Sadržaj:

1. Uvod

2. François Marie Arouet Voltaire

3. Candide ili optimizam

3.1. Društveno povijesni kontekst romana

3.2. Leibnizova teorija u Voltaireovom romanu Candide ili optimizam

3.2.1. Panglossovo učenje o ljudskom pogledu na svijet

3.2.2. Candideov susret sa stvarnim svijetom

3.2.3. Rad kao jedino rješenje

4. Satiričnost Voltaireovog romana Candide ili optimizam

5. Zaključak

6. Literatura

1. Uvod

Tema ovoga seminarskoga rada je analizirati prisustvo Leibnizove teorije o optimizmu u

Voltaireovom romanu Candide ili optimizam.

U prvom dijelu rada ćemo se osvrnuti na Voltaireov život i književno djelovanje. Potom

ćemo njegov roman Candide pokušali smjestiti u određeni društveno povijesni kontekst kako

bismo bolje razumjeli neke njegove dijelove i njihova značenja.

U središnjem i najvažnijem dijelu rada ćemo analizirali prisustvo Leibnizove filozofije o

optimizmu i to na način da ćemo središnji dio podijelili na tri dijela: u prvom dijelu će biti

riječi o stavovima koje izriče Pangloss, glavni predstavnik Leibnizovog optimizma u romanu.

U drugom dijelu će biti riječi o tome kako je Candide doživio Panglossova tumačenja, kako

su mu se odrazila na život, pogotovo u nekim tragičnim situacijama. U trećem dijelu će biti

riječi o tome kako je Candide na koncu shvatio da je Pnaglossova teorija zapravo neodrživa.

Većinu analiza ćemo prikazati pomoću likova i onoga što oni govore te ćemo sve potkrijepiti

citatima iz romana.

Osim analize u središnjem dijelu, ovaj rad će se baviti i satirom u Voltaireovom Candideu

kao izrazito važnim pogledom na svijet.

Na koncu ćemo sve stečene spoznaje objediniti i iznijeti u zaključku.

2. François Marie Arouet Voltaire

Francuski književnik Voltaire, punim imenom François Marie Arouet (21. studenog 1694. -

30. svibnja 1778.) jedan je je najpoznatijih francuskih književnika iz razdoblja

prosvjetiteljstva. Rođen je i umro u Parizu gdje je za života pohađao jezuitsku gimnaziju i

stekao izvrsnu humanističku naobrazbu. Kasnije je započeo studij prava ali je od njega brzo

odustao. Kao dobar pisac epigrama i vrstan satiričar, vrlo rano je ušao u mondene krugove

pariškoga društva gdje je veselo i bezbrižno provodio život. Međutim, u njemu se vrlo rano

javio skepticizam i probudila želja za nesputanim i slobodnim odnosima.

Napisavši epigram o regentu Filipu Orleanskom, proveo je jedanaest mjeseci u tamnici.

Nešto kasnije je došao u sukob sa vitezom Guy Auguste de Rohanom. De Rohane je naredio

da se Voltairea izbatina. Nakon tog nemilog događaja, Voltaire je prisiljen otići živjeti u

Englesku. Trogodišnji boravak u Engleskoj je predstavljao prekretnicu u njegovu životu jer se

tamo prvi put susreo sa ustrojem liberalnog društva i to je kasnije bitno utjecalo na začetak

njegovoga filozofskoga djelovanja. Za Voltairea je Engleska predstavljala zemlju vjerske i

političke tolerancije, rada, slobode mišljenja i zajedničkih nastojana za boljim i kvalitetnijim

životom (Duda 1996). Većinu života je živio izvan Pariza u koji se trijumfalno vraća u

siječnju 1778.godine gdje ga stanovnici obasipaju cvijećem i priznanjima. Tri mjeseca kasnije

je umro.

