kompleksne pro-blematike treba akcentovati vremensko polazište negdje u samom nastanku prošlog stoljeća. Ustvari, prvi talasi masovnijeg napuštanja BiH, i grada Sto-ca, od njenih stanovnika, u novome vijeku, desili su se aneksijom BiH od Austro-Ugarske. Imali su, uglavnom, pravac kretanja prema Osmanskom car-stvu. U relevantnoj literaturi koja tretira ovu pro-blematiku navodi se cifra od oko 150.000 Bošnjaka koji su u tom periodu naselili i Sandžak, Kosovo, Makedoniju, Albaniju, Bugarsku, ali, ipak, gro ise-ljenika se stacionirao u Turskoj. Interesantno, iako su prohujale decenije i decenije, u određenim en-klavama tih zemalja njihovi potomci se osjećaju Bošnjacima, ljubomorno čuvajući elemente svoga jezika i tradicije.

Okupacija i aneksijaOd početka 1878. godine raznim kanalima

u BiH stizale su informacije o mogućnosti da Osmansko carstvo Bosnu i Hercegovinu preda Au-stro-Ugarskoj. Političkom igrom i međunarodnim nagodbama velikih sila na Berlinskom kongresu 1878. godine BiH je promijenila gospodara. Odlu-čeno je da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat da upravlja BiH.

Nakon gotovo tri mjeseca ofanzivnih operacija i znatnih gubitaka, austrougarske trupe uspjele su da posjednu BiH. Okupacija je počela 29.VII 1878, a završena je, konačno, 20. oktobra. Tim činom BiH je nakon 415 godina osmanske uprave izišla iz kruga neposrednog orijentalno-islamskog duhov-nog i kulturnog utjecaja i prešla na postupno pri-bližavanje zapadnoevropskom kulturnom krugu.

U životu Bošnjaka nastala je velika prekretnica,sudbonosni zaokreti koji presjecaju tok historije, izazivajući drame u životima ljudi koji su u tom krupnom činu bili, uglavnom, statisti ili posmatrači.

Okupacija, protiv koje su se Bošnjaci oružjem borili, presjekla je gotovo jednim mahom sve te veze. Bošnjaci tada, i godinama poslije, osjeća li su se potpuno izgubljeni. Prepušteni sami sebi, po-litički neorganizirani i bez ikakvog oslonca izvan BiH, oni su morali prihvatiti novu civilizaciju ili propasti. Ali, put prilagođavanja novim prilikama nije bio ni lahak, ni jednostavan.

Okupacijom 1878. godine BiH je faktički ušla u sastav Austro-Ugarske monarhije, iako je za-posjednuta teritorija sve do aneksije 1908. ostala pravno pod sultanovim suverenitetom. Aneksija BiH je proglašena 5. oktobra 1908. čime je BiH definitivno uključena u sastav Austro-Ugarske. Aneksija je pokazala koji je bio stalni cilj austrou-garske politike.

UzrociBošnjaci su stoljećima posredstvom religije

ušli u jedinstveni islamski kulturni krug i integri-rali se u specifično osmansko društvo. Čitava lepe-za ekonomskih, političkih, kulturnih i psiholoških niti, stvaranih i razvijanih dugo vremena, vezivalo je Bošnjake sa dalekim centrima političkog, vjer-skog i kulturnog života islamskog svijeta.

Slovo Gorčina


Otpor, sa političkog aspekta, življenju pod okupacijom Monarhije, zatim faktor mobilizacije od strane nove vlasti, reflektovao se nezadovolj-stvom većine bošnjačkog naroda učešćem u Herce-govačkom ustanku (1882), a snaga vjekovnih veza sa Turskom neprekidnim pokretom iseljavanja.

Jovan Cvijić u radu „O iseljavanju bosanskih muhamedanaca”, („Književni glasnik“, 16. Juna 1910.) kao uzrok iseljavanja navodi psihološki razlog. Pa time je i Austro-Ugarska zvanično u javnosti objašnjavala iseljavanje. Istina, talasi-ma iseljavanja su donekle davali impulsi i psihič-ke, kulturne i religiozne veze sa Turskom. Bilo je i propagande za iseljavanje. Ali, fundamentalni uzrok iseljavanja je osiromašenje naroda i namjer-no omogućavanje iseljavanje Bošnjaka od strane Austro-Ugarske, kako bi brže provela kolonizaciju BiH. Iseljavanjem Bošnjaka i doseljavanjem u BiH stanovništva sa prostora Austro-Ugraske mijenjala se, prije svega, etnička, vjerska i socijalna slika BiH.

Promjene Ukupna privredna i politička djelatnost oku-

pacione uprave dovodi postepeno do izvjesnih demografskih promjena u BiH. Nove ekonomske i političke prilike uzrokovale su iseljavanje poje-dinih kategorija stanovništva, uglavnom u Tur-sku, Srbiju i Ameriku. Iseljavalo se najviše musli-mansko stanovništvo, pa Vlada na njihove zemlje, sprečavajući unutrašnju kolonizaciju, dovodi do-seljenike iz raznih dijelova Monarhije. Gradsko stanovništvo postepeno se povećava dolaskom činovnika, vojnika, intelektualaca, preduzetnika i industrijskih radnika iz Monarhije. Do 1914. do-selilo se iz Monarhije 180.000 do 200.000 ljudi, a iselilo se oko 180.000 domaćih ljudi. Zbog iseljava-nja udio muslimana u stanovništvu BiH pao je na 32,25 % u 1910. Katolici su doseljavanjem i prirod-nim priraštajem porasli u istom razdoblju od 18,08 % na 22,87 %, a pravoslavni zadržali stabilan de-mografski položaj. Dobijena je nova etnička slike sa teškim konsekvencama na politički, ekonomski, kulturni aspekt života po jedan narod u BiH.

Preko okeana Sem iseljavanja u pravcu Turske, u nešto ka-

snijem periodu iseljenici iz BiH su se nastanjivali i u drugim zemljama.

Glavni motivirajući faktor za talase odlazaka sa prostora evropskog jugoistoka, a time i iz BiH i Stoca, bio je u velikoj šansi da se nađe radno mjesto, zaradi i dobije sigurna egzistencija. Nji-hove porodice su ostajale u zemlji, što se trebalo reflektovati na čežnju za povratkom na kućni prag. Teško je dati iole precizne podatke koliko je u tim namjerama bilo uspjeha, a koliko je novo odredište doseljenja ostalo do kraja života.

Do danas historija iseljavanja sa prostora BiH,odnosno i Stoca, na prostranstva SAD-a nije dala krajnje relevantne podatke, posebno zbog ne-mogućnosti komparacije istih iz dva ili više izvora, dosadašnjim nedovoljnim proučavanjem ove pro-blematike, pa to može voditi ka mogućim pogreš-kama.

Mahmutović Mirsad u radu „Dijaspora ju-čer, danas, sutra“ prezentira „Konsoli- dira-ni spisak ranih bošnjačkih useljenika u SAD-e (1892-1924)“,navodeći cifru da se u tom periodu

„u SAD uselilo oko 1500 Bošnjaka, od kojih je go-tovo 1000 došlo iz Hercegovine“. Velikim trudom autora taj spisak daje podatke i o Stočanima koji su se iselili u SAD-e.

Teški teretA onda, česta sudba Bošnjaka – emigracija.

Najdublja i najbolnija rana u biću i duši bošnjačkoj. Rijetke fotografije – jedine sačuvane uspomene, heraldički znakovi svih melanholija, sjećanje na sve ono drago i prisno čega više nije bilo. Na taj-nu, na rod, na ognjište, na muku, nosile su se slike zavičaja zapretene u mozgu, slike koje su bljeskale kao meteori, budeći žeđ nostalgije i noseći obiljež-je rodne kolijevke.

Masa građana Stoca, napuštajući prag svo-je kuće, nosila je u sebi grad, kolijevku rođenja i svoju zemlju. Oni žive u Stocu i BiH i kad nisu u svome gradu i svojoj zemlji. Mnogi su doživjeli bol okupacije i kaznu strane vlasti. U snovima okupa-nim suzama i protkanim okupacionim i aneksio-nim morama nosili su sa sobom teški teret tuge i pokidanih niti djetinjstva.

Prvi doseljeniciU toku 1905. godine među onima koji su se

iselili u SAD susreće se Burek Avdo iz Stoca, star

Slovo Gorčina


26 godine, neoženjen, koji je te godine otišao bratu u Chicago (IL);

Već u toku 1906. godine više Stočana pristiže na prostore SAD-a:

-Jašarbegović Osman, star 21 godinu, oženjen, pristiže kod rođaka Alije Serdarevića u New Jork (NY);

-5. marta 1906. godine brodom „Calabria“ iz Napulja u Italiji putuje Čekro Huso, star 23 godine, oženjen, kod rođaka Avde u New York (NY);

-U New York (NY) kod rođaka Avde Đulepe putuje Čekro Hasan, star 21. godinu, neoženjen;

-Iste godine Dizdar Jusuf iz Stoca, star 23 godi-ne, neoženjen, odlazi kod rođaka Smaje Bačevića u Los Angeles (CA);

-Čekro Mehmed iz Stoca, star 28 godina, neo-ženjen, stiže kod rođaka Avde

Đulepe u New York (NY);-1906. godine i Dizdar Hasan „Mike“,rođen 15.

9. 1885. godine, napušta Stolac u svojoj dvadese-toj godini, neoženjen i dolazi kod rođaka Smaje u Chicago (IL);

-Penava Avdo iz Gleđevaca, u svojoj 25. godini, neoženjen, putuje kod rođaka Smaje Bojčića u Los Angeles (CA);

-Iz Pothrasna Duraković Šaban sa 17 godina, neoženjen, putuje kod prijatelja Mehe Obradovića u Los Angeles (CA);

-U Los Angeles (CA) kod prijatelja Muje Geri-na stiže Turković Hasan iz Stoca, neoženjen;

-Čerimagić Šaćir iz Stoca, 25 godina, neože-njen dolazi kod poznanika Jusufa Mujačića u Chi-cago (IL);

-28. septembra 1906. godine brodom „Sofia Hohenberg“ iz Trsta, Italija, stiže u Los Angeles (CA) Zilić Mujo kod prijatelja Hasana Dizdara;

-U toku 1907. godine veća skupina Stočana na-seljava se na prostorima SAD-a:

-Zilić Halil, sa Borojevića, star 23 godine, ne-oženjen, otišao je kod rođaka Muje Zilića u Los Angeles (CA);

-16. februara 1907. godine brodom „Gerty“ iz Trsta, Italija putuje Hodžić Meho, sa Pješivca, sta-rosti 27 godina, oženjen,kod rođaka Zilić Muje u Los Angeles (CA);

-16. marta 1907. godine brodom „Carpathia“ iz Trsta, Italija, Mehmedbašić Muhamed iz Stoca ide kod braće Čekro u Chicago (IL);

-Premilovac Salko iz Stoca,19 godina, neože-njen, putuje u Los Angeles (CA) kod prijatelja Ha-sana Turkovića;

-Buro Salko, Stolac, star 24 godine, oženjen sti-že u Los Angeles (CA) kod prijatelja Luke Raguža;

-Hrle Halil iz Stoca,18 godina, neoženjen, pu-tuje kod Hasana Dizdara u Los Angeles (CA);

-Festić Salko iz Gleđevaca, star 27 godina, neo-ženjen, stiže u Chicago (IL);

-Stočanin, Jašerbagović Jusuf, 20 godina, neo-ženjen, putuje kod prijatelja Os- mana Jašarbego-vića u Chicago (IL);

-Sarajlić Alija iz Stoca,19 godina, neoženjen, dolazi kod prijatelja Osmana Jašarbegovića u Chi-cago (IL);

-16. aprila 1907. brodom „La Gascogne“ iz luke Avr, Francuska, putuje Hadžić Salko sa Berkovića, 24 godine, neoženjen, kod rođaka Himze Sarića u Chicago (IL);

-19. aprila 1907. godine brodom „Francesca“ iz Trsta, Italija, odlazi Festić Ahmed iz Gleđevaca;

-Krilić Alija iz Dabrice,19 godina, neoženjen, odlazi kod prijatelja Velije Omanovića u Los An-geles (CA);

-Begović Meho iz Dabrice, 25 godina, neože-njen, odlazi kod prijatelja Velije

Omanovića u Los Angeles (CA);-Bajgorić Avdo (1890-1955) iz Dabrice, star 19

godina,neoženjen,odlazi kod rođaka Vejsila Gabele u Chicago (IL);

