UDC 811.163.41'367.625

SINTAKSA GLAGOLA*

Glagolski oblici, oni tzv. liåni, predstavqaju obavezne konstitu-ente reåenice. Oni — sami ili u konstrukciji sa drugim rijeåima —konstituišu predikat, bez koga u stvari nema reåenice u wenom stan-dardnom vidu. Srpski jezik spada u one slovenske jezike koji su saåuva-li razuðen glagolski sistem. U tome sistemu, kao što znamo, samo zaprošlost imamo åetiri glagolska oblika. I ove dvije åiwenice moglesu biti razlog za to što je srpska sintaksiåka nauka tokom prve tri åe-tvrtine dvadesetog vijeka, ali u nešto mawoj mjeri i kasnije, bila uznaku sintakse glagola. Gotovo da i nema kod nas sintaksiåara iz togavremena koji se izuåavajuãi srpski jezik nije zanimao sintaksom gla-gola.

Kako je u ovome poglavqu uåiwen pokušaj da se da opis znaåewa ifunkcionisawa glagolskih oblika u savremenom srpskom jeziku, u wemusu kao i u cijeloj kwizi, u potrebnoj mjeri uvaÿavani svi oni rezulta-ti do kojih je srpska sintaksiåka nauka došla u dvadesetom vijeku. U tose moÿe lako uvjeriti svako ko se bude udubqivao u ovu kwigu. Naime,poznato je u našoj struånoj javnosti da je prekretnicu u izuåavawu zna-åewa i funkcija glagolskih oblika u srpskom jeziku oznaåio rad Alek-sandra Beliãa pod naslovom O sintaksiåkom indikativu i relativu. Uovome radu Beliã je na osnovu dostignuãa tadašwe lingvistiåke naukeu Evropi i na osnovu rezultata do kojih su došli srpski i hrvatskisintaksiåari ponudio teorijske okvire za izuåavawe glagolskog sistemau sintaksi srpskog jezika. Najkraãe reåeno, ta teorija se ogleda u tomeda se pri izuåavawu sintakse glagolskih oblika uzima u obzir odnosizmeðu dva momenta — momenta govora i momenta vršewa radwe iska-zane glagolom. Radwa iskazana glagolom pripada sintaksiåkom indika-tivu ako se direktno orijentiše prema momentu govora, ako se ne ori-jentiše direktno prema ovome momentu — ona pripada sintaksiåkomrelativu. Ovaj rad je znaåio veliki pomak u sintaksiåkoj nauci onogavremena. Meðutim, profesor Aleksandar Beliã se nije bavio funkcio-nisawem glagolskih oblika na osnovu obimnijeg korpusa. Zato on i ni-je uoåio da se sva znaåewa i funkcije srpskih glagolskih oblika ne mo-gu sagledati kroz wihovo svoðewe na odnos izmeðu pomenuta dva mo-menta (momenta govora i momenta vršewa radwe). Kao posqedica togabila je åesta neusaglašenost meðu srpskim sintaksiåarima u tretirawupojedinih sluåajeva upotrebe glagolskih oblika.

U ovoj sintaksi glagola uåiwen je pokušaj da se opis zasnuje nauvaÿavawu dostignuãa do kojih je na ovome planu došla sintaksiåkanauka, prije svega u svijetu slavistike — pa i srbistike u woj, posqed-wih decenija dvadesetog vijeka.

350

* Reå na predstavqawu kwige Sintaksa savremenoga srpskog jezika: prosta reåenica,u Matici srpskoj, 30. novembra 2005.

Tako se ovdje u punoj mjeri uvaÿava åiwenica da se u srpskom jezi-ku glagolskim oblicima saopštava o dva vida radwi — kako one uobjektivnoj stvarnosti i bivaju. Naime, kao što se predmeti predsta-vqaju referencijalno i nereferencijalno, i radwe ili situacije mogubiti predstavqene kao pojedinaåne, konkretne u odreðenom vremenskojtaåki, tj. referencijalne, ili se predstavqaju kao neograniåeno mno-štvo, neograniåeno ponavqane ili uopštene — nereferencijalne. Uzi-mawe u obzir ove åiwenice omoguãuje pored ostalog i to da se smawibroj sluåajeva gdje razni sintaksiåari prouåavajuãi sintaksu glagoladaju razliåita viðewa istih jeziåkih datosti. Na ova dva vida upotrebeglagolskih oblika upozorava se posqedwih decenija i na drugim stra-nama slovenskog svijeta. Takvo stawe stvari u vezi sa funkcionisawemglagolskih oblika konstatovano je u novije vrijeme u našoj sintaksiå-koj nauci. Prva je na to direktno skrenula paÿwu prof. Milka Iviã.Autor ovoga poglavqa u više navrata je primjewivao ovakav pristupsintaksi glagolskih oblika u mawim i veãim radovima i imao prilikuda provjeri wegovu svrsishodnost. Ono što je ovdje potrebno makar po-menuti jeste to da je repertoar glagolskih oblika za iskazivawe jednogi drugog vida glagolskih radwi u srpskom jeziku gotovo identiåan. Po-sebni su donekle izbori i kombinacije glagolskih oblika sa drugimålanovima reåenice i uloga šireg konteksta. O tome kako funkcioni-šu glagolski oblici pri iskazivawu referencijalnih i nereferenci-jalnih radwi govori se u poglavqu o sintaksi glagola u ovoj Gramatici.

