Sjecas Li Se Doli Bel

download Sjecas Li Se Doli Bel

of 58

  • date post

    10-Apr-2015
  • Category

    Documents

  • view

    4.009
  • download

    12

Embed Size (px)

Transcript of Sjecas Li Se Doli Bel

Abdulah Sidran

SJEA LI SE DOLI BEL

kad poe u ileProlazei pored ploanskog groblja, na putu prema Saburinoj koli, aci jutarnje smjene isputali su tane iz ruku i dlanovima protirali krmeljave oi: u Hitlerovom igralitu osvanuo je pravi pravcati ringipil sa dvadesetak drvenih sjedita okaenih eljeznim lancima za iroki iarani obod krovne konstrukcije. Iz spleta izlizanih drvenih greda, lanaca, daski i nevidljivih instalacija u tiinu mahalskog jutra nahrupie estoki zvuci truba, bubnjeva i harmonika od ega naglo strujnu krv u zastalim akim tijelima. iv a nestvaran enski glas, u ritmu koji su djeija srca lako sustizala, kazivao je djeci neke udne rijei od kojih se u glavi maglilo a pred oima mutile slike: "Kad poe ti sad u dalek kraj, u ile, u ile, znaj da su sve ene tamo bajne kao vile i lepe kao san. Ajaaaj, ajaaaaj u ile!" Tako je, s pjesmom o vilinski lijepim enama u dalekom nekom ileu, poelo sedamnaesto ljeto Sabahudina Zolja, u kui i meu drugarima zvanog Dino. Svoje je ime Sabahudin nosio s delikatnim osjeanjem ponosa to je upravo njemu zapalo da iz porodinog kataloga imena ponese ime oevoga brata, Sabahudina Zolja, grafiara, tipografa, komuniste iji su se ivot i tijelo, potonuvi negdje u jasenovakim savskim logorskim mutljazima, polako selili u legendu. A mladi se Sabahudin toga ljeta upravo nalazio pred odkrinutim vratima ivota, velikog ivota, kako je tu rije

sam obino ispisivao na stranicama svojih aljkavo voenih dnevnika. Ni djeak ni mladi, ni ovjek ni dijete, Dino je toga ljeta bio naprosto bience, muko bience tek napadnuto nonim snovima erotikog elektriciteta, bie brzo na jeziku i lako na suzi, to je, kao svojstvo, po svemu sudei, bilo ukrtaj dvaju njegovih djetinjih iskustava: jednog, iz dugih nonih orgazminih asova itanja i itanja ogromnih tomova one pustolovne literature koja, pravodobno konzumirana, tako efikasno i suptilno razvija moralni instinkt, a to se, sasvim netano i nepravedno, imenuje undom i drugog, kome je teko dati ime, ali je nesumnjivo vezano za porodine selidbe na relaciji Sarajevo Zvornik Sarajevo: teko brundanje kamiona natovarenih drvenim namjetajem, oi natekle od to putenih a to progutanih suza, povraanje groane kiseline, konzumirane maloas, u velikim uto-bijelo-natrulim bobicama, dok je ofer odmarao mainu i podmazivao grlo u vlasenikom bircuzu kojem Sabahudin ne pamti ime, ali koji se, sigurno, morao zvati "Kod Roe." Eto pred oima takvog plaljivog djearca toga su se ljeta vrata ivota otvorila u obliku rairenih lijepih, zdravih noica N. N., seljanice ije je ime zauvijek ostalo Sabahudinova tajna, a nadimak ono po emu se proula tri kvarta uokolo, i dalje, ko zna kuda i dokle, irom neravne Bosne, kud su je sve vodili nesretni i mutni putevi njenog jedinog tunog ivota. Nije ostalo upameno kako se to sluilo da ljepukasta seljanica ponese nadimak Doli Bel, ali oni koji se sjeaju guvi i tua pred sarajevskim ljetnjim kinom "Istra" pamte i da se tih godina najdue vrtio arobni film s naslovom "Evropa nou", u kome se, u nekom parikom baru, pojavljuje nestvarno lijepa striptizeta takvoga imena. Djeaci, deurni onanisti, skakali bi sa okolnih krovova u asu kad bi se, uliicama pored Bezistana, ugaenih svjetala, neujno privukla "marica" puna spremnih i dobro raspoloenih momaka iz lugavinske i vratnike stanice milicije, na elu kojih bi se, naravski, nalazio uveni Salko Je od ijeg je masnog i znojnog lica sa etiri podvoljka i dlakave mesnate ruerde bjealo i staro i mlado, i krivo i pravo, i duno i neduno, od Marindvora do Vratnika, od Malte do Skenderije, od Hrida do Sedrenika. (Govorilo se, i u tome je moralo biti istine, kako je izvjesni Tarzo sarajevska specijalnost: Dragan = Draga, Tarzan = Tarzo dao da mu se na ruci velikim pismenima istetovira: Smrt Salki Jeu! Koje li je taj batine morao pojesti?) ivot se dakle toga ljeta zbivao to pred ljetnjim kinom, to pred Kajtezovim vratima, to u Hitlerovom igralitu, prema kojem su, uz Kovae, djeca trala podvriskujui: U ile, u ile! Okolo su, pored niana, na ponjavama sjedile ene iz okolnih kua: svjetla brojnih sijalica, u ritmikom okretanju, prelamala su se u mesingu utih dezvi. ensko mahalsko teferienje nije potrajalo dugo: uskoro zaredae tue. Vratniani protiv Bistriana, Patkaani protiv Piruana, ovi protiv onih i oni protiv ovih. Sa zida iznad ringipila prvo bi zasula kamena artiljerija, zatim bi ulijetala pjeadija sa toljagama i lancima i bitka se nastavljala prsa u prsa. Majstori su naglo koili ringipil, u zraku se sudarale stolice, djeija vriska i skika punila je vazduh, dok su kafedike hvatale zaklon iza rijetkih kamenih niana. Sabahudina su ove tue mimoilazile, prislonjen uza zid pokuavao je razabrati smisao toga to se zbiva, uoivi nepogreivo pravilo po kojem majstori, poslije tue, navijaju muziku

