Sadržaj

Uvod....................................................................................................................................21. Pojam “granice”.........................................................................................................32. Dolazak kolonista.......................................................................................................53. Američka okolina:stari Zapad..................................................................................7 3.1 Preseljenje Indijanaca................................................................................................8 3.1.1. “Poslednji Zapad”......................................................................................10

3.1.2. Tragedija Indijanaca......................................................................................113.1.3. Otvorena prostranstva....................................................................................123.1.4. Nasleđe “granice”..........................................................................................13

4. Americka misija.......................................................................................................144.1.1. Puritanizam u društvu....................................................................................15

Zaključak..........................................................................................................................17Literatura.........................................................................................................................18

1

Uvod

Današnji svijet je jedno «globalno selo», a u tom globalnom selu Sjedinjene

Američke Države su središte1. Danas je nemoguće čitati istoriju Sjedinjenih Američkih

Država bez uzimanja u obzir brojne doseljenike, pripadnici brojnih evropskih, afričkih,

azijskih i latinoameričkih naroda koji su potražili utočište i spas u Americi. Počevsi od

doseljavanja puritanaca na americko tlo,preko njihove misije sirenja puritanizma,pa sve

do govora o jednom stereotipnom mišljenju – Amerika je «izabrana nacija» koja ima

ulogu nositelja slobode i demokratije po čitavom svijetu, dok samo Amerikanci

realistično vide sebe nimalo boljim od ostalog svijeta.

U ovom seminarskom radu govoricemo o ekspanziji zapada,odnosno pomeranje

granica na americkom tlu, kao I cilju Amerikanaca samim doseljavanjem.

1 Charles SELLERS, Henry MAY, Neil R. MCMILLEN, Povijest Sjedinjenih Američkih Država (Zagreb: Barbat, 1996.), pg.8.

2

1. Pojam “granice”

Granica se može alegorijski razumeti kao ono što još uvek nije

poznato,kolonizovano, ili mapirano. Ona je meža, bez obzira da li je linija, područje zona

ili region, i nalazi se između poznatog i nepoznatog ili označava to što senalazi izvan

ovih podela. Ipak, specifičan termin frontier povezuje se najčešćes američkim Divjim

zapadom, zemljom kauboja i Indijanaca, vlasnika farmi rudara i rančera, šerifa i

odmetnika, "čeličnog konja" i Velike nizije, lova nabizone. Ova teritorija vitalno opstaje

u američkoj i globalnoj popularnoj kulturi,iako iskustva i slike povezane s njom postaju

sve udaljenije i beznačajnije.Na mnogo načina, upravo kontinuirano postojanje ovog

pojma motiviše ovaj

rad. Teritorija, kao mit i metafora, kao istorija, kao predmet razgovora,

itd,pokazala je dovoljno elastičnosti i otpornosti da kao heuristički koncept proteže svoje

delovanje i u dvadesetprvi vek, davno posle ere Divljeg zapada, zlatnogdoba filmskih i

TV vesterna, i nestanka bizona i američkih urođenika.

Istorijski pregled

Brojne druge komponente moraju biti uključene u sagledavanje ove teritorije od

procene tačnosti i validnosti kao istorijskog koncepta ili predstave. Isam koncept

teritorije, kao nečeg istorijski objašnjivog, je diskutabilan, paipak uprkos desetletnom

dovođenju u pitanje teze o teritoriji Frederika DžeksonaTarnera, koja je u radu obrađena,

ideja da teritorija adekvatno predstavljaiskustva na američkom zapadu 19. i ranog 20.

veka i dalje ostaje popularna.Divlji zapad je, bez obzira na to koliko heterogen, mesto sa

jasnim granicama,geografskim odlikama i prepoznatljivim (ako ne i nužno stalnim)

stanovnicima.Te granice su pre kartogafske i arbitrarne nego prirodne i neophodne.

Geografske odlike u rivalstvu s izmenjenom i izgradnjom uništenom životnom

sredinom, stanovnicima koji se doseljavaju, iseljavaju, bore među sobom I protiv drugih

– sve ove činjenice su od značaja za aktuelni Zapad i u mnogim slučajevima imaju

prilicno istovetno znacenje kao i za vreme njegovog istorijskog perioda,Vilijam Džekson

Tarner je postavljajući zamišljeni model teritorije umesto fizičke geografije Zapada

učinio ono što je En Ferar Hajd predvidela: on, kao i drugi teoretičari, je Zapad

posmatrao kroz ideološke i perceptivne filtere2. Koristeći filtere koji su bili instrumenti

2 Ferrar Hyde, Ann. 1991. American Vision: Far Western Landscape and National Culture

3

stvaranja virtuelnog prostora teritorije, Tarner je Zapad posmatrao kroz isti rakurs kao

njegovi savremenici novinari, političari ili pak preduzetnici. Ovaj stvoreni proctor –

teritorija, metaforički je stajao ispred stvarnog društvenog i fizičkog prostora Zapada.3

1820-1920 (American Social Experience),pg.113.

