SVEUČILIŠTE/ UNIVERZITET “VITEZ” TRAVNIKFAKULTET POSLOVNE EKONOMIJE U TRAVNIKU

RIZICI U OSIGURANJUSEMINARSKI RAD

Predmet: OsiguranjeProfesor: doc. dr. Abid HodžićAsistent:mr.sc. Minela KikanovićStudent: Sanja Levarda

Travnik, maj 2011.god

SADRŽAJ

UVOD 3

1. POJAM I KARAKTERISTIKE OSIGURANJA 4

2. VRSTE OSIGURANJA I NJIHOVI RIZICI 82.1. Rizici životnog osiguranja 122.2. Rizici neživotnog osiguranja 142.3. Katastrofalni rizik 15

3. UPRAVLJANJE RIZICIMA OSIGURANJA 16

ZAKLJUČAK 22

LITERATURA 23

2

UVOD

Tema mog seminarskog rada iz predmeta Osiguranje je “Rizici u osiguranju”. U uvodnom dijelu nešto ćemo reći o osiguranju, a u nastavku rada obraditi ćemo sve značajke vezane za ovu temu.

Osiguranje je ekonomska kategorija, koja potječe od potrebe da imovina, dobra, životi i zdravlje ljudi budu osigurani. Sve je uvijek u stalnoj opasnosti da bude oštećeno ili uništeno. Osiguravajuća društva koja funkcioniraju na bazi solidarnosti imaju široki spektar aktivnosti i mogu se organizirati prema različitim kriterijima. Osiguranje se može definirati kao stvaranje ekonomske sigurnosti u kombinaciji s opasnim objektima radi balansiranja opasnosti.Osiguranje je institucija koja za cilj ima obeštećenje osoba koje su žrtve štetnih događaja nastalih pod djelovanjem različitih prirodnih sila ili nesretnih slučajeva. Kreiranjem osiguravajuće djelatnosti omogućeno je pružanje ekonomske zaštite svim pojedincima koji su štetu pretrpjeli. Na taj način je formirana zajednica potencijalno ugroženih pojedinaca koji plaćanjem premija obrazuju imovinu kojom raspolaže osiguratelj čija je obveza da u slučaju nastanka štete isplati naknade ugovorene osiguranjem.Osiguranje je multidiscilpinarna znanosti, te je gotovo nemoguće dovoljno ukazati na njegovo značenje i sveobuhvatnost u najširem smislu. Osiguravajuće tehnike čine veoma složeni i sofisticirani skup elemenata pravne, ekonomske i tehničke prirode, koji se u jednoj riječi može identificirati sa pojmovima: sigurnost, povjerenje, zaštita.Osnovni zadatak aktuarskog sektora koji je odgovoran za sprovođenje tehničke organizacije osiguranja sastoji se u utvrđivanju zakonitosti rizika i uspostavljanju ravnoteže između prihodovano premije osiguranja i isplata obveza osiguratelja. Ukoliko osiguravajuća organizacija posjeduje dovoljnu statističku bazu podataka moguće je izvršiti kompleksnu i preciznu analizu uzorka i primjenom odgovarajućeg aktuarska-statističkog metoda izvesti procjenu ključnih veličina koje čine bazu u procesima ocjenjivanja rizika i formiranja adekvatnog premijskog sustava. U uvjetima u kojima suvremeno društvo posluje neizvjesnost je postala neizbježna pojava u svim životnim procesima. Zbog toga je djelatnost osiguranja značajno premašila svoje elementarne zahtjeve i postala jedna vrsta javne službe.

3

1. POJAM I KARAKTERISTIKE OSIGURANJA

Osiguranje je složen ekonomsko-pravni posao. Zbog te složenosti, često se kaže da je osiguranje institucija koja osobama ili poduzećima nadoknađuje imovinske štete, nastale uslijed djelovanja prirodnih sila, nesretnih slučajeva i drugih neizvjesnih ishoda tijekom življenja i poslovanja. Praksa je pokazala da većina ljudi nije sklona riziku. Oni će radije platiti određenu premiju osiguranja nego da prihvate rizik da u potpunosti izgube kuću uslijed požara ili automobil uslijed krađe.

Osiguranje se može definirati kao znanost koja se bavi proučavanjem djelovanja ostvarenja rizika, njegovim posljedicama, kao i izučavanjem načina za sprečavanje i umanjenje mogućnosti nastanka rizika. Primarna funkcija osiguranja je stvaranje situacije sigurnosti, kako za pojedince (fizičke osobe), tako i za poduzeća (pravne osobe). Predmet osiguranja se može lakše razumjeti ukoliko se primjene točna značenja riječi korištenih u osiguranju. Termini kao što su gubitak, peril (opasnost), hazard i rizik se često koriste u svakodnevnoj konverzaciji, međutim, ove riječi primaju određena značenja kada se koriste radi opisivanja osiguranja.Riječ gubitak u svakodnevnoj upotrebi, označava ostati bez nečega što se prethodno posjedovalo. Govorimo o "gubitku memorije", "gubitku vremena". Kada se ova riječ koristi u osiguranju, ona poprima više ograničeno značenje. Tipičan osigurljiv gubitak je neželjeno, neplanirano smanjenje ekonomske vrijednosti.

Osigurljivi gubici se mogu kategorizirati kao direktni i indirektni gubici. Direktni gubici su trenutni, ili prvi rezultat osigurane opasnosti. Indirektni gubici, ili gubici upotrebe, su sekundarni rezultat osigurane opasnosti. Primjerice, ukoliko požar uništi dom, gubitak doma je izravni gubitak. Troškovi življenja u hotelu dok se kuća obnavlja, je primjer neizravnog gubitka. Ukoliko tornado uništi restoran, šteta nastala na imovini je izravni gubitak, a gubitak prihoda u periodu obnavljanja poslovanja, je indirektni gubitak. Dakle, mora postojati prvo direktni gubitak prije nastanka neizravnog gubitka. Police osiguranja imovine su specifične kada se osigurava pokriće za direktne ili indirektne gubitke, ili oba zajedno.Koncept mogućnosti gubitka, se odnosi na razlomak. Brojilac je ili stvarni ili očekivani broj gubitaka. Nazivnik predstavlja broj izloženosti gubitku. Mogućnost gubitka je vjerojatnost gubitka. Svaka kuća u pulu osiguranja reprezentuje jednu izloženost gubitku. Ukoliko očekujemo da će u požaru izgorjeti tri od 1000 kuća, očekivana mogućnost gubitka je 3 / 1000 ili 0.003. Mogućnost gubitka u ovom primjeru može ili ne mora biti točno poznata prije nego se desi stvarni gubitak. U predviđenoj mogućnosti gubitka, dijeli se očekivani broj gubitaka sa brojem jedinica izloženih gubitku. Ovaj razlomak se zove a priori mogućnost gubitka. Ukoliko se promatra unatrag nakon proteka vremena, može se podijeliti stvarni broj gubitka sa ukupnim brojm jedinica izloženih gubitku. Ovaj razlomak se zove stvarna ili ex post mogućnost gubitka. Mogućnost ili šansa gubitka koja stvara potrebu za osiguranjem. Da ne postoji mogućnost gubitka, ili da su gubici unaprijed poznati, osiguranje ne bi ni postojalo, jer ne bi postojala nikakva neizvjesnost oko gubitaka i rezultat bi bili prije troškovi nego gubici, a troškovima treba rukovoditi drugim metodama a ne osiguranjem.Peril se definira kao uzrok gubitka. Primjeri perila su požari, potresi, poplave, kriminalne radnje, napadi srca i drugi. Police osiguranja osiguravaju financijsku zaštitu od gubitaka izazvanih od strane perila. Police osiguranja koje točno identificiraju popis pokrivenih perila, osiguratelji nazivaju specificiran-peril ugovor. Alternativni format je pokriće svih gubitaka osim onih koji su specifično isključeni iz ugovora. Ovu vrstu polisa, osiguratelji nazivaju ugovor sa otvorenim Perilla.

4

Hazardi su uvjeti koji uvećavaju frekvenciju ili jačinu gubitaka. Primjer hazarda može biti 50 kanti od po 5 litara benzina uskladištenih u podrumu kuće. Uskladišten benzin sam po sebi ne predstavlja opasnost. Međutim, ukoliko se desi požar, benzin će ga sasvim sigurno pojačati i napraviti veću štetu nego što bi ona bila da ne postoji benzin. Slaba rasvjeta u dijelovima grada u kojima postoji veća kriminalna aktivnost je hazard, jer može utjecati na povećani nivo kriminalnih aktivnosti, kojih ne bi bilo da postoji dobro osvjetljenje. Slabo osvjetljenje samo po sebi neće uzrokovati gubitak, ali činjenica da djeluje kao poticaj lopovima na uvećanje kriminalne aktivnosti, ga čini hazard.Ponekad, hazard povećava i frekvenciju i jačinu gubitka, kao što je slučaj kada se automobil vozi prebrzo za postojeće uvjete. Postoje tri vrste hazarda. To su fizički, moralni i psihološki. Fizički hazard je fizički uvjet koji je posljedica materijalnih obilježja nekog objekta, pri čemu ta obilježja povećavaju vjerojatnost da se neka šteta dogodi. Primjer fizičkog hazarda je skliski put koji povećava vjerojatnost da dođe do automobilske nesreće koja je posljedica sudara koji u ovom slučaju predstavlja opasnost. Ukoliko pojedinac izazove ili na bilo koji način utječe na povećanje štete kako bi pokupio što veću odštetu od osiguravatelja, onda je to prevara u osiguranju i gubitak je rezultat moralnog hazarda. Moralni hazard je neiskrenost ili loš karakter pojedinca što povećava učestalost ili jačinu štete. Ukoliko neko zapali zgradu, kako bi pokupio osiguranje, iako je vatra uzrok gubitka, moralni hazard je zadužen za uvećanu frekvenciju gubitka. Ukoliko lopov ukrade primjerice 5.000 eura, a vlasnik prijavi osiguranju da je ukradeno 20.000 eura, onda je 15.000 eura učinjene prevare rezultat moralnog hazarda. Prisutan je u svim osiguranjima i teško ga je provjeravati. Osiguravatelji pokušavaju nadziru moralni hazard raznim mjerama kao što su: 1.provjera podnositelja prijave za osiguranje,2.uspostavljanje različitih mehanizama u tehnici osiguranja (poček, izuzeće, doplaci).