-20. april 1911. godine, brodom „Alice“ iz Tr-sta, Italija, putuje Bajgorić Meho iz Dabrice, 23 go-dine, neožnjen, kod prijatelja Đorđa Puzića u Los Angeles (CA);

-Bašić Halil iz Gleđevaca, star 25 godina, ože-njen, odlazi kod brata Alije Bašića u Painesville (OH);

-2. maja 1911. godine brodom „Laura“ iz Trsta, Italija odlazi Bojčić Ibro iz Gle-

đevaca, 30 godina, neoženjen, kod Alije Bašića, Painesville (OH);

-3. maja 1911. godine brodom „Ultonia“ iz Ri-jeke, Hrvatska, putuje Vladavić Huso iz Gleđeva-ca,18 godina, neoženjen, kod brata Ibre Vladavića u Los Angeles (CA);

-8. novembra 1911. godine brodom “Alice“ iz Trsta, Italija, putuje Pejak Huso, 18 godina, neože-njen, kod brata Alije Pejaka u Los Angeles (CA);

Slovo Gorčina


-12. novembra 1911. godine brodom „Caronia“ iz Liverpula, Engleska, kod rođaka Mehmeda Pre-milovca u Chicago (IL) stiže Turković Rizvan iz Stoca, star 30 godina, neoženjen;

-27. novembra 1911. godine brodom „Argenti-na“ iz Trsta, Italija, putuje Zilić Bećir s Poplata kod prijatelja Ahmeda Zilića u Los Angeles (CA);

-16. decembra 1911. godine brodom „La Pro-vence“ iz Avra, Francuska, odlazi Begović Huso iz Stoca u Chicago (IL) kod rođaka Alije Čekre;

-Rizvanović Halil sa Ljubljenice, star 26 godina, neoženjen, odlazi kod Grge

Raguža u Los Angeles (CA);-22. decembra 1911. godine brodom „Oceania“

iz Trsta, Italija, putuje Murat Martinović sa Ho-dova kod prijatelja Stanka Maslaća u Los Angeles (CA);

-Muratović M. sa Hrguda, star 18. godina, neo-ženjen 24. decembra 1911. godine brodom „Caro-nia“ iz Rijeke, Hrvatska, odlazi u SAD-a;

-Hodžić Hamza, sa Aladinića, star 21 godinu, neoženjen, odlazi kod prijatelja

Mate Katića u Los Angeles (CA);

-Hodžić Hasan, sa Aladinića, 17 godina, neo-ženjen, odlazi kod Vidoja Kraljevića u Los Angeles (CA);

-4. marta 1912. godine brodom Argentina iz Trsta, Italija, putuje Hajirlić Mahmud (1895-1961), Bjelevac, star 17 godina, neoženjen, kod prijatelja Alije Čekre u Chicago (IL);

-Kapić Salko iz Prenja, star 17 godina, neože-njen, odlazi kod rođaka Hasana Čekre u Chicago (IL);

-Festić Huso (15.4.1895-februara 1970) iz Du-boke, star 17 godina, neoženjen, odlazi kod brata Ahmeda Festića u Los Angeles (CA);

-26. aprila 1912. godine brodom „Pannonia“ iz Rijeke, Hrvatska, putuje Dizdar Emin, star 26 go-dina, neoženjen, kod poznanika Hasana Dizdara u Los Angeles (CA);

-3. avgusta 1912. godine brodom „Pannonia“ iz Trsta, Italija, putuje Šabić Muharem iz Stoca u SAD-a;

-Hamić Meho sa Aladinića, star 18 godina, ne-oženjen, odlazi kod rođaka Hasana Hamića u Los Angeles (CA);

Apoteka (Š.R.)

Slovo Gorčina


-Već u predvečerje Prvog svjetskog rata sma-njuju se talasi iseljenika iz BiH u pravcu SAD-a:

-22. juli 1913. godine brodom „Martha Washi-ngton“ iz Trsta, Italija, putuje Humo Avdo (1879-1945) iz Stoca, star 35 godine, neoženjen, kod pri-jatelja Osmana Mehmedbašoća u Chicago (IL);

Mirsad Mahmutović u gore navedenom radu donosi imena ostalih bošnjačkih useljenika za koje nije poznata godina useljenja,uz procjene vremena useljenja i napomene:

-Zekić Meho, iz Hercegovine, došao je u Los Angeles (CA) prije 1908. godine;

-Džankić Halil, iz Hercegovina doselio se u Los Angeles (CA) prije 1908. godine;

-Tuka Meho, iz Hercegovine, stiže u Los Ange-les (CA) prije 1908. godine;

-Sarić Mujo iz Stoca, doselio se u Los Angeles (CA) prije 1908. godine. Vratio se u Hercegovinu 1911. godine;

- Zekić Mujo iz Hercegovine, došao u Los An-geles (CA) prije 1908. godine;

-Mulać Ibro iz Hercegovina, dolazi u Los Ange-les (CA) prije 1908. godine;

-Mehmedbašić Osman (1883-1977) iz Herce-govine doselio se u Chicago (IL) prije 1924. Bora-vio u državi Michigan.

-Medar Huso (1894-1955) iz Hercegovine do-selio se u Arizonu prije 1924.

godine;-Gabela Vejsil (1886-1965) doselio se u SAD-a

prije 1924. godine;- Nuhanović Hasan, rođen 1880. godine, dose-

lio se u SAD-a prije 1924. godine;-Nurković Omer doselio se u SAD-a prije 1924.

godine;-Karajica Sulejman (1882-1970) doselio se u

SAD-a prije 1924. godine.

OrganizovanjeMeđu iseljenicima ukazivala se potreba bližeg

i jačeg povezivanja u jednu za- jednicu, za među-sobno pomaganje, druženje, čuvanje i jačanje fun-damentalnih elemenata svog identiteta. Tako je formirana humanitarna organizaciju koja se zva-la Muslimansko uzajamno podpomagajuće druš-tvo (Džemijetu el-hajrijeh - Dž. H.) u julu mje-secu 1906. godine u Čikagu, a kasnije i u drugim mnogim gradovima širom SAD-a. Posebno treba

akcentovati osnaženje vjerskog faktora zahvaljući formiranju džemat 1956. godine.

Na listi mnogih osnivača navedene humani-tarne organizacije Dž. H.) bili su i: -Dizdar Jusuf, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. go-dine;

-Dizdar Hasan ‘Mike’, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;

-Zilić Mujo, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;

-Buro Salko, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;

-Zekić Meho, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;

-Džankić Halil, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;

-Tuka Meho, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;

-Sarić Mujo, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;

- Zekić Mujo, jedan od osnivača Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;

-Mulać Ibro, jedan od osnivača i blagajnik Dž. H. u Los Angelesu 1908. godine;

-Nurković Omer, član odbora Dž. H. 1956. go-dine.

NeminovnostZa mnoge u tome mravinjaku iseljenih svako

rađanje novog dana je kao hirurškim skalpelom značilo opet duboki rez u njihovim dušama uz sa-znanje da se plan o sanjanom povratku i taj dan mora prekrižiti. Đerdan godina postajao je sve duži i teži. Neki novi problemi su se pojavljivali i spriječavali odluku o povratku - zbog djec, pa zbog posla, penzije... Sjećanja su navirala poput zraka izlazećeg sunca. A za mnoge, u rodnome kraju pa-liti vatru na zgarištu bio je uzaludan posao, jer nije bilo više šta da gori.

Prolazile su godine i decenije kao dlanom o dlan. Nestajala mladost u vidu lastinog repa. Laga-no se gasila nada da i nevoljama ima kraja. U izbje-gličkim posrtanjima svako je imao svoju mantru, svoj san, svoju nadu. Nada je dobra za doručak, ali ne prija za ručak, što bi rekao Bekon.

U tom permanenton čekanju da se napusti luka privremenosti, podigne sidro i, konačno, za sva vremena, otplovi u matičnu luku, punila su se

Slovo Gorčina


polako, ali sigurno, neka nova mezarišta i groblja dajući sliku zatalasanog bijelog klasja nadgrobnih spomenika. A na njima ni duša ni tijelo nikada neće naći smiraj kao u rodnom zavičaju. Na kraju puta svakog čovjeka, ma ko on bio, ostane hladan kamen na kojem piše da je ispod njega postojao život. Oscar Wilde govori o tome kako su u životu moguće dvije tragedije: jedna da se ne ostvari ono za čim se žudi, a druga je da se to ostvari.

Na Božijoj tabli sudbine je sve zapisano. Ma-štrafa neminovnosti svakog čovjeka. Dođe trenu-tak kada se sajfa okrene na drugu stranu. Život je neizlječiva bolest, koja bez iznimke završava smr-ću. Smrt je trag kojim hode ljudi.

-Dizdar Hasan Mike, umro 23.7.1943. god. u Santa Barbari, CA;

-Hairlić Mahmud, umro 1961. godine. Ukopan u Skokie-ju IL. Oženio Almasu (1916-1996);

-Humo Avdo (1879-1945), ukopan u Skokie-ju, IL;

-Mehmedbašić Osman (1883–1977), umro u El Cerrito, Califonia;

-Festić Huso, umro februara 1970. godine u Gila AZ. Supruga Francis Rose Troyanovich. Sin preuzeo suprugino prezime Gregovich;

-Gabela Vejsil (1886–1965), ukopan na mezar-ju Skokie-ju, IL;

-Karajica Sulejman (1882–1970), ukopan na mezarju Skokie-ju, IL,...

I danas, poneki potomci dođu da posjete, da vide grad rođenja njihovih predaka. I odu kući. Gdje im je kuća? U San Franciscu, u New Orlean-su, Brisbaineu, Sidneyu. BiH nije više njihov dom i njihovo duhovno okruženje.Oni su dio nekog drugog svijeta - daleko od BiH. To je bh. i stolačka stvarnost.

Sudbinu ne biramo mi, već ona nas.

Objašnjenja:-imigrant (nlat. Immigrare - doseliti se, immi-

grans) doseljenik,useljenik,-emigrant (lat. emigrans) onaj koji se iseljava,

iseljenik, onaj koji pobjegne iz otadžbine, naročito iz političkih ili vjerskih ra-

zloga, izbjeglica,-emigracija (lat. emigratio) iseljavanje iz zemlje,

sve izbjeglice iz neke zemlje

-emigrirati (lat. emigrare) iseliti se, iselja-vati se;izbječi, pobjeći iz države (iz političkih ili drugih razloga),

-dijaspora (grč. diaspeίrō - rasipam) rasipanje, rasutost, rasijanost; članovi koji stanuju odvojeno

Literatura: -„SR Bosna i Hercegovina“, Separat iz drugog

izdanja Enciklopedije Jugoslavi- je, Zagreb, 1983.-„Istorija naroda Jugoslavije“, I i II, Beograd

1953. i 1960.-Mark Pinson: “Bošnjaci pod austrougarskom

upravom“-„Migracije i Bosna i Hercegovina“, Sarajevo,

1990.-M.Imamović: “Bošnjaci u emigraciji“-mono-

grafija „Bosanskih pogleda“ 1955-1967,Sarajevo, 1996.

-Atif Purivatra, M. Imamović, R. Mahmutće-hajić: “Muslimani i bošnjaštvo“, Sarajevo, 1991.

-Vasilj Popović: “Istočno pitanje - Istorijski pregled borbe oko opstanka Osmanlijske carevine u Levantu i na Balkanu“, Sarajevo, 1965.

-Mustafa Imamović: “Bosna između Osmanske i Habsburške Carevine u Isto-

čnoj krizi 1875-1878. godine“, ANUBiH, Po-sebna izdanja, knj. XXX, Sarajevo, 1977.

-M. Imamović: “Berlinski kongres i južnosla-venski prostor“, Pregled, br. 10-11, Sarajevo, 1978.

-Mustafa Imamović: “Historija Bošnjaka“, Boš-njačka zajednica kulture, Sarajevo

-Mihović Mandić: “Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878“, Zagreb, 1910.

-„Otpor muslimana protiv okupacije BiH 1878. godine“, Kalendar Gajreta, Sarajevo, 1939.

-Hamdija Kapidžić: “Hercegovački ustanak 1882. godine“, Sarajevo, 1958.