ritamski suprotnu onoj koja je svirala prije izbijanja tue. Prilazio je ringipilu oprezno, kao i drugi, traei u rulji koja se skuplja poznato lice djevojice krupnih i zrelih sisa koje su mu, zanjihane, lelujale mrakom sna iz kog se budio mokroga trbuha, s mutnim osjeanjem krivnje i neisti. Onaj jedan sastanak s njom, na kome se nije pojavila, prevukao je preko Dininih oiju tanku mrenu bola i povrijeenosti, dok se u stomaku grilo klupko nekakve nejasne elje za osvetom: sada mu se njeno lice inilo bezazleno i glupo, glupo bezgranino, u tome je, inilo mu se, stanovala nekakva mala utjeha. I ta pjesma, to upravo treti, kao da je namijenjena njemu, on pokuava misao zaposliti neim drugim, ali mu nikako ne uspijeva, i zajedno sa tenorskim triom glasova on izgovara te rijei pune samo njemu znanog bola i smisla:

" ... Na mostu ekam na te da l' e ipak do' i drhtim vide ' bujne vode silnu mo

Kao reka koja tee ti e pokraj mene pro'..."

Ta e mu melodija zvoniti u glavi i nou, u samoi golubarnika to ga je stvorio sam, podijelivi prostor upe horizontalnim tavanskim podom, na kome se opet, vertikalnom ianom mreom, formirao prostor golubnjaka s jedne, i prostor Dinine "baze" s druge strane. S jedne, gugut golubova, rasuto ito i perje, s druge svijea, baterija, "Kako se kalio elik", "Dubrovaki gusar", "Estetika" nekakvog Benedeta Kroea, knjiga za koju se Dino nikako nije mogao nauditi otkuda u kunoj biblioteci njegovog oca, Mahmuta Zolja, upravnika gradskog ekspres restorana, ovjeka iju je ljubav Dino nesumnjivo posjedovao, ak u mjeri koja bi se mogla smatrati privilegijom ali iji mu cjelovit ljudski lik i ivotni put nikako nije bio jasan. esti razgovori izmeu oca i sina doticali su se svake boije i ljudske teme i prie, samo je teka zavjesa utnje i nepomena prekrivala pozornicu na kojoj se odvijao ivot prvotnog main-bravara, potonjeg sindikaliste i visokog inovnika Ministarstva rada Mahmuta Zolja.