Psihološki hazard se odnosi na nehajno i indiferentno ponašanje prema gubitku zbog postojanja osiguranja. Stav "zašto bi mene bilo briga, ja sam osiguran" je primjer ove vrste hazarda. Ukoliko osoba namjerno ostane duže u bolnici nego što je potrebno kako bi pokupio veću korist od zdravstvenog osiguranja, onda je ova vrsta hazarda odgovorna za povećanu veličinu gubitka. Osiguravatelji mogu eliminirati moralni hazard i minimizirati svjesni hazard pažljivim odabirom osiguranika i uključivanjem u ugovor posebnih odredbi, kako bi se zaštitili od hazarda.Najvjerojatniji uzrok gubitka je važan koncept u imovinskom osiguranju. U terminologiji osiguranja, najvjerojatniji uzrok gubitka je prvi peril u lancu događaja koji konačno rezultiraju gubitkom. To je korak bez kojeg se gubitak ne bi ni desio. Primjerice, ukoliko udar groma izazove požar u kući i ukoliko se vatrogasna kola na putu do te kuće sudare sa putničkim automobilom, onda se kao najvjerojatniji uzrok sudara vatrogasnih kola i putničkog automobila može smatrati požar u kući koji je izazvan udarom groma. Međutim, ukoliko se najvjerojatniji uzrok gubitka dovoljno razloži, postaje sve manje vjerojatan. Primjerice, ukoliko neku osobu pogodi srčani udar od stresa izazvanog sirenom vatrogasnih kola na putu ka požaru, postavlja se pitanje, da li se kao najvjerojatniji uzrok srčanog udara može smatrati požar izazvan udarom groma?U nekom trenutku, lanac događaja se mora prekinuti, tako da udar groma ne bude više najvjerojatniji uzrok. U praksi se dešavalo da se tek na sudu utvrdi točka prijeloma događaja i koji je najvjerojatniji uzrok gubitka. Da bi osiguranik ostvario pravo na odštetu u imovinskom osiguranju, generalno pravilo je da najvjerojatniji uzrok mora biti pokriven Perilla.Riječ rizik se često povezuje sa osiguranjem. Postoji mnogo definicija rizika. Rizik se može definirati kao varijacija u mogućim ishodima događaja, zasnovana na šansi. Odnosno, što je veći broj različitih ishoda događaja, veći je i rizik. Drugo objašnjenje ovog koncepta je: što je veća varijacija oko prosječnog očekivanog gubitka, veći je i rizik.

5

Također, rizik se može definirati i kao neizvjesnost u vezi ostvarivanja mogućeg gubitka. U osiguranju, riječ rizik se povezuje s izloženošću gubicima.Definicija rizika kao varijabilnost oko mogućeg ishoda je korisna jer se fokusira na rizik u datoj situaciji. Stupanj rizika je mjera točnosti predviđanja mogućeg ishoda zasnovanog na šansi. Dakle, što je veća preciznost predviđanja mogućeg ishoda događaja, manji je stupanj rizika i obrnuto, što je teže predvidjeti ishod događaja, veći je stupanj rizika.Na primjeru iz osiguranja ovo možemo predstaviti ukoliko promatramo 5.000 stambenih kuća koje treba da se osiguraju od požara. Postoji ukupno 5.001 mogući ishod događaja, od kojih je jedan, mogućnost da se požar i ne dogodi. Međutim, ukoliko raspolažemo s nekim informacijama o ovim kućama, kao na primjer, da su sve kuće mlađe od pet godina, da su dobrom su stanju i da u krugu od 5 km od svake kuće se nalazi vatrogasna stanica, možemo suziti raspon predviđanja. Odnosno, rizik je u ovom slučaju smanjen sa ovim informacijama.Ukoliko znamo, na temelju statistika iz prošlosti, da je oko 1% prosječne grupe domova sa sličnim karakteristikama izgorjelo, možemo napraviti još točnija predviđanja. Dodatne informacije još više smanjuju razinu rizika. Obzirom da osiguravajuća društva raspolažu sa točnim statistikama o ostvarenim gubicima u prošlosti, ona mogu točnije predvidjeti broj gubitaka i ukupan iznos količine novčanih sredstava potrebnih za pokriće gubitaka koji će se dogoditi u budućnosti.Iz ovoga se može zaključiti da operacije sustava osiguranja uvećavaju točnost u predviđanju gubitaka, odnosno, osiguranje smanjuje rizik.Iako varijabilnost koncepta rizika naglašava statistički aspekt rizika i osiguranja, koncept neizvjesnosti naglašava bihevioristički aspekt ljudi izloženih riziku. Definicija rizika kao neizvjesnost u vezi ostvarivanja mogućeg gubitka je korisna zato što pomaže u objašnjenju zašto ljudi kupuju osiguranje. Ukoliko neka osoba na primjer ne osigura svoju kuću od požara, ona će biti nesigurna u vezi sa tim da li će morati platiti za gubitak od požara u svom domu. Ona je nesigurna jer ne zna unaprijed da li će njena kuća izgorjeti ukoliko se desi požar i koliki će biti gubitak. Jednom kada kupi osiguranje od požara, ona postaje sigurna da neće morati platiti ukoliko požar zahvati njen dom. Osiguravajuće društvo će umjesto nje platiti za ove gubitke. U ovom slučaju je vlasnik kuće prenio svoju nesigurnost, ili rizik, na osiguravajuće društvo. Iako osiguranik više ne osjeća nesigurnost nakon transfera rizika na osiguravajuće društvo, tako ni osiguravajuće društvo ne osjeća neizvjesnost u vezi toga koliki će gubitak osjetiti, ili zahtjev za odštetu. Zbog toga što osiguravajuće društvo kombinira izloženosti riziku od požara više vlasnika kuća, ono može predvidjeti ukupan iznos potrebne količine novčanih sredstava ukoliko se ostvari gubitak. Sa činjenicom da može s velikom točnošću predvidjeti gubitak, osiguravajuće društvo smanjuje neizvjesnost oko broja i veličine gubitka koji će se dogoditi. Osiguravajuće društvo je na ovaj način redukovalo rizik.Dakle, pojedinci kupuju osiguranje jer smatraju da na taj način stječu ekonomsku prednost, odnosno, ostvaruju ekonomsku korist. Osiguratelj će se složiti da proda zaštitu od rizika ukoliko se rizik može udružiti i unaprijed predvidjeti. Držeći se ovih načela, postavlja se pitanje šta je to što čini rizik osigurljivim? Koju vrstu rizika je osiguratelj spreman osigurati?Potencijalni gubitak mora biti značajan i dovoljno veliki kako bi pojedinac bio spreman zamijeniti nepoznati ekonomski ishod poznatim premijama osiguranja. Gubitak i njegova ekonomska vrijednost moraju biti dobro definirani i van kontrole vlasnika police. Vlasniku police nije dopušteno iziazove ili podrži gubitak kojim bi se okoristio ili doveo do isplate štete iz osiguranja.Nakon što se desi osigurani slučaj, vlasnik police ne smije biti u mogućnosti da lažno predstavi veličinu gubitka kako bi ostvario veći iznos iz isplate police. Gubici pokriveni jednom vrstom osiguranja moraju biti međusobno nezavisni. Ukoliko jednog vlasnika police zadesi gubitak, to ne bi trebao imati značajnog utjecaja na ponašanje drugih vlasnika polica. Primjerice, osiguratelj neće osigurati sve trgovine od rizika od požara ako su one prostorno povezane (ulici ili tržnom centru), jer postoji mogućnost da bi požar koji bi nastao u jednoj prodavnici, mogao vrlo lako da zahvati i ostale prodavaonice, što bi rezultiralo mnogo većim

6

odštetnim zahtjevima prema osiguratelju i on ne bi bio u mogućnosti ispuniti sve svoje obveze.Može se reći da je rizik podoban za osiguranje, ako je:1.moguć kao događaj;2.nezavisan od volje osiguranika ili treće zainteresirane osobe;3.dovodi do štetnih posljedica;4.neizvjestan, kako glede nastupanja samog događaja tako i vremena nastupanja događaja;5.je dopušten zakonom, ugovorom i ako je moralan.

Ispunjenost navedenih uvjeta označava da je rizik osigurljiv. Međutim, činjenica da potencijalni gubitak ne zadovoljava u potpunosti prethodno navedene kriterije, ne znači automatski da on ne može biti osiguran, već to znači da bi morao biti tretiran s posebnom pažnjom, primjerice, morao bi biti zajednički osiguran s drugim osiguravateljem.Konačno, rizik u osiguranju se može predstaviti kao opasnost koja prijeti imovini ili osobi i čije realiziranje stvara određene posljedice. Kao pravni pojam, rizik osiguranja predstavlja mogućnost nastupanja neizvjesnog događaja koji je moguć, ekonomski štetan, koji ne zavisi od isključive volje zainteresiranih osoba i čije je osiguranje dopušteno zakonom, javnim poretkom i moralom.Društvo je u svom poslovanju izloženo sljedećim osnovnim vrstama rizika: riziku osiguranja, tržišnom riziku, operativnom riziku, riziku ročne i strukturne neusklađenosti imovine s obvezama, riziku deponovanja i ulaganja sredstava društva, pravnom riziku, reputación riziku, kao i drugim rizicima koji ovise od prirode , obima i složenosti poslovanja društva.

