Sjećanje i zaborav

Nikad se nisam sjećao ranog djetinjstva. Skoro sve do pete, šeste godine života. Sjećam se detalja od sedme godine nadalje. Tu se pojavljuje prva poteškoća. S vremenom se više ne sjećam niti priča o toj dobi koje su se pomiješale sa stvarnim sjećanjem. Tako se sjećam pomiješano raznih stvari i priča o njima. No taj prag se pomiče prema naprijed. Nikad prema nazad. Iako vrlo selektivno i na određen način prefrigano. Nesjećanje nije zaborav. Naprosto se prestanem sjećati. Ili, više se ne sjećam. Ne sjećati se različito je od ne moći se sjetiti. Ovo drugo je nastojanje koje je neuspješno. Nastojim se sjetiti, ali ne uspijevam. No, to možda nije tako. Ako postoji paralelizam, onda bi smisla imalo i sljedeće – nastojim se ne sjetiti i uspijevam, ali to naprosto nije tako. Rules of Evidence razlikuju sjećanje ljudi i sjećanje događaja. No, sjećanje nije takvo. Postoji sjećanje koje nije mentalno, niti psihičko, niti neurološko, i sl. Postoji sjećanje koje je tjelesno. Iako se ne sjećamo niti ljudi, ni događaja, ipak tijelo prepoznaje primjerice specifičan oblik, zvuk, miris, okus, teksturu, grimasu, pokret, ritam, tempo i na koncu jedinstveni uzorak. Sjećanje i zaborav kao tjelesni mehanizmi su vrlo dinamični procesi i imaju velik broj finih stupnjeva i nijansi. Imaju previše finu gradaciju za primitivan ljudski um. I zbog toga ih je teško pojmiti. No, to na svu sreću nije niti potrebno. Zaborav s druge strane kao zaboravljanje i nezaboravljanje, nema u stvari jasnu vezu sa sjećanjem. Moguće se sjećati i zaboraviti, ne sjećati se i ne zaboraviti. I sve ostale permutacije i logičke mogućnosti. Postoji također zaborav koji je tjelesni. Tek kad se tijelo sjeća, onda se čovjek sjeća. Tek kad tijelo zaboravi, onda je nastupio potpuni zaborav. No, tijelo je više od tijela. Može se možda reći da postoji nešto poput snažnog sjećanja i snažnog zaborava. Kad tijelo konačno, definitivno i nepovratno zaboravi. Kad proizvede prazninu. Kad iza sebe ostavi vakuum. To je doduše vrlo rijetko jer tijelo je mehanizam održavanja kontinuiteta. Tada sve skupa stvara privid smisla, neki tijek događaja i ljudi koji ima nekog smisla, iako nema nikakvog smisla. No, tijelo tako funkcionira i to je dobro za ljudsku vrstu. To je konačan trijumf funkcije nad supstancijom. Kad tijelo iza sebe ostavi vakuum, onda se neposredno suprotstavlja samo sebi, nastoji se poništiti i uništiti jer negira vlastitu funkciju trajanja u kontinuitetu. Zato je fizički događaj smrti ljudskog tijela toliko teško shvatljiv. Ono što gledamo kad gledamo smrt je nestanak funkcije tijela. I tad shvatimo da smo cijelo vrijeme gledali samo funkciju, tijela u stvari nije niti bilo. Ono jest vlastita funkcija. Vlastito funkcioniranje. Ono što vidimo kad tijelo umre više niti nije tijelo. To je leš. Gledamo sjenu tijela koje je zaboravilo funkcionirati. Koje je zaboravilo na sebe samo. Sve to se u puno blažem obliku ponavlja u svakom svakodnevnom sjećanju i zaboravu. Tako reći niz malih smrti pri zaboravljanju i malih rođenja pri sjećanju. Zaboravljamo događaje. Doduše namjesto re-konstruiramo lažne pomoću fotografija, filmova, bilježaka, crteža itd. Događaje koji se nikad nisu tako zbili. Niti onako. Nikako. Izmišljeni su. Zaboravljamo ljude iz događaja. Zaboravljamo njihova lica. Čudno je kako ne zaboravljamo neka lica koja su sasvim sporedna i/ili slučajna. Zaboravljamo pokrete. Grimase. Glasove. Mirise. Okuse. Itd. No ne treba se zavaravati. Tijelo se i dalje sjeća. Puno dulje nego minorni ostatak čovjeka. Živo tijelo je tijelo sjećanja. Pomislimo samo na svaku naviku koju izvodimo uopće ne misleći o njoj i još k tome s besprijekornom točnošću i uspješnošću. Tako tijelo preživljava i uči. No, na koncu i tijelo počne zaboravljati. Malo po malo. Male smrti. I tako ostane praznina ili vakuum, smrtni neprijatelj tijela. Ovdje postoje mnogi trikovi, nadomjesci i utjehe, no ta je praznina naprosto previše snažna i na koncu pobjeđuje. Uvijek pobjeđuje. Prije 15 minuta znao sam zašto želim napisati ovu napomenu. Štoviše, imao sam jasnu sliku neke ključne misli. Sad više ne znam. Ne sjećam se. Zaboravio sam. Napokon. Vrlo morbidna vrsta osebujnog olakšanja u odnosu na teret sjećanja. Jer ponekad je zaborav jedini način da se sjećamo. Vidite tamo onu prazninu koja zjapi. Ona možda pohotno i prijeteće zjapi no ne trebamo joj pripisivati naše vlastite nade i strahove. Ona zjapi ravnodušno jer jedino tako i može.