Šarl Bodler - Cvece Zla
-
Upload
miljana-vuksanovic -
Category
Documents
-
view
197 -
download
6
description
Transcript of Šarl Bodler - Cvece Zla
Šarl Bodler: Erotizam, Anima i smrtLunaO / July 16, 2013
Šarl Bodler i pojam erotizma Žorža Bataja
‘Povezanost slepe sile smrti i seksualne slepe sile ima dvostruki smisao. S jedne strane,
grčenje tela utoliko je brže što je bliže umiranju i , s druge strane, umiranje, pod uslovom da
je lagano, podstiče čulnu pohotu. Smrtna groza ne naginje nužno sladostrašću. Ali
sladostrašće u smrtnoj grozi postaje dublje.’
(Žorž Bataj, ‘Erotizam’)
U gore navedenom citatu Žorža Bataja, ‘smrtna groza’ pretpostavlja posebno precizan, a
ujedno i zvučno upečatljiv sklop reči koji dočarava jedinstveni pojam.
Smrtna groza nije smrt, ali je strašnija.
Ona nije ni jeza, ni grč, a ipak podrazumeva oba pripajajući im odjek uzbudljivog.
Za Bataja, smrtna groza je isprepletena sa erotizmom koji pretpostavlja ‘sukob preobilja
čoveka sa preobiljem prirode’, te nosi duboko zadovoljstvo bivajući u centru raskola
egzistencijalnog i vanvremenskog. Erotizam, nikako poistovećivan sa animalnim nagonom, a
ipak ni rasterećen od istog budući da se služi čulima i egzistira u opipljivoj prirodi, crpi svoju
moć kao neumoljiva sila koja remeti ograničenu i zatvorenu stvarnost uma. Kao takav, on je
nedokučiv i nesvodiv na racionalnu ravan, potpomognut od strane ‘slepe sile sekusalnosti’ a
opet, istančanim nijansama razdvojen od iste.
Kako nam Bataj predočava, erotizam daruje beskonačnost jednom egzistencijalno konačnom
biću i, poput smrti, oslobađa svoje podanike od grubosti materije od koje su sazdani,
preobražavajući jedno biće u dva, a potom u ništa.
Prvi pesnik čije mi stvaralaštvo neizostavno pada na um dok čitam Bataja, jeste Šarl Bodler.
Jedinstvena, revolucionarna zbirka pesama Cveće zla samo je deo mnoštva koje je ostavio za
sobom saznavajući o prirodi čoveka kao erotskog bića u realitetu svih užasa i svih nežnosti
koje poseduje. Njegova biografija prepuna je beleški o mučnim, krvavim sukobima,
podavanju prirodi, otimanju od iste, zatim neprekidnim istraživanjima najnižih i najviših
atributa ljudskosti. Bodler čitavog života koketira sa smrću na sebi svojstven način – kroz
čistu čulnost koja je sama po sebi negacija hrišćanskog, a ipak, baš kao usud ovoga, nastaje
posebna težnja ka Raju o kojem nikad ne prestaje da piše. Sklonost ka podavanju tami,
paradoksalno, koegzistira sa ovim fantazijama o raju na najčudnije načine. Postoji jedan
tantrički obred praktikovan na Tibetu, pod nazivom čoed ili gčod, gde posvećenici komadaju
sopstveno meso i pružaju demonima i divljim zverima kao hranu. Bodler me podseća na
takvu vrstu ‘neosvešćenog’ šamana koji kida delove sebe i im činom kroti sopstveno zversko
naličje .
Bodler i dve ‘utvare': Zadovoljtsvo u bolu
Čitajući njegove eseje i pesme, ako se fokusiramo na izdavajanje onog erotskog kao nosioca
uzvišenog (uzevši kontekst u koji Bataj smešta erotizam), jasno ćemo uočiti odstupanja u
zaključivanju, jer Bodler je ponekad sam sebi protivrečio.
Da bih dočarala ovu podvojenost, izabrala sam dve žene o čijem odnosu sa Bodlerom
saznajemo iz pisama, eseja i pesama. Njih dve kao da su manifestacija suprotnih principa
koji postoje u samoj ličnosti pesnika.
Žana Dival, poznata pod nekolicinom drugih pseudonima, prethodila je gospođi Sabatije.
Redovi koji opisuju odnos Bodlera sa ovom razvratnom mulatkinjom punih usana, crne kose i
bestijalnog karaktera, daruju nam jedinstven uvid u ono što Žorž Bataj naziva ‘opasnim
preterivanjem’. Ovo preterivanje ispoljeno u erotskom zanosu, preti da dovede resurse
života njegovih poklonika do vrhunca, te da ih satre. Napajuajući se preobiljem koje
ubrzanjem čitavog dinamizma bića dovodi do osetnog i mentalnog iščeznuća, javlja se
groza, i , naposletku, naličje ili tamna strana ovog procesa.
Žana Dival, portret koji je nacrtao Bodler
U pesmi Sed Non Satiata, nalazimo zanimljivo poređenje Žane Dival sa jednom istorijskom
ličnošću. Fraza -lassata, sed non satiata- potiče iz poema Juvenala, rimskog pesnika iz prve
ili druge godine nove ere. Odnosi se na Mesalinu (Messalina), ženu Klaudija, a u prevodu
znači ‘Umorna, ali još neazodovoljena’. Zapisano je da se Messalina iskradala iz svojih odaja
kako bi tajno posećivala bordel. Ona se ‘sa strašću što još u njoj bukti i besni, iscrpljena, ali
nezadovoljena’, vraćala poslednja iz bordela u svoju dvorsku postelju.
Pretpostavimo da naziv pesme ‘Umorna, ali nezadovoljena’ koji Bodler koristi ovde referišući
na Žanu, označava klonuće svake vrste, vrtlog jednog odnosa koji podrazumeva potonuće
oba učesnika, ali ne lišava ih želje.
Ponor koji prati široki spektar Bodlerovih iskustava nastaje nakon vrhunca – osetnog,
telesnog, intelektualnog, a ono što potpiruje taj ponor ujedno pečatirajući suštinu ove
erotske ljubavi, jeste aktivan bol :
‘ Jedno i jedino zadovoljstvo u ljubavi počiva u sigurnosti da pričinjavate ‘bol’. I muškarac i
žena od rođenja znaju da je u boli sazdana sva slast’
(Bleskovi, 1855-1862)
‘Zastrašujuća igra u kojoj jedan od igrača gubi vlast nad samim sobom.’
(Bleskovi, 1855-1862)
‘A ljudsko lice, za koje Ovidije veruje da je oblikovano kako bi dalo odsjaj zvezdama, sada
odaje samo bezumno divljaštvo ili se zateže u nekoj vrsti smrti. Naravno da bih smatra
svetogrđem ukoliko takvoj izobličenosti dam naziv ‘ekstaza’.
(Bleskovi, 1855-1862)
Carlo Farneti (1892-1961)
Illustrations for Charles Baudelaire’s
‘Les Fleurs du Mal’
Upravo taj bol, ili možda neka vrsta otvorene rane, paradoksalno, pruža obnavljanje i
regeneraciju ekstaze. Možda u samom odsustvu balansiranog pulsiranja duha i tela, kada
siline želje i potreba koje potvrđuju telesni život bivaju nadigrane samo silinom težnje ka
prepuknuću, svršetku i smrti, čovek nalazi poseban vid arhajskog rituala čiji su deo nekada
bile obredne orgije. Može li se uopšte ovde spomenuti taj sakralni aspekat ili bi to bilo samo
psihološko fantaziranje ? Nadilaženje smrtne groze uvećavanjem bića kroz bezumno
podavanje rasterećeno suda i emocija, i naposletku, poništenje tog bića kao ličnosti.
‘Pohota i smrt dva su stvorenja vedra’
(iz pesme Dve dobre sestre)
U ovom periodu, održavajući neprekidu napetost između pohotnog i težnje ka idealizaciji
istog, Bodler kazuje kako erotska ljubav po sebi ne treba da teži ‘davanju’, već je u osnovi
predodređena da bude grešna, odnosno prirodna, te prirodna mora i da ostane –
nemilosrdno se pokoravajući zakonima sopstvenog postojanja.
‘Vrlina i ponos vam govore: Beži od nje. Priroda vam šapuće na uvo: A gde bi pobegao?’
(Bodler o Žani Dival)
‘Megero bludnih tmina,
da bih skrotio požar kojim si opsednuta,
U paklu tvoga odra postati Prozerpina!’
(Sed non satiata, prev.Branimir Živojinović)
Jasno je da pesnik zapada u konflikt duha i čula, pišući o tome kako Žanina moralna rugoba
sadrži ‘tiransku privlačnost’, a vreme će pokazati da za života nije uspeo da se otme
fascinacije ovom ženom. Osvrnuću se ovde na kontroverznog autora, Oto Vajningera, čija
knjiga ‘Pol i karakter’ sadrži brojne, većinom esktremne i donekle odbojne teorije o erotizmu
žene. On predočava kako je žena uglavnom etički indiferentna, te nas ne treba iznenaditi da
postoji suprotnost između spoljašnjeg izgleda i unutrašnjih, (ne)moralnih htenja. Lepota ne
pretpostavlja vrlinu. Prema njemu, čulno posedovanje žene svakako uništava eteričnu
komponentu lepote, a polni nagon kao takav malo veze ima sa sa erotskom ljubavlju. Ovo
nas vodi do gospođe Sabatije, Bodlerove ljubavi.
Bodlerova pisma upućena Apoloniji Sabatje pristizala su anonimno, u njima su uvek bile
pesme koje veličaju njenu skladnost i lepotu koju su joj mnogi savremenici pripisavli. Odnos
prema gospođi Sabatije na početku gotovo da sadrži strahopoštovanje, iako nije lišen one
sirove čulnosti svojstvene Bodlerovoj prirodi. On joj prilazi stidljivo i sa zadrškom, ponegde je
smatra svojom ‘sestrom’ usled fascinacije intimnom sponom koju doživljava skoro
familijarno u kontekstu duha.