Rizik osiguranja proističe iz nemogućnosti društva da apsorbuje preuzete rizike svojstvene djelatnosti osiguranja.1 Ovaj rizik osobito obuhvaća:1.rizik neadekvatno određene premije - cijene osiguranja;2.rizik neadekvatne procjene rizika koji se preuzima u osiguranje;3.rizik neadekvatnog određivanja razine samopridržaja društva ili preuzimanje rizika u obavljanju djelatnosti većih od iznosa samopridržaja, odnosno neprenošenja viška rizika iznad samopridržaja u saosiguranje, odnosno reosiguranje;4.rizik neusklađene, neprilagođene i ekonomski štetne tarifne politike društva u vezi s disperzijom (u vremenu i prostoru) rizika koji se preuzimaju u osiguranje, odnosno neadekvatnim određivanjem strukture premije osiguranja;5.rizik neodgovarajućeg utvrđivanja općih, posebnih, dopunskih ili pojedinačnih uvjeta osiguranja;6.rizik neadekvatnog osiguranja svih tehničkih rezervi društva;7.ostale rizike osiguranja (profesionalne i tehničke) koji ovise od prirode, obima i složenosti poslovanja društva.

2. VRSTE OSIGURANJA I NJIHOVI RIZICI1 Odluka o sustavu internih kontrola i upravljanju rizicima u poslovanju društva za osiguranje, "Službeni glasnik", br. 12/2007.

7

Dvije osnovne skupine rizika kojima se bavi osiguranje su rizici životnog osiguranja i rizici neživotnog odnosno imovinskog osiguranja. Prije definiranja ovih rizika, treba vidjeti šta se podrazumijeva pod terminima životnog i imovinskog osiguranja.Osiguranje života predstavlja zaštitu od novčanih gubitaka koji su posljedica ostvarenja neizvjesnih događaja u našem životu. To može biti npr.: prerana smrt hranitelja obitelji, doživljenje određene starosti i nedostatak novčanih sredstava potrebnih za zadovoljenje određenih potreba, iznenadna i dugotrajna bolest koja za posljedicu može imati smanjenu zaradu ili povećane troškove liječenja i drugo. Novčani gubici ili nedostatak novčanih sredstava uzrokovani nekom od navedenih situacija može se ublažiti ili nadoknaditi kupnjom osiguranja života.Osiguranje života je ugovor koji je zaključen između osiguranika i osiguravajućeg društva (osiguratelja), gdje se osiguratelj obvezuje da će korisniku osiguranja isplatiti određenu sumu novca odjednom ili u ratama ukoliko se događaj predviđen ugovorom. Taj događaj može biti smrt osiguranog lica, njegovo doživljenje, ili neki drugi događaj kao što je trajna ili kritična bolest.Za uzvrat, osiguranik plaća ugovoren iznos novca, koji se naziva premija, odjednom, ili u određenim vremenskim intervalima.Ovisno od ciljeva pojedinaca, životno osiguranje se može koristiti u različite svrhe, kao što su:1.osiguranje obitelji,2.plaćanje hipoteke i drugih obveza,3.transfer bogatstva ili poslovnih interesa,4.štednja, i drugo.

Kao i kod većine polisa osiguranja, životno osiguranje je ugovor između osiguratelja i ugovaratelja osiguranja, a ukoliko se ostvari osigurani događaj pokrivam policom osiguranja, osiguratelj isplaćuje naknadu korisniku osiguranja koji je određen u polici. Da bi polica bila polica životnog osiguranja, osigurani slučaj mora biti vezan za živote ljudi navedenih u polici. Postoji razlika između osiguranika i ugovarača osiguranja, iako su ugovaratelj osiguranja i osiguranik često ista osoba. Ukoliko osoba sklopi ugovor o osiguranju u svoje ime i za svoj račun, onda je to lice ujedno i ugovaratelj osiguranja i osiguranik.Ugovaratelj osiguranja je osoba koja plaća premiju navedenu u polici, a osiguranik je osoba čiji je tjelesni integritet osiguran. Korisnik osiguranja prima naknadu iz police nakon nastanka osiguranog događaja. Ugovaratelj osiguranja određuje korisnika polise. Ugovaratelj može promijeniti korisnika, ukoliko polica nije isključivo namijenjena određenom korisniku. Ukoliko je korisnik neopoziv korisnik osiguranja, onda se on mora složiti sa svim izmjenama koje mogu nastati u polici a tiču se direktno njega. U praksi, u slučajevima gdje ugovaratelj osiguranja nije istovremeno i osiguranik, osiguravajuća društva su ograničila kupnju police na onaj iznos koji se smatra kao "osigurljivi interes". Za police životnog osiguranja, članovi bliske obitelji i poslovni partneri su uobičajeno osobe koje imaju osigurljivi interes. Zahtjevi za postojanje osigurljivog interesa koji su postavile osiguravajuća društva, obično pokazuju da će ugovaratelj osiguranja pretrpjeti određene gubitke u slučaju da se nesto desi osiguraniku. Ovo sprečavaljude da ostvaruju korist od kupovine polise iz čisto špekulativnih razloga, jeročekuju da će osiguranik umrijeti u određenom vremenskom periodu i slično.Police životnog osiguranja su pravni ugovori iu uvjetima ugovora su opisana ograničenja osiguranog događaja. Specifični događaji koji se isključuju iz ugovora su često naznačeni u ugovoru, kako bi se ograničila odgovornost osiguratelja. Police životnog osiguranja se mogu svrstati u dvije veće kategorije:

8

1. Zaštitne police - koje pružaju novčanu naknadu u slučaju ostvarenja određenih događaja. Isplata osigurane sume se uglavnom obavlja u cijelosti i odjednom. Uobičajena forma osiguranja ove kategorije je terminsko osiguranje.2. Investicione police - gdje je glavni cilj štednja, odnosno oplodnja kapitala uplatom premija.

Životna osiguranja se mogu podijeliti u dvije osnovne klase - privremeno i trajno. Privremeno ili ročno osiguranje pruža pokriće životnog osiguranja u određenom vremenskom periodu, za određenu premiju. Iznos pokrića se određuje na početku ugovaranja osiguranja i korisnik osiguranja ostvaruje korist, samo se desi osigurani događaj tijekom trajanja police. U takvoj polici se ne vrši akumulacija uplaćenih novčanih sredstava. Privremeno osiguranje se općenito smatra čistim osiguranjem, a premija pruža naknadu samo u slučaju smrti i ničega drugog. Tri ključna faktora koja se moraju uzeti u obzir u slučaju privremenog osiguranja su: vrijednost police (nadoknada korisniku nakon smrti), iznos premije (trošak osiguranika) i dužina pokrića (period, rok). Vrijednost police može biti konstantna, a može i opadati tijekom godina. Period može biti jedna ili više godina, a premija može ostati konstantna ili se može povećavati. Uobičajen tip perioda se naziva jednogodišnji obnovljivi razdoblje. Premije jednogodišnje obnovljive police osiguranja se povećavaju svake godine i uobičajeno su najisplativije ukoliko se kupuju na period od jedne ili dvije godine. Još jedan tip privremenog osiguranja je osiguranje hipoteke, s uglavnom konstantnom premijom osiguranja. Nominalna vrijednost police je ista ili slična iznosu hipoteke vlasnika police, tako da u slučaju smrti vlasnika police, hipoteka bude sigurno isplaćena.Vlasnik police osigurava njegov život na određeni period. Ukoliko umre prije isteka tog razdoblja, njegov nasljednik ili korisnik police prima isplatu.Međutim, ukoliko vlasnik police ne umre prije isteka perioda, onda korisnik police ne dobiva ništa. U prošlosti, ove police su skoro uvijek isključivale samoubojstvo. Međutim, nakon bezbroj sudskih presuda, u svijetu je sada praksa da se ako osigurana osoba izvrši samoubojstvo tijekom prve dvije godine, osiguratelj će isplatiti uplaćene premije, a ako osigurana osoba izvrši samoubojstvo nakon dvije godine, osiguratelj je obvezan isplatiti naknadu iz osiguranja. Polise terminskog osiguranja su kreirane kako bi zadovoljile specifične potrebe u određenom vremenskom periodu. Terminsko osiguranje posebice može biti od koristi svima onima koji imaju financijske obveze koje se moraju osigurati (kao na primjer uzimanje hipotekarnog kredita prilikom kupovine kuće).Posebna vrsta privremenog osiguranja je osiguranje sa povratnom premijom. Ova vrsta osiguranja je uglavnom skuplja od osnovnog privremenog osiguranja jer ima jednu dodatnu komponentu koju nema osnovno privremeno osiguranje, a to je isplata novca ukoliko osiguranik ne umre tijekom osiguranog razdoblja.Privremeno osiguranje života je, za pojedinca koji ga kupuje, uglavnom najpovoljnije osiguranje života. Ono osigurava najveći iznos pokrića za najnižu premiju. U usporedbi s proizvodima trajnog osiguranja života, privremeno osiguranje omogućuje pojedincu da štedi novac investiranjem u ovu vrstu osiguranja, a potom da uloži tu štednju u profitabilnije investicije.Trajno osiguranje života je osiguranje života koje ostaje na snazi sve do isteka police (njene isplate), osim ukoliko vlasnik police propusti platiti dospjelu premiju. Polisa ne može biti otkazana zbog bilo kojeg razloga, osim u nekim slučajevima prijevare, ili ukoliko se otkaže u vremenskom periodu koji je dozvoljen zakonom (to je uobičajeno razdoblje od dvije godine). Pošto polisa trajnog životnog osiguranja uvijek mora biti isplaćena, troškovi trajnog osiguranja su znatno veći od privremenog osiguranja života, jer se privremeno osiguranje odnosi na čistu korist u slučaju smrti osiguranika, bez akumulacije novčanih sredstava. Zbog ovoga su često privremena osiguranja i do deset puta jeftinija od trajnog osiguranja i to za isti iznos pokrića. Mnoge ljude više privlači privremeno osiguranje zbog njegove cijene i mogućnosti da razliku u novcu, koju ostvari u odnosu na trajno osiguranje, uloži u neke druge

9

financijske proizvode.Kod trajnog osiguranja života, razinu rizika s kojim se suočavaju osiguravajuća društva se povećava tijekom godina, jer se povećava broj godina osiguranika, a time i vjerojatnost njegove smrti. Cijena police trajnog osiguranja mora pokriti uvećane troškove koje pogađaju osiguravajuće društvo prouzrokovane zbog uvećanog razine rizika, tako da je ona za starije osobe skuplja nego za mlađe.Postoje tri tipa trajnog osiguranja i to: osiguranje cjelokupnog života, univerzalno osiguranje života i osiguranje u slučaju doživljenja.

