Komunikacijske znanosti

Opa povijest medija i komunikacije

Hrvatski studiji Sveuilita u Zagrebu

Studij komunikologije

Skripta za kolegij:

Opa povijest medija i komunikacijeKomunikacijske znanosti

Evolucija komunikacije - OD POETAKA DO DANAS

1 . DIO KOLEGIJA

Interdisciplinarni pristup

Kompleksno podruje

Razvoj bri od znanosti

Medijska komunikacija istrauje se pod vidovima razliitih znanosti

humanistikih i drutvenih

povijest, filozofija, psihologija, sociologija, politologija, pedagogija, ekonomija, lingvistika, teologija...

Povijest

povijest medija i komunikacije

uzimaju se u obzir razliite okolnosti kao uvjeti nastanka i razvoja medija i komunikacije

drutvene okolnosti

politike okolnosti

ekonomske okolnosti

religija, kultura, znanost, tehnika

Razine komuniciranja:

Sredstva (instrumenti) zvuk, jezik, geste, pismo

Tehnike kamen, tinta, boja, papir, mikrofon, zvunik, televizor...

Organizacija drava, vojska, pota, Crkva, tiskara, izdavako poduzee, rtv postaja...

Oblici vijest, pjesma, knjiga, izvjee, reportaa...Poticaji dolaze u razliito vrijeme i na razliitim mjestima od bilo koje od ovih okolnosti ili razina...

1. Evolucija komunikacije 1. DIO

1. to je evolucija?

Evolucijom se mogu nazvati svi oni procesi koji ispunjavaju etiri uvjeta:

promjena struktura

u odreenom opsegu i

tijekom odreenog vremena mora imati

pozitivne posljedice

za sustave ija se struktura mijenja.

Pretpostavka razvoja komunikacije je razina svijesti,

kao dublji sloj

rezultira meusobnim povjerenjem lanova drutva

Razina svijesti = mjera spoznaje univerzalnih zakona ivota

svijest o odgovornosti pojedinca i skupine

Komunikacija i razina svijesti se meusobno pomau

To vrijedi za

bioloke sustave (iva bia),

gdje su takve promjene "prednosti za vrstu", kao i za

socijalne sustave

u kojima se gen zamjenjuje simbolom.

Pri tom evoluciju valja oekivati ili predvidjeti tek u onolikoj mjeri u kolikoj je proces na kojem se temelji za sustave openito znaajan, a ne upuen tek na evolucijske nie.

Dakle,

evolucija komunikacije je odluujui i krajnje vaan proces,

kako za psihike sustave koji od toga profitiraju, koji se komunikacijom povezuju,

tako i za socijalne sustave, osobito za nadreeni sustav drutva.

John Dewey (1916) tvrdio "da se drutvo komunikacijom ne samo odrava, ve kroz komunikaciju uope postoji.

Ako je to tono (a jest), tada

stanje drutava valja motriti u tijesnoj ovisnosti o njihovim mogunostima i sredstvima komunikacije.

ili drukije reeno: evolucija komunikacije nuna je pretpostavka evolucije drutava.

Razvoj komunikacijskih mogunosti

ovisan je o potencijalu ve postojee komunikacije u vrijeme u kojem se taj razvoj poinje promatrati.

Odnos izmeu komunikacijskog potencijala i vremena predstavlja evolucijsku funkciju.

A to znai: mogunost komunikacije evolucijski se poveava u vremenu.

Dokaz: mnotva trendova varijabli koje se odnose na komunikatore, medije, poruke ili recipijente,

npr. poveanje dnevne komunikacijske ponude moe se promatrati na

broju novoizalih knjiga godinje,

broju rtv postaja

radijskih i televizijskih prijemnika po broju stanovnika

debljini telefonskih imenika,

broju raspoloivih masovnih medija,

komunikacijskom ponudom ili medijskom potronjom

Razvoj komunikacije pratimo kronoloki

tako da se na razliitim evolucijskim stupnjevima komunikacije pokae

djelovanje komunikacije na stabilizaciju drutava,

i posebno: kako usavrene strukture komunikacije ine polazita za daljnje usavravanje.

Pri tom biva jasnim da je, i kako je,

globalno-drutvena komunikacija mogua samo po cijenu koritenja sve snanijih struktura

2. Od animalnog znakovnog ponaanja do jezine komunikacije

Nedvojbeno: ivotinje se mogu meusobno "sporazumijevati" tako da reagiraju na uzajamno ponaanje.

Razliite vrste, npr. zeba ili pele, imaju veoma razvijeno znakovno ponaanje.

No, ti signali su neposredno vezani za samo ponaanje, a u pojedinom sluaju mogu mu vremenski prethoditi:

"Reanje" psa pod odreenim uvjetima, koje je mogue egzaktno definirati, uvijek znai nadolazei napad, tako da se govori i o "intrinistiki" kodiranom znakovnom ponaanju - instinkt

Do prave komunikacije, meutim, dolazi tek kad se znakovno ponaanje odijeli od stvarnog ponaanja

ne samo parcijalno (ikoniko kodiranje), ve u potpunosti

i kad se koristi indiferentno u odnosu na njega.

Dakle, kad se znakove moe arbitrarno kodirati.

ivotinja je u komunikaciji neposredno vezana na ponaanje

ovjek nije

moe poslati poruku koja nije povezana s njegovim trenutanim ponaanjem.

To pretpostavlja da je na raspolaganju barem najjednostavniji tip meta-komunikacije, naime mogunost negacije.Jezik pretpostavlja ta dva postignua negaciju i arbitrarno kodiranje.

Time to ima jezik ovjek ve raspolae medijem

dakle instrumentom kroz koji i s kojim se moe razviti komunikacija.

Jezik ima sljedea svojstva: doputa apstrakcije i pravila:

doputa apstrakcije putem formuliranja pojmova i definicija

tako svojim izriitim normiranjem jaa konsenzus pri jezinoj uporabi.

doputa oblikovanje pravila (normi).

ne samo pravila drutvenog ponaanja, miroljubiva okupljanja, priprema za lov ili ceremonije povodom proslava, odluka ili ukopa, ve i pravila ophoenja s jezikom.