Prvi književni uspjeh je postigao tragedijom Edip iz 1718. Pet godina nakon toga izlazi

njegov polemički junački ep (Henrijada 1723.) u kojem se suprotstavlja vjerskom fanatizmu i

u kojemu veliča Henrika IV. koji je zagovarao toleranciju i predstavljao prototip

“prosvijećenog vladara” (Leksikon stranih pisaca 2001). Tijekom boravka u Engleskoj je

napisao nekoliko tragedija na tragu Shakespeara (Brut 1730. i Zaira 1732.). U Engleskoj su

nastala i poznata Filozofska pisma (1734.) u kojima se obrušavao na prilike u tadašnjoj

Francuskoj: kartezijanstvo, rasprave o religiji i povlaštene društvene slojeve. Neko vrijeme je

proveo i na imanju markize du Chatelet i te godine predstavljaju Voltaireovo najplodnije

stvaralačko razdoblje (Duda 1996). u tom razdoblju je nastala rasprava o zakonima

Newtonove zamisli (Elementi Newtonove filozofije 1738.), brojne komedije i tragedije i

satirična poema Monden (1736). Pedesete i šezdesete godine njegova stvaralaštva

predstavljaju najbogatije razdoblje što se tiče njegovih filozofskih djela. Tada nastaje Poema

o nesreći u Lisabonu (1756.), Ogled o običajima i duhu naroda (1756.), Rasprava i

snošljivosti (1763.) i njegov posljednji roman Naivko (1767.) (Leksikon svjetske književnosti

– djela 2004)

Voltaire je sudjelovao u nastanku Francuske enciklopedije (1751.-1772.) zajedno sa

filozofima kao što su Diderot, D'Almbert, Buffon, Condillac i drugi. Bio je erudit, filozof,

znanstvenik, pisac, duhoviti komentator i stilist koji se s jednakim interesom bavio načelnim

teorijskim pitanjima i tekućim polemikama, skandalima i aferama (Solar 1997).

3. Candide ili optimizam

3.1. Društveno povijesni kontekst romana

Roman Candide ili optimizam je nastao u vrijeme prosvjetiteljstva, kulturnog pokreta

koji se javio u Europi krajem 17. i tijekom 18.stoljeća. Prosvjetitelji su preispitivali

društveni poredak i čovječnost. Suprotstavljali su se religioznim, moralnim i političkim

pritiscima te su težili obnavljanju znanja, etike i estetike svoga vremena. Smatrali su da

prosvijećeni čovjek djeluje po principima a ne samo po navikama i tradiciji.

Voltaire se zalagao za prosvjetiteljske ideje jer je sam smatrao kako su tadašnje

društvo i njegovi predstavnici često licemjerni i dvolični. Smatrao je da će pisanjem

odgojiti i obrazovati čitatelja i da će im proširiti vidike. Na taj način će se ljudi osloboditi

od neznanja i religiozne isključivosti.

Candide je napisan 1757.godine, a objavljen u siječnju 1759. u Ženevi. Ispod naslova

se nalazio podatak da “je tekst s njemačkoga jezika preveo gospodin doktor Ralph” (Duda

1996). Međutim, jasno je da njemački izvornik uopće nije postojao te sa se zapravo radi o

tada čestoj pojavi, prikrivanju pravog imena i korištenjem neke vrste pseudonima. Roman

je objavljen u 6000 primjeraka u prvom izdanju, a kasnije je doživio četrdesetak izdanja

što svjedoči o njegovoj popularnosti. Kako je to okarakterizirao Dean Duda, roman bi se u

današnjem vremenu smatrao “bestsellerom” (Duda 1996).

Roman Candide se smatra Voltaireovom satirom na teoriju optimizma koju je razvio

njemački filozof Gottfried Wilhelm Leibniz (1646. – 1716.). Naime, Leibniz je smatrao

kako je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova i zagovarao je optimizam1, odnosno

nazor prožet životnom radošću, vjerom u budućnost i promatranjem života s najljepše

strane. Voltaire ga u svom romanu opovrgava pomoću likova i radnje. Njegovim se

likovima neprestano događaju nesreće i upadaju u nezgodne situacije pa glavni lik polako

uočava kako ovaj svijet zapravo i nije najbolji.

Roman se sastoji od 29 poglavlja od kojih je svako naslovljeno prema događaju koji

opisuje. Na samom kraju se nalazi Zaključak u kojemu glavni lik dolazi do rješenja svojih

nedoumica u vezi sa smislom života. S obzirom na to da se u romanu izmjenjuje veliki

broj događaja s više ili manje očekivanim raspletima, možemo reći da se radi o tipičnom

romanu vremena u kojemu je nastao. Dean Duda o ovoj klasifikaciji kaže:

1 Pojam optimizma je preuzet sa Hrvatskoga jezičnoga portala: http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search_by_id&id=eFlvWRQ%3D&keyword=optimizam (9.6.2015.)