Osiguranje cjelokupnog života je vrsta trajnog osiguranja života koja garantirano traje tijekom cijelog života. Međutim, upravo zbog toga, polica osiguranja cjelokupnog života je skuplja od univerzalnog životnog osiguranja, ili privremenog životnog osiguranja. Osnovna prednost ove vrste osiguranja je ta što je novčana vrijednost ovog osiguranja garantovana nakon smrti, a može se iskoristiti iu toku života. Investiranje u osiguranje cjelokupnog života se može poistovjetiti s kupnjom kuće ili neke druge nekretnine, štednjom ili investicionim fondom i može se koristiti u različite svrhe kao što su pokrivanje troškova studiranja, kupnju nove kuće ili kao dodatak mirovini. Dakle, trajno osiguranje pomaže pojedincu tijekom njegovog života i pomaže njegovoj obitelji nakon njegove smrti. Osnovne prednosti ove vrste životnog osiguranja su: garantovana korist nakon smrti, garantovana novčana vrijednost, fiksne i unaprijed poznate godišnje premije, dok su osnovni nedostaci ove vrste osiguranja nefleksibilnost premije i ta što stopa prinosa nije velika kao kod nekih drugih vidova štednje.Univerzalno osiguranje života je vrsta trajnog osiguranja čija je glavna prednost u fleksibilnosti u plaćanju premije, kao i ta što je stopa prinosa potencijalno veća na akumulirana sredstva od osiguranja cjelokupnog života. Premija i visina odštete nakon smrti se mogu promijeniti u bilo koje doba dana, ali se za povećanje naknade nakon smrti traži dokaz da je osoba jos uvijek dobrog zdravlja, kako bi se izbjegle moguće malverzacije i prijevare. Polise ovog osiguranja podrazumijevaju postojanje novčanog računa na koji se uplaćuju premije, a uplatom premija se ovaj račun povećava. Kamata na sredstva se uplaćuje na račun po stopi koju određuje osiguravajuće društvo. Minimalna razina kamatne stope može i ne mora biti zajamčen, što zavisi od tipa univerzalnog osiguranja. Univerzalno osiguranje života ima određene nedostatke koji primarno potječu iz njegove fleksibilnosti. Nedostaje fundamentalna garancija da će police biti pravosnažne ukoliko se ne isplate sve premije i također nedostaje garancija na određenu novčanu vrijednost. Police osiguranja u slučaju doživljenja su ugovori životnog osiguranja kod kojih se isplata vrši odjednom, nakon određenog razdoblja (uglavnom deset, petnaest ili dvadeset godina do određene starosne dobi) ili u slučaju ranije smrti. Neke police se isplaćuju također iu slučaju kritične bolesti. Novčana vrijednost određena u polici je jednaka nominalnoj vrijednosti koja odgovara određenoj starosnoj dobi. Ta starosna dob su godine u slučaju doživljenja osiguranika. Ova vrsta osiguranja je znatno skuplja (izraženo u godišnjim premijama) od univerzalnog osiguranja života, jer je period do kad se isplaćuju premije kraći kao i datum doživljenja osiguranika. Ovo osiguranje se isplaćuje u slučaju smrti ili za slučaj doživljenja osiguranika, nakon proteka određenog broja godina, ili kada osiguranik napuni određene godine (npr. 0,65 godina).Životna osiguranja se mogu podijeliti na sljedeće vrste osiguranja i to: prema riziku koji se osigurava, prema načinu isplate osigurane sume, prema načinu sklapanja ugovora i prema načinu plaćanja premije2.

Prema riziku koji se osigurava, osiguranja života dijele se na:1.osiguranja za slučaj smrti (riziko osiguranja),2.osiguranja za slučaj doživljenja,

2 Avdalović, V., Marović, B., Osiguranje i upravljanje rizikom, 3. dopunjeno i izmijenjenoizd.. - Subotica: Birografika, 2005.

10

3.osiguranja za slučaj smrti i doživljenja (mješovita osiguranja).

Prema načinu isplate osigurane sume imamo:1.isplatom štete2. isplatom doživljenja.

S obzirom na način plaćanja premije imamo:1.osiguranja s jednokratnom uplatom premije2.osiguranja s ugovorenim plaćanjem premije u određenom razdoblju.

Prema načinu zaključenja ugovora osiguranja života dijele se na:1.individualna osiguranja,2.kolektivna osiguranja.

Ono što je zajedničko svim vrstama životnog osiguranja je sljedeće:- pružaju zaštitu i daju financijsku sigurnost pojedincu, njegovoj obitelji ili njegovu poslovanju,pružaju pokriće od rizika smrti, tako da se rizik smrti pokriva ako nastupi tijekom ugovorenog trajanja osiguranja,- dugoročnost, jer se ugovori osiguranja zivoru sklapaju na više godina,- fiksna premija, pri čemu je visina premije za cijelo vrijeme trajanja osiguranja jednaka,- štedna komponenta, jer je u ovu vrstu osiguranja uglavnom uključena i štednja,- pri sklapanju osiguranja mora postojati osigurljiv interes ugovaratelja, kako bi se osiguranje moglo sklopiti na drugu osobu, ali uz njenu pisanu suglasnost, - uvijek se isplaćuje nadoknada, bilo kao isplata štete zbog osiguranog događaja, bilo kao isplata ugovorene svote za slučaj doživljenja (osim u nekim vrstama životnog osiguranja),- zaračunata bruto premija je naplaćena premija,-porezne olakšice osobama sa zaključenim životnim osiguranjem u većini država.

Osiguranje imovine osigurava zaštitu od mnogih rizika koji prijete imovini, kao što je požar, provala, poplava i tako dalje. Ovisno od vrste opasnosti koje pokriva osiguranje, razlikuju se i vrste osiguranja imovine, tako da postoji osiguranje od požara, osiguranje od poplave, osiguranje od potresa, osiguranje doma i druge vrste osiguranja. Osnovna svrha osiguranja imovine je nadonada štete koja bi se dogodila na osiguranoj imovini zbog nastupanja osiguranog događaja. U praksi, imovina se može osigurati na dva načina: osiguranje od svih opasnosti koje prijete imovini i osiguranje od opasnosti navedenih u polici. U slučaju osiguranja od svih opasnosti koje prijete imovini, pokriveni su svi mogući uzroci gubitka osim onih koji su isključivo izuzeti i navedeni u polici. Uobičajena isključenja u ovakvim policama su štete nastale zbog potresa, poplava, nuklearnih incidenata, djelovanje terorizma i rata. U slučaju osiguranja od opasnosti navedenih u polici, podrazumijeva navođenje konkretnih uzroka gubitaka u polici koje pokriva osiguranje.

2.1. Rizici životnog osiguranja

11

Nakon proučavanja životnog i neživotnog osiguranja i karakteristika njihovih polisa, mogu se definirati i tipovi rizika kojima su izložena osiguravajuća društva baveći se osiguranjem života. Određeni rizici se ne moraju odmah uočiti. Oni se akumuliraju i mogu se manifestirati u budućnosti.To je jedan od razloga zašto je dobar menadžment rizika kritičan za ostvarivanje uspjeha osiguravajuće kompanije na dugoročnom nivou.

Vrste rizika s kojima se suočavaju osiguravatelji života su:1.Rizik smrti i rizik doživljenja;2.Rizik bolesti;3.Rizik invaliditeta.Ovi rizici se ponekad nazivaju i biometrijski rizici.

Rizik smrtnosti i doživljenja - je osjetljivost osiguravajućeg društva na povećanu stopu smrtnosti, odnosno osjetljivost osiguravatelja koja nastaje kada je stvarna stopa smrtnosti veća od predviđene i obračunate u premiji. Rizik smrtnosti se može pojaviti iz više razloga. Neki od njih su:1. apsolutno povećanje stopa smrtnosti, potencijalno nastale zbog epidemija ili drugih katastrofa;2. stalno i neprekidno povećanje u stopama smrtnosti, koje potencijalno proizilazi iz neselektovanog manjka iskustva osiguravatelja zbog pokušaja stvaranja novih i konkurentnih proizvoda; kao i pogrešne procjene očekivanih kretanja zbog nedovoljnih podataka ili zbog nedovoljnog iskustva osiguravatelja.