-Hamdija Kapidžić: “Bosna i Hercegovina za vrijeme austrougarske vladavine, Sarajevo, 1968.

-M. Imamović, K. Hrelja, A. Purivatra: “Eko-nomski genocid nad Muslimanima“, Sarajevo, 1993.

-Šaban Hodžić: “Migracija muslimanskog sta-novništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu izme-đu 1788-1862. godine“, Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, knjiga II, Zavičajni muzej u Tuzli, 1958.


Nove iSKre

U Stocu je prije Drugog svjetskog rata postojao Omladinski sportski klub OŠK.

Ovaj klub okupljao je naprednu omladinu i radni-ke-revolucionare, koji su se sastajali u društve-nim prostorijama ZOJ-e (Zadružna omladina Jugoslavije), gdje su istovremeno bile i klupske prostorije OŠK-a. Te prostorije nalazile su se u visokom prizemlju kuce Riste Kureša, preko puta Šaćira kanare, na sredini puta između Čaršije i Ade.

Naglasio bih da je prije Drugog svjetskog rata, ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, u školama bio zabranjen fudbal. Tadašnja vlast gledala je sa podozrenjem i imala negativan odnos prema fud-balu. Smatrali su to kao organizaciju koja okuplja opoziciju i buntovnike protiv takve vlasti. Često su policija i žandari „upadali“ u klupske prostorije. I mnogi, naručito stariji roditelji zabranjivali su svo-joj djeci da se bave fudbalom. Posljednje godine Drugog svjetskog rata, odmah nakon oslobođenja Stoca 25.10.1944. godine, osnovan je Omladinski

sportski klub Iskra. Ovaj naziv predložio je Osman Ćimić-Ćima, koji, čini mi se, asocira na neki omla-dinski revolucionarni list “Iskra” u tadasnjem So-vjetskom savezu.

Prva sjednica održana je u kafani Hase Hromi-ća, koja se nalazila na uglu Ratkovine i glavne ulice. Sada je na tom mjestu stambeno poslovna zgrada.

Na prvoj osnivačkoj sjednici bili su prisutni stariji aktivisti i ugledni ljudi, stočani: apotekar Jan Vitlačil, Mujo Dizdar, Avdo Rizvanbegović, Omer Ćimić, Drago Spravilo, Meho Turković, Muja Obradović, Halko Šuko, Obrst Nurković, a ispred omaldine: Ragib Dizdar-Ćajan, Osman Ćimić-Ćima, Nazif Turković-Ćikan i Džemal Nikšić, za predsjednika je izabran Jan Vitlačil. Kasnije su u upravu kooptirani: Đuro Vučina, Muhamed Popo-vac, Avdo Pirija, Mustafa Dizdar-Benca, Eso Čo-hodarević i još neki.

Igrači: Vukašin Jugović, Dobro Ružić, Na-zif Turković-Ćikan, Ševko Pirija, Džemal Nikšić,

Saćir Turković

Defile članova DTV Partizan, 25.05.1959. god. (Zastave nose Šaćir Turković i Mubera Festić)

Slovo Gorčina


Mujica Gubeljić, Zdenko Vitlačil, Ahmed Morić, Ramo Morić, Ahmed Ivanković,Vasilije Kunić, Milivoje Mihić, Ale Pirija-Demić, Ale Čekro, Vojo Miličević, Halil Gubeljić, Hasan Morić-Hahan, Džemal Brkić-Volej, Ibro Rokić-Popica, Salko Ro-kić-Baldo...

Igrališta: Pomoćni trener za treninge nalazio se u Vidovom polju, kraj logora, a utakmice su se odrzavale na Radimlji.

Klubane: Prva klubana nalazila se u jednoj sobi potkrovlja tadašnjeg hotela Korzo. Kasnije smo preselili u „novu“ klubanu preko puta hotela, u bivšu stolarsku radionicu Đorđa Kunića, gdje su bile i društvene prostorije Iskre, a kasnije su kori-štene prostorije pored rijeke Bregave u sklopu ka-fane Balkan, a jedno vrijeme, klubana se nalazila u prizemlju kuće Ahmeta Brkić-Bare prekoputa Ša-rića voćnjaka, sadašnjeg parka Maka Dizdara.

Prvu međugradsku utakmicu Iskra je odigrala sa Borcem iz Čapljine. Dobro se sjećam te utakmi-ce i toga događaja u Stocu. Borac je u Stolac dopu-tovao sa dvoja zaprežna kola. (Nije u to vrijeme blo ni kamiona a kamoli autbusa. Sve je pokupila voj-ska –partizani, ili je okupator uništio). Poslije toli-kog i takvog putovanja, nisu se imali gdje odmarati nego su sjedili u kafani hotela i hodali po gradu. U hotelu se tada nije mogla naručiti hrana za objedo-vanje, jer je tada postojala samo prolazna kuhinja za vojsku-partizane. Da bi ih ipak nečim ugostili, kao pravi domaćin pokazao se Nazif Turković-Ći-kan, iz svoje kuće donio je veliki hljeb ispod sača i bakrač meda. Gosti su bili jako zadovoljni i pri-jatno iznenađeni takvim dočekom i pažnjom. Taj dan u Stocu je bio pravi blagdan. Veliki događaj. Čitav grad se našao u Čaršiji na dočeku i uz tresak muzike preko razglasne stanice veselilo se i igralo. Poslije podne sve se preselilo na igralište Radimlju. Igrači Borca nisu imali „prave“ dresove već su na teren istrčali u svojim bijelim majicama i košulja-ma (kako ko) na koje su prišili crvene petokrake zvijezde. (Ne sjećam se rezultata).

Odmah poslije rata 1945. godine osnovan je fudbalski savez za Hercegovinu u kome su bili učla-njeni, pored Iskre, Borac iz Čapljine, Velež iz Mo-star, Jedinstvo iz Trebinje, Velež iz Nevesinja, Miro Popara, kasnije Hercegovac iz Bileće, Nono Belša, kasnije Igman iz Konjica, Snaga iz Mostara, Sloga iz Ljubuškog, Lištica, kasnije Široki Brijeg, Makljen

iz Prozora, Narona, kasnije Neretva iz Metkovića.Na utakmice se putovalo kamionom,na po-

redanim drvenim klupama i stojeći. Klupe smo uglavnom posuđivali iz kafane Ahmeta Pašalića, ispod oraha, u Čaršiji. Čim se popne na kami-on odmah počne pjesma i tako sve do odredišta. (Mladost ko mladost, tada tek oslobođena zemlja od okupatora pa pozitivna euforija na sve strane).

Godine 1947. odigrali smo prvu Kup utakmi-cu na Radimlji protiv Jedinstva. Ta ce mi utakmica do kraja života ostati u lijepom sjećanju. Pobijedili smo sa 1:0, taj gol sam postigao ja, glavom. Drugu utakmicu odigrali smo, opet, na Radimlji, sa Ve-ležom iz Mostara. Znali smo da mu nismo dorasli, jer Velež je bio poznat u cijeloj Jugoslaviji. Dogo-vorili smo se da zapnemo i damo sve od sebe, da što časnije izgubimo. Tako je i bilo. Izgubili smo s 1:0. (Tada je kod Veleža bio najpoznatiji i najbo-lji igrač Sula Rebac). Iskru je tada trenirao Ragib Dizdar-Ćajan. Dao mi je u zadatak da ja „čuvam“ Sulu Rebca i rekao: “Strašan je dribler, ne možeš mu ništa, ali ti njemu smao smetaj, vuci ga za gaće, provociraj, dobacuj, ne daj da loptu udari.”

Iskra je bila poznata po svojim dresovima. Svi su nam zavidili. Mi bi svaki put igrali u drugim

Omer Čimić, doživotni počasni predsjednik FK Iskra

Slovo Gorčina


dresovima. Ustvari, mi smo od UNRINOG plat-na, koje je sa jedne strane bilo crvene a sa druge strane plave boje, sašili dresov i gaće, pa smo iz-vrčući kombinirali svaki nastup drugačije. Danas je to u ovakvim prilikama teško shvatiti. Onda je bila velika neimaština. Prokleti rat sve je uništio. Bilo je puno para, ali su bile bezvrijedne. Tada je još bila ratna kuna, ali je niko nije htio. Ljudi su imali milione, ali su bili 0. Na tepi je bila naturalna zamjena; krompir, luk, sir, kokoš, jaja..., mijenjalo se za: košulju, čarape, cipele, posuđe, alat i razne predmete. Nisu postojali dućani u kojima se nešto moglo kupiti. Niko nije primao plaću. Ako je radio, imao je besplatnu hranu u Prolaznoj kuhinji.

Nisu postojale ulaznice za utakmice, za igran-ke, priredbe, za kino. Sve je bilo besplatno. Dresove smo nosili svojim kućama i naše su majke i sestre prale i peglale. Kopačke i drugu opremu održavao je oružar, Hasaga Sarajlić, mladi obućar. Najveći problem bila nam je lopta. U početku smo imali samo jednu i ko zna koliko je puta krpljena, tu lop-tu smo dobili od Vase i Miloša Vreće koji su u to vrijeme bili dječaci. Loptu su dobili od talijana u zamjenu za mačka Jusufage Mehmedbašića. Kasni-je smo se nekako snalazili i od Fudbalskog saveza dobijali. Vrijedno je napomenuti da je u Stocu Iskra bila vrlo popularna i voljena. Posebno je bilo veliki broj poklonka u ženskoj populaciji i ne mali broj starijih i uglednih Stočana, koji su živjeli za Iskru. Svaka utakmica u to vrijeme bio je veliki događaj u gradu. Bilo je dosta entuzijasta i „bolesnika“ za Iskru. Posebno bih istakao, jer to i zaslužuje, Ome-ra Ćimića, koji je na tepi imao kafanu. On bi dola-zio na sve naše utakmice, pa i treninge. Sa nama je putovao na svako gostovanje i kad bi pobijedili u gostima, on bi nas počastio janjetom sa ražnja. To je bila naša najveća nagrada. Omer Ćimić je vršio dužnost predsjednika FK Iskra, a kasnije je izabran i za doživotnog počasnog predsjednika.

Svakodnevno bi se pričalo i raspravljalo o Iskri i njenim urakmicama. Bilo prošlim ili slijedećim. Glavna sastajališta bila su u brijačnicama kod Haj-dara Nurkovića u Čaršiji i u poznatog stolačkog šereta Omerice-brice Buzaljka na Ćupriji. Bila su

to druženja sa puno šale i humora. Smatram da je vrlo značajno napomenuti jedan detalj iz prve faze postojanja Iskre. To je događaj kada je kompletan tim Iskre otišao na Prvu omladinsku radnu akciju, ORA Banovići-Brčko 1946. Pored udarničkog rada i velikih priznanaj naša Hercegovačka omladinska radna brigada Rade Hamović, bila je poznata i po svojim uspjesima u fudbalu. Osvojili smo Prven-stvo pruge i postali prvaci ORA Banovići-Brčko 1946. Tada smo dobili veliki srebreni pehar, djelo poznatog jugoslavenskog slikara Branka Šotre. To je bio prvi pehar koji je ikada nekome (Iskri) do-djeljen u Jugoslaviji.

U finalu odigranom u Orlovoj klisuri pobjedili smo OR brigadu iz Grčke s 1:0. Prije finala odigrali smo još nekoliko međunarodnih utakmica, ali su nam najveći rivai bili beogradski studenti i brigada iz Titovog Užica. Ipak, i njih smo uspješno savla-dali.

Oh, kako se danas fino sjetiti one radosti i ve-selja kada je Batrić Jovanović, predsjednik omladi-ne Jugoslavije i komadant Glavnog štaba ORA Ba-novići-Brčko 1946, uručio, kapitenu iskre, Nazifu Turkoviću-Ćikanu onaj prekrasni pehar. Tako smo bili gordi i ponosni. Ovo posebno; kada smo, na završetku izgradnje pruge u novembru, na sveča-nosti i defielu brigada učesnica, mi, naša brigada i Iskra u dresovima, sa našim peharom - ukrašenim kockama uglja i zastavicom u njemu - prodefilovali u centru grada Brčko, ispred počasne tribine i veli-kog skupa građana doživjeli tako veliki i frenetični aplauz. To se ne zaboravlja. Po povratku u Stolac Fudbalski savez Hercegovine je od Iskre tražio pe-har koji bi krasio njihove prostorije, međutim, taj zahtjev je odbijen te pehar ostaje u prostorijama FK Iskre do početka zadnjeg rata. Poslije rata gubi mu se svaki trag.

