Šimunović, Petar - Uvod u hrvatsko imenoslovlje (2009)

Petar imunovi

UVOD U HRVATSKO IMENOSLOVLJE

Golden

marketing-Tehnika

knjiga

Zagreb, 2009.

Sadraj

Proslov. . . . . .. . . ... . . . . . . ...... . . . . . .. . .. .. . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . ...I. Uvod II imenoslovije. . . . . .. ... . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . ... . . . . . . . . . . ... l. Uvod II imenoslovije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. Ll. Openito o onomastici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 1.2. Iz onomastike teorije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 1.3. Funkcije imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 1.4. Ime i dijalekatni izraz. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

II

l3 15 23 24 29 42 61 63 64 68 69 71 74 79 95 104 106 111 115 118 123 125 l37 l39 l39 1405

II. Zivot imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2. Kratka opa poglavlja iz hrvatskog imenoslovlja . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.1. Hommage istaknutim onomastiarima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.2. Onomastike teorije preferirane u hrvatskim onomastikim istraivanjima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.3. Primjena istraivalakih metoda i njihov razvitak. . . . . . . . . . . .. 2.4. O onomastikim metodama. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.5. Hrvatska onomastika terminologija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.6. Stanje onomastikih istraivanja u Hrvatskoj . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.7. Vrela za toponomastika prouavanja... . .. . . . . .. ... . . . . . . ... 2.8. Etimologija.............................................. 2.9. Imena predslavenskoga (indoeuropskoga) porijekla i slavenska imena ................................................... 2.10. Novija strana imena: supstratna, adstratna, superstratna (openito) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.11. Imena na graninim etnikim i j ezinim prostorima. . . . . . . . . .. 2.12. Prilagodba hagionima i eklesionima u prvim stoljeima hrvatske evangelizacije .................................... 2.l3. Politika i pragmatska imena ................................ 2.14. Ime i jezina norma. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.15. Egzonimi ................................................ 2.16. Prevedena i pomodna imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 2.17. Hrvatski zakon o osobnom imenu .......................... 2.18. Nova preimenovanja i njihove posljedice .....................

Uvod li hrvatsko imenoslovIje

III. Antroponimija . ................................................. 141

3. Osobno ime .................................................. 3.1. Imenska praslavenska batina .............................. 3.2. ~r~~slavenska imenska batina na dananjem hrvatskom Jezlcnom prostoru ........................................ 3.3. Strana imena i njihova motivacija ........................... 3.4. Deminutivi i hipokoristici ................................. 3.5. Plodnost pojedinih sufIkasa ................................ 3.6. enska imena ............................................ 3.7. Semantika i struktura osobnih imena ........................ 3.8. Struktura slavenskih imena ................................ 3.9. Kad osobno ime vie nije bilo dovoljno ...................... 3.10. Zakljuna razmatranja .................................... , 4. Hrvatska prezimena ........................................... 4.1. Stalnost prezimena ........................................ 4.2. Prezimena od enskih osobnih imena, prezimena ena i tzv. enska prezimena ........................................ , 5. Ostale vrste antroponimnih imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 5.1. Nadimci ................................................. 5.2. Ostale antroponimijske kategorije ...........................

143 143 145 148 149 149 150 150 154 155 158 167 167 177 191 191 198

IV. Toponimija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 209

6. Imena naselja (ojkonimija) ..................................... 6.1. Klasifikacije .............................................. 6.2. Ojkonimi i procesi hrvatskog naseljavanja .................... 6.3. Semantike ojkonimne kategorije i njihov geografski razmjetaj 6.4. Tvorbene ojkonimne kategorije. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 6.5. Razvitak ojkonima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 6.6. Imena gradova i njihova specifinost ....................... , 6.7. Tipovi naselja ............................................ 6.8. Ojkonimni atlasi .......................................... 6.9. Dananji rad na hrvatskoj ojkonimiji ........................ 7. Urbonimija (gradska i ulina imena, urbonimi) .................... 7.1. Povijest nastanka gradskih imena ........................... 7.2. Semantika tipologija ..................................... 7.3. Tvorbena struktura urbonima .............................. 7.4. Promjene u urbonimima .................................. , 8. Mikrotoponimija (anojkonimija, zemljina imena) ................. 8.1. Definicija, znaajke, terminologija .......................... 8.2. Suvremena klasifikacija u anojkonimiji ...................... 8.3. Semantike kategorije .................................... , 8.4. Tvorbene kategorije i geografski razmjetaj u anojkonimiji .... , 8.5. Regionalne i dijalekatne znaajke u mikrotoponimiji . . . . . . . . .. 8.6. Promjene i standardizacija imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 8.7. Dananja prouavanja i zakljuci ........................... , 8.8. Struktura anojkonima u regiji ............................. , 9. Oronimija (gorska imena, oronimi) ............................. , 9.1. Praslavenski oronimi ..................................... ,6

211 212 215 217 219 222 223 225 227 227 229 229 261 263 264 265 265 266 268 268 272 272 272 273 285 285

Kazalo

9.2. Hrvatski oronimi .. '" .................................... 9.3. Nova neslavenska imena ................................... 10. Hidronirnija .................................................. 10.1. Praslavenska - staroeuropska, indoeuropska (i slavenska) hidronimija .............................................. 10.2. Slavenski hidronirni - opeslavenske znaajke ................ 10.3. Regionalne osobine u hrvatskoj hidronirniji . . . . . . . . . . . . . . . . .. 10.4. Semantike znaajke hrvatskih hidronima. . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 10.5. Tvorbene znaajke hrvatskih hidronima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 10.6. Ostali hidronirni (strani te administrativno ili umjetno nadjenuti) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 10.7. Postojanost hidronimijskih imena........................... 10.8. Hidronimni apelativi u hidronimima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ..

286 290 291 291 292 294 295 296 297 298 300

Prilog: Slavonska vodna imena (Stjepan Sekere) ................... 307 V. Imena ostalih namjena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. ll. Zoonirnija (imena ivotinja, zoonirni) ............................ 11.1. Posebnosti u imena razliitih vrsta ivotinja. . . . . . . . . . . . . . . . .. 11.2. Puka imena domaih ivotinja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 11.3. Zoonirni stranog postanja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 11.4. Pregled zoonima ......................................... 11.5. Suvremeno stanje. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 11.6. Nazivi ivotinja u hrvatskim prezimenima i toponimima. . . . . .. 12. Duhovni svijet imena .......................................... 12.1. Predslavenska imena ...................................... 12.2. Slavenska mitoloka imena ................................. 12.3. Imena vezana s kranskim kultovima ....................... 13. Literarna onomastika .......................................... 13.1. Funkcija imena ........................................... 13.2. Odnos spram knjievnih smjerova i knjievnih vrsta. . . . . . . . . .. 13.3. Radovi hrvatskih autora iz literarne onomastike ............... 13.4. Vlastita imena u folklornim tekstovima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 13.5. Prevoenje vlastitih imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 13.6. Imena u naslovima literarnih djela. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14. Uvid u imensku stilistiku. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14.1. Stilski funkcionalni tipovi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14.2. Poruke imena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14.3. Nadimci kao posebna afektivna imenska kategorija. . . . . . . . . . .. 14.4. Afektivnost u toponimima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 14.5. Motiviranost ............................................. 14.6. Markacije imenom. " ..................................... 14.7. Estetiziranje imenima ..................................... 321 323 323 323 326 327 328 329 333 333 334 338 341 341 345 347 349 350 351 363 364 364 365 365 366 367 367

VI. Krematonirnija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. 369 15. Krematonirni ................................................. 371

7

Proslov

Ovo je knjiga o hrvatskom imenoslovIju. Imena ive svoj ivot i imaju svoje Neke milenijima stare. Sav radni vijek od pola stoljea ivio sam u njihovu svijetu i nastojao odgonetnuti poruke koje su predci naih predaka pohranjivali u njima s nadom da e ih tkogod htjeti i umjeti proitati. Mnogo ih je neproitanih. Hrvatska je po imenskom blagu bogomdana zemlja. Na njezinu su podruju u prolosti ivjeli mnogi narodi i govorili se razliiti jezici. Ti su narodi spoznaje o sebi i o jeziku pohranili u osobnim i zemljopisnim imenima. Imena su nai najstariji spomenici, postojani i vjerodostojni pokazatelji materijalne i duhovne kulture svojih stvaratelja. Oni su ih uporabom prenosili potomstvu kao poklad neprekinuta pamenja. Imena su ukotvljena u zbilji ivota. Ona su izraz pukog poimanja stvarnosti koja ih je uvjetovala i jezinih okolnosti koje su ih oblikovale na svim prostorima njihove nekadanje i dananje uporabe. Imena su doista naa memorija i nae adrese kojima se snalazimo na terenu (toponimi) i ukljuujemo u drutvo (antroponirni). Ona su svjedoci naega protega u povijesnom i dananjemu prostoru i iskaz sudbina (jezinih i svih drugih u vezi s imenima) u protoku vremena. Radei na projektu "Enciklopedija slavenske onomastike", koji je izvela Poljska akademija znanosti (L, 2002.; II., 2003), prikazali su moji kolege i ja, svaki na nekoliko desetaka stranica, svoje nacionalne onomastike. Na taj svoj tekst dogradio sam ovu knjigu. Ovako oblikovanu nisam naao u drugim slavenskim onomastikarna. U nae vrijeme sveope otuenosti, nevjerojatnih uzleta u svemirska prostranstva, uvlaenja u mikrosvijet atoma, genoma, u tajanstvenosti ivota, nije nevano upoznati bogatu batinu svojih imena kao vanu sastavnicu vlastitoga identiteta. Naa su imena neproitana knjiga o povijesti prostora i drutva, odkrinuta vrata u na svijet imenskih sadraja i imenskih struktura.prie.

II

Uvod II hrvatsko imenoslovije

ImenoslovIje je golemo podruje imenskoga djelovanja. Pri prouavanju imena, osim poznavanja vlastitoga jezika u kojemu imena djeluju i jezika s kojima je hrvatski bio u doticaju, kad je o imenima rije, valja biti podrobno obavijeten o drugim disciplinama kao to su: arheologija, historija, geografija, etnologija, demografija itd., jer svako objanjenje imena ne smije biti u protuslovIju s rezultatima tih znanosti ni s jezinim injenicama kojima su imena oblikovana. Akademik Petar Skok znao je rei kako je onomastika predodreena u prvom redu za starce, koji su stigli akumulirati mnoga znanja za djelotvornu obradu imena. U steenim godinama, ivei u njihovu svijetu, umiljam da sam stekao barem dvije povlastice. Prva je hrabrost da napiem ovu knjigu, premda sam svjestan da nisam stigao do svih zabiti hrvatskoga imenoslovlja i da imenoslovnu tematiku nisam posvuda i posve spoznao. Druga je povlastica da sam, unato tomu, nakon tolikog bavljenja imenima stekao pravo da mi se u toj golemoj grai potkrade i pokoja pogrena interpretacija. Za svaku od greaka u ovoj opirnoj i heterogenoj grai, koja je prvi put jedinstveno obraena u knjizi za koju nisam imao uzora, neu se izvlaiti previdom i sluajnim propustom, nego vlastitom nedouenou. Unaprijed sam svakom svojemu tiocu zahvalan za svaku dobronamjernu primjedbu. Zahvalan sam izdavau mojih sabranih djela, recenzentima, i svim drugim suradnicima na pomoi, posebno uredniku Iliji Raniu i nadasve grafikom uredniku Nenadu B. Kunteku koji, kad bi osjetio da u kojemu dijelu teksta nedostaje prikladni slikovni ili kartografski prilog, znalaki ga je pronalazio, izradio i umetao tamo gdje treba i bez mojega znanja. Volio bih ovom knjigom nastaviti uspjeno i drago drugovanje sa svojimitateljima.

Zagreb, 29. lipnja 2009.

Autor

12

I.