Ve se na mediju jezika vidi bitna, autoreferencijalna struktura svekolike komunikacije:

svako poveanje komunikacijskih mogunosti (potencijala) ima pozitivnu funkciju

za drutvo

za daljnje usavravanje komunikacije.

Nepismena (aliteralna) drutva

Veliina je nekog drutva (klana, plemena) ograniena radijusom perceptibilnosti njegovih lanova:

odluke glede lova, izgradnje kue, rata i mira moraju se svakodnevno verbalno komunicirati

to zahtijeva stalnu fiziku dostupnost (prisutnost) svih lanova.

Neophodna dostupnost lanova bezpismenih drutava i danas se prepoznaje, primjerice, po veliini srednjovjekovnih trgova.

U Srednjem vijeku (premda su pismo i knjigotisak odavno bili izumljeni), preteni dio stanovnitva nije znao ni itati ni pisati.

dakle, potreban trg kao okupljalite, kao mjesto da se vidi i bude vien.

Stoga: trgovi su takve veliine da se dvije osobe, na trgu prisutne krajnje udaljeno jedna od druge, jo mogu prepoznati (identificirati).

Dananji trgovi mnogo vei

Isto u Srednjem vijeku informacija preteno posredovana neformalnom komunikacijom od usta do usta

nije bilo mogue osigurati nedvojbeno korektno reproduciranje reenoga

povod za falsificiranje informacije

subjektivno neizbjeno

ponekad eljeno!

I to djeluje restriktivno na veliinu drutva:

komunikacija ostaje nesigurnom, povezano s

vremenom (tijekom veih vremenskih razdoblja) i/ili

distancom (vea udaljenost) i/ili

socijalnom uvjetovanou (ovisno o osobi):

koliko usta, toliko istina.

Ilustracija za informacijske probleme takvih drutava:

Sve se znanje prenosi samo usmeno kao glasina, mit, legenda ili mudra izreka:

Informacijske ponude nisu dostatno zajamene,

da bi se tome pomoglo,moralo se izumiti dodatne i sloene strukture za osiguranje vjernosti reproduciranja:

mnemotehniki postupci uenja napamet,

metakomunikativna osiguranja putem dokazne obveze od strane glasnika (n. pr. uporaba peata, vjerodostojnost putem poznavanja glasnika) itd.

Zbog nedovoljne autentinosti i vjerodostojnosti pojaava se sklonost proizvodnji i prijenosu neosiguranih informacija

u obliku glasine.

Ako nije mogue identificirati primatelje poruka

ako oni ostaju anonimni,

a sadraji poruke nisu zajameni

nisu obvezatno istiniti

informacijske su ponude kao divlja slobodna za odstrel

prihvaa ih se nekontrolirane kakve jesu

jer ih svatko moe prenositi kakve jesu

ili prema vlastitom nahoenju.

Konstrukcije stvarnosti putem komunikacije - bez pisma bile su

riskantne i sluajne,

ovisne o osobi i

sklone kratkom trajanju,

jer je autentinost priopenih sadraja morala biti vezana na osobu koja priopava

stoga sumnjive trajnosti: koliko usta, toliko zbilja.

Npr. jo u kasnom Srednjem vijeku predstojnici pota, zbog stalnog pritjecanja informacija na odmoritima velikih trgovakih putova, esto bili prvi izdavai novina.

ekstremno ovisni o vjerodostojnosti korespondenata, koji su uglavnom jo uvijek usmeno izvjeivali.

Pritube Caspara von Stielera

(Zeitungs-Lust und Nutz, Hamburg 1695.)

"Takvi dobri ljudi ne skupljaju sve to im zrakom dolijee. Ispituju i provjeravaju prvo cedulje koje im stiu, odakle su i moe li im se vjerovati?

esto se nau podrugljivci, radoznalci, fabulanti i prevaranti koji iz puke lakomislenosti ponekad i sa stanovitih sebinih namjera u svijet prospu obinu la a zatim se tomu smiju."

Zbog nedostatka izvjesnosti nisu ponude informacija bile samo nesigurne,

ve je paradoksalno tako bio zajamen i sam opstanak glasine:

ono to nije autentino dokazano, nije se dalo ni opovrgnuti.

Na taj nain se takvo znanje, kao navodna istina, esto odralo stoljeima.

Analfabetska drutva (bez pisma) bila su predestinirana za glasine, bajke, mitove, za praznovjerje i magiju.

Sve do u Srednji vijek je personalna komunikacija bila ljepilo koje je svijet dralo na okupu.

Stoga su morala biti izmiljena daljnja osiguranja prijenosa poruka, vezana primjerice uz osobu koja ih prenosi:

poznavanje glasnika, noenje oznaka, koritenje kodnih rijei, lozinki itd.

Takva osiguranja (zakrljala do diplomatskog rituala)prepoznatljiva jo i danas kad veleposlanici u diplomatskog slubi poetkom svoje akreditacije predaju vjerodajnice.

Digresija

ini se da smo izili iz modernoga doba - doba znanstvenog pozitivizma

to se iznosi u javnost mora biti provjereno i u to se moemo pouzdati

Postmoderna

Nepouzdanost znanosti (npr. medicine)

Pluralizam i nepouzdanost medija

opet cvatu mitovi, legende, praznovjerje (horoskop, vidovnjaci), alternativa...

I danas ima primjera glasina koje uu u novine:

Passau, 22. I. 1960. (vlastito izvijee). U pograninom gradiu Neuern u Bhmerwaldu iznenada se iz ruskog ratnog zarobljenitva u Sibiru vratio nestali austrijski vojnik, koji se vodio kao poginuo. Nitko ga nije prepoznao; otkrio se samo jednom gostioniaru kod kojega je zalazio jo prije rata. Kako ne bi previe iznenadio roditelje, najprije je u roditeljskom domu zatraio prenoite. Ni roditelji nisu prepoznali sina, te su ga uputili prenoiti na leaju u tali. Majka, pohlepna osoba, pretraila je neznanevu prtljagu te pronala veliku svotu novca. Tada je stala uvjeravati mua da zbog te svote neznanca ubije. Oklijevajui s odlukom, mu se u gostionici, u kojoj je sin otkrio tko je, hrabrio piem. Gostioniar mu otkriva tajnu neznanca. Otac hita kui, no sina povratnika nalazi u tali mrtvog. Majka je ve ubila vlastitog sina.