3 Donald, James.1997. Imagining the Modern City u Imagining Cities: Scripts. Signs.

Memories,pg.79.

4

2. Dolazak kolonista

Od četvrt miliona 1770.g američko je stanovništvo naraslo na dva i pol miliona do

1775., otprilike trećina stanovništva Engleske i Velsa. Većina je tih Amerikanaca

engleskog podrijetla. Useljavanje iz Engleske smanjilo se u drugoj polovici 17.st.

Velik porast stanovništva u 18.st. temeljio se na rastućem doseljavanje neengleza,

kojima se nije sviđala engleska kultura ni britanska vlast. Od osnutka Pennsylvanie 1680-

ih, Pennove su reklame privlačile rastući priljev seljaka iz ratom opustošene zemlje

njemačkog Rajnskog područja. Do 1770. bilo je oko 200 000 marljivih njemačkih

farmera u sjevernoameričkim kolonijama.

Još je veća plima doseljenika počela pritjecati u prvim desetljećima 18.st. iz

Ulstera, šest grofovija sjeverne Irske. Te su protestante škotskog podrijetla nazvali Škoto-

Irci. Njihovo je preseljenje u Ulster početkom 17.st. bila dio kampanje za podjarmljivanje

Irske, prve prekomorske engleske kolonije. Zbog engleske restrikcije irske trgovine i

industrije, rastuće zemljarine, Škoto-Irci su u tisućama, možda čak četvrt milijuna žitelja,

prešli Atlantik. Koncentrirani duž granice kao prvi doseljenici farmeri i žestoki borci

protiv Indijanaca. Kao ni Nijemci, nisu željeli biti podanici britanske vlasti.

Manje su skupine doseljenika iz Europe bili Nizozemci i francuski Hugenoti.

Hugenoti ili francuski protestanti počeli su napuštati Francusku kad je godine 1685.

opozvan Nantski edikt i time završena vjerska tolerancija u toj većinskoj katoličkoj

zemlji. Najviše ih je došlo u Južnu Karolinu, gdje su se ubrzo asimilirali u anglicizam i

postali glavni sloj trgovačko-plantažerske elite.

Bilo Englezi ili neenglezi, doseljenici iz Europe 18.st. uglavnom su bili iz nižih i

srednjih slojeva. Oko polovice pa i više došli su kao ugovorne sluge. Neke su oteli i

prodali u Americi trgovci ljudskom robom. Tisuće drugih, siročadi, djece iz siromašnih

obitelji i uhićenika, poslale su državne vlasti. Mnogi su se odlučili otići jer im je to bila

jedina alternativa dugogodišnjem zatočeništvu ili smaknuću zbog nekog manjeg

5

prekršaja. Oko 40 000 osuđenika bilo je transportirano u Sjevernu Ameriku u tijeku šest

desetljeća prije američke revolucije.

Većina Europljana bili su dio mlađe i snažnije populacije svojih rodnih zemalja.

Kad bi ugovor istekao, čak su i najniži od njih imali mogućnost napredovanja. No, afrički

su robovi, koji su do 1775. tvorili više od petine svih Amerikanaca, došli protiv svoje

volje i nisu imali nikakve mogućnosti napredovanja. Do početka revolucije britanska je

Sjeverna Amerika imala oko 600 000 robova iz Gane, Malija i Songhaija. Za razliku od

drugih etničkih skupina oni su bili žigosani bojom kože, kočeni degradirajućim ropskim

položajem i isključeni iz pogodnosti koje su bile dostupne svima drugima.

U velikom osvajačkom pohodu na novi kontinent, u živopisnom prostoru

Američkog Sjevera, stari zavojevači zavadiše nekada mirna plemena urođenika.

Mohikanci, Delaverci, Mohoci I Hjuroni su stara Indijanska plemena koja su, pre dolaska

kolonista, živela harmoničnim međuplemenskim životom ispunjenim ljubavlju prema

Nebesima, prema prirodi i prema životu. Pristižući sa Istoka, iz Evrope, novi Američki

naseljenici su proterivali Indijance prema Sjeveru, Kanadi i prema zapadu, želeći da na

otetim teritorijama grade svoje kuće, škole, bolnice, zatvore i crkve, i na taj način stvore

kulturu a kasnije i književnost na tuđim korjenima.4 Evropa i njeni stanovnici koji su se u

to vrijeme gubili u sopstvenim porocima, materijalizmu i religioznom beznađu, donose

svoj lažni sjaj međju neporočne Indijance, odlikovane visokim moralom, principima i

istinskom vjerom. Zaslijepljujući ih sjajem lažnih nakita i stakla, napajajući ih žestokom

‘vatrenom vodom’ što razum uzima, i zarazivši ih svojim ružnim običajima, lažima i

prevarama, unijeli su nemir i razdor u redove crvenih stanovnika.