UVOD U IMENOSLOVLJE

1. Uvod uimenoslovlje

Imenoslovlje ili onomastika znanost je o imenima kao jezinim, izvanjezi nim i nadasve kulturnim spomenicima. Mnogi su od tih spomenika najranije jezine potvrde hrvatskoga jezika i nahode se posvuda gdje su obitavali i gdje obitavaju Hrvati. Dijele se na: - geonime, tj. na imena zemljopisnih objekata, zabiljeena na zemljovidima i pohranjena u memoriji naroda koji ih je stvorio iz nude za orijentacijom u prostoru i prenosio ih pamenjem. Zajedniki ih zovemo toponimima - bionime, tj. na imena kojima se imenuju iva bia: ljudi (osobno ime, prezime, nadimak), ivotinje, dakle iva bia i ona poput ivih: mitoloka, literarna i druga. Zajedniki ih zovemo antroponimima - krematonime, a obuhvaaju vlastita imena za objekte, pojave i odnose nastale ljudskom djelatnou: drutvene, kulturne, gospodarske, politike i druge proizvode. Ova nas knjiga uvodi u svijet hrvatskih vlastitih imena ili onima. Onimi su davnanji spomenici materijalne i duhovne kulture, oblikovani jezikom. Imenoslovlje ili onomastika stoga je velikim dijelom jezina znanost. Sve to se nalazi u jeziku nalazimo i u onomastici, ali sve to pripada onomastici nije iskljuivo predmet jezinih istraivanja. Imena su motivirana ivotnom zbiljom. Nose u sebi spoznaje i sadraje o svijetu svojega vremena. Odraz su gospodarske, kulturne i jezine povijesti naroda koji ih je stvorio i koji ih uva kao vane spomenike vlastitoga identiteta. Hrvati su od svoje doseobe na dananje i povijesne prostore na kojima ive nasljeivali i prilagoivali naslijeena imena, stvarali vlastita, privikavajui se na panonske ume i movare, na ljuti kr gorske Hrvatske, na more i ivljenje uz more i od mora. Ulazili su u naputene utvrde i naselja starijih etnija, gradili svoje nastambe u zemlji (Zemun, Zemunik), na vrinama (Gradac, Graia) kad se trebalo braniti, krili ume (Lazi, Kri), podizali utvrde, skrovita, grobita, dvore i crkve. Ulazili u krug mediteranske, srednjoeuropske kulture s mnogim tragovima svoje agrarne batine i slavenskoga poganstva.15

Uvod u hrvatsko imenoslovije

Prethrvatska naselja s rimskom cestovnom

povezanou

Imena, u prvome redu toponimi, odraz su sloenih i slojevitih zbivanja te time dobivaju spomeniku vrijednost u spletu stoljetnih odnoaja ljudi i kraja u kojem su njihovi tvorci i uivaoci prebivali. Kao to nam zemljovidi predouju izgled nekoga kraja, tako nam toponimi na njima govore o ljudskim zajednicama i ivotu na dotinom prostoru. Makar na zemljovidu bili oznaeni crnom tokom iste veliine kao na primjer akovec, Vukovar, Pazin, Gospi, Senj, Mostar, Dubrovnik. .. Svaki od tih gradova svjedoi o jezinim, drutvenim, starosnim, urbanim znaajkama koje predstavljaju svojevrsne svjetove svojega imenskog sadraja. Imena su iznad svega jezini podatci. Oni su od nastanka ostajali nepromijenjeni i esto nepromjenijivih oblika. Zadravali su u svojim likovima jezinu zbilju jo odonda kada hrvatski puk u novoj domovini nije znao pisma i nije imao16

Uvod uimenoslovlje

o

..."

/,

.. ..

Romanski (i poromanjeni) toponimi u raznim hrvatskim prilagodbama razmjeteni su uglavnom uz dananje hrvatsko primorje; na rubnoj vrti etnikog, biolokog, kulturnog i jezikog proimanja Slavije (koju ovdje ine Hrvati) i Romanije (koja ovdje govori starim romanskim, dalmatskim jezikom). Toponimijske prilagodbe, kao prvi hrvatski jezini spomenici, upuuju na hrvatsku prisutnost na tim prostorima u prvim stoljeima hrvatske doseobe

drugoga naina da potvrdi sebe i ostavi trag svojega jezinoga izraza. Povijesna su imena vrlo pouzdani jezini podatci u kojima su nazone ukruene jezine mijene minulih razdoblja i smjernice daljnjega razvitka. Hrvatska je, s obzirom na svoj poloaj na Mediteranu, na moru koje se duboko uvuklo u europsko kopno, bogata jezinim, prethrvatskim nataloinama, a ujedno je jugozapadni rub Slavenstva sa sauvanim arhainim dijalekatnim osobinama. Njezinim su dananjim prostorom u dalekoj prolosti prolazili mnogi narodi, govorili se razliiti jezici, koji su svoj znatan dio jezinih sadraja i oblika ostavili u imenima, zemljopisnim i osobnim. Mnoga su imena potvrena u povijesnim vrelima te su sa svojim jezinim znaajkama vana za povijest hrvatskoga jezika, za slavensko imenoslovije i uope jezikoslovlje i za jezike s kojima je hrvatski bio u doticaju i iju imensku batinu nosi. Svaka jezina i imenska zbilja ima svoje korijene u dubokoj prolosti koja se zrcali u dananjoj onimiji, osobnim i zemljopisnim imenima. U tome je njihova kulturna i jezina vrijednost. Dananji hrvatski zemljopisni prostor po svojemu bogomdanom smjetaju pripada dijelom kolijevci mediteranske i srednjoeuropske kulture. Plakali su ga17

Uvod u hrvatsko imenoslovIje

LIJ Slaveni L=:J Grci~Romani

CJlliri

- - - _. Bizantska dravna granica sredinom VI. st. - - _. granica izmeu Romana i Grka Avari poslije 567. godine Langobardi do 568. godine

E::Z:J Germani~Vlasi

t.-_-] AvariSlaveni u doba raseobe u VI. stoljeu

18

Uvod uimenoslovlje

valovi svih znaajnijih kulturnih i civilizacijskih teevina: klasinih, bizantskih, balkanskih, panonskih i zapadnoeuropskih ... Na njegovu povijesnom i dananjem prostoru bili su raskrija prometnih i trgovakih putova, raskoli vjera, civilizacija i ratnih zbivanja, sudari i preklapanje razliitih kultura i etnija. Ljudska prisutnost duboko je ukorijenjena u tom tlu. Odrazi tih zbivanja sadrani su u zemljopisnim i ljudskim imenima kao najstariji i etniki vrlo raznoliki, a bitni jezini spomenici. Na hrvatskom povijesnom tlu batinjena su imena predindoeuropskih, esto neidentificiranih jezika, imena agrafnih naroda poput Ilira, o ijim kulturama gotovo sve to znamo otkrivamo u njihovim zemljopisnim i osobnim imenima. Grci kao mediteranski narod, narod mora, prisutni su na istonojadranskom primorju ve od IV. stoljea prije Krista u svojim polisima (Korkyra, Pharos, Issa, Epetion, Salona, Jadera .. .). Oni su bili trgovaki, a ne osvajaki narod. Nisu grecizirali zalee. Njihovih je imena iz toga doba malo i ona su iskljuivo uz more. Rimljani su, naprotiv, kao osvajai, ratnici, kao narod kopna, prodirali duboko u unutranjost. S njima su se irili: latinski jezik, rimsko dravno ustrojstvo, sveopa romanizacija, iji su tragovi dopirali do Slavena s one strane Dunava. Romanskih je imena u nas mnogo i posvuda, ali ipak preteno na primorju. Ona svjedoe o dugovjekoj rimskoj prisutnosti u ovim krajevima. Ovdje se zainje prva jezina, kulturna i bioloka simbioza naseljenog puanstva s poromanjenim starosjediocima. Ovaj je prostor bogat i zanimljiv za prouavanje imena, svih jezi nih i sadrajnih injenica koje se zrcale u imenima. Za seobe naroda od kraja VI. stoljea dolazi slavensko puanstvo i naseljava se po bizantskoj Dalmaciji, Istri, po gorskoj Hrvatskoj i Bosni te u meurje ju Drave i Save, gdje su im zemljopisni pejza i nain ivljenja bili slini kao u pradomovini. U hrvatskoj historiografiji jo uvijek nije napisano prvo poglavlje hrvatske povijesti. tovie, pokazuju se u najnovijim radovima mnoga neslaganja o polazitu, vremenu, putovima i nainu prethrvatske i hrvatske doseobe. U svojim radovima to doseljeno slavensko puanstvo VI L-IX. stoljea, i u kasnijim stoljeima na povijesnom i dananjem hrvatskom prostoru, zovem u jezinom smislu Hrvatima, jer prva slavenska imena kojima se predstavljaju, ona kojima imenuju prostor i nain kako nasljeena imena usvajaju i prilagouju svojemu jeziku nose, tada i kasnije, hrvatski jezini biljeg. Valjalo je u novoj postojbini obraniti svoju opstojnost, oblikovati i sauvati svoje nacionalno bie, nametnuti se svojim jezikom, koji od ranih poetka nazivaju hrvatskim. Ovdje na etnikoj i jezinoj slavenskoj periferiji zaeli su se prvi tragovi dravnosti, utvrivale zasade slavenskog pisma, napisali se prvi hrvatski spomenici. U stoljetnoj romansko-hrvatskoj simbiozi potvrivala se ilavost hrvatskoga etnosa da se nametne i potvrdi, da se odupre romanizaciji na jugu te maarizaci19


ji i prestinoj germanizaciji na sjeveru i turskom utjecaju koji je nekoliko stoljea vladao velikim dijelom hrvatskog prostora. Mijeao se tako u primorskim, istarskim i panonskim gradovima hrvatski duh s neutrnutim tragovima slavenskoga obiajnoga prava, preitci slavenske materijalne i duhovne kulture s bogatim nataloinama mediteranskoga i srednjoeuropskoga i istonog (islamskoga) kulturnoga kruga. Odraze tih prvih potvrda nalazimo sauvane i u vlastitim imenima: ljudskim i zemljopisnim. Ta su imena, po svojoj naravi motivirana drutvenom zbiljom i sabijala u sebe, kao u aritu, bitna ivotna iskustva, pogled na svijet, stvarne i jezine okolnosti u kojima su nastajala i bila oblikovana. Mnoga su imena, ponovimo, prve zapisane rijei hrvatskoga jezika u tekstovima drugih jezika, poglavito u latinskom, pa su mnoga starija od hrvatskih pisanih spomenika. U tome je njihova povijesna i jezina vrijednost. Ni imena zemljopisna (geonimi), ni imena ljudska (antroponimi) nisu posvuda jednako gusto, kao to ni isti oblici i tipovi imena nisu posvuda ravnomjerno rasporeena. Uzroka je tome mnogo, jezinih i izvanjezinih. Uvjeti nastanka naselja, iskoritavanje tla, zemljopisna razvedenost pejzaa, gospodarske i politike prilike, prometne veze i obrambene nunosti i mogunosti, etnika okruja i strani (kranski) imenski sustavi, geografski razmjetaj pojedinih tvorbenih osnova i formanata, razliiti naini njihova irenja itd. predodredili su gustou i razmjetaj pojedinih tipova toponima i antroponima. Uvijek je u sreditu imenovanja logian izbor i svjesno vrednovanje spleta okolnosti, uvijek je odluuju a ocjena zemljopisnih objekata koje je trebalo slijedom duge povijesti imenovati. to je god ovjek vie gospodario prostorom, na njemu su imena bila gua. to je god drutvo bivalo razvijenije, bogatila su se imena i imensko-prezimenski obrazac, u kojem vie nije bilo dovoljno samo osobno ime. Drutvena nunost uzrokuje ime, a jezina sredstva, posebno dijelovi tvorbenih struktura, oblikuju mu lik. Nominacija se, tamo gdje ona spontano nastaje, oituje kao izrazito puki demokratski postupak. Zato imena nose objektivan, stvarni sadraj i vjerodostojan jezini izraz. Ispisuju i uvaju autentinu, stvarnu i jezinu povijest. Prisutnost ili odsutnost na dotinom prostoru sadrajno slinih imenskih osnova, oblino istih tvorbenih formanata, istovrsnih imenski h tipova i struktura pouzdani su oznanici u prouavanju migracija, a jezina obiljeja koja se balzamiraju u imenima pouzdani su meai dosega pojedinih izoglosa, svjedoci su protega dotinoga etnosa u odreeni prostor i sudbine u njemu. Puk koji je nadijevao imena birao je koga, to, gdje i kako imenovati. Sadrajna obiljeja koja su pohranjena u imenima objektivno odraavaju kolektivnu svijest puka i njegova poimanja svijeta oko sebe. Imena, dakle, identificirajui prostor i ljude, predstavljaju kulturnu nadgradnju. Ona su vrlo rjeiti dokazi materijalne i duhovne istine o prostoru i ljudima. Poruke predaka koje nam valja umjeti proitati.20

