Slatki snovi - Miha Mazzini.pdf

8/9/2019 Slatki snovi - Miha Mazzini.pdf

1/174


2/174

Miha MazziniSlatki snovi

Naslov izvornika:Miha Mazzini Kralj ropotajočih duhov


3/174

Svi likovi, mjesta i događaji potpuno su izmišljeni i svaka sličnost sa stvarnimosobama, mjestima i događajima slučajna je i nenamjerna.


4/174

Prsti mi klize po pločama i razmiču ih.Malčice, samo djelić fotografije ili natpisa - dovoljno da ostali dio omota izvučem

iz sjećanja. Brzo ga zamjenjuje nova slika, ponekad i djelić glazbe, riff gitare, vokalnaraza.

"Light all the fires..." Natrag. Izvlačim ploču i gledam je. Jako progutam slinu.Osvrnem se po trgovini. Police pune vinila, iza pulta balavica s čiroki frizurom

lijepi kodove s cijenom na hrpu koje se netko upravo odrekao.“He is a king and he wants to go home...”Moja prva ploča. Imao sam dvanaest, to znam.U tom se trenutku pitam kako je moguće da moje prvo sjećanje na život nije lice ili

događaj, nego omot? Zar se ne sjećam ničega drugoga i zar je sve što sam pokupio u

rvih dvanaest godina samo omot njemačke kompilacije T. Rexa?Silovit poticaj povuče mi ruku prema dolje - omot želi biti gurnut natrag, međuostale.

Zaboravi!Moram stisnuti zube, oduprijeti se i - još uvijek ne znam zašto - okrenuti ploču i

ročitati naslov pjesme koja mi zvoni u glavi. King of the Rambling Spires Ali... Spires? Zar to ne znači duhovi? I Rambling? Je li moguće da sam cijelo

vrijeme živio u zabludi? Svaku ploču koja mi je došla u ruke znao sam napamet; svaku

sam riječ provjerio u rječniku, više puta. Kako sam mogao pogriješiti čak dvije, još k tomu slabo korištene i neuobičajene.

Ugledam djeliće nepovezanih slika: elegantnu smrt u fraku, bez glave; pogaženog anđela kojem se ispričavam; tijela iskrivljena u twistu; protezu koja se skriva u tamnimkutovima i čeka novu žrtvu; sasušenu ruku kako polako puže iz groba; na kraju kažiprst krem boje na brzinomjeru i njegovo treperavo prolaženje preko broja trideset.

Zajeb. Sa svojih četrdeset u samo jednom trenutku otkrivam izgubljeno desetljeće.asno mi je: ako sam želio preživjeti, jednostavno sam se morao uspavati i gledati na

svijet kao da su svuda oko mene samo


5/174

Miha Mazzini

Slatki snovi

verzija: 4.89

sa slovenskog prevela Janja Pogačnik


6/174

They fuck you up, your mum and dad.I hey may not mean to, but they do.I hey fill you with the faults they had

And add some extra, just for you.

Philip Larkin

Zajebavaju te mama i tata./ Ne namjerno, ali ipak./ Pune te svojim greškama/ idodaju još neke ekstra, samo za tebe.


7/174

EGON

Ovo sam ja, Egon. Imao sam dvanaest godina i bio najsretnije dijete na svijetu.

Ista rođendanska slika ponavljala se već četiri godine, iako dobrom promatraču, kaošto je govorila mama, već na ovoj neće promaći najave strašnih sabotaža koje su mikasnije unakazile tijelo i lice do te mjere da me se više nije isplatilo fotografirati.

Na moju nepomućenu sreću legla je samo jedna sjena: nisam imao gramofon.Od svih koje sam poznavao, mogla mi ga je kupiti samo Nona. Ali njoj su desetljeća

molitvi toliko popravila sluh da je slušala pjevanje anđela na vlastite uši i nisu joj trebalamehanička pomagala.


8/174

NONA

Godine 1910. Nona se nagnula kroz prozor i ugledala zgodnog muškarca u crnoj

odjeći kojem su pomoćnici držali raširen ogroman list papira, a on je pogledao nekamogore, prema nebu i onda u istom smjeru pokazao još i prstom.

Moja je baka mogla samo reći:“Ovaj će muškarac biti moj muž!”Tek je kasnije saznala da je vidjela talijanskog arhi-irkta koji je u selo došao zidati

crkveni zvonik.U ta se vremena žena nije smjela sama obratiti budućem mužu. Noni je priskočilo u

omoć nešto što je tada još nazivala slučajnošću. Stigao je cirkus i u nedjelju je bila prvaredstava. Žongleri, gutači vatre i akrobati pokazivali su svoje vještine unutar malene

arene, posule piljevinom i okružene ogradom od šarenog platna. Na velikim jestepenicama sjedilo čitavo općinstvo, sređeno, u najboljoj odjeći.

Nona nije mogla skinuti oči sa svojeg izabranika koji je na suprotnoj stranirazgovarao s pomoćnicima i izgledao kao da mu je predstava, koja putuje porovincijalnim mjestašcima i selima njemu tuđeg imperija, dosadna.

Upravitelj cirkusa najavio je glavnu točku večeri, nastup plemenitog ždrijepca kojiće izabrati najljepšu djevojku u dvorani. Za vrijeme predstave u prijestolnici, ispredresvijetlog veličanstva osobno, cara Josipa, životinja je položila glavu na koljena same

gospođe carice.

“A noćas, drage dame i gospodo... Noćas...”Zviznuo je bičem i konj je tri puta udario kopitom.“Noćas...” Novi udarac. Lipicanac je krenuo u kas i tijelom skoro srušio ogradu. Brže i brže,

čudno nagnute glave, kao da je njegovo veliko oko, unatoč žurbi, prodrlo i do licasakrivenog u najdubljoj sjeni. Općinstvo je utihnulo i Nona je odmaknula pogled odarhitekta i prepustila se vrtnji životinjskoga tijela.

Udarci bičem postajali su sve snažniji. Pršteća piljevina stvorila je maglicu koja seolako razvukla preko pozornice. Odjednom je bič utihnuo i ljudi su zadržali dah. Konj je

očeo trčati polaganije, zaustavio se, uspeo na stražnje noge, zanjištao, onda izvio glavumeđu općinstvo, tamo do trećeg reda i položio je Noni u naručje. Kad se uspjela riješitimokrog, tamnog oka vidjela je da svi gledaju u nju, uključujući i arhitekta.


9/174

Vjenčali su se ispod novopostavljenog zvonika i preselili u Italiju. Njegovi rođaci nisu je voljeli, rekla mi je. Upravo je prestala dojiti najstariju kćer

kad je počeo Veliki rat. Kako je dolazila iz neprijateljske države, internirali su je u staruutvrdu koju su na brzinu preuredili za te namjene. Cijelu je noć proplakala, rekla je, i tako

nije spavala kad je u njezinu ćeliju ušao prelijepi plavokosi mladić, odjeven po modikakvu je do sada viđala samo u časopisima sa slikama engleskih ili pariških dandyja.Pogledavali su se i njegove su modre oči isijavale milinu koja je Nonu stresla kao šibu navodi. Do tada je mislila da je mogu ganuti samo smeđe oči. Očekivala je da će senasmiješiti. Nije; samo se nešto sitno pomaklo u kutovima usana. Htjela ga je pitati kakoe ušao pokraj čuvara, ali joj je stavio prst na usta i dao joj znak da ga slijedi.

Stražar je spavao; lica naslonjenog na kamen. Kad su izašli na čistinu došljak ju jeoveo pokraj zaspalih vojnika kroz mala vrata uz zaključani glavni ulaz. Hodali su do

zore, ne progovorivši nijednu riječ. Zaustavio se usred nasada topola. Nona je od umora

klonula i zaspala.Probudila se kasno navečer i najprije nije znala gdje se uopće nalazi. Tek njegovogled i vibriranje usana potvrdili su joj da ne sanja. Stvarno nije, rekla si je; sama jeostala blatnjava i prljava od puta, a on i dalje nedirnut u gizdavoj odjeći. Kako bilo, nije

se mogla odupirati.Šutke su putovali cijelu sljedeću noć i bubnjanje topova govorilo im je kamo su

krenuli. Bljeskanje se prema jutru već toliko približilo, a grmljavina postala tako glasnada je Nona najprije pomislila da taj dan neće moći prespavati. A kad joj je pratiteljokazao sklonište među deblima, odmah je zatvorila oči. Treće noći prešli su preko fronte

u uskoj dolini Soče iznad koje su se dizale planine koje su oduzimale dah. Nona nikad nijevidjela tu rijeku. Samo je čula o njoj, prije svega o njezinoj posebnoj zelenoj boji. Kad suzagazili u nju, čudila se kako je gusta i plitka. Kad je počela nova kanonada shvatila je dahodaju po lagano razrijeđenoj krvi i mješavini ljudskih i konjskih trupla. Raspadajućikadaveri povremeno bi eksplodirali i izbili u plinovitom gejziru. Poškropili su Nonusvojom trulom unutrašnjošću; njezina pratitelja nije dodirnula ni kap.

Četvrtog jutra pratitelj ju je doveo do kuće. Uhvatila je kvaku, okrenula se, htjela reći barem hvala, ali joj je opet stavio prst na usta. Samo što se tada nasmiješio.

Odgojili su je u vjeri da je muškarcu dopušteno biti samo radišan, dobar, brižan i još

neke osobine koje jedine uvažavaju na selu - tada je shvatila da može biti i lijep; ili čak relijep. Nije mogla zadržati pogled na njegovu osmijehu, okrenula se, jedva udahnula ioči su joj zasuzile. Na sekundu, možda dvije. Odmah je počela čeznuti za njim, za


10/174

osjećajem savršenstva, cjeline, spokoja koji je značila njegova prisutnost, osjetila je kakooj nedostaje i htjela je muškarca opet potražiti pogledom. Više ga nigdje nije bilo.

Gledala je u zvonik, izmolila Očenaš za muža i ušla. Nakon kraja rata granica je prolazila planinom iznad Nonina rodnog sela. Stanovnici

su se posvetili švercu, zvanom kontrabant - Nona je preko planina nosila svu moguću

robu, dok joj se iz ratnog zarobljeništva nije vratio muž i odveo je u Italiju.Rodila je još petero djece, zadnju moju mamu. U Italiji su na vlast došli fašisti.

Pristaše odjeveni u crne košulje širili su ideju i po najzabitijim gostionicama i u jednoj odnjih do smrti prebili Nonina muža. S djecom se vratila kući.

Sljedeći veliki rat Nona zapravo nije ni primijetila - preko brda je i dalje nosila svemoguće, prije svega sol i kruh - dok nije srela Smrt.

Ovako je bilo, rekla je. Partizani, borci protiv njemačke okupacije, skrivali su se po brdima i njezin najstariji sin, stric Vinko, priključio im se.

Nona je svakoga dana izmolila za njega tri Zdravo-marije i ponekad, za vrijemehodanja, koji Očenaš. Kontrabant su proganjale obje neprijateljske strane, zato je posao bio još opasniji. Naporno pješačenje, skrivanje, strah - svoju je djecu mogla prehranitisamo tako da ih često ne viđa.

Kad je jedne noći došla do velike seoske kuće, gdje su naručili tri paketa soli, unatočkucanju nitko joj nije otvorio. U prozorima je vidjela svjetlo, stoka se u štali lijenoomicala i povremeno javljala. Doći kasnije ili neki drugi dan značilo bi dug put jer je

seosko gospodarstvo stajalo na vrhu brijega, posve na osami. Iznova je pokucala, čak i

uhvatila kvaku. Otvorila su se vrata. Gurnula |e glavu u prostoriju, pretjerano glasnoviknula dobra večer, ali nije bilo odgovora. Namirisala je čudan smrad i jako ga uvukla unos. Smrt. Trebala bi pobjeći, rekla si je kad je ušla. Tiho, jedva čujno opet je pitala imali koga kod kuće. Tišina.

Petrolejke su osvjetljavale prostoriju; na lijevoj strani zatvorena vrata, sprijedarolaz u crnu kuhinju, prazno. Stepenice su vodile gore. Preko ruba predsoblja vidjeli su

se gornji dijelovi trojih vrata. Gust se smrad lijepio za dah. Nona je polako stupila narvu stepenicu, onda drugu, treću...

TUP!