4 Shannon, J. Timothy, Indians and Colonists at the Crossroads of Empire, The Albany Congress of 1754.pg.87

6

3. Američka okolina:stari Zapad

Kolonijalni su gradovi bili poput golemih sela u usporedbi sa starijim i

većim europskim gradovima. U kolonijalnim gradovima izdavale su se novine, pamfleti i

almanasi. U njima su cvjetali postolari, tkalci, šeširdžije, stolari i mnogi drugi obrtnici. U

gradovima su bili glavni sudovi, javljaju se i pravnici. Priobalni su gradovi postali

dinamična središta napretka i promjena.

Pod pritiskom visoka prirasta pučanstva crta naseljavanje pomicala se

duboko u unutrašnjost. To je prostor, tzv. Starog zapada.

Stari je zapad ležao previše u unutrašnjosti da bi proizvodio rovu za tržište pa je

stoga postao područje poljodjelstva prvih doseljenika. Stari je zapad Nove Engleske

obuhvaćao sjeverne i zapadne brdske gradove vrlo udaljene od obale i obalnoga društva

smještena uz plovnu rijeku Konektikut.Stanovnici Staroga zapada – Jenki farmeri i brdski

gradovi Nove Engleske, Nemci uz rijeku Mohavk i Nemci i Škoto-Irci – počeli su

izražavati nezadovoljstvo prema starijim kolonijalnim naseljima uz obalu.

Doseljenici su se iz pograničnih predjela žalili da su nepredstavničke

skupštine kojima su dominirali kvekeri, ravnodušne na zapadne probleme poput potrebe

za agresivnijom politikom prema Indijancima. Iako su novodoseljeni gorštaci većinskim

dijelom postalo slobodno pučanstvo, doseljenici u nizinama ne samo da su im uskratili

svako biranje zastupnika u skupštinu nego su i zanemarivali opskrbiti ih sudovima ili

lokalnim zaštitnicima zakona.

Najveći se ispad dogodio u Sjevernoj Karolini gdje je tlaciteljska politika

vladajućeg sloja na kraju podstakla ljude iz unutrašnjosti na napade na sve sudove.

Napetost između starih i novih naselja bila je samo faza opste tenzije koja

je popratila pojavu oštrijeg raslojavanja društva u 18.v. Atmosfera jednakih mogućnosti

omogućila je nove oblike nejednakosti. U okolnostima rastućeg bogatstva i sve većih

mogućnosti, društvene su se gospodarske razlike povećavale kako su jedni neizbježno bili

uspješniji od drugih. S vremenom je nerazmjeran dio bogatstva od trgovine i

komercijalne poljoprivrede dospeo u ruke najpoduzetnijih trgovaca Nove Engleske i

7

južnih plantažera. Na kraju je to razmjerno jednostavno društvo približno jednakih

slobodnjaka 17.v. preraslo u prilično raslojeno i diferencirano društvo 18.v.

Taj je proces raslojavanja podsticala britanska vlada, koja je aktivno

podupirala rast političkog utjecaja kolonijalne elite. Londonske su vlasti novom poveljom

za Masacusets vjersku kvalifikaciju za biračko tijelo zamijenile imovinskom

kvalifikacijom, koja je postala opće pravilo u kolonijama. Birač je mogao biti vlasnik 50

jutara zemlje ili gradskog zemljišta. Pokrajinska su vijeća postala političke tvrđave

bogataša. Tako je u vlastima 18.v. obično prevladavao lokalni vladajući sloj.

To je nedvojbeno bilo poslušno društvo – duboko elitistički i svjesno

klasne pripadnosti, kojima su vladali povlašteni pojedinci, čiji je utjecaj proizlazio iz

bogatstva i imetka5.

Osim negativnosti ropstva i ograničenih prava žena, nije bilo ni jednog

oblika stvarnog društvenog raslojavanja u smislu slojeva Staroga svijeta.

Amerikanci su do 1760-ih i 1770-ih već bili znatno uznapredovali prema

predstavničkom društvenom i političkom poretku za muškarce.

3.1 Preseljenje Indijanaca

Nakon rata 1812.godine Amerika je najvise paznje posvetila istrazivanju I

naseljavanju teritorija Zapada,koje su bile znatno prosirene kupovinom Luizijane.

