Sanja Vulic Marko Aleric

35

akavska ri XXXVII (2009) br. 1-2 Split sijeanj-prosinac

Sanja VuliMarko Aleri

Zagreb

O HRVATSKOM LEKSIKU NA TEMELJU PRIMJERA IZ AKAVSKOGA NARJEJA

UDK: 811.163.4228Rukopis primljen za tisak 08. 09. 2009.

Izvorni znanstveni lanak

Original scientific paper

recenzenti: silvana Vrani i robert Hajszan

Pojedine rijei koje se susreu u akavskom ili u kajkav-skom narjeju, vrlo se esto smatraju posebnou toga narjeja, bez potrebne provjere njihove upotrebe u organskim idiomima ostalih hrvatskih narjeja. U ovom se radu, na temelju konkret-nih primjera, pozornost posveuje rijeima koje su zajednike akavskim i kajkavskim organskim idiomima, odnosno akav-skim i tokavskim mjesnim govorima, ili pak govorima svih triju hrvatskih narjeja. Zakljuuje se da je takav zajedniki temeljni hrvatski leksik znatan, ali do sada nedovoljno istraivan.

Kljune rijei: hrvatski leksik, akavsko narjeje

Pojedine rijei koje se susreu u akavskom ili u kajkavskom narjeju, vrlo se esto smatraju posebnou toga narjeja, bez potrebne provjere njihove upotrebe u organskim idiomima ostalih hrvatskih narjeja. Takve su rijei vrlo esto sastavnim dijelom temeljno-ga hrvatskoga leksika, tj. leksika svih triju hrvatskih narjeja. Naime, kada se govori o to-kavskom narjeju, esto se zaboravlja da je arhaina tokavtina takoer sastavnim dijelom toga narjeja. U skladu s tim, zanemaruje se i injenica da je naglasni i glasovni sustav, a

36


takoer i morfoloki sustav arhaine tokavtine znatno blii akavtini i kajkavtini nego novotokavtini. Isto se moe rei i za leksik, posebice za onaj leksiki sloj iz razdoblja prije velikih migracija izazvanih osmanlijskom najezdom, tj. iz razdoblja kada su hrvatska narjeja i dijalekti sadravali neusporedivo manje posuenica nego danas. Zato nije slu-ajno to se kao leksike specifinosti pojedinoga narjeja, te sukladno tomu kao poseb-nosti pojedinoga dijalekta ili skupine govora, nabrajaju brojne posuenice. Tema je ovoga rada posve suprotna. Umjesto na posuenice, pozornost je usmjerena na temeljni hrvatski leksik, i to ponajprije na primjerima iz akavskoga narjeja. Leksike potvrde iz akav-skoga narjeja usporeuju se s leksikim potvrdama u kajkavskim i hrvatskim tokavskim idiomima,1 ponajprije organskim, a u manjoj mjeri iz pisane tradicije. dio leksike grae prikupljen je terenskim istraivanjima, prema kazivanjima izvornih govornika.2

Pritom je dio takvih rijei u hrvatskim standardnojezinim prirunicima, ili pak u Aka-demijinu rjeniku, proglaen kajkavizmima. Tako se, primjerice, u hrvatskom jezikoslovlju 20. stoljea ustalilo miljenje da je imenica rubac kajkavizam. To je smatrao i jezikoslovac Ljudevit Jonke (Jonke 1965: 191). Ta rije zaista jest uobiajena i u kajkavskim organ-skim idiomima, ali svrstavanjem rijei rubac meu kajkavizme, zapravo se predmnijeva da ostali Hrvati tu rije nisu rabili do uspostave jedinstvenoga knjievnoga jezika. Meutim, rije rubac pripada staromu sloju hrvatskoga leksika svih triju narjeja, ali je s vremenom u brojnim akavskim govorima tu rije potisnuo romanizam facol, facolet, faculet i sl., a u tokavskim se govorima poeo rabiti ili taj romanizam, ili romanizam udar, ili turcizam arapskoga podrijetla marama. Ipak, i danas ima akavskih govora u kojima se jo uvijek rabi rije rubac, npr. rubc u Kompolju kraj Otoca u Gackoj (Kranjevi), rubc u Senju (Mogu), rubac u Crikvenici (Ivani-dusper), Novom Vinodolskom (Sokoli-Kozari) i Grobniku, u potonjem usporedno s romanizmom facol (Lukei i Zubi), rubec u Vrbniku na Krku. U staroj hrvatskoj dijaspori redovito se rabi ta hrvatska rije u govorima svih triju

1 Izvori za potvrdu uporabe pojedinih rijei u akavskim idiomima su ovi: Bala 1991.; Banievi 2000.; Cebalo 2005.; Czenar 1981.; duli i duli 1985.; Gei i Slade ilovi 1994.; Hajszan 1991.; Hamm, Hraste i Guberina 1956.; Houtzagers 1985.; Ivani-dusper 2003.; Jurii 1973.; Kalsbeek 1998.; Koschat 1978.; Kranj-evi 2004.; Kusti 2002.; Lui 1997.; Lukei i Zubi 2007.; Mahulja 2006.; Marii Kukljianin 2000.; Martinovi 2005.; Matkovi 2004.; Milevoj 1992.; Milevoj 1994.; Mogu 2002.; Mohorovii-Mariin 2001.; Neweklowsky 1978., Neweklowsky 1989.; Nikoli 2000.; Otari 2005.; Piasevoli 1993.; Raduli 2002.; Riba-ri 1940.; Roki-fortunato 1997.; Ruskovi Tio 2001.; Rui Sudev 1999; Sokoli-Kozari i Sokoli-Kozari 2003.; Tii 2004.; Turi 2002.; Turina i epi-Tomin 1997.; Veli 2003., Vlahov 1996.; Vodopi 2006.; Vu-kovi 2001.; Vuli i Maresi 1997; Vuli i Maresi 1998. Idui su izvori za potvrdu uporabe pojedinih rijei u kajkavskim idiomima: Bujan-Kovaevi 1999.; Houtzagers 1999.; Krpan 1983.; Lipljin 2002.; Malnar 2002.; Maresi 1996.; Maresi 1999., Maresi i Menac-Mihali 2008.; Veenaj i Lonari 1997. Uporabne potvrde u hrvatskim tokavskim idiomima preuzete su iz ovih izvora: Bego-Urban 2003.; Breu i Piccoli 2000.; Gusi 2004.; Jaki 2003.; Japuni 1996.; Pei i Balija 1990.; Sekuli 2005.; Tornow 1989.

2 Ostalu akavsku leksiku grau terenskim je istraivanjem prikupila Sanja Vuli u Vrbniku na Krku, u Otarijama u sredinjoj Hrvatskoj, zatim u idanu, na Prisiki, u Koljnofu i Bizonji u Maarskoj, u Pinkovcu, frakanavi, Velikom Boritofu, Cogrtofu, Trajtofu i Pandrofu u Austriji, u Novom Selu u Slovakoj, a takoer i tokavsku leksiku grau iz govora Sonte u Bakoj, iz Rekaa u Rumunjskoj te grada dubrovnika. Ostalu kaj-kavsku leksiku grau prikupio je Marko Aleri u Klenovniku, Zlataru i Zaboku te prema kazivanju dr. sc. Alojza Jembriha, rodom iz Grgurovca Veternikoga.