dani i noi u kui zoljevihJutra u kui Zoljevih osvitala su s majinom ceduljom i novanicom od sto dinara na stolu. Krmeljave oi sinova svakoga su jutra itale poruku kojom su njenim knjigovodstvenim krasnopisom u cigla tri reda bivali ispisani upozorenje, i prijetnja, i molba: hljeb 42, mlijeko 35. uvajte kusur i Melihu. A svaki je od brae odlazio u svoje dane i poslove: Kerim, negdje dolje, u grad, meu prijatelje maturante u ijim se domovima vrtio gramofon s najnovijim ploama Pol Enke i gdje su nou odravane sjedeljke s piem i plesom, nazivane udesnom rijeju ur, u kojoj je Sabahudin osjeao miris enskog tijela i polumraka, ali ije mu je doslovno znaenje ostajalo tajnom; on se sklanjao u mir golubane, meu knjige iz ijih je svjetova izlazio oamuene glave: meu drugove, u ulicu, dolazio je eprtljava koraka, lien identiteta kuao je gledati taj svijet oima Nike Bartule, dubrovakog gusara iji mu se ivot inio jedinim prihvatljivim, stvarnim i moguim. Samo e ga jednom, na jedan tren, po usijanoj pubertetskoj glavi zveknuti reenica njegovog prijatelja Mansuda Kotura, kome je na nekoliko dana pozajmio prvi tom ove arobne literature: "Nema to veze. Palamude od A do !" Najmlai od brae Zoljevih, Midhat Zolj, nevoljni uenik elektroprivredne kole, okretao je neke svoje poslove i trgovine: lutrija, staro gvoe, gus, mesing i bakar s jednim tako bliskim a teko ostvarivim ciljem: da se udvostrui stodinarka, pa da ova opet raste, i sve tako dok se ne zakopiti nekakav mali kapital nakon kojeg bi se moglo krenuti u "ozbiljnije poslove". Sabahudin je svome mlaem bratu elio svaku sreu u tekom poslu umnoavanja novca i oholost starijega nije ga prijeila da ponekad u doslovnom smislu asistira obavljajui nie poslove runoga rada: sipanje brokata po novogodinjim estitkama, izrezivanje trouglova pak-papira, od kojih e nastati picasta novogodinja kapa... Iz majinih jutarnjih pismenih poruka, neprikosnoven je bio samo onaj dio to se odnosio na kupovinu hljeba i mlijeka: oko kusura, braa su se utrkivala pod izgovorom kojekakvih izmiljenih kolskih potreba, za to nijednom, bogu hvala, nije nedostajalo mate. Sestrica se igrala u dvoritu izmeu baraka i ako je oko nje neto trebalo paziti i uvati inile bi to dobre kominke u ime ljubavi i saaljenja prema Seniji Zolj, knjigovoi u trgovinskom preduzeu "eljeznica", paenikoj materi etvoro djece ("Sve jedno drugom do uha") i nesrenoj supruzi Mahmuta Zolja o kome su imale svoje, jednom za svagda utvreno miljenje: dobar i fini ovjek samo kad ne pije. A kada ne pije Mahmut Zolj? Sabahudin, koji je u "Dnevniku" zapisao: "Iz knjiga sam nauio da puno mislim o sebi" uzalud je nastojao pronai neku zakonomjernost u oevim opijanjima. inilo mu se izvjesnim samo jedno: bilo je opasno kada se tata dotjera, obue istu koulju i ispeglano odijelo, emu je prethodila temeljita higijenska priprema pred umivaonikom. Maui i glancajui

oeve crne cipele, Sabahudin je ispod oka promatrao njegove gole fudbalerske listove nogu i udio se ta lijepoga nalazi u pjesmi koju jedva ujno pjevui dok etkom sapunja svoje direktorsko lice i aluminijskim aparatom prelazi preko smede-utih ekinjastih dlaica: "S ooone straaane Jaaaajca gaajtaan traaava raaasla ..." Bezbolna i srena varijanta oevoga opijanja zbivala se kako Sabahudin pam