UNIVERZITET CRNE GORE PRAVNI FAKULTET PODGORICA

Seminarski rad iz predmeta Sociologija PROCES - FRANC KAFKA

Mentor: Prof. dr Milic Vladimir Student:Martinovic Monika 121/09

Franc Kafka (Prag 1883-Kierling kraj Beca 1924)

Franc Kafka je rodjen u Pragu, u doba Austro-Ugarske. Kafka potice iz imucne porodice. Otac Herman Kafka bio je trgovac i fabrikant. Zahvaljujuci upornosti i umjesnosti, ali uz necuvena odricanja, uspio je da se uzdigne na polozaj bogatog covjeka. To je razlog za neprekidna prebacivanja djeci koja su rasla u neuporedivo boljim uslovima, i za trvenja izmedju oca i ‘nezahvalne’ djece iz cega su nastali Francovi kompleksi prema ocu. Osnovnu skolu je pohadjao na Mesnom trgu, i bio je ucenik starogradske nemacke drzavne gimnazije. Godine 1901. pocinje da studira prava na nemackom univerzitetu u Pragu, mada je prije toga pravio planove da studira germanistiku u Minhenu. Razocaran profesorima germanistike opredjeljuje se za pravo, sto je tada bilo uobicajeno u krugu u kojem se kretao, gdje su prava nazivali “studiranje radi kore hljeba”. Sklapa prijateljstvo sa Oskarom Polakom, a kasnije i sa Maksom Brodom. Aprila 1906. godine postaje koncipijent u advokatskoj kancelariji dr Riharda Levija. Pise Opis jedne borbe i Pripreme za vjencanje na selu. Godine 1909. prvi put stampa svoje knjizevne priloge: casopis, “Hiperion” i objavljuje dva odlomka iz Opisa jedne borbe. Potom pocinje roman Nestali ili Amerika. Bio je vjeren sa Felisom Bauer, ali dva puta je raskidao vjeridbu. Cetvrtog septembra 1917. godine utvrdjeno je da boluje od tuberkuloze. Zatim objavljuje pripovjetke “Na izgradnji Kineskog zida”, “Seoski ljekar” i “U kaznjenickoj koloniji”. Upoznaje se sa Dorom Dijamant dvatesetogodisnjom djevojkom sa kojom provodi poslednje dane svog zivota. Pise pripovjetke: “Gradjevina”, “Jozefina” i “Zenica”. Poslednje dane svog zivota proveo je u senatorijumu “Viner Vald”, zatim na klinici profesora Hajeka u Becu, konacno u senatorijumu “Kirling” kraj Beca, gdje ga njeguju Dora Dijamant i Robert Klopstok. 3.juna 1924. godine umire na njihovim rukama. Sahranjen je u Pragu.

Jedno od najznacajnijih djela koje je Franc Kafka napisao je “Proces”. Postoje razlicite pretpostavke zbog cega je Franc Kafka napisao ovo djelo. Smatra se da je Kafkina vjeridba sa Felisom Bauer kao i raskid te vjeridbe bio jedan od motiva zbog cega je Kafka napisao Proces. Evo kako je on dozivio svoju vjeridbu: “Vratio sam se iz Berlina. Bio vezan kao neki zlocinac.Da su me sa pravim okovima posadili u neki kutak i preda me postavili zandarme, pa samo na taj nacin dopustili da posmatram, ne bi bilo gore”. Ova bjeleska ukazuje na jedan od mogucih motiva koji su sudjelovali u nastajanju Procesa. Kafka je svoju vjeridbu dozivio kao gubljene slobode. Smatrao je da Felisa nece imati razumijevanje za njegovo knjizevno stvaranje. Posle velike unutrasnje borbe odlucio se za raskid. Ali, poslije raskida je zabjelezio u svoj dnevnik: ” Sudiste u hotelu. Voznja fijakerom… Kod roditelja. Pojedinacne suze majcine. Izgovaram naucenu lekciju. Otac shvata stvar sa svih strana. Dosao narocito zbog mene iz Malmea, putovao nocu, sedi u kosulji. Daju mi za pravo, protiv mene ne moze se reci nista, ili bar ne mnogo. Paklen u svoj nevinosti.” Ovdje osjecamo krivicu prema Felisi. Osjecao se krivim i iz svoje potrebe za rasterecenjem nastale su ne samo prve stranice Procesa nego i njegova osnovna fabula: svoju vjeridbu Kafka je pretvorio u romanu u hapsenje (vjeridba = gubitak slobode), “sudjenje”, koje je sam dozivio prilikom raskida, preobratio je u sudski postupak protiv svog junaka Jozefa K., a ovoga je osudio na smrt ne samo da