Grad Stolac ima bogatu kulturnu i sportsku tradiciju ali je jedan od najsvjesnijih trenutaka ovoga grada osvajanje prvog dodjeljenog pehara na prostoru nekadačnje SFRJ.

(Po kazivanju Džemala Nikšića, jednog od sudi-onika događaja u historijatu FK Iskre.)

SLOVO U RIJEČI


tema za NaUčNi tretmaN

K ome Emir instalira vodovodne i kanali-zacione sisteme, taj ne obraća pažnju na

televizijsku reklamu o čudovišnoj djelotvornosti „Mister muscula“, sredstva za pročišćavanje odvod-nih cijevi. Njegovi poduhvati su malo čudo moder-nog vremena. Čak im ni zavjera skovana između proizvođača deterdženata i industrije preparata za pročišćavanje, taj strateški zaokret koji podrazu-mjeva ubrizgavanje posebnih hemijskih supstanci u proizvode za pranje posuđa, čišćenje wc-školjki itd., a sve u cilju što češćeg začepljavanja odvoda, ne može naškoditi, jer Emir je svjestan njihovih paklenih planova.

Znam da je o toj vrsti zavjere, iz perspektive širokog spleta implikacija, napisao obimnu knjigu, ali se još uvijek ustručava ponuditi je izdavaču, ra-čunajući da bi to za njega bilo previše rizično. U rukopisu, koji sam imao priliku letimično pogle-dati, je detaljno obrazložio instalacione strategije koje isključuju bilo kakvu potrebu za sredstvima za pročišćavanje. Realizacija njegovih projekata bi, najkraće rečeno, naprosto uništila čitavu jednu industriju, što bi u konačnici moglo mobilizirati moćne pojedince i grupe iz tih branši da njemu i njegovim projektima dođu glave.

Pristup poslu kojim se bavi nije jedini razlog koji me s njim učinio jako prisnim. On je i pripo-vjedač kakvog nadaleko nema. Zna složiti priču, zainteresirati te do te mjere da okom ne trepneš, slušajući ga. Navikao me, zbog čega mi je svaki su-sret s njim neobično prijao. I ne samo prijao! Prava istina je da sam susrete takve vrste sve više priželj-kivao, ne obazirući se na prigovore kolega s posla, koji nisu mogli da shvate otkud mene, kao autora popriličnog broja knjiga i stručnih radova, s jed-nim vodoinstalaterom?!

Ni moja supruga nije vjerovala da kafenišem s Emirom. Sumnjajući u pravu prirodu mojih ve-černjih izlazaka, koji su bili sve češći, odlučila je da me špijunira. Ali kako je Bog stvorio da vrhunac intelektualizma prepoznaje u preciznom štancanju faktura prema univerzalnom obrascu u kome je samo mijenjala novčane iznose, datum i broj pro-

tokola, uloga agenta joj nije baš pristajala. Tek što sam izašao na ulicu, primijetio sam da mi je za pe-tama. Činila je to isuviše nevješto, s obzirom da je slabo stajala sa nadgradnjom u domenu špijunaže. Propustila je edukaciju koju obilato nude moderni filmovi, koje nije voljela.

Kako mi varanje supruge nije bilo ni na kraj pameti, iako je za to prilika bilo napretek, samo sam se nasmijao, nastavljajući svojim putem. Uo-čio sam je kasnije, krajičkom oka, preko puta ka-fića u kome smo sjedili i već duboko zabrazdili u novu temu. Umjesto da se skloni u sjenu i motri, moja draga supruga nacrtala se ispod ogromnog kandilabera, kao da je na pozornici a ne tajnom zadatku. Brzo se udaljila uvjerivši se da sjedim s Emirom, a ne s nekom tamo, kako je umišljala.

Njeno izigravanje Sherlocka Holmesa imalo je i druge efekte. Razvaljanila se tu večer, kao malo kad. Hurmašice, moja najdraža poslastica, su me čekale na stolu, a iz rerne se osjećao miris sirnice. Gdje je našla domaću mlaćenicu, nisam je stigao ni pitati. Bilo je tu još štošta...

Na prigovore kolega s posla se, kako rekoh, nisam previše obazirao, jer Emir bi i najsloženije teme znalački umio pojednostaviti, nimalo im pri-tom ne oduzimajući na značaju i zanimljivosti, a to je, mora se priznati, pravo umijeće. Uz to, meni je trebao odmor nakon napornog rada u Institutu za društvena istraživanja, pa sam u njegovim pričama nalazio najjači antipsihotik bez razarajućih poslje-dica za želudac.

Ni našem posljednjem susretu se iz perspek-tive zanimljivosti ne bi mogao naći prigovor, ali ovoga puta njegova priča nije bila baš bezinteresno motivirana. Štaviše, njegovo iscrpno izlaganje te večeri je za mene trebalo biti nekom vrstom dodat-nog angažmana. Bio je to, da ne duljim, za mene nimalo jednostavan projektni zadatak. Izložio mi je vlastito otkriće koje sam ja, s obzirom na sta-tus, trebao delegirati prema naučnim krugovima, naglašavajući da bi ga samo nauka mogla valjano rastumačiti i, što je najvažnije, adekvatno valorizi-rati. Nije propustio da podvuče kako bi na taj način

Enes Ratkušić

Slovo Gorčina


granice novih spoznaja bile značajno pomjerene, što je valjda u meni trebalo da maksimalizira pa-žnju.

„Svjestan sam da nauka danas ne obraća pa-žnju na otkrića ljudi koji ne pripadaju vašem svi-jetu, zbog čega ih u pravilu odmah odbacujete uz uobičajena objašnjenja da se kose sa pravilima na-učne prakse, ali ja sam, ako se to valjano predoči, ubijeđen da će se neko iz tog vašeg svijeta zakačiti i ozbiljno istražiti fenomen o kojem ti želim govo-riti“, počeo je maksimalno ozbiljno, lukavo praveći uvod, kako bi priču plasirao na moja što napetija čula.

Problem, koji bi se ljudima od nauke imao pre-dočiti je bila njegova teorija o dužini sna, koji pobi-ja uvriježeno mišljenje u psihološkoj nauci. Njego-vo otkriće, bazirano na vlastitom iskustvu, bilo je uistinu više nego zanimljivo. Uz sve to, govorio je jezikom koji je ponajmanje bio način sporazumi-jevanja među vodoinstalaterima. Bilo je više nego očito da je za ovaj susret obavio detaljne pripreme, kako bi na mene ostavio što snažniji utisak. I osta-vio je, moram priznati.

U Institutu sam bio poznat po brzini reakcije, britkim replikama, ali ovoga puta ostao sam zate-čen. Ubojitost njegovog izlaganja me gotovo para-lizirala, onemogućila da bilo šta izustim, iako po-četak Emirove priče tako nešto nije nagovještavao. Ne zbog laički odabrane strategije nastupa, njego-vih apriorističkih tvrdnji da raspolaže nepobitnim dokazima o neutemeljenosti Frojdove teorije o du-žini sna, jer zaključci se po logici stvari iznose na kraju, a ne na početku, nego zbog neobičnog sna koji je bio temelj njegovih novih spoznaja.

Do najsitnijih detalja mi je ispričao susret sa vampirom kojeg je sanjao, i to Drakulom iz Tran-silvanije lično, da ne bi bilo kakve zabune. Da je s nama u društvu bio kakav književnik, ubijeđen sam da bi njegova snoviđenja završila među kori-cama kakvog romana. U jednom trenutku me po-čela obuzimati jeza. Činilo se da nešto gamiže duž mog kičmenog stuba i da se ustremljuje prema gla-vi. Njegove izrazito velike beonjače su mi se činile te večeri još većim. Toliko me uvukao u vlastiti san, da sam u jednom trenutku odlučio baciti pogled prema ogledalu, kako bi se uvjerio sjedim li sam ili je i on tu.

Kasnije, kako njegovu priču nikako nisam mo-gao uklopiti u precizno izrečene diskvalifikacije na Frojdov račun, došlo mi je da prasnem u smijeh. Ali, za tako nešto on mi jednostavno nije davao vremena, jer taj strašni san bio je samo osnova koja je trebala osnažiti njegov nastup.

„Posljedice su važne, a one su rezultat tog straš-nog sna. Šta sam uočio nakon što sam se trznuo iz sna?! Jorgan, kojim sam bio pokriven nalazio se zgužvan kod samih vrata, deka je bila na ormaru, čaršaf sav umotan i mokar ispod noga, dok se ja-stuk nekim čudom našao na travnjaku ispred kuće, i uz sve to glava mi je bila gdje su bile noge, a noge tamo gdje je bila glava. Eto, tako sam se blahnuo iza tog sna. Gdje su tu argumenti da san traje tri se-kunde? Nema ih jednostavno“, zaključio je, praveći taktičku pauzu, uočavajući moju zbunjenost.

„Nađite mi najsnalažljivijeg čovjeka na svijetu, najvještijeg cirkuskog akrobatu, pokrijte ga dekom i jorganom, jastuk mu pod glavu a čaršaf ispod nje-ga zategnite, onda štopericu u ruke, pa neka on u svjesnom stanju za tri sekunde smota čaršaf ispod sebe, otvori prozor i jastuk izbaci vani, jorgan sa sebe zbaci do vrata, a deku degažira na ormar i još se okrene da mu glava bude gdje su bile noge..., neka to neko uradi za tri sekunde, ja ću se odmah složiti da je Frojdova teorija tačna. Ali pošto je sve to, znaš i sam, nemoguće izvesti za tri sekunde, onda ta teorija ne može biti ništa drugo do najo-bičnija prdimahovina“.

Šutio sam. Psihologija mi nije uže područje, ali je bila obavezujući dio svakog projekta na kojem sam sudjelovao. Logički naprosto njegovim zaključcima nisam mogao naći bilo kakvu manjkavost, što je on vješto iskoristio. Uočavajući moju zbunjenost, onako je kao neobavezno, nasta-vio da izlaže smjernice daljih praktičnih djelovanja, stavljajući mi istovremeno do znanja da ga slava ne zanima i da je jedino važno da njegovo otkriće dobije adekvatan naučni tretman.

„Ova zapažanja koja sam ti izložio treba samo zvanično verificirati i ništa više. A šta se dalje radi, valjda znaš! Postojeće udžbenike iz Psihologi-je na svim nivoima obrazovanja treba pod hitno pokupiti i s njima na deponiju, odštampati nove, kako bi se ljudi upoznali i usvojili nova saznanja. Muzeji i druge ustanove, naravno, neka sačuvaju koji primjerak, da ljudi u budućnosti imaju infor-

Slovo Gorčina


maciju u kakvim su zabludama živjele prethodne generacije.“

Nije mi dao ni da se priberem, da štošta upi-tam, mada pravo govoreći u glavi nisam nalazio bilo kakvu razložnu osnovu za pitanje, koje bi, ako ništa drugo, barem malo poljuljalo njegovu sa-mouvjerenost. On je, opet vješto skenirajući moje iznenađenje i nespremnost, samo nastavio, goto-vo me tuširajući na kraju priče. Udario je na same postulate naučne prakse, izražavajući na taj način vlastitu zabrinutost za njenu budućnost.

Iako zbunjen, uočio sam pozadinu, razlog zbog čega se odlučio za niske udarce. Bio je nedo-voljno siguran hoće li i pored uvjerljivosti njegovo otkriće naći prođu prema naučnim krugovima, što je na neki način demonstriralo i određenu dozu nepovjerenja prema meni. Ali, kako je te večeri bio u posebnoj kondiciji, ponudio mi je zanimljivo rje-šenje.

„Ako ne vjeruješ u ovo što ti govorim, nađi dvojicu tvojih tamo. Jednom ispričaj da su to što ti ispričah nalazi jednog vodoinstalatera, a drugom da si to čuo od jednog Amerikanca, pa ćeš vidje-ti koliko je vaša naučna radoznalost upitna! Onaj prvi će, čim mu kažeš da je teorija o snu moja, za-urlat od smijeha, a onaj kome ispričaš da si to čuo od Amerikanca, uozbiljit će facu i automatski izra-ziti vlastito zanimanje za fenomen.“

Kratko je zastao, tek toliko da se ja kojim slu-čajem ne bi umješao, iako pravo govoreći, nisam ni bio spreman da bilo šta kažem, a onda gotovo slavodobitno završio.