Uvod uimenoslovlje

Naalost, imena siromae. Nestaju iz uporabe. U osobnim imenima zavladala je pomo dno st i stara narodna imena potisnuta su u pasivni imenski fond. Na opustjelim predjelima s ljudima nestaju i zemljopisna imena. U mnogim krajevima nema o njima tko dati vjerodostojni podatak. Ime kao nepromjenljiva kategorija, po naravi mijene, prestaje biti spomenikom neprekinuta narodnog pamenja. Jednom sam ve napisao: "U zemlji bez sjeanja iskoraknuo sam lijevo, zakoraknuo desno i - odmah se izgubio". U zemlji bez imena vlada pomrina, pusto. Narod koji izgubi sjeanje, gubi i svoj identitet. U hrvatskim su se prostorima na milenijskim vremenskim okomicama smjenjivali narodi i jezici, propadala carstva i kraljevstva. Ostajala su imena. Ona su nalazila pobude ~vojega nastanka u prisnom doticaju ljudi i prostora. U krajevima gdje je slijed ivljenja bio mirniji, imena su imala prirodniji razvitak, a u krajevima gdje su migracijska preslojavanja: iseljavanja i doseljavanja bila uestalija, imenska su proimanja, i jezine projekcije u njima, kudikamo zamreniji. U regijama gdje su gospodarske prilike bile povoljnije, oblici ivljenja bili su bujniji, a imenovanja gua, oblino savrenija i stratigrafski zanimljivija. Smatramo ih vrlo aktivnim onomastikim zonama koje su, zbog pogodnoga geografsko-historijskog razmjetaja, kulturnih teevina i gospodarskoga razvitka, u naem vremenu onomastiki najugroenije. Tamo toponimi (i antroponimi) najbre propadaju i valja im dati prednost pri onomastikim istraivanjima. Imena su za razumijevanje povijesti ivljenja vrlo vani podatci. Nastajala su u dugoj suivljenosti ovjeka sa zemljopisnim krajolikom i drutvenom zauzetou. Imena su ostajala nepromjenljiva zbog jednoznana, ustaljena i nasljedna znaenja s pridruenim objektom, zbog sveope prepoznatljivosti pri uporabi. Propustimo li priliku u ovom naem vremenu uurbanoga drutvenog i gospodarskog ivljenja da ih popiemo od izvornih govornika i da ih sauvamo za obradu, ona e izblijedjeti iz naega sjeanja i za sav narataj poslije nas. Bit e kao i da nisu postojala. Ta injenica bila mi je jedan od glavnih poticaja da piem knjige o imenima. Koliko je jezinih podataka, koliko je poruka "uskladiteno" u imenski m oblicima i sadrajima! Vie i kompleksnije moe se doznati o prolim svakodnevnim manifestacijama ivljenja iz imena osobnih i zemljopisnih nego iz hrpa starih listina, statuta, dvorskih isprava i povijesnih sastavaka, koji su bili pisani subjektivno i sadravali volju i stav vladajueg stalea. Imenima je puk pisao vlastitu povijest. Imena prate i oslikavaju razvitak drutva. Ona iznose objektivnu povijest ljudi koji su dotina imena nadjeli i koji su se imenima sluili i slue. U imenskim sadrajima i likovima oslikani su tiho i mukotrpno ivljenje na zemlji i od zemlje, sud i spoznaje svijeta i pojava kroz vlastiti svjetonazor vremena i prilika, sav materijalni i duhovni svijet koji je puk vjekovima mijenjao i usavravao. Imena su pouzdan poklad pukog poimanja stvarnosti. Toponimi pripadaju hrvatskim najugroenijim spomenicima. Ubrzan drutveno-gospodarski razvitak, sve vee i sve bre irenje gradskih naselja gutaju prigradska prostranstva, briu stare toponime, a izrastaju nove urbane etvrti,21


industrijski pogoni, sveuilini kampusi, sportski objekti, turistiki kompleksi. Utapanjem sitnih seoskih zemljinih estica u golema drutvena gospodarstva, komasacijama i udruivanjima, tisue davnih imena naoigled nestaju iz uporabe: ugasila su se imena mnogih srednjovjekovnih urbanih toponima u Zagrebu, Splitu, Rijeci itd., vukovarska srednjovjekovna ojkonimija od nekoliko stotina imena svela se na nekoliko desetaka, doslovno nekoliko tisua istarskih zaselaka katunskoga tipa nestalo je, a s njima i njihova imena. Naputanjem pasita po gorskim, planinskim predjelima raselila su se mnoga naselja, a toponimi na pustoi nemaju mogunosti ni razloga za opstanak. esta su samovoljna i nekontrolirana preimenovanja mnogih naselja, a u turistikim podrujima velik broj starodavnih hrvatskih imena otoi&, uvala, i predjela uope, zamijenjen je pomodnim, kvazikomercijalnim imenski m nagrdama. Valjalo bi, naprotiv, nastojati da civilizacijski i drutveno-gospodarski preobraaj ne potire te stoljetne spomenike hrvatskoga jezika i hrvatske opstojnosti na ovom tlu, ve da se napredak temelji na njihovim kultnim i kulturnim steevinama. Isto su tako, naalost, ugroeni i antroponimi. Olako se mijenjaju, naputaju, zamjenjuju, zaboravljaju tradicijska narodna imena. Biva to i s prezimenima sve eim rasapom brakova, zasnivanjem neslubenih branih zajednica s djecom koja esto nasljeuju prezimena ne po vrvi i krvi, sve uestalijim prezimenima izvanbrane djece, prezimena djece posvojene i one usvojene u istospolnim zajednicama itd. U Zagrebu je prolih godina, proitao sam u dnevnom tisku, bilo nekoliko stotina zahtjeva za promjenom imena. Gube se neke od funkcija koje su bile vane kao podatci genealokih istraivanja. Lako se mijenjaju ili prekrajaju osobna imena, pa i prezimena. Ponitavaju se tako veze s prolou. Onom krvnom, srodnikom i onom narodnosnom. Zatiru se ti spomenici i gase ici koji osvjetljuju putove u vlastitu i u narodnosnu povijest, u jezik i etioloke obavijesti sauvane u imenima i prezimenima, zamuuje vlastiti identitet: svoj, svojih predaka i svojega pokoljenja. Ponovit emo. Svako je ime, ljudsko i zemljopisno, pouzdan vremenski i prostorni podatak u identifikaciji ljudi i prostora. Svako je ime odgovor na prilike koje su ga izazvale, porod duhovnog i kulturnog miljea u kojemu su ona nala pobude svojega nastanka. Imena, konano, kao rijei, kao misao i smisao, kao spomenici imaju poput drugih spomenika svoje osobnosti i ponaanje u jeziku i drutvu. Ona nam omoguuju uspostaviti onaj ulni dodir s prolou preko jezinih osobina, preko osoba i svojstava reljefa kojima su pridruena. Njihovim zanemarivanjima, prekrajanjima, preimenovanjima ruimo onaj svjetonazor puka u njima pohranjen, onaj kreativni milje u kojem su nala pobudu svojega nastanka i preoblikovala jezini lik kojim svjedoe o stvarnim i jezinim istinama kroz drutvenu i jezi nu povijest.

22

Uvod uimenoslovlje

1.1.

Openito

o onomastici

Imena je mnogo, zasigurno ih znamo vie nego rijei vlastitoga jezika. Bez njih se ne moemo orijentirati u prostoru ni verificirati u drutvu. Bez njih bi se paralizirao sav ivot. Nastala su davno i nastaju stalno u svim jezicima. Ne mogu se davati proizvoljno (usporedi ulina imena). Ulaze u neki red, u sustav, ravnaju se po jezinim pravilima. Svjedoe o jeziku u kojem su stvorena, a svojim preoblikama i o jezicima koji su ih oblikovali. Od Drave do Jadrana mnogo ih je jer ih nisu satrli narodi u mnogim povijesnim seobama i etnikim nadslojavanjima. Ona su svjedoanstva te povijesti. Gradi Adria (Hadria), na primjer, po kojemu je nazvano Jadrm)sko more (Adriaticum mare, Plinije St., Hadrianum mare, Ciceron itd.) nosio je etrursko ime, bio vana luka, a sada je vie od 20 km u unutranjosti zbog pjeanih nanosa rijeke Po. Otoci koje je prije vie od pola tisu ljea otkrio K. Columbo u Srednjoj Americi nazvani su Zapadnom Indijom jer su vjerovali da su s druge, zapadne strane globusa stigli u Indiju. Suhi mostac (iz IX. stoljea), kako su Hrvati nazvali Dioklecijanov akvedukt (romanski Ponte sicco), naoko je besmisleno ime. Most nije bio suh nego su presueni bili potok, jaruga koje je visoki vodovod premoivao. Pisani (= areni) pa zatim Krvavi most u srednjovjekovnom Zagrebu vie ne imenuje ni potok ni most. Ostalo je samo ime kratke ulice na tome mjestu. Tako mnoga imena imaju svoje prie. Uzroci kOji su motivirali ta i takva imena povijesno su uvjetovani. Nema, dakle, nikakve sluaj nosti jer onomastika koja se njima bavi jest znanost, a znanost se bavi zakonitostima, a ne sluajnostima. Onoma st ika kao znanost ima svoj predmet i svoje metode istraivanja. Duboko je uronjena u jezikoslovlje i unutar jezikoslovlja je institucionalizirana. U nas se obrauje u sastavu dijalektologije (jer nosi dijalektaina obiljeja), povijesti jezika (jer imena esto balzamiraju starija jezina stanja), etimologije (jer nije nevaan leksiki sadraj sadran u imenu), pa i suvremenoga jezika (s obzirom na gramatika, osobito tvorbena te ortografska i ortoepska ponaanja). Imena su nastajala dugo i uvijek funkcionirala u odreenoj sadanjosti. Ona su esto internacionalne rijei, pa opet je svako ime ukotvljeno u svojem jeziku: Johannes - Ivan (Hrvatska, Bugarska, Rusija ... ), Jovan (Srbija ...), Giovanni (Italija), Johann (Njema ka), Jean (Francuska), John (Engleska), Juan (panjolska), Joao (Portugal), Juhane (Finska), Juhan (Estonija), Jonas (Litva), Sean (Irska), Jan (eka, Poljska), Janez (Slovenija) itd. Onomastika se ukljuivala u povijest u kojoj su imena potvriva na (i pomagala katkad datirati nedatirane spise), u etnografiju (obiaji, osobitosti materijalne i duhovne kulture u kojima su imena nastajala, imenska profilaksa i sL), u sociologiju (jer su imena odraz drutvenih zbivanja). Sluila je onomastika dugo kao ispornona znanost drugim disciplinama. U nas donedavna nije bila ukljuivana ni uz kakve studije. O organizacijskoj povezanosti nacionalnih onomastika brinuo se od 1935. godine Meunarodno vijee za onomastiku znanost (ICOS, pod kasnijim patrona23


tom UNESCO-a). Hrvatska je u osobi prof. P. Skoka bila u tom vijeu od samoga poetka. Odravali su se trijenaini onomastiki kongresi s obzirom na razliite teme i izdavali zbornici podnesenih referata; tiskale su se bibliografije pojedinih nacionalnih onomastika u asopisu Onoma (Leuven, Belgija), prireivale su se onomastike izlobe i sl. Mnoge nacionalne onomastike nastojale su skupiti i kataloki urediti svoj toponimijski i antroponimijski fond. U tome su prednjaile skandinavske zemlje i ostale zemlje mijeanih podruja i neureenih granica (Belgija, Poljska, eka ...). U nas je taj posao mnogo strunije naravi. Skupljajui, primjerice, zemljopisna imena na terenu, trebalo je imati strune dijalektologe i poznavatelje zemljopisnog reljefa, trebalo je i'Illati strune akcentologe da se ime valjano zabiljei. Svega toga nije bilo, a nije bilo dovoljno ni novanih sredstava. Toponirnija nije kao dijalektologija, gdje moemo izabrati nekoliko reprezentativnih punktova, pa da obradom izabranih mjesta pokrijemo goleme povrine dijalekatnoga prostora. U toponomastikom istraivanju valja skupljati sve (oistiti teren poput minskoga polja). S druge strane, ove je spomenike vano spaavati. Njih ne moemo poput arheolokih ponovno zakopati za neka druga povoljnija vremena, ni poput numizmatikih, etnografskih i drugih. Imena, u ovom vremenu pogotovu, naoi gled nestaju. Nepovratno su se zaputila prema zaboravu.1.2. Iz onomastike teorije 1.2.1. Onomastika i objekt imenovanja Onomastika nalazi svoje mjesto na raskriju mnogih znanstvenih disciplina, ali po naravi predmeta istraivanja priklonjena je filologiji. Za terenski rad, za rad u arhivima, katastrima, na povijesnim zemljovidima moramo biti struno osposobljeni, kritiki se odnositi prema vrelima, pouzdano biljeiti fonijsku sliku imena, opis i znaajke onomastikoga objekta. Mnogostruki su naini opisa i opisnih tehnika odreenih onirnija. Cilj onomastikoga istraivanja odreuje pristup grai i izbor metode istraivanja. U Hrvata je do kraja Skokova razdoblja, sva prva polovica XX. stoljea, vladala etimoloka metoda. Usporedo s njome prisutne su bile dijalektaine metode. esto su uz njih bile povijesno impostirane metode (K. Jireek, Vj. Klai, M. Barada, J. uk), zemljopisne O. Modestin, I. Rubi, J. Smodlaka), etnografske (S. Banovi, A. imik, A. kobalj, M. Gavazzi), arheoloke (F. Buli, L. Kati, S. Gunjaa, Z. Tomii), narodnosne (V. Jaki-Cestari) i druge. Nakon smrti P. Skoka (1956) hrvatska se onomastika okree prouavanju statusa vlastitoga imena u jeziku i u drutvu, istrauju se njegove funkcije kao onomastikoga znaka u prijenosu onomastike poruke, analiziraju se njegove strukture na razini imena i imenskoga segmenta. U sreditu je onomastikoga zanimanja izbor imenskog lika, sljubljenost imena i objekta imenovanja, motivi imenovanja, imenski tipovi te poloaj imena u