Kapljice.TUP! TUP! TUP!Kapljice, jedna za drugom. Udarale su u čistu tišinu, teške, pune, nisu samo udarale o


11/174

od, zvučalo je kao da se komadaju. Pratila ih je pogledom prema gore i vidjela kakoužu preko ruba. Sve brže i gušće. Prelijevaju se preko drveta kao val, padaju kao

spljošten slap. Između mirisa baruta ugurao se i slatkast miris. Nona se unatraške maklašto dalje.

Počela su se otvarati srednja vrata. Na visokom stropu pojavio se pramen svjetlosti.

Nona se nije mogla pomaknuti i odmaknuti pogled od vrata. Nešto se pomicalo, hodalo poredsoblju. Nešto... sjena? Nije zaškripala ni daska, nije odjeknuo ni korak. Nešto crno

došlo je do ruba ograde i polako puzalo, na stepenice. Nona je ugledala Smrt.Bio je muškarac, vjerojatno, u lagano zaprašenom fraku s leptirkom i raspucanim

lakiranim cipelama. Zaustavio se na vrhu stepenica, oklijevao, napravio prvi korak. Nikakvog zvuka. Drugi korak. Nona se nije usudila ni disati. Sad je već znala da se nije

revarila. Smrt stvarno nije imala glavu. Dok je prilazila bliže vidjela je da sigurno nemani unutrašnjosti, barem je tako lagašno i nečujno hodala. Duge i koščate prste držala je

široko raširene. Pokrivala ju je suha koža, mjestimice raspucala. Pergamentna, rekla je Nona. Činilo se kako je prašina na njezinoj odjeći zapravo sitni komadić epiderme koja seguli s ruku.

Smrt je polako koračala prema njoj. Nona je molila. Samo da je ne čuje, neka joj sezaustavi srce, barem na toliko da Smrt prođe jer lupa preglasno.

Kad su bili na istoj stepenici, Smrt se zaustavila. Nona je sad gledala točno u ravninunjezina vrata. Nije izgledalo da je ikada imala glavu - vrat je kao batrljak zakržljale rukeokrivala koža, suha i rupičasta.

Stali su.

Smrt se počela okretati prema Noni. Kao da me gledala, Nona bi se na tom dijeluriče uvijek stresla.

Onda se Smrt opet okrenula i nastavila put u noć.Cijela obitelj ležala je u gornjoj, srednjoj sobi, ustrijeljena. Nona nikada nije saznala

tko ih je ubio, okupatori ili partizani. Puno je razmišljala o tome što je vidjela i shvatilada joj je bilo dano vidjeti oba lica vječnosti, nebo i pakao. To je to: prašinom pokrivenoništa, turobnost sama ili, s druge strane, blještavi smiješak ljepote. Mora sama odlučiti.Izabrala je, kako mi je rekla, arhanđela Mihovila - jer njemu je, sigurno, pripadalo lice natijelu koje ju je nijemo pratilo iz zarobljeništva. Kad bi imala još koje dijete, sigurno bi

ga nazvala po njemu.Poslije je još samo molila. Ponekad je iz šume došao stric Vinko i donio hranu. Puno

e riskirao, ne samo na putu - načelno je bilo upravo obratno, oni u dolini nosili su hranu u brda i Vinko bi nadređenima teško objasnio da mora brinuti za mamu koja je postalavjerska luda. Druga su se djeca ionako već razasula po svijetu. Moju su mamu poslali narisilni rad u grad, udaljen nekoliko sati hoda - sastavljala je dijelove za

messerschmittove avione. Nona je za vrijeme jednog od noćnih posjeta molila strica Vinka da joj umjesto kruha

radije donese neku pobožnu knjigu koju će moći čitati između molitvi.

Rat se bližio kraju i poraženi su se u očaju utvrdili u crkvama i odatle se branili.Stric Vinko je mogao nakon uspješnog juriša lako doći do pobožnih knjiga. Puno ih je teže bilo donijeti u dolinu, Noni. Zato se morao utoliko više razveseliti kad je jednom od vatre


12/174

spasio čak četiri knjige, sve prilično debele, koje su opisivale živote svetaca svakogadana u godini.

Nije mogao drukčije: jednu je nagurao ispod odjeće sprijeda, jednu straga, dvije sastrane i krenuo na put. U zadnjem ratnom siječnju Nijemci se nisu usudili daleko odutvrda. Možda Vinko zato nije dovoljno pazio. Neprijateljska patrola ugledala ga je na

rubu litice, crnu točku koja je na mjesečini trčala preko sjajne bjeline. Počeli su pucati imetci su ga digli iz snijega, prevrnuli, još i još udarali u njega i zavrtjeli ga u provaliju.Cijelo je vrijeme ostao pri svijesti i nikad se još nije toliko bojao kao tada kad je uudubini, kamo je pao, slušao razgovore vojnika koji su odlučivali da li se spuštati za njimili ne. Litica je zaleđena i previše bi riskirali. Radije su bacili ručne bombe koje suoskakivale prema dolje i eksplodirale na dnu sutjeske.

Kad je sljedeće noći pokucao na vrata kuće, Nona je klonula pri pogledu narostrijeljen vojnički kaput i sitnu prašinu koja je prštala iz rana, kakve se tako živo

sjećala s kože Smrti. Vinko se morao polako svući i pustiti knjige da padnu, oljušte se s

njega, prije no što je povjerovala da je nedirnut. Sve je metke zadržao papir i u njemuiskopao tunele koji su ga učinili neupotrebljivim. Neoštećena je ostala samo knjiga koju jeimao s desne strane, prva iz zbirke, sa svecima za sljedeća tri mjeseca.

Tako je Nona dobila svoje štivo koje nikada više nije prestala čitati, a stric je Vinkoostao njezino najdraže dijete.

Također i moj najdraži stric. Rijetko se javljao, ali sam se utoliko više prilijepio uznjega. Bio je pravi uzor svjetskog čovjeka. Imao je tanke brkove, ispio bi brinjevac uednom potezu, na ruci mu je sjajio ogroman zlatni prsten s ugrađenim crnim kamenom.

Često bi zavrnuo rukav, lupnuo po zlatnom satu marke Darwil i namignuo mi.Kad su ga pustili iz vojske postao je vozač kamiona. Putovao je po cijeloj zemlji i,

kako bi mi često šapnuo da ga Nona ne čuje, imao žensku u svakom gradu! Toliko ih niTito nema, dodao bi i namignuo. Slike našeg predsjednika visjele su u svakoj prostoriji isamo rijetko me nisu podsjetile na moga strica. Svaki put s ponosom - kako je veliku kućusazidao i koliko kredita podigao! Ponekad mi je stvari koje sam napola razumioobjašnjavao u detalje, a ja sam upijao svaku riječ i o njoj dugo razmišljao. Počeo samrimjećivati i promjene koje inače ne bih - ogromne kučerine koje su nicale posvuda i bile

namijenjene zajedničkom životu barem triju generacija; pune vlakove koji su vozili kupce

reko granice; podjelu razreda na one koji nose uvoznu odjeću i one koji se odijevaju udomaćim trgovinama i na mene.

Prije svega to kako gramofon imaju već svi u školi.


13/174

ISKRAFON

Bio sam osuđen na vječno čekanje da slučajno začujem omiljenu melodiju.

Zapravo i nisam imao omiljenih skladbi, što je s obzirom na okolnosti i bilonormalno. Nakon zadnjeg slušanja ploča kod frendova iz škole postalo mi je jasno dačovjek bez gramofona ne može imati ni svoje mišljenje, kamo li melodiju - neodlučan je,kenjkavi izgubljen.

Zašto su me Tone i Franc uopće poveli sa sobom, ne znam. Obojica su se natjecala zatitulu najvećeg frajera u razredu, a moj glas sigurno nije bio odlučujući. Možda nisu našlinikoga drugoga ili još samo ja nisam vidio posve nov namještaj, bijele kuhinjskeelemente, crvene stolce i lustere, sve od čiste plastike. Unatoč gradnji kuće još su si

uvijek mogli priuštiti opremanje stana jer je Tonetov otac radio u Njemačkoj. Osim novcadonosio je i najnovije ploče, čije mu je naslove sin nabrojao u pismu.

Tonetova mama pokazala nam je kuhinju, nakon čega nas je otpratila u Kinderzimmer, kako je pisalo na vratima. Tone je bacio torbu u kut, sagnuo se nadgramofon, prekopao skoro dvadeset centimetara ploča, izvadio jednu, naglo se okrenuo iupitao:

“Jeste vidjeli ovo?”

Zavrtjeli smo glavama. Franc možda čak i nekako s otporom. Tone nije ni očekivao

drukčiji odgovor. Iskusnim pokretom, na kojem sam mu veoma zavidio, izvukao je ploču,skinuo s nje unutarnji omot i pokazao nam crnu površinu.“Vidite ovo?”


14/174

“Ploča k’o ploča”, rekao je Franc, “što gnjaviš?”“Pogledajte ovo”, domaćin je pokazao prstom. Nagnuli smo se. Na sredini ploče

sjajio je posve siv krug, širok pola centimetra.Franc ga je skoro dodirnuo nosom.“Izgrebana od slušanja! Zašto to?”

“Jer...” ponosno se napuhao Tone i stavio prst usred bjeline, “...ovdje se pjevačodrigne!”

“A...”, odmahnuo je Franc.Tonetov je smiješak svjedočio kako još uvijek sve ide po planu. Zavrtio je ploču

između jagodica lijevog i desnog kažiprsta (kako sam mu i na tome zavidio!) i stavio je nasilno visok štapić koji je virio iz gramofona. Već sam čuo o modelu na koji možeš stavitiet ploča istovremeno i onda jedna za drugom padaju na podlogu i mijenjaju se, a ti ne

moraš ustajati. Takve su gramofone imali oni čiji su roditelji radili u Njemačkoj, a svidrugi Iskrafone koji su zahtijevali više fizičkog truda. Stric Vinko je kod kamiona, novijih

od njegovog, uvijek odmahnuo rukom i rekao - više tehnike, više mogućnosti da se neštookvari. Ali, pet ploča odjednom...

Tone je stavio gramofonsku iglu na početak izgrebenog dijela. Začulo se škripanje,onda jedva čujno udaranje po gitari, netko je progovorio, a onda čudan, čudan zvuk.

“HA!” povikao je Tone.Franc je zavrtio glavom.“Tip je lupio gitarom o pojačalo!”Tone se široko iskezio i stavio iglu na početak. Otvorila su se vrata i gostoljubiva je

mama donijela tanjur s keksima. Kako su se frendovi previše zadubili u slušanje, preuzeo

sam ih ja. Marmelada je curila iz lincera; na brzinu sam ih prebrojao i podijelio na tri.Pojeo sam svoj dio, pomislio da ona dvojica neće primijetiti, ionako se već prepiru, pasam svakome pojeo još jedan keks, pa još jedan i skupljao hrabrost da se zaustavim, kade Franc udario Toneta. Crvenjeli su se i odmjeravali. Iskoristio sam prigodu i pojeoreostale kekse. Dok sam lizao šećer s porculana, začuo sam meni upućeno pitanje:

“No, imao sam pravo, zar ne?” Najprije nisam bio posve siguran što Tone uopće hoće. Ostali smo sami, Franc je već

otišao.“Naravno”, rekao sam, “naravno.”

Na putu kući razmišljao sam o nedostatku gramofona kao strašnoj kazni. Kad bih gaimao, mogao bih posuđivati ploče i sam doći do vlastita mišljenja. Makar i pogrešnog, ali bilo bi moje! A ovako... Ponekad bih posudio ploču i kod kuće je sakrio do trenutka kad ju

e trebalo vratiti. Slušati je ionako nisam imao gdje, osim u rijetkim posjetimafrendovima. Morao sam lagati kakva mi je bila i što sam sve čuo na ploči. Svaki četvrtak išao sam u čitaonicu, drvetom obloženu i uvijek pretoplu sobu točno nasuprot glavnogulaza u Željezaru. Uvijek sam najprije pročitao jedini glazbeni časopis koji je izlazio uSloveniji. Napamet sam znao recenzije ploča i citirao ih nakon izmišljenih slušanja. Imaosam osjećaj da tonem sve dublje - sve sam već znao o glazbi i glazbenicima koje nikada

nisam čuo. Kolega koji je htio provjeriti neki podatak radije bi pitao mene nego išaotražiti po novinama. Znao sam sve i o tehnologiji: da je glazba urezana na pločama utankim tragovima koji vode od ruba prema središtu. Igla putuje po njoj i iščitava je. Da


15/174

ostoje dvije vrste ploča: velike koje zovu LP, s malom rupom na sredini koju morašnataknuti na izbočinu nasred gramofona. Da ploču možeš okrenuti, čak i onako majstorskikao Tone - s jedne strane ima približno dvadeset minuta glazbe. Postoje i male ploče, nakojima je sa svake strane samo jedna pjesma i imaju veće rupe. Zovu se singl ili singlice.Onda to da velike ploče, čiji se omot može otvoriti, zovu albumima i postoje u

dvostrukom ili čak trostrukom obliku. Skladbe se zovu komadi ili štikleci i dijele se na brze, dakle nabijanje ili ruženje i polagane koje zovemo sentiš ili stiskavac. Tajna mi nije bilo ni pravilo rasporeda pjesama na ploči: brze-polagane-brze... Sve, sve sam znao!Kako na snimci grupe za vrijeme nastupa prepoznati bubnjara, to zna svako tele, alirazlikovati basista i gitarista znao sam među rijetkima u razredu - premda samo po slici(prvi ima na gitari četiri žice, drugi šest), po zvuku vjerojatno ne bih razlikovao pjevačaod bubnjara, toliko sam malo ploča čuo.