Porodice Pionira su se brzo kretala ka Zapadu gde su pronasli nove zajednice. Sirenje je

ohrabrivala federalna vlast i ljudi koji su kupovali ogromne povrsine zemlje da bi ih

prodavali kao parcele lokalnim faramerima po zelenaskim cenama. Ovim farmerima nisu

bile vazne visoke cene I kamate na pozajmice zahvaljujuci rastucem uspehu americke

poljoprivrede. Ogroman oblik osvajanja zapada je bilo sklanjanje Indijanaca koji su tu

ziveli. Pod vodjstvom predsednika Dzeksona,Indijanci koji su ziveli istocno od misisipija

su nasilnicki I okrutno oterani od svojih domova I smesteni u rezervoare u danasnjoj

Oklahomi. Americka vojska je smrvila svaki pokusaj otpora Indijanaca. Zapad,koji je sad

5 http://www.sparknotes.com/history/american/westwardexpansion/section4.rhtml

8

oslobodjen ovih prepreka,fokusirao se na razvijanju novih metoda transporta robe na

trzista sirom zemlje.

Nakon sto su osvojili pojedine predela zapada zemlje,resili su da nastave sa

pohodom sve dalje zapadno. Kako se populacija zapada uzvinula I kako su izgledi za

preuzimanje zapadnih teritorija rasla I postajala sve jasnija I jasnija, nacija se borila za

pitanje buducnosti rapstva na Zapadu. Ova bitka je bila glavni razlog Civilnog rata,koji je

usporio ubrzavanje ekspanzije. Ipak ,poslednje tri decenije 19.veka su obelezene

povratkom ekspanzije zahvaljujuci borbi da se Indijanci zadrze u rezervoarima I

zavrsetku transkontinentalne zeleznice 1869.godine.

Dzakson je kao praktični zapadnjak i poznati borac protiv Indijanaca, nesklon

romaniziranju o „plemenitim divljacima“, zažmirio je na oduzimanje zemlje Ciroki

Indijanaca od Dzordzije usprkos odluci federalnog suda. U slučajevima Narod Ciroki

protiv Dzordzije (1831.) i Vorcester protiv Dzordzije (1832.) Marsalov je sud stao na

stranu Indijanaca i poništio oduzimanje teritorija naroda Ciroki, koji je provela ta država.

Proglašenjem Zakona o preseljenju Indijanaca iz 1830. i nasilno preseljenje tih

američkih starosjedioca na teritorij rijeke Misisipi jedno je od mračnijih poglavlja u

američkoj istoriji. Godine 1838. i 1839. uz velike patnje umrlo je oko 4.000 miliona ljudi

od hladnoće, gladi bolesti na putu dugom 800 milja koji Ciroki pamte kao „Put suza“.

Do 1839. još su tri od pet civiliziranih naroda – Cokto, Cikso i Krik – silom preseljeni na

Zapad uz odobrenje Kongresa. Godine 1843. federalna je vojska gotovo istrijebila peti

narod, Seminole s Floride, koji su se pod vodjstvom Oskeola odupirali preseljenju od

1835. Njihovo premještanje otvorilo je oko 100 miliona jutara plodnog istočnog

poljoprivrednog zemljišta bijelcima koji su vapili za zemljom. Zauzvrat su dobili 68

miliona dolara, 32 miliona jutara zemlje i prazna obećanja da će ih savezna vlada zaštititi

od budućih naleta bijelaca.

Prema mišljenju gotovo svih istoričara Dzekson nije bio nimalo sklon

Indijancima, ali politika oduzimanja indijanske zemlje i njihova preseljenja počela je

mnogo prije njegova izbora za predsjednika. Čini se da je Dzekson zaista vjerovao da je

njegova politika „pravedna i humana politika“, koja je Indijance stavljala „izvan dometa

ranjavanja i tlačenja“, no manje je sigurno da su Dzeksonu bile otvorene neke druge,

svjetlije mogućnosti rješavanja toga problema.

9

3.1.1. “Poslednji Zapad”

Između 1860. i 1880. polovina je današnjeg prostora zemlje bila naseljena i

eksploatirana. Zapadno od Misisipija ležala su golema prostranstva ravnica i planina u

koja nije ni zavirila evropska civilizacija. Dvije su stvari koje čine taj posljednji najveći

zapad različitim od svih prijašnjih pograničnih područja. Prvo, taj je zapad bio granica

jedne urbanizirane i industrijalizirane zemlje. Drugo, zbog svojih je zemljopisnih osobina

bio negostoljubiviji prema doseljenicima od bilo kojega prijašnjega američkoga

pograničnog područja.6

Uvijek je bilo dovoljno kiše za obradu zemlje. No, zapadno prema stenama,

ravnica se neprestano uzdizala, postajala sušnija i neplodnija. Godine 1860. tamo nije

raslo ništa osim kratke samonikle trave i ti su predjeli, osim nešto vojnika koji su u

nekoliko utvrda čuvali kočijaški put, bili vlasništvo svojih prastarih stanovnika: zečeva,

antilopa, kojota i bizona, uz ravničarske Indijance koji su bili kulturolački prilagođeni da