U ovome opisu znaåewa i funkcionisawa glagolskih oblika uvaÿa-vana je i åiwenica da je za srpski jezik karakteristiåno vremensko imodalno transponovawe glagolskih oblika. Posebno je za srpski jezikkarakteristiåno vremensko transponovawa u prošlost. Tu nije rele-vantna taåka koju smo oznaåili kao momenat govora. Zato se u ovomeopisu sintakse glagolskih oblika vremenske transformacije i opisujuizvan teorijskih okvira indikativa i relativa. Time se teorija indi-kativa i relativa oslobaða onoga što se pod wu objektivno, prema kri-terijumima same te teorije, i ne moÿe podvesti.

Pored ove dvije novine u ovome opisu glagolskih oblika unesen jei izvjestan broj dopuna našim znawima o sintaksi pojedinih glagol-skih oblika do kojih je naša sintaksiåka nauka došla u posqedwim de-cenijama dvadesetog stoqeãa. Na primjer, danas znamo da pluskvamper-fekat nije glagolski oblik u nestajawu, da on ima svoj domen upotrebe,znamo da se posebno rijetko javqa pluskvamperfekat od imperfektiv-nih glagola, znamo i zašto je sve to tako. Znamo isto tako da je poten-cijal gotovo jedini glagolski oblik koji je u moguãnosti da iskazuje po-navqane prošle radwe perfektivnog vida. Oba ova primjera nam svje-doåe, izmeðu ostalog, i o åiwenici da ne mora uvijek postojati sime-trija izmeðu perfektivne i imperfektivne forme glagolskog oblika.

Ova gramatika nije zamišqena tako da daje istorijat uåewa o poje-dinim jeziåkim datostima. Tako je i u poglavqu o sintaksi glagola izo-stala priåa o ÿivoj diskusiji koja se kroz dvadeseti vijek vodila o ovojtemi kod nas. Takoðe, ni u ovome poglavqu, kao ni u kwizi u cjelini,

351

nije voðena polemika sa prethodnim sintaksiåarima i wihovim gleda-wima na pojedine probleme. Ako ima pomaka u odnosu na ranije našegramatike, oni se zasnivaju na sagledavawu i uvaÿavawu dostignuãa dokojih je došla sintaksiåka nauka. A veã je reåeno da su u punoj mjeriuvaÿavani rezultati do kojih su došli naši prethodnici. Tako se, naprimjer, uprkos åiwenici da se u ovoj kwizi teorija o sintaksiåkomindikativu i relativu koju je dao profesor Aleksandar Beliã prime-wuje drugaåije i uprkos tome što je ispod krila te teorije izvuåenopis funkcionisawa glagolskih oblika pri reÿimu vremenskih trans-formacija, pokazalo da ta teorija i danas ima svoju nauånu opravdanosti da, po mome mišqewu, dolazi do punog izraÿaja.

Autor ovakvih radova uvijek je u dilemi — kako pristupiti predu-zetom poslu, koji put da odabere. Tako se u ovome sluåaju na jednom mje-stu opisuju sva znaåewa i funkcije jednog glagolskog oblika. A to nijei jedini moguãi izbor; moglo se krenuti i drugaåije. Na primjer, mogaose opisivati sistem glagolskih oblika za iskazivawe referencijalnihradwi, pa sistem glagolskih oblika za iskazivawe nereferencijalnihradwi, zatim vremenska transponovawe glagolskih oblika i na krajumodalna transponovawa glagolskih oblika.

Nijedan postupak nije bez izvjesnih nedostataka. Opredjeqivawe zajedan ili drugi pristup uvijek podrazumijeva i mirewe sa izvjesnimnedostacima i — makar ne sasvim ostvarenu — ÿequ da se ti nedostaciuåine što je moguãe mawim.

Beograd Sreto Tanasiã

UDC 811.163.41'367

RAZGOVOR O SINTAKSI SRPSKOG JEZIKA*

Poglavqe „Komunikativne funkcije" u „Sintaksi srpskog jezika"metodološki predstavqa spoj sintakse i lingvistiåke pragmatike.

Svaki kvalitativni pomak u nauci podrazumeva ne toliko uvoðewenovog materijala za istraÿivawe, koliko promenu taåke posmatrawa ko-ja se razlikuje od prethodne naåinom sagledavawa celine i meðusobnihodnosa unutar we. Uvoðewe u lingvistiku pojma komunikativne situa-cije šezdesetih godina prošlog veka ukazalo je na neophodnost uzima-wa u obzir wenih konstitutivnih elemenata: govornog lica, adresata, iverbalnog delovawa ekvivalentnog radwi za koju ne postoji drugi naåinrealizacije, osim reåima. Takav nov pristup vezuju za ime filozofaOksfordske škole Xona Ostina, koji je prvi skrenuo paÿwu na to dase izricawem iskaza ne samo prenosi informacija, veã se ostvaruju i

352

* Reå na predstavqawu kwige Sintaksa savremenoga srpskog jezika: prosta reåenica,u Matici srpskoj, 30. novembra 2005.