Novinski itatelj nema povoda sumnjati u istinu te vijesti, koje odaje dojam vjerodostojnosti

Ipak - glasina koja nije utemeljena na istinskom injeninom stanju.

Prastara putujua legenda. Trag se dade slijediti unatrag do godine 1618. godine.

Vie puta tema pjesnikog oblikovanja, kod vie pisaca... ak i u neto izmijenjenom obliku pod naslovom "Die Mordwirtin" kao 120. dio u bajkama brae Grimm.

Drutva koja raspolau samo medijem jezika ograniena su na broj lanova

u mjeri u kojoj se poiljatelj, prenositelj i primatelj uzajamno poznaju.

Povijesna predaja znanja ne moe se vezati za poznate osobe

i stoga je nuno neizvjesna ako se ne poduzmu mjere za poboljanje vjernosti reproduciranja

Zato je predaja krajnje vanog znanja (npr. zakoni, liturgije, rodoslovlja vladajuih kua itd.) osigurana tako da su je odreene osobe, posebno za to kolovane, morale uiti napamet.

Odstupanja od ispravna reproduciranja strogo kanjavana:

tko se u odreenim prigodama, kada se takva pravila javno izriu (objavljuju), nije ispravno sjetio, smjesta je gubio slubu ili ivot.

Bilo je potrebno koritenje uhodanih izreka, koje su mnemotehniki podravale uenje napamet, kao i sve vrste redundantnosti, npr. ritmizacija mjerom stiha, tehnike rimovanja itd.

Olakavalo uvrivanje onoga ega se valja sjetiti.

Tako tipine forme izraavanja u "Ilijadi" i "Odiseji" upuuju na to da je Homer ta djela usmeno prenio,

jo nije poznavao pismo, odn. da je pretakanje u pismo uslijedio tek mnogo kasnije.

Kod nas narodni deseterac - u kojem su prenoene prie, legende i junake predaje - imao isto takvu ulogu

da se lake pamte, eventualno uz jednostavnu melodiju, i sigurnije reproduciraju.

Od jezika prema pismu Nesigurnosti neformalne (jezine) komunikacije zahtijevale su pronalaenje daljnjeg medija komunikacije.

Do danas se ne zna gdje i kada je pismo po prvi puta izumljeno.

injenica da se to dogodilo na razliitim mjestima, neovisno jedno o drugomu znai da je taj problem posvuda gonio na pronalaenje rjeenja

pa su razvijena razliita pisma.

Hijeroglifi su jedno od ikonikih (slikovnih) pisama

Nasuprot tome su uvoreno uasto pismo Inka ili sumersko klinasto pismo (najstarije u meuvremenu i deifrirano pismo, cca. 3500 pr. Kr.), arbitrarno su kodirani:

na temelju znakova nije mogue nita zakljuiti o njihovu smislu (znaenju).

Grci su 1200. pr. Kr. kao prvi razvili alfabet

uporabom vokala omoguio reprodukciju zvukova, a time jamio i potpuno odvajanje od govornog jezika.

Raspolaganje pismom doputalo je da se radijus drutava gotovo proizvoljno iri:

u vremenskom pogledu,

jer je fiksiranjem izriaja bilo zajameno njihovo trajno djelovanje = nuan uvjet za pouzdano skupljane i gomilanje znanja.

U socijalnom pogledu

jer su putem pisma informacije mogle biti predane bilo kojim osobama i bilo kojem broju osoba.

U stvarnom pogledu

jer pismo jami autentinu reprodukciju fiksiranih izriaja.

Ta tri tipa komunikativnog uinka pisma u uzajamnom su odnosu i tek kad ih se zajedno uzme (u sinopsi) objanjavaju uinak pisma kao novog medija komunikacije.

Povezanost komunikacije i drutva moe se dokazati i prijelazom od bezpismenog drutva prema drutvu koje koristi pismo.

Sve visoke kulture raspolau pismom kao komunikacijskim medijem,

jer je prijenos pisanih tekstova u odnosu na usmene

daleko manje osjetljiv na krivotvorenje:

Ono to jedanput postoji u pisanom obliku, vie se diskusijama ne moe ukloniti

publicitet se stvara objavljivanjem.

Vjernost reproduciranja dokumenata dade se (analogno usmenoj prisezi) pojaati tako da odreeni izriaji budu zatieni dodatnim izriajima:

to su npr. kodovi, tambilji, peati, grbovi ili ak itavi popratni dopisi u odreenoj formi,

ali i osobne iskaznice, ekovne knjiice, klupske iskaznice.

Naelno se time pokree sljedei komunikacijski proces: "Da je dotini tekst istinit/ispravan/zajamen, osigurava se dotinim/priloenim znakom."

Tipino je da su to sve metakomunikacijski uinci

vjerodostojnost teksta osigurava se dodatno stvaranjem refleksivnih struktura.

Sav opseg novog komunikacijskog uinka pisma postaje uoljiv kad se nepismena ovjeka usporedi s pismenim:

nepismen je deklasiran

drutva se na temelju (ne)pismenosti svojih lanova diferenciraju

na barbarska (nepismena) i kulturna (pismena)

Vladanje tim novim medijem odmah se koristilo za stabiliziranje vlasti,

politiki i

svjetonazorski.

Primjer

Njemaki car Henrik VII. (1306-14.) pozvao je sve svoje vazale da kod njega daju napismeno potvrditi svoj feudalni posjed.

Neki knezovi odbili su popustiti toj otvorenoj demonstraciji moi, prkosno se drei podalje od vladara.

Nakon toga je car obrnuo argument:

Samo su oni pravi vazali, koji to napismeno mogu dokazati:

tko ne moe pokazati dokument, ne moe polagati pravo na feudalni posjed.

