Sveučilište u Zagrebu

Učiteljski fakultet

Odsjek u Čakovcu

IVANA BRLIĆ- MAŽURANIĆ

ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA

Seminarski rad iz kolegija Dječja književnost 2

Mentor: dr.sc. Stjepan Hranjec Studentice: Nina Taradi

Izvoditelj seminara: prof. Ivan Pranjić Nataša Kranjec

Čakovec, travanj 2011.

SADRŽAJ :

2

I. UVOD

«MALIM ČITATELJIMA

 Ovo je pripovijest o čudnovatom putovanju šegrta Hlapića.

Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao

knjiga, a dobar kao sunce. A jer je bio takav, zato je srećno isplivao iz mnogih neprilika.

Hlapićevo putovanje bilo je isprva tako lako kao dječja igrarija, pa će čitatelji na početku ove

knjige reći: “Što će Hlapiću tolika mudrost i tolika hrabrost na ovako laku putovanju? Zar on

treba toliku hrabrost da povede upregnutog magarca na uzdi? Ili treba svoju mudrost da traži

izgubljene guske?”

No poslije je Hlapićevo putovanje bivalo sve teže i sve opasnije, kako to već češće biva. Pa

kad čitatelji ugledaju maloga Hlapića u velikoj pogiblji i teškim neprilikama, reći će oni:

“Zaista je dobro učinio Hlapić što je za svaku sigurnost ponesao sa sobom puno dobrote,

mudrosti i hrabrosti kad se u ranu zoru otputio u svijet.”

Pa upravo zato svršilo se na koncu sve onako kako je najbolje bilo.

No zato ipak neka nitko ne pobjegne od svoje kuće. Nikomu nije tako zlo kako je bilo Hlapiću

kod majstora Mrkonje, a bogzna bi li svaki bio takve sreće na svom putu kao Hlapić. Čudit

ćete se ionako da se i po njega sve tako dobro svršilo.

Sjednite dakle na prag i čitajte!»1

Ivana Brlić-Mažuranić Hlapića je osmislila i napisala, uostalom kao i većinu svojih dijela, za

života u Slavonskom Brodu. Njen unuk prof. Vuk Milčić, vlasnik obiteljskog ljetnikovca

Brlićevac, ispričao je kako je djelo nastalo: “Evo ovdje, pod ovom strehom Brlićevca, jednog

je olujnog dana moja baka Ivana Brlić-Mažuranić spazila bucmasta dječačića, veselih

nasmijanih očiju, kako pored drvenog bureta traži svoju mačkicu. 

U tom se trenutku pojavio mrk jedan čovjek, koji je odmah zavikao na dječaka i počeo ga

grditi što je ušao na naš posjed. Baka je znala da je susjed remenar i opančar, a dječačić

veselih očiju njegov šegrt. Tako je nastala priča o šegrtu Hlapiću i majstoru Mrkonji.”

1 Brlić-Mažuranić, I.,( 2009. ). Čudnovate zgode šegrta Hlapića. ALFA: Zagreb. Str.4

3

II. IVANA BRLIĆ- MAŽURANIĆ

Ivana Brlić- Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu. Potječe iz poznate

intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik

i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a

baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Školovala se privatno i

stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od

prvih književnih pokušaja na francuskome. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac,

a potom u Jastrebarsko.

Kada se 1892. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, Ivana seli u Brod na Savi

(danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji,

obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s

dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome

duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga

pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer  dodijelio joj je zlatnu medalju

za protumađaronska nastojanja.

Gradovi u kojima je živjela Ivana, Ogulin, Karlovac, Slavonski Brod i Zagreb s ponosom

ističu njeno ime. Dio života u kome je ova književnica stvorila svoja djela, prekrasne priče za

djecu, zbog čega ju ponekad nazivaju 'hrvatski Andersen', provela je u Slavonskom Brodu.

4

Glavni trg u Slavonskom Brodu, na kome se još uvijek nalazi kuća obitelji Brlić, naziva

se Trg Ivane Brlić Mažuranić. 

Njenim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine,

objavljenu 1916., djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta,

inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni

svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca,

Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su

ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i

slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za

istinom i znanjem često se pojavljuju u njenim pričama.

Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza

i delikatnosti rijetkoga humora (A. G. Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili

kolege (A. B. Šimić, D. Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac). Školska knjiga, d.d.

ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. radi promicanja književnoga

stvaralaštva za djecu i mladež.

Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i

hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić

svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje

književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike. Dva puta je bila

predložena za Nobelovu nagradu, 1931. i 1937. godine. Umrla je u Zagrebu, 21. rujna 1938.

godine.

Ulomak iz autoričine autobiografije :

«Godine 1913. vratila sam se dječjem svijetu i napisala knjižicu Čudnovate zgode šegrta

Hlapića koja je izašla opet među izdanjima Hrvatskog pedagoškog zbora. Ova se je

pripovijetka, kako mi se čini, najviše svidjela i djeci i onima koji kao svjedoci ili kao glasnici

čitaoci dijele radosti dječjeg čitanja. Bilo mi je glavno nastojanje da u toj pripovijeci

postignem do skrajne granice jednostavnost i bistrinu sloga i jezika kako bi dječji likovi i

prizori zaista proizlazili u pravoj dječjoj čistoći i jasnosti. Time se je i za mene desilo milo

iznenađenje: lik mojeg malog Hlapića stupio je iz ove knjige preda me i miliji i jasniji negoli

5

je u mojim mislima bio, pa držim, bar po vlastitom iskustvu, da je to doista rijedak slučaj.

Godine 1914. poslala sam g. Fileušu u Prag (na molbu profesora Hudeca iz Praga)

autorizaciju za prijevod Hlapića na češki jezik. Međutim je buknuo rat te ne znam je li do

prijevoda došlo.»2

Djela :

Valjani i nevaljani - Pripovijetke i pjesme za dječake. Vlastita naklada, Zagreb, 1902.

Škola i praznici - Zbirka pjesama i pripovjedaka za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor,

Zagreb, 1905.

Slike. Pjesme - Tiskara C. Albrechta, Zagreb 1912.

Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Roman za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor,

Zagreb, 1913.

Priče iz davnine - Bajke. Matica Hrvatska, 1916.

Knjiga o omladini - Crtice. Vlastita naklada, Zagreb, 1923.

Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi - Tisak Tipografija D.D., Zagreb , 1934-35.

Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata - Roman. Knjižara Vasić, Zagreb, 1937.

Srce od licitara - Pripovijetke i pjesme za mladež. Zagreb, 1939.

Basne i bajke - HIBZ, Zagreb, 1943.

2 Topusko, svibanj 1916., objavljeno u Hrvatskoj reviji 1930. godine

6

III. ČUDNOVATE ZGODE ŠEGRTA HLAPIĆA

Čudnovate zgode šegrta Hlapića objavljenje su prvi put 1913. u Zagrebu i one

predstavljaju oblik prvog hrvatskog dječjeg pustolovnog romana. Hlapić uz prozno –

memoarsko djelo Jagode Truhelke Zlatni danci (1918.) tvori početni temeljni pravac hrvatske

dječje realističke proze. Antun Gustav Matoš visoko je ocijenio Čudnovate zgode šegrta

Hlapića, smatrajući je klasičnom knjigom dječje literature.

Čudnovate zgode Šegrta Hlapića su klasično djelo hrvatske dječje književnosti, sam naslov

nas upućuje na nešto čudesno. Ivana Brlić Mažuranić je imala predložak za Hlapića u

stvarnom životu (iz konkretne stvarnosti, malog šegrta kojeg je srela na sajmu u Slavonskom

brodu). Imamo spajanje dvije poetike: realizma i bajke.

Sveznajući pripovjedač koji interpretira, komentira, ocjenjuje i upozorava što pojačava

napetost, doprinosi komunikaciji s čitateljem, a na nekoliko mjesta se i izravno obraća

čitatelju. Čudnovate zgode šegrta Hlapića je simbol dječje dobrote, pobjeda dobra nad zlim, a

ono najvažnije je da se u djelu promovira etika srca, što je jedan od temeljnih stilskih

postupaka Ivane Brlić Mažuranić . Također se u djelu javlja slikovitost, , rečenice su

jednostavne, a pojedine reduplikacije (usmeno nasljeđivanje; hodao je i hodao..) priskrbljuju

dinamičnost i jednostavnost u sintaktičkoj organizaciji.. Nalazimo i elemente usmene bajke:

npr . raskrižje, na kojem više ne plešu vile, vještice i vukodlaci. Preuzima se na pojedinim

mjestima i pripovjedni stil, npr: «Bio neki mali postolarski šegrt...».

Hlapićev bijeg od kuće isprva je lagan kao dječja igra, ali postepenim vještim zapletom

putovanje postaje prepuno neprilika i opasnosti preko kojih zbiljski život pokazuje svoje

realno i nemilo lice. Svim spoznajama ljudskog zla, poroka i nesreće lik Hlapića se hrabro

suprotstavlja svojim vedrim optimizmom i požrtvovnom hrabrošću. Preko glavnog lika

autorica zagovara moralne snage ljudskog poštenja i marljivosti kao temeljne vrline koje

čovjeka spašavaju i uzvisuju nad životne nedaće. Glavne likove autorica stvara na način da su

bliski dječjem svijetu, ali ujedno dječji likovi i odraslima otkrivaju njihove vlastite greške i

mane, te im postupno otkrivaju ljepotu i bezazlenost neiskvarenog dječjeg pogleda na

stvarnost.

7

Obilježja bajkovitog romana:

započinje bajkovito (Bio je neki mali postolarski šegrt…)

izvan nekog prepoznatljivog vremena i prostora(zemlja velika kao sedam carevina)

sretni završeci nakon svakog putovanja i pustolovine

ima stalnih brojeva (putovao je 7 dana)

Polarizacija likova (Hlapić- majstor Mrkonja)

koncepcija glavnog lika koji je staložen, priseban i mudar, uvijek je pobjednik –

idealan tip superiornog dječaka, kao da je iz nekog drugog svijeta

Usporedbe (Malen kao lakat, veseo kao ptica…)

Hiperbolizacija (velik do stropa)

Psihološki profil (Mrkonja je bio strašan i zao jer je jedanput u životu doživio veliku

žalost i nesreću)

Obilježje realističkog romana:

o Detaljizam u opisu

o Realistično oblikovanje pojedinih događaja (sajam, sušenje sijena, požar..)

Čudnovate zgode šegrta Hlapića su prevedene, među ostalim, i na bengalski (prevoditelj dr.

Probal Dashgupta), hindi, kineski, vijetnamski (pojedina poglavlja), japanski i perzijski jezik.

Djelo "Šegrt Hlapić" je, u nešto dorađenom obliku, preneseno i na mali ekran, odnosno,

temeljem njega je napravljen crtani film. Čudnovate zgode šegrta Hlapića je dugometražni

crtani film iz 1997. godine snimljen od hrvatske produkcijske kuće Croatia Film .

Također postoji nekoliko razlika između animiranog filma i djela Ivane Brlić Mažuranić.

Jedna od najbitnijih razlika je to da su likovi u animiranom filmu predstavljeni kao miševi

( Hlapić, Gita, Majstor Mrkonja, Majstorica...), dok su u izvornom djelu ljudi!

Smatramo da je to prevelika razlika jer će se djeca lako zbuniti, kao što smo se sigurno i mi

sami kada smo vidjeli animirani film. Druga razlika je što se u knjizi spominje da Crni čovjek

i Grga od Marka i njegove mame idu ukrasti kravu, dok u animiranom filmu Crni štakor i

Grga idu ukrasti staru škrinju sa uspomenama. I jedna razlika koja nam pokazuje da je crtani

napravljen bajkovito je ta da Hlapić i Gita do markove kuće dolaze čarolijom starice koju

susreću na putu, a u knjizi ih odveze seljak kojem su pomogli prodati košare na sajmu.

8

LIKOVI

Šegrt Hlapić

Hlapić je bio malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko,

mudar kao knjiga, a dobar kao sunce.

Sama ova izreka govori sve što trebamo znati o Hlapiću

Nikada se nije ljutio na Majstora Mrkonju, svima je pomagao, bio je dobra srca,

nikada mu nije bilo teško nešto napraviti

Uvijek je mislio na druge prije nego na sebe

Gita (Marica)

Vesela , razigrana djevojčica

Sretna što je upoznala Hlapića i Bundaša, te se na kraju ne želi vratiti u cirkus

već ostati s njima

Svojim talentom osigurala hranu i prenoćište

Kao i Hlapić, uvijek spremna pomoći drugima

Na kraju se sazna da je izgubljena kćer Majstora i Majstorice

Majstor Mrkonja

Ogorčen, uvijek ljut, i zloban prema Hlapiću

Takav je zbog nesreće koja im se desila, izgubili su svoju kćer Maricu ( Gitu)

Kada se nađe u nevolji, shvaća kakav je bio, te se želi popraviti

Moli Hlapića za oprost, te mu ostavlja čizmice

Majstorica

Uvijek dobra prema Hlapiću

Nakon nesreće sa kćeri, Majstorice je postala još bolja osoba, i odlučila kako će

uvijek svima pomoći koliko god bude mogla

Hlapića doživljava kao svoje dijete te je jako tužna kada nestane

Presretna kada im se vrati kćer Marica

9

Crni Čovjek

Zao čovjek, ukrao Hlapiću čizmice Zajedno sa Rđavim Grgom krao seljacima

Ostali likovi : Rđavi Grga, Grgina majka, Marko, Markova majka, Amadeus, Bundaš, Medo,

praščić i njegov otac, stari mljekar, seljak sa košarama, prosjakinja, vlasnik vrtuljka, vlasnik

cirkusa, Sokol, seljaci

ZANIMLJIVOSTI

Animiranim filmom Čudnovate zgode Šegrta Hlapića, nastale su i kratke epizode Hlapićeve

nove zgode . Hlapićeva serija u kojoj se Hlapić i njegovi prijatelji, kroz brojne uzbudljive

avanture, susreću s podvalama i smicalicama zločestog Crnog Štakora i braće Pazinski. U

zgodama i nezgodama Hlapiću pomažu postolar Melkior i travarka Jana.

Osim animiranog filma, i crtanih serija, likovi Hlapić i Gita postali su veoma popularni, od

prometnih znakova – Mala škola pravilnog ponašanja, također i Hlapićeve stranice, na kojima

se može naći puno zabavnog sadržaja. Razne čitaonice, radionice, igraonice, zabavnik,

učionica, crtani filmovi.

10

IV. ZAKLJUČAK

O romanu «Čudnovate zgode šegrta Hlapića» najviše nam govori činjenica da je

Antun Gustav Matoš taj roman 1913. godine ( iste godine kad je objavljen) u časopisu

«Suvremenik» nazvao klasikom dječje književnosti. Tijek vremena nije utjecao na

popularnost te priče, koju i današnja djeca rado i sa zadovoljstvom čitaju. Lik šegrta Hlapića,

koji u svijet odlazi zbog nepravedna, gruba i zločesta majstora Mrkonje, sinonim je i danas za

vrijedna, samostalna i dobra, okretna i snalažljiva dječaka, koji uvijek zna raspoznati dobro od

zla te pomaže ljudima. Nakon burnih događaja, na kraju se, kao što i priliči svakoj dječjoj

pripovijesti, sve rasplete sretno i veselo.

11

V. LITERATURA

1. Brlić-Mažuranić, I.,( 2009. ). Čudnovate zgode šegrta Hlapića. ALFA: Zagreb

2. Grupa autora, ( 1994.) . Ključ za književno djelo. Školska knjiga: Zagreb

3. Zalar, I., Diklić, Z. (1980.). Čitanka iz dječje književnosti. Školska knjiga: Zagreb

4. Grupa autora, ( 1997. ). Autobiografije hrvatskih pisaca. AGM: Zagreb

12