„Ta vidiš gdje smo, da tamo preko bare zapaku-ju govno pa ga ovamo spreme, najviše njih bi, bez obzira ko su: ljudi od nauke, politike ili kulture, u toj pošiljci prepoznalo čokoladu“.

Od posljednjeg susreta sa Emirom san me pre-stao posjećivati. Nije ni čudo, jer valjalo je donije-ti odluku. Šta da uradim? Čak sam i ostatak dana lanjskog godišnjeg odmora uzeo, iako sam ga pla-nirao drugačije iskoristiti, ne bi li iznašao najbolje rješenje, kako za nauku tako i za sebe. Hvatao me bijes, jer moje misli je puno više zaokupljala moja, nego li sudbina nauke. Pitanja su se rojila poput pčela, bockajući čitav moj intelektualno-emocio-nalni sklop koji se pretvarao u jednu skalameriju.

Kako sačuvati vlastiti rejting u Institutu, po-štovanje koje sam sticao mukotrpnim i predanim

radom na brojnim projektima, ukoliko se odlučim prezentirati Emirova zapažanja? Vrijedi li zbog njegovih zahtjeva rizikovati gubitak mukotrpno stečenog statusa, pitao sam se, osjećajući da me neki unutrašnji glas naprosto tjera da nešto po-duzmem, uvjeren u suvislost njegovih opservacija koje bi morale pobuditi naučnu znatiželju, koja je vodilja svekolikog progresa i napretka čovjeka u svakom pogledu.

Vagam, a šta će pretegnuti nisam siguran, na-učna radoznalost ili moj strah od posljedica, koji, osjećam, hrani i podgrijava moja sebičnost. Osje-ćam se poput Buridanovog magarca koji je crknuo od gladi i žeđi, jer se nije mogao odlučiti hoće li prvo piti vodu ili jesti sijeno. Dijelim njegove osje-ćaje s jednom MALOM razlikom, zbog koje mi je-smo ljudi a oni životinje. Životinje su za nas ljude, kao RAZUMNA BIĆA, nedostižne kad je dosljed-nost u pitanju. Sto posto. Žalosno, ali tako je. Ne mogu da pobjegnem od ljudskog identiteta – pri-znajem da mi se ne crkaje, taman se sav naučni svi-jet srušio do samih temelja.

Znači li to da sam već donio odluku? Znači, što da se lažemo.

***

Budim se. Jutro je zaista pametnije od večeri. Kafica mi godi, razabira me, vraća u život i neka-ko sam ushićen, kao malo kad ranije. Istina, nema ni supruge sa dosadnim jutarnjim pitanjima liše-nim svakog smisla. Dobro je pa sam uzeo ostatak prošlogodišnjeg odmora. Putovanje u Veneciju se može i odgoditi. A to što sam ustao raspoložen, mogu zahvaliti samo promjeni odluke.

Postoji način da Emirovo otkriće bude razma-trano na najvišem nivou. Uz to, bez posljedica po mene i moj ugled. Ovo je definitivna odluka – odi-grat ću na Emirovog džokera. Dvojica najvažnijih ljudi u Institutu koji su, uzgred rečeno, zalutali u nauku, zalijepit će se na priču, pouzdano znam. Ispričat ću im u povjerenju da se tim pitanjem in-tenzivno bavi John Fox, poznati američki istraži-vač. To što on ne postoji, nije važno, jer ako nagla-sim ono poznati, kako bi oni sebi mogli dozvoliti bilo kakvo čuđenje a kamoli priznanje da za njega nikad nisu čuli. Nikako. Zato sam siguran da će, zahvaljujući tom nepostojećem Foxu, Emirova hi-poteza dobiti načni tretman.

Slovo Gorčina


Što se mojih pogleda tiče, sve nedoumice u pogledu Emirovih spoznaja za mene su već stvar prošlosti. Već vidim razočarane roditelje prisiljene da pojačaju budžetsku stavku za kupovinu novog

udžbenika iz Psihologije. Boga mi i izdavače, koji zadovoljno trljaju ruke. Ali šta se tu može. Napret-ka nauke nema bez novih otkrića.

Avlijska vrata Hajdarovića (Š.R.)


pod mahaNom

V jerovatno se njegov otac i majka, dok su bili momkom i djevojkom, nikada ne bi

sreli i upoznali niti se „uzeli“ i zasnovali porodi-cu, da se nije desio taj događaj. Mjesto je smjeste-no na prostranoj visoravni sa desetak zaseoka, i po sahat i više hoda udaljenih jedan od drugoga. Nije rijetkost bila da se neko rodi, proživi život i umre na jednom a da ne upozna nekoga drugoga na drugom kraju sela. Razlog tome nisu bile samo velike razdaljine nego možda još više neprekidna zauzetost poslvima na njivi i oko stoke – prvi nisu trpili odlaganje a sa stokom se moralo biti svaki u Boga dan. Oboje su poticali iz porodica sa velikim brojem članova: On – srednji od šesterice braće i četiri sestre, ona – druga od četiri sestre i isto toli-ko braće; takva su onda bila vremena: radnih ruku nikada nije bilo dovoljno.

Ćatići su bili poznati po tome što su se dosta kasno ženili, pa tako i on: u kući ja bilo dovoljno snage i za njivu i za stoku , pa mu se sa ženidbom nije žurilo. Iz rata se vratio sa ranom što ju je za-dobio kao austrijski vojnik na Pijavi u Italiji. Rana se zamirila i on ozdravio. Kuća je dobro stajala, ni u čemu se nije oskudijevalo, jeste da je bilo posla dan-noć, ali je bilo što se kaže svega i u dolu i u toru. Braća će, međutim, uskoro shvatiti da za sto-ku što se brzo množila nemaju dovoljno pašnjaka niti za brojne njihove ruke dovoljno zemlje. Počeli su se širiti kupujući komad po komad pašnjaka i dolinu po dolinu obradive zemlje.

Ali napredak Ćatića nije mogao proći bez zavi-sti i ogovaranja komšija. Kako jednih tako i drugih. No, dok se kod komšija muslimana to sve završa-valo na ogovaranju i stnim pakostima, kod komšija pravoslavaca to je išlo puno dublje i opasnije, oni su širili priču kako Ćatići pokupovaše i poklopiše sve: gledaj, koliko ih je Turaka, sjutra kada se svi ožene i osnuju porodice, to će biti čitavno novo selo, od njih se neće moći živjeti, trebali bi to ne-kako zaustaviti! Možda bi se sve – kao što to i biva najčešće – i završilo samo na traču i ogovaranju, da slučaj nije htio da jedan domaćim u selu ne naja-vi da prodaje svoje imanje: živio čovjek sam, nije

imao poroda, primakla se starost pa odlčio da da sve proda. Za kupovinu su bili zainteresirani Ća-tići ali i jedna pravoslavna porodica Petrovića sa isto tako mnogo ruku i usta a malo zemlje. Da li je, pored cijene, možda i nešto drugo odlučilo, tek nakon nekog vremena bilo je objelodanjeno da je prodavač primio od Ćatića kaparu, što je značilo da su zemlju kupili braća Ćatići.Petrovići su to doživjeli kao potvrdu svoje priče o ugroženosti od strane Ćatića.

A u to vrijeme, poslje raspada Austro-Ugarske i dolasa kraljevine Jugoslavije, rubnim krajevima Istočne Hercegovine krstarile su grupe crnogor-skih komita koji su upadali u muslimanska sela, palili stogove žita i sjena, pljačkali kuće i otimali stoku a nerijetko i ubijali muslimanske domačine na njivi, u brdu i na samom kućnom pragu. Cilj je bio da se na taj način muslimanski svijet prisisli da napusti svoju imovinu i seli za Tursku. Beograd-ski kraljevski režim na to je gledao kroz prste, ne trudeći se da se tom zlu stane u kraj. Nekažnjavani zbog svojih postupaka, oni su se dosta slobodno kretali tako da su dolazili i prolazili i kroz ovaj za-bačeni kraj, zimi rijeđe, ljeti češće.

Svraćali su samo kod komšija Petrovića čija je kuća bila na osami, okrijepljivali se hranom i pi-ćem, ponekad i prespavali, pa opet išli dalje. Upi-tani ko im je to bio u gostima, Petrovići su obično odgovarali – rođaci ili prijatelji.

Komite nije trebalo dugo nagovarati da odrade još jedna od poslova što su ih tih godina obavljali. Imali su samo jednu poteškoću – kako braću Ćati-će naći sve na jednom mjestu? Jer ako ubiju samo jednoga, one druge preostale teško će biti više stići, biće na oprezu, čuvat će se. Zato je bilo potrebno naći ih sve na jednom mjestu.

Prilika se, nakon dužeg praćenja, ukazala kada su Ćatići izašli na kolibe, u planini, daleko od nase-lja i ljudi. Ubili su ih trojicu. Na oči rođene im maj-ke koja je, začuvši pucnje, izletila iz kolibe i, čupa-jući kose, molila ih da joj ne diraju djecu na pravdi Boga. Trčala je od jednog do drugog razbojnika i,

Hasan Ćesić

Slovo Gorčina


otimajući sinove u koje su i u mrtve pucali da koji slučajno ne bi ostao živ, preklinjala:

Makni se od njega, grdnije rana onomo on dopo, ta vidiš da si ga ubio!

Jedini koji se uspio spasiti bio je otac: kao bez duše strčao je u selo i javio šta se dogodilo...

Zauvijek će ostati tajna koliko je, pored zavisti zbog imanja, pogibiji braće Ćatić „pomogla“ i mla-dalačka veza jednog od njih sa jednom od sestara braće Petrovića koja se u tom kraju doživljavala kao sramota koju je trebalo saprati i osvetiti.

Ćatići su nakon pogibije braće, došli u takvo stanje da čega je do juče bilo premalo, toga je sada bilo i previše. U kući je najednom zavladala no-koština: nakon što se i jedan od braće nije vratio iz rata iz Galicije, ostao je od muških glava samo on i najmlađi malodobni brat – premalo ruku da se obradi zemlja i sačuva stoka. Stanje je postalo još teže nakon što su se i sestre poudale: stoka se morala prodavati i smicati a zemlja ostajala neo-brađena i zapuštena. Morao se – nije bilo druge – ženiti: jedna vrijedna domaćica bi mogla pomoći da se zaustavi propadanje imanja. Ali, kako jedna nedaća nikada ne ide sama nego je prate nove, glas da bi se ženio naišao je na odbijanje i šutnju koju mu je odgonetnula jedna Elezovićka za koju je ra-nije bio siguran da bi jedva dočekala da je zaprosi a koja mu je sada, kada ju je pitao bi li „pošla“ za njega, odgovorila:

- Neću, Boga mi, sve je dobro, fin si momak i iz dobre kuće, ali će i tebe ubiti k´o što su ti ubili braću, pa kuda ću onda ja, ostaću udovica!

Za to vrijeme ona se na drugom kraju sela, če-kajući onoga pravoga, primicala i svojoj tridese-toj a da se nije udala. Sve godine, stalno u poslu u kući, na njivi, za stokom, nije ni primjetila da joj je njeno vrijeme djevovanja isteklo, te da joj se može dogoditi da ostane usedjelica a to je mrzila više no išta drugo na svijetu. Prenula se i osvijestila kada joj je jednog dana rekla mati:

- Misliš li se ti udavati, šćeri!?Strah da se neće udati bio ju je obuzeo u tolikoj

mjeri da je odlučila da pođe za prvoga koji joj se javi i zaprosi je, ne gledajući više je li to onaj pravi, onaj koga je zamišljala i o kome je maštala.

Iz nestrpljenja i prevleike želje bila je spremna da ga vidi boljeg nego što je on stvarno bio, pripi-sujući mu ponešto od svojih višegodišnjih snova i

maštanja. Tako joj se desilo da kaže „da“ mladiću koji joj se prvi javio nakon onog majčinog – misliš li se ti udavati šćeri, - ništa ga ne pitajući i ne za-gledajući ga: bojala se da mu ne nađe nešto što bi je moglo odbiti i pokolebati, a željela je da stvar sa svojom udajom što prije završi. Nije joj nevažno bilo i to što je mladić dolazio iz donjeg kraja, iz

– kako se govorilo – humnine gdje je klima blaga i ugodna, gdje rastu i zru limuni i pomorandže i drugo južno voće što je u njen planinski kraj dono-šeno kao peškeš. Zamišljala je da bi joj život tamo morao biti lakši i ljepši od ovoga njenoga ovdje, is-punjenog neprestanom trkom i radom od zvijezde do zvijezde. Nisu bez razloga na sijelu i u brdu za stokom djevojke pjevale:

Kad pogledam niz Dubrave ravne, odmah bi te ostavila mame.