Rizikom smrtnosti i doživljenja se može upravljati preko promjene cijena polisa osiguranja, redovitim revizijama tablica smrtnosti koje se koriste za određivanje cijena i obveze osiguratelja za isplatu odštetnih zahtjeva, ograničenjem ugovornog perioda i određivanjem nove cijene prilikom produžetka ugovora. Tamo gdje je doživljenje veće od predviđenog u tablicama smrtnosti, potrebno je postaviti dodatne mjere i ažurirati tablice smrtnosti.Prema očekivanom neprekidnom produženju života osigurane populacije, rizik neočekivanog povećanja rizika smrtnosti na postojećem nivou portfolija se ne smatra značajnim za brigu. Međutim, postoji rizik smrtnosti koji može nastati zbog raznih epidemijskih bolesti ili značajnih događaja kao što su industrijske nesreće ili teroristički napadi. Ublažavanje ove vrste rizika smrtnosti se može izvršiti redukcijom polica osiguranja i konstantnim pracenjem tablica smrtnosti, ali isto tako i kroz reosiguranje ekstremnih gubitaka i katastrofa. Osiguravajuća društva mogu također upravljati rizikom smrtnosti tako što će ga transferirati na financijsko tržište preko novih kontigentnih obveznica smrtnosti. Od Kolovoza 2005. godine, izdane su samo dvije ovakve obveznice smrtnosti. Prva je izdana od strane Swiss Re i to je $ 400 milijuna trogodišnja obveznica koja isplaćuje LIBOR plus 135 osnovnih poena.Obveznica se sastoji od mjera koje, ako petogodišnji indeks smrtnosti prijeđe za 130 procenata razinu iz 2002. godine, smanjuju glavnicu. Ukoliko pređe 150 procenata, glavnica će biti izbačena. Druga obveznica je izdana od Europske investicijske banke (EIB) za 540 milijuna ₤, koja ima rok od 25 godina i oslobođena je kamate bez povrata glavnice, ali ima isplate koje su vezane za smrtnost. Isplate na EIB obveznice opadaju proporcionalno sa godišnjom stopom preživljavanja muške populacije u Velikoj Britaniji koji dožive 65 godina u 2003. godini. Osiguratelji života trebaju ići na kratku poziciju u Swiss Re obveznici, a prodavači anuiteta trebaju ići na dugu poziciju u EIB obveznici kako bi hedžovali njihovu izloženost riziku smrtnosti.Rizik doživljenja značajno varira prema prirodi ugovora koji ga sadrži. Za mnoge proizvode osiguranja je značajno poznavati koliko dugo će ljudi živjeti. Najočitiji primjer u privatnom sektoru su mirovine i anuiteti. U Engleskoj neki od najvećih

12

rizika doživljenja su nastali iz definiranih mirovinskih shema, a ne osiguravajućih kompanija. Definirane mirovinske sheme su način pomoću kojeg poslodavci obećavaju mirovine svojim zaposlenicima na temelju njihovih plaća.Dakle, obećanje doživotnih mirovina dolazi od poslodavaca, tako da i rizik doživljenja pada na poslodavce. Dobivanje pravog trenda doživljenja je ključ za upravljanje ovim rizikom. Međutim, ovo je dosta teško ostvarivo u praksi.Jedan od najvećih i najmanje poznatih rizika kojima su izloženi osiguravača i reosiguravača, mirovinski fondovi i država je rizik doživljenja.Rizik doživljenja iz perspektive osiguravajućeg društva ili mirovinskog fonda je izloženost društva neočekivanom smanjenju u stopama smrtnosti. Ovo je suprotno od rizika smrtnosti, koji predstavlja izloženost kompanije u povećanju stope smrtnosti. Rizik doživljenja se razvio s povećanjem godina doživljenja, kombiniranim sa dugoročnom prirodom garancija koje su izdala osiguravajuća društva. To je rizik koji je često previđen i isključen iz kalkulacije rizika osiguranja. Tipično, diskusije o rizicima uglavnom samo reflektiraju rizik veće od očekivane stope smrtnosti, a veoma rijetko rizik manje od očekivane stope smrtnosti.Rizik doživljenja se nalazi u svakom proizvodu gdje je osiguratelj izložen financijskim gubicima ukoliko vlasnici polica žive duže od predviđenog. Ovo se često događa kada isplate osiguravatelja ovise od dužine života osiguranika. U posljednje vrijeme se povećao broj i vrste proizvoda koji su izloženi riziku doživljenja.Za proizvode kod kojih isplate osiguravatelja ovise od smrti osiguranika, rizik smrtnosti se mjeri kao rizik da će osiguranici umrijeti ranije od očekivanog. Sa aspekta osiguravatelja, prerana smrt ubrzava isplate po osnovu polisa i rezultira sa manjim premijama i naknadama zbog većih troškova osiguranja u izdavanju polise. Proizvodi kod kojih isplate nastavljaju dokle god je jedna od ugovornih strana živa imaju značajnu izloženost riziku doživljenja.Isto, za osiguratelja, rizik je da će ljudi živjeti duže od očekivanog, zahtijevajući veći broj isplata za isti početni iznos prihoda od premija.Međunarodno udruženje aktuara6 (IAA) definira četiri komponente rizika smrtnosti i doživljenja: razina, trend, volatilnost i katastrofe. Ovo može biti podijeljeno u dvije kategorije, sistematski i specifični rizik.Sistematski rizik se odnosi na nemanje korektne osnove za pretpostavke (nivo i trend), a specifični rizik se odnosi na volatilnost oko osnovnih pretpostavki (volatilnost i katastrofe). Specifični rizik se smanjuje sa povećanjem broja osiguranika, međutim, sistematski rizik ne može diverzificirati.Procjenjuje se da je utjecaj sistematskog rizika na mirovinske fondove i osiguravatelje značajan i da se povećava.Nepovoljna iskustva vezana za smrtnost bez obzira da li je ona veća ili manja od očekivane, imaće utjecaja na rezerve i zahtjeve za visinom kapitala, ukoliko, na temelju tržišne percepcije o varijabilnosti dugova društava za životno osiguranje, sektor životnog osiguranja ne bude mogao povećati kapital .Mnogi ugovori koji sadrže rizik doživljenja, također sadrže određen procenat i financijskog rizika, uglavnom zato što je period trajanja ugovora dosta dug i osiguratelji moraju upotrebe prvobitne premije kako bi vršili isplate po osnovu tog ugovora tijekom niza godina. Prajsing rizik je rizik da pretpostavke korištene u određivanju cijena proizvoda nisu konzistentne s očekivanjima. Ukoliko se cijena proizvoda određuje koristeći najbolju procjenu pretpostavki o stopama smrtnosti, rizik da će se iskustva razlikovati od ovih pretpostavki je primarno rizik volatilnosti. Ukoliko korištene pretpostavke nisu konzistentne s očekivanim, proizvod je izložen sustavnom riziku i društva su izložena mnogo većim potencijalnim gubicima. Mogući razlozi za izloženost sistematskom riziku su netočna najbolja procjena pretpostavki ili namjerno niže određena cijena proizvoda kako bi društva bila konkurentna na tržištu.Profitabilnost poslova s dugoročnim anuitetima je ekstremno osjetljiva na devijacije od pretpostavki koje su korištene da bi se odredila cijena proizvoda, pogotovu zato što su poslovi sa anuitetima dugoročni. Osiguratelj pokušava ostvariti profit na razlici između pretpostavljenih cijena i stvarnih događaja. Pošto su proizvodi po prirodi veoma dugoročni, osiguratelj treba napraviti pretpostavke o budućim performansama investicija i smrtnosti,

13

odnosno o njihovim performansama tijekom narednih 30 do 50 godina, au nekim slučajevima i duže. Iako je rizik pogrešne procjene povrata po investicijama najverovartnije najveći rizik, značajan je i rizik doživljenja. Osiguratelji trebaju biti u mogućnosti da adekvatno procijene rizik kojim se izlažu kako bi adekvatno i odredili cijenu ugovora10. Ukoliko se smrtnost znatno poveća od određene smrtnosti prilikom određivanja cijene proizvoda, onda će u postojećem poslovanju s anuitetima nastati gubici.Osiguravajuća društva su već objavile značajne gubitke pošto su primorane da povećaju rezerve za portfolije sa anuitetima. Buduća povećanja stope doživljenja, pojačana svjesnost o riziku doživljenja, promjene u zakonodavstvu i oskudice u kapacitetu tržišta i kapitalu, mogu dovesti do skupljih rata anuiteta za pojedince.Kako rizik doživljenja postaje sve značajniji za osiguravatelje, tako oni iznalaze načine za efektivno upravljanje njihove izloženosti ovom riziku. Načini za upravljanje rizikom doživljenja su dizajniranje proizvoda, prirodno hedžovanje, reosiguranje i drugi. Društva za osiguranje su počela da izlaze na tržište kapitala kako bi našla rješenja za upravljanje i prijenos nekih njihovih izloženosti riziku doživljenja. Stroga kontrola i dovoljan broj analiza u procesu dizajniranja proizvoda je značajan način koji je dostupan osiguravateljima za upravljanje njihove izloženosti riziku doživljenja.Osiguratelji trebaju razviti dobru kontrolu da bi identificirali značajne pokretače rizika i načine da umanje izloženost ovim rizicima.

Rizik bolesti - se odnosi na rizik promjena u visinama odštetnih zahtjeva i njihovom vremenskom dospijeću prema fluktuacijama u bolesti ili invalidnosti vlasnika police. Osiguravatelji su izloženi mnogim vrstama rizika bolesti uključujući ubrzanje isplata po osnovu smrti, invalidnosti i iznenadnoj smrti i invalidnosti. Nepovoljan rizik bolesti obuhvaća:Povećanje u općim stopama invalidskog, medicinskog, zubnog osiguranja, kritičnih bolesti i ostalih pokrića;Povećanje u stopama odštetnih zahtjeva.

Rizik invaliditeta - predstavlja neizvjesnost u odštetnim zahtjevima prema stopama i razinama invalidnosti koji su veći od očekivanih i mogu se, primjerice, pojave u portfeljima invalidskog i zdravstvenog poslovanja i radničkih nadoknada. Na ostvarenje i oparavak od invaliditeta utječe ekonomska sredina, državne intervencije, medicinski troškovi kao i standardi korišteni za procjenu invalidnosti. Ovim rizikom se upravlja preko redovitih pregleda povijesnih predložaka odštetnih zahtjeva i očekivanih budućih trendova. Također se ovim rizikom upravlja putem prilagođavanja cijena, provizija i prema tome zaštitnih polisa, a može se upravljati putem strategija medicinske, to jest, zdravstvene selekcije i odgovarajućim pokrićem putem reosiguranja.