“Njegova odredba romana ponajbolje pokazuje kako su opsežni pripovjedni tekstovi u to doba uglavnom izgledali. Riječ je o izmišljenim ljubavnim pustolovinama koje su napisane u prozi, umjetnički vješto, s namjerom da čitatelje zabave i pouče” (Duda 1996:10)

Nadalje, Duda nastavlja:

“Za razliku od pisaca tragedije ili bilo kojeg kanoniziranog oblika, romanopisci nemaju unaprijed zadana pravila prema kojima moraju sastavljati tekst. Prostor njihove slobode ima tek nekoliko napisanih okvirnih uvjeta: mnoštvo zanimljivih zgoda, sudbonosnih obrata, ljubavnih poteškoća, svakovrsnih stradanja, putovanja i zanimljivih egzotičnih zemalja” (Duda 1996:11).

3.2. Leibnizova teorija u Voltaireovom romanu Candide ili optimizam

3.2.1. Panglossovo učenje o ljudskom pogledu na svijet

Radnja započinje u dvorcu baruna Thunder-ten-tronckha gdje se Candide zaljubljuje u

svoju rođakinju Cunegondu zbog čega ga stric protjeruje sa dvora te on započinje svoje

pustolovno putovanje. Na dvoru je i Pangloss, veliki učitelj “metafiziko – teologo –

kosmolonigologije” čija doktrina zapravo na neki način predstavlja Leibnizova filozofska

promišljanja. Naime, Pangloss je zagovornik teorije optimizma ali on je tumači na sebi

svojstven način:

“Dokazano je – govoraše on – da stvari ne mogu biti drukčije, jer pošto je sve stvoreno u neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu. Upozoravam, da su nosovi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega grade zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine” (Voltaire 1996:18)

Panglossovo tumačenje možemo objasniti kao teoriju po kojoj svaka stvar na svijetu

ima svoje mjesto i svrhu, ali njegova je ideja pomalo uvrnuta. Naime, svjesni smo da nos

ne služi da bi ponio naočale niti da su noge stvorene da budu obuvene i slično. Možemo

reći da je navedenim stvarima pridodana jedna od njihovih funkcija, ali svakako ne razlog

njihova postojanja.

Pangloss je smatrao da je mjesto u kojemu su živjeli najbolje na svijetu, odnosno da je

barunov dvorac nešto savršeno što se vidi iz sljedećeg citata:

“Divno je dokazivao, da nema posljedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svjetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunica najbolja od svih mogućih barunica” (…) “Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reći, da je sve najbolje. ” (Voltaire 1996: 18)

Njegovo će se tumačenje pojaviti na još nekoliko mjesta u romanu, uglavnom u

nesretnim ili tragičnim situacijama a njegov će odgovor tada biti posve neprimjeren.

Primjerice, kad objašnjava Candideu podrijetlo svoje zarazne bolesti, Candide mu

odgovara zabrinutošću i tugom. Pangloss na to, međutim, kaže:

“O, Panglosse – uzviknu Candide – to je čudna genealogija! Nije li đavo bio njen začetnik?

Nikako! – odvrati veliki čovjek – ta je stvar bila nužna u najboljem od svjetova, njegov potreban sastavni dio; jer, da Kolumbo nije dobio na nekom američkom otoku tu bolest, koja truje izvor rađanja, koja često sprječava rađanje, te je očito protivna velikoj svrsi prirode, ne bismo imali ni čokolade, a isto tako ni košenila (biljne uši od koje se dobiva crvena boja)” (Voltaire 1996: 27)

Dakle, kao što se vidi iz Panglossovog odgovora, zarazna bolest je zapravo imala

pozitivan ishod te su njene posljedice bile dobre za čovječanstvo za što znamo da nije

istina. Pangloss je, međutim, uporan u svojoj teoriji. Nakon što se dogodio potres u

Lisabonu koji je uzrokovao veliku katastrofu, Candide i njegova družina jedva pronalaze

ostatke hrane koju preplašeni jedu. Međutim, Pangloss ih opet tješi:

“Objed je, istina, bio tužan; uzvanici su kvasili svojim suzama, ali ih je Pangloss tješio tvrdeći, da drukčije ne može da bude” (Volatire 1996:31).