Istina pjevalo se u drukčije, s visine malo po-drugljivo:

Lahko ti je poznati Dubravca,lulu puši a goni magarca.Ona je pjevala prvu pjesmu ... Na kraju doći

će, ako Bog da, i djeca koju će roditi i koja će sve nadoknaditi i poravnati.

Pokajala se već prve večeri kada su ostali sami: to joj je trebalo biti prvi put, nedotaknuta do tada muškom rukom, grozničavo je iščekivala taj trenu-tak. Kada su se raspremili i našli skupa u postelji, ona je posramljena malo zakrenula glavu u stranu da ne gleda a sve iščekujući kada će osjetiti njegovu muškost u sebi. Ali, ono što se trebalo desiti te prve noći – nije se desilo. Ništa nije učinila ni rekla, sve misleći u nadajući se da će idući put biti bolje, da će biti kako treba. Sve se, međutim, na isti način ponovilo i drugi put. Treće noći ona je pokupila svoje stvari i prešla da spava u drugu prostoriju ...

Vrijeme je provodila tako što se danju satirala od posla da se što više umori i što prije uveče zaspi i tako zaboravi na svoju hudu sudbinu...

Kada su prvi put njeni došli da je obiđu, za-gnjurila je glavu bratu u krilo i briznula u dug i grčevi plač.

- Je li tako? - upitao je brat kada se malo smirila.

- Jes'. - odgovorila je.- Spremi se! - rekao je brat i poveo je natrag roditeljskoj kući.

Slovo Gorčina


(Osamdeset i neku godinu kasnije Husein je sreo čovjeka svojih godina koji mu je rekao:

- Možda vam ne bih trebao ovo reći, ali pred kraj naših života valjda zaslužujemo da znamo istinu: vaša majka je bila udavana za moga oca!

Nakon što se malo pribrao, Husein je odgovo-rio:

- Ja jedva da išta znam o tome jer se u našoj kući koliko se mogu sjetiti ta stvar nikad nije pomenula, a i to što smo čuli bilo je izvan kuće i to više kao rekla-kazala nego kao nešto provjereno i tačno. Mi, njena djeca smo, evo, sve do sada, do ovog momenta, živjeli u uvjerenju da se taj čovjek, sada vidim da je to bio vaš otac, za koga se udala, kratko bila s njim, pa se vratila svojima, nije više ženio, mislili smo da je imao neku mahanu, neki tjelesni nedostatak ili tak nešto, jer zašto bi inače naša majka otišla od nega!?

Nato je čovjek pokazao sliku svoga oca i maj-ke. Pokazao je zatim i slike svoja dva brata i dvije sestre.

- Tačno koliko i nas – petero! - Husein nije mogao da vjeruje. – Pa, je li vam otac ikada išta o tome pričao?, zapitao je.

- Ne, nije. A vama vaša mati?- Nije, nikad.

Rastali su se uz dogovor da se opet sretnu.Ali se nisu više sreli.Nisu jer ništa drugo nisu imali zajedničko

osim ovoga čuda što ga je život priredio njihovim roditeljima a za čije objašnjenje ništa novo jedan drugome nisu imali više reći).

O nekoj novoj udaji jedva da se usuđivala raz-mišljati, to nije bilo lahko ni onda kada je bila dje-vojkom na dobrom glasu a kamoli sada kao pušte-nica, pod mahanom. Niko te nije pitao zašto i kako, glavno je bilo da si puštana, znači da nisi valjala, nisi bila ispravna, fali ti nešto. Poglede i sažaljenja i omalovažavanja osjećala je ne samo izvan nego i u svojoj vlastitoj kući, među svojima.Šutila je, radila i trpila.

Događaj sa ubistvom nevine braće Ćatića je daleko odjeknuo, pa je i ona morala za to sazna-ti. Čula je i da se jedan od njih spasio, ostao živ. I,

ostim tuge i žalosti, ništa joj drugo u vezi toga do-gađaja nije padalo na pamet, ponajmanje da bi joj baš taj preživjeli mogao biti onaj njezin pravi, onaj suđeni. Sve do jednoga dana kada su joj ocu Zuki uveče bahnula dvojica starijih ljudi i zametnula razgovor o koječemu a najviše, naravno, o teškom seljačkom životu, bila velika suša i bezvodica, usje-vi podbacili i žedna stoka samo što nije pokrepala. I sve tako uz kahve koje im je ona pekla, praćena njihovim ljubopitljivim pogledima. Osjećala je da ova dvojica nisu došla ocu samo radi kahve i obič-nog razgovora, moralo je tu biti još nešto što ih je dovelo. Nakon što je još jedanput nasula kahvu u fildžane, prinijela drva i podstakla vatru na ognji-štu oko koga su sjedili domaćin i gosti, izašla je i stala iza vrata. Razgovor unutra je i dalje trajao, da bi u neko doba jedan od gostiju podigao glas:

- Evo, vala, Zuko, mi došli a ti nas ne pitaš zašto smo došli?

- A zašto, dobrina vas meni donijela i s razlogom i bez razloga? - zapitao je otac dobrodušno.

- Ti, Zuko, znaš naše Ćatiće i šta se snjima dogodilo, tuga i žalost da se to opisati ne može. Izgiboše ljudi ni krivi ni dužni na pravdi Boga! Ali, etom hvala Bogu, jedan je uspio pobjeći i ostati živ. Vrijedan i čestit momak a i sam znaš iz kakve je dobre kuće.

- Znam, sve znam, sve sam čuo - potvrđivao je otac.

- Pa, eto, on je momak za ženidbu, a mi smo čuli, i nije da smo samo čuli, nego, evo, i vidimo, ti imaš ovu lijepu i vrijednu devojku, pa smo mislili... A mladić je - opet će gost - čestit i ne bi se pokajala sigurno.

Kada je otac rekao:- Ako ona hoće, ja joj neću braniti, pitaćemo je - onaj drugi što je do tada šutio, naglo je ustao i pošao vratima: ona se brzo sklonila i našla u poslu oko drva kojih je stalno trebalo da bi se održala vatra na ognjištu. I, dok je slagala drva sebi u naramak, ovaj joj je prišao s leđa:

- Nemoj ti - govorio joj je - da jadna nijesi, da ne bi pošla: mladić je čestit, iz dobre familije,

Slovo Gorčina


dobro imanje, u kući i pred kućom svega i svačega, nećes se pokajati!

Nije imala puno vremena za razmišljanje. Zna-la je da će – čim sada uđe – morati odgovoriti sa da ili ne, pa je – da dobije na vremenu – dugo sku-pljala i slagala drva, da bi ih – na čuđenje čovjeka koji je stajao pored nje – ispuštala na zemlju, pa ih rasute opet skupljala i slagala sebi u naramak. Ne poznaje ovoga kao što nije ni onoga, istina onoga prvoga je – prije nego što će poći za njega – vidjela bar jedanput, ovoga – ako pođe – neće ni jedan-put. A i šta je imala od toga što je i onoga prvoga vidjela kada se s njim sve tako završilo!? Opet ide u nepoznato i neizvjesno, kako su mu braću ubili mogu ubiti i njega, pa šta će, kuda će onda, ostat će udovica! S druge strane ako ne prihvati, ako sada ne pođe, možda joj se više nikada neće pružiti pri-lika da se uda. U njoj se tada opet budio i hvatao je onaj njezin stari strah da će ostato usedjelica cije-loga života, teret sebi i svima oko sebe. Usedjelica! Ne, samo to ne: bolje udovica, nego nikada ne osje-titi ljubav, nikad ne imati svoga čovjeka, svoj evlad, svoj život – prelomila je u sebi i odlučila: hoću, pa šta bude! A biće dobro, uzdati se u velikoga Boga samilosnoga kome se ona svesrdno moli i svaki dan klanja!

Ušla je sa naramkom drva u kuću i, ne čekajući oca da je pita, odmah s praga rekla:

- Hoću, babo!

Kada je uskoro kretala od roditeljske kuće, neko od svatova ko je poznavao dobro i jednu i drugu stranu, primakao joj se i došapnuo:

- Ništa se ne boj, nije ni on bez mahana.

- Neka ih ima... odgovorila je glasno a sebi u njedra tiho promrmljala - i stotinu samo neka mi je zdrav.

Kasnije ona će saznati na šta je svat mislio! On je bio taj koji je imao vezu sa jednom od sestara

Petrovića. Veza je trajala dugo, djevojka je zatrud-nila, trudnoću sakrivala, na kraju se krišom poro-dila i dijete udušila i zakopala u šumi ... U jednom trenutku, dok je trudnoća inovjerne djevojke na-predovala a od djevojaka koje su mu prosili redov-no stizale odbijenice, osmijelio se i prvo sebi, pa onda majci rekao:

Što ja ne bih oženio Cvijetu? Ništa joj ne fali: lijepa, zdrava, vrijedna a još uz to nosi moje dijete!?

Mati mu je odgovorila:

- A šta bi na to reko naš svijet, moj sinko!?I dodala:

- Ti k’o da si zaboravio šta su ti braći uradili!?

Udali su je na dalek kraj gdje niti je ko nju po-znavao niti ona koga. Na dan njenog odlaska za-metnuo se sa sjekirom preko ramena i kao da će sjeći drva otišao u šumu, da bi otuda gledao kako je svatovi odvode. Stajao je pored male, jedva pri-mjetne, humke prekrivene opalim lišćem i kao vuk u sebi zavijao:

- O, Bože! Zašto ovo!? Kako ovako!?

Sada je, imajući iskustva i držeći da se razumi-je u te muško-ženske stvari – kada su kasno u noći ostali sami i on joj počeo driješiti dimije a ona opet zakrenula glavu da ne gleda šta joj on radi – pomi-slio: srami se kao da joj je prvi put.

Ali se prevario.Na postelji je ugledao rumeni trag krvi.

- Pa, ti, izgleda nijesi... prije mene...? – primijetio je.

- Nijesam k'o što vidiš - odgovorila je.- Je si li zato otišla od njega? - priupitao je.- Jesam - odgovorila je opet kratko - bolje da ne pričam.

To je bilo sve što su jedno drugome rekli te svoje prve bračne noći. On ju je grlio i milovao a ona plakala – od sreće.


maLe ideje veLiKih LjUdi

K ad je zazvonio telefon bio sam u polusnu, tako da sam se javio ne znajući ko me

zove. Čekajući odgovor na moje zamršeno molim, pokušavao sam se iskoprcati iz mreže sna i budan primiti k znanju ono što mi je želio saopštiti neko ko se nalazio u tom trenutku s druge strane tele-fonske linije. Ubrzo sam čuo glas: „Najprije se izvi-njajem što sam te možda probudio!?”, na što sam zatečen odgovorio „Ne, uredu je, izvolite.” Odmah nakon prve rečenice prepoznao sam mu glas. Bio je to on, Vođa. Na samu pomisao da me zove u ove kasne sate, naglo sam skočio iz kreveta i u skoku sa sebe zbacio, kao što se zbacuje plašt, san. Nisam znao šta reći, mozak mi je jednostavno bio zablo-kirao, i to iz dva razloga: 1. Bio sam uzbuđen što me zove lično on i 2. Znao sam da se radi o nečemu velikom, dok me zove u ove sitne sate. Nastavio je jednoličnim tonom: „Mislim da je došlo vrijeme. Sutra ujutro ćemo se sastati kod Crnog u podrumu. Molim te da nikome ne govoriš, jer neće svi doći na sastanak. Odabrao sam samo najpouzdanije”. Zvučao je krajnje ozbiljno, što je u mojem glasu izazvalo blago podrhtavanje: „Čast mi je što ste i mene svrstali u tu grupu. Hvala vam”, nekako sam uspio izustiti. „Nemojte mi se zahvaljivati, vi ste to zaslužili. Vidimo se ujutro, sastanak je zakazan u sedam i trideset”, na što sam mu se ja opet zahvalio i potvrdio da se vidimo na sastanku.