žive od bizona. Iza ravnice ležale su stene bogate mineralima. Samo su najjači porivi

mogli u nju privući doseljenike. Bili su to oni isti porivi koji su na početku privukli

Evropljane preko Atlantika; vjerska sloboda, pustolovina, nezavisnost o susedima, i

najviše od svega potraga za zemljom i zlatom.Između 1859. i 1864. zlatne su se groznice

pojavljivale na udaljenim tačkama područja koje će poslije postati države Nevada,

Kolorado, Ajdaho, Montana i Arizona. Još se jedna velika groznica, u Blek Hilsu (Crna

brda) Južne Dakote, dogodila 1876. Svaka je od tih groznica proizlazila kroz gotovo

jednake faze. Prvo, kad se raširila stotine je nemirnih tragača za uspjehom, pritjecalo na

to mjesto. Preko noći nastajali su sklepani gradovi zlata. Jedno je udruživanje rudara

odlučivalo o imovinskim sporovima. Sređenije su zajednice imenovale šerife. Ta je

nasumice, ali intenzivna eksploatacija mineralnih izvora podvostručila svjetske zalihe

zlata, sa značajnim ishodima za američku političku povijest. I proizvodnja srebra je jače

porasla. To je novo stanovništvo, raštrkano po cijelome zapadu, uzrokovalo nove

probleme, osobito one u vezi s transportom i zaštitom od Indijanaca.

6 http://www.loc.gov/teachers/classroommaterials/connections/pacific/history3.html

10

3.1.2. Tragedija Indijanaca

Dolazak rudara, doseljenika i željeznica u ravnice i planine neizbježno je

uzrokovalo probleme s Indijancima. Deo je te duge tragedije proizašao iz neizbježne

ogorčenosti na tradicionalne indijanske metode ratovanja. Ni jedna strahota koju su

počinili Indijanci nije bila toliko jezovita kao pokolj koji su počinili bijelci, jedan vod

američke vojske, u Send Kriku 1864., kad je nekoliko stotina muškaraca, žena i djece

jednog plemena koje su pokušavalo predati istrebljeno, a njihova tijela izmasakrirana.

No, napredovanju bijelaca najjače su se odupirali Sioksi sa Sjevernih ravnica i Apaci sa

Jugozapada. Vođama poput Crvenog Oblaka i Ludog Konja, Sioksi su se pokazali

izuzetno sposobnima za brzo i planinsko ratovanje. Apaci koji su se već godinama borili

protiv Meksikanaca, bili su jednako opasni i još neuhvatljiviji na vlastitom terenu

pustinje i stjenovita kanjona.

Duga je borba s ravničarskim Indijancima počela kad su Sioksi masakrirali bijelce

u Minesoti 1862. Oštre su borbe sa Sioksima tijekom svih godina građanskoga rata, a

povremeno i 1870-ih. Posljednji je ozbiljan rat sa Sioksima izbio 1876. kad je zlatna

groznica Dakote prodrla u Crna brda koja su nešto prije toga dana Indijancima. Čak je

1890. obred mesijanskoga sablasnog plesa na rezervat Sjevernih Sioksa doveo do ustanka

i još jednog, posljednjeg, tragičnog pokolja kod mjesta Wounded Knee u Južnoj Dakoti.

Nadolaskom doseljenika, rezervati su se neizbježno smanjivali i postajali prenapučeni, pa

se nasilno preseljenja Indijanaca moralo zamijeniti darovima u obliku govedine, glavnih

namirnica i odjeće. S vremenom su glupe i okrutne vladine mjere prema domorodačkim

Amerikancima dovele do protestnih kampanja koje su odreda bile u dobroj namjeri, a

neke su bile i korisne. Helen Hant Dzekson, istočnjakinja koja je živjela na Zapadu,

postala je najdjelotvornijim kritičarom federalne politike prema Indijancima.

Mnoge knjige dramatizirale su muke domorodačkih Amerikanaca i uzburkale su

nacionalnu svijest. Doson je zakonom iz 1887. preokrenuo politiku prema Indijancima.