2.2. Rizici neživotnog osiguranja

Nasumični događaji osiguranog slučaja i neizvjesnost oko iznosa koji će se morati isplatiti kada nastupi osigurani događaj predstavljaju rizike u neživotnom osiguranju. Nasumični događaji i neizvjesnost oko iznosa koji se isplaćuje uključuju sljedeće rizike u neživotnom osiguranju: rizici odštetnih zahtjeva po osnovu osiguranja kuće, automobila, od odgovornosti, nesreće, prekida poslovanja, putovanja itd..

Ključne komponente svih tipova rizika osiguranja su: 1. volatilnost - ovo je rizik nasumičnih fluktuacija u frekvenciji ili jačini događaja rizika osiguranja.Ukoliko je rizik neovisan i homogen, volatilnost portfelja se smanjuje sa smanjenjem veličine portfolija.

14

2. neizvjesnost - ovo je rizik da će se stvarni ishodi događaja razlikovati od predviđenih modelom, bilo zato što su se promijenile okolnosti od onih koje su predviđene modelom, bilo zato što je model ili su parametri modela pogrešno definirani. Primjerice, veći od očekivanih odštetnih zahtjeva po osnovu izdatih polica od odgovornosti, nastali zbog promjena u ponašanju klijenata ili sudskih odluka koji nisu predvidjeni modelom.

3. ekstremni događaji - postoje događaji koji se rijetko dešavaju ali imaju jak utjecaj.To su jedinstveni događaji, odnosno ekstremne forme volatilnosti koje se odvojeno identificirati i mjere zbog njihovog utjecaja (često dominiraju u mjerenju rizika, posebice na visokoj razini povjerenja) i zato što često zahtijevaju specifično modeliranje. Npr. vremenske katastrofe od oluja, potresa i poplava, kao i katastrofe koje napravi čovjek kao na primjer auto koji izazove sudar vlaka.

Rezerve sigurnosti u neživotnom osiguranju služe za odštetne zahtjeve koji su se desili ali još nisu isplaćeni (primjerice ostvareni rizik). Neostvareni rizici su ugovori za koje su primljene premije ali se rizik još nije ostvario. Ovi rizici se pokrivaju ne zarađenim premijama u okviru obveze osiguratelja koje nastaju od osiguranja i investicijskih ugovora. Neostvareni rizici su ugovori za koje je osiguratelj primio premije ali rizik još nije istekao i oni se pokrivaju nezarađen premijama u okviru obaveta koje nastaju iz osiguranja i investicijskih ugovora.Vrijeme potrebno da bi se identificirali i podmirili odštetni zahtjevi su vrlo važni u procjeni rizika. Kratkoročni odštetni zahtjevi kao što su motorne štete i štete na imovini se generalno prijavljuju nakon nekoliko dana ili tjedana i podmiruju se ubrzo nakon toga. Za ispravljanje dugoročnih odštetnih zahtjeva kao što su tjelesne ozljede ili odštetni zahtjevi po osnovu odgovornosti mogu biti potrebne i godine. U slučaju dugoročnih odštetnih zahtjeva, informacije koje se tiču događaja, kao što su zahtijevani medicinski tretmani, se ne mogu zbog same njihove prirode, odmah dobiti. Analiza dugoročnih gubitaka je teža, zahtijeva detaljniji rad i predmet je većih neizvjesnosti nego analiza kratkoročnih gubitaka.

2.3. Katastrofalni rizik

Pojava događaja s katastrofalnim posljedicama čiji je nastanak izazvan prirodnim silama, ali i ljudskim faktorom, postao je jedan od ozbiljnijih problema čovječanstva.Kao katastofalni rizik3 možemo označiti onaj rizik koji predstavlja pojedinačnu opasnost koja prijeti razmjerno velikom broju ljudi - imovine, a čije ispoljavanje ugrožava ne samo ekonomsku snagu osiguravatelja, nego i društva u cjelini, odnosno njegovog dijela pogođenog ispoljavanju katastrofalnom riziku.Kojom se brzinom mijenjala frekvencija događaja s katastrofalnim posljedicama u razdoblju od približno tri posljednje decenije možemo razumjeti sa sljedećeg grafika koji objavljuje Insurance Information Institute.

3 Avdalović, V., Ćosić Đ., Avdalović, S., (2008), Upravljanje rizikom u osiguranju, Fakultet tehničkih nauka Novi Sad, str. 125.

15

Grafikon 1. - Broj događaja koji su imali katastrofalne posljedice 0,1970 do 2.008.

U svojoj publikaciji iz 2009. godine poznati svjetski reosiguravača Swiss Re objavljuje podatke o najvećim svjetskim katastrofama koje su zadesile čovječanstvo u tijeku, iu periodu koji je prethodio 2008. godini. Također, ističe se u ovoj publikaciji, 2008. godina može se označiti kao jedna od najskupljih godina u povijesti ljudske civilizacije glede događaja s katastrofalnim posljedicama.

3. UPRAVLJANJE RIZICIMA OSIGURANJA

Pod rizicima se podrazumijeva se vjerojatnost nastanka negativnih efekata na poslovni i financijski rezultat društva i položaj društva.Procedure, upute, postupci i radnje kojima društvo upravlja rizikom u okviru sustava internih kontrola obuhvaćaju kvalitativni i kvantitativni način upravljanja tim rizikom.Društvo za osiguranje je dužno da identificira, procjenjuje i mjeri rizike kojima je izloženo u svom poslovanju i da upravlja tim rizicima na način kojim će se osigurati trajno održavanje stupnja izloženosti rizicima na razini koja neće ugroziti imovinu i poslovanje društva, odnosno koji će osigurati zaštitu interesa osiguranika, korisnika osiguranja, trećih oštećenih lica i drugih vjerovnika društva - u skladu sa zakonom i drugim propisom, kao i svojim aktima.Društvo je dužno da svojim aktima propiše, organizira i primjeni upravljanje rizicima koje će omogućiti sveobuhvatno i preventivno identificiranje rizika, kao i njihovo mjerenje i procjenu.Upravljanje rizicima društva mora biti u skladu s propisima, pravilima struke, dobrim poslovnim običajima i poslovnom etikom.Društvo je u svom poslovanju izloženo sljedećim osnovnim vrstama rizika: riziku osiguranja, tržišnom riziku, operativnom riziku, riziku ročne i strukturne neusklađenosti imovine s obvezama, riziku deponovanja i ulaganja sredstava društva, pravnom riziku, reputación riziku, kao i drugim rizicima koji ovise od prirode , obima i složenosti poslovanja društva.Rizik osiguranja proističe iz nemogućnosti društva da apsorbuje preuzete rizike svojstvene djelatnosti osiguranja. Ovaj rizik osobito obuhvaća:1.rizik neadekvatno određene premije - cijene osiguranja;2. rizik neadekvatne procjene rizika koji se preuzima u osiguranje;3.rizik neadekvatnog određivanja razine samopridržaja društva ili preuzimanje rizika u obavljanju djelatnosti većih od iznosa samopridržaja, odnosno neprenošenja viška rizika iznad samopridržaja u saosiguranje, odnosno reosiguranje.

Rizik osiguranja je osnovni rizik i predstavlja rizik koji se preuzima u osiguranje. Može se definirati kao ne mogućnost društva za osiguranje da apsorbira preuzete rizike po osnovu zaključenih ugovora o osiguranju.Samo prisustvo rizika se ne može neutralizirati, ali pojedinci i društvo mogu poduzeti aktivnosti kojima će djelomično kontrolirati iznos i vrijeme

16

ostvarenja rizika i nastanka štete po tom osnovu. Te aktivnosti se nazivaju upravljanje rizicima i ukoliko su uspješno implementirane, mogu smanjiti troškove ostvarenih gubitaka.Kompanije koje su usredotočena na eliminiranje svih postojećih rizika nemaju izgleda za profitabilno poslovanje i nisu u mogućnosti da kreiraju proizvode kojima će izaći u susret krajnjim korisnicima. Tvrtke moraju voditi politiku rizika, na način koji im omogućuje kompetitivnost, rast i razvoj.