Kad sam spustio slušalicu, preplavio me je osjećaj nesvakidašnjeg zadovoljstva. U stomaku sam osjećao onu slatku bol, bio sam sretan do te mjere da se ta ista bol oko jedan i petnaest pretvo-rila u blagi proliv. Ostatak noći sam proveo budan. Osjećao sam kako se bliži trenutak koji sam već dugo iščekivao, trenutak u kojem će ovaj grad ko-načno postati ljepše mjesto, a ja ću u svemu tome učestvovati. Jednostavno je tu noć u mojoj sobi mirisala revolucija. Jutro sam dočekao žvaćući vla-stitu sreću.

Ugasio sam alarm u pet do sedam, kako ne bi probudio majku i kako bih izbjegao davati objaš-njenja gdje odlazim tako rano. U sedam i deset sam bio spreman, do Crnog mi je trebalo nekih desetak

minuta umjerenog hoda. Ulice su bile puste, tako da nisam strahovao od radoznalih očiju slučajnih prolaznika i njihovih mogućih pitanja gdje sam se to zaputio, što bi moglo ugroziti plan s kojim sam se ubrzo trebao upoznati. Sreća koju sam nosio još od protekle noći nije jenjavala, čak suprotno, iz trenutka u trenutak bivala je sve većom, a srce je udaralo sve brže i brže kako sam se približavao mjestu sastanka.

Pred kućom me je dočekao Crni, bio je uz-buđen. Nakon što smo se rukovali, snažno me je zagrlio i poželio mi puno sreće u predstojećim vre-menima. Tiho mi je rekao (osvrćući se sumnjiča-vo) kako on misli da je osvanuo dan kada ćemo ući u historiju. Ja sam rekao kako i ja isto mislim, i da svijet od danas neće više biti isti, bar ne za nas, s čim se on složio, zagrlivši me još jednom.

U podrumu u staroj funuri je gorila vatra, bilo je više nego ugodno. Na sredini te male prostorije je stajao četvrtasti sto i oko njega uredno raspo-ređene četiri drvene stolice. Tu mi je srce jedno-stavno nekoliko puta preskočilo, jer sam shvatio da spadam među trojicu Vođinih najpouzdanijih sljedbenika. Ne mogavši obuzdati sreću opet sam poljubio Crnog i pozdravio ga našim pozdravom. On se samo nasmijao, u potpunosti smo se razu-mjevali. Na jednom zidu prostorije, razapeta izme-đu četiri čivije, stajala je zastava naše organizacije koju je dizajnirao naš Vođa. Na zastavi je ponosno stajao neki stasiti beg, doimao se kao da moli. U desnoj ruci je imao srp, a u lijevoj čekić, što je sve skupa zahtijevalo strahopoštovanje.

Vođa se zajedno sa Jusufom pojavio tačno u se-dam sati i dvadeset i devet minuta. Na ulasku su nas toplo pozdravili, rukovali smo se, a zatim i izljubili. Nakon što je on zauzeo svoje mjesto, sjeli smo i mi. Iz torbe je izvadio zelenu fasciklu na kojoj je, preko neke druge naljepnice, bila zaljepljena naljepnica sa istim motivom kao i na zastavi. Nakon što ju je otvorio, započeo je: „Vi znate da je za potpuno ra-zumjevanje naše ideje, osim čvrste volje, potrebno i nešto što je stvar čiste genetike. Hoću reći da je za obnašanje određenih funkcija u našoj organizaciji,

Almin Kaplan

Slovo Gorčina


a tu mislim najprije na čelna mjesta, potrebna ta genetska predispozicija.” Tu nas je sve upitno po-gledao, pa ponovo nastavio: „Svi moji sljedbenici imaju čvrstu volju da to budu, što je takođe jedan od uslova, ali vi imate i ovo drugo, imate tu uređe-nu predispoziciju, stoga i jeste danas ovdje. Pozvao sam vas da zajedno, danas, ovdje, u podrumu, na-pravimo taj prvi historijski korak. Sve pojedinosti o našim operacijama ću držati u strogoj tajnosti, a od vas očekujem maksimalno raumjevanje i lo-jalnost. Sada bih zamolio Jusufa da vam se obrati.” Jusuf je već bio spreman i, nakon što mu je Vođa odobrio, počeo je govoriti nešto tišim glasom:

„Dragi prijatelji, dragi revolucionari. Ovaj dan sam usnio još prije tri godine, kada mi je u snu šapnuto da će se pojaviti on (pokazao je na Vođu) i da će me povesti na put kojim koračaju samo pravedni. Zato mu se ovom prilikom zahvaljujem što mi je svojim bjelosvjetskim iskustvom proširio vidike. A sada da pređemo na stvar. Kao što znate, od našeg osnivanja, odnosno od dana kada je njegovo svi-jetlo lice (opet je pokazao na Vođu) obasjalo ove naše zaboravljene krajeve, prošlo je već dosta vre-mena, pa u skladu s tim naš Vođa je odlučio da poduzmemo neke konkretnije mjere i otpočnemo sa relizacijom naših ideja. Dosadašnja naša djelo-vanja su se zasnivala na analizi postojećeg stanja, kao i mentaliteta ljudi koje trebamo povesti u neko bolje sutra, a što je bilo neophodno učiniti prije ovog, za mene velikog, historijskog sastanka. Zato ću vas ovdje u ime našeg Vođe, naše organizacije i naših ideja upitati (gledao je u mene i Crnog) je-ste li spremni žrtvovati čak i vlastite živote za bo-lje sutra svih nas?” Bez razmišljanja sam najprije ja odgovorio i klimnuo glavom potvrdno, a zatim i Crni. Crni je pitao Vođu je li potrebno na neki način prisegnuti, na što je on odgovorio da nema potrebe i da nam već dovoljno vjeruje. Nije me bilo strah, iako sam pristao žrtvovati vlastiti život, jer sam znao da se na ovom putu isplati čak i umrije-ti. Zatim je Vođa ponovo preuzeo riječ: „Večeras ćete vas dvojica (mislio je na mene i Crnog) otići na benzisku pumpu u naselju Hodovo, sjest ćete u caffe bar koji se nalazi na toj pumpi i čekati. U dvadeset sati i deset minuta će se na vratima poja-viti čovjek kojemu ćete prići i pozdraviti ga našim pozdravom. Daljnje upute ćete dobiti od njega. Na Hodovo treba da se uputite sa tvojim kombijem

Crni, jer ćete od čovjeka preuzeti pošiljku. Jeste li razumjeli?” Na to smo ja i Crni u glas dodali kako razumijemo. Nakon satanka smo pili kafu, čavrljali o nevažnim stvarima i oko podne se razišli. Ja sam se dogovorio sa Crnim da krenemo u devetnaest sati, jer bolje da mi čekamo pošiljku nego ona nas. On se složio.

Dan sam proveo drincajući, a kako je vrijeme odmicalo, sreća je u mojim grudima rasla. Znao sam da ćemo ja i Crni večeras prevesti nešto što je od velikog značaja za našu revoluciju, ali isto tako sam znao da to nije i ono najveće, već će to biti samo početak. Izbjegavao sam majku kako me ne bi pitala jesam li kanio igdje večeras, jer ne volim joj lagati a radi se o strogo povjerljivim informaci-jama. Spremio sam se oko šest i trideset i odlučio čekati u svojoj sobi. Sjedio sam pored prozora i pu-šio. Gledao sam u nebesa. Bilo je vedro i čudesno. Zvijezde su bile razasute tako da je nebo izgledalo kao hartija ispisana nekim meni nepoznatim pi-smom. Znao sam da ih i on sada gleda i vjerovatno iz njih čita našu sudbinu.

Crni se pojavio u pet do sedam i ja sam se us-pio izvući a da me majka ne primijeti. Na pumpi smo bili u sedam i dvadeset i pet, sjeli smo i naru-čili čaj. Nismo mnogo razovarali, bili smo okupi-rani vlastitim mislima u koje jedan drugom nismo htjeli barkati.

Tačno kao što je Vođa rekao, jedan čovjek je ušao u caffe u dvadeset sati i deset minuta. Upra-tivši ga, obojica smo se digli i krenuli prema njemu. Pozdravili smo ga našim pozdravom, a on je otpo-zdravio. Bio je to omanji tamnoputi čovjek, čiji su brkovi odavali dušu okorjelog kamiondžije. Rekao je da mu se žuri i da odmah moramo obaviti po-sao. Ja sam se s njim uputio ka njegovom kamionu, a Crni je otišao po kombi. Otvorio je vrata bijele hladnjače i popeo se u mrak karoserije. Crni je pri-tjerao kombi kako bi pošiljku preuzeli što brže. Iz mraka svog kamiona nam je dodavao nešto umo-tano u crne najlon vreće, što smo mi bez pogovora (vrlo pažljivo) primali i slagali u naše vozilo. Pošto to nešto nije moglo stajati uspravno, slagali smo po podu kombija jedan smotak do drugog. Kad je po-nestalo prostora, slagali smo novi red i tako sve do četvrtog reda. Nakon što smo završili, kamiondžija je rekao da je to to i poželio nam sreću. Na rastan-ku sam ga upitao je li ima neko ograničenje brzine

Slovo Gorčina


iznad koje nije dozvoljeno voziti teret koji je sad bio u našem kombiju, na što me je on samo pogle-dao i odmahnuo rukom. Zbunjeni smo se zaputili natrag ka Stocu.

Kad smo se spuštali niz stranu u Popratima, meni je zazvonio telefon. Bio je to Vođa. Pitao me je li sve uredu, a ja sam mu odgovorio kako smo već blizu Stocu i da je pošiljka u kombiju. Rekao je da je dovezemo do njegove kuće.

Na ulazu u njegovu avliju čekali su nas on i Ju-suf. Kombi smo na Vođin znak utjerali do samih vrata podruma njegove kuće. Jusuf je otvorio vra-ta podruma, odakle nas je zapuhnuo miris osoke. Vođa je ušao unutra, a Jusuf je ostao na vratima. Nakon nekoliko minuta se začuo Vođin glas, re-kavši nam da možemo početi sa istovarom. Ja sam dodavao Crnom, Crni Jusufu, a Jusuf Vođi kojeg mi nismo mogli vidjeti. Nakon što smo završili sa

istovarom, Vođa nas je pohvalio i rekao nam da smo sad slobodni i da možemo svojim kućama če-kati nove zadatke.

Sutrašnji dan sam proveo u nedoumici. Mislio sam da ćemo operaciju dovesti do vrhunca u što skorije vrijeme. Interesovalo me je šta se nalazilo u tim vrećama koje smo prevezli. Bio sam siguran da je i Crni o istom razmišljao, ali se, baš kao i ja, nije usuđivao nazvati i to podijeliti sa mnom.

U večernjem dnevniku se pojavio Vođa. Kad sam ga ugledao, srce mi je zaigralo, znao sam da će govoriti o nečemu čega sam i sam dio. Govorio je o akciji koja je taj dan provedena u Stocu, u kojoj su građani Stoca posadili tri stotine sadnica brdskog šipka. Tad mi se u glavi sve razbistrilo: posadili smo šipke na kojima će jednog dana, za svakog od nas, izrasti po jedan šipak.

Slovo Gorčina


Muhamed Elezović

PROLAZNOST

Kada sam se prvi put sudario sa zemljomSkočio sam u pretvorio se u planetuKucnite me sada samo malim prstomOdsjočit ću I nestat će me.

VUČIJA AVLIJA

Čovjek i pas prolazeKroz crveno na semaforuPolicija mirno posmatra Ali ne reagujeZnaju oniKojem čoporu pripadajuNeposlučna braćaOni ne raspoznajuBoje u nebeskim sudnicamaSvoj mrak dijeleSa zvijerimaDresirani suU specijalnim školamaNaučeni Od koga da bježeI kome Da se klanjajuPas je pobjegao Iz zavežnjaČovjek sa stratištaIste su sudbinePosljednji azil im jeVučija avlijaSvoju pravduIspod sinije dijeleBez roka i računa.

JEDNA SUZA

Noć izdajicaNa glavu mi sjelaČekam da se razdaniJutro počešlja crveno sunceSlijepci otvore prozorePlava zavjesa zatreperi

Slovo Gorčina


Budim se sa jednim okom otvorenimI jednom suzom Za budućnost.

