SIMBOLI USKRSA

Priprema vjernika za najveći kršćanski blagdan – Uskrs, započinje Pepelnicom ili Čistom srijedom, koja kroz post i nemrs otvara korizmeno vrijeme u periodu od četrdeset pokorničkih dana, a završava početkom Vazmenog Trodnevlja, odnosno misom Večeri Gospodnje. Riječ korizma dolazi iz grčkog jezika –quadragesima što u prijevodu znači četrdeset, a kršćani se po uzoru na Isusa potiču da intenzivnije čine duhovna i tjelesna djela milosrđa, poste, češće primaju sakramente, intenzivnije čitaju Bibliju…

U vrijeme korizme nastoji se poštivati nemrs, te više izostaviti mesna, masna jela, te razne oblike uživanja. U okviru korizme ima 6 korizmenih nedjelja koje u liturgijskom prostoru koji je obavijen ljubičastom pokorničkom bojom, svaka ima svoje ime. Tako je prva nedjelja prozvana Čistom, druga Pačistom, treća Bezimenom, četvrta Sredoposnom, peta Gluhom, a šesta Cvjetnom, Nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom.

U razdoblju priprave za Uskrs očituje se isprepletenost hrvatskih pretkršćanskih i drugih poganskih običaja sa katoličkim obredima i simbolima. Folklorna pojedinost koja nije svuda jednaka ima mnogo zajedničkog, a običaji i simboli povezani su sa proljetnim buđenjem prirode, te na momente razbijaju ozbiljnost korizmenog razdoblja

Korizmeni liturgijski susreti isprepleteni su pučkim pobožnostima, osobito pobožnostima Križnog puta, a na otoku Hvaru do današnjeg vremena održala se procesija „Za križem“ koja se odvija po čitavom otoku. Procesija (lat. processio: napredovanje), u religiji, kultni ophod prema nekomu svetomu mjestu ili njegovu središtu (svetištu), put od jednoga do drugoga svetoga mjesta. Pritom se izvode kultne geste (ples, pjesma, poskakivanje, bacanje na koljena, prostracija.)

Korizmeni liturgijski susreti isprepleteni su pučkim pobožnostima, osobito pobožnostima Križnog puta, a na otoku Hvaru do današnjeg vremena održala se procesija „Za križem“ koja se odvija po čitavom otoku. Procesija (lat. processio: napredovanje), u religiji, kultni ophod prema nekomu svetomu mjestu ili njegovu središtu (svetištu), put od jednoga do drugoga svetoga mjesta. Pritom se izvode kultne geste (ples, pjesma, poskakivanje, bacanje na koljena, prostracija.)

Korizmeni liturgijski susreti isprepleteni su pučkim pobožnostima, osobito pobožnostima Križnog puta, a na otoku Hvaru do današnjeg vremena održala se procesija „Za križem“ koja se odvija po čitavom otoku. Procesija (lat. processio: napredovanje), u religiji, kultni ophod prema nekomu svetomu mjestu ili njegovu središtu (svetištu), put od jednoga do drugoga svetoga mjesta. Pritom se izvode kultne geste (ples, pjesma, poskakivanje, bacanje na koljena, prostracija.)

Uskrsni običaji započinju nedjeljom Muke Gospodnje ili Cvjetnicom koja uvodi u Veliki ili Sveti Tjedan. U spomen na taj događaj koji je predstavljao uvod u dramatične događaje dana prije Uskrsa, na Cvjetnicu se prije mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama ili drijenkom, vrbama, rakitom –crvenom vrbom. Grančice se ukrašavaju križem ili vijencem načinjenim od ukrasnih vrpci i cvijeća, također se izrađuju od grančica i pletenice ili „puškice od drijenka.“ Misa je posvećena Isusovoj muci na kojoj se čita ili pjeva citirajući određeni tekst iz Evanđelja.

Grančice koje se u crkvi blagoslivljaju donose se kući i muškarci ih zatiču za stropnu gredu, iza ili iznad Kristova raspela u kući. Dijelovi blagoslovljenih grančica mogu se tijekom godine upotrijebiti prilikom molitve u slučaju izvanrednih situacija kako bi zaštitile članove obitelji. Blagoslovljena se grančica nosila na polje, u štale, pčelama npr. I čuvaju se do druge Cvjetnice kao podsjetnik na vjernost Isusu, kada se stare grančice spale. U noći uoči Cvjetnice djevojke su se umivale u vodi ispunjenom različitim cvijećem ili vodom iz bunara okićenim cvijećem i zelenilom kako bi se dobila i zadržala ljepota i zdravlje.