Rezervati su se trebali razdijeliti Indijancima pojedinačno, tako da svaka gladna obitelji

dobije 160 jutara. Ta se dodjela zemlje trebala održati 25 godine da bi se steklo pravo

građanstva. Taj se dobronamjerna plan pokazao katastrofalnim za Indijance. Većina je

rezervatske zemlje, pogotovo one najbolje, pripadala doseljenicima bijelcima. Plemenska

11

je vlast razorena, a Indijanci su često bili žrtve svojih susjeda bijelaca. 1934. ta je loše

vođena politika pokrenuta Zakonom o reorganizaciji Indijanaca, kojim se pokušalo

zaštititi ono malo što je preostalo od plemenskoga načina života.

3.1.3. Otvorena prostranstva

Uzgoj stoke slobodnom ispašom bio je zapravo jedna epizoda procvata i kraha,

svojstvena gospodarskoj povijesti toga razdoblja. Drugoga su goveda uzgojena u

Teksasu, a iz istoga je latinoameričkoga izvora angloamerički cowboy preuzeo svoju

poznatu odjeću, sedlo s visokom naslonom i ponešto od svojega slikovitoga rječnika. Oko

10 miliona grla odvedeno je preko ravnice u dvije godine nakon 1866.

Neko su vrijeme besplatna trava, jeftinija stoka i rastuća potražnja doveli do

procvata. Romantika je privlačila istočnjačke kicoše poput Teodora Ruzvelta, koji je

uživao kao rančer u Južnoj Dakoti. Početkom 1880-ih pojavila su se dva nova neprijatelja

stočne industrije. Prvi je bio prerijski farmer koji je pun nade stizao na sušne ravnice i

ograđivao zemlju. Drugi su neprijatelji bile ovce. Kraj je govedarstva slobodne ispaše, a

time i klasičnoga doba američkoga cowboya, došao s katastrofalnim mećavama 1885./86.

i 1886./87., kad su se milijuni goveda smrzli i uginuli do gladi.U razdoblju od 30 godina

naseljeno je više zemlje nego u cijeloj dotadašnjoj američkoj povijesti. Novi okoliš i

promjenjivo nacionalno gospodarstvo promijenili su to zadnje poglavlje pogranična

poljodjelstva. Bila je to prva seoba farmera od velike pobjede farmera, tj. donošenje

Zakona o obiteljskom posjedu 1862. Po tome zakonu, svaka je glava obitelji, koja je

živjela i obrađivala svoje posjed pet godina, mogla besplatno dobiti pravo punog

vlasništva na posjed od 160 jutara zemlje.

Zakon o drvnoj kulturi iz 1873. dao je vlasniku imanja 160 jutara pod uvjetom da

najmanje četvrtinu te zemlje pošumi. Zakon o pustinjskoj zemlji iz 1877. koji su izborili

vlasnici govedarskih rančeva, omogućavao je onome tko bude navodnjavao sušnu zemlju

da kupi 640 jutara uz predujam od 25 dolara po jutru. Zakon o drvu i kamenu dopuštao je

na zapadu, po neshvatljivoj cijeni od 2,50 dolara po jutru, kupnju zemlje nepogodne za

12

obrađivanje, ali vrijedne za eksploataciju drvne građe ili kamena. No, najveći su od svih

prodavača zemlje bile željeznice7.

Što su farmeri selili dalje na zapad, nailazili su na nove probleme: česte tornadi,

požare, najezde skakavaca, žarke ljetne vrućine i parajuće vjetrove i ubitačne mećave i

zimske temperature ispod ništice. Drugdje je u novim područjima prevladavao skromniji

napredak. Farmeri su gradili bolje kuće. Farmerski su gradovi popločavali ulice i

poboljšavali škole. Cijena zemlje otišla je u nebesa. Godine 1887. prvo je od niza

beskišnih ljeta opustošilo usjeve na poljima. Mnogi koji su se odselili iza crte

polusušenosti, u očaju su žurili na istok. Američki su farmeri spoznali da priroda može

postaviti granice poljoprivredi.

3.1.4. Nasleđe “granice”

Godine 1893. povjesničar Frederik Dzekson Tarner rekao je da je 1890.

završetkom američke granice, završilo jedno razdoblje američki istorije. Do svojega je

nestanka to područje oblikovalo američki karakteri i institucije. Njegova je „teza o

granici“ umnogome postala spornom. „Besplatna zemlja“ bila je uvijek neka vrsta

odbrane, jer je mnogo zemlje odlazilo mešetarima umjesto izravno sitnim farmerima.

No, bilo je istina, kako je rekao Tarner, da je popis stanovništva iz 1890. prvi put

pokazao da nema nikakve iduće granice iza koje je zemlja bila nenaseljena. Također je

bilo istina da je velik broj ljudi godine 1890. osjećao da je popunjavanjem zapada

završilo jedno razdoblje i da će američki problemi u budućnosti biti drugačiji i možda

ozbiljniji. U politici je Zapad pokazao neke stalne značajnostie.