Prema obinom puku postupalo se analogno:

Godine 1222. opat samostana Prm (Eifel) prijepisu popisa posjeda i primanja iz godine 839., to ga je sam sainio, dodaje sljedei savjet:

Na sudu ne treba unaprijed navoditi sadraj ove knjige. Neka sud najprije istrai prava Crkve (samostana), jer postoje neka prava koja nisu ovdje opisana, a ostvaruju se...

Tek ako bi obveznici o neemu, to je u ovoj knjizi zapisano, utjeli neka ih se optui, pa e nas se tako vie bojati".

Primjeri pokazuju snagu pisane rijei, pogotovu u odnosu na nepismene.

Zbog toga je vrlo brzo bilo i krivotvorenja dokumenata

falsificiranje je bilo kanjavano osobito tekim kaznama.

Raspolaganje pismom dugorono je utjecalo na konsenzus glede obiljeja i stabilizacije jezika

i na taj nain ponovljeno jamilo identitet i socijalnu povezanost.

U Hrvatskoj je tek Gajeva pravopisna reforma omoguila ujedinjavanje jezika, ali i dijelova nacionalnog bia i teritorija.

Uvoenje pisma rezultiralo s tri nova komunikativna uinka:

temporalna indiferentnost,

pristupanost za sve (socijalna pristupanost) i

osiguravanje autentinosti u objektivnom smislu.

I ovo ponovno upuuje na autreferencijalnu strukturu svih medija komunikacije.

Parsons (1964.) stoga jezik shvaa kao tip evolucijske univerzalije (opeg pojma ili pojave), koju definira dosljedno i autoreferencijalno:

Evolucijska univerzalija je kompleks struktura i povezanih procesa

iji razvojtako poveava dugoronu sposobnost prilagodbe ivih sustava

da samo sustavi koji razviju takav kompleks

mogu stei odreenu viu razinu ope sposobnosti prilagodbe.

Tehniki mediji: masovna komunikacija

Ve je uvoenje pisma rezultiralo s tri nova komunikativna uinka:

temporalna indiferentnost,

pristupanost informacijama za sve (socijalna pristupanost) i

osiguravanje autentinosti u objektivnom smislu.

Uvoenjem masovnih medija pojavljuju se daljnja postignua koja analogno uvoenju pisma oznaavaju

socijalne, stvarne i vremenske uinke za drutvo

a pogotovo za sustav drutvene komunikacije.

Mediji komunikacije i drutveni tip

PretpostavkaKomunikacijski tip

jezikinteraktivna komunikacijaarhaino drutvo

jezik, pismointeraktivna i

ne-interaktivna komunikacijavisoka kultura

jezik, pismo, tehnika

interaktivna,

ne-interaktivna

ne-organizirana i

ne-interaktivna organizirana komunikacijasvjetsko drutvo

Je li knjiga masovni medij?

Svakako. Ali uz bitne nedostatke:

nain njezina objavljivanja

nedostatak aktualnosti

cijena i

tendencija da pretendira na obrazovanje

Povijest komunikacije u Srednjem Vijeku

(do Gutenberga)

KOMUNIKACIJSKO - KULTURNA PODRUJA Moe se rei da svako podruje neke kulture ima svoje posebne karakteristike komunikacije koje su uoljive na svim razinama

To znai da se posebnost komunikacije nekog kulturnog podruja jasno oituje kroz sve razine komunikacije: osnovna sredstva, tehnike, organizacije koje su nositelji i oblike u kojima su se sadraji prenosili

Kulturna podruja u kojima prouavamo karakteristike komunikacije nikada nisu strogo odijeljena jedna od drugih odnosno nisu zatvorena niti su bez utjecaja

Iz toga proizlazi da je komunikacija odreenog kulturnog podruja uvijek u posebnom odnosu sa nekim drugim kulturnim podrujem, iako je opet sebi svojstvena ( npr. preuzimanje amerikog naina komuniciranja nikada nije identino ve je prilagoeno odreenom kult. podruju)

Ne moemo npr. rei da su na hrvatskom kulturnom podruju prisutne samo karakteristike hrvatskog naina komunikacije kao to ne moemo rei niti da je u hrvatskoj samo prisutna hrvatska kultura

Komunikacijska kultura cijelog svijeta ispreplie se i nadopunjuje od samog poetka, pa sve do danas kada tvori jedno svjetsko, globalno kulturno podruje komunikacije i openitih komunikacijskih normi

Ipak, to nikako ne znai da ne postoji odreena posebnost komunikacije koja je prisutna na odreenom kulturnom podruju

Ta posebnost komunikacije odreenog kult. podruja postoji, ali se ne moe poput teritorijalnih granica odrediti strogom linijom gdje poinje, a gdje zavrava

No zato se moe govoriti o prostoru, tlu (humus) na kojem se komunikacija razvijala i odvijala, u ovom sluaju govorimo o prostoru Europe

SREDNJI VIJEK

Ropstvo je zamijenjeno feudalno-kmetskim poretkom i time zapoinje zapoinje nova era srednji vijek

Traje do 1453. godine (pad Carigrada), za neke do 1483. godine otkrie Amerike, za komunikologe do Gutenbergova izuma tiskarskog stroja

Nekoliko bitnih procesa se dogaa u srednjem vijeku:

Razvoj kranstva

Preuzimanje elemenata rimske kulture i umjetnosti od strane pobjednikog kranstva

Razvoj knjige, pismenosti i obrazovanja

Ti procesu direktno utjeu na razvoj komunikacije

Nova sredita duhovnog ivota postali su samostani i dvorovi

Budui da je kranstvo odnijelo veliku pobjedu grade se velianstvena zdanja, crkve:

Eufrazijeva bazilika u Poreu

Aja Sofija u Carigradu, remek-djelo ist. arhitekture

U seobi naroda uniteno je itavo Zapadno Rimsko Carstvo, dok je Istok netaknut

Kako Istok nije doivio tolika razaranja kao Zapad, za vrijeme cijelog Srednjeg vijeka istona je Europa bila ta koja je bila puna raznovrsnog blaga, velikih i blistavih palaa u kojima su se odravale raznorazne sveanosti

tada je istoni dio Europe bio ono to je danas europski Zapad

KRANSKA KULTURA

Kranska kultura se razvijala po uzoru na rimsku i izdvajala se svojim posebnim obiljejima