Glazba je vodila do cura. Dečki su kupovali ploče samo zato da se mogu pravitiedni pred drugima i zvati cure na slušanje. Uvijek su morali pozvati barem dvije

rijateljice, ako ne i cijelu grupu. I onda... Nisam imao pojma. Dečki su pričali o pipanjima i lizanjima, iako sam imao osjećaj

da je njihovo pričali je više teorija nego praksa, slično mome poznavanju glazbe.Jedino Maja nikad nije prihvatila poziv na slušanje. Uopće, uvijek se držala po

strani. Nisam znao zašto -imala je gramofon! Ja sam bio samotnjak silom prilika, Iskrafon bi me učinio društvenim i omiljenim. Maja je imala najtužnije oči koje sam ikada vidio itakve su ostajale i kad se smijala. Kao da njezino lice čine dvije polovice: donji je diosudjelovao u brbljanju, smijanju i ljubavi, gornji je samovao. Sanjao sam o tome da joj seu mome društvu nasmiju i oči. Po visini je bila među višim curama u razredu, jedva malo

niža od mene. Izdužene, dječačke građe i dugih nogu. Ponekad je nosila suknju, iako nikadnije pokazala koljeno. Najveći frajeri u razredu, koji bi se za vrijeme odmora došuljali docure i onda im odostraga zgrabili dlanovima grudi, šlatali, ostavljali su je na miru. Reklisu da ima premale, pa se ne isplati truditi, iako nitko nije zanijekao da je jedna odnajljepših cura u školi. Često bih se zagledao u nju, ponekad zabrinuto: je li bolesna? Nikad nije bila na tjelesnom, bila je trajno oslobođena, a nitko nije znao uzrok.

Maja vjerojatno ne bi prihvatila moj poziv na slušanje, iako... Kako mogu znati akone pokušam? Ponekad bi me pogledala nekako... Ili bi pri okretanju glave zadržala pogledna mojoj zadnjoj klupi duže nego na drugima. Jesam li umišljao?

Još nešto što nikada neću saznati.


16/174


17/174

najnoviji strip iz zbirke sa žutim koricama koja se zbog toga zvala zlatna serija. Nonin dio kredenca ispunjavalo je toplo, s unutarnje strane mucasto rublje - gaćice

su imale duže nogavice od mojih hlača.“Porhand”, svaki je put nježno rekla Nona i pomilovala ga otvorenim dlanom. U

kartonskoj kutiji bile su spremljene novčanice, položene između požutjelih pisama.

Okrenuo sam se prema balkonu jer nisam htio vidjeti onu groznu sliku prilijepljenu sunutarnje strane vrata.

Čuo sam je kako prekapa po rublju. Našla je crvenu, baršunastu kutiju, priličnoofucanu na rubovima. Nagnuli smo se nad nju.

Polako, oprezno ju je otvorila, uvijek spremna da je brzo zatvori ako bi ono što je unjoj bilo spremljeno pokušalo pobjeći.

U baršunu su čučale posađene igle.“Pssst, vidiš ih?”Kimnuo sam.

“Prave se da spavaju. Onda samo na trenutak budeš neoprezan i zaskoče te. Probijuse kroz kožu, malo te zapeče, ali prije nego što si rukom na tom mjestu, već su unutra,možeš se još samo počešati. Spuznu kroz kožu i udu u žilu. Po njoj mogu svuda. Obično uruke ili noge. Koliko sam već ljudi vidjela s posve skvrčenim udovima! Igle su bile krive!Rovare po tebi i ništa im ne možeš. Na kraju požele nekog drugog. Spuste se u srce iliglavu i ubiju te. To je jedini način da izađu. Zemlja na grobljima ih ispljune i pokupi ihneki nesretnik...”

Oprezno je zatvorila poklopac i zaključala vrata. Sad je mogla glasnije progovoriti:“U moj stan nećeš donositi nikakve igle!”

“Nona, ali ta je drukčija. Pričvršćena!”“Igla je igla! Svaka te prije ili kasnije ubije!”Posegnula je za Životom svetaca, sjela na krevet, otvorila ga i počela čitati.Više nije bilo smisla govoriti, ionako me ne bi čula.Otišao sam na drugu stranu bračnog kreveta i sjeo na pod, naslonio se leđima,

otpetice zgrčenih nogu pritisnuo na staklena balkonska vrata. Gledao sam duguljaste,čudno nagomilane i posve sive zgrade i osjećao se usamljeno i žalosno.

S gramofonom bi sve bilo drukčije.Iako, gdje bih ga uopće stavio u našoj prenatrpanoj garsonijeri? Nona je sušila kore

abuka na kredencu; s lijeve strane je od poda do stropa bilo postavljeno zrcalo. Nagnuosam se i pokušao provjeriti bi li ga se moglo ugurati ispod kreveta. Nije mi izgledaodovoljno visok, iako je bilo još nešto mjesta medu igračkama mojeg djetinjstva na kojimase već pošteno skupila prašina. Nešto kineskih autića od tankog metala, gumeni pas kojegsam izgrizao kad su mi rasli zubi i dugačka drvena palica, bivša ručka izgubljenog tricikla.Uglati rubovi i na trećini još ostatak plave boje. S druge strane kreveta namirisao sam Noninu noćnu posudu koju je upotrebljavala noću. Iako do zahoda nije bilo daleko;kuhinja je bila tako malena da je u nju stao samo stol, štednjak i niz ormarića. Desno seulazilo u stan, lijevo u kupaonicu. Noćna je posuda više bila stvar navike. Nona se doista

olako kretala, iako je svaki dan išla u šetnju kraj rijeke, a kad sam bio mlađi išao sam snjom. Zajedno smo brali biljke, stavljali ih sušiti na kredenc i zaboravili na njih. Njihovrah i miris širili su se cijelim stanom.


18/174

“ uješ?” pitala je Nona. Zanio sam se i uopće nisam primijetio kad je prestala čitati.“Tako, moraš slušati”, dodala je. Iznad nas je zaklokolala voda. Netko je pjevao, u

stanu pored lupali su poklopcima.“Čuješ sve te duhove? Koliko ih je - zaboravljenih, odbačenih, napuštenih. Umrlih od

vode, u kriku, u lancima grijeha. Nesretni blude svijetom jer ih jedino ljubav može dovesti

u nebo. Kako nemaju više nikoga na zemlji ili su nevjernici, moram ja moliti za njih.Kolikima sam već pomogla!”

Udvostručenom snagom uronila je u brzo mrmljanje molitve. Polako sam ustao,uredio kuhinjski stol i počeo pisati zadaću.


19/174

VINKO PLEŠE

Naš obiteljski fotoalbum uvijek me podsjećao na bojišnicu Velikog rata, kako ga je

opisala Nona: Smrt je izjednačila lica, nekoliko tijela je nestalo, posvuda su ležaliotrgnuti dijelovi tijela, prije svega ruke i noge.

Moja najdraža fotografija skrivala se iza omota stražnjih korica.

Posve se razlikovala od svih drugih. Kiptjela je od života i često sam se u njuzagledao i sanjario. Stric Vinko plesao je twist s partnericom koja bi mogla biti ženamojeg drugog strica, Janeza. Ni sa kim od rođaka nisam imao kontakte, jer su svi biliizdajnici, jedino je Vinko ponekad dolazio posjetiti Nonu, kako je izričito naglasio.Uvijek usput, kad je morao iz prijestolnice u Željezaru dovesti tovar. Kad me pomilovaoo glavi, svom težinom prstena, postalo mi je jasno da je došao posjetiti i mene.

Počeo sam razmišljati o svojim tetama i stričevima i utvrdio da većinu uopće nikadanisam vidio, osim na brzinu, obično na pogrebima. Teta Julija je radila kao čistačica naželjeznici i kad bih je sreo na cesti uzvratila mi je pozdrav, ali nekako kao da sam učinionešto loše. Druga teta, Marija, jedina je živjela u Noninu rodnom selu i nije ni odlazila naogrebe. Stric Lojze je i neprestano bolovao i radio je u trgovini na drugom kraju grada.

Kako je već prešao u poslovice drugih ljudi, na njega nisam ni računao - iznenađujućeuno puta čuo sam izreku “škrt kao Lojze” ili “nemoj biti takva cicijaška guzica kao

Lojze”. Nona je, kao i za svu svoju djecu, svakoga dana molila za njega i ponekad mahalaglavom i rekla da će živjeti vječno jer neće htjeti od sebe dati dušu, škrtac. Vinko je prisvakom posjetu donosio novac za misu, Lojze je došao samo jednom i nije donio ništa.Čak je i Nonu molio za polovicu krumpira koji je ostao na tanjuru. Siv i mršav, usukan, stankim brčićima i prstima koje je brzo stiskao u pesnicu, sjedio je na hoklici, leđima seoslanjao na zrcalo (“Takvo i ja imam kod kuće, da se ne moram ići fotografirati”) i kukaokako je nakon operacije njegov život pretvoren u pakao. Morali su mu odrezati polamjehura, ali je, unatoč liječničkoj potvrdi i dugoj svađi, morao platiti punu cijenu javnogzahoda. I stric Janez je štedio, slično kao i svi ostali, za gradnju kuće. Imao je tri sina iizračunao da nema prave razlike u cijeni ako odmah izgradi poseban kat za svakoga odnjih. Uzeo je sve moguće kredite i obitelji zabranio bilo kakav izdatak. Brižno je bdio nadnjihovim trošenjem i več su nekoliko godina bili tako posvađani da se nisu ni


20/174

ozdravljali. A kuća je uspješno rasla i dosegla visinu nižih zgrada.Ostao mi je samo Vinko. Gledao sam fotografiju i zamišljao glazbu. A gdje je glazba,

tamo je i gramofon. Takav će čovjek razumjeti moj problem i pomoći mi. Zamišljao samga na plesnjaku kako se divlje izvija i vrti, s curama svuda oko sebe. I to kakvim! Najljepšim!

Stric Vinko me primijetio i mahnuo da pridem bliže.“Hej, Egone, pleši!” poviče i svi zaplješću u ritmu.Kažem mu da ne znam.“Kako ne znaš?” začudi se. Nemam gramofon, objasnim mu.“Kako nemaš gramofon, ja imam jednog u svakom gradu!”Žalosno vrtim glavom. Namigne mi i pomiluje me po kosi. Znam da će sve srediti.“Sad”, kaže, “pogledaj! Treniraj twist na suho, barem poslije nećeš gubiti vrijeme.

Dovoljno si star!”

Vinko potegne šal s ramena neke ljepotice, tako da je zavrti. Stavi ga na bokove iočne se trljati.

“Oznojio si se i malo se brišeš...”Pljune cigaretu na pod.“Ugasiš čik...”Rub cipele počinje vrtjeti po opušku.“Na kraju šupkom pokupiš kovanicu od pet para i znaš plesati!”Počinje se savijati unatrag i stražnjicom hlača dodirne pod, klizne i zašumi.Šk-e-šk-e-šk!

Kao činela.Kao bubanj.


21/174

BIOLOGIJA

Kao udarac imenika o rub stola.

“Egon Vittori!”“Egon Vittori!”“EGON VITTORI!”Trgnuo sam se i u čudu pogledao učitelja biologije.“Priznaj, spavao si!”“Ne... druže učitelju... ne...”“Ne laži!”Htio sam još nešto reći, ali me prekinuo pokretom.“Mir u razredu! Kako sam rekao, danas ćemo pod mikroskopom gledati strukturu

mišićnih vlakana...” Na sve sam se načine želio vratiti na plesni podij stricu Vinku, zato sam se uhvatio

uobičajenog načina. Usredotočio sam se na veliku sliku druga Tita koja je visjela iznadloče i polako počeo isključivati okolinu.