Četiri su države dalekoga zapada prve uvela pravo glasa za žene. Sa zapada su

stigle i Inicijativa i Referendum, kao i najnovija krajnost egalitarizam, narodni opoziv

sudskih odluka.

7 http://www.missionscalifornia.com/content/native-americans-san-francisco-de-%C3%ADs.html

13

4. Americka misija

Kolonije Nove Engleske bile su izravan izdanak obnovljena vjerskog

sukoba u Engleskoj. Gorljivi pobornici protestantizma nisu bili zadovoljni umjerenom

engleskom reformacijom. Nazivajući sebe puritancima željeli su Englesku crkvu

osloboditi rimokatoličke prakse. Puritanci su nastojali živjeti strogo prema Božjoj volji i

stvoriti zajednicu po uzoru na prve kršćane. Kralj Džejms protjerao je malu skupinu

lijevo orijentiranih puritanaca koji su se skrasili u Holandiji. Iako su imali potpunu

slobodu vjere, nakon nekoliko godina da bi sačuvali identitet okrenuli su se prema

Americi. Uz pomoć jedne skupine londonskih trgovaca, ukupno 101 muškarac i žena

zajedno s drugim dobrovoljcima iz Engleske isplovili su brodom Mejflauer u Virdžiniju u

maju 1620. Nevješta plovidba odvela ih je do američke obale Rtu Kodu gdje su osnovali

naselje Plimot. Polovina je umrla od bolesti i neishranjenosti u toku prve zime. Preostale

je spasio pravodobni dolazak Skuantoa, dobronamjernog Indijanca koji je govorio

engleski. On ih je naučio ribariti i uzgajati kukuruz. Tako su opstali i premda kolonija

nije brzo rasla namicali su za život od trgovine ribom i krznom.8

Tu prvu englesku zajednicu u Novoj Engleskoj ubrzo je nadmašila i na kraju

apsorbirala veća i naprednija puritanska kolonija iz zaljeva Masačusets.

Znatno je iseljavanje puritanaca u Novu Englesku omogućila skupina utjecajnih

ljudi koji su od kralja Čarlesa 1629. dobili povelju za Kompaniju Masačusets Bej. Delom

Engleske puritanci su upisivali doprinose i prijavljivali se kao dobrovoljci tako da je u

leto 1630. flota od 17 brodova odvezla gotovo 1000 ljudi. Tako je za nešto više od jedne

decenije Nova Engleska imala 20 000 ljudi. Puritanci su vjerovali da je njihova sveta

država zasnovana na implicitnom savezu s Bogom i savezu među njezinim članovima i

da vlast njihovih svjetovnih sudaca proizlazi iz njihovih osobitih sposobnosti tumačenja

Božje volje cijeloj zajednici.

Puritanci su bili gorljivi pobornici obrazovanja. Obitelj je bila mjesto stjecanja

osnovnog obrazovanja. Majka je imala odlučujuću ulogu u obitelji iako je bila podređena

muškarcu. Ona se brinula o odgoju djece i o većini pitanja u kućanstvu. Otac je bio

odgovoran za obrazovanje maloljetnih članova obitelji, brinuo se da djeca i posluga

8 http://en.wikipedia.org/wiki/American_Missionary_Association

14

svladaju osnove čitanja, pisanja i matematike i da sinovi izuče neki obrt. Očevi su bili

odgovorni za vjerski i moralni odgoj i vladanje članova obitelji.

4.1.1. Puritanizam u društvu

Događa se lagano prerastanje u društvo trgovaca i uzgajivača osnovnih

namirnica, temeljeno na individualnom poduzetništvu i liberalnim institucijama.

Puritanizam se duboko opirao modernom duhu optimizma i samouvjerena

individualizma, ali davao je snažan psihološki poticaj individualnim nastojanjima.

Usprkos nestašici plodne zemlje, Nova je Engleska od početka

napredovala. Iako je lov na krzno cvjetao vrlo kratko i nestao zbog iščezavanja divljači,

rano se razvio lov bakalara i ostao trajan izvor profita. Pojavili su se unosni poslovi u

trgovini s engleskim kolonijama u Indiji te u manjoj mjeri s Engleskom i Španjolskom.

Karipski su otoci proizvodili samo dva usjeva, duhan i šećer za europsko tržište, a

doseljenici Nove Engleske počeli su otočane opskrbljivati hranom i drugim

potrepštinama – ribom, žitaricama, drvom za bačve i stokom. Trgovci Nove Engleske

uspostavili su između Novoga svijeta, Karipskih otoka i Staroga svijeta trgovački sustav

koji se neprecizno nazivao trokutastim.