Pangloss je bio učitelj na barunovom dvoru i jasno je da mu Candide gubi svaki trag

nakon što biva protjeran sa imanja. Ponovno ga susreće kao oboljelog prosjaka, međutim

Pangloss svoju nesreću doživljava kao nešto što se moralo dogoditi. Biva obješen od strane

inkvizicije što preživi a kasnije pada pod ropstvo i Candide ga prepoznaje kao roba veslača na

brodu koji je putovao prema Mramornom moru.

3.2.2. Candideov susret sa stvarnim svijetom

Na samom početku romana, Candide vjeruje Panglossovoj teoriji optimizma i rado je širi

među drugim ljudima. To možemo primijetiti iz njegova razgovora sa bugarskim vojnicima:

“- Ah! Gospodine, sjednite za sto; ne samo da ćemo za vas platiti, nego nećemo nikako dopustiti da jedan čovjek kao vi bude bez novaca; ljudi su stvoreni samo zato, da pomažu jedni drugima.

-Imate pravo – reče Candide. – To mi je gospodin Pangloss uvijek govorio, i ja zaista vidim, da je sve u najboljem redu.” (Voltaire 1996: 21).

Također je znakovit Candideov dijalog sa Jacquesom, antibaptistom kojega je susreo u

Holandiji koji mu nudi pomoć. Candide na to odgovara:

“Maestro Pangloss mi je istinu rekao, da je sve u najboljem redu na ovome svijetu, jer ja sam neizmjerno više dirnut vašom beskrajnom plemenitošću negoli okrutnošću onoga gospodina u crnom ogrtaču i gospođe njegove supruge” (Voltaire 1996: 24)

U Candideu se prvi put javlja sumnja nakon što je Pangloss ubijen. On počinje

shvaćati da ovaj svijet možda i nije najbolji od svih svjetova. Obuzima ga tuga i nemoć:

“Prestravljen, zbunjen, izvan sebe, sav krvav, Candide je dršćući govorio sam sebi: - Ako je ovo najbolji od mogućih svjetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još nekako da su me samo šibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, moj dragi antibaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morati utopiti u luci? O, gospođice Cunegodno, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?” (Voltaire 1996: 33)

Candide se osjeća zbunjenim i nakon ubojstava. Možemo reći da mu se u glavi

pojavljuje ideja o apsurdu njegova položaja: on je dobar čovjek a ubio je troje ljudi. to se

posebno vidi u njegovom žaljenju:

“Jao! Bože moj, ubio sam svog bivšeg gospodara, svoga prijatelja, svoga šurjaka; ja sam najbolji čovjek na svijetu, a eto već sam ubio trojicu ljudi; među tom trojicom dva su svećenika” (Voltaire 1996: 58).

Međutim, nije Candide jedini koji sumnja u optimizam. Sumnjičavost pokazuje i

Cunegonda dok je Cnadideu prepričavala svoje dogodovštine. Nju su posebno povrijedile

Panglossova smrt i mučenje Candidea:

“Kako je moguće, da se ljubazni Candide i mudri Pangloss nalaze u Lisabonu, jedan, da dobije sto udaraca bičem, a drugi, da bude obješen po naredbi monsignora inkvizitora, čija sam ja ljubavnica? Pangloss me dakle ljuto prevario, kad mi je govorio, da je sve u najboljem redu” (Voltaire 1996: 38).

Sumnja u optimizam se može primijetiti u riječima starice koja prepričava svoju

životnu priču. Možemo reći da je staričin stav o životu potpuno suprotan onome koji smo

mogli čuti od drugih likova. Naime, dok svi ovaj svijet gledaju kao najbolji od svih i takvima

smatraju ljude, starica tvrdi suprotno. Ona je uvjerena da ne postoji čovjek na svijetu koji za

sebe ne bi mogao reći da je najnesretniji u određenim situacijama kad se nađe pred nekim

nesretnim događajem:

“Konačno, gospođice, ja sam iskusna i poznajem svijet. Zabavljajte se, zamolite svakog putnika, da vam ispriča svoje doživljaje, i, ako se nađe samo jedan koji nije često proklinjao svoj život, koji nije često rekao sam sebi da je najnesretniji među ljudima, bacite me naglavce u more” (Voltaire 1996: 50).