Učitelj je hodao gore-dolje prolazom između klupa i govorio nešto o mikroskopima iobjektnim stakalcima. Tito s dignutom nogom... stric Vinko... gramofon... Nisam odmakaoako duboko, kad je opet grunulo pred mene. Sada tanjur i na njemu narezano sirovo meso.

U strahu sam pogledao gore, ali učitelj je već otišao. Jednom od učenika iz prvog reda

mikroskop je sumnjivo zaškripao pod prstima i otišao je spriječiti nezgodu.Drug Tito... medvjed... pečenje... banket...“EGON VITTORI!”Tako sam se trgnuo da je tanjur zazveketao. Učitelj je piljio u mene.“Gdje je meso?”Pogledao sam porculan i lagano ga dodirnuo jastučićem lijevog kažiprsta, da

zaustavim trešnju.“GDJE JE MESO?”Tišina u razredu bila je potpuna. Svi su piljili u mene.

“Pojeo sam ga.”“Molim?”Čuo sam usisavanje zraka iz prostorije - puno pluća trebalo je velike količine, što


22/174

brže, da mogu udariti u smijeh.“Bio sam gladan”, dodao sam kao ispriku.Smijeh je svejedno stigao. Odjekivao je od zidova i poskakivala su objektna

stakalca. Samo je dvoje ostalo ozbiljno. Učitelj, za kojeg sam imao osjećaj da ga jezaustavilo moje objašnjenje, i Maja. Kradomice sam je pogledao i nisam mogao izdržati

njezine žalosne oči. Radije sam se opet posvetio drugu Titu.U kabinetu biologije visjeli su samo veliki plakati oderanih životinja, sa strelicama

koje su označavale njihove sastavne dijelove. U staklenoj vitrini uhvaćen se naslanjaokostur. Premjestili su ga iz razreda jer je medu zube stalno dobivao opuške, morao nositisunčane naočale ili razne zafrkantske natpise.

Drug je stao točno ispred njega i dočekao moj pogled. Počeo je predavati tek nakonzimskih ferija jer je prošli službeno otputovao. Sudeći po godinama, bio mu jo to prviosao. Pustio je bradu da izgleda starije, ali su svijetle dlake napravile samo sjenu ispod

vrata. Često je progovarao visokim glasom, zaustavljao se i ponavljao rečenicu

uobičajeno nisko. Ispod otvorene plave kute virilo je sivo odijelo i bijela najlon košulja sdugačkom, šiljatom kragnom.

“Jedva čekam da upoznam tvoju mamu”, kimnuo je napućenih usana, “možda ćešoslije biti pričljiviji.”

“Vidi se da ste novi.”“Molim?”“Svi drugi već poznaju moju mamu.”Sumnjičavo me pogledao.“A zašto?”

Slegnuo sam ramenima.Kopkalo gaje.“Je li možda... društveno politička radnica?”Zavrtio sam glavom. Izdahnuo je s olakšanjem, zadržao dah. Pomislio sam da bi

možda bilo dobro da sam slagao i svoju mamu smjestio barem među članove komunističkeartije, ako ne negdje među profesionalne političare, iako to nije bilo istina. Za vrijeme

laganja uvijek sam osjećao skoro fizičku bol, zato sam ga radije izbjegavao. Začudio samse; zašto mu sve o njoj nisu rekli kolege u zbornici kad je od drugarice tajnice zahtijevaoda mamu pozove u školu? Možda su namjerno šutjeli, žele krstiti novaka? Pogledao sam u

resjek ptice iznad vitrine s kostima.Zatulila je sirena. Dugačak, razvučen zvuk koji je grad slušao tri puta na dan, svaki

ut nakon kraja smjene u Željezari.“Uskoro će doći”, posve bespotrebno je rekao učitelj.Začuli smo zvuk koji je najviše podsjećao na grozomorno mrmljanje. Vrata Željezare

su se otvorila i na tisuće ljudi slilo se na cestu. Promet je zastao, automobili i autobusiostali su uhvaćeni u masi koja je brežuljkom krenula gore, preko mosta se prebacila u gradi koračala glavnom ulicom. Iz nje su se odvajali pojedinci, ulazili u zgrade i masa seolako osipala. Zvuk koji je proizvela na svom putu pokraj škole bio je jedinstven i

neopisiv. Slušali smo korake i prigušene razgovore koji su nas okruživali i obojicaistovremeno začuli jedan par visokih peta koje su se izdvojile i ušle u praznu zgradu.

Toptale su hodnikom, stepenicama na prvi kat. Opet hodnik, približavanje vratima.


23/174

Prazno odjekivanje koraka.Učitelj je nesvjesno popravio kragnu.Otvorila su se vrata, bez kucanja, bez da su koraci zastali na sekundu.“Sine moj, što su ti učinili?”Mama me doslovce pokupila sa stolca i zaštitnički sakrila rukama.

Učitelj se bijesno nakašljao.“Drugarice, ništa mu nismo učinili. Samo sam htio vidjeti majku koja dijete tako

izgladnjuje da mora pojesti materijal za mikroskopiranje!”Mama se jako polagano okrenula prema njemu. Mjerkali su se pogledima. Bila je za

ola glave niža od njega, kockasta i nabijena, kao muškarac: koji se obukao u filmskuzvijezdu pedesetih, zajedno s plisiranom suknjom i sivim kišnim balonerom do koljena. Poimenu glumice uvijek sam znao kakvo je mamino trenutno raspoloženje. Danas jenastupala Lana Turner i nije mi se spremalo ništa dobro.

Prije no što je progovorila, lagano je uzdigla bradu. “Što je pojeo?”

Učitelj se približio za korak.“Meso, drugarice, pojeo je meso!”Mamine usne su se naglo trgnule u široki osmijeh koji je otkrio sve zube.“Pa meso je jestivo, zar vi to ne znate?” Njezina su se usta jednako brzo zatvorila.“Druže, vidim da ste početnik i malo zbunjeni. Pokušajte se savladati i sabrati.”Učitelju su se očne jabučice složile u iznenađenje. “Molim?”Mama je kimnula, kao, s kakvim to idiotom ima posla i počela govoriti polako i vrlo

razgovijetno, kao s posve malim djetetom:

“Najprije ste rekli da je pojeo meso, onda da je pojeo i materijal. Što je sad točno?Odlučite se!”

Učitelj se već lagano zbunio.“Oboje, hoću reći... meso je materijal za mikrosko-piranje...”Mama je duboko uzdahnula:“Onda je sve u redu, ne? Meso je za jesti i ako je meso materijal i materijal je za

esti! Možete li se toliko sabrati da me pokušate razumjeti?”“Razumijem vas! Pojeo ga je jer je bio gladan!” Mamino lice je u trenu uhvatila

otpuna strava: “Moj sin? Moj jedinac, sunce mog života...”

Uzela je dah, dugo ga držala i onda ga ispustila zgusnutog u samo jednoj riječi:“Gladan?”Učitelj je kimnuo. Niz majčino lice potekla je usamljena suza. Polako, lagano vijugavo, jer se majčina

glava okrenula prema prozoru, tako da je vanjska svjetlost zabljesnula u tekućini. Mama jeričekala dok se kapljica nije odnjihala na bradi i kapnula na prsa, prije no što je dodala

mrtvačkim glasom:“Tako smo siromašni.”


24/174

GRAD

Hodali smo praznom ulicom. Mama je podigla ljevicu, savila je u laktu i njome

gurala prema tijelu moju desnicu. Kad sam bio mlađi morala me često upozoravati prijeno što sam uhvatio korak, sad sam se već automatski uskladio. Gledala je preda se igotovo šutjela. Prte su udarale po asfaltu i povremeno je prosiktala stisnutih usana:

“Aha, zgrada!”Ili:“Raskrižje!”“Odvojak lijevo!”Prozivala je dijelove grada koji nisu bili ni po čemu posebni i viđali smo ih svakoga

dana. Izlazili su na svjetlo dana samo kao nešto što je zapošljavalo glasnice i usne,

naviknute na neprestano mljevenje; ustrajala je u stanju najbližem šutnji koliko je mogla.Zgurio sam se od straha; tišina kod nje nije obećavala ništa dobro. Načelno je sipanjeriječi rijetko kad utihnulo, uvijek pretjerano glasno; nikad samo jednom slušatelju, makar rolaznicima na rubu obzora. Kradomice sam je pogledavao sa strane i bezuspješno jojokušavao bilo što pročitati na licu.

Glavna ulica polako se počela sužavati i od nje su se odcjepljivali i zadnji sporedniutovi do zgrada koje su nedavno postavili na rubu grada. Pratili su ih samo travnjaci,

neki s plitkim jamama već označenim za gradnju. Njima je uvijek prolazilo nekolikozaposlenih u Željezari i zamišljalo buduće stanove, kamo će se moći preseliti iz samačkih

domova i sa sobom povesti obitelji koje su ih čekale po svim krajevima države.Skoro na svakom metru naletjeli smo na novi miris i glazbu. U zraku je, osim

roljeća, lebdjela i mješavina jugoslavenskih kultura. Prijepodnevna smjena sjedila je zaručkom. Po opustjelom asfaltu mirisalo je po ćevapčićima i govedskoj juhi i zvučalo pomješavini sevdalinki, srpskog kola i slovenske polke. Uobičajeni zvuci; ne bih ih nirimijetio da nisam bio svjestan kako iza mnogih ne stoji radio nego gramofon, izvor svih

mojih problema!

Nadao sam se da mi neće u susret doći netko od gradskih ljubitelja glazbe. Po izgledu

sam ih sve poznavao, i one starije. Hipi Roman je čak stanovao na najvišem katu mojezgrade, ali se nismo pozdravljali jer je na hodniku uvijek gledao kroz mene.Rockerske ploče bile su rijetke i dragocjene. Šuljao sam se po rubovima razgovora


25/174

oznavatelja i puno znao, na žalost opet samo teoretski. Morat ću izbjegavati beogradskaizdanja na pucketavom debelom vinilu, s omotom koji je izgledao kao da ga je netkotiskao četiri puta zaredom, ali je svaki put sliku pomaknuo za nekoliko milimetara. Debljesu ploče radili još samo u prijateljskoj Indiji. Na svakoj je pisalo DUM DUM INDIA irekli su da ih izrađuju kažnjenici. Zamišljao sam snažne, mišićave ruke koje bi pokidale

normalnu plastiku. Poznavatelji su cijenili jedino ploče sa zapada, najviše iz Njemačke,koje su donosili gastići. Najhrabriji su ih naručivali iz Engleske. Stavljali su novac ukuvertu i riskirali jer bi nestalo svako treće pismo. Savjeti su punili razgovore: nikad neupotrebljavaj avionske kuverte jer ih obavezno pregledavaju. Mora biti samo jednanovčanica, uvijek daj stranom trgovcu napojnicu! Postojale su različite teorije o vrstamaapira kojima je moguće posve prikriti sadržaj i od pregleda pod snažnom svjetlošću, a

kuverta ne postaje predebela. Svatko je imao i svoje trikove o kojima je šutio.Uspješna kupnja značila je događaj ne samo važan za vlasnika, već za sve ljubitelje u

gradu. Sretnik se odmah obuo, odjenuo u traper i otišao u šetnju glavnom ulicom.

Kriomice sam često trenirao taj pokret, da budem spreman kad dođem do gramofona:loču treba držati između dlana, čvrsto sa savinutim kažiprstom, tako da nema opasnosti

od pada, a ploča je dobro vidljiva u cjelini. Trenirao sam s komadom kartona, preciznoizrezanim po mjerama (31 centimetar, i to sam znao!). Najprije sam pomislio da samrođeni talent jer mi se posrećilo već pri prvom pokušaju, onda sam utvrdio da na taj načindržim mamu, dakle treniram cijeli život.

Pravi zanesenjaci ponekad bi s jednom te istom pločom prošli grad i po deset puta.Vidio sam ih kako gaze snijeg, bore se s kišom i slanom - u takvim slučajevima ploču biumotali u polivinil, a vlasnik nije nosio kišobran da ne prekrije omot. Zapravo se radilo o

nekakvoj udici. Kolega znalac prišao bi i započeo razgovor, ploče su posuđivali irazmjenjivali, stjecali prijatelje... Zato i nije čudno što ih ja nisam imao.