24

Uvod uimenoslovlje

imenskom obrascu i slino. U drutvima gdje je istorodnih objekata mnogo opisni izrazi poput "potok koji protjee junim gradskim podrujem", "djevojka iz predzadnje klupe" opisni su izrazi neprikladni za identifikaciju objekta. Takvi izrazi nisu ni ekonomini. Vlastita se imena zasnivaju na drugim principima. Lue objekte obuhvaene istim pojmom i uvrtavaju ih u odgovarajui niz: Ugljan, Paman, Pag; lue bia obuhvaena istom predodbom: "glumac", "profesor"; raspoznaju i identificiraju potencijalna i nestvarna bia: Perun, Snjeguljica, Trnoruica, Veli Joe. Imena su zapravo analitiki izrazi: od mnotva istorodnih objekata izluuju dotinu jedinku imenom, dok su apelativi sintetiki izrazi: sintetiziraju predodbu u vrstu istorodna objekta (stol, od mnotva dasaka povienih na jednu ili vie nogu; ew, od mnotva pokrivala za glavu s obodom). Individualno ime moe biti pridodano samo jednom designatu, npr. Ivan, bez obzira na to to se mnogi zovu tim imenom, i bez obzira na to to jedno te isto ime, npr. Jadran, imenuje i identificira raznolike objekte ("more", "muka osoba", "brod", "kinematograf", "bar" itd.). U njima nema zajednikih znaajki kao u pojmu "stol", "grad". Apelativi konotiraju, veu se uz predodbu i preko predodbe na odreeni predmet istih atributa (pas, otok). Imena esto nastaju od stvarnih imenica, koje jasno izraavaju pojam (Draga, Luka, Sljeme .. .), dok mislene i njima sline imenice nestainoga predodbenog lika (plin, vjetar, kia, zrak, mrnja) rijetko postaju vlastita imena. Vlastita imena ne konotiraju (ne uspostavljaju vezu s predodbom, pojmom), ona se izravno vezuju na objekt imenovanja.p'redodba (brdo, poluotok)

imenica

naziv (npr. svaki Klobuk)

ime

MARJAN

..

Na ime ne utjee leksiki sadraj imenice Rijeka", "rijeka", Sljeme", "vrh dvostrenoga krova". U takvim se imenicama prozrano st leksikoga znaenja povlai. Ono je suvino. tovie, kad je ime koje je pridodano dotinom objektu sasvim izgubilo leksiko znaenje, mnogo bolje obavlja onomastiku funkciju (Nin je recimo "onomastikije" ime od okolinih naselja: Pridraga, Vrsi i sL). Osobna imena po nazivima ivotinja (Vuk, Lav, Lija, Medvjed, Rak .. .) pripadaju skupini najstarijih imena. Mnogi dananji zemljopisni termini vrlo su se rano toponomizirali (Luka, Hum, Zaglav, Rt...). Oni se jednoznanim uim leksikim sadrajem tjesnije veu uz objekt odgovarajueg morfolokog izgleda te se izravnim ili metaforikim putem (Nozdra, Rukavac, Rebro .. .) lake toponimiziraju. Pri imenovanju nekog onomastikog sadraja ime ne odaje nita o naravi toga sadraja (Jele25


na, Knin). Te okolnosti doputaju imenovati razliite vrste zemljopisnih objekata (Dubrava, Dobrava, Dubrovnik .. .), razliita iva bia (Gorka, Hrid, Mercedes, da-

nanja osobna imena), izdvojiti ih imenom kao jedinke iz vrste istorodnih objekata (Plava ptica iz mnotva automobila marke mercedes; Lajka - ona jedina kuja meu dotinom pasminom pasa itd.). 1.2.2. Ime i imenica Vlastito ime je vie leksika, a manje gramatika kategorija. Imenski lik ima specifine funkcije s obzirom na imeniko i drukije (tj. onomastiko, a ne leksiko) znaenje. Gramatikih kategorija koje bi izdvajale vlastita imena od opih malo je: 1. Razliit je deklinacijski uzorak: (daj Ivi) Zobu : (daj arcu) zobi; (putujem) do Bola: (ranio me) do boli; 2. izostanak mnoine vlastitih imena: Dugi otok - 0 : dugi otok - dugi otoci; 3. oblici zaviajnoga govora u imenima naprama standardiziranim oblicima u apelativima: Bregi: brijezi / bregovi; Delnice: dionice; Bobovia : bobovita ... Oblici mnoine: Mosti, Nereia, Banovii odnose se na jedinane objekte. U reenici: Sve rijeke Bistrice nisu brze toponomastiki je plurallinearan: Bistrica + Bistrica + Bistrica ... Svaki lan skupa Bistrica posebna je i drukija rijeka. Znakovna fiksiranost uz drukiji objekt ostaje uvijek individualna, jedina na. Mnogo imena Bistrica / Bistrice nije pluralizacija predodbe, ve je odraz ponavljanja iste motivacije u razliitih objekata. Apelativni plural jest zbroj jedinica u okviru istoga pojma, pri emu se obiljeja tih jedinica neutraliziraju i mogu se zamjenjivati (svaki lan mnoine jezera jest jezero); 4. drukija su akcenatska ponaanja: prof. Magarac: magarac; 5. drukiji su tvorbeni likovi: Pakotane, Griane: graani, brani; 6. izraena hipokoristinost u antroponima i deminutivnost u apelativa: Pero, Peo, Peo ... Vujo, Vule, Vuo, Vuco: pero - perce "malo pero"; 7. vlastita imena nemaju mogunost izvodljivosti drugih rijei poput apelativa: Mostar - 0 : most - mostar - mosti - mostarina - premostiti ... ; 8. vlastita imena nastaju od svih vrsta rijei, osim leksikaliziranih (prijedlozi, veznici, estice): Svojak, Mladi, Trinaesti, Povuci-potegni (nadimak), Priko "otok", "naselje", Izvan "rt na iovu", Uh i Evala "nadimci na Brau" itd.; 9. tvorena konverzijom od kosih padea, vlastita imena dobivaju oblik nominativa: podce "zaravan na padini" pl. po(d)ca - g. pl. podaca ~ ojkonim Podaca sg. . roda u Makarskom primorju. Iako se navedena dihotomija ini znaajnom, ipak su to izdvojeni primjeri kojih bi se nalo i na apelativnoj razini. Razlike se objanjavaju razliitim porijeklom (bol: Bol; pero: pero), petrifikacijom dijalekatnog lika u imenima (Delnice, rnomerec), povijesnim razvitkom (Kamenjane : kamenjani); izraavanje hipokoristinosti u vlastitih imena i genetska veza s deminutivnim sadrajima. Uosta26

Uvod uimenoslovlje

lom, rekli smo, vlastito je ime u prvom redu leksika, a ne gramatika kategorija i nema mnogo gramatikih kriterija kojima bismo ih odijelili od apelativa. To to se u imenima javljaju neke specifinosti (izostanak mnoine, zatiranje leksikoga znaenja, postanak imena od svih vrsta leksikaliziranih rijei i izraza) dokazuje da isti likovi (sljeme: Sljeme; dubrava: Dubrava) nisu iste rijei. Jedna od njih pripada kategoriji nom ina appellativa, a druga kategoriji nomina propria. Njihove su funkcije i njihovi sadraji razliiti. Meutim, granice meu njima, jezine i katkad stvarne, u mnogo su sluajeva teko razluive. Naime, opa imenica u prigodnoj funkciji imena dolazi u govornoj situaciji esto s atributom ili kojim drugim determinativima: a) taj brijeg, prvo jezero, gornja varo, rijeka koja protjee s june strane naselja (pa je k tome uz identifikaciju odreen i smjetaj objekta s obzirom na poloaj davatelja i primatelja poruke); b) novo selo, velika luka, blatna dolina (pri emu su navedena karakteristina svojstva prepoznatljivosti tih zemljopisnih objekata); e) Markov zaviaj, na grad (ime se lokalitet definira svojstvima pripadnosti). Na taj nain apelativi obavljaju djelomino onomastiku funkciju identificirajui odreeni objekt, a zadravaju apelativnu funkciju oznaujui to je (luka, slatina), kakav je (blato, ravnica), gdje je (osoje, donji dolac, pod mlinicom) i iji je ili na koga se odnosi taj zemljopisni objekt (zagrebaka gora). Kako takve imenice, same i s determinativima, ne oznauju stalno jedan te isti objekt, njihova je onomastika funkcija prigodna, ovisna o govornoj situaciji sa znaenjem pripadnosti (naa nevjesta), o poloaju govornika (tree jezero), kojom od asovito izabranih znaajki (kriva draga) i sl. Tek jaim vezivanjem uz objekt imenovanje istim determinativima, u istom poretku, tj. potpunim poistovjeivanjem s objektom imenovanja opa imenica i imenike sintagme dobivaju status vlastitoga imena: (nevjesta) Nevenka, Gornje Selo, Blatna Vas, Dvigrad, Osoje itd. Obratan je prijelaz mogu, iako je manje est. Kako vlastitim imenima nije svrha izraavati obiljeja zemljopisnog objekta, ona postupno gube leksiko znaenje rijei od koje su potekla, usredotoujui se na sam lokalitet kojemu je nadjeveno ime: Uka, Poega, Orljava ... to god vie obavijesti, bilo koje vrste, znamo o imenovanom objektu, to je onomastiki sadraj njegova imena bogatiji. Ako se iz bogatog sadraja imenovanog objekta izdvoji koja bitna znaajka i poopi, tj. pone li rije sa sadrajem te izdvojene znaajke oznaavati druge sline objekte, ime se promee u apelativ sa svojstvima tipizacije. Na taj nain dobiva taj apelativ novo leksiko znaenje koje je bilo motivirano nekom od znaajki dotad imenovanoga objekta. Od denotacije (upuivanjem izravno na objekt), svojstvene vlastitom imenu, poopeno ime dobiva konotaciju (veui se uz predodbu), svojstvenu opoj imenici. Spliani e npr. toponim Bra poopiti dajui mu znaenje "otoka". Oni e vas zapitati: iz kojega ste braa, a trebalo bi odgovoriti: prvog (Bra), drugog (Hvar) ili treeg (Vis). olta pripada njima i ne ulazi u taj red. Neki stari kajkavski pisci poopavali su Med'imorje (= Meimurje) dajui mu znaenje "otoka" (insulae): U naem su orsagu mnoga med'imorja. Poljiani e za protonu vo27


du rei cetina, Gradianci dunaj, Istrani sava. Vino sa lokaliteta Dingaa postaje dinga, sa Postupa postup, a Gao se npr. premetnuo u apelativ gao i oznauje lijenoga deka (po literarnom liku, kao sirota pepeljuga u zloeste maehe). Semantika vlastitoga imena pretvorena u semantiku ope imenice samo je obrnut proces apelativne individualizacije. Slina se pojava zbiva u govoru djeteta pri upoznavanju okolinog svijeta. Svaki predmet trai i naziva imenom. Njemu je tata vlastito ime vlastitoga oca i vlastito ime seoskog upnika don Luka meni je bilo, na primjer, naziv za svakog sveenika u sveenikoj odori. Tako se zbiva sve dok dijete ne usvoji neke od bitnijih znaajki objekta, dok ne naui poistovjeivati sline objekte sjedinjujui ih u jednu klasu ("otac", "sveenik" itd.). Kao to je npr. veina prezimena motivirana bilo znaajkama antroponimne pripadnosti (patronimnosti), po osobnim imenicama (Janko Matko), po toponimima (Posavljak, Zagrebec), po etnonimima (Horvat, Vlai), bilo po apelativnim sadrajima: po poloaju prebivalita (Vrdoljak), po tjelesnim i duevnim osobinama (Mudrini, Mucalo), po drutvenim poticajima (Sloboda), po raznim djelatnostima, obrtu (Sudar, Reetar), po nazivima bilja (Vinji, Dunja), po nazivima ivotinja (Kos, Lisac), po predmetima (Torbarina), po prirodnim pojavama (Meava) itd., tako je i najvie toponima motivirano morfologijom tla, pa je esto u osnovama toponima imenica u toponomastikoj funkciji, zapravo zemljopisni termin. Njima je najlaki prijelaz iz apelativnoga u onomastiko polje. Ta veza pripadnosti objema poljima ostaje esto trajno oita, jer takvi apelativi uvaju i dalje leksiko znaenje (sutjeska, hum, rt, dugi otok), ne naputaju sasvim apelativno polje, a niti su, zbog toga, sasvim integrirani u onomastiko polje. Zemljopisni termini, na primjer, upuuju izravno na objekt: dolac ~ Dolac, vrh ~ Vrh, obre ~ Obre te uz nominaciju izraavaju karakterizaciju objekta; uz identifikacijsku funkciju (to je ime naselja, rijenog brijega, naplavine i sl.) dobivaju i obavijesnu funkciju. Uvijek kad je iskaz ovjeren: Luka je odreena luka, Braco npr. moj susjed, rije je o vlastitu imenu. Iskazi luka je luka, brdo je brdo nisu ovjereni, besmisleni su te pokazuju kako rijei luka II Luka pripadaju dvjema razliitim kategorijama: apelativnoj ionomastikoj. Zemljopisnom terminu vrlo je bliska metafora, kojom se imenuju razliiti oblici reljefa: glava, drijelo, oko, kotao, kuk, rukavac ili dolaze kao antroponimi: Glavan, Nosko, Guzina, Pu, Lisac, Hrid ... Metafora ne oznauje objekt izravno (vrh ~ Vrh) nego posredno, slikom koja je u osnovi svake metafore (uzvisina poput glave ~ Glava, spor poput pua ~ Pu). Dok je u proprijaliziranom obinom apelativu prisutna objektivna, iskustvena konotacija, u imenskoj je metafori motiviranost asovita, angairana, afektivna. Imenska metafora stoga bre gubi leksiko znaenje i vre se sljubljuje s imenovanim objektom. Ona je u leksikom smislu manje obavijesna i u onomastikom smislu svrhovitija. esta je u dobrih pisaca u literarnoj onomastici.28