Sredinom 17.st. puritanske su kolonije imale rastući sloj uspješnih i

dobrostojećih trgovaca i poduzetnika – druga generacija Amerikanaca koji nisu nosili

traume progona svojih predaka. Vjerski zanos države počeo je kopniti i to i je bilo

vidljivo kod djece prve generacije. Neki uspješniji i manje pobožni stanovnici Nove

Engleske počeli su isticati da vjerska netolerancija obeshrabruje doseljavanje i koči

razvoj i napredak. Tako je britanska vlada našla neke saveznike među puritancima.

Puritanci nisu toliko negativno koliko se smatra, oni su bili privlačan narod, trijezan i

ljudski, bogobojazan i praktičan.

Prosvjetiteljstvo je dobilo jak poticaj od Newtonova opisa fizičkoga svijeta kao

skladna sustava tijela kojim upravljaju jednostavni prirodni zakoni. Misli prosvjetiteljstva

uzdizali su razum kao ono svojstvo koje može voditi čovječanstvo k vrlini, sreći i

savršenstvu.

15

Utjecaj prosvjetiteljske misli vidljiv je u američkom životu 18.st.

Prosvjetiteljstvo je dalo jak poticaj sazrijevajućem kulturnom i intelektualnom životu

kolonija. Počevši s bostonskim listom News-Letter 1704. posvuda su se pojavile novine

(do godine 1765. bilo ih je 25). Nastala je neutaživa potražnja za pamfletima svih

mogućih tema. Obrtnici su organizirali klubove za rasprave i intelektualno

samoobrazovanje. Cvjetale su knjižare, osnovane su pretplatničke knjižnice.

Pojačalo je vjerski poticaj za višim obrazovanjem. To je rezultiralo

osnivanjem devet koledža do 1770-ih godina. Nakon Harvarda 1636., slijedili su koledži

William and Mary u Virginiji 1693., Yale u Connecticutu 1701. i Philadelphia Academy

koju je prvotno osnovao kao srednju školu Benjamin Franklin, a 1750-ih je postala

najmodernije i najsvjetovnije od svih kolonijalnih koledža. Pet ostalih koledža osnovano

je ponajviše od strane velikog vjerskog pokreta.9

Amerikanci su rado prihvatili optimistične tendencije prosvjetiteljske misli kao

otkrića njihova novosvjetskog iskustva. U politici su uporno branili englesku tradiciju

prava pojedinca i težili nadzoru predstavničkih institucija. Oni obrazovani u vjeri svjesno

su naginjali deizmu ili arminizmu, a ostali su uživali u emocionalizmu velikoga vjerskog

buđenja.

Novi čovjek američkog društva – Benjamin Franklin – je održavao duh naroda

koji je više volio pokretljivost nego plemenitost. On je bio tipičan Amerikanac i

utjelovljivao je američku samosvijest. Amerikanac je novi čovjek koji se ponaša po

novim načelima.

9 http://www.nybooks.com/articles/archives/2004/apr/08/the-american-mission/?pagination=false

16

Zaključak

Ovim skraćenim prikazom istorije Sjedinjenih Američkih Država, kao I toka

ekspanzije zapada I motive amerikanaca pri doseljenju, pokušali smo razjasnitii odrediti

nekeke društvene, socijalne, vjerske i etničke smjernice. Videli smo kako su Puritanci

seobom na američko tlo doneli svoju veru,verovanja I etičke kodekse I na neki način

postavili ciljeve,odnosno misiju,koju su ispratili do samog kraja. Proterivanjem

Indijanaca sa svoje zemlje, doseljenici su uspeli da osvoje ogromne teritorije nekadašnjeg

divljeg zapada I pokore sebi prirodu.

17

Literatura

Charles SELLERS, Henry MAY, Neil R. MCMILLEN, Povijest Sjedinjenih

Američkih Država (Zagreb: Barbat, 1996.)

Donald, James.1997. Imagining the Modern City u Imagining Cities: Scripts.

Signs.Memories,pg.79.

Ferrar Hyde, Ann. 1991. American Vision: Far Western Landscape and National

Culture,1820-1920 (American Social Experience).

Shannon, J. Timothy, Indians and Colonists at the Crossroads of Empire, The

Albany Congress of 1754., Cornell University Press, USA, 2000

http://en.wikipedia.org/wiki/American_Missionary_Association

http://www.loc.gov/teachers/classroommaterials/connections/pacific/

history3.html.rhtml

http://www.missionscalifornia.com/content/native-americans-san-francisco-de-

%C3%ADs.html

http://www.nybooks.com/articles/archives/2004/apr/08/the-american mission/?

pagination=false

http://www.sparknotes.com/history/american/westwardexpansion/section4

18