U nižim razredima osnovne škole razgovor sam mogao započeti pomoću sličica zaskupljanje. Žvakaćim gumama ili čokoladama dodavali su sličice koje je trebalo zalijepitiu poseban album. Prodavali su ih na blagajnama samoposluživanja. Ako si skupio svesličice, uvijek više od sto, dobio bi lijepu nagradu, obično paket žvakaćih ili čokolade. Nisam poznavao nikoga kome se posrećilo, ali nismo odustajali; izmjenjivali smo ih,uspoređivali i o njima razgovarali. Najstariji album zvao se Životinjsko carstvo i u njegasmo lijepili slike životinja. Kad smo skupa s Istočnim Nijemcima počeli snimati

kaubojske filmove, u kojima su se Indijanci borili protiv kapitalista i pobjeđivali, počelismo obožavati poglavicu Winetoua.


26/174

Tu sam, za razliku od Životinjskog carstva, mogao uživati i u slikama lijepihdjevojaka, pravih kćeri Divljeg zapada.

Skupio sam skoro sve sličice, kad me prošla strast. Došlo je odjednom, doslovcereko noći. Ponekad bih prelistao albume, ali mi više nisu ništa značili. Vjerojatno sam

ostao prestar za njih. Došlo je vrijeme stripova. Za nekoliko godina dolazilo je vrijemeloča. Primijetio sam da je svaki korak skuplji - za sljedeći sam trebao gramofon. Hitno;glazba je bila prvo sredstvo za uspostavljanje kontakata kojima si mogao nabaviti i cure.Sličice i stripovi nisu ih zanimali.

Mama i ja nismo sreli nikoga. I ljubitelji glazbe, osim Hipi Romana, radili su uŽeljezari i sada jeli.

Prošli smo pokraj izloga trgovine s elektromaterijalom. Prodavač je stajao navratima i žvakao čačkalicu. Popravio je brkove i duboko, s dna tijela vukao sluz. Krozdugme koje je nedostajalo na radnoj kuti provirivao mu je napet trbuh u kariranoj košulji i

lagano podrhtavao kod grkljana.Koliko sam puta stajao pred izlogom i divio se Iskrafonu! Svaki put kad bih išao uškolu i iz škole. I nedjeljom bih malo zaustavio Nonu i pravio se da vežem cipele, azapravo ispod čela buljio u napravu od koje me dijelilo samo staklo. Dva zvučnika, zatonatpis stereo! Mogao si ih upotrijebiti kao poklopac! Zamišljao sam dodir furnira urukama i ponekad doslovce jedva zadržavao slinu koja mi je htjela iscuriti iz usta.

Jednom sam pokušao zamoliti prodavača da isprobam Iskrafon, ali se očito izdalekavidjelo da nisam ozbiljan kupac. Nije pomoglo što sam u desni džep stavio daščicu koja jetrebala napraviti oblinu sličnu novčaniku.

Ploče su bile spremljene ispod pulta i kad sam bojažljivo upitao mogu li ihogledati, prodavač me prezirno odmjerio od poda do stropa. Tek je tamo vidio neštozanimljivo i zastao.

“Koju ploču?”“A... a... a... najprije bih ih pogledao...”“Za koliko imaš novaca?”“Za... je... jednu?”“Onda nemaš što birati. Jedna je jedna, reci koja, stavi novac na stol i dobit ćeš je!”Dok sam odlazio pitao sam se kako bi tekao razgovor kad bi moja skromnost kojom

sam htio laž učiniti što manjom, dopustila reći da imam novca za dvije ili čak tri ploče.


27/174

MESO

“NAJSRETNIJE SI DIJETE NA SVIJETU”, jako je naglasila mama i sikćući dodala:

“I to ti nije dosta!” Njezin glas nije obećavao ništa dobro, čak i ako je unutar iste rečenice obično

mijenjala glasnoću. Ono što mogu čuti i susjedi, naglasila je, a što je bilo namijenjenosamo meni, prošaputala bi. Kad bi se posve uzbudila, šapat bi se pretvorio u puhanje bijesne mačke.

Stali smo u kuhinji. Nona je čitala Živote svetaca i nije nas primijetila, duše su bučile tanjurima i prale suđe.

“Napravit ćeš od mene Madam X, izdajniće!”

Približila mi se za korak. Njezin je dah udarao u mene.“Što je s tobom? Kako možeš stalno biti nezadovoljan i nesretan i stalno ti nešto

nedostaje?”Jako glasno.“SVE SAM ŽRTVOVALA ZA TEBE!”Tiho:“A ti me izdaješ tuđim ljudima!”

Zagledala se u kupaonicu i stavila stražnju stranu dlana na čelo.“U prvom razredu! Još onda! Pred liječnikom si se pravio neuhranjenim i

slabokrvnim, samo zato da me dovedeš u neugodnu situaciju!”Kreveljeći se, imitirala je muški glas:“Da, drugarice, djecu treba hraniti, zar to ne znate?”Opet siktanje:“Zar ti Nona ne skuha svaki dan ručak? Je li tako? Reci!”Rekao sam, kako se pristoji, jako glasno:“DA, MAMA!”

“Nakon klevetanja onog nesposobnog liječnika svaki dan imaš i večeru, ha?OMOGUĆILA SAM TI POTPUNI OBROK!”

Okrenula se i iz ormarića iznad štednjaka izvukla jednu od mnogih žutih kutija.


28/174

“Pročitaj, što tu piše?”“INSTANT ŠPAGETI - POTPUNI OBROK.”“Tebi potpunost nije dovoljna, ha? Kako ćemo biti sretni, ako ne možeš biti

zadovoljan ni potpunošću?” Otvorila je kutiju i istresla sadržaj na pult pored štednjaka.“Vidiš? Ništa ne nedostaje! Makaroni, umak u prahu, sir, nariban, da se ne trudiš, sve

u svojoj vrećici. HIGIJENSKI - i što ti treba jesti neke njihove materijale?” Udarila meraznom kutijom. Nije boljelo, poskočio sam od iznenađenja.

“Gledaj me u oči kad s tobom razgovaram!” Poslušao sam.“Još dok sam te nosila pod srcem znala sam da nosim guju. Kako sam se mučila!

Namjerno si me lupao tako da me još danas bole bubrezi!”Stavila je dlan ispod desnog obraza i nježno prošaputala:“Ja znam da nikad nećeš biti kao Heintje, ali reci mi, jesam li te dala u sirotište?”“Ne, mama.”Lice joj je prštilo od osjećaja.

“Kad sam vidjela kakav postaješ, dugo sam vremena mislila da su te moždazamijenili u rodilištu. Rekla sam si, u svoj svojoj plemenitosti, sad je kako je, čak i akonisi moj, barem ću te pokušati odgojiti. Jesam li te ikad zatajila? Ružan i nesposoban, blesav i nespretan, ni za što nisi, ali te se ne sramim. Znaš li uopće to cijeniti?”

“ZNAM, MAMA!”“Ne, o ne, ne znaš!”Pateći je kimnula sama sebi.“HTIO BI MESA, SINE?”Iznenađeno sam pogledao.

Opet me udarila kutijom.“Reci da, mama!”“DA, MAMA!”“DOBIT ĆEŠ GA, SINE MOJ, MAMICA TI ISPUNJAVA SVAKU ŽELJU!”Jurnula je, na vratima još rekla:“Pričekaj tu!” i otišla. Nisam znao smijem li sjesti, zato radije nisam riskirao. Samo sam stajao. Nona je

završila s čitanjem, kimnula mi i bacila se na molitvu.Mamine sam korake odmah prepoznao, iako su mi se činili čudni. Posrćuci i praćeni

muklim zvukom, kao da za sobom nešto vuče. Prvi kat, hodnik, drugi kat, naša vrata tik dostepenica.

Ušla je vukući za sobom natrpanu platnenu vreću s koje je ispadala sasušena zemlja.Krumpir? Pa nekoliko praznih vreća još je u podrumu. Otvorila je šaku. Vreća je metalnozazveketala.

“Sjedni!” naredila je. Rupčićem je obrisala znoj s čela i pričekala dok ne dođe dodaha.

“Što sve ja ne bih učinila za tebe! Egone, sine, promislila sam i utvrdila da sam tiučinila krivo. Ako si gladan, moraš jesti! Jer rasteš!”

Čekao sam je za stolom.Iz torbice je izvadila ključić za konzerve i bacila ga preda me. Kliznuo je po

ultrapasu, odbio se od zida, u kutu udario o radio i smirio se.


29/174

“Uzmi!”Uhvatio sam između palca i kažiprsta.Sagnula se i posegnula u vreću. Izvadila je Carnex konzervu šunke u vlastitom soku.

S visine ju je spustila na stol.“DRAGI SINE, OTVORI!”

Brzo sam se primio posla, iako mi nije najbolje išlo. Kradomice sam neprestanoogledavao mamu, vidio kako je bezvoljna nad mojom nespretnošću i zbog toga postao još

nespretniji. Rijetko kad sam imao prilike otvarati konzerve i pokušao sam previše na silu.Ključić mi se skoro izgubio između prstiju, toliko je bio malen. Prije no što sam prepiliooklopac do polovice, metal mi je već trljao napuhnuti žulj. Prema kraju je išlo lakše jer

sam shvatio pravi pokret; žuljevi su svejedno popucali.Šunka je čarobno mirisala. Mogao sam je vidjeti kroz sloj želatine, roza,

rimamljivo, svaka je nit mesa čekala dodir s mojim grlom. Brzo sam gutao slinu.Mama je šutjela. Površinu otvorene konzerve pregledao sam do detalja, ogrebotine

su me počele žariti.“Jeo bi?” pitala je.“DA, MAMA!”“EVO, SINE, PRIUŠTI SI!”Bacio sam se na konzervu, zario prste u mekanu materiju i izvadio meso. Progutao

sam sve skupa, u nekoliko zalogaja i polizao komadiće želatine sa stola.Bong, pala je na stol nova konzerva.Ponovili smo cijeli postupak i kad sam pojeo sadržaj, već me čekala nova.Bilo mi je teško u želucu. Znao sam da u njega više ne smijem staviti ni zalogaja jer

će mi biti zlo.Ali treća otvorena šunka čekala je mameći me.“JESI SIT, SINE?”“JESAM, MAMA!”“NE BI VIŠE JEO? AKO NEĆEŠ, RECI NE, NITKO TE NE SILI!”Želudac mi je rekao ne, ali oči... Primamljivo meso, okus u ustima, mogućnost

onavljanja svega skupa...“HOĆEŠ ILI NEĆEŠ, SINE?”Kimnuo sam.

“Zna tebe tvoja mama. Reci da, mama!”“DA, MAMA!”“PRIUŠTI SI!” Nova konzerva. Otvorena, išarana crvenim tragovima. U prstima mi je kljucalo.

Ključić mi je skupa s krvlju neprestano bježao iz hrpe mesa, s koje sam otrgnuo i zadnjetragove kože.

“KOLIKO SI ŠUNKE POJEO, SINE MOJ?”“ČETIRI, MAMA!”“HOĆEŠ JOŠ?”

Bilo mi je strašno zlo. Ali... takva se prigoda više neće ponoviti. Okus mesa...Grizenje, žvakanje...

“DA, MAMA!”


30/174

Želatina mi se cijedila s brade. Roza komadići tkiva su se skupa s krvlju prilijepiliza stol.

“KOLIKO ŠUNKE, SINE?”“PET, MAMA!”“DA LI SI ODVAJAM OD USTA DA BI BIO NAJSRETNIJE DIJETE NA

SVIJETU? A? Misliš da je plaća čistačice u Željezari velika, a? DA LI TI SVEOMOGUĆUJEM? Reci da, mama!”

“DA, MAMA!”“ONDA ĆEŠ POJESTI JOŠ JEDNU, SINE! MAMA NEĆE DA IKADA BUDEŠ

GLADAN!”“DA, MAMA!”


31/174

SVETO POMAZANJE

“Nakon ovog svetog pomazanja i tvog dobrostivog milosrđa...”

Otvorio sam oko i pogledao Nonu. Zar je već večer? Zaspao sam ili pao u nesvijest? Nonini koščati prsti na čelu su mi radili znak križa. Klonuo sam pokraj zahodske

školjke, a kad sam zadnji put povraćao iz sebe sam iscijedio i komadiće žuči. Keramikusam posve zamazao krvlju, a na podignutoj drvenoj dasci ostao je otisak moje desnice.