‘Gospođo, ljubim Vam ruke pobožno.’ (Pisma Apoloniji Sebatje)
Ovaj odnos sa Apolonijom propraćen je očiglednom velikom nežnošću. Žorž Bataj piše kako
nežnost preuzima utemeljen, dosledan oblik koji sam od sebe stoga nije kadar da biće
obdaruje burnim zanosima, ali usađena slepa sila žestine uvek potpiruje putenost i
neprikosoveno teži da povrati taj zanos – te i da povrati onu ‘smrtnu grozu’. Desilo se upravo
to da je Bodler, prema zapisima, ostvario emotivni i telesni kontakt za gospođom Sabatje,
nakon kojeg je jasno progovorila njegova prava priroda zgrožena ekvilibrijumom.
‘…uostalom, desiće se ono što se mora desiti. Pomalo sam fatalista. Ali ono što znam. Jeste
da se grozim strasti – zato što je poznajem u svoj njenoj rugobi – a evo gde voljena slika koja
je suvereno vladala svim avanturama postaje suviše zavodljiva.
(…)
Ukratko, nemam vere. Imate lepu dušu, ali to je ipak ženska duša. I , konačno, pre samo
nekoliko dana bila si božanstvo, a sada si žena’ (Pisma Apoloniji Sabatje)
ilustracija Cveća zla: A. Rodin
Bodler i Anima
Naposletku, ako sagledamo ličnost Šarla Bodlera kroz sve njegove beleške, uočavamo da
njegov erotizam potpiruje ono što oduvek naglašava kao svoju zlu kob: sudbinsku
usamljenost.
Žene o kojima piše više su principi nego žene, upoređivane sa prirodnim silama,
boginjama i utvarama, one u njegovom životu služe kao svojevrsno ovaploćenje
apstraktnih načela.
Njihova uloga kao da kreira neku vrstu obredne drame gde on, inicijant i tragač, sagleda i
kroti sopstvene aspekte.
U studijama o animusu i animi, Karl Jung piše kako imago žene neretko pruža muškarcu
hraniteljsku komponentu kada on svojevoljno pristaje da bude usisan, obmotan, omađijan, te
i da nagonski teži begu od ‘hladnog’ sveta ka toplom krilu Majke. Mislim da ovaj postulat
može vrlo lako da se primeni i na Bodlera čije detinjstvo, kako i sam piše, determiniše
njegov odnos prema ženama. Nakon rane smrti oca koga je veličao, Bodler se sa svojom
majkom i služavkom povlači u kućicu na nekoj velikoj poljani blizu Bolonje i tu provodi
najbezbrižnije dane, u toplini doma koji čine ove dve žene. Ubrzo potom, majka se preudaje
– gotovo prvom prilikom. Bodler ovo doživljava kao izdajstvo i smatra se odbačenim, te
period udovištva nastavlja da neguje u sećanju kao najnežnije isprepleten period bola i
sreće. U pismima joj godinama kasnije piše o ovom razočarenju:
‘Znači, niste primetili da u Cveću zla postoje dve pesme koje se odnose ili makar aludiraju na
Vas i na intimne detalje našeg nekadašnjeg života koje mi je ostavilo jedinstvena i tužna
sećanja ?’
(Pismo majci, januar 1858.)
‘Ko zna da li ću opet moći da otvorim svoju dušu koju nikada nisi ni cenila ni upoznala.’
Očigledno je da ljubav prema majci i istovremeni bol stoje u pozadini svih kasnijih doživljaja,
te da je potraga za okriljem mnogo puta spominjana u pesmama, upravo deo ovog usuda.
Postoje izvesni nagoni koju su tu kao apsolutne datosti, te je na nama samo način na koji
ćemo se ophoditi prema onom što u sebi sadržimo. ‘Eros je veliki dajmon’, ukoliko gledamo
na to kao na silu koja nam dolazi nepozvana, takoreći sa -one strane- , i sa kojom samo
moramo da se nosimo, a ne možemo da je neutrališemo. Bodler je svakako bio savršeno
svestan sopstvenog dajmona, a njegova moć kao pesnika i čoveka može da se pripiše
neprekidnom osvešćivanju vlastitih unutarnjih zbivanja.
Carlo Farneti (1892-1961)
Illustrations for Charles Baudelaire’s
‘Les Fleurs du Mal’
Mehanizam obožavanja i proklinjanja žene, čini mi se, obnavlja se sve do same smrti u
četrdeset i šestoj godini. Obožavanje svih nijansiranih oseta i uvida koji mu pružaju
mnogobrojni zanosi, po svemu sudeći, oduvek potvrđuje težnju ka neidenifikovanom ‘Raju’
o kojoj ne prestaje da piše. Njegovi zamišljeni rajevi poprimaju mnogobrojne oblike i boje, da
li su to ‘zelene livade koje vaskrsavaju ljubavi iz detinjstva’, da li su to opijati poput hašiša i
opijuma koji pobuđuju veštačke rajeve, ‘bela’ lepota gospođe Sabatje ili ‘modre, tamne
posteljine’ ljubavnica, na kraju, slivaju se u isto – želju za iščeznućem jednog vida postojanja
i preobražajem kroz smrt.
Luna Jovanović