Funkcije upravljanja rizicima se mogu svrstati kronološki u tri kategorije:1.Prije nego što se rizik pretpostavi;2.Prepoznavanje rizika;3.Nakon prepoznavanja rizika;Važno je prepoznati da se efektivno upravljanje rizicima suočava sa sve tri kategorije.Prije nego što se rizik pretpostavi-Specifični primjeri ovakvog upravljanja rizicima uključuju stvaranje proizvoda i njihovo vrednovanje, postavljanje osnovnih pravila i ograničenja, postavljanje investicijske strategije i analizu troškova i koristi. Odlučujuća značajka upravljanja rizikom određuje količinu rizika koja se može preuzeti i kolika je dozvoljena cijena za preuzimanje rizika. Ovo uključuje koordinaciju i kooperaciju između različitih dijelova kompanije, kao što su marketing, aktuarstvo rizika se svodi na minimiziranje stvarnih troškova radi maksimiziranja profita. Osiguravajuće kompanije bi trebale zadržati profit u prihvatljivim granicama bez reduciranja sveopćeg profita. Praćenje stečenih iskustava je vrlo važno kako bi se osiguralo da su pretpostavke učinjene prije određivanja rizika još uvijek validne. Na primjer, osiguravajuće kompanije redovito provode studiju smrtnosti kako bi osigurale da je pretpostavljeni rizik i cijena novog posla odgovarajuća.Slično, posao se nadgleda kako bi se osiguralo da su troškovi i koristi u skladu s dizajniranim proizvodom. Ovo omogućuje to da proizvod izlazi u susret potrebama i potrošača i dioničara te da je podrška donositeljima odluka koliko je to moguće efektivna.Upravljanje rizicima je logički proces koji koriste tvrtke i pojedinci kako bi se nosili s njihovom izloženošću rizicima. S obzirom na prirodu posla osiguranja, upravljanje rizicima je nerazdvojiv dio svih aktivnosti tvrtke. Upravljanje rizicima je dinamički proces i može se definirati kao identifikacija, analiza i ekonomska kontrola onih rizika koji prijete sredstvima ili onim kapacitetima koji donose zaradu. To je strategija planiranja izvora sredstava prije nastanka šteta, koje će služiti za njihovo pokriće kada nastanu.To je kontinuiran proces upravljanja mogućnošću nastanka štete. Da bi postavili dobar temelj za upravljanje rizicima, tvrtke i pojedinci trebaju postaviti tri pitanja. Što može poći naopako? Što se može poduzeti u vezi s tim? Kako se rizik može pratiti?Iz prethodnog se može zaključiti da je upravljanje rizicima proces koji se sastoji od tri koraka. Prvi je identifikacija i mjerenje potencijalnih gubitaka. Drugi je razvoj i izvršenje plana upravljanja ovim potencijalnim gubicima, i treći je kontinuirana revizija plana, nakon njegovog izvršenja. Dakle, osiguravajuća tvrtka prvo treba identificirati razinu rizika s kojim se trenutno suočava, zatim donijeti odluku koliki nivo rizika želi zadržati, i da izvrši korake neophodne za izjednačavanje ova dva, odnosno da dovede razinu trenutnog na željenu razinu rizika.Prvi korak: Identificiranje i mjerenje potencijalnih gubitaka.Proces identifikacije započinje sa prepoznavanjem četiri kategorije gubitka i to:1.Direktan gubitak vlasništva.2.Gubici po osnovu prihoda i ekstra troškovi koji nastanu kao posljedica gubitka imovine.3.Gubici koji potječu od sudskih tužbi.4.Gubici izazvani smrću, invaliditetom, ili neplaniranim umirovljenjem ključnog osoblja.

17

Procjena ukupnog gubitka koji može nastati je važan korak u procesuupravljanja rizicima. Razlikujemo dvije kategorije maksimalnog gubitka.Maksimalno mogući gubitak, i maksimalno najvjerojatniji gubitak. Maksimalnomogući gubitak je gubitak koji može nastati u najgorem scenariju, dakle ne postojiveći gubitak od tog. To je primjerice potpuno uništenje imovine. Međutim, ovajgubitak i nije najvjerojatniji, tj.., vjerojatnost da će imovina u slučajuostvarenja štetnog događaja biti uništena maksimalno u iznosu od 30 posto. Dakle udanim normalnim okolnostima, najvjerojatnije maksimalan iznos štete koji moženastati predstavlja maksimalni najvjerojatniji gubitak. Jednom kada se procjenimaksimalno mogući i maksimalno vjerojatni gubitak, menadžer rizika možerazviti plan da njime upravlja. Daljnji razvoj programa upravljanja rizicima uključuje odabir najboljih kombinacija tehnika upravljanja rizicima za dati stupanj izloženosti. Jednom kada se rješenje pronađe, prelazi se na njegovu provedbu. Svaka odluka koja se donese se mora pažljivo ispitati, jer pretpostavke o gubicima koje su bile ispravne nekoliko godina prije toga, ne moraju i danas biti validne. Također, sve odluke se moraju revidirati u svjetlu očekivanih ishoda u razdoblju kada su one donesene.

Drugi korak: Metode upravljanja rizicimaPosljedice ostvarenja rizika rješavaju se na nekoliko načina, od kojih su najvažniji sljedeći:1.Upravljanje rizikom izbjegavanjem;2.Upravljanje rizikom zadržavanjem;3.Upravljanje rizikom prijenosom;4.Upravljanje rizikom podjelom;5.Upravljanje rizikom preventivom;6.Upravljanje rizikom umanjenjem;7.Upravljanje rizikom saosiguranje;8.Upravljanje rizikom reosiguranjem.

Upravljanje rizikom izbjegavanjem - ponekad je najbolji način upravljanja izloženosti riziku izbjegavanje svih mogućih situacija u kojima se rizik može pojaviti. Izbjegavanje rizika znači da je mogućnost nastanka rizika eliminiran. U praksi to znači, primjerice, ne uvođenje novog proizvoda za koji se ne zna hoće li biti prihvaćen, ne započinjanje rizične proizvodnje ili prekid postojeće, ili odabir lokacije u kojoj ne postoji mogućnost ostvarivanja konkretnog rizika.Međutim, neki rizici se ne mogu izbjeći, primjerice rizik od prijevremene smrti ili rizik djelatnosti tvrtke, dok se neki rizici ne mogu eliminirati, već samo umanjiti. Za neke izloženosti riziku, izbjegavanje je jedina racionalna alternativa. Osnovno pravilo je da kada su mogućnost nastanka i veličina gubitka veliki, izbjegavanje je najčešće najbolji, a ponekad i jedini način upravljanja rizikom.Upravljanje rizikom zadržavanjem - znači da će posljedice gubitka snositi strana koja je izložena riziku, odnosno, ukoliko dođe do ostvarenja rizika, vrši se zadržavanje i financijskih posljedica. Postoji svjesno i nesveno zadržavanje rizika. Često je zadržavanje rizika dobro promišljena odluka menadžera rizika odnosno, rizik je preuzet sa punim razmevanjem potencijalnog gubitka, kao i razmevanjem da će posljedice snositi sam pojedinac ili tvrtka.Ova odluka se donosi obično u sljedećim slučajevima: kada su troškovi zadržavanja rizika mali i financirani iz tekućih novčanih sredstava, pričuva stvorenih za ove slučajeve ili nekih drugih rezervi, kada je vjerojatnost nastanka kao i jačina pretpostavljenog gubitka vrlo mala, kada troškovi prevencije ili smanjenja gubitka nisu opravdani i kada nema drugih boljih alternativa. Nesvjesno zadržavanje rizika se događa kada ne postoji znanje o postojanju rizika i samim tim ne preduzimanje nikakve akcije u vezi sa tim.

18

Međutim, činjenica da nemamo svijest o našoj izloženosti riziku, zato što nismo uspjeli da ga identificiramo, ne znači da on i ne postoji.Upravljanje rizikom prijenosom - označava da strana koja je izložena gubitku, prenosi rizik na drugu stranu, koja postaje originalni nositelj rizika.Prijenos rizika je proces osiguranja od gubitaka, gdje se pojedinac zaštićuje od rizika gubitaka kupovinom ili prodajom nekog dobra za koji se procjenjuje da neće imati gubitak. Prijenos rizika je odlika svih transakcija osiguranja, jer je nesigurnost oko toga tko će platiti gubitak prenijeta s pojedinca na zajednicu osiguranja. Međutim, neke metode transfera rizika ne uključuju osiguranje.Razlika između osiguranja i neosiguravajućih transfera rizika, je u tome, da osiguranje uključuje ne samo čisti transfer rizika, već i redukciju ili smanjenje rizika, kroz povećanu preciznost predviđanja koju ostvaruje uz pomoć zakona o velikim brojevima.Osiguranje predstavlja ugovorno transfer rizika. Sa stanovišta društva, osiguranje predstavlja više od čistog transfera rizika, jer udruđivanje brojnih rizika, omogućava bolju sposobnost predviđanja. Osiguranje je posebno dobra tehnika kada su šanse za gubitak male, a jačina potencijalnog gubitka velika. Mnoge situacije sa kojima se suočavaju pojedinci i firme, zadovoljavaju oba ova kriterija, tako da se osiguranje kao tehnika upravljanja rizicima naširoko koristi. Za mala i srednje mala poduzeća, osiguranje je osnova njihovog programa upravljanja rizicima. Mnoge velike kompanije i ako ne koriste osiguranje kao osnovnu tehniku upravljanja rizicima, mogu zahtijevati druge usluge osiguranja, a to su npr.. inspekcije kontrole gubitaka, ili ekspertizu za poravnanje gubitaka. U nekim slučajevima, zakon zahtijeva osiguranje.

Prenošenje rizika na neku tvrtku koja nije osiguravajuće društvo se može itzvršiti na nekoliko načina i to:Upravljanje rizikom podjelom - Rizik se može podijeliti kada postoji aranžman podjele gubitaka. Podjela gubitaka se može izvršiti putem osnivanja dioničkog društva, kao i osiguranjem, jer je sama suština osiguranja prijenos i podjela rizika na zajednicu rizika.Upravljanje rizikom preventivom - Uspješnom prevencijom ostvarenja rizika, se može smanjiti učestalost gubitaka. Preventiva se može koristiti u svim situacijama u kojima postoji izloženost riziku, ali samo ako su koristi od njene upotrebe veće od njenih troškova. Glavna svrha prevencije gubitaka je da se sačuva ljudski život, odnosno da se smanje ili potpuno eliminiraju šanse koje mogu dovesti do ozljede ili smrti ljudi. Neki se gubici mogu izravno mogu pripisati hazarda na radnom mjestu, kao na primjer, neadekvatna ventilacija ili rasvjeta, loše održavanje strojeva, ili neadekvatno osiguranje. Drugi gubici su više vezani za ljudske nedostatke kao što su pogreške zbog loše procjene, neadekvatan trening supervizora, ili nedovoljo obraćanje pažnje prema sigurnosnim zahtjevima. Da bi se smanjili potencijalni gubici koji mogu nastati po ovim i drugim osnovama, može se razviti i usvojiti dobar program kontrole gubitaka. Međutim, da bi se postigli željeni ciljevi, neophodno je stalan napor i pažnja i to kako od rukovodećeg osoblja i od menadžmenta za upravljanje rizicima.Postoji bliska veza između prevencije gubitaka i premije osiguranja. Što je učinkovitija prevencija gubitaka, to je niže premija osiguranja. Tako da menadžment rizika često ima odgovornost za nadgledanje ovih aktivnosti. Primjeri aktivnosti prevencije gubitaka su sigurnosni sustavi u tvrtkama koje posluju s gotovinom, obuka vozača, pakiranja hrane u dugotrajnoj ambalaži, naljepnice i etikete s upozorenjima na lijekovima i opasnim kemikalijama, itd.. Postoji pravilo, da ako je učestalost gubitaka velika, prevencija gubitaka bi trebala biti jedna od razmatranih alternativa za rješavanje ovih problema.Rezultati preventivnih aktivnosti su uočljivi, jedino dok su koristi ostvarene iz sve rjeđe nastalih situacija gubitaka veće od troškova učinjenih napora prevencije. Međutim, pošto se ciljevi mnogih preventivnih aktivnosti odnose na očuvanje ljudskog života, javlja se etički