Uvod uimenoslovlje

1.3. Funkcije imenaOnomastika

je funkcija uloga koju ime dobiva i izvrava je

inom

imenovanja. U onomastici prepoznajemo vie funkcija: nominativnu (in imenovanja), identifikacijsku (pridruivanje imena konkretnom objektu), diferencijacijsku (razluivanje imenom jedinke iz vrste naziva istog predodbenog obiljeja), konotativnu (skup svih atributa bitnih za oznaivanje denotata) te sOcijalnu, emotivnu, deskriptivnu, ideoloku itd. S obzirom na pojedine onomastike funkcije primjenjuju se i metode onomastikoga istraivanja. Jedna od bitnih im~nskih funkcija ostvaruje se inom priopavanja. Ona se uvijek iskazuje denotativom (objektom imenovanja). Denotat mora biti poznat priopavateljima i primateljima onomastike poruke. Bez poznavanja denotata ime ne znai nita. Mnotvo obiljeja denotata potaklo je imenovatelja da izvri izbor njemu najkarakteristinijega obiljeja i da ga uoblii u ime. Tako npr. vrbnik prestaje biti: "vrbe u Vrbenom polju na Krku" i postaje naselje na brdu Vrbnik. Imenom Golub prepoznajem vrsnoga kolegu znanstvenika, teologa i pjesnika, Maslinom identificiramo dotinu profesoricu talijanskoga jezika. Znaenja koja su "priguena" u motivu imena otkrivamo retrospektivnim istraivanjem. Ta su istraivanja vana i izvan jezine sfere (za povijest, zemljopis, etnologiju, socionomastiku itd.). Jedna od jezinih funkcija imena jest uloga imenskoga subjekta, objekta, vokativnosti. Ako su vlastita imena nastala od neimenikih rijei, ona u reenici dobivaju valentnost imenica te se obino sklanjaju: doao je iz Prijeka (: prijeko), proitao je u Danasu (Danas je naslov tjednika), doznao sam od Uha (: Uh, nadimak nastao konverzijom od usklika), a katkad se ne sklanjaju ("... u asopisu Ovdje pisalo je ... "). I jedni i drugi oblici ispunjavaju u openju, kao svako ime, nominativnu funkciju. Ugledni ruski onoma sti ar V. A. Nikonov ("BBeAeHJ1e B TOIIOHJ1MJ1KY", Nauka, Moskva 1965, str. 62) izdvaja tri bitne funkcije vlastitoga imena: - Adresna - ime upuuje na objekt kojemu je pridrueno: Dozovi iz III. b Ivana. Putujem u Opatiju (ne u samostan nego u grad s tim imenom). - Deskriptivna - ime s neugaenim motivom imenovanja. Prisutna je osobito u mikrotoponimiji i u osobnim nadimcima gdje su imena uporabom bliska imenicama i u kojih leksiko znaenje nije sasvim utrnulo. Njima se sve vie bavi kognitativna onomastika. Deskriptivna funkcija pripada povijesti imena, a ne njegovu funkcioniranju u inu priopavanja. Deskriptivnost imena bila je u sreditu istraivanja dostrukturalistikih onomastiara, koji u imenu, kao i mnogi danas, etimolokim metodama nalaze "duu" prvotno znaenje imena, a ne etioloku sastavnicu, uzroke nastanka imena kao drutvenoga ina. Takva istraivanja provode suvremeni onomastiari. - Ideoloka - odraava odnos izabranoga objekta imenovanja i njemu pridruenoga imena. Takva su imena esta u urbonimima (imena ulica i trgova), mno29


ga honorifikacijska imena te osobito esto krematonimi (imena predmeta materijalne kulture, proizvoda i sl.). Slovaki onomastiar Vicent Blanar mnogo je istraivao u antroponomastici funkciju srodnosti, legalizacije ovjeka u drutvu, koja se postie antroponimima (i raznim ivim, govornim i slubenim antroponimijskim obrascima). 1.3.1. in imenovanja i in priopavanja Postanjem i funkcijom in imenovanja i in priopavanja imenom razliiti su. U vremenskom slijedu in imenovanja prethodi priopaj nom inu (v. R. ramek u asopisu Polia onomastica Croatica, 2003-2004, 12-13, 419-420). in imenovanja sad.rava u sebi elemente imenotvornosti (strukturu imena) i onomastiki sadraj (pridruenost stvorenog imena objektu koji to ime imenuje). U inu imenovanja prevladavaju nominativna obiljeja. Obiljeja priopajnog ina oituju se procesom priopavanja, koje podrazumijeva uspostavu trajnog, jednoznanog odnosa imena i objekta imenovanja. U toj priopajnoj funkciji prevladavaju referencijaIna obiljeja, upravo sadrana u odnosu: ime i njegov referent (objekt imenovanja). Da ime moe funkcionirati u komunikaciji, ono mora biti supstantivizirano. I ponaati se kao supstantiv: Zia "usklik kao nadimak u Supetru na Brau", Kukuriku (: kuk) "bilo s hridi u obliku pijeveve kreste", Priko "naselje na desnom uu Cetine", pred Primotenom (ne *Primotenim), D. sg. Jasni (ne *Jasnoj), Milni (ne Milnoj), Dosta "ime djevojci" itd. Vlastito ime u priopajnom inu ravna se po gramatikim pravilima dotinoga jezika. No kako ime nastaje u zaviajnom idiomu, ono esto sadrava i zadrava dijalekatne osobitosti: Bregi "naselje", rni "prezime", Hlam = hum ("uzvisina na Krku" < hIm). Ime se esto odlikuje nestandardnim likom, pravopisnom i prozodijskom nenormiranou. Ta obiljeja esto nose distinktivnu onomastiku obavijest: Vladko: ne Vlatko, Maek: ne Maak "prezimena", Medovi: Medovi "prezime slikara C. Medovia". Taj tip prezimena u tom kraju nosi kratki uzlazni akcent na penultimi: Knezovi, Dragovi i sl. 1.3.2. Proprijalizacija ionimizacija apelativa kojim se mijenja status apelativa u status vlastitog imena: otoac --+ Otoac, klek --+ Klek, vinja --+ Vinja nazivamo proprijalizacija ili onimizacija. Njome se apelativ promee u drugu kategoriju leksema bez formalnih preoblika na planu izraza. Tu pojavu zovemo transonimizacijom ili opim lingvistikim terminom konverzijom. Transonimizacijom se, dakle, apelativna funkcija imenice da oznauje priopavanjem svojstava koja su svojstvena svakoj jedinki obuhvaenom tom imenicom (: struga - 1. "strmo korito tekuice"; 2. "dno rijenog korita"; 3. "pregradna vrata u toru" itd.) promee u proprijainu funkciju da imenuje (da izravno upuuje na imenovani objekt: Struga "naselje na rijeci Uni"). Opatija "naselje" nema, osim u momentu nastanka imena, gotovo nita u sadrajnom smislu zajedniko s imenikim znaenjem "samostan". Tako nastaje binarna opreka dvaju razliitihin

30

Uvod uimenoslovlje

konotativnog (opatija) idenotativnog proprijalnog (Opatija). Tom se dihotomijom oituje apelativna i proprijaina sfera jezika. Imena, dakle, nastaju konverzijom apelativa u vlastito ime (brdo ---+ Brdo), konverzijom toponima: Jadran "more" ---+ Jadran "osobno ime", Goran(in) ---+ etnik (za stanovnika Gorskoga kotara) ---+ Goran "osobno ime" te apelativnim i imenskim derivacijama. Vladimir Nazor je svojega mlaeg prijatelja Ivana Gorana Kovai a nazivao hipokoristikom Goro. U onomastikom strukturalizmu imena su razvrstavana na: a) Primarna imena: Vrh "izvor", Rijeka "grad", ilo, Kopito "nadimci naselja N". Ona se ne pokrivaju sa znaenjem homonimnih apelativa. Ovoj skupini pripadaju mnoga imena metaforike motiviranosti. b) Derivirana imena: ona se ni strukturom ne poklapaju ni s apelativima ni s imenima od kojih su nastala: gria / Gria H Griane, Split H Splitska "naselje na Brau nasuprot Splitu". Pridodavanjem tvorbenih formanata imenici postiemo modifikaciju predodbenoga znaenja, dok derivirano ime s obzirom na ishodinu imenicu imena ili drugo ime nosi drugi onomastiki sadraj, imenuje drugi objekt, postaje relacijski onim. 1.3.3. Etimoloki imenski i imeniki sadraj Etimoloki sadraj, kojim se bavi etimoloka onoma st ika, ne oituje se u pravilu kroz imenski nego kroz imeniki (esto mukotrpno rekonstruiran) etimon. Taj sadraj u vlastitih imena potisnut je u priopajnom inu. Toponim Ploa u Neretvanskoj delti nastao je konverzijom od apelativa ploa "plosnati kamen". Nastankom naselja prvotni toponim dobiva slubeni mnoinski oblik Ploe, kakav esto dobivaju naselja da se razlikuju i od istooblinih toponima i od apelativa. Tu pojavu zamjeujemo davno i posvuda: Salonae, Romae, Athenai... Etimon je sasvim zanemaren i u priopajnom inu sasvim je priguen. Imenovanjem se uspostavlja vrst odnos izmeu imenovanog objekta i pridruenog mu imena. Sljeme kao onim nije "vrh krova od kojega se sputaju strane", niti "vrh gore", nego "vrh Medvednice, Zagrebu na sjever, visine 1033 metara, jo nenormiranoga imena: Sljeme : Sleme". A i kad se normira, oblik Sleme rabit e preteito domae i kajkavsko stanovnitvo kao endogen, autohton lik, dok e oblik Sljeme biti u uporabi u doljakoga jekavskog (i kolovanog) puanstva koje ga prilagouje jekavskoj normi standardnoga jezika (kao to je npr. Radio Sljeme). I kad se jednom slubeno normira lik toga oronima, oba e lika jo dugo supostojati i nee smetati u lokalnoj komunikaciji. U imena nije toliko bitna etimologija koliko etiologija, tj. uzroci, razlozi upravo takva imenovanja, a oni su uvijek povijesno uvjetovani. 1.3.4. Imenska semantika Semantici imena nije se u dostrukturalnoj onomastici posveivala dovoljna pozornost. Dotad se imenska semantika esto poistovjeivala s imenikom semantikom. Za to u onomastikim radovima nailazimo na mnoge semantike klasifikacije po apelativnoj semantici u imenu. Apelativna znaenja mogu varirati od31

znaenja:


vrlo prozirnog: blato - Blato "ojkonim na Koruli", do uvjetnog: Zelengaj (tamo je sada zagrebaka gradska etvrt) do tamnog: Brkata (od latinskog pridjeva verticata "ustremljena", ime strmom brdu s pretpovijesnom gradinom na Brau), do potpuno nejasnog: Mosor, Papuk "imena gorama", Krka "ime krkoj rijeci, stari Titius", Rava "ime otoku zadarskoga arhipelaga". Prisutnost apelativnoga znaenja u vlastitih imena, ve smo spomenuli, njihovo je dopunsko, a ne bitno diferencijaino obiljeje. Kolikogod se onomastiki teoretiari sporili, etiologija imena, razlog njegova nastanka, izbor odreenih znaajki s obzirom na imenovani referent, i antroponimni i toponimni, vane su, i to one izvanjezine koje su potakle nastanak imena, i one jezine koje sl! to ime tada, tamo i tako oblikovale. Od samoga poetka bavljenja imenima prigrlio sam devizu velikoga eko ga onomastiara Vladimira milauera, koji je u svojoj knjizi Uvod do toponomastiky (Prag 1962, str. 10) napisao: Musime tedy mit na mysli, e jmeno je vice ne pouhy komplex hlasek, e to neni jen slovo, sloene ze zakladu a afixu a jistym zpusobem sklonovane. (Zemepine) jmeno srostlo sobjektem, ktery oznauje, zrcadli se v nem kus dejin tohoto objektu a kus due tech, kdo jej pojmenovali a pojmenovani uivali. l Pri nastanku vlastitog imena etimoloki je sadraj uglavnom prisutan. U funkcioniranju vlastitog imena taj se etimoloki sadraj zamjenjuje zvukovnom formom kojom se razlikuje od ostalih (susjednih) imena. Moglo bi se rei da prvotni etimoloki sadraj ne iezava sasvim. On se u imenu preobraava u plan izraza, u zvukovnu formu imena pridruenu konkretnom objektu koji je njome imenovan. Ve spominjani A. V. Nikonov razlikuje tri plana imenskoga znaenja (ibidem, 57-63): - Doimensko (etimoloko, apelativno) znaenje rijei od koje je tvoreno ime (Bobovia : bob; Zeljko: elja). Zadatak je istraiti etiologiju, razlog nastanka imena i njegovo pridruivanje imenovanom objektu. - Onomastiko znaenje (nominacija, identifikacija). To je ono znaenje imenovanog objekta koje se ostvaruje inom priopavanja, pri kojem objekt imenovanja mora biti poznat u dotinoj onomastikoj komunikaciji. Ako nije poznat objekt imenovanja, ime nema nikakva smisla i prestaje biti onomastikim znakom, jer znakova koji ne znae nema. - Naknadno imensko znaenje. Ono se oituje kroz asocijacije kao posljedica poznavanja objekta u onomastikoj komunikaciji (pusta) Londra = Split; Hrvatska Atena = Dubrovnik; nevjeu u pjevanju koji je rado i javno pjevao operne arije zvali su uz podsmijeh Caruso, a nadrislikara Michelangelo.l

Moramo takoer imati na umu da je ime vie no puki skup glasova, ono nije samo skup slova sastavljen od osnove i afiksa i tako osposobljen za sklanjanje. (Zemljopisno) je ime sraslo s objektom koji oznauje, zrcali se u njemu dio tog objekta kao i dio due onoga koji je to ime nadjenuo i njime se sluio.

32

Uvod uimenoslovlje

Onomastiko znaenje vlastitog imena posljedica je poznavanja objekta kojemu je ime pridrueno. Svako je vlastito ime vezano apozicijskim odrednicama: Pakotane (to je naselje, sufiks je -ane koji dolazi samo za imena naselja); Orljava (to je rijeka, sufiks -ava est je u hidronimiji), Jurjevi (to je prezime mukarcu i eni, sufiks -i najmarkantniji je upravo u prezimenima), Ivana (to je osobno ime nadjenuto eni, sufiks -a est je u tvorbi mocijskih imenica i imena). Bez poznavanja ili podrazumijevanja takvih apelativnih predodaba ime ne moe funkcionirati. Rije je, dakle, o poznavanju objekta kojemu je pridrueno ime, ali i o poznavanju strukture imena. Na djelu je etimoloka, etioloka i tvorbena jasnoa imena. Budui da je vlastito ime u kudikamo veoj mjeri socijalni znak nego apelativ, u njegovo znaenje ulaze, kako smo ve spomenuli, izvanjezini imbenici: estetski, stilistiki, moralni, konfesijski, honorifikacijski itd. Sve to se nalazi u jeziku, rekli smo ve, nalazi se i u onomastici, a sve to je podruje onomastike ne ulazi u jezinu kompetenciju.

1.3.5. Obavijesnost imena Vidjeli smo ve da ime u priopajnom inu zanemaruje vezu s predodbom rijei od koje je tvoreno. Njegova je informacija druge naravi i ne pokriva se s apelativnom. Ugledna ruska onomastiarka A. V. Superanska (Obaja teoria imeni sobstvennogo, Moskva 1973) navodi tri tipa informacije: - Priopajna informacija: to je geonim (zemljopisno ime), antroponim (ime ivih bia), astronim (ime nebeskih tijela). To su najpovrnije obavijesti i ostvaruju se vezom imena s odreenim objektom. Bez znanja objekta ne ostvaruje se priopajni in imenom. - Enciklopedijska informacija. Ona sadrava ukupnost znanja o imenovanom objektu. Ona je za svakoga u priopajnom inu drukija s razliitih gledita (spoznajnog, emotivnog, vjerskog, npr.: Meugorje, Vukovar, Krlea). Tko podrobnije poznaje imenovane referente (objekte nazvane vlastitim imenom), u njega je enciklopedijska informacija bogatija. Onome koji o spomenutim denotatima ne zna nita, njemu je ova informacija ravna nuli. - Jezina informacija. Ona je najpostojanija, nepromjenljiva i nezamjenljiva. Sadrana je u prepoznatljivosti imena i u imenskoj strukturi. Strukturna jasnoa nestaje ako nam je nepoznata jezina pripadnost imena. U istraivanju imenskih struktura, u kojih je tvorbena jasnoa tee dokuiva, oslanjamo se na imenske segmentne podudarnosti koje prepoznajemo u drugim imenima (v. u knjizi P. imunovi, Toponimija hrvatskogjadranskogprostora, 2005, 37-48). Do jezine informacije imena dolazimo lingvistikim metodama. 1.3.6. Imena i njihov prostorni razmjetaj U davnanjim vremenima pojedina imena i imenske strukture zauzimali su drukiji prostor zbog kolonizacijskih i migracijskih procesa. Imena, upravo zemljopisna imena, postojana su i nepremjestiva s obzirom na objekte kojima su pri33


druena. Antroponimijska SU imena selilake naravi, poput referenata kojima su pridruena. Prostori stare srednjovjekovne hrvatske drave aktivne su onomastike zone. One pokazuju stare ojkonimijske strukture (-ane, -ii, -ci, -*jb, -ovo, -in itd.). Razmjetaj imena takvih struktura potvruju povijesna vrela (isprave, kartulari, razvodi, urbari...), pokrivaju se s odgovarajuim arheolokim arealima te drugim spomenicima materijalne i duhovne kulture na tim prostorima. Pojedini onomastiki tipovi zauzimaju s obzirom na ime i prostor karakteristine areale i po gustoi osnova i po tvorbenim strukturama onima. 1.3.7. Relacijski od?osi imena Traganje za etimolokom jasnoom apelativa u vlastitom imenu vodi nas u onomastiku etimologiju. No bit onomastikoga znaenja oituje se u odnosu imenovatelja prema objektu imenovanja. Taj relacijski odnos otkriva motiv nastanka imena i izbor njihova oblika. Ovaj relacijski model koji se oituje u onomastikom motivu imenovanja u (ekoj) ojkonimiji razradio je ugledni eki onomastiki teoretiar R. r (no < *nofb), *d' > j (meja < *med'a); na akavskom: *f> f (nof), *d' > j (meja); na kajkavskom f> (no) i d' > j (meja); na tokavskom akavskom: no, meja, na tokavskom takavskom: i d (no, meda), te na makedonskom i bugarskom: nOK/not,mega/meda.

rjeje

Osnovna politika formacija za razvitak akavskog i kajkavskog narjeja bila je Hrvatska (i u povijesno doba granina tzv. Turska Hrvatska, u Pounju i Posanju). Osnovna politika formacija za razvitak akavskoga (zapadnotokavskoga) bile su Slavonija (od kajkavskog do novotokavskoga takavskoga na istoku) i Bosna (ustrajnije i due: zapadna i istona). Osnovna politika formacija za razvitak istonotokavskih ijekavskih (odnosno ekavskih) dijalekata bile su Srbija iDuklja.45


KAJKAVSKO NARJE(JE c:=Jdanas c:=Jnekad (AKAVSKO NARJEJE "danas _nekad STARO$TOKAVSKO NARJEJE "danas "nekad NOVO$TOKAVSKO NARJE(JE E3ikavsko mIIIlijekavsko potomci u Gradiu, umberku itd. potomci u Maarskoj i Slovakoj potomci u zapadnoj Maarskoj

....narjeja

Povijesni i dananji razmjetaj hrvatskih

Do kraja srednjega vijeka, do prodora Turaka na ove prostore i velikih migracija u vezi s tim prodorima od xv. do XVIII. stoljea, nalaze se etiri dijalekatne jedinice: akavska, kajkavska, zapadnotokavska i istonotokavska. One su stabilne i u dananjem smislu dijalekatno neizdiferencirane. Prilino stabilan proces tih jedinica, u poetku s neznaajnim meusobnim proimanjem, karakteristian je u mirnim ranofeudalnim prilikama. Njihova svrstavanja podravale su srednjovjekovne drave: Hrvatska (formirana u IX. stoljeu), Bosna (srednjovjekovna: Kulinova, Stjepanova i Tvrtkova od XII. stoljea) te srednjovjekovna Raka (Nemanjieva drava od X. stoljea).1.4.1.1.

AKAVSKO NARJEJE

akavsko narjeje nazvano je po refleksu odnosne zamjenice *b-to > a. Prostiralo se na bogatom arheolokom i etnikom supstratu: ilirskom, romanskom, starohrvatskom, na mnogobrojnoj poromanjenoj toponimiji od sjeverozapadne Istre do dubrovakog podruja, po Lici, Pokuplju i Pounju. U prolosti je akav sko narjeje imalo funkciju knjievnoga jezika. Prostor akavskoga narjeja je sla-

46

Uvod u imtnoslovljt

_ _ _

lakavsko narjeqt kajkavsko narJ~ itokavsko !Qkavsko narjefjt~lakavsko narJje

,

-

;\

, .. .\,

,.,.r

Vjerojatan predmigracijski raspored hrvatskih narjelja

venska jugozapadna periferna zona s najarhainijim jezinim osobinama na svim razinama. Na akavskom je potvrena najstarija hrvatska antroponimija i topommija zapisana latininim, glagoljikim i irilikim pismom. U njezinim su spomenicima zabiljeeni prvi nazivi hrvatskoga jezika (Istarski razvod 1275. Vinodolski zakonik 1288. Marulieva Judita 1501). S toga akavskoga prostora krenule su prve hrvat ke srednjovjekovne migracije u junu Italiju i prema Gradi u. Slovakoj i Moravskoj. U taj prostor konstantno e useljava lo i iz njega raseljavalo. Budui da se na tom dugom pojasu praslavenski jat /el razliito reflektirao. uobiajeno je bilo dijeliti dijalekte akavskoga narjeja upravo po refleksu jata. a) Na Buzeini. u Istri. na krajnjem sjeverozapadu. stari jat u odreenim pozicijama ostao je nezamijenjen i reflektira se kao zatvoreno 1t:1. To je akavski jatovski dijalekt. b) U sredinjoj Istri. u istarskoj Liburniji i obalnim poja om do Bakra ukljuuju i otok Cres i sjeverni Loinj refleks jata je leI. To je akavski ekav ki dijalekt akcenatskim izgovorom poznatog izriaja stdr; starci.