“... neka ti Gospodin pomogne milošću Svetog duha. Amen.”Opet križ.“Nona, ti mi možeš pomoći!”Jezik mi se činio ogromnim i jedva sam ga pokretao po isušenim ustima.“Pomažem ti. Dajem ti sveto pomazanje. Ako sada umreš, ideš odmah u nebo.”

U sveto me ulje stavljala barem jednom mjesečno. Nisam se volio razboljeti jer sumi neprestano mrmljanje molitvi iznad mene i smrad zapaljenog kandila bili odvratni, kad bih imao anginu teškom gutanju pridružio bi se još i dim koji mi je prodirao u pluća. Kadsam prvi i posljednji put bio na moru, star sedam godina, u odmaralištu Željezare, moraosam samo stajati na stepenicama, s morem približno do koljena, jer bih inače izmaknuodosegu posljednje pomasti. Među izgubljenim dušama bludi previše utopljenika da bi me Nona mogla prepustiti samome sebi.

“Ne tako, nisam to mislio. Prije si mi mogla pomoči!”Zavrtjela je glavom.

“Pa, znaš da ja nisam s ovoga svijeta!”“Znam, ali ponekad...”Učinilo mi se kao da ju je uhvatio strah i naselio se u svaku boru. Učinio ih još

dubljim i podijelio lice na osjenčanu mrežu.“Oprosti”, rekla je, “često se pitam nije li tada na meni ležao inkubus.”Sjetio sam se nejasnih slika iz djetinjstva. Dviju žena koje se tuku s mržnjom i kad na

koncu pobijedi mlađa, poražena se ograniči na svoju stranu bračnog kreveta i kredenca.Sjetio sam se i onoga čega nisam htio: da sam je tukao i ja, često, jer nisam znao drukčijerazgovarati i jer sam bio bolji sin nego unuk.

Pomilovao sam je po licu.“Nona, znam. Oprosti.”Crveni joj se trag protegnuo do vrha bora. Nije primijetila. Nisam znao da li kima ili drhti.Otišla je natrag čitati Živote svetaca.Dok sam za sobom pospremao, pogledao sam prema njoj. Zakrvavljenih obraza

mrmljala je tekst, slijedila ga prstom po knjizi i usput kimala. Ispunio me val ljubavi, alinisam je otišao zagrliti. Stvarno je bila s drugog svijeta; već tada. Slijedio je val strave:zar sam stvarno posve sam?

Vratio sam se u kupaonicu i ušao u kadu. Odvio sam jedini doista pričvršćeni vijak mrežastog i od prašine mucastog poklopca ventilatora i posegnuo rukom u svoj kutić.Pronašao sam ga odavno i prešutio. Isprva sam zbog tajne imao jak osjećaj krivnje, a kad


32/174

e mama htjela čitati moje misli utvrdio sam da samo nagađa i to loše. Skrovište je ostalonepročitano.

Izvukao sam slikovnicu, namijenjenu maloj djeci. U knjižnici sam do trećeg razredaionako pročitao cijeli dječji odjel i krenuo na odrasli. Čitao sam redom, po abecednomredu autora. Knjižničar je nosio kratko ošišanu bijelu bradu, pušio lulu i pokrivao se

beretkom na čijem se kraju njihao kratki cofić, nosili su ih u francuskim filmovima. Premavlastitoj izjavi bio je jedan od rijetkih intelektualaca u gradu, što mu je davalo pravo dana ostale gleda svisoka. Ponekad bih ga vidio kako šeće s prodavačicom ulaznica u kinuOdeon i uvijek su u rukama držali otvorene debele knjige i uspoređivali ih kao lovci naovršnosti tiskara. Ulaz u knjižnicu za odrasle izborio sam time što sam upisao mamu, a

novac uštedio od Noninih novaca za misu. Sumnjam da mi je knjižničar vjerovao, ali nijeništa rekao, no nije me ni gledao ništa manje prijezirno.

Slikovnici Pale sam na svijetu vraćao sam se s mješavinom očaranosti i strave.Pripovijedala je o dječačiću koji se ujutro probudi i utvrdi da je sam. Roditelji su nestali.

Krene u grad i tu također nema nikoga. Može si priuštiti sve što poželi, od slatkiša dovožnje tramvajem, nikoga nema tko bi mu mogao naređivati, tko bi vikao; tišina, potpunasloboda. Ipak, samoća postaje odvratna i strašna, breme. Konačno se probudi u maminomnaručju; samo je sanjao.


33/174

ODEON

“Svoga sam oca prvi put vidio u kinu”, mogla bi glasiti prva rečenica.

Nalivpero se njihalo u zraku, onda sam ga odložio i još jednom provjerio da istrgnutilist nije ostavio tragove. Ponašao sam se nagonski i iz osvete, zato sam se loše osjećao. Zaslovenski smo morali sastaviti jednostavan sastavak o jednom od svojih roditelja i samami je ruka napisala naslov “Moja mama”. Isto se tako automatski zaustavila, istrgnulaapir u jednom potezu, a onda skupa sa svojom partnericom dugo micala sitne ostatke oko

spajalice. Istrgnuti početak pokidao sam na komadiće i stavio na dno smeća. Nisam znaohoću li se doista usuditi napisati sastavak s naslovom “Moj otac”, zato sam ga najprijesastavljao u glavi. Znao sam da prva rečenica oko koje sam se vrtio nije posve istinita, ali baš me bilo briga. Sam sam skovao pravilo po kojem sam prepoznavao dobru literaturu:

rimijetio sam da mi neke knjige, filmovi, glazba, čak i slike, zamagljuju pogled, učine meodsutnim i nakon njih se s trudom opet saberem i shvatim gdje sam i tko sam. Neki, vrlorijetki ljudski proizvodi imali su dakle isti učinak kao snovi. Oni sigurno nemaju ništa sastvarnošću; a to znači da to ne treba ni literaturi.

Uopće sam dosta vremena trošio na buljenje u zid, negdje iznad radija, i razmišljanjeo svim mogućim glupostima: kako da napravim veliki hit, ako pokupim komadiće iz drugihvelikih hitova i slijepim ih. Ili da nižem samo refrene, jer oni su ti koje najbolje pamtimood pjesama. I slične gluposti.

Iako sam stvarno kao posve malo dijete u kinu sreo svoga oca, točno onakvog kao u

obiteljskom albumu.

Mama me počela voditi sa sobom na predstave prije no što sam krenuo u prvi razred.Jedan od filmova strave i užasa koji smo gledali pripovijedao je o otrgnutoj ruci koja trčio travi, puže u kuće i davi ljude. Pogledavao sam mamu i nisam mogao vjerovati zašto nerepoznaje oca, iako me ruka drži skoro na svakoj slici. Postalo me strašno strah, ali tada

ne filma, već toga da mama ne primijeti kako navijam za ud otrgnut u zapešću. Uopće,rizor kad se neka ženska pojavi na stepeništu, ugleda je i počne vikati, bio mi je jako

drag.U albumu je ostalo još nekoliko slika na kojima sam vidio dio očeve noge, zapravo

cipele, iako još nisu prikazivali film o stopalu-ubojici. Ponekad sam sanjario da se u

maminu dijelu kredenca skriva pismo za mene u kojem će mi otac sve objasniti: sebe,mamu, mene, čitav svijet. Jednom ću ga se dočepati, sastaviti komadiće i smiriti glavu.

Kino je bilo jedino mjesto gdje sam i ja sa svojim ograničenim osjetilima mogao


34/174

vidjeti slike iz Nonina svijeta. Ne znam je li ona uopće ikada bila u dvorani, ali kad samne znajući išao gledati film u kojem ću također sresti Smrt, predvorje kina Odeondočekalo me posve prazno. Stepenicama sam se popeo do ulaza među nosećim stupovimai obično su već tu stajali prvi posjetitelji. Neki su uvijek gledali plakate u vitrinama lijevoi desno od ulaza, ispod natpisa DANAS i SUTRA. Te večeri nije bilo nikoga. U strahu

sam gurnuo vrata i kad unutra ne bi gorjelo svjetlo, ne bih se usudio ući. Koraci suodjekivali po kamenom podu sastavljenom od sitnih komadića kamenčića, zaglađenih urazličite nijanse sive. U visini mojih očiju na zidu je bila oštra granica, nacrtana bijelim.Ispod nje zelenkasta uljna boja, iznad nje bijela s nekakvim lisnatim uzorkom. Po njemurazmješteni plakati današnjeg i nekoliko sljedećih filmova. Nasuprot vratima stajao je ulazu dvoranu, desno bife, zapravo samo uzak šank i udubina iza njega, tada prekrivenadrvenom roletom. Lijevo su sazidali kabinu s natpisom BLAGAJNA ugraviranim naločici i obješenim s unutarnje strane stakla, pola metra ispred nje stajala je željezna

ograda koja je kupcima trebala pomoći držati red.

Nije bilo nikoga. Najprije sam pomislio da nema ni prodavačice karata i tek uplašenikorak naprijed pokazao mi je rub knjige koju je čitala, Tolstoj, Rat i mir, pokušao sam ječitati, ali mi je bila strašno dosadna pa sam odustao. Polako sam prišao. Žena je posveutonula. Bojao sam je se, kao što sam se bojao knjižničara. Često ga je posjećivala isjedila za stolom pokraj njegova pulta, razgovarali su preko hrpa knjiga. Kopao sam poolicama i hvatao komadiće razgovora - u svemu, čak i u kakvoj sitnici, čučale su stvari s

velikim početnim slovom: Ljepota, Smisao, Umjetnost. Stvari za koje sam točno znao daih nikada neću shvatiti i osjećao sam se malenim pred riječima, a kamoli pred onim što suoznačavale. Da o tuđicama, prije svega raznim ekste-izmima, i ne govorim. Moje pravilo

o kojem sam knjige uspoređivao s učincima snova uz učene riječi i razglabanja koja sutrajala satima, činilo mi se prejednostavnim i gotovo vrijednim podsmijeha. Nakašljaosam se. Ružno me pogledala. Svoju krupnu figuru morala je svake večeri najprije naguratiu radnu kutu i skupa s njom se nagurati u kabinu, što ju je učinilo sličnom osvijetljenomtruplu u uspravno postavljenom lijesu.

“Dobra večer... e...”Već sam počeo mucati. Mama je zahtijevala uglađenost i pozdrav mi je silazio sam

od sebe s jezika. A morao bih ga završiti riječju drug ili drugarica. Prodavačici karatahtio sam automatski reći gospođo, što je moglo značiti silnu drskost, u određenim

okolnostima čak i psovku.Bezvoljno me pogledala preko ruba korica. Izgledala je razočarano što me vidi, kao

da je očekivala nekog drugog. Usne, debelo namazane crvenom šminkom, iskreveljile suse.

“Sedam devet, molim.”U šestom redu je nedostajalo deveto sjedalo i zato je sjedenje iza njega bilo

udobnije; to je postalo moje stalno mjesto. Stavio sam novac pred otvor kad jerogovorila:

“Zabunio si se.”

Zbog iznenađenja više nisam pazio na oslovljavanje.“Nisam, gospođo!”Stresla je natapiranom kosom, tako da su jastučići na obrazima poskočili:


35/174

“Danas je na rasporedu drukčiji švedski film.” “Znam, gospođo!” Nekako oduševljeno je dodala:“Nije samo za odrasle.”“Znam, gospođo.”Sad me već gledala slično kao moja mama: sa sažaljenjem prema kretenu koji ništa

ne razumije. Švedske, danske i njemačke filmove su često prikazivali. Zvali su se erotskifilmovi i na vitrini je pisalo da su zabranjeni za mladež. Ne sjećam se da su mi ikadzabranili ulazak - jedino je kod tih prikazivanja prodavačica ostajala vani jer su bili ispod njezina nivoa. Naslovi su uvijek spominjali krevete, iako nikad nisam vidio nijedan:likovi su samo razgovarali, bez repa i glave, mijenjali mjesta bez reda i smisla; filmovinisu dugo trajali i nisu imali plakate - naslove bi netko napisao rukom, na list papiraistrgnut iz bilježnice.

“Crno-bijeli je.”“Znam, gospođo. Pročitao sam vani.”