Podiu se krune graevine natkrivene kupolom, krstionice, kapele, crkve

Sama crkva polako dobiva najjai autoritet i postaje nositelj promjena i razvoja drutva u Srednjem Vijeku

Crkveni redovi su svojim stalnim aktivnostima zauvijek promijenili svjetsku i europsku povijest (oni su bili nositelji prve globalizacije)

U takvom povijesnom okruenju u kojemu je crkva, sa sjeditem u Rimu, imala strano veliku ulogu logino je da je kao takva imala veliku mo utjecaja na razvoj komunikacije

Prvo treba istaknuti knjigu koja se upravo u tom dijelu Europe, Rimu, posebnom brzinom razvijala

uz njen razvoj je usko povezan razvoj pismenosti, obrazovanja kasnije i kolskog sustava, a sve je to dovelo do novih kulturnih i komunikacijskih navika

U to vrijeme knjiga je imala ulogu dananjih medija, iako ne moemo nikako rei da je knjiga bila niti da je masovni medij, jer nema periodinost i sadrajnost

no, upravo je ona u tom prijelaznom razdoblju u povijesti komunikacije sve do stvaranja prvih pravih medija odigrala vanu ulogu

Veina znanja kojega su ljudi tada znali, a isto tako i danas dolazi upravo iz sauvanih knjiga

Poznata djela znanosti, umjetnosti, povijesti i dr. uspjela su se sauvati samo zahvaljujui tome to su postojala u vie primjeraka, a to se u poetku postiglo prepisivanjem

Zahvaljujui prepisivanju sauvala su se velika djela Platona i Aristotela, naena su u prepisana u Bizantskoj knjievnosti

Dakle, knjige su se stalno prepisivale i samo tako su ista djela mogla biti prisutna u razliitim dijelovima svijeta ( to je bilo prvo pravo nakladnitvo koje se odvijalo runo, rukopisom)

Na taj nain se postiglo da su knjige bile sve vie rairene po Europi i da su bile dostupne ljudima u razliitim kulturnim podrujima u istom vremenu

To znai da je vie ljudi u isto vrijeme moglo doi do istih informacija i knjiga je zato ubrzo postala vrlo vaan i uvaavajui izvor informacija (na knjige se ak i pozivalo, knjiga je bila autoritet u Srednjem vijeku, a ne autor, to dolazi nakon humanizma)

Dakle, knjiga je imala ulogu uvara svjetskog znanja i ulogu prenoenja informacija

u doba cara Augusta znatno je napredovala knjiga i knjiarstvo

Knjinice su se irile u velikom broju, primjerice ve je oko 370. godine u Rimu bilo 28 javnih knjinica (podijeljene na grki i latinski dio)

polako su se knjinice poele razvijati i u sreditima mnogih malih provincija,

Do sredine Srednjeg vijeka bile su prisutne u svim malo veim gradovima po Europi

Znai jo prije samog poetka srednjeg vijeka knjige su se rado itale u knjinicama, a zgrade u kojima su bile smjetene knjinice brzo su postala glavna i omiljena okupljalita

U njima su ljudi provodili sate itajui i raspravljajui o mnogim pitanjima znanosti i aktualne svakodnevnice

U malenoj dvorani knjinice svici su bili smjeteni u police, a svuda naokolo su bile statue i reljefi portreta slavnih pisaca

Sve je bilo postavljeno po ustaljenom redoslijedu koji je uveo Azinije Polon kada je u Rimu osnovao prvu knjinicu

Tako je knjinica od poetka imala ve ustaljeni redoslijed slaganja i taj se redoslijed gotovo u pravilu nije mijenjao (slaganje knjiga tematski po policama moe se usporediti sa tematskim poretkom rubrika u novinama)

Knjiga je tako u srednjem vijeku bila nosilac informacije

Informacije su oduvijek bile presudan imbenik koji utjee direktno na svjetska zbivanja

Ona donosi novo saznanje, a novo saznanje uvijek poziva na jednu vrstu akcije

Bez novih saznanja ovjek nema mogunosti, a bez mogunosti nema ni izbora, pa slijedom toga nema ni pomaka, nema promjena

No, sa informacijom i novo steenom spoznajom dobiva se izbor te se ovjek ima priliku odrediti za odreenu ideju, ideologiju ili nain razumijevanja, to je otvorilo mogunost promjenama u drutvu

Cijeli proces prenoenja informacija zapoela je knjiga, a kasnije su to nastavili drugi mediji, novine, a zatim i svi ostali

To znai da je ispravno tvrditi da je knjiga, iako dodue u puno blaoj varijanti, stoljeima imala ulogu dananjih medija

Od skriptorija do tiskare

2. Od kulture manuskripta prema knjigotisku

Danas je upotreba tiskovina posve obina svakodnevna pojava

(od ulaznice za kino do enciklopedije u 20 svezaka)

Stoga si teko moemo predoiti djelovanje koje je izazvala opa uporaba tiskanog pisma.

Da bismo rekonstruirali dalekosenost tog procesa promotrit emo

kako se ophodilo sa srednjovjekovnim manuskriptima

promjene povezane sa irenjem tiskanih tekstova.

Nekoliko karakteristinih aspekata.

Okvirni uvjeti komunikacije daju se opisati nizom suprotnosti, koje odreuju proizvodnju i uporabu manuskripata, a esto se preklapaju.

Rukopis je mogao biti na

latinskom ili na

narodnom jeziku

u Njemakoj nakon 11/12. st.

U Hrvatskoj kameni zapisi

Duhovnoga sadraja (svetake legende na narodnom jeziku)

Svjetovna kultura (njemaka trubadurska lirika na narodnom jeziku)

Uena tradicija (spisi crkvenih otaca...)

ne-uene predaje (Pjesma o Nibelunzima ili Roman o Parsivalu)

Ne zanima nas svrstavanje tekstova u sustav rodova ili tradicija

nego uzajamno djelovanje

uporabnih situacija,

mentalnih struktura te

manuskripta i knjige kao medija.