19

problem postavljanja pitanja o svrsishodnosti preventivnih aktivnosti, tj.., Promatranje ovih aktivnosti preko analize troškova-koristi, odnosno, ostvarivanja koristi od čuvanja ljudskog života.Upravljanje rizikom umanjenjem - Uspješna primjena ovakvog načina upravljanja rizicima, može smanjiti veličinu gubitka. Ove aktivnosti imaju za cilj da minimiziraju utjecaj gubitka. Ovo se može postići sprečavanjem ili kontrolom. Odličan primjer umanjenja rizika je automatski protupožarni sustav. Ovaj sustav nije dizajniran da spriječi pojavu vatre, već da spriječi njeno proširenje i time još veći gubitak. Također, organiziranje sigurnosnih obrazovnih programa za radnike također mogu minimizirati vjerojatnost nastanka požara ili nesreća na radu, redovni pregledi i popravci sigurnosnih uređaja, zaštita imovine unajmljivanjem čuvara, te poboljšanje protuprovalnog alarmnog sustava. Ovaj sustav se uglavnom treba primjenjivati kada je vjerojatnost nastanka štete velika, i kada se ne može izbjeći. Kao i kod prevencije gubitaka, napori poduzeti za umanjenje gubitka, su opravdani jedino dok su uštede od ovih aktivnosti veće od njihovih troškova.Upravljanje rizikom saosiguranje - Poslovi saosiguranja su zaključivanje i izvršavanje ugovora o osiguranju s više osiguratelja koji su se sporazumjeli o zajedničkoj raspodjeli rizika, odnosno, saosiguranje podrazumijeva sudjelovanje dva ili više osiguratelja neposredno u zaključivanju ugovora o osiguranju, tako da svaki osiguratelj preuzima pokriće preuzetog dijela rizika . To je poseban odnos u kome više osiguravača, na osnovu zajedničke polise, osiguravaju isti interes na istoj stvari od istih rizika za isto vrijeme. Kod saosiguranja se emitira jedna polica osiguranja koja sadrži najmanje dva ili više osiguratelja za pokriće rizika jednog osiguranika. Saosiguranje predstavlja posao horizontalne i konačne raspodjele rizika, u kojoj svaki osiguratelj osiguraniku nadoknađuje štetu proporcionalno preuzetom riziku.

Posao saosiguranja može nastati na dva načina4:1. automatski (kada se osiguratelji međusobno dogovaraju o raspodjeli rizika shodno mogućnostima tj.. Samopridržaju) i2.fakultativno (kada se osiguravateljima nudi dio rizika, a oni nakon razmatranja prihvaćaju ili odbijaju da pokriju ponuđeni rizik).

Upravljanje rizikom reosiguranjem - Reosiguranje je osiguranje za osiguravatelje. To je sporazum između osiguravatelja (cedenta) i reosiguravača: reosiguravača se obvezuje da osigura cedenta od cjelokupnog ili djelomičnog gubitka koji može zadesiti osiguravajuću kompaniju po osnovi izdanih polica osiguranja. Zauzvrat, cedent plaća premiju i pruža potrebne informacije potrebne za procjenu i upravljanje rizicima pokrivene ugovorom o reosiguranju.Većina klijenata reosiguravajućih kompanija su osiguravajuća društva iz svih klasa osiguranja. Koliko će reosiguranja kupiti, ovisi o osigurateljevog poslovnog modela, veličine osnovnog kapitala, apetita za rizikom i preovlađujućih tržišnih uvjetna. Generalno to su:1.Osiguravatelji čiji su portfoliji izloženi katastrofalnim događajima, kao što su oluje, poplave ili potresi, imaju jaku potrebu za pokrićem reosiguranja; Manja osiguravajuća društva imaju veću potrebu za reosiguranjem nego velike internacionalne kompanije koje diversifikuju njihove rizike preko velike baze klijenata;2.Osiguravatelji koji prodaju više vrsta osiguranja imaju relativno bolji portfolio od specijaliziranih osiguratelja i imaju manju potrebu za reosiguranjem od onih koji se fokusiraju na samo nekoliko vrsta osiguranja ili na samo određenu grupu klijenata;3.portfolija komercijalnog tipa koja su izložena malom broju rizika ali je ta izloženost 4 Emmett J. Vaughan, Therese M. Vaughan, “Osnove osiguranja-upravljanje rizicima”, Zagreb, Mate 2000.god.

20

izuzetno visoka (npr. vazduhoplsovstvo) imaju potrebu za više reosiguranja od osobnih portfolija s velikim brojem malih i homogenih rizika (kao što je npr.. Auto osiguranje);4. Osiguravatelji životnog osiguranja sa proporcionalno većim brojem ugovora koji sadrže elemente smrtnosti ili invaliditeta pretendiraju više ka kupnji reosiguranja od osiguravatelja života koji sadrže visok nivo štednih premija;5. Osiguravatelji koji se šire na nove proizvode ili ulaze na nova geografska područja često kupuju usluge reosiguravača kako bi iskoristili njihovu ekspertizu i dobili financijsku pomoć. Ovo je posebno važno u životnom osiguranju;6. Osiguravatelji koji napuštaju određena tržišta ili izbacuju određene proizvode iz svoje ponude često koriste reosiguranje kako bi prenijeli na reosiguravača obveze temeljem sklopljenih ugovora koje nastavljaju da postoje nakon ukidanja tog posla;7.Zakonodavne vlasti i rejting agencije značajno utječu na potražnju za reosiguranjem, jer je reosiguranje način kojim se osigurava dodatni kapital i ojačava bilanca.

ZAKLJUČAK

21

Osiguranje je danas jedna od najznačajnijih i najprofitabilnijih aktivnosti u gospodarstvu europskih država. Osiguranje zavisi od njegovih klijenata, koji su svjesni opasnosti s kojima se njihova imovina suočava, zbog kompliciranih poslovnih procesa, neočekivanih prirodnih promjena, nenamjernih akcija i nesretnih događaja, koji se ne mogu izbjeći čak i ako se poduzmu sve sigurnosne mjere. Osiguravajuća društva moraju osigurati profitabilno poslovanje koje će biti prilagođeno njihovim klijentima, jer se prodaja osiguranja bazira na povjerenju klijenata.Veoma je bitno racionalno upravljati rizicima osiguranja kako bi se održalo uspješno i sigurno poslovanje društva. Svaka aktivnost može sadržavati drugačiji rizik koji se isto može razvijati sa razvojem poslovanja. Osiguratelj mora definirati visinu premije osiguranja koja će odgovarati visini rizika koji se pokriva, kako bi mogao ispuniti svoje obveze a istovremeno ostati konkurentan na tržištu.Upravljanje rizikom osiguranja, osiguravajuća društva moraju reflektirati u sinergijskog vezi između rizika, premije, prodaje osiguranja, likvidacije šteta i fondva osiguranja. Cijena proizvoda i usluga na tržištu ovisi od ponude i tražnje tih dobara. Cijena osiguranja je premija, koju mora platiti kupac, odnosno osiguranik. Cijena je važan element tržišta, jer definira prihode osiguravatelja. Određivanje cijene premije ovisi od dva faktora i to: od učestalosti ili vjerojatnosti nastanka događaja i od visine očekivanog gubitka.Premija mora pokriti gubitak, koji je preuzeo osiguravajuće društvo, i mora mora osigurati rezerve sigurnosti koje omogućuju društvu da pokrije dugoročni rizik i osigurati dobro poslovanje društva.Osiguravajuća društva distribuiraju rizik do mnogih opasnih objekata u opasnim skupinama, gdje se vrši kompenzacija opasnosti. Zajedničke štete se distribuiraju do svih opasnih objekata koji su uključeni u opasnu skupinu, do onih koji su pogođeni i koji nisu pogođeni opasnošću. Osiguranje i kompenzacija opasnosti se mogu izvršiti između mnogih opasnih objekata i subjekata u opasnoj ili recipročnoj grupi. Osiguravajuća društva rade kao nedepozitne financijske institucije, koje čine dugoročne i sigurne investicije prikupljenih fondova od osiguranika. Oni se suočavaju s različitim investicijskim rizicima, koji sprječavaju profitablnost.

LITERATURA

22

1. Emmett J. Vaughan, Therese M. Vaughan, “Osnove osiguranja-upravljanje rizicima”, Zagreb, Mate 2000.god.

2. Odluka o sustavu internih kontrola i upravljanju rizicima u poslovanju društva za osiguranje, "Službeni glasnik", br. 12/2007.

3. Avdalović, V., Marović, B., Osiguranje i upravljanje rizikom, 3. dopunjeno i izmijenjeno izd.. - Subotica: Birografika, 2005.

4. Avdalović, V., Ćosić Đ., Avdalović, S., (2008), Upravljanje rizikom u osiguranju, Fakultet tehničkih nauka Novi Sad, 2008.

5. Marović, B., Avdalović, V., "Osiguranje i upravljanje rizikom", Birografika, Subotica 2005, 2005.

6. www.google.com

7. www.knowledge.org

23