Pokušala se sjetiti i dodatnih razloga koji bi me odvratili od gledanja. Trajalo jedugo. Odjednom su joj usne zadovoljno poskočile:

“Umjetnički je.”Još je malo razmišljala prije no što je bezvoljno gurnula kartu prema staklu. Naglo se

zaustavila:“Da nisi samo došao spavati?”Zavrtio sam glavom.Mahala je glavom dok je brojila sitniš. Opet se uhvatila knjige, ja sam i dalje stajao

ispred blagajne. Morao sam se dva puta nakašljati prije no što sam privukao njezinuozornost.

“Što sad hoćeš?”“Gospodo... nešto bih vas molio... Mogu li katkad dobiti koji plakat? Ako ga ionako

ne trebate...”“NE!”Pogledao sam u pod i počeo se okretati.“Plakati su za one koji vole filmove! Vi balavci ih samo kidate i radite od njih

smeće!”Maknuo sam se posve do vrata i čekao. Više nitko nije došao.Prodavačica karata je točno deset minuta prije najavljenog vremena izašla iz kabine,

otišla do drvenih vrata dvorane, otključala ih, otvorila i odmaknula prilično oguljenucrvenu baršunastu zavjesu. Stala je između dovrataka i savila ruku u laktu. Prišao sam,čvrsto uhvatio svoj dio ulaznice, tako da je njezino povlačenje nije otkinulo i ušao.Pozdravio me zagušljiv miris s laganim dodatkom plijesni. Kako sam ga volio još odrvog posjeta, a ljubav se s godinama samo stupnjevala.

Ugurao sam se u stolac i istegnuo noge. Redove su nagurali jedne na druge i drvenistolci su škripali pri svakom pokretu. Nitko drugi nije došao, iako me samoća nijesmetala. Platno je prekrivala zavjesa, velika sestra one pored vrata, iznad nje je visjelaslika druga Tita.


36/174

Strop je imao ispupčenja kao u kakvoj crkvi i po njemu su se vukle pukotine,remrežene paučinom. Do samog vrha, zbog preslabog svjetla, uopće nisam mogao

vidjeti.Cvileća zavjesa krenula je po ležajevima i otkrila platno. Svjetla su se ugasila.

Počeo je crno-bijeli švedski umjetnički film.

Nakon kraja prodavačica karata je razgrnula izlaz i otvorila mi vrata. Stupio sam unoć i stresao se. Uopće ne znam od čega, hladno sigurno nije bilo.

Nešto papirnato me udarilo pod rebro.“Na”, rekla je.U čudu sam je pogledao. Uzeo papir i rastvorio ga. Gledao sam se s plakatom upravo

rikazanog filma.

“Zašto to?”“Išla sam te kontrolirati”, rekla je, “da li spavaš.” Usne su joj se nekako čudno

smežurale.“Onda, kad smrt pili drvo”, objasnila je, “onda...” Kradomice sam je pogledavao.

Pokazivala je sve znakove koji su kod moje mame pretkazivali eksploziju.“...nikad nisam vidjela čovjeka koji je tako... uronio.”Zavrtjela je glavom. Odjednom postaje ljuta.“Trebao bi biti netko drugi, a ne ti! Bježi sad!”Zamahnula je rukom i kako sam bio napet, odskočio sam. Ali nije doletio šamar,

samo nekakav čudan, zbunjen pokret. Zalupila je vratima za sobom i zaključala ih. Otišaosam na prednju stranu kina i pogledao. Na sljedeću projekciju nitko nije čekao.

Nakon toga više nisam trebao reći koje sjedalo želim. Karta sedam devet pala bired mene onog trenutka kad bih stavio novac na pult. Na izlasku sam svaki put pokupiolakat filma koji sam upravo gledao.


37/174

to me strašno prestrašilo. Neko sam se vrijeme čak pokušao odviknuti od kina, alinisam dugo izdržao. Zamišljao sam grozne namjere koje prodavačica karata ima sa mnom,iako se nisam sjetio ničega što bi mi mogla učiniti. Dugo je trajalo dok se nisam pomirio;najviše zato što ne samo da mi ništa nije napravila, nego sa mnom nije ni razgovarala.

Ali bilo je dovoljno; dalo mi je misliti. Mama je neprestano naglašavala kako svi

uvijek vrebaju i ako nisi dovoljno pažljiv zabiju ti nož u leđa, izdaju te, prevare i pokradu.Dobrota ne postoji; uvijek je samo obmana za prijevaru i krinka za zle namjere. Redovitosam dobivao filmske plakate, a zle namjere se nisu pokazale. Je li možda moguće da netkoučini sitnu uslugu bez mračnih planova?

Nona i ja smo podijelili zid i gdje je između svetih slika ostalo mjesta nalijepio samlakate. Preostale sam spremao u veliku vrećicu ispod kreveta, kod nogu. Mama se

slagala; i ona je voljela filmove, rekla je i dodala:“Iako više nisu kao nekad!”Više nije često odlazila u Odeon jer su filmovi postajali sve tvrdoglaviji i bilo ih je

teško pratiti. Kino poduzeća su varala i podmetala vrlo stare filmove koje nije voljela.Tako sam mogao sam otići na obje projekcije, a kad bi dodali i poslijepodnevnu, i na nju.

Zadnji film koji smo zajedno gledali zvao se Sodoma i Gomora. Mama jesumnjičavo pogledavala plakat i pitala blagajnicu:

“Je li film nov?”Gospoda je kimnula i čak tvrdila daje ovogodišnji.“Stvarno?”Još jedna potvrda.Sjeli smo na sredinu prvog reda, kao i uvijek kad smo išli zajedno. Mama je već za

vrijeme filmskih novosti nekoliko puta mrzovoljno trznula usnama. Jedva sam pratiodogađaje na platnu jer sam kutom očiju bio prikovan za nju. Dvorana je po starom običajuzviždala i psovala, šumila papirićima, letjeli su komentari i zadnji su se redovi natjecali uduhovitostima. Većina radnika iz samačkih domova, najredovitiji posjetitelji, nije imalatelevizore i vijesti su gledali prije filma. Novosti su bile stare nekoliko tjedana irikazivale su otvaranja novih tvornica, pobjede socijalizma i slično. Uvijek bi se baremednom pojavio drug Tito i jedino bi tada dvorana posve utihnula.

Kad je film počeo, mama je bijesno udarila petom o pod.“Prevara!” siknula je.

Naglo je ustala i odvukla me sa sobom, skoro otrgnula zavjesu koju je iza zadnjihzakasnjelih upravo zastirala prodavačica karata i tijelom je odgurala duboko u predvorje. Nekoliko starih pijanaca koji su redovito visjeli za šankom okrenulo se i grohotomnasmijalo.

“JE LI TO NOVI FILM?” zagrmjela je mama.Blagajnica je prstom pokazala na godinu na plakatu. Prije no što je išta rekla, mamin

e prst pao na lik s ruba plakata.“A TKO JE OVO?”Prodavačica je zbunjeno pogledavala.

“Gospođo, ne znam sve glumce...”“DRUGARICE, VAŠA NEUPUĆENOST NEMA GRANICA! TO JE RIMSKI

VOJNIK!”


38/174

Svi, skupa s pijancima i gostioničarem, zagledali su se u lik u kratkoj kožnatoj suknji,oklopu i kacigi.

Mama je pobjedonosno tresla uzdignutom bradom i kažiprstom.“VI ĆETE MENI GOVORITI DA JE TO NOVI FILM!” Natapirana kosa blagajnice

lesala je iznad čela koje se borajući se trudilo razumjeti.

“DRUGARICE, DA STE UČILI U ŠKOLI, ZNALI BISTE KAD SU JOŠ RIMLJANIIZUMRLI I NE BISTE TREBALI SJEDITI TAMO!”

Pokazala je kabinu. Svi smo pogledali tamo. Jedan od pijanaca je skoro izgubioravnotežu dok je pokušavao pratiti brze izmjene središta pozornosti.

“TAKO! REKLA SAM IM SVOJE!” dodala je mama, naglo me potegnula za ruku pasmo otišli kući.


39/174

TJELESNI

Od svih predmeta najviše sam uživao na tjelesnom. Učitelj je uvijek bio na

sastancima, a prije no što bi otišao zadužio bi jednog dečka ili curu za red. Radili smo štosmo htjeli, samo se nije smjelo čuti do zbornice. Ako se čulo, sljedećeg tjedna nije bilosastanka. Morali bismo trčati uzbrdo spotičući se natrag; po bilo kakvom vremenu. Cure izrazreda zato su radije stajale u grupi i brbljale, ispod ruke držale nekoliko lopti, više kaokrinku. Osim onih koje su se ranije ispričale da su bolesne i morale su sjediti na klupiokraj zida. Dečki su igrali košarku, a ja sam se penjao. Mama mi je više puta rekla da

nisam za sport i da se njime ne bavim, iako se nisam mogao oduprijeti konopcima u kutudvorane. Na vrh sam se popeo teško, a mišići na rukama poskakivali su mi od napora. Kadsam konačno zgrabio metalni nosač, oblila me slatka uznemirenost. Oprezno, jer sam se

strašno bojao visine, namjestio sam konopac između bedara. Polako sam se počeospuštati. Konopac je bio ispleten od mnogo tanjih konopaca u naboranu površinu. Klizanjenije teklo glatko, već napreskok. Toplina koja mi se počela širiti međunožjem dopuzala jeleđima do gore, udarila mi u glavu i stisnula vrat; morao sam se boriti za zrak, ponekadčak hroptati i znalo se dogoditi da mi se oči okrenu na bijelu stranu. Prebrzo spuštanjenamočilo mi je gaće i mrlja se vidjela i na hlačicama za tjelesni, zato bih se u tom slučajuskrivao do kraja sata. Radije sam se spuštao polako, oprezno, produžavao užitak i pazio.

Tada mi je skliznula ruka i morao sam još jače stisnuti bedra da se uhvatim. Osjećaje postao presnažan i nisam mogao zadržati krik. Nadao sam se da ga zbog buke nitko neće

rimijetiti, ali ispod konopca me čekao školski kolega, Tone, i gledao:“Što je s tobom? Gledao si previše Tarzana?” Osjećao sam vlagu koja se počela

širiti po tkanini i morao sam se brzo maknuti. Istrgnuo sam mu košarkašku loptu iz ruku irekao:

“Pokušaj, ako se usudiš!”Toneta je moja hrabrost manje iznenadila od mene, iako je svejedno nepovjerljivo

ogledao konopac koji se i dalje trzao. Potrčao sam s loptom prema suprotnom košu, štodalje od igrača i djevojaka. Odlična ideja: što ako je bacim u otvorena vrata svlačionice,odem je tražiti i na brzinu se kriomice operem. Kako se učitelj obično nije vraćao do

zvona, vjerojatno bih se mogao i presvući i pričekati odmor. Zaustavio sam se i pretvaraokako ciljam na koš, a zapravo sam se usredotočio na vrata. Spremio sam se za udarac,nagnuo se natrag, ispružio, kad se prostorijom razlomio glasan krik. Trznuo sam se i loptae odletjela do prostorije sa starom opremom, odbila se, udarila još jednom, daske su

klonule, lopta je pala u otvor i nestala u mraku.Potrčao sam za njom i za vrijeme trčanja se osvrnuo. Tone je u nesvijesti, široko

raširenih ruku i nogu i s mrljom na hlačicama za tjelesni ležao ispod konopca a nekolikoga je kolega iz razreda pokušavalo probuditi.

Pogledao sam u dubinu. Težina udarca slomila je isušeno drvo koje je držalo bravu ikrov je zijevao polomljen. Morao sam po loptu, nisam imao izbora.

Polako sam se spustio na hrpu jastuka koju sam vidio u polumraku i kliznuo na pod.Počeo sam više pipati nego gledati uokolo kad sam začuo čudne glasove. Nekakvo


40/174

uhanje ili cviljenje kroz koje je netko govorio. Okomita zraka svjetlosti označavala jevrata u susjednu prostoriju. Na prstima sam dopuzao do njih i oprezno ih otvorio. Maknuosam se od zraka svjetlosti i ugledao loptu nekoliko koraka iza sebe. Vratio sam se,okupio je i oklijevao. Morao bih se vratiti. Prešao sam prag i našao se u hodniku koji su

osvjetljavali prozori kroz koje sam mogao vidjeti rub asfalta i u daljini dimnjake

Željezare. Zvuci su postali glasniji, ne i jasniji.Išao sam hodnikom, kroz skladište rekvizita raznih školskih proslava, pokraj

ogromnih Titovih slika, velikog jugoslavenskog grba s upaljenim bakljama i natpisaizrezanih od bijelog stiropora i prilijepljenih na crveni baršun.