S a n j a Vu l i , M a r k o A l e r i , O hrvatskom leksiku na temelju primjera iz akavskog narjeja... (35-55)

37


narjeja, npr. rbac u akavskom Voritanu (Koschat 1878: 260) i tokavsko-akavskoj embi (Neweklowsky 1978: 336), rbc na akavskim Stinjakima (Neweklowsky 1989.), rbac u arhainoj tokavtini Hrvatskoga Cikljina i Staroga Hodasa (Tornow). Vrlo su rijetki govori u kojima se rabi romanizam facuol kao npr. u akavskom idanu u zapad-noj Maarskoj (Neweklowsky 1978: 336). Sukladni su tomu i podatci jezikoslovca Petra Skoka o uporabi rijei rubac u 15. st. u Hrvatskoj, takoer vie potvrda iz Like i umberka (Skok 1973: 163).

danas se rije oganj smatra stilski obiljeenom u hrvatskom standardnom jeziku. U prolosti se rabila u akavtini, tokavtini i kajkavtini, o em npr. svjedoe i primjeri iz rjenika Vladimira Maurania, te primjeri iz rjenika kajkavskoga knjievnoga jezika. U Vranievu rjeniku nalazimo ogany (tj. oganj) (Vrani: 46). U akavskim organskim idiomima ta je rije uobiajena, npr. ogan(j) u Visu na Visu (Rki - fortunto), ognj u Brusju na Hvaru (duli), ognj u Selcima na Brau (Vukovi) i na otoku drveniku (Vuli 2000: 614), oganj na otoku Vrgadi (Jurii), u Salima na dugom otoku (Piasevoli), u Ku-kljici na Ugljanu (Marii-Kukljianin), na otoku Rivnju (Raduli), u gradu Pagu (Kusti), ogan u Vodicama kraj ibenika (Vlahov), oganj u Povljani na Pagu (Tii), na otoku Uniju (Nikoli), u Belom na Cresu (Veli), oganj u Pijaviinu na Peljecu (Ruskovi Tio), u Kolanu na Pagu (Otari), na Stinjakima (Neweklowsky 1989.) i u Otarijama, ognj u Se-nju (Mogu), Novom Vinodolskom (Sokoli-Kozari) i Crikvenici (Ivani-dusper), ognj na otoku Iu (Martinovi), u Bakarcu i krljevu (Turina i epi-Tomin), u Rukavcu kraj Rijeke (Mohorovii-Mariin), na Grobnini (Lukei i Zubi), u Kompolju u Gackoj (Kranjevi), u Klimpuhu u austrijskom Gradiu (Vuli i Maresi 1997: 382), ogan na oto-ku Susku (Hamm, Hraste i Guberina: 170), ogenj u Omilju (Mahulja) i Vrbniku na Krku te Orlecu na Cresu (Houtzagers 1985.), ganj u Vodicama u Istri (Ribari), ogonj u Buzetu u Istri (Skok 1972: 546), ogai u Celindofu u austrijskom Gradiu (Koschat 1878: 240). Isto je u Gradiu u tokavsko-akavskim idiomima, npr. ognj u embi (Neweklowsky 1978: 331) i tokavskim govorima, npr. oganj u Marofu, Hrvatskom Cikljinu i Bandolu (Tornow). U skladu s tim nainjena je i tvorenica ognjobranac u znaenju vatrogasac koja je uobi-ajena u gradianskohrvatskim idiomima. da se u novotokavskim ikavskim govorima ta rije rabila od starine, pokazuje primjer oganj iz govora molikih Hrvata u Kruu (Breu i Piccoli), a susree se i u dananjim govorima toga tokavskoga dijalekta, npr. oganj u Sve-tom Roku u Lici (Japuni). Autohtono stanovnitvo grada dubrovnika takoer rabi rije oganj. Obina je i u kajkavskim mjesnim govorima u razliitim fonolokim inaicama.

Umjesto u Hrvata vrlo uobiajene rijei propuh, Mareti preporuuje promaha. U a-kavaca se imenica propuh susree na irokom podruju, npr. propuh u Visu na Visu (Rki - fortunto) i Pinu u Istri (Rui Sudev), propuh u Brusju (duli) i Vrboski na Hvaru (Matkovi), u Orbaniima kraj minja (Kalsbeek 1998: 531), na otoku Iu (Martinovi), prpuh u Grobniku (Lukei i Zubi), u Belom (Veli) i u Orlecu na Cresu (Houtzagers 1985.). Potvrena je i u arhainim tokavskim govorima u Slavoniji, npr. propuv (Jaki). Sukladno tomu susree se i glagol propuhat, npr. u Omilju na Krku propuhat (Mahulja). Ta se rije rabi i u kajkavskim idiomima.


38


Imenica zdenac takoer pripada staromu hrvatskomu leksikomu fondu. U akavskim je govorima sauvana, ako u svijesti govornika uope ima taj pojam,3 npr. zdenac u Bru-sju na Hvaru (duli) i u Otarijama, zdenac u Belom na Cresu (Veli). U Kompolju se imenica zdenc rabi kao stari naziv za jedan odreeni bunar (Kranjevi), pa je praktiki onimizirana. Osobito je dobro ta rije sauvana u akavskim govorima u austrijskom Gra-diu, npr. zdinac na Stinjakima (Neweklowsky 1989.), zdenc u Pajngrtu (Koschat 1978: 293) te u zapadnoj Maarskoj, npr. zdinc u Bizonji. Realizacija zdnac uobiajena je i u arhainim tokavskim govorima u austrijskom Gradiu, npr. u Bandolu, Kljuarevcima i Hrvatskom Cikljinu (Tornow). U arhainim kajkavskim govorima u Umoku i Vedeinu u sjeverozapadnoj Maarskoj rabi se inaica zdnc (Houtzagers 1999.). Naravno, ta je rije, u razliitim fonolokim inaicama, imanentna i brojnim drugim kajkavskim organskim idiomima.

Mareti rije gunj opisuje kao kajkavizam u znaenju ebe, a Pavei kao grecizam koji u zapadnim krajevima znai pokriva. Maurani pak kae da se ta rije razvila od srednjolat. gunnus. Skok takoer smatra da je rije o posuenici posredstvom latinskoga, koja je proirena na Balkanu, a inae nejasnoga podrijetla (Skok 1971: 634). U hrvatskim se pak mjesnim govorima ta rije, u znaenju pokriva podjednako esto susree u ju-goistonoj akavtini kao i u kajkavtini, npr. u akavaca gunj i gunjac u Brusju na Hvaru (duli), gnj u Visu na Visu (Rki - fortunto), gunjac u Trogiru (Gei i Slade ilovi) i Vodicama kraj ibenika. Susree se i u govorima tokavskoga slavonskoga dijalekta, npr. gunjac (Jaki). Navedeni primjeri nedvojbeno pokazuju da ta rije pripada temeljnomu hrvatskomu leksiku svih triju narjeja.