bi pokazao apsurdnost jednog drustvenog poretka, nego da bi umirio svoje osjecanje krivice. Kada je vec jednom poceo stvaralacki proces, onda je u njega uvucena cijela Kafkina licnost ne samo njegovo trenutno iskustvo i aktuelni problemi, nego sav njegov duhovni i misaoni potencijal. Spajanju intimne Kafkine i objektivno – drustvene sfere u romanu doprinio j jos jedan cinilac: kompleks prema ocu, koji znacajno sudjeluje Kafkinoj motivaciji za nastanak i rad na Procesu. To nije nimalo slucajno: strah od oca, od njegovog misljenja, od njegovog stava; teznja da se on pridobije i izbori za njegov blagoslov, kao i nepreovladana Kafkina patnja zbog toga sto otac gleda na njegov brak kao na izdaju uperenu protiv njega. Strah od oca, potcinjenost ocevom autoritetu, teznja da se od oca oslobodi i istovremeno stekne njegovu naklonost- to protivrjecno osjecanje nemoci i sputanosti objektivizovalo se u romanu u jednu drustvenu silu, u jednu socijalnu neminovnost, u nepobrojan sistem birokratskih odnosa koji se nemilosrdno zaklapa nad Jozefom K. ne dajuci mu nikakve druge izglede sem potpune kapitulacije i katastrofe. U ovom romanu je prisutna ideja sudsko - birokratske prinude koja steze omcu oko vrata glavnog junaka (Biti vjeren - to znaci biti uhapsen, vezan, okovan. Stupiti u brak - to znaci izreci smrtnu presudu svojoj slobodi, svojoj licnosti.) Analogija je jasna Kafka transponuje na objektizovan plan sve svoje strepnje i sve oblike ugrozenosti koje je prezivio u kratkotrajnoj ulozi Felisinog vjerenika. Otac je bio ozbiljna unutrasnja prepreka Kafkinom braku. Zapravo svakom njegovom pokusaju da se kroz brak otrgne ocevoj premoci i uticaju. Sudska birokratja sa svojim tezistem na apsolutnoj vlasti tj. na pravu da apsolutno raspolaze sudbinom Jozefa K. bez ikakve potrebe da to svoje pravo ikome objasnjava ili opravdava – simbolizuje ocev autoritet koji je isto tako bio apsolutan i neprikosnoven kao i pravo sudske instance da cini sa Jozefom K. sta hoce. Nemoc Jozefa K. prema sudskoj birokratiji u osnovi odslikava Kafkino licno iskustvo: njegovu sopstvenu nemoc i bespomocnost prema ocu. Osnovna ideja samokaznjavanja i neurotickog reagovanja iznesena je u svoj svojoj sustini. U Kafkinom opisu mehanizama i nacina dejstvovanja totalitarnog sistema kao i u atmosferi, u zivotnoj i moralnoj sredini u kojoj se odvija borba njegovog junaka, ima od samog pocetka neceg prizemnog i podzemnog, prljavog i zagusljivog, banalnog i privatistickog. U ovom romanu postoji mijesanje zvanicnih, sluzbenih i drzavnih sfera sa privatnim i ilegalnim, koje ima prizvuk i ukus banalnog i prljavog, sve to ukazuje na ogavnost i gadljivi ukus kao na osnovni zivotni i organski sadrzaj i oblik svakog sistema tlacenja i ugnjetavanja. Kafka simbolicno ukazuje na to da je svaki totalitarni sistem, vec po svom ustrojstvu izvor najvecih mogucih licnih i privatnih zloupotreba. To Kafkino ‘privatno’ se moze shvatiti kao njegov knjizevni sinonim za nesto uzgredno, slucajno, neobavezno, pa se citava zgrada totalitarne stege i prinude pokazuje kao nesto sto je izgradjeno na drustvenom i privatnom smecu, kao nesto sto je izgubilo svaku normalnu ljudsku obaveznost i normu ponasanja, pa zato ne moze nigdje i ni u cemu biti prihvaceno kao opstevazeca kategorija niti ima snagu i pravo da se postavlja kao uzor i vrijednost. Time je Kafka ukazao na pravu moralnu i duhovnu podlogu na kojoj se gradi totalitarizam. On narocito naglasava lukavstvo, skrivenost, mimikriju, potajnost. To nesto prinudno a nevidljivo, prisilno a skriveno, opako a neuhvatljivo, efikasno a nedokucivo, nesto sto lebdi u vazduhu i pociva nad svima kao kakva zla kob: sto je smjesteno u privatne budzake i smetlista drustvenog i privatnog morala, sto nema hrabrosti ali ni potrebe da se legalizuje i pomoli pravo lice nego se prikriva iza neprikosnovene moci i zaklanja iza privatnih aranzmana i dvosmislenih postupaka – sve to pokazuje