Ženski plač, prigušen, jecav.Muški glas koji je nagovara.Bliže. Više vrata; prislonio sam uho na zadnja.“Daj, što ti je danas?”Poznati glas.

Polako sam pritisnuo kvaku. Osjećao sam svaki mišić, žilu, kost, sve do posljednjegmilimetra, kad se kvaka spustila i vrata su se uz udarac otvorila. Nadao sam se da se samomeni činilo glasno. Ali, već sam gledao u leda učitelja tjelesnog i uplakano lice Maje kojae sjedila na klupi ispred njega.

“Ne, molim, ne...”, zaječala je.Učitelj je naglo okrenuo glavu. Pogledali smo se.U brzini je počeo nešto petljati ispred sebe, ali ga nisam čekao. Trčao sam

hodnikom. “EGON VITTORI!!!” vikao je za mnom.


41/174

PRIJATELJSTVO

Sjedio sam u garderobi na školskom hodniku i naslanjao se na obješene jakne. I

zadnji zakasnjeli trčali su u razrede. Gledao sam dolje prema stepeništu i očekivaorazbjesnjelo lice učitelja tjelesnog. Nije ga bilo. Čekanje je stupnjevalo tjeskobu i strah.Je li preda mnom čitav tjedan takvih trenutaka do sljedećeg tjelesnog?

Stepeništem je došla Maja. Nisam mogao maknuti pogled s njezina lica. Sjela je krajmene i ostavila medu nama metar prostora.

Gledali smo preda se.Zazvonilo je.Iako sam gledao u najudaljenija vrata na dnu hodnika, svejedno sam jasno osjećao

tijelo pored sebe. Ispunilo me tjeskobom i potrajalo je prije no što sam se sjetio da se

vjerojatno radi o onome što u književnosti zovu čežnja. Hvatala me drukčije negogramofon - je li onda želja nešto drugo?

“Molim te, nemoj nikome reći!” rekla je posve tiho.“Ali... on... zašto ne?”“Zato jer ne. Molim te.”“Ne razumijem. Moraš...”, vrtio sam vrhom papuča po podu. Jedina vrsta koju smo

mogli kupiti u domaćim trgovinama: crne, na vrhu stisnute široko protkanim elastičnimnitima. Zvali smo ih mrtvačke papuče. Maja je nosila drukčije, s cvjetovima, kožne,vjerojatno iz Italije.

Slutio sam njezinu vrtnju glavom. Šutjeli smo, iako je dio mene gorio u groznici. Sadće doći netko od učitelja i izderati se na nas. Nisam mogao zamisliti da uđem u razred sasvim tim nejasnoćama i strahovima koji su se vrzmali po meni.

“Plakala si...” ustrajavao sam.Kako sam je samo želio zagrliti.“Uvijek plačem.”“Uvijek?” Nisam je usudio pogledati, kamoli dotaknuti.Šutnja.

Morao sam saznati.“Ti sastanci? Uvijek su s tobom?” Njezino sam potvrđivanje jedva slutio; samo lagani izdisaj u zagušljivoj buci koja se

čula iza brojnih vrata.“Moraš reći.”“Molim te, ne. Molim te. Molim te!”Šutnja.Dodao sam:“Nekome.”“Mami?”Misao mi se činila posve nemogućom - da bi se itko mogao ispovjediti mami?

Premda, nisu sve mame iste.


42/174

“Da, mami”, našao sam u sebi slamku spasa.“Ne bi mi vjerovala.”“Tati?” Nisam mogao zamisliti lica njezinih roditelja. Uvijek sam ih viđao samo u prolazu;

oca u autu kad bi ponekad pokupio Maju ispred škole, mamu na proslavama. Kako sam

išao u društvu svoje mame, vrebanje bi mi popilo svu pozornost.“Tata je njegov najbolji prijatelj.” Prestravio sam se.“Pa neka sazna kakva je svinja njegov najbolji prijatelj.”“Zna.”Okrenuo sam se prema njoj. Imala je vlažne oči. “Kako zna?”“Egone...” Nježno je oblikovala riječi. Sav me bijes ostavio. “Dobri prijatelji sve dijele.”Pogledao sam ispred sebe i prebrojao vrata razreda. Pet. Pet. Pet. Još jednom.

Shvatio. Počeo gristi usne. “Molim te, nemoj nikome reći... Tata bi me ubio.” Nježan,

sitan, tako strašno nemoćan glas. Pomiren sa sudbinom i pun brige. I za mene, učinilo mise. Nešto sam htio reći, ali sam samo zacvilio.

“Molim te.”“Neću.”“Sigurno?”“Sigurno.”“Časna pionirska?”“Časna pionirska.” Ni obećanje nije promijenilo očajan zvuk njezina glasa.

Koraci su odjeknuli po stepenicama.Ustali smo i otrčali u razred. Žurilo nam se, jurili smo, a u trenutku kad sam joj

otvarao vrata pomilovala me po licu.Ili mi se to samo učinilo.


43/174

SLOVENSKI

Obično sam Titove slike gledao zato da odlebdim u snove, sada sam se trudio

ronaći rješenje. Ili sam samo sklanjao pogled od Majine kose, bijelog vrata i sitnihramena koja su izgledala tako nemoćno, tamo ispred, u trećem redu.

Morao bih nekome reći, iako sam dao časnu pionirsku, najozbiljniju od svih zakletvi.Više nego da sam se zakleo na vlastitu mamu - da, pomislio sam i na nju. Zamislio što biučinila i na koncu utvrdio da se pitam bi li me uopće čula. Često mi se činilo da ne čuje baš dobro, odnosno da čuje samo određene riječi. Njih vreba, a ja čitav svoj život

okušavam shvatiti, bezuspješan u svojoj ograničenosti, koje su te koje izgledaju posve bezopasno, ali u sebi kriju eksploziv. Puno sam vremena potrošio na samooptuživanje i

traženje krivice koja mora biti u meni da tako razljutim mamu. Naučio sam šutjeti, time se braniti od pogrešnih riječi. Ali ostali su pogrešni pokreti, pogledi i misli. Pokušao sam sešto manje pomicati, što rjeđe mijenjati položaje i nikada je ne gledati u oči, a istovremenosa svom pozornošću kontrolirati njezine reakcije. I misli su mi se u maminu društvunekako okamenile. Napeta pozornost činila ih je gustim, sirupastim i polako su miklokotale kroz glavu.

Kad bih joj rekao za učitelja tjelesnog i Maju - bilo bi to nešto nečuveno, posveneuobičajeno. Sjetio sam se Majina plača koji me doveo do podruma i rekao si, pokušatću ali u krajnjoj nuždi.

Da odem Majinoj mami? Ako ne bi vjerovala vlastitoj kćeri, kakve su moje šanse? Na trenutak sam pomislio na ravnatelja i rekao si, a što sam uopće vidio? Vagali biučiteljevu riječ protiv naših - živo sam začuo Majin glas; njegovu plahost i očaj. Sigurnose ne bi usudila potvrditi moje svjedočenje. Zašto učitelj tjelesnog nije došao za mnom?Hoće li me pričekati navečer, kad se vraćam iz kina? Hoće li se pretvarati da se nije ništadogodilo? Kako će izgledati sljedeći sat tjelesnog?

Tito je pisao, ja sam razmišljao i odjednom me netko udario u rebra. Skoro sam seskamenio od straha. U grču sam svejedno vidio kako pokraj mene sjedi koščati dugonja zakojeg sam znao da se zove Fric i ide u susjedni razred. Već je dva puta pao i slovio je za

ednog od onih koje je dobro izbjegavati jer se voli tući.Pomislio sam, o ne, sjeo sam u pogrešnu učionicu! Osvrnuo sam se i utvrdio da sukolege iz razreda još uvijek na svojim mjestima. Učiteljica je na ploču prepisivala neku


44/174

jesmu.Fric me gledao i kimao glavom.“Ti si odličan, a?” rekao je.“Kako znaš? Otkud ti?”Drugarica je povikala preko ramena.

“Tišina u razredu!” Nastavili smo šapćući.“Imaš naočale, smotan si, grozno odjeven, ni ne pušiš?”“Ne.”“Meni je odmah sve jasno. Pogledam, vidim, skužim. Slušaj, nešto trebamo raščistiti,

inače će biti batina.”Gledali smo pred sebe. Pjesma je pozivala djevojku na bosu šetnju. Vjerojatno zato

što ju je napisao pjesnik partizan, koji se morao nositi sa strašnim nedostatkom, kako jeisalo u udžbenicima. Svake su godine organizirali barem nekoliko proslava na koje su

dolazili stari borci i pričali nam kako je bilo strašno.“Što?” upitao sam ga.“Gle, nisi pametniji od mene, samo imaš bolje pamćenje. Jasno?”Kimnuo sam.“Otkud ti tu?” pitao sam ga kad je drugarica odrecitirala pjesmu do kraja.“Jesi spavao, ili što? Doveo me ravnatelj, po kazni, još nisam bio samo u ovom

razredu. Nek’ se jebu. Jedan me ocinkao. Da me ne bi i ti, toj frankenštajnovoj nevjesti...”“Ti gledaš filmove?”Ponosno je namignuo. Izgledalo je kao da mu je orlovski nos kljucao u bradu. Smeđa

kosa koja mu je padala preko ušiju masno se zasvjetlucala.“Sve.”“Nisam te još nikad vidio?!”“Ej, štreberu, meni je sve jasno. Ti si sedam devet.”“Kako znaš?”“Gledam iz kabine. Moj stari je operater.”Šutjeli smo do zvona. Kad je ustao, još je dodao: “Smrdiš. Kad si se zadnji put

rao?”


45/174

MADAME X

“Opet se kupaš? Pa prošli si se tjedan!” začudila se Nona kad je došla isprazniti

noćnu posudu u zahod. Napola sam virio iz vode, posve nasapunan i prekriven pjenom.“Rekli su mi u školi da smrdim.” Nona je zavrtjela glavom i počela isplahnjivati posudu ispod mlaza u umivaoniku.“Reci im: to je samo tijelo, a ono uopće nije važno.” Kimnuo sam. Polako se

otklizala prema vratima, zaustavila se ispred njih i okrenula. Kod okretanja bi uvijek stavila dlan na bok u smjeru okreta i usput lagano prostenjala.

Sumnjičavo me pogledala.“Reci Očenaš!”Poslušao sam je. Smirila se.

“Još si ti! Čudno ti je nagnuta glava. Mislila sam... Zašto se nisi umio po desnomobrazu?”

Promaklo joj je kako sam se jako zacrvenio. Iako nisam bio posve uvjeren da meMaja pomilovala, nisam htio riskirati i oprati njezin dodir. Nona je naravno pomislila dae u mene počeo ulaziti vrag i da mi glavu krive nezemaljske sile. Klizila je dalje, pokraj

stola s otvorenim bilježnicama, prebacila noćnu posudu u ljevicu, stavila desnicu na bok iočela se okretati po sobi. Iznova je zastala i pogledala me.

“Dolazi tvoja mama”, rekla je, “zašto tako rano?” Mama je radila u smjenama, jedantjedan prijepodne, drugi poslijepodne. I kad su smjene bile prijepodnevne vraćala se tek

navečer. Nikad nije rekla kuda hoda, a ja sam na miru pisao zadaću i bio zadovoljan -koliko sam mogao, mali osjećaj krivnje me uvijek grizao, iako nisam znao zašto.

Sjetio sam se odgovora - zbog straha od tjelesnog promaknuo mi je današnji kinoraspored.

“O, ne! Ne!” povikao sam, iako prigušeno da se Nona ne bi opet za mene zabrinula.“Madame X!”

Očajno sam mahao glavom i jedva zadržavao suze. Nona je duboko uzdahnula.“Molit ću za tebe!” rekla je i prebacila ruku.“Nona!” povikao sam za njom i zaustavio je usred pokreta, “Nona, zar ne bi mogla...

bar jednom...” Zavrtjela je glavom još za vrijeme okretanja.“Nona, samo jednom... ići ću besplatno na misu... Nona!”“Ne mogu, stvarno ne mogu.”Kimnuo sam pomiren sa sudbinom. Dolazilo je jednom godišnje i činilo dio svijeta

koji sam poznavao. Nije se moglo izbjeći, nije bilo pomoći.“Morat ću na Madame X”, rekao sam si naglas i zvuk vlastitog glasa natjerao mi je

suz

Slatki snovi - Miha Mazzini.pdf

Documents

Transcript of Slatki snovi - Miha Mazzini.pdf