Kao što smo naveli, Voltaireovi likovi u susretu sa stvarnim situacijama shvaćaju da

svijet u kojemu žive i nije najbolji od svih te da im se neprestano događaju stvari koje su u

suprotnosti sa Panglossovim uvjerenjima. Razočarani u svijet oko sebe, njegovi likovi ipak

uspiju zadržati nadu da će se sve nekako ispraviti i da postoji mjesto u kojemu je Panglossova

teorija istinita i ostvariva:

“Koja je to zemlja – pitali su i jedni i drugi – nepoznata čitavom ostalom svijetu, gdje je sva priroda tako različita od naše. To je vjerojatno ona zemlja, u kojoj sve ide kako treba; jer takva zemlja svakako mora postojati” (Voltaire 1996: 66).

3.2.3. Rad kao jedino rješenje

Nakon mnogobrojnih događaja od kojih su neki bili izrazito nesretni, Candide i njegovi

prijatelji zajednički žive na nekom imanju na kojem imaju sve što mogu poželjeti ali se

dosađuju. Tako se jednog dana starica zapita:

“Htjela bi da znam, što je gore: da čovjeka sto puta siluju crnački gusari, da mu odsijeku polovinu stražnjice, da ga Bugari išibaju puščanim šipkama, da ga išibaju i objese prigodom kakvog autodafea, da ga seciraju, da vesla na galiji, da osjeti konačno, sve bijede, kroz koje smo svi prošli, ili pak da ostanemo ovdje i besposličarimo?” (Voltaire 1996: 120)

U svojoj dosadi, Candideovi prijatelji se odlučuju posjetiti nekog derviša u susjedstvu, koji je

glasio za najvećeg turskog filozofa i upitati ga za savjet. Derviš je živio skromno i ponudio im

jedinstven odgovor na njihovo pitanje:

“-Pa što onda treba da se radi? – upita Pangloss.

-Da se šuti – reče derviš.

-Nadao sam se – reče Pangloss – da ću s vama raspravljati o posljedicama i uzrocima, o najboljem od svih mogućih svjetova, o izvoru zla, o prirodi duše i o unaprijed postavljenoj harmoniji.

Na te riječi, derviš im zalupi vrata pred nosom” (Voltaire 1996: 121)

Nedugo zatim, susreću starca kojega pitaju da im otkrije koji je to čovjek nedavno

zadavljen u Carigradu. Starac im na to odgovara:

”Ne znam ništa – odgovori starac; - nikad nisam znao ime niti jednog muftije i nijednog vezira. Neman ni pojma o događaju o kome mi govorite; mislim, da oni, koji se bilo koliko miješaju u javne poslove, ginu katkad bijedno, a da to i zaslužuju; ali ja nikad ne pitam, što se događa u Carigradu; zadovoljavam se time, što tamo šaljem na prodaju voće iz vrta, koji obrađujem” (Voltaire 1996: 122)

Nakon razgovora sa starcem, Candide i Pangloss zaključuju da starac živi skromno sa

svojom obitelji u kojoj svatko ponešto radi. To ih inspirira na to da vlastitu zajednicu u kojoj

žive organiziraju na isti način:

“Cijelo malo društvo prihvati hvalevrijednu namjeru; svaki htjede da pokaže svoje znanje. Zemlja je obilno rodila. Cunegonda je bila zaista ružna, ali je postala izvrsna slastičarka. Payuetta je vezla, a starica se brinula o rublju. Čak je i brat Giroflee činio usluge, bio je vrlo dobar stolar i postao čak i pošten čovjek…”(Voltaire 1996:123).

Nakon što su se organizirali i počeli funkcionirati tako da svatko od njih nešto radi,

Candide i njegovi prijatelji shvaćaju da su sretni. Voltaire nam želi reći da ne postoji najbolji

od najboljih svjetova i da sve oko nas možda nije optimistično ali da možemo učiniti nešto

kako bi svijet bio bolji i pozitivniji. O Voltaireovom stavu Ervin Šinko kaže:

“Voltaire u Candideu izvrgava nemilosrdno ruglu čitavu dotadanju filozofiju koja svoj zadatak nije vidjela u tome, da svijet promijeni, nego u tome da ga tumači (…) Glavno obilježje Voltaireovog humanizma je u tome, da on nasuprot kontemplaciji, jedinu vrijednost vidi u djelovanju” (Šinko 1949: 176).