47

uvod u hrvatsko imeno ovije

ikMklgovori

C:::J jekaYSki C)O'IOri_ lakmko-kajkavski govoriDana~njl prostor akavskoga narjeja s obzirom na refleks staroja jata

II!!

e) Refleks staroga jata koji je dao ile po zakonu Mayera i Jakubinskog, i to ispred suglasnika lt, d, ,z, n, l, rl ako je iz.a. njih slijedio stranji vokal la, o, u ili 01 reflektirao se kao e, a u drugim sluajevima kao i: "Treba sist a ne celo vrime vavik delat". Refleks e> ile danas je prilino nedosljedan. Ikavsko-ekavsko podruje obuhvaa: otok Krk i juni dio otoka Loinja te sve otoke na jugu do Ugljana i Dugog otoka, obalom od Kraljevice do Novog sa Senjom te unutranje kopnene govore po Lici i Pokuplju. Kako je to bilo podruje jakog povijesnog iseljavanja, njemu pripada veina hrvatskoga puanstva u Gradiu i Moravskoj. Ovi eli e) govori imaju akcenatski izriaj: stiiri starci. d) Ikavski akavci prostiru se danas primorjem od Novigrada dalmatinskog do rijeke Cetine, po otocima: od Pamana do Korule. Ikavski su migracijski govori u jugozapadnoj Istri i oni u sjeverozapadnoj Istri izmeu Mirne i Dragonje te govori u junom Gradiu. Ovi govori naglauju: stari starci. e) Najjuniji akav ki govor Lastova ima jatovski refleks -je. Za sve ostale osobine s pedesetak dananjih i povijesnih punktova vidjeti u knjizi p. imunoviIR. Oleseh, akavische Texte. Bohlau-Verlag, Koln - Be 1983,

48

Uvod uimenoslovlje

620 str. sa zemljovidima i podrobnom bibliografijom. Vidjeti takoer knjigu J. Lisac, Hrvatska dijalektologija II. akavsko narjeje, Golden marketing-Tehni ka knjiga, Zagreb 2009.1.4.1.2. KAJKAVSKO NARJEJE

Naziv je dobilo po refleksu odnosne zamjenice kaj *kb-to). Ovo se narje je prostire na starom rimskom kulturnom prostoru Andautonije (itarjevo kod Zagreba), Siscije (Siska), Acquae Iassae (Varadinske toplice), Betinuma (Bednje) i Iosule (Meimurja) te na prostoru zagrebake biskupije (od 1092. godine kada se gasi sisaka biskupija i osniva ova u Zagrebu). Granica dananjeg kajkavskoga narjeja ide na istoku ~rtom Virovitica - Jasenovac sa tri tokavska otoka nastala doseljavanjem tokavaca ijekavaca oko Bjelovara, azme i Koprivnice. Juna granica protee se od Jasenovca pa juno od Kupe kod Karlovca i slovenske granice, te dijeli Gorski kotar na predio Lukovdol - Ogulin i Delnice - abar (Brod Moravice - Ravna Gora - Fuine - abar). Zapadna je granica sa Slovenijom. U prolosti je kajkavsko narjeje bilo prostranije. Prema istoku protezalo se Podravinom u granicama stare Virovitike upanije te srednjom Slovenijom do granice sa nekadanjom poekom upanijom. Ovo narjeje ima dugu granicu sa Slovenijom. Zbog toga je bilo u bliskom doticaju sa slovenskim dijalektima. Odatle zajednike izoglose: *t' > (no), *d' > j (meja); praslavenski skupovi *stj, *skj daju (ognie), nazalni Ipl daje lo/' ll! daje lo/' kratki poluglas IfJI daje I(!/' jat lei se reflektira kao otvoreno 1f;/, palatalno *r' kao u rijei morje i sl. L sg. . rod z ribo p), a futur se tvori s *bpdQ itd. Kajkavsko narjeje bilo je izloeno slovenskim, tokavskim i akavskim utjecajima: na sjeverozapadnu *f, *d' > , j (slovenski utjecaj), na istoku *f, *d' > , (tokavski utjecaj), te na jugozapadu *f, *d' > f, d' (akavski utjecaj). Stjepan Ivi ("Jezik Hrvata kajkavaca", Ljetopis JAZU, 481, 1936,47-88) podijelio je kajkavski dijalekt po akcenatskim kategorijama. to se akcentuacije tie, ona je prilino komplicirana. U nekim kategorijama gdje je prije na rijei bio stari akut I'/, pojavio se cirkumfleks rl ako je iza akcenta slijedio dug slog koji se u kajkavskom kratio: vidi (: tokavskom vl'di), z riba (: tokavskom rl'bom). esto je duenje akcenta na prvom kratkom slogu: sela sela), dobri dobri). Ta stara akcenatska znaajka poznata je samo u kajkavskom narjeju. Akcenat i kvantiteta utjecali su, meu ostalim, na artikulaciju vokala to se Oituje danas u mnogobrojnim alternacijama i neutralizacijama. M. Lonari na temelju akcenatskog i glasovnog le, ;), l, QI ponaanja podijelio je kajkavsko narjeje na 15 dijalekata: 1. sredinjozagorski C = ", Q= 1:; t) koji uglavnom pripada istonoj tokavtini. Pojas akavskih dijalekata protee se od Podravine do Makarskog primorja. Njime danas govore Hrvati i Bonjaci. akavsku dijalekatnu individualnost prvi je utvrdio srpski dijalektolog A. Beli ("O znaenju zapadnog tokavskog govora za istoriju srpskohrvatskog jezika". Junoslovenski filolog XXIII, 1958,69-75), a dijalekatno razvrstao, genetski protumaio i objasnio na bosanskim dijalektima D. Brozovi ("O predmigracionom mozaiku hrvatskosrpskih dijalekata na podruju SR Bosne i Hercegovine". Radovi III. Muzeja grada Zenice, Zenica 1973, 81-88). O Brozovievu vienju toga predmigracijskoga jezinog mozaika u Bosni i Hercegovini ovdje se ukratko osvremo. akavci u Slavoniji od zapadne granice s kajkavskim govorima do istone sa takavskima (protohrvatsko *stj, *skj i starohrvatsko *staj, *skaj > ) govore ikavski. Ikavski govore akavci u zapadnoj Bosni, od zapadne granice u Pounju (gdje je bilo i akavskoga supstrata) do rijeke Bosne odakle se prema istoku do Drine prostire akavski ijekavski (od neretvanskog luka na jugu do Save na sjeveru). Na podruju Makarskoga primorja postoji zona akavskoikavskog, odakle su se u XVII. stoljeu naseljavali i osnivali naselja na istonim krajevima Braa (Sumartin), Hvara (Suuraj) i Korule (Raie). U unutranjosti su bile zone takavskih govora, odakle su u XVI. stoljeu iseljavali u Italiju i naseljavali molika naselja: KriU (Acquaviva Collecroce), Fili/Stijili (San Felice del Molise) i Mundimitiir (Montemitro) i jo neka druga u kojima je bilo po nekoliko hrvatskih obitelji i ve otprije potvren akavski supstrat. akavci ikavci u predmigracijskom razdoblju malo su se razlikovali od dalmatinskih akavaca ikavaca. Moda je jedina i najoitija dihotomija bila a - to (M. Hraste). O proetosti akavskih i akavskih dijalekata u zapadnoj Bosni jednako misli i A. Beli, koji kae da akavci i ikavci izmeu Vrbasa i Bosne, u najSl


'7",;'"

-'-' /

,,,.._.-'

_ kajkavsko narjeje . _ akavsko narjeje _ _ zapadnotokavsko narjeje _ _ istonotokavsko narjeje

I11III toriako narjejeZemljovid predmigracijskog rasporeda hrvatsko-srpskihnarjeja

(po D,

Brozoviu)

tokavskim govorima, bitno odstupaju od takavskih govora i da su ta akavska odstupanja mahom akavizmi (A, Beli, ibidem). Ta srednjovjekovna slika dijalekatnih jedinica razvijala se u to doba mira i drutvene stabilnosti neometano i organski. Oblikovale su se etiri zone: akavska, kajkavska, zapadnotokavska i istonotokavska. D. Brozovi te zone naziva: 1. zapadnobosanskom, 2. istonobosanskom, 3. zapadnohumskom i 4. istonohumskom. Prodorom Turaka nastaju velike perturbacije i duboka poremeenost selidbama puanstva, prestrojavanjima starinakih i nadolih govora. Mnoga su podru ja, osobito ona u zapadnoj Bosni i sjevernoj Dalmaciji, bila etapna stanita nekim ve zapoetim selidbenim valovima s istoka i jugoistoka. D. Brozovi zorno je prikazao predmigracijsko stanje u Bosni i Hercegovini "'''''''H>C''~'O''''' leksema *kletia u "P''''''''''''''''''

arhainijim

Dva sjeverna, bosanska podruja, akavska su, a dva juna, humska, takavska. Dva zapadna su ikavska, a dva istona ijekavska. Sve etiri zone bile su podrujima intenzivnog iseljavanja od XV. stoljea. Osobito su emigracijski jaka bila takavska, juna podruja, ali i ona akavska koja52

Uvod II Imeli os/ovije

Razmje~taj likih

govora (po S.

Paviiu)

su uz to bila stanita junih takavskih migracija prema zapadu i sjeveru te su i sama pretrpjela velike perturbacije svodei se danas. osobito zona klia, na izolirane i nepovezane oaze neko kompaktnoga podruja. Zapadnobosanski akavski govori (kl;a) obiljeeni su ikavizmom, starijom morfologijom. starim troakcenatskim sustavom i starim mjestom akcenta. Jednako kao i akavski govori u susjedstvu. Uzmemo li njihovu poveznicu duljenje vokala s uzlaznom intonacijom ispred skupine sonanta i konsonanta (starca < starca). lako je uoiti slinost ovih govora s podravskim i zapadnoposavskim a kavskim govorima te genetsku bliskost sa zapadnoakavskim (tip stdri starci) i osobito srednjoakavskim (tip stiiri stilrci) s kojima su bili pomijeani. Zapadna Bosna bila je privremeno stanite iseljavanih istonih i jugoistonih govora, osobito ijekavskih takavskih govora (klijeta). Stoga oni pokazuju. uz ponesene osobine, i one steene tragove svoje zapadnobosanske meufaze u krajevima njihovoga dananjega prostiranja. Ikavskoakavski govori (k lia) u meurjeju Une i Bosne danas su u vi okom stupnju novotokavizirani. Izdvajaju se kao izolirane plohe i pojasi uto-

r, " , -/

53


pljeni U ijekavskotokavskoj puini (klijeta). Ikavskoakavci teritorijalno su nepovezani. "Njihovo se davnanje porijeklo ogleda u arhaizmima ugraenim u drukiji, sekundarni sustav". Kad je o antroponimima rije, treba spomenuti izolirano dekliniranje osobnih imena tipa Marko - Marke, nerijedak tip Hase (mjesto Haso) i enski nominativ Fate, tip hipokoristika s kratkim akcentom: Tuba, Pera, Jura. Ikavski i ijekavski novotokavski govori prekrili su veliki dio likog nekadanjega akavskoga i ikavskoakavskoga podruja. Ondje su iseljavanja i doseljavanja, odlasci i povratci iseljenog puanstva bili stalni i esti. Poseban biljeg davale su seobe pojedinih rodova i porodica, koje su izbjegle povijesnim zapisima, a ugraene su u vrlo arolik pejza dananjih likih dijalekata. Istonobosanski akavski dijalekt (klijea) pripada zapadnotokavskom narjeju. U njemu se due nego u drugim podrujima uvao nezamijenjeni jat !el u kojem je pod utjecajem junog istonohumskog dijalekta (klijeta) prevladao ijekavski izgovor, iako ima supstratnog ikavizma, npr. u zapisima na stecima i u prezimenima. Ovaj akavski govor dugo je uvao arhaine znaajke (! > l:i9 : stuop < st/p), staro mjesto akcenta, morfologiju itd. On nije uznapredovao u novotokavskom pravcu toliko koliko njegov susjedni akavski dijalekat na zapadu izmeu Une i Bosne. Toj arhainosti pridonio je, smatra D. Brozovi, brz turski prijelaz tim teritorijem, koji nije, kao zapadnobosanski, demografski i materijalno razoren, drutveno rastrojen i dijalekatno preslojavan. Istonobosanski akavski dijalekat (klijea) izgubio je nakon migracija s juga dio terena na jugoistoku. U njegovu supstratu sklon sam nazrijeti neke iste crte koje nalazim u dubrovakom dijalektu. Taj dubrovaki dijalekat bio je stvarno i administrativno jae povezan sa srodnim zapadnotokavskim dijalektima Bosne i Hercegovine, nego s istonotokavskim. ak tovie, nalazim na dubrovakim otocima nekoliko karakteristika kao to je neprenoenje silaznoga akcenta novoakutskog postanja sa zadnjih i unutranjih slogova: (veslo od) dubine dubine), ne uvam ne uvam), od sue (od sue), refleks vokalnog l IV> o: osobito u toponimima: Tojsti *t/sti na Mljetu), Koke (: k/k, Koloep, ipan), Stobe (: st/b, Mljet), Hom (Mljet), ponaanje jata: potvrde su doslovno uvijek slovinac, slovinski; N. de Suisda (= zvizda) i u talijanskom liku: N. de Stella; 1497. swyckga (= svia, zabiljeio A. von Harff u dubrovakoj krmi), toponimi Greb, Grebac (Mljet), Rat (posvuda), Ponta od Gauh (G. pl. bez nastavka, Mljet); kratka mnoina: MUni, Kotli, MeBithljebi, zadran novi akut na dubrovakom dijelu Peljeca, u Brijesti: timun, spu, ere (G. sg.), eran (I. sg.), poj (= po), iziij (= iza), u prezimenima: Baka, Buhii, Bimiik, Vidi, u toponimu Skoj/e ... ; prezime (Bogdan) Medueiac (= Medvejac, dj > j) 1378. godine u Dubrovniku te konano termin meja *med'a "margina") u dubrovakom statutu (MHJ IX, str. 116, u cap. XXIV i XXV). Te i druge pojave ne nahode se na kopnenom, istonohumskom podruju pa nisu odatle mogle ui u dubrovaki govor, ali se nahode na junodalmatinskim akavskim otocima, Dubrovniku na zapad (P. imunovi, "Ivi i Dubrovnik". Zbornik Stjepan Ivi i hrvatski jezik, HAZU, Zagreb 1996, 127-140).54

--------------------------

Uvod u ;mtnoslovljt

"

...

----------------------------

....

J.~

,..

J

-..\

/

.C:::J nomtobvsko ijekavski cfijalekln~tokavsko ikaV\ki dijalekt

... ..,

\

,.,.I '\. J

l'

\

_ _

istiXnobosanski dijalekt slavonski dijalekl

_

llO'Mtobvsko ekavski di lekt

Karta dana~njega

~tokavskoga narjeja

Svoje iseljenike govore istonobosan ki akavski dijalekat zapadnotokavskog narjeja uva do danas u maarskom dijelu Baranje (oko Peuha). D. Brozovi po tim arhainim znaajkama sklon je istonobosanskom dijalektu dati status posebnog narjeja. jer u svojem razvitku nije uznapredovao do novotokavskog narjeja. Moglo bi se ustvrditi da su neki dananji tokavci ikavci zapravo potokavIjeni nekadanji akavci O. Lisac. Hrvatska dijalektologija 1. 2003.60-61). Ijekavskotakavski dijalekt (klijeta) nastao na tromei istone Hercegovine. Crne Gore i Srbije pripada istonotokavskom narjeju. Odatle su pole najbroj nije seobe i zauzele najprostranija bosanska i hrvatska podruja: Liku. Kordun. Banovinu. staro Svetaje (Valachia Parva) razdvojivi starinske podravske govore od posavskih govora (v. kartu).

55

Uvod u hrvatsko imenosIovije

KAJKAVSKO NARJKJE [::J zagorsko-meimu~ko Igorall5ko

,.-'.

C:::::J kri1evalko-podravsko ituropoljsko-posavsko

_~~

SToKAVSKO NARJELIE noV1ttok:mko IjekavskonoV1ttokavsko ik.mko noV1ttokavsko ekavsko slavonsko s virovltlkJm I kostaJnlWm istO1Obosanskim govorima

~

_

NARJECJE sjevernoiakavsko i buzetsko

lIIIIIIIIIl srednjolakavsko

es jugozapadno lastovsko

ista~ko.lufnolakmko I Dana~nji razmje~aJ

hrvatskih narjeja

1.4.2. Pregled seoba a) akavske seobe. Cakavci (za akavcima) iz Pounja i zapadne Bosne, iz Like, Krbave. Pokuplja i Dalmatinske zagore odlaze na istarsko podruje ve od xv.stoljea:

-+ Mune u sjevernoj Istri.~ Sveti Petar u umi s lukom izmeu 2:minja i Pazina do Gologorice. Formi-

rali su neto drukiji tip govora. -+ Krk (Dubanica i Poljica). S njima sele i hrvatski Vlasi. -+ Vinodol (s prezimenima iz Dalmatinske zagore). => Gradie (Burgenland), juna Slovaka i Moravska - akavci sa e> ile s akcenatskim tipom stari stdrci. => Bujtina - ikav ki arhainiji tip govora sa refleksom. To su prvotni a kavci sa sjevernog porjeja Cetine. Doli su u XVI.-XVlI. stoljeu. b) Sakavske migracije, tip klia_ akavci iz makarskog zalea naseljavaju:56

Uvod uimenoslovlje

rl

JJBievo

Smjerovi neretvanskog naseljavanja otoka

--+ Sumartin (najistonije naselje na Brau), Suuraj (najistonije naselje na Hvaru), Raie (primorsko naselje zapadno od grada Korule), a izbjeglice iz trogirskoga zalea naseljavaju Maslinicu, najzapadnije naselje na olti. Iz predjela zapadno od rijeke Bosne i srednje Neretve katolici i muslimani (tip klia) razgranali su se: ~ po Bosanskoj krajini: Bugojno, Zenica, Usora, Derventa, Jajce, Banja Luka, Sanski Most, Klju, tzv. Bihaki dep. To su prostori uz tokove Vrbasa, Sane i Une (Turska Hrvatska). Ondje su se pomijeali sa starincima akavcima. ba) akavci (starotokavci) u Slavoniji (tip klia) danas se razdvajaju na posavski tip na jugu, koji oko Oraja prelazi u bosansku Posavinu (Domaljevac, Tolisa, Ugljara, Kostr, Matii, Donja Mahala, Vidovice). U Baranji je slavonski dijalekt juno od maarske granice. Podravski se govori danas prostiru istono od Virovitice do Osijeka. U te govore idu govori Erduta i Aljmaa. --+ Slavonski akavci selili su u Baranju, Maarsku i u vojvoansko Podunavlje (okci). c) Seobe akavaca i ijekavaca. To su uglavnom istonobosanski govori izmeu rijeke Bosne i Drine, te od doline Fojnice i Sarajeva na jugu do Save na sjeveru. Njime uglavnom govore Hrvati i Bonjaci. Jat Nd kasno se realizirao kao I~/, ali ima i drukijih realizacija. Skup Ihvl realizira se kao If/: Fojnica >IHvojnica). uva se Ihl osobito kod Bonjaka (Han), u drugih esto izostaje: Tolj *Tuholj). uvaju se tragovi akuta IV > /1J91 (Stuop < *St!p), prisutni su tragovi Ijl < l*d'/: mejnik (: meja). Jedna od bitnih karakteristika je akavica (klija, guer). Te i druge crte pokazuju veu arhainost nego u zapadnobosan-

n,

57


skih akavaca. Neke od tih znaajki nalazim i u dubrovakom poddijalektu dananjega novo tokavskoga takavskog dijalekta (klj!ta). Sve veim doseljavanjem istonohercegovakih govora (klijeta) u istonu Bosnu razbijena je nekadanja kompaktnost istonobosanskih govora Hrvata i muslimana te Vlaha s Romanije i Ozrena. Danas se akavski govori najbolje uvaju na podrujima Kreeva, Lepenice, Varea, Kraljeve Sutjeske iVijake. Istonobosanski ijekavski akavci selili su ~ u okolicu Virovitice (Turanovac, Gornje Bazje, Ruanj, Dugo Selo, Budrovac, Detekovci) ~ na podruje Hrvatske Kostajnice ~ na podruje juno od Peuha (Kukinj, Pogan, Udvar, Semelj, Suka, Ata, Salanta, Sukid i Nijemet) O. Lisac, o. c., 77) ~ za Domovinskog rata mnogi su Hrvati napustili istonobosansko podru je, pogotovu ono u Republici Srpskoj. d) takavske ikavske migracije (klfta). Ishodite ovoga dijalekta je zapadna Hercegovina i juna Bosna. Njime govore Hrvati i Bonjaci. Ikavski je najprostraniji hrvatski dijalekt. Od XVI. stoljea jako se proirio i prekrio zapadne a kavske govore, a najee su genetski i oni bili akavske fizionomije O. Lisac, o. c., 60). Ogleda se to u dijalekatnom pejzau njegove dananje proirenosti: ~ oko Dervente i Bihaa ~ obalom od Neretve prema zapadu do Omia ~ podruja u zaleu ibenika i u ibeniku ~ podruje sjeverne Dalmacije, odakle su odlazili u jugozapadnu Istru i uBaku

cjelokupno podvelebitsko podruje i prostori u Lici oko Gospia (Bilaj, Bruane, Trnovac, Smiljan) i oko Lovinca i Svetoga Roka, mnoga druga lika podru ja (Perui, Pazarite, Smiljan itd.) te prostori u Gorskom kotaru (Li, Mrkopalj, Sunger) ~ u Slavoniji, Vuka te podruja oko Osijeka i akova ~ u sjevernoj Bakoj (Subotica, Sombor te u okolici Baje u Maarskoj) ~ u pokrajini Molise u Italiji ~ od XVI. stoljea sa sjevernodalmatinskog stanita naseljavaju kugom opustoenu jugozapadnu Istru, te kraj oko Vodica u iariji. Kako su se razgranali po nekadanjem istarskom akavskome, ne posvuda jedinstvenom akavskom supstratu, u istarskim ikavskim govorima nahode se zateene (a vjerojatno i donesene) starije, arhainije znaajke: a) ostatak akuta (osmi), b) Iftl > lal iza j (zaji'k), e) -l na kraju rijei i sloga (vol, dolni), d) djelomino sauvan Ihl (kruh), e) dj > j (mliijilmliii), f) stara skupina r (rnja: Crnobori). Ove govore smatramo danas akavsko-tokavskim istarskim govorima. e) takavske ijekavske seobe (klijetalklj!ta). takavci ijekavci potjeu sa tromee istone Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore. Danas su razgranati istono od srednjeg i donjeg toka Neretve, po istonom Peljecu, na dubrovakim otoci58

~

Uvod uimenoslovlje

ma i oko Dubrovnika. Ti potonji imaju svojih vlastitih znaajki, pa se ti govori smatraju dubrovakim poddijalektom. Istonohercegovaki ijekavsko-takavski dijalekt najrasprostranjeniji je tokavski dijalekt. Zauzeo je goleme prostore po Bosni i Hrvatskoj: sjeverna Dalmacija, Lika, Gorski kotar, Kordun, Banovina, Zumberak te srednja i istona Slavonija izmeu starotokavskih posavskih i podravskih govora. Tim dijalektom izvorno govore Srbi, populacija koja se u Domovinskom ratu bitno smanjila, pogotovu na podruju tada od njih prozvanom Srpska krajina. Ovaj dijalekt prekrio je mnoga gorska i slabo napuena podruja, pa je broj izvornih govornika nerazmjeran prostranstvu toga dijalekta (v. kartu na str. 56). Od XVI. do XVm .. stoljea naselili su se tokavci ijekavci u ovim predjelima: ~ sjeverna Dalmacija (osobito Bukovica) ~ istona Lika (Krbava) ~ prostori oko Drenica, Plakog i Vrhovina, tzv. Medaki dep (Divoselo, Poitelj, Mogori, Medak) te istono od gore Pljeevice uz bosansku granicu. Ta naseljavanja tekla su iz zapadne Bosne, gdje su se ijekavci (klijeta) ve otprije naselili na plemika imanja (Babonia, Blagajskih, Zrinskih, Kurjakovia) koja su bila naputena: ~ Gorski kotar (Moravice, Gomirje) ~ Kordun i Banovina (doseljenici iz zapadne Bosne) ~ Zumberak (preteito unijati) ~ nekadanje Svetaje (Valachia parva - Mala Vlaka). Tamo su prekinuli slijed kajkavsko-slavonskih govora, te prodrli u kajkavsko podruje u tri izdvojene oaze (Bjelovar, azma, Koprivnica). Vidi kartu dijalekatnih migracija na str. 111. Dijalekatna sredina, zaviajni idiomi oblikovali su veinu antroponima (osobnih imena, prezimena, nadimke), te mnoga zemljopisna imena. Sva nastojanja jezinih normiraca s kraja XIX. stoljea da se imena jezino standardiziraju, svedu na ono narjeje koje je posluilo kao uzorak standardnom jeziku, nisu uspjela jer su s onomastikog (i pravnog) gledita bila pogrena. Upravo dijalekatno arenilo hrvatskih govora, njihova proimanja i preslojavanja prenijeli su i sauvali dijalekatne realizacije i u imenima. Mnogi su se starosjedilaki hrvatski dijalekti nali u susjedstvu s "revolucionarnim" novo tokavskim dijalektima, koji su u svojim seobama imali mnogo vlakog puanstva. O ostatcima starije hrvatske prisutnosti u nadslojenim dijalekatnim zonama svjedoi toponirnija s hrvatskim narjenim obiljejima. Vlaka toponirnija zbog pokretnog stoarskog naina ivota nije ostavila dubljih tragova. Prepoznajemo je u pojedinanim ojkonimima: epa u Bosni, Vrhure na Krku, u oronimima Durmitor lat. -torius) "nono poivalite", Vizitor "traeno (ispasite)", Prlitor "spaljen" s rumunjskim sufiksom -tor, u toponima setnonimnom osnovom: rum-/rom-: Rmanj, Rumin, Rumija, Romanija, i-: ii, iarija, vlahi sl.: Vlaii, Vlaine, Vlahi, Vlaka, Vlahorija, Stari Vlah ...59

***


Prezimena i osobna imena kao selilaki spomenici nosila su svoj dijalekatni timbar u druge sredine, toponimi vezani uz zemljopisne objekte koji su bili nepremjestivi svjedoili su dijalekatnim "okaminama" o stvarateljima imena i vremenu njihova oblikovanja (Delnice, Griane, akovec itd.). Tako, primjerice, starija imena gradova: Sisek, Karlovec, svjedoe o njihovu formiranju na podruju kajkavskoga narjeja; ktetik pulj ski na stariji oblik imena Pulj (danas Pula), Sulet *Solentia "olta") u P. Hektorovia (1526) jo uva starije hrvatsko ime, kao i Krkar (za Korulu). Prezimena Medvjed/Medvid/Medved/ Meed itd. imaju svoje areale nastajanja, bez obzira na njihovu dananju proirenost. Oblici deklinacije imena: Ivo -

Šimunović, Petar - Uvod u hrvatsko imenoslovlje (2009)

Documents

Transcript of Šimunović, Petar - Uvod u hrvatsko imenoslovlje (2009)