U Velikom tjednu dovršava se čišćenje kuće, stanova i okućnice, priprema se laganija odjeća i započinje priprema hrane. Za vrijeme svetog Trodnevlja ne smije se kopati zemlja, niti obavljati teži poslovi. Uz Veliki je tjedan vezan običaj bijeljenja i obnavljanja kuće, što simbolizira i čišćenje duše.Veliki četvrtak je kršćanski spomendan Isusove posljednje večere, toga se dana

blagoslivlja ulje, zavezuju se crkvena zvona. Isus se poslije večere s učenicima uputio u Getsemanski vrt, a dok se molio oblijevao ga je krvav znoj . Stoga vjernici nakon Mise Večeri Gospodnje, kao uspomenu na Isusovu molitvu provode uru klanjanja u svojim crkvama.

Veliki je Petak kršćanski spomendan Isusove muke i smrti, te toga dana nema mise. Oltar je ogoljen, bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika što simbolizira poniženje Isusa svlačenjem. To i znak povučenosti, tišine, žalosti i tuge za Isusom koji umire na križu. U 15,00 sati kada je Isus izdahnuo na križu, vjernici se okupljaju u crkvama kako bi sudjelovali u obredima Velikog petka: čitanju i slušanju Svetoga pisma i navještaj muke, poklonili se poljubili križ, te primili sv. Pričest. Prilikom poklona križu đakon ili svećenik najprije otkiva pokriveno raspelo pjevajući: "Evo drvo križa, na kom' je Spas svijeta visio!". Na to narod odgovara: "Dođite, poklonimo se!" Veliki je Petak dan posta i nemrsa, u nekim se krajevima pilo vino rad podsjećanja na prolivenu Isusovu krv. Na mnogim su mjestima očuvani stari pučki napjevi procesija Križnog puta koji se održavaju i danas. Križni put je pobožnost na spomen Isusove muke, od trenutka kada Isusa osuđuju na smrt do polaganja Isusova tijela u grob. Sastoji se od 14 postaja. Za svaku postaju, u crkvama ili na javnim mjestima postavljaju se slike ili kipovi s likovnim prikazima Isusove muke.

Pobožnost je vrlo stara i potječe iz Jeruzalema. Nastala je tijekom hodočašća, kada su vjernici obilazili mjesta Isusove muke. Križni put su promicali sv. Franjo Asiški i franjevci, ali se pobožnost značajnije proširila u 18. stoljeću.

Velika subota je dan tišine i molitve. Na Veliku Subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje. Stoga vjernici posjećuju posebno uređen Božji grob u crkvi.

Na Veliku Subotu noću se slavi Vazmeno bdijenje, koje treba završiti prije svanuća nedjelje. Tada se vjernici okupljaju oko ognja kojeg svećenik blagoslivlja. Tim se plamenom upali i uskrsna svijeća koja predstavlja samog Isusa Krista. Svećenik na svijeću stavlja simbole A i Ω, što označava Krista, koji je i početak i svršetak. Također se na svijeću stavljaju brojevi tekuće godine. Narav znaka iziskuje da se svake godine u Vazmenom bdjenju blagoslivlje nova uskrsna svijeća, napravljena od prirodnoga voska. Uskrsna svijeća kroz čitavo vazmeno vrijeme stoji kod ambona i pali se u svim zajedničkim bogoslužnim činima. Upravo tim bdjenjem vjernici započinju slaviti Uskrs.

U Svetom Pismu ne postoje zapisani običaji i zapisi o pisanici, piliću i zecu, no ipak su dio Uskršnje tradicije.

Najpoznatija uskrsna tradicija prijekršćanskog porijekla, Slavenima jednaka u ornamentici i ukrašavanju crteža voskom na ljusku i bojenjem prirodnim bojama, o kojoj svjedoče i arheološki nalazi je bojanje i ukrašavanje jaja, koja su simbol novog života. Nakon zimskog mirovanja priroda se ponovno budi. Za kršćane jaje slikovito izražava „grobnu tišinu“ iz koje izlazi novi život. Pilić razbija ljusku jajeta i izlazi u život. Krist raskida tamu groba i izlazi u život. Glinena jaja su pronađena su u grobovima na našem prostoru, prije dolaska Hrvata, jer su zec i jaja antički simboli plodnosti, života, te kršćanskog Uskrsa