Taj njegov stav se posebno vidi na samom kraju romana gdje Pangloss nanovo iznosi

svoju teoriju o najboljem od najboljih svjetova. Također govori o tome kako sada ne bi bili

ovdje da Candide nekoć nije bio najuren iz zamka i da nije prošao sve ono što je prošao na što

mu Candide odgovara:

“To je dobro rečeno – odgovori Candide – ali treba da obrađujemo svoj vrt” (Voltaire 1996: 123).

4. Satiričnost Voltaireovog romana Candide ili optimizam

Satira je kao sredstvo izražavanja poznata još od najstarijih vremena. Njome se autori

koriste kako bi ismijali određene društvene pojave ili ličnosti. Glavno obilježje satire je gruba

poruga, odnosno ismijavanje. Voltaireov Candide se u određenom ključu može iščitavati kao

satirični roman. O satiričnosti romana Dean Duda kaže:

“Riječ je o postupku koji smo već naznačili: uzima se određena filozofska izreka izvan njezina matična konteksta, svodi se na razinu svakidašnjeg životnog naputka i potom višekratno kroz priču ismijava i ironizira” (Duda 1996: 12)

Osim što Voltaire filozofiju optimizma stavlja u direktnu opreku sa događajima koji se

događaju likovima u romanu, on je na nekoliko mjesta izravno ismijava. Primjerice, u

Candideovu razmišljanju o odabiru načina na koji će ga ubiti, Voltaire ovako piše:

Pitali su ga, po zakonu, što mu je draže: da ga čitav puk išiba trideset i šest puta ili da mu odjednom saspu u glavu dvanaest olovnih metaka. Uzalud je govorio, da je volja slobodna i da neće ni jedno ni drugo; morao je odabrati. Na osnovu dara božjeg, koji se zove sloboda, odlučio je, da se trideset i šest puta provuče ispod batina, izdržao je dvije šetnje (Voltaire 1996: 22)

Voltaire na različite načine ismijava svoje suvremenike i događaje koji su tada aktualni

kao i duh vremena koji vlada. Prvenstveno to radi na način da filozofu Leibnizu ne odgovara

izravno, putem kakvog pamfleta ili traktata, nego to čini na način da svoj odgovor smješta

unutar pustolovnoga romana, preko njegovih likova i njihovih pustolovina. U djeluje se često

koristi i ironijom, groteskom i ostalim sredstvima poruge ili satire.

Već na samom početku pustolovina, kad Candide biva izbačen iz dvorca, možemo

primijetiti autorov ironičan ton prema navedenom događaju:

“…najuri Candidea snažnim udarcima noge u stražnjicu. Cunegodna se onesvijesti; gospođa barunica ju je išćuškala, čim je došla k sebi. Svi su bili preneraženi u najljepšem i najugodnijem od svih mogućih zamaka” (Voltaire 1996:19)

U romanu se može primijetiti i ciničan odmak u odnosu na događaje, u ovom

konkretnom slučaju, Voltaire koristi cinizam kako bi istaknuo okrutnost i besmisao rata:

“Topovi najprije oboriše otprilike šest tisuća ljudi na svakoj strani; zatim puške odstraniše s najboljeg od svjetova oko devet do deset tisuća nitkova, koji su zarazili njegovu površinu. Bajuneta je također bila dovoljan uzrok smrti nekoliko tisuća ljudi. Sve se moglo popeti na tridesetak tisuća duša. Candide, koji je drhtao kao neki filozof, sakrivao se što je bolje mogao za vrijeme tog herojskog klanja” (Voltaire 1996: 23)

Osim ironije i cinizma, u romanu se na nekoliko mjesta pojavljuje i stilsko sredstvo

groteske kao i pretjerivanje u opisivanju nekih događaja. Voltaire se služi groteskom kada

opisuje zaraženoga Panglossa kako bi izrazio kontrast u odnosu između onoga što je Pangloss

propovijedao i onoga što se događalo u stvarnosti:

“Šetajući sutradan, srete nekoga prosjaka, puna gnojnih prišteva, ugaslih očiju, izgrižena vrha nosa, iskrivljenih usta, crnih zuba. Prosjak je govorio promuklo, mučen žestokim kašljem, pa bi pri svakom naprezanju ispljunuo i po jedan zub” (Voltaire 1996: 25)

Pretjerivanje i prenaglašavanje možemo pronaći u opisu Cunegondine smrti:

“Ne – reče Pangloss; - njoj su bugarski vojnici rasporili trbuh, pošto su je prethodno silovali, koliko su god mogli; razbili su glavu gospodinu barunu, koji ju je htio braniti; gospođa barunica je bila isječena na komade; moj jadni štićenik bio je izvrgnut istom postupku kao i njegova sestra; a što se tiče zamka, nije ostao ni kamen na kamenu; nijedna suša, nijedna ovca, nijedna patka, nijedno stablo” (Voltaire 1996: 26)

Koristeći satiru, Voltaire izvrgava ruglu sve ono što ga okružuje, riječima Ervina

Šinka:

“Voltaire smatra smiješnima dvor i državu, junake i junakinje, zakone, vjeru i običaje, filozofiju, ljudske odnose društva i države, smatra ih smiješnima – u ime razuma” (Šinko 1949)

5. Zaključak

Tema ovoga seminarskoga rada je bila analizirati prisustvo Leibnizove teorije optimizma

u Voltaireovom romanu Candide. Detaljnim iščitavanjem romana i preostale literature, došli

smo do sljedećih zaključaka: Voltaire svoj roman svakako koristi kao odgovor na Leibnizovu

teoriju, međutim ne izravno ne na način da ju isprepliće kroz brojne likove i njihove

dogodovštine. Suprotstavljajući se Leibnizovoj teoriji optimizma običnom i surovom

svakodnevnicom, Voltaire je istaknuo jasnu poruku: on kao da nam želi reći da se čovjek ne

treba zamarati time je li ovaj svijet zaista najbolji od svih mogućih, nego se treba brinuti hoće

li njegova uža okolina biti takva. Drugim riječima, Voltaire smatra kako se ne trebamo brinuti

o tome je li sve na ovome svijetu predodređeno i unaprijed definirano, nego se trebamo

vlastitim trudom i radom pobrinuti nam bude lijepo i ugodno.

Osim što je Leibnizovu teoriju suprotstavio svakodnevnom životu, Voltaire je također

odlučio obračunati se sa svojom okolinom putem satire, gorke poruge. Koristeći satiru, bilo

putem groteske, bilo ironije ili cinizma, Voltaire smatra da se čovjek svemu lošemu treba

nasmijati, makar kroz suze i krenuti dalje u nadi da će biti bolje. Stoga bismo ovaj seminarski

rad mogli zaključiti Šinkovim riječima koji o Voltaireovom smijehu kaže sljedeće:

“Kod Voltairea najveća strast prelazi u nadmoćan, siguran smijeh, u nepodmitljivi, samopouzdani i pobjedonosni smijeh razuma. Iako je u borbi i ostaje u borbi do zadnjeg dana svog života protiv svega, što proturječi zahtjevima razuma, njegova borba nije borba pobunjenika, koji trese i razbija svoje lance. On se već u samoj borbi, u toku borbe, osjeća pobjednikom i udara desno i lijevo sa sigurnošću, da svaki njegov udarac pogađa u cilj, a da je on sam neranjiv” (Šinko 1049: 153).

6. Literatura

Duda, D. 1996. Pustolovine i njihovo značanje: Voltaireov Candide. U:Voltaire, Candide

ili optimizam. Zagreb. Konzor

Detoni – Dujmić, D. 2004. Leksikon svjetske književnosti – djela. Zagreb. Školska knjiga.

Detoni – Dujmić, D. 2001. Leksikon stranih pisaca. Zagreb. Školska knjiga.

Solar, M. 1977. Voltaire. U: Voltaire, Rasprava o toleranciji. Zagreb. Matica hrvatska.

Šinko, E. 1949. Candide ili optimizam. U: Šinko,E., Književne studije. Zagreb. Nakladni

zavod Hrvatske.

Voltaire. 1996. Candide ili optimizam. Zagreb. Konzor.