2.1. Manuskripti i kranski svjetski poredak Slike stvarnosti i motivi djelovanja razliiti su u Srednjem i u Novom vijeku

Novi vijek sekulariziran > promatra unutarsvjetski razvoj > budunost otvorena

Jo danas se u raspravama drimo prosvjetiteljskih predodbi o napretku a u isto vrijeme oekujemo unitenje ovjeka i njegova okolia kao posljedicu neobuzdanih tehnoloki-ekonomskih razvoja.

Srednji vijek budunost promatra pod vidom povijesti spasenja objavljene u Svetom pismu.

Svaki se dogaaj mora uklopiti u taj obzor

Ne moe se pomou povijesnog iskustva aktivno oblikovati otvorena budunost.

ovjek svoju povijest ne stvara sam.

U najboljem sluaju: iz aktualnih dogaanja moe zakljuivati o svom trenutnom mjestu u toj povijesti spasenja

Srednjevjekovno je drutvo podijeljeno na stalee:

plemstvo, kler, graane i seljatvo

U njegovim tadanjim predodbama izriaji o zadaama pojedinih skupina najee imaju normativno znaenje.

Dakle, opisuju prije svega stanje kakvo bi trebalo biti,

i onda kad to ima malo zajednikog s drutvenom stvarnou.

Pod tim vidom itamo dva navoda o ulozi pisara i kranski opravdane upotrebe pisma.

Alkuin

poetak 9. stoljea, roen u Yorku, inicijator karolinke renesanse i voditelj aachenske Dvorske i pjesnike kole Karla Velikog.

Kasnije mu je car darovao samostan Sveti Martin u Toursu, gdje je Alkuin utemeljio pisarsku kolu

Njoj su namijenjeni sljedei redci:

"Ovo je kua onih, koji Svetoga pisma i pobonih Otaca posveenu rije piu oprezom i marom.

Nek uva se svak svoju lakoumnost pomijeati s tim, i neka ruka izbjegava lakomisle greke.

Marljivo neka trae savrenije rukopise, i pravim putem neka pero hita.

Smisleno neka ralanjuju i postavljaju zarez i toku, a ralambu niu kako to zahtjeva red, tako da pogreno ne ita ili pak naglo ne zamukne onaj tko s oltara ita brai u Gospodinu.

Istina, veliko je djelo pisati svete knjige; u plau svoju neka pisar siguran bude.

Bolje no kopati vinograd je pisati knjige: ono koristi jedno tijelu, a ovo koristi dui.

Novoga i staroga mnogo uitelj e moi iznijeti kad ita posveenu rije Otaca."

Johannes Trithenius, benediktinac, opat Sponheima i St. Jakoba u Wrzburgu, 15. stoljee, u tekstu: De Laude scriptorum (O pohvali pisara), pie:

"Prije no to u hvalu pisara uzmemo rije, zazivamo pomo onog, koji iskrenim pisarima za plau obea slavu vjenog ivota.

Jer oni koji mnoge na pravednost upuuju, sjat e kao zvijezde u vijeke vjekova.

Jer koliko god korisni rezultati uenjaka i bili, bez usluge pisara potomstvu nikada i ne bi dospjeli na znanje. togod dobra uinili, togod korisna uili, brzo bi potonulo u zaborav, da nije marom pisara pretoeno u slova.

Tek pisari rijeima daju snagu, stvarima trajnost, tijeku vremena ivotnu svjeinu. Kad bi Crkva morala biti bez njih, poljuljala bi se vjera, ohladnjela ljubav, razoarala nada, propalo pravo, zapleo se zakon, a Evanelje palo u zaborav. (...)

Knjigotisak, naime, ovisi o papiru, a ovaj u kratko vrijeme biva posve uniten. Pisar, meutim, koji svoja slova pergamentu povjeri, osigurava sebi i onome to pie dugotrajno pamenje".

Izmeu Alkuina i Tritheniusa prolo je 600 godina

udno: oba teksta zadae i obveze pisara i znaenje pisma u kranskom svjetskom poretku oznaavaju gotovo identinim argumentima.

Povijesna situacija se meutim posve promijenila.

Trithenius (latinizirano ime kao i naih humanista) pie zbog toga jer su redovnici sve manje prakticirali kopiranje rukopisa (pojavio se tisak!)

Ponovno, posljednji put, s kranskog motrita nastoji obrazloiti korist kopiranja rukopisa.

No, ve razmilja u humanistikim kategorijama renesanse, koja uoava potrebu

kritike izvora,

istoe jezika i

tonosti predaje.

Njemu su vaniji semantiko znaenje teksta i njegova nepatvorena predaja.

To e jo vie doi do izraaja u vrijeme prosvjetiteljstva.

Tekstovi Marka Marulia izgubili privlanost jer nisu razlikovali izvore koje su koristili (biblijske prie, legende, povijesni dogaaji...)

Alkuin vie vanosti daje obliku manuskripta ili situaciji u kojoj rukopis opet postaje ishoditem neke interakcije.

Oblik manuskripta ima se ravnati prema zahtjevima situacije kojoj je namijenjen.

itanju i pjevanju u bogosluju

Trithemius misli vie na isti medij pohranjivanja i irenja smisla

stoga trai razloge za premo kodeksa pisanih na pergamentu nad tiskanom knjigom.

Uz iste mogunosti pohranjivanja, u korist rukopisa govori jedino jo vea trajnost pergamenta kao nositelja pisma.

No, samo time se proizvodnja rukopisa vie ne da obrazloiti.Kod nas

Najstariji zapis akona Majona koji je u 11. st. za splitskog nadbiskupa Pavla (1015 1030.) prepisao Raspravu o 115. psalmu.

uz splitsku katedralu postojao skriptorij

Takoer u 11. st. u Trogiru

fr. Dominicus de Tragurio

u 13. st. u Zadru.

magister Filip, scriptor iz Zadra 1285. ostavio oporukom opatici samostana benediktinki pribor za pisanje, zajedno sa stolom.

2.2. Utjelovljenje pisma

U mnogim rukopisima Srednjeg vijeka od teksta, vrste/veliine pisma, trajnog nositelja pisma i iluminacije oslikavanje knjige nastaje tipino utjelovljenje smisla.

Oprema moe ili naglaavati vrijednost nekog teksta, ili pak smanjiti znaenje teksta na minimum.

To utjelovljenje smisla u manuskriptu upuuje na situacije u kojima pismo postaje ishoditem interakcije

bogosluja, dvorska slavlja ili pjesnika natjecanja

Za to insceniranje pisma karakteristina je uska povezanost pismenosti s tradicijom govorne rijei, retorikom

Tekstovi kranske predaje namijenjeni su pjevanju ili (polu)glasnom itanju,

gdje tijelo svojim glasom (djelomino i pokretom), utjelovljuje pismo.

na bogosluju ili

za itanja u vrijeme redovnikih obroka (kako propisuje pravilo Sv. Benedikta), ili

na nastavi u samostanskim kolama ili sveuilitima

Svaki itatelj time je ujedno i sluatelj svog glasa, te tako vlastito tijelo doivljavao kao medij usvajanja smisla.

Utjelovljenje pisma uglavnom se dogaa u utvrenim institucionaliziranim situacijama

kad nije rije o razmjeni znanja ili pismeno utvrenih sadraja.

Akteri meusobno ispunjaju oekivanja koja spadaju u odravanje ritualne interakcije.

Time toj interakciji pridaju aktualan oblik, trajnost i stabilnost interaktivnih oekivanja.

Sama interakcija = situacija koja zahtjeva utvreno ophoenje s pismenou - svoje znaenje nosi u sebi.

Tipini primjer toga je pjevanje psalama u samostanima.

Mnogi rukopisi su sauvali tragove tog predoavanja i utjelovljavanja pisma.

Tu se nalaze mnogi elementi koji upuuju na liturgijski uporabni kontekst,

kao to je glazbena notacija i iluminacije s glazbenicima i njihovim instrumentima.

Tekst i nain pjevanja psalama redovnicima bio openito poznat.

Ipak izvantekstovni elementi pojanjavaju i zapisuju tipinu situaciju da bi pismo u u interakciji redovnika uspostavilo zajedniko znaenje.

Notni zapisi

zvjezdice

kriii...

Neume

Modalna notacija

Menzuralna notacija

Zapisivanje glazbe

Glazbena tradicija prije se prenosila s generacije na generaciju, predajom

Uz ove tekstove nastaju prvi notni zapisi

Oni glazbu odvajaju od ljudskoga tijela i materijalnih instrumenata,

kao i pismo od govora.

Ipak, glazba ostaje vezana uz tijelo

Ne moe se doivjeti smisao i ljepota glazbe kroz notni i tekstualni zapis...

Oblici knjievne pismenosti na narodnom jeziku razvijaju se prvo unutar slobodnih prostora kranskog poretka.

Tekstovi su bili predvieni da stimuliraju akcije putem komunikativne igre

prvo na dvorovima, kasnije i u gradovima

poput pjesama njemakih ili provansalskih trubadura

ili su atrakciju crpili iz toga da su pismenim zapisima imitirali usmeno izlaganje muzikanta

poput junakih epova o djelima Rolanda ili Siegfrieda,

Blizina te kulture manuskripata i usmene interakciji pojanjava fenomen, koji se oznaavao kao mouvance (promjenjivost).

Tako se oznaava raznovrsnost varijanti tekstova na narodnom jeziku, koji jo nisu obvezani na jedan semantiki oblik.

Veoma sporo se raa nama poznata uloga autora nekog djela, nekog samo njemu pripisanog smisla.

Carmina Burana (lat. Beurer Lieder) ime zbirke pjesama i dramskih tekstova koji su nastali u 11. i 12. stoljeu. Zbirka sadri preko 240 tekstova, uglavnom moralno-satirikog sadraja, pjesme proljeu, ljubavne pjesma, napitnice i duhovne drame.

Zapisano oko 1230. godine u benediktinskom samostanu Seckau (tajerska) ili Neustift (Juni Tirol).

Carl Orf je 1935. komponirao glazbu na 24 teksta. Popularna zborska glazba.

Kod nas su poznati glagoljski zapisi od 9. i 10. stoljea duhovnoga sadraja (liturgijski).

Baanska ploa 1100.

U 14. stoljeu javljaju se prvi spisi svjetovnoga sadraja (Vinodolski zakonik 1288. i drugi lokalni natpisi i statuti)

Glagoljica, irilica (od 10. st.) i latinica (od 11. st.)

U 15. stoljeu latinisti

Maruli i drugi pisci na hrvatskom jeziku

Narodna poezija je sporadino zapisana.

Tek se u 19. stoljeu poinje naveliko zapisivati, to traje sve do danas...

2. 3. Knjige kao univerzalni mediji pohranjivanja Tehnika nadmo nove tiskarske tehnike i tadanjim je suvremenicima bila oita.

Knjigotisak je nepovratno evolucijsko dostignue

njegovo se znaenje veoma brzo prepoznalo i poelo koristiti.

Izum pokretnih slova i tiskarskog stroja omoguio je serijski proizvod.

Pri njegovoj su izradi, dodue, radili razni zanati

ali on ukida povezanost individualnog djela i proizvoaa.

Za tiskarstvo nije kljuno znaenje nekog teksta za drutvo, ve procjena anonimnih trita, na kojima se tiskana rije pojavljuje kao roba.

Primjer: Uspjena Schedelova Svjetska kronika (1493.)

najvei knjiki poduhvat Drerova (1471. 1528.) doba.

Ona izlazi nekoliko mjeseci nakon povratka Kristofora Kolumba s njegovih otkrivakih pohoda, a svoj uspjeh ima zahvaliti meu ostalim i brojnim drvorezima.

Oni prikazuju povijesne linosti kao i obojene, dijelom veoma vjerne vedute, na izradi kojih je sudjelovao Drer. Njezin tekst, prikupljen iz mnotva izvora, posreduje jednu ve zastarjelu, ali za kupca jo uvijek atraktivnu srednjovjekovnu sliku svijeta.

Media aetas, Srednji vijek, ili tonije vremensko-povijesni obzor "sadanjice", zauzima kao esto doba svijeta najvie prostora.

No povijest vremena moe se biljeiti jedino jo u vidu kronike, a ne vie interpretirati u smjeru znaenja povijesti spasenja.

Obilje dogaaja vie se ne moe obraditi s motrita kranskog tumaenja povijesti.

Pokretnim slovima i tiskarskim strojem stvorena je tehnika, koja je radikalno promijenila i nositelja pisma.

Trajnost kolektivno pohranjena smisla vie ne osigurava trajnost pergamenta, ve raspoloivost teksta.

I u sljedeim e stoljeima tiskana knjiga biti dominantan oblik te raspoloivosti.

2.4 Knjigotisak i "opratanje" od tijela Knjiga postaje medij!

Nije tijelo pisara ili manuskript vie jedini materijalni izvori pismenosti.

Vie tijelo pisara - kao materijalni izvor i nositelj smisla u nekom manuskriptu - postupkom pisanja ne ostavlja trag, ve se tiskarski stroj postavlja izmeu autora kao intelektualnog izvora i tiskane, apstraktne pismenosti.

Drutvenu organizaciju sve se manje dalo odravati neposrednim kontaktom meu ljudima.

Pisana komunikacija postala je neophodna na mnogim podrujima uprave, pravosua i trgovine. Medij!

Tako je nastalo i uvrstilo se ophoenje s pismom, koje nam je danas postalo drugom naravi steenom socijalizacijom.

Smisao mu je uvijek da znaenje nekog teksta, semantiki smisao, uini pristupanim svijesti bez sudjelovanja tijela.

Time svijest autora moe postati odluujui izvor smisla.

Tog autora, opet, svijest itatelja si moe predoiti kao tiskanim pismom komunicirani alter ego (drugo, drugaije ja).

Tako Enea Silvio de` Piccolomini, humanist i kasniji papa Pio II. (*1405., papa od 1458 do 1464. )

oduevljeno ita knjige antikih autora

Pritom se osjea slino kao prvi sluatelji snimki na gramofonskim ploama.

Misli, naime, da opet moe uti glasove davno odsutnih i preminulih:

"Svakom obrazovanom dano je da uju govoriti Platona, Aristotela, Cicerona, Seneku, Tertulijana, Ciprijana, Laktanca, Hijeronima, Grgura, Augustina, Ambrozija i beskonaan broj drugih koji su pisali za potomstvo. Gle, koji velik broj pokojnih ipak nije mrtav!

Nikad vas ne vidjeh vlastitim oima, no iz pisama vaih prijatelja znam kakav vam bijae stas, oi, ruke, kakvo stopalo kosa.

Putem vaih vlastitih pisama pak ulazim u unutranjost i zapaajui tamo ono to se ne moe ni slikati ni oblikovati. Taj je itatelj dakle u stanju svojom uvjebanom svijeu predoiti tijelo kao komunikativni izvor smisla, pa time reagira slino kao korisnik audiovizualnih medija, budui da su i jedan i drugi ve naviknuli na novovjeku komunikaciju i tomu popratno iskljuenje tijela.

Medijska diferencija, prema tomu, ne manifestira se na razini komunikativne funkcije, ve na razini komunikativnog uinka to ga razni mediji posreduju svijesti.

Na temelju njegove medijske socijalizacije, za Silvija de Piccolominija neoboriva je nadmo pisanog medija pohranjivanja nad vizualnim medijima slikarstva i likovne umjetnosti, jer mu tek pismo otvara pristup mentalnim strukturama autorskih subjekata.

Slijedom iroke primjene i raznovrsnih oblika pisane kulture, postale su potrebne i razliite vrste pisma.

Za knjige tekstova na sveuilitima, profanu knjievnost, za korespondenciju i obraunske knjige meugradske trgovine, za sudske i upravne spise razvijaju se razliiti uporabni oblici pisma.

Promjena tih oblika prakse primjerice prijelaz s glasnog vokalizirajueg itanja prema samotnoj i tihoj lektiri vremenski se ne poklapa s izumom tiskarske tehnike i morala bi biti posebno opisana

Ta tehnologija, kao i irenje kompetentnosti itanja, ipak je bilo preduvjet da se dugorono uzevi probila tendencija tihog itanja. Na mjesto interaktivnog utjelovljavanja smisla time je definitivno stupila komunikacija znanja putem apstraktnog medija tiskanog pisma.[2]

Uz psihodinamiku oraliteta (uemsnosti), odnosa pisanja i miljenja, kao i o odnosu prostornog iskustva i knjigotiska, medijski oblik linearne pismenosti nain je na koji se u europskoj kulturi svijest doivljava kao mislee jastvo. Tek je razvoj novih audiovizualnih komunikacijskih tehnika doveo u pitanje dominaciju tog medija konstrukcije stvarnosti.

Tako jezik stupa u konkurentski odnos prema tehnikoj slici fotografije, filma, te napokon slika elektronskih medija.

Mediji pohranjivanja Gutenbergove galaksije povezuju se i transformiraju u mreama globalnog sela (usp. McLuhan 1968.).

Ipak, - sekundarna oralnost telefona i terminala, koje opisuje McLuhan, nije povratak komunikacijskim odnosima nekog predmodernog drutva.

Konkurencija jezika i slike, naprotiv, vodi dinamiziranju problematinog iskustva stvarnosti moderne, koja se spoznajno-teorijski nadovezuje na sve kompleksniji odnos jezika, subjekta i svijeta.

No, ak u eri audio-vizije drutvo ostaje upueno na elektronski ubrzane tehnologije pismenosti.

I ured bez papira jo uvijek je vizija, jer uvoenje personalnih kompjutera iznova je povealo koliinu otisnutog svekolike vrste.

PAGE 28