Tradicionalne pisanice bojale su se prirodnim bojama najčešće kuhanjem jaja u ljuskama od luka, bojanjem od bobica bazge ili čađom, a motivi na pisanicama su se izrađivali struganjem nožićem ili iglom, također se koristio i vosak koji se stavio na vrh pera, tankog drvenog štapića i rastalio se na plamenu svijeće, pa se jaje kuhalo i na kraju premazalo komadićem slanine. Motivi na pisanicama su bili različiti, poput cvijeća, pšenice, djeteline, vinove loze, ptica, leptira, zečeva, križa, citata iz Biblije, pleterom hrvatskim grbom i drugi. Pisanice su se nosile u crkvu na blagoslov, darivale su se susjedima i rođacima. Crvena boja kojom su se šarala jaja, predstavljalo je krv, životnu energiju, a potom „Kristovu krv.“

Uz piliće i pisanice simbol Uskrsa je i zec. Prema poganskom običaju Anglosaksona, božicu plodnosti Eostre (Ostare) štovanu do 13.st. simbolizirao je zec zbog produženog vremena parenja i plodnosti. Eostra je bila božica plodnosti, proljeća, obnavljanja prirodnih ciklusa, te su se u njezino ime održavale svečanosti za vrijem proljetne ravnodnevnice. Legenda dokumentirana 1572., u njemačkom tekstu, objašnjava da je zec susreo božicu na proljetnom festivalu i darovao joj pisanicu koju je pronašao u šumi, a Ostare je zecu omogućila da se smjesti u dvorcu pod uvjetom da daruje djeci diljem svijeta pisanice i stavlja ih sa djecom u gnijezda. Druga priča tumači kako je božica Eostre našla u šumi ptičicu koja je skoro umrla zbog hladnoće, pa ju je božica pretvorila u zeca kako bi je krzno zaštitilo od hladnoće. Budući je zec prije bio ptica nastavio je nositi jaja i svake je godine oslikavao jaja i darivao ih Eostri, jer mu je spasila život.

Priča o uskršnjem zecu koji skriva jaja po vrtu ili sprema u gnijezda zapisao je Georg Franck Frankenau 1682. godine u knjizi „O uskršnjim jajima“.Gnijezdo od slame u novije je vrijeme zamijenjeno je korpicom punom

čokoladnih zečeva, jaja i pilića. Izrada prvih jestivih zečeva nastaje u Njemačkoj i u hrvatski uskrsni običaj dolazi iz germanskog područja.

Janje je također simbol Uskrsa, jer je Isus Agnus Dei – Janje Božje. Simbol je povezan sa židovskom Pashom. Židovi su žrtvovali janje za taj blagdan. Prvi su kršćani povezali tu žrtvu sa Kristovom žrtvom na križu. Janje je simbol Isusova otkupljenja ljudi od grijeha. Isus se žrtvovao kao nevin jaganjac, milosrdan prema onima koji su ga nepravedno mučili (Iz 53,7; Izl 12,5 ; Iv 1,29; Otk 5,6.)

Blagoslov hrane u košari pletenoj od pruća za Uskrs je običaj koji u Hrvatskoj postoji stoljećima. Košara u kontinentalnom dijelu Lijepe naše uglavnom sadrži bijeli kruh, u Dalmaciji sirnicu, a Primorju pincu. Blagoslov jela na Uskrsno jutro ili na kraju Uskrsnog stari je običaj i pučka tradicija hrvatskoga naroda. Naime, na Veliku subotu ili rano ujutro na sam blagdan Uskrsa članovi obitelji ili čitava obitelj odlazi u crkvu s košarom punom hrane, na blagoslov se nosi hrana koja je karakteristična za Uskrs, od jaja do šunke, luka, hrena, kolača, peciva… Blagoslovljena hrana prvo je jelo koje se na Uskrs blaguje.

U Uskrsnoj su se noći pale uskrsni krijesovi ili Vuzmenke koje simbliziraju pobjedu Svjetla nad tamom, Života nad smrću. U kajkavskoj Hrvatskoj mlađi su muškarci pjevali uskrsne pjesme poput „Kristuš je gore stal“ i po kućama prikupljali darove. U običaju paljenja uskrsnog krijesa, okupljalo se selo, narod, te su pjevale uskrsne pjesme i time slavio Uskrs.

Literatura : -Xavier Leon – Dufour, Rječnik biblijske teologije,

KS, Zagreb, 1988.- Jeruzalemska Biblija- Stari i Novi zavjet s

uvodima i bilješkama iz „La Bible de Jerusalem”, KS, Zagreb, 1996.

- Vitez, Z., Marks Lj., Lozica I., Muraj A., Zebec, T., Hrvatski običaji i druge tradicije, Mozaik knjiga,Zagreb

Neka pobijedi ŽIVOT i RADOST !

BLAGOSLOVLJEN USKRS !

Štefica Pokorny, prof. savjetnik

ožujak, 2020.