zgrazavajuci visoki stepen moralne i ljudske degradacije i rasula. Trenutak kad je ‘javna stvar’ toliko nisko pala da je svaki normativ izgubio svoju legalnu snagu pretvorivsi se u privatizovanu praksu, dok je pravna nesigurnost postala u stvari sinonim za odsustvo bilo kakve moralne ili humane strukture u medjuljudskim odnosima kao i u odnosima hijerarhije i pojedinaca. Kafka je u romanu razoblicio totalitarizam kao skup najdubljih moralnih i duhovnih izopacenosti. Ona nemarnost sa kojom se stvar optuzenog vodi kao proces tako da sve, citav tok stvari, djeluje kao kakva rasklimana masina koja bi se svakog casa mogla raspasti ali ipak nikad ne promasuje svoj cilj – ta vrhovna obmana i zamka za nevine i bespomocne, to i jeste najmonstruozniji “pronalazak” ugnjetackog sistema. Jer dok ugrozeni drhti i strepi, i dok se bespomocno obazire na sve strane trazeci uzaludno nit na koju da nastavi svoje napore za izbavljenjem unaprijed osudjene na neuspjeh, ta zardjala i nepodmazana masina administrativno – sudske sporosti, od cijeg svakog zastajkivanja ili usporavanja raste brdo neizvjesnosti i siri se sapunjavi mehur nade, a cije svako ubrzanje priblizava neizbezan ishod valjda je jedan od najdubokoumnijih pronalazaka Kafkinih u njegovoj viziji totalitarnog sistema. Pa ipak da li je Kafka ucinio svog junaka potpuno bespomocnim pred skrivenim licem ove opake masinerije koja mrvi ljude, da li ga je ostavio bez ikakve sanse? Ma koliko to, poslije svega receno, izgledalo cudno i paradoksalno – nije! Naime, sve sto je kazano o svemoci sudske birokratije vazi samo pod uslovima pod kojima se odigrava radnja u romanu – pod uslovima besprizivne i bespogovorne kapitulacije Jozefa K. Cio tok zbivanja sa ishodom pokazuje sta se neminovno desava sa pojedincem koji se od pocetka povinuje. Kafkin junak je stajao pred alternativom: oduprijeti se ili se povinovati sudskim vlastima i njihovim nalozima u toku sudskog postupka. I jos je na samom pocetku iznevjerio buntovno Ja svoje prirode kad se opredijelio za poslusnu saradnju sa organima vlasti. Za Kafkin knjizevni postupak receno je da je magijski realizam. Integralna stvarnost u Kafkinim djelima je magijska, magijska u trostrukom znacenju: prvo, ona je stalno na ivici moguceg i nemoguceg, stvarnog i apsurdnog, cije granice mogu da se prekorace ako subjekat pronadje pravi sistem djelanja ili ponasanja. Subjekat moze magijskim postupkom da preokrene cijeli poredak stvari zato sto je stvarnost polivalentna, ali on nema snage za takav izazov: vise voli da se prilagodi poznatom i uobicajenom nego da smjelim postupkom koji odudara od pravila ponasanja krene neispitanim putevima. Upravo tako postupa Jozef K. Pred ili da baci izazov organima gonjenja i zapocne sa njima opasnu i neizvjesnu igru ili da povije vrat, on se opredjeljuje za ‘sigurnosti’ i za ‘prirodan tok stvari’. Medjutim, to je ne samo pogresan izbor nego i najveca logicka greska u njegovom razmisljanju i prosudjivanju, jer ce se ubrzo pokazati da je taj put ‘sigurnosti’ upravo najnesigurniji put koji je mogao izbrati, jer od tada pa sve do svog smaknuca nece biti siguran nijednog trenutka. I ovdje je na djelu Kafkin sistem filosofije saznajnog apsurda, prema kojoj su stvari sasvim suprotne od onoga kako nam izgledaju. Kafkin ‘prirodni tok stvari’ pokazuje nesto najneprirodnije i najizvitoperenije sto se moze zamisliti: sistem drugaciji od naseg ocekivanja zasnovanog na iskustvu i logickom zakljucivanju. Kafkin pojam istine duboko je aktivisticki: jedan sistem postupaka otvara jednu, odgovarajucu dimenziju saznajnih znacenja u tkivu stvarnosti, drugi sistem postupaka sankcionise i kanalise sistem znacenja u poznate tokove potvrdjujuci objektivnu vrijednost znacenja. To je samo objektivna sema; u Kafkinoj proznoj pragmi nijedan njegov subjekat ne primjenjuje sistem postupaka koji odgovara zamisljenim pretpostavkama i iskustvu na kojem je izgradjen taj sistem ponasanja: uvijek dolazi do

razmimoilazanja izmedju ponasanja i ocekivane potvrde njegove tacnosti u realnom, aktuelnom iskustvu. Problem je uvijek u tom razilasku pretpostavljenog ponasanja i dozivljenog iskustva: stvarnost uvijek negira subjektovo iskustvo kao da ga on sam nije stekao nego izvukao od nekog drugog i iz neke druge stvarnosti, a ne iz one u kojoj djeluje. A uvijek izgleda kao da subjekat primjenjuje upravo onaj sistem ponasanja koji vazi samo za tu stvarnost u kojoj je i nastao kao i sinteza iskustva! To se upravo desava Jozefu K. Mnogo je zanimljivo pitanje sta bi se njemu desilo kad bi promijenio sistem postupaka, kad bi postupio u skladu sa varijantom otpora. Karakteristicno je da je uvijek pri pominjanju ove varijante, na nekoliko mjesta u romanu, Kafka uvijek neobicno skrt, i, sem prvog poimanja, odlucan u pogledu ishoda. On ostaje u sferi uvjerenja, jer to je dimenzija koju treba tek otkriti i izgraditi, ona ne postoji kao gotov sablon jer tek moze da nastane iz doslednog subjektovog izazova stvarnosti i stvaralackog reagovanja na zamke stvarnosti, te zato Kafka i ne pokusava da je blize odredi. Ostaje samo uvjerenje da je taj put moguc ili da sigurno rjesava stvar, a kako – to se ne moze reci, jer Kafkin junak uvijek slusa svoj glas i svoje vlastito uvjerenje koje iskazuje, tako da ono ostaje potencijalno, i vise uvjerenje samog pisca nego njegovog junaka. U toku prvog Jozefovog saslusanja dolazi do trenutnog ali potpunog preobrazaja njegove licnosti: on se nadmocno i duhovito poigrava sa sudijom, izlaze ga ubitacnom podsmjehu i ponizenju, i to na tako uspjesan nacin da ovaj ostaje nijem u punoj bespomocnosti. Odjednom Jozef K. izrasta pred nama u sasvim drugu, dotle nepoznatu licnost, potpuno razbijajuci svoju rutinsku masku i izlazeci iz svoje sitnicarske cinovnicke ljusture drustvenog anonimusa: on pokazuje snagu volje, duhovnosti, intelektualnu nadmocnost u trenutan preobrazaj od samotnog egoiste u masovnika, aktivistu, nosioca i branioca progresa, u tuzioca jednog mracnog sistema i altruistickog borca za prava i dostojanstvo svih koje je sudska birokratija ponizila i lisila slobode. Za svo vrijeme njegovog izlaganja sudija se gotoveo i ne primjecuje. Ocigledno je da je Jozefof istup toliko odudarao od rutinskog i uobicajenog ponasanja uhapsenika za vrijeme javnog isledjenja da je Jozefovo drzanje djelovalo na sudiju kao sok, kao iracionalno iznenadjenje za koje ni on ni niko u dvorani ko je zastupao interese sudske hijerarhije nije umio trenutno da nadje adekvatan odgovor. Zato je Jozef K. mogao da iznese svoje optuzbe protiv mracne sudske organizacije koja radi o glavi nevinim ljudima, zato je mogao da gomili njenih placenika dobaci u lice strasne rijeci prosirujuci svoju optuznicu: “Ta svi ste vi cinovnici kao sto vidim, vi ste ona korumpirana banda protiv koje sam govorio…” cime je opet iznenadio prisutne; njegove su rijeci i njegovo napustanje dvorane poslije zavrsenog izlaganja bile propracene “opstom tisinom potpune zapanjenosti”. Njegovo osjecanje dostojanstva ostace do danas sacuvano do kraja pa cak nece biti naruseno ni njegovom promjenom odnosa i shvatanja svog procesa i suda. Ali odjednom se desava preokret: iz njegove glave i usta isceznuce nepomirljivo buntarstvo i uvrjedljive izjave o sudu, i on ce se svom snagom baciti na pronalazenje posrednika i prijatelja suda koji bi se kod suda zauzeli za njegovu stvar. Odlika Jozefa K. da se povinuje od presudnog je znacajna za citav njegov zivotni tok. Ta njegova odlika ukljucuje i jedan statican moralni ali i gnoseoloski stav: njegovo potcinjavanje i povinovanje nevidljivoj a svemocnoj sudskoj hijerarhiji znaci i povinovanje staticnosti trenutka, tj. stanju u kojem je zatecen, i unaprijed iskljucuje svaku mogucnost rada na sopstvenoj promjeni, evoluciji ili ispravci. Biti oslobodjen optuzbe i progona za njega je identicno sa: nastaviti isti nacin zivota koji je vodio ranije, zapravo do trenutka prividnog hapsenja i otvaranja procesa

istrage. Znaci on se ne bori za slobodu licnosti u integralnom i stvaralackom smislu i znacenju te rijeci, nego za slobodu da nastavi ondje gdje ga je zateklo otvaranje istraznog sudskog postupka. On iz hapsenja nije izvukao nikakve sustinske, dubinske zakljucke koji bi zadirali u srz njegovog bica, koji bi se odnosili na ispravnost njegove zivotne orijetacije, dovodili je u sumnju stavljali pod znak pitanja cjelokupan njegov dotadasnji nacin zivota kao i njegovu zivotnu filosofiju. Naprotiv, sve sto preduzima za spas svog ugrozenog zivota motivisano je, u osnovnom iracionalnom sloju strahom za ugrozeni zivotni komoditet i mogucnost komformistickog opstanka. Zato je teznja za slobodnim raspolaganjem svoje licnosti u njega sinonim za teznju da se vrati na polaznu zivotnu tacku, da bi poceo od istog pocetka. A to je rutinski odnos covjeka koji se toliko izgubio u stecenim zivotnim navikama da vise nije kadar ni za pedalj da se izmakne i uzdigne nad rutinarnom zivotnom kolotecinom i sagleda vrijednost, omoguci sebi procjenu onoga sto u zivotu cini i iz cega mu se zivot sastoji. Taj rutinizovani, skamenjeni zivotni konformizam ima i svoj gnoseoloski ekvivalent. Drugim rijecima, zivotni tok Jozefa K. prije njegovog lisavanja slobode, kojem na planu socijalne i moralne filosofije odgovara pragmatizam i konformizam, ima u romanu ulogu simbologije koja na gnoseoloskom planu znaci misaonu staticnost, dogmatizam, odsustvo stvaralacke radoznalosti i izazova znaci negaciju saznajnog totaliteta i negaciju covjeka kao saznajnog bica. Nihilizam, beznadje, gnoseoloska nemoc i ravnodusnost kao i ocajnicka izgubljenost koja rezultira u zakljucku sa pocetka izlaganja nisu samostalne vrijednosti po sebi nego funkcionalno promjenljive velicine koje su prirodna i neminovna posledica zivotnog koraka koji je Jozef K. ucinio u prelomnom trenutku svog zivotnog puta, dakle izraz su izabranog zivotnog opredjeljenja u odnosu na presudnu zivotnu dilemu: oduprijeti se ili se povinovati. Na osnovu cjelokupnog djela mozemo zakljuciti da Jozef K. predstavlja onu grupu ljudi koji se ne opiru drustvenom i pravnom sistemu u kojem zive. Usled ravnodusnosti i nemoci odlucuje da se nijemo povinuje naredenima svojih eksekutora.

LITERATURA

1. Proces-Franc Kafka-Beograd,19832. Anders, Ginter: Kafka – za i protiv3. Donat, Branimir: Kafka u “Procesu”, u knjizi istog pisca: Kafka u “Procesu” I

drugi eseji.4. Gluscevic Zoran: Kafka: krivica i kazna, esej objavljen u casopisu “Knjizevna

kritika”, 1971.5. Foxt, Ivan: Predgovor za Kafkin Proces, “Veselin Maslesa”, Sarajevo, 1977.