Halid Bulić

TELEVIZIONAR

OsjećamSve da znamI promaći mi ne moguNi afere ni aferimiNi poroci ni prorociNi sve te laži u sjajnoj ambalaži

Znam cijene nafteKrviMesaHljebaSunce s prognozeMršti li se ili smijeBrodolome u trećem svijetuSvježe definicije Demokracije

Budim seBožeSvaki dan luđi

Liježem noćuSve višeTuđi

Slovo Gorčina


SLATKA SMRT

Pinokio je izgorio od ljubaviDoslovnoJerSlutio nijeDa kobno će mu bitiLjubovanje Prvo

I da vatra lahko bukneZbog dugotrajnogTrenja drvetaO drvo

I dok je gorjeloDrveno muSrceVrištao jeDa mrzi

I ženuI ĐepetaI prokleta dlijetaKojim mu jeIščupaoRebro

ZačudoNos mu je rastaoKao da bježi od vatre

STEĆAK VELIKOG VOĐE

Jedna zastava je na meniOstale su na pola koplja

Osim onih koje gore

Zašto li sam živio

Slovo Gorčina


Faruk Šehić

DAN OSLOBOĐENJA

There are heroes in the seaweedThere are children in the morning...

Leonard Cohen Suzane

Šetao pješčanim žalom dugim nekoliko kilometara. Ljušture školjki su rabarušeno označavale granice plime. Većina ih je ličila na glave aliena iz Osmog putnika. Atlantik je zapljuskivao francusku obalu.Vuče na tautologiju koja to nije. Zapljuskivanje je sretno ponavljanje talasa i blagost klime. Prepoznao sam isprani indigo dagnji zabijenih u pijesak poput šljemova kosmičkih liliputanaca. Ljudi su rastrčavali pse pored okeana. Vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima.Tu su se nekad iskrcavali Amerikanci i Englezi u Prvom i Drugom svjetskom ratu. U zaljevu je 1940. potopljen britanski ratni brod H. M. T. Lancastria s 4.000 mornara i engleskih civila. Zbratimljene zastave vijore na gordim jarbolima. To su rijetke zastave koje mi se ne gade. Poštovanje je jedina riječ koju mogu osjećati. Zamišljam američke ratne brodove u zaljevu u centru Saint-Nazairea. Prijeteću sivu boju čelika koji je odlučio braniti svijet od nacizma. Tu je bio i USS Saratoga, čijem sam se imenu kao dijete divio. Riječna voda razblažuje miris okeana.Puše jak vjetar s pučine, pod mojim nogama hršću oklopi mrtvih školjki. Danas je Dan oslobođenja Francuske od njemačke okupacije. Vijenci su položeni ispred spomenika poginulim vojnicima i hrabrim francuskim civilima. Na otvorenom okeanu klize teretni brodovi. Boja valova je mutna, biblijski metaforična, jer tu rijeka i okean postaju jedno. Pijesak na žalu stvrdnuta mokra kora. Atlantski vjetar je raspirivao maštu u svim pravcima. Volim bih da me neko zovne imenom. Da vjetar donese moje ime Faroukh, kako ga pišu Arapi i Francuzi. Da konačno nekom pripadnem. Da se vežem za novo mjesto. Pustim mornarsku bradu i lovim sitnu plavu ribu mrežama iz čamca što kašljuca paru i naftu. Sarajevo je daleko od mene. To je teška i mučna ljubav, ovisnost i opsesija koje su skoro tjelesne kao dragi ožiljci iz davnih bitaka. Sad se osjećam kao kilometarski široka Loara što se ispod moje terase ulijeva u Atlantik.Spajam se sa slanom vodom žedan širine okeanaSamo me zvuk krckanja školjki pod nogamaVraća u zbilju vjetrovitog AtlantikaSlobodan sam da živim vječnoIli da istog ovog momenta umrem bez trunke kajanjaSa dva ljudska života nataložena u sebiZa trenutak mi je to u glaviZastanem, i onda nastavim koračati pješčanim žalomKao da se nikad ništa nije desiloRatovi su privremeno zaboravljeniZato se predajem ogromnom talasu koji se diže iz srca planeteKoji prolazi kroz riblje oči i ljudske eritrociteKoji naveče šumori kroz lišće mekanih biljakaI pretvara me u slavuja, neuglednu pticu, koji pjeva ovu pjesmuO melanholiji nepregledne obale – dječijim dvorcima od pijeska prepuštenim rukama atlantskog vjetra, šnali u kosi pirgave djevojčiceO pobjedama i dnevnim porazima

Slovo Gorčina


O nezadrživoj radosti u grudima zbog koje sam spreman goloruk poginuti na juriš za najbezazleniji idealTa radost što je u meni izaziva pomisao na djetinje sladak miris tvoje kožeTad bih dvostruko oživio zajedno sa svim mornarima koji će izroniti iz bjelosvjetskih morskih dubinaJa, mornar, koji se nikad nije odlijepio od kopna, biću svoj na svomePredvodnik ugušenih, raskomadanih i ugljenisanih u gorućoj nafti ratnih brodovaMornara koje su ajkule vukle sa sobom u vrtoglavo plavetnilo puno mjehurića zrakaI onih sakatih sa dugim bradama od morskih trava, njih je more uzelo pod svojeKojima je krljušt počela rasti na koži, a ruke se pretvarale u fokina perajaTakve bih morske kentaure vodio na kopno, u konačni proboj prema svjetlostiČudno je kakvu snagu patnja može dati čovjeku, to poniženi najbolje znajuProleteri mora, pijanice i razbojnici, mladi američki marinci na putu za Normandiju – povraćajući od straha pred iskrcavanje iz desantnih čamacaU uniformama koje će im postati mrtvački povojiTakve bih volio voditiU bitku nad bitkama, u uskrsnuće na zelenoj travi pod vedrim nebomBez salvi brodskih topova teških kalibaraBez urlika aviona, i meteža protivavionske vatreBez sjenki podmornica koje iz aviona liče na duge južne antarktičke kitoveSamo bi krhki padobrani maslačaka lebdjeli zrakomČudno je kako patnja može izobličiti čovjeka, dati mu atomsku snagu i volju da sve preživiSve te sitne kopnene bitke koje smo preživjeli, izranjavani, obogaljeni, i silovani u muške dušeSve sićušne poraze koji su me ojačali, tu dnevnu dozu kukute koju sam ispijao više nego Krist na križuČudna je činjenica da ti bol postane sastavni dio tijelaNa atlantskoj obali Francuske, na krilu vjetra što me nosio pješčanim žalomVidio sam svoju buduću ljubav, atletsku ženu crvene kose i zelenkastih očijuMorsku sirenu krunisanu algamaDo tada ću voditi nadute mornare, križance ljudi i morskih zvijezda, dobijati zaboravljene izgubljene bitke, preispisivati povijest u korist poniženih i ubijenihDok ne ugledam morsku površinu odozdo, umoran i pospan, propadajući kroz modrinu kao plankton osvijetljen sunčevim snopom, prepuštajući se raširenih ruku, s dlanovima vječno probodenim harpunima skovanim od ljubaviDok nas more ponovo ne sastavi.

Slovo Gorčina


OKEANRIJEKA ILI OBRATNO

Mogu misliti o Loari šta hoćuDa je veća od nebaDa predstavlja nebo za sebe, vodeno utočište za arhetipska stvorenjaDa se ulijeva u okean, i da se Atlantik ulijeva u njuProdirući slanom vodom duboko u kontinentVjetrom bičevano to je Atlasovo more More onog boga koji je bio kažnjen da na svojim leđima nosi zemljuIli nebeski svod, zavisno od verzije mitaZeus ga je kaznio jer je bio na strani Titana u ratu protiv olimpskih bogovaNije ga bacio u Tartar, bezdan dublji od svega što mašta može smislitiNego je dobio kaznu da nas nosi na plećima(Ko poznaje odvratnost ljudske prirode, zna da nema veće kazne)Stoji mi pred očima, zelen kad nema vjetraPrljav kad se digne buraTad ribari zabijaju rukohvate dugačkih štapova u pješčano žalo loveći jeguljeŠetači u kapuljačama, oborenih pogleda, bore se protiv vjetraOva poetska rijeka i poetični okeanVeći su od svega što sam ikad vidioVodene grobnice za ljude i brodoveHiljade civila i vojnika leže na dnu zaljeva u Saint-NazaireuCijela jedna podvodna Srebrenica je tuRahmet joj duši u svim svjetovimaDanas na obali vjetar oblikuje pješčane dineUklanja tragove nevinih stopalaSjenke zmajeva vratolomno jure pijeskomPlime i oseke na žalu ostavljaju desetine hiljada školjkiPokretni mauzolej lomljivih oklopaMogu misliti o Atlantiku šta hoćuDa je veći od čovječanstva i zbira njegovih snovaKad budem daleko od njegaPoštovaću ga još više, to je more kažnjenog bogaKoji može isprati žalost svijetaPotopiti ratove i nevoljeOživjeti ljudske nadeSamo jednim talasomJednom suzom zauvijek odbačenog bogaTu, na obali Atlasovog moraPokriću se pijeskom kao raskriljenim novinamaNa kapke staviti crne školjkeBez suvišne magije riječiOkean i rijeku spojiti u jedno.

Slovo Gorčina


Orhan Tikveša

SUŠA

Kamen sivi U krištavo bjelilo prelazi

Škrti oblaci Trčkaraju nebom

Slab vjetar Zvoni dinarikama drače

Sasušeno bilje Hršti pod nesigurnim nogama

Zemlja prštiPod pogledom žednim

Suhi mirisDoseže do mozga

Ništa se ne zeleni

Negdje se čuje klokot vodeU podsvjesti

Krivi se slikaI zemlje I nebaSve hoće kao da ispari

Oči si mi bile Potpuno zeleneSkoro

KUĆA I

Okresano je drvo Oklesan je kamenOgrađeno ognjištePotaknuta vatruKremenom

Slovo Gorčina


I Sve postadeZdrobišteVremenom

II

Kuće postadoše slojeviteČovjek obremeniZdrobište posta veliko

III

Kuće preseliše U ravnice

Ogromne sU

Zdrobište preseli UČovjeka

SMRT

Smrt je riječ od četiri slovaAli kojaTa slova su Strah MrakRaka iTiTi strahuješ Od mraka I rakeTi raka si Od straha I mrakaRaka punaMraka i strahaI tiK’o svijećaSagorijevašU njojTrudeći se da daš što više svjetla

Slovo Gorčina


PROGRAM

Petak 14.9. 2012.19:30 Gradski park Svečano otvaranje: Danis TanovićRecital poezije Maka Dizdara: učenici stolačkih škola20:30 Radimlja Recital poezije Petra Gudelja (izbor poezije Almin Kaplan)Režija: Tanja Miletić-Oručević Poeziju govore: Robert Pehar i Igor VidačkovićDodjela književne nagrade Mak Dizdar mladom pjesniku

Subota, 15.9. 2012.10:00 Šarića kuća Otvaranje izložbe slika Društva umjetnika MostaraPrigodna riječ: prof.dr. Mirsad Begović11:30 Šarića kuća Okrugli sto o stećcima18:00 Makova hiža (u saradnji sa Fondacijom Mak Dizdar)Koktel druženje18:30 Izložba o stećcima19:30 Recital natpisa na stećcima Natpise govori Nedžad Maksumić20:30 Bašča Gradske kafaneMonodrama Međuigre od 0 – 24 Zijah Sokolović

Nedelja 16.9.2012.10:30 Locco barPoetsko jutro s Gorčinovim pjesnikomPromocija zbirke pjesama Pozdrav iz Sunčanog Hemoroida Mite Travara (prošlogodišnji dobitnik nagrade Mak Dizdar)O poeziji Mite Travara govore: književnik Stevan Tontić i prof.dr. Alija Pirić

Slovo Gorčina


12:00 Šarića kućaPromocija knjige Kameni spavač Maka Dizdar i ruska književna avangarda mr. Adijate Ibrišimović O knjizi govore: prof.dr. Nazif Kusturica i doc.dr. Sanjin Kodrić18:00 Šarića kućaPromocija knjige Književna prošlost i poetika kulture doc.dr. Sanjina KodrićaO knjizi govore: prof.dr. Alija Pirić, doc.dr. Dijana Hadžizukić i prof. Orhan Tikveša20:00 Bašča Gradske kafaneMonodrama Ćorkan, Haris Burina

FEDERALNO MINISTARSTVO KULTURE I SPORTA

Slovo Gorcina 2012

Documents

Transcript of Slovo Gorcina 2012