Staru hrvatsku rije praslavenskoga podrijetla tjedan Mareti je takoer proglasio kaj-kavizmom te preporuio nedjelja4 i sedmica. Za razliku od toga autora, Pavei upozorava: tjedan stara je naa rije u ivoj upotrebi u narodnim govorima i u knji. jeziku u zapad-nim krajevima. Nema razloga zamjenjivati tu rije rijeima sedmica, nedjelja, pogotovu to je njeno znaenje tonije odreeno nego njihovo. Ve je Vrani u svom rjeniku zabi-ljeio taydan (tj. tajdan) (Vrani: 44). U dananjim je tokavskim i akavskim organskim idiomima na obali i otocima hrvatska rije obino zamijenjena romanizmom. U sredinjoj Hrvatskoj u akavskim Otarijama je edan. U akavskim govorima u dijaspori takoer se uva, npr. tedun na Stinjakima (Neweklowsky 1989.), tajedan u Pinkovcu, tajdan u Klimpuhu (Vuli i Maresi 1997: 390) i frakanavi, tajiedan u Pajngrtu (Koschat), a isto tako u tokavsko-akavskim, npr. tajdan u embi (Neweklowsky 1978: 340) i tokavskim govorima, npr. tajdan u Hrvatskom Cikljinu, Bandolu i Rupiu (Tornow). Naravno, uobi-ajena je i u kajkavaca.

3 Na otocima i obalnom podruju najee uope ne postoje zdenci nego samo spremita za kinicu (zvana gustirne, atrne i dr.).

4 Brodnjak u svom rjeniku navodi da je rije nedelja u znaenju tjedan uobiajena u srpskom jeziku. Isto veli i za rije sedmica premda valja imati na umu da se potonja susree i u brojnim hrvatskim idiomima, npr. u novotokavskim ikavskim govorima u dalmatinskoj zagori.


39


Hrvatski su vukovci imenicu bjelanjak proglasili kajkavizmom, pa Tomo Mareti u svom Jezinom savjetniku (1924.) naznauje da je to kajkavska rije, za razliku od tokav-skoga bjelance, ali doputa i usporednu uporabu rijei bjelanjak u knjievnom jeziku, i to zbog analogije prema rijei umanjak. Razmotrimo li pak stanje na terenu, postaje jasno da se fonoloke inaice leksema bjelanjak rabe u izvornim mjesnim govorima svih triju hr-vatskih narjeja, pa ih osim u kajkavtini susreemo u pojedinim govorima sjeverozapadne akavtine i arhaine hrvatske tokavtine, tj. u pojedinim govorima slavonskoga dijalekta tokavskoga narjeja. Tako se npr. u akavskom Pinu u Istri govori. belnjok (Rui Sud-ev 1999.), u Kastvu belnjak (Lui 1997: 141)5, a u pojedinim govorima slavonskoga di-jalekta bilanjak, odnosno belanjak, premda ima i govora u kojima se rabi tvorbena inaica bilanjac (Jaki 2003.). U kajkavskom su narjeju potvrene razliite fonoloke inaice te rijei6. Unato takvoj raspodjeli u hrvatskim organskim idiomima, Akademijin rjenik upu-uje na bjelance. Suvremeni hrvatski jezikoslovni prirunici prihvaaju rije bjelanjak.

O rijei dotepenac hrvatski su jezikoslovci imali razliito miljenje. Pavei je npr. preporuuje kao vrlo izraajnu pogrdnicu, a Mareti je u svom savjetniku uope ne spo-minje. Budui da u tokavskim govorima slavonskoga dijalekta takoer susreemo rije dotepenac (Jaki), ta rije takoer nije iskljuivo kajkavska. Usto valja imati na umu da su se glagoli dote(p)st se, pote(p)st se rabili ili se jo uvijek rabe u svim trima hrvatskim nar-jejima, pa osim tvorbene inaice dotepenac susreemo u istom znaenju tvorbenu inaicu dotepnjk u starom tokavskom dijalektu u austrijskom Gradiu, npr. u govoru Hrvatsko-ga Cikljina (Tornow 1989.) te tvorbenu inaicu dotepuh u akavskom Kastvu (Lui).7 Mareti je potonju tvorbenu inaicu proglasilo kajkavizmom te pogrjeno tumai podatak iz Akademijina rjenika: dotepuh, isto to i doljak, ali s preziranjem, jamano kajk.

Za etimologijski srodnu imenicu potepuh Mareti navodi da je kajkavizam. Zapravo je to opet jedan od leksema staroga hrvatskoga nenovotokavskoga leksikoga fonda, koja se rabi u kajkavtini i sjeverozapadnoj akavtini, a u dijaspori u arhainim tokavskim govorima. U akavaca se npr. rabi potepuh u govoru Bakarca i krljeva (Turina i epi-Tomin 1977.), u grobnikom govoru poteph usporedno s tvorbenom inaicom potepenac (Lukei i Zubi 2007.), a u Rukavcu kraj Rijeke potepuh i mocijska izvedenica za ensku osobu potepua (Mohorovii-Mariin 2001.). U arhainom tokavskom govoru Podgorja u austrijskom Gradiu takoer je uobiajena rije poteph (Tornow 1989.).

Rije krstitke obino se smatra kajkavizmom, nasuprot tokavskomu krtenje. Me-utim, u arhainim govorima svih triju hrvatskih narjeja u dijaspori rabi se ta rije, npr. krstitke u tokavskom Hrvatskom Cikljinu (Tornow 1989.) te u temeljno akavskom Pin-kovcu (Hajszan 1991: 111) i Velikom Boritofu u Gradiu, ili npr. u inaici kerstitke u akavskom govoru Prisike u zapadnoj Maarskoj8. Naravno, rabe tu rije i kajkavci.

5 U glavnini akavskih idioma ipak prevladavaju tvorenice sa sufiksom -ance, rjee sa sufiksom -ince.6 U kajkavskoj pisanoj tradiciji potvren je belaak (finka 1984.-2005.).7 U akavskom govoru Grobnika rabi se glagol dotest se (Lukei i Zubi 2007.).8 Inae se kod akavaca susreu i tvorbene inaice krstcija, npr. na otoku Rivnju (Raduli 2002.) i krstnci

u Povljani na Pagu (Tii 2004.).


40


Izvedenicu gladu stalno gladan ovjek Mareti je proglasio kajkavizmom (te prepo-ruio gladnik, gladnica), premda se susree i u akavskim govorima, npr. glad u Kukljici na Ugljanju (Marii Kukljianin 2000.) i u mjestu Sali na dugom otoku (Piasevoli 1993). U cakavskom govoru grada Trogira rabi se inaica gladnu. Potvrena je naravno i meu kajkavcima.

Maurani je primijetio da se u povijesti hrvatskoga jezika znaenje rijei zelje kree u rasponu od semantiki irokoga bilje openito, preko znaenja povre openito, do preciziranoga znaenja kupus. Skok takoer navodi oba spomenuta znaenja, s primjeri-ma iz Vodica u Istri i umberka u znaenju kupus (usp. Skok 1973: 648). Sukladno tomu, u potonjem se znaenju rije zelje u razliitim fonolokim inaicama ne susree samo u kajkavtini nego i u sjeverozapadnoj akavtini, npr. zelje u Senju (Mogu), Kompolju (Kranjevi), u Otarijama, u Pajngrtu u Gradiu (Koschat 1978: 294), zelji u Novom Vi-nodolskom (Sokoli-Kozari), zele u Crikvenici (Ivani-dusper), zije u frakanavi, zje u Pinkovcu, zelje u Pinu (Rui Sudev), zielje na Stinjakima (Neweklowsky 1989.) i embi (Neweklowsky 1978: 344). U novotokavskom ikavskom govoru Sv. Roka u Lici takoer se rabi rije zelje u znaenju kupus (Japuni).

Onomatopejsku rije tropot Mareti je smatrao kajkavizmom. Ta se rije meutim rabi u svim trima hrvatskim narjejima, a ne samo u kajkavtini. Tako npr. u akavtini su-sreemo tropot u cakavskom govoru Trogira (Gei i Slade-ilovi), zatim u mjestu Sali na dugom otoku (Piasevoli), u inaici stropid u cakavskom Visu na Visu (Rki - fortunto), trpot u Belom na Cresu (Veli), a ima i primjera iz hrvatskih tokavskih govora, npr. tropot u govoru Sv. Roka u Lici (Japuni). Primjeri nedvojbeno pokazuju da tropot po-djednako pripada akavskomu i kajkavskomu leksikomu fondu pa se u hrvatskom jeziku ne moe smatrati kajkavizmom.

Za imenicu rublje Jonke navodi da je kajkavskoga podrijetla (Jonke 1965: 191). U mjesnim je pak govorima ta rije esta u potomaka iseljenika iz 16. stoljea, npr. rubljie u tokavsko-akavskoj embi (Neweklowsky 1978: 336), u akavskim Stinjakima (Newe-klowsky 1989) i Pinkovcu, te rublj u tokavskim irokanima, Hrvatskom Cikljinu i Pod-gorju (Tornow) u austrijskom Gradiu.

Mareti pie da je vrhunac kajkavizam, nasuprot tokavskomu vrh. Upozorava da je vrhunac uvrten u Belostenev, Jambreiev i Voltiev rjenik. Valja upozoriti da se u po-tomaka hrvatskih iseljenika iz 16. stoljea vrhunac, u znaenju vrh, susree u brojnim a-kavskim govorima, npr. vrhnac u Pinkovcu, Trajtofu i Pandrofu, vrhnc u Novom Selu u Slovakoj, takoer u tokavskim govorima vrhunac u Hrvatskom Cikljinu (Tornow), pa valja pretpostaviti da to nije bio samo kajkavizam.

Za rije ladanje Mareti kae da je kajkavizam te nastavlja: ladanje nije nita drugo do prijevod lat. rijei dominium ili njem. Herrschaft, a tokavski bi ta rije imala upravo da glasi. vladanje. I Jonke pie da je ta rije kajkavskoga podrijetla (Jonke 1965: 191). Pavei preuzimlje miljenje da je ladanje kajkavizam, a takoer i objanjenje te rijei, pa pie tokavski oblik bio bi vladanje, ali ta rije u tok. nema toga znaenja. Suklad-nu etimologiju navodi i Skok, te navodi analogne primjere promjene inicijalnoga vl- > l-


41


(1972: 258). Isto misli i Maurani. Naravno, sam oblik imenice ladanje pokazuje da je to bila glagolska imenica izvedena od glagola ladati se, a taj glagol susreemo i u arhainom gradianskohrvatskom tokavskom dijalektu, npr. u govoru Hrvatskoga Cikljina ladati se sich auffren Ot se lda kot grof (Tornow 1989). U akavskom pak govoru Stinjaka u Gradiu rabi se izvedena imenica ladarstvo u znaenju plemiko gospodarstvo (Newe-klowsky 1989). To pokazuje da je glagol ladati (s kojim su u tvorbenoj vezi imenice lada-nje i ladarstvo) u starini pripadao svim trima hrvatskim narjejima, a ne samo kajkavtini. U kajkavskim je organskim idiomima ta imenica i danas razmjerno esta.

Meu hrvatske lekseme od starine nedvojbeno valja uvrstiti i imenicu prisega (narav-no i glagole prisei, prisegnuti i dr.). Skok navodi vei broj potvrda iz tekstova akavskih autora, takoer iz akavskih govora, te da se rabi i u slavonskom dijalektu (Skok 1973: 44), a Maurani iz akavskih i kajkavskih pravnih spisa. U hrvatskim je rjenicima prisega zastupljena ve od Vrania (Vrani: 52). U dananjim akavskim organskim idiomima ta je rije vrlo rasprostranjena, npr. prisega u Visu na Visu (Rki - fortunto) te u Kastvu u Istri (Lui 1997: 175), prisega u Kolanu na Pagu (Otari), u Belom na Cresu (Veli), u Kompolju (Kranjevi), u Pinkovcu u Gradiu, prsega u Grobniku (Lukei i Zubi), prisiega u Novom Selu u Slovakoj (Bala), priseg u Orlecu na Cresu (Houtzagers 1985.), prseg na Stinjakima u Gradiu (Neweklowsky 1989.). U pojedine akavske rjenike nije uvrtena imenica, ali jest polazni glagol, npr. pris, prisegnut u rjeniku govora Bakarca i krljeva (Turina i epi-Tomin). Inae je sukladna imenica zabiljeena i u arhainim tokavskim i u novotokavskim organskim idiomima u dijaspori, npr. prisega u Starom Hodasu u Gradiu i priseg u molikohrvatskom Kruu u Italiji (Breu i Piccoli). Kajkavski su kazivai takoer rabili imenicu prisega.

Glagol delati (naravno, u fonolokim inaicama) zajednika je znaajka kajkavtine i sjeverozapadnih akavskih govora meu kojima ima i vrlo arhainih. Kad je pak rije o izvedenoj imenici koja oznauje vritelja radnje, u akavaca prevladavaju tvorbene inaice delavac u sjeverozapadnoj akavtini i dela meu akavcima u dijaspori, opet u razliitim fonolokim inaicama, npr. delavac u Novom Vinodolskom (Sokoli-Kozari 2003.), Cri-kvenici (Ivani-dusper 2003.), Bakarcu i krljevu (Turina i epi-Tomin 1977.), Grob-niku (Lukei i Zubi 2007.), Rukavcu kraj Rijeke (Mohorovii-Mariin 2001.), Kastvu (Lui 1997: 145), Pinu u Istri (Rui Sudev), Orbaniima kraj minja (Kalsbeek 1998: 433), delavac u Belom na Cresu (Veli 2003.), delavec u Omilju (Mahulja 2006.) i Vrb-niku na Krku, delavoc u dobrinju na Krku (Turi 2002.), del u tikapronu (Koschat 1978: 197) i Novom Selu (Vuli i Maresi 1998: 500) u Gradiu u Austriji te dil u tokavsko-akavskoj embi (Neweklowsky 1978: 320). U kajkavskom Umoku i Vedeinu u sjeverozapadnoj Maarskoj takoer se govori dl (Houtzagers 1999.), a u kajkavskim fuinama i fuinarskom kraju dlavec (Bujan-Kovaevi). fonoloka inaica dilatnik u akavskom govoru Povljane na Pagu (Tii 2004.) moe se smatrati primljenicom iz hrvat-skoga knjievnoga jezika u tom mjesnom govoru.

Maurani u svom rjeniku osobitu pozornost posveuje rijei hudoba u znaenji-ma zloa, zlo djelo i sl. (usp. Maurani: 414-418). Navodi pisanu potvrdu uporabe te


42


rijei 1497. na podruju akavskoga Modrua (usp. Maurani: 418). I danas je ta rije uobiajena u akavtini. Skok donosi potvrdu iz Smokvice na Koruli (usp. Skok: 1971: 692). Brojne su i potvrde iz razliitih drugih akavskih govora, npr. hudoba vrag i zlo u Lumbardi na Koruli (Cebalo), u Kuni na Peljecu9 (Vodopi), u Pijaviinu na Peljecu (Ruskovi Tio), u Visu na Visu (Rki - fortunto), u Labinu u Istri (Milevoj: 1992), hudo-ba zlotvor i udovite u Pinu u Istri (Rui Sudev), hudoba sablast i vrag u Selcima na Brau (Vukovi), u Brusju na Hvaru (duli), na otoku Vrgadi (Jurii), u Rukavcu (Mohorovii-Mariin), na Grobinini10 (Lukei i Zubi). U znaenju sablast hudoba se rabi u mjestu Sali na dugom otoku (Piasevoli), u Povljani (Tii) i Kolanu (Otari) na Pagu. Istovjetna se realizacija susree i u znaenju zloduh, npr. u govorima Novoga Vino-dolskoga (Sokoli-Kozari) te Bakarca i krljeva (Turina i epi-Tomin). Imenica hudoba u znaenju zloestoa rabi se na otoku Uniju (Nikoli), a u znaenju vrag na otoku Iu (Martinovi), u Pagu na Pagu (Kusti), na otoku Susku (Hamm, Hraste, Guberina), u Kastvu (Lui: 150), u Orlecu na Cresu (Houtzagers: 1985), u Orbaniima kraj minja u Istri11 (Kalsbeek 1998: 454). Potonja je realizacija u oba znaenja zabiljeena u Omilju na Krku (Mahulja). Naravno, ta se rije susree i u kajkavskim govorima, npr. u fuinama (Bujan-Kovaevi), a isto tako i u novotokavskim govorima na dubrovakom podruju, npr. hudoba paklena vrag, opak ovjek u upi dubrovakoj (Bego-Urban). Usto, u toka-vaca u dalmaciji uobiajena je uzreica vrag i hudoba. Navedeni primjeri pokazuju da se rije hudoba od starine do dananjega doba rabi u svim trima hrvatskim narjejima te da pripada temeljnomu opehrvatskomu leksiku.

Tomo Mareti je u svom jezinom savjetniku imenicu prispodoba te glagol prispo-dobiti, odnosno nesvreni prispodabljati proglasio kajkavizmima. To je jedan od primjera koji jasno pokazuje Maretiev nedovoljan interes za hrvatske govore jer te rijei rabe i akavci, npr. svr. prispodobit i nesvr. prispodobivt u akavskom govoru mjesta Visa na Visu (Rki - fortunto 1997.), svr. prispodobit (se) i nesvr. prispodabjat u grobnikom govoru (Lukei i Zubi 2007.). Imenica prispodoba rabi se npr. u akavskom Kompolju (Kranjevi 2004.) i u govoru Omilja na Krku (Mahulja 2006.). U gradianskohrvatskim je idiomima esta imenica prispodabljanje. Naravno, u razliitim se fonolokim inaicama susree i u kajkavskim organskim idiomima.

Mareti je i rije spodoba proglasio kajkavizmom i preporuio prilika.12 Slavko Pa-vei imenicu spodoba smatra regionalizmom te preporuuje prilika, lik. U onjinu je rjeniku naznaeno njemako podrijetlo rijei spodoba. Ta rije pripada staromu hrvat-skomu leksikomu fondu (makar i nije praslavenskoga podrijetla) pa je sastavnim dijelom akavskoga narjeja u kojem se u pojedinim mjesnim govorima pojavljuje u razliitim znaenjima, npr. spodoba utvara u Lumbardi na Koruli (Cebalo), spodoba u Belom

9 U tom se govoru rije hudoba rabi i u znaenju napast.10 U tom se govoru hudoba rabi i u znaenju zao ovjek.11 U tom je govoru hudoba potvrena i u znaenju gadna, zla osoba. U potonjem se znaenju rabi i u Belom na Cresu (Veli).12 Ta se rije u hrvatskom knjievnom jeziku rabi u razliitim znaenjima.


43


na Cresu (Veli), spodoba lik, pojava u Grobniku (Lukei i Turk), spodoba prilika u Rukavcu (Mohorovii-Mariin), spodoba lik, pojava u Pinu u Istri (Rui Sudev), spodoba grdoba u Labinu u Istri (Milevoj 1992.), spodoba utvara, rugoba u Kompolju (Kranjevi).

Premda upozorava kako je u Mikaljin rjenik uvrten glagol podoban u znaenju sli-an, Mareti smatra da je takva uporaba u knjievnom jeziku rusizam (prema rus. podob-nyj), odnosno bohemizam (prema eh. podobn). Sukladnu inaicu spodoban u tom znae-nju smatra kajkavizmom te preporuuje rije slian, odnosno nalik. Pavei napominje da je pridjev podoban naa stara rije s vrlo razvijenim snopom znaenja, a u suvremenom knjievnom jeziku preporuuje uporabu u znaenju sposoban za to, odgovarajui. Ma-urani u svom rjeniku navodi niz primjera uporabe inaica podoban i spodoban u tim znaenjima u hrvatskim povijesnim spisima. U prvom hrvatskom znaajnom tiskanom rje-niku (1595.), temeljenu na akavtini, kojega je sastavio ibenanin faust Vrani, uvrten je pridjev podoban u znaenju 'slian' (Vrani: 98). U dananjim se akavskim mjesnim govorima u znaenju slian takoer rabi pridjev podoban, ali znatno ee spodoban, npr. podoban u Brusju na Hvaru (duli), podobn i spodobn u Grobniku (Lukei i Zubi), spodobn u Novom Vinodolskom (Sokoli-Kozari) i Crikvenici (Ivani-dus-per), spodoban u Bakarcu i krljevu (Turina i epi-Tomin), u Belom na Cresu (Veli),13 u Rukavcu (Mohorovii-Mariin) te u Kompolju (Kranjevi), spadoban u Vodicama u Istri (Ribari), spodoban u Labinu (Milevoj) i Pinu (Rui Sudev), spodoben u Omilju (Mahulja) i Vrbniku na Krku, spodobun na Stinjakima (Neweklowsky 1989.), spudoban u Pajngrtu (Koschat 1978: 267), spudoban u Novom Selu u austrijskom Gradiu (Vuli i Maresi 1998: 518). Sukladno tomu, govori se spdoban u akavsko-tokavskoj embi (Neweklowsky 1978: 338), odnosno spodoban u arhainom tokavskom govoru Bandola (Tornow). Tomu, naravno, valja dodati i razliite kajkavske fonoloke inaice. Takoer se u znaenju slino u akavskim govorima rabe prilozi podobno, npr. u Orbaniima kraj minja (Kalsbeek 1998: 523) i spdobno u Kastvu (Lui 1997: 181). Imenica spudop u znaenju slinost zabiljeena je u govoru Pajngrta u Gradiu (Koschat 1997: 187, 267).

Mareti je pridjev bedast svrstao meu kajkavizme pa se sukladno tomu moe za-kljuiti da je i imenicu bedak smatrao kajkavizmom. Te rijei meutim pripadaju zajed-nikomu leksikomu fondu svih triju hrvatskih narjeja, npr. u akavaca bedast i bedk u govoru Grobnika (Lukei i Zubi), bedk na otoku Iu (Martinovi) te u Bakarcu i krljevu (Turina i epi-Tomin), bedk u Rukavcu (Mohorovii-Mariin), bedak u Belom na Cresu (Veli), u Pinu u Istri (Rui Sudev) te na Stinjakima u austrijskom Gradiu (Neweklowsky 1989.), bedaina u Omilju na Krku (Mahulja). Naravno, susree se i u kajkavaca u razliitim fonolokim inaicama, a takoer u arhainoj hrvatskoj tokavtini, npr. bedk u irokanima i Podgorju (Tornow) u austrijskom Gradiu.

Hrvatski pridjev dareljiv i izvedenice od toga pridjeva u Akademijinu su rjeniku pro-glaeni kajkavizmima, a isto tako u Maretievu jezinom savjetniku. Pavei u svom sa-

13 U tom se govoru pridjev podoban rabi u znaenju prikladan (Veli).


44


vjetniku takoer navodi da su to kajkavske ... rijei, ali su ule u knji. jezik svih krajeva. Stanje pak u organskim idiomima jasno pokazuje da nije rije o tipinom kajkavizmu, nego o leksemu zajednikom kajkavtini, velikomu dijelu akavtine, a takoer i vrlo arhaino-mu gradianskohrvatskomu tokavskomu dijalektu. Naravno, rije je o razliitim fonolo-kim inaicama toga leksema. Tako se npr. u akavskom govoru grada Senja rabi dareljv (Mogu 2002.), u akavskom Kompolju dareljv (Kranjevi 2004.), u Omilju na Krku darejiv (Mahulja 2006.), u Belom na Cresu darejif (Veli 2003.), u Labinu u Istri govori se dareljif (Milevoj 1992., 1994.). akavci u idanu u zapadnoj Maarskoj rabe pridjev darejv i izvedenu imenicu darejivac. U arhainom tokavskom govoru sela Podgorja u Gradiu u Austriji takoer se rabi pridjev dareljiv i imenica dareljivost (Tornow 1989.). Pridjev darljiv uobiajen je i u novotokavskim govorima bunjevakih Hrvata u Bakoj (Sekuli 2005; Pei-Balija 1990.). Pretpostavimo li da je u govore bunjevakih Hrvata, tj. u hrvatske novotokavske govore, taj pridjev preuzet iz knjievnoga jezika, ostale potvrde iz mjesnih govora jasno pokazuju da pridjev dareljiv i izvedena imenica dareljivost pri-padaju zajednikoj hrvatskoj akavskoj, kajkavskoj i arhainoj tokavskoj batini.

Mareti je i hrvatski pridjev pospan proglasio kajkavizmom. Sukladno tomu i Pavei pridjev pospan smatra kajkavizmom, pa kae da je taj kajkavizam prihvaen u suvreme-nom knji. jeziku pored rijei: sanen, dremovan. A zapravo je rije o pridjevu koji je u tvorbenoj vezi sa starim glagolom spati kojega je postupno u snano stilski obiljeeni lek-siki sloj knjievnoga jezika potisnuo od njega imperfektivizacijom izvedeni oblik spavati. da se radi o rijeima iz temeljnoga staroga hrvatskoga leksikoga fonda pokazuju brojne dananje potvrde iz sjeverozapadne akavtine, npr. pospan u Kukljici na Ugljanu (Marii Kukljianin), pospn u Grobniku (Lukei i Turk), pospan u Orlecu (Houtzagers 1985.) i Belom (Veli) na Cresu te u Orbaniima kraj minja (Kalsbeek 1998: 525), pospnko u hibridnom tokavsko-akavskom govoru embe u austrijskom Gradiu (Neweklowsky 1978.). Potonja se potvrda rabi i u arhainom tokavskom govoru Hrvatskoga Cikljina u Gradiu (Tornow).

Pridjev prhak Mareti je uvrstio meu kajkavizme u hrvatskom knjievnom jeziku i preporuio pridjev buhav, odnosno buhavan. Skok pak navodi potvrde uporabe toga pri-djeva u akavskoj knjievnosti, npr. s kraja 16. i poetka 17. st. u Zadranina Jurja Barako-via, zatim poetkom 20. st. u gradianskohrvatskoga akavskoga pjesnika Mate Meria Miloradia te u akavskim govorima otoka Krka (Skok 1973: 22). U akavskim Vodicama u Istri rabi se u inaici prha, prhla, prhlo (Ribari 1940: 183). Ta je rije uobiajena u kajkavskim idiomima, i to, prema navodima kazivaa, u razliitim inaicama. Zbog toga Pavei pravilno biljei da je ta rije zastupljena i u kajkavskom i u akavskom narjeju.

Mareti i pridjev rahal oznauje kao kajkavizam te preporuuje zamjenu s buhav(an) i upljikav. Za Paveia je rahao takoer kajkavizam, pa taj autor preporuuje zamjenu pridjevima prhak, sipak, mekan ili pak upljikav. Meutim, taj je pridjev dobro poznat i u akavtini, npr. ra hal u Novom Vinodolskom (Sokoli-Kozari), rhl u grobnikom govoru (Lukei i Zubi), rhl u Rukavcu (Mohorovii-Mariin), rha, rhla, rhlo u Vodicama u Istri (Ribari), ra h, ra hla u Omilju na Krku (Mahulja). U Smokvici na Kor-


45


uli rabi se izraz rhla zemlja za mekani obradivi gornji sloj zemlje (Banievi), u rjenik govora mjesta Sali na dugom otoku uvrten je prilog rhlo prhko (Piasevoli), dok je u Belom na Cresu zabiljeena uporaba glagola ra hjat rahliti i priloga ra hlo (Veli). U arhainom tokavskom govoru Hrvatskoga Cikljina u austrijskom Gradiu takoer se rabi pridjev rahal (Tornow), a u novotokavskom ijekavskom idiomu u upi dubrova-koj zabiljeen je pridjev rahlo u srednjem rodu (Bego-Urban). Naravno, u kajkavaca je ta rije takoer u uporabi. Navedeni primjeri jasno pokazuju da nije rije o kajkavizmu nego o jednoj od rijei koje od starine pripadaju hrvatskomu leksiku svih triju hrvatskih narjeja.

O pridjevu nazoan Pavei kae da je to rije dobra, ali manje obina nego: prisu-tan. U prolosti je taj pridjev, kao i prilog nazoi bio uobiajen meu akavcima, kaj-kavcima i arhainim tokavcima. Maurani navodi primjere uporabe priloga nazoi u akavskim pisanim spomenicima u Istri u 13. st., u Brinju u Lici u 15. st. te u Posedarju u dalmaciji u 16. st. Kasnije su se fonoloke inaice pridjeva nazoan zadrale uglavnom meu kajkavcima. Takoer su se zadrale u govorima u dijaspori koji su konzervirali staro jezino stanje, pa se npr. u arhainom tokavskom dijalektu u austrijskom Gradiu rabi su-kladni prilog nazoi u govoru Bandola (Tornow), a u akavskom Pinkovcu pridjev nazoni i od njega izvedena imenica nazonost. Stjepan Ivi je pridjev nazoan oznaio kao rije kajkavsko-akavskoga podrijetla, na to je podsjetio Lisac (1999: 251).

Za pridjev oduran ogavan, odvratan, gadan, mrzak i od njega izvedenu imenicu odur-nost Mareti kae da ih knjievni jezik moe podnijeti, dok Pavei kae dobre su rijei, poznate i u mnogim narodnim govorima. Pavei je to dobro zapazio jer se pridjev oduran rabi u brojnim akavskim govorima, npr. oduran u Kukljici na Ugljanu (Marii Kukljianin 2000.) i u mjestu Sali na dugom otoku (Piasevoli, 1993.), oduran na Grobin-ini (Lukei i Zubi 2007.). U razliitim fonolokim inaicama taj je pridjev est i u kajkavtini. Premda sa stanovitim znaenjskim pomakom, oito je istoga postanja i pridjev oduren koji se u akavskom govoru mjesta Beli na Cresu rabi u znaenju odvojen od sise ili od vimena (Veli 2003.). Ne smije se zaboraviti da je taj pridjev izveden od glagola oduriti (se) koji se jo uvijek rabi u razliitim hrvatskim dijalektima. Tako se npr. u pojedi-nim govorima slavonskoga dijalekta tokavskoga narjeja glagol oduriti se rabi u znaenju ogaditi se (Jaki), a u akavskom govoru otoka Vrgade kraj ibenika oduriti u znaenju odbiti (Jurii 1973.). U akavskim govorima u dijaspori rabi se niz izvedenica koje su s glagolima odurati se i oduravati se u izravnoj ili neizravnoj tvorbenoj vezi, npr. glagolske imenice odur, oduranje i oduravanje gaenje te imenica odurnjak odvratan ovjek, odura udovite, grdoba (Cogrtof u Gradiu), odurija odurnost, prenes. oduran ovjek u akavskom govoru Novoga Sela u Slovakoj (Bala 1991.).

Prema navodima P. Skoka, pridjev jalan rabi se u akavtini (usp. Skok 1971: 750). I danas se rabi u ponekim akavskim govorima, npr. u grobnikom govoru pridjev jln (Lukei i Zubi), takoer imenica jal i pridjev jalan u govoru Kolana na Pagu (Otari). Pridjev jalni rabio je i gradianskohrvatski knjievnik Mate Meri Miloradi. Sukladna je tomu i uporaba imenice jalnost (koja je izvedena od toga pridjeva) u zapadnougarskih


46


Hrvata14 (usp. Skok 1971: 750).15 esto se susree i u kajkavtini. U dananjem se hrvat-skom knjievnom jeziku imenica jal rabi usporedno s imenicama zavist i zloba, a pridjev jalan usporedno s pridjevima zavidan, zavidljiv, zloban.

Za pridjev zdvojan Mareti kae da je kajkavizam, pa kao bolji u knjievnom jeziku preporuuje pridjev oajan. Za Paveia zdvajati, zdvojiti, zdvojan, zdvojnost i sl. dobre su rijei, nainjene prema slinim rijeima u drugim evropskim jezicima. Skok pretpo-stavlja da bi glagol zdvajati te sukladno tomu pridjev zdvojan mogao biti prevedenica iz njemakoga (Skok 1971: 463). injenica je da se glagol zdvojit i pridjev zdvojan, u razlii-tim fonolokim inaicama, susreu u akavskim i arhainim tokavskim govorima Hrvata u austrijskom Gradiu, npr. u akavskim Stinjakima zdvojun (Neweklowsky 1989.) i Vo-ritanu zdvojit (Koschat 1978: 294), u tokavsko--akavskoj embi zdvojit (Neweklowsky 1978: 344), u tokavskom Hrvatskom Cikljinu zdvojiti (Tornow), pa se najvjerojatnije ne-ko rabio u svim trima hrvatskim narjejima,. U kajkavskih je kazivaa esta pridjevna fonoloka inaica zdvojen.

Mareti za glagol skonati se pretpostavlja da je kajkavizam. Taj glagol, meutim, u razliitim fonolokim inaicama, takoer pripada leksikomu sloju svih triju hrvatskih narjeja. U akavskim se idiomima susree npr. skonat u Smokvici (Banievi 2000.) i Lumbardi (Cebalo 2005.) na Koruli te u Kolanu na Pagu (Otari 2005.), skonct u govo-ru Visa na Visu (Rki - fortunto), skoncat u Trogiru (Gei i Slade ilovi, 1994.), skonati u Vodicama kraj ibenika (Vlahov 1996.), skonti u Kukljici na Ugljanu (Marii Kuklji-anin 2000.), skonati na otoku Vrgadi (Jurii 1973.), u mjestu Sali na dugom otoku (Pi-asevoli 1993.) i u Povljani na Pagu (Tii 2004.), koncat u Pagu na Pagu (Kusti, 2002.), skonat u Kompolju u Gackoj (Kranjevi 2004.), skonat i nesvreni skonivat u Omilju na Krku (Mahulja 2006.), skonat u Belom na Cresu (Veli 2003.), u Kastvu u Istri (Lui 1997: 180) te na Stinjakima u austrijskom Gradiu (Neweklowsky 1989.), skonat (se) u Rukavcu kraj Rijeke (Mohorovii-Mariin 2001.) itd. Glagol skonat umrijeti rabi se i u temeljno akavskom govoru Pijaviina na Peljecu (Ruskovi Tio 2001.) koji je pod novotokavskim utjecajem. U arhainom tokavskom govoru Podgorja u austrijskom Gradiu takoer se govori skonati (Tornow 1989.). Taj je glagol poznat i u hrvatskom novotokavskom ikavskom dijalektu u dalmatinskoj zagori i zapadnoj Hercegovini (Gusi 2004.), a uobiajen je u hrvatskim novotokavskim ijekavskim govorima na dubrovakom podruju, npr. sknat u upi dubrovakoj (Bego-Urban 2003.) i u gradu dubrovniku. Meu kajkavcima se taj glagol takoer susree.

Glagol srditi se, odnosno prefigirani svreni rasrditi u hrvatskoj se pisanoj tradiciji rabi stoljeima, pa ga susreemo ve u Vranievu rjeniku (Vrani: 51). Taj leksikograf biljei glagol szarditise (tj. srditi se) i glagolski pridjev ras-sardyen (tj. rasren) (str. 51.). Glagol (ra)srditi se pripada temeljnomu hrvatskomu leksiku zastupljenomu u akavtini, kajkavtini, arhainoj tokavtini i hrvatskoj novotokavtini. Npr. u akavtini rasrditi se

14 Tj. dananjih Hrvata u austrijskom Gradiu i zapadnoj Maarskoj.15 Valja ipak upozoriti da Hrvati u Gradiu i zapadnoj Maarskoj u tom znaenju u pravilu rabe pridjev

nenavidan i imenicu nenavidnost.


47


u govoru Vodica kraj ibenika (Vlahov 1996.) i otoka Vrgade (Jurii 1973.), srdit se u Kolanu na Pagu (Otari 2005.), srdit se u Novom Vinodolskom (Sokoli-Kozari 2003.), rasrdit se u grobnikom govoru (Lukei i Zubi 2007.), srdit se u Orbaniima kraj mi-nja (Kalsbeek 1998: 550), srdit se u Labinu u Istri (Milevoj 1992.), u akavskoj dijaspori ras(e)rdit se u Stinjakima u austrijskom Gradiu (Neweklowsky 1989.). Jednako je za-stupljen u arhainim tokavskim govorima, npr. rasrditi se u gradianskohrvatskom to-kavskom dijalektu u Bandolu u Gradiu, a takoer u slavonskom dijalektu, npr. srdit se u okakom govoru Sonte u Bakoj i u ostalim okakim govorima u Bakoj te u govorima Hrvata u Srijemu (Vuli 2009: 148). Taj se glagol susree i u govorima hrvatskoga novo-tokavskoga ikavskoga dijalekta, npr. rasrditi u govoru Sv. Roka u Lici (Japuni 1996.), a uobiajen je i u govorima bunjevakih Hrvata u Bakoj (Pei i Balija 1990.). Valja jo spomenuti estu uporabu imenice srditost, npr. u dijaspori srditust u akavskom Cogrto-fu u Austriji (Koschat 1978: 73), odnosno serdituost na Prisiki u Maarskoj. U kajkavtini se takoer rabi u razliitim fonolokim inaicama. Ukratko, glagol (ra)srditi (se) (ukljuu-jui i rijei koje su s tim glagolom u izravnoj ili neizravnoj tvorbenoj vezi) pripada staromu hrvatskomu leksikomu sloju neovisno o dijalekatnoj pripadnosti.

Glagol lpiti u znaenju ljutiti, guliti u organskim je idiomima uobiajen u kaj-kavtini, ali je isto tako est i u sjeverozapadnoj akavtini, npr. lupit u govoru Bakarca i krljeva (Turina i epi-Tomin 1977.) i Beloga na Crecu (Veli 2003.), odnosno lupit u govoru Novoga Vinodolskoga (Sokoli-Kozari 2003.) te u crikvenikom (Ivani-dusper 2003.), grobnikom (Lukei i Zubi 2007.), kastavskom (Lui 1997: 157) i govoru Rukavca kraj Rijeke (Mohorovii-Mariin 2001.), Orbania kraj minja (Kalsbeek 1998: 484), takoer u akavskim Stinjakima u austrijskom Gradiu (Neweklowsky 1989.). U pianskom i labinskom govoru u Istri takoer je zabiljeen glagol lupit u spomenutom znaenju (Rui Sudev; Milevoj 1992.), kao i u i tokavsko-akavskoj embi u Gradiu (Neweklowsky 1978: 328). Tvorbeno je s tim glagolom povezana imenica lupinja ljuska koja se takoer rabi u idiomima u Gradiu, npr. u tokavsko-akavskoj embi (Newe-klowsky 1978: 168) i akavskom uevu (Czenar 1981: 43). U novotokavskim ikavskim govorima bunjevakih Hrvata u Bakoj takoer se rabi rije lupinja u znaenju ljuska (Pei i Balija 1990; Sekuli 2005.).

Za glagol smoiti Mareti navodi da nije samo kajkavski jer su ga zabiljeila i nekoli-cina hrvatskih nekajkavskih starijih leksikografa. Tu postavku potvruju i organski idiomi jer se glagol smoiti u znaenju skvasiti, nakvasiti rabi i u brojnim nekajkavskim govori-ma, npr. u akavskima smoit u Brusju (duli 1985.) i Vrboski na Hvaru (Matkovi 2004: 114, 278) te u Senju (Mogu), smocit (se) u Visu na Visu (Rki - fortunto), smoiti u Vo-dicama kraj ibenika (Vlahov), smoiti na otoku Vrgadi (Jurii), smoiti se na otoku Iu (Martinovi), smoit (se) u Kompolju (Kranjevi).16 U staroj akavskoj dijaspori takoer se rabi taj glagol, npr. smoit u Pajngrtu (Koschat 1978: 266) i frakanavi. Ima i potvrda iz

16 Valja upozoriti da se u pojedinim akavskim govorima glagol smoiti rabi u znaenju zamastiti jelo, npr. u Omilju na Krku smoit (Mahulja).


48


gradianskohrvatskoga tokavskoga dijalekta, npr. smoiti u Starom Hodasu i Podgorju (Tornow), iz slavonskoga dijalekta te novotokavskoga ikavskoga govora molikih Hrvata u Kruu u Italiji smoit (Jaki; Breu i Piccoli 2000.), iz novotokavskih ikavskih govora bunjevakih Hrvata u Bakoj smit (Pei i Balija). Naravno, u razliitim fonolokim inaicama rabi se i u kajkavskim govorima.

Glagol kriati uobiajen je u hrvatskim organskim idiomima, npr. u akavtini kri ct u govoru Visa na Visu (Rki - fortunto), kria ti u govoru Sali na dugom otoku (Pia-sevoli), kria t u govoru Bakarca i krljeva (Turina i epi-Tomin) te u Vrbiku na Krku, kri a t u govoru dobrinja (Turi) i Omilja na Krku (Mahulja) te Rukavca (Mohorovi-i-Mariin) i Kastva (Lui 1997: 154), kri at u govoru Kompolja (Kranjevi) i Pajn-grta u Gradiu (Koschat 1978: 222). Susree se i u tokavtini, npr. kriati u arhainim tokavskim govorima Hrvatskoga Cikljina, Podgorja i Poljanaca u austrijskom Gradiu, takoer u novotokavskoj upi dubrovakoj (Bego-Urban). Rabi se i u razliitim kajkav-skim govorima.

Prezentske oblike glagola velim, veli i imperfekt veljah, veljae Pavei je smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga knjievnoga jezika. Vrani je u 16. stoljeu taj glagol zabi-ljeio u infinitivu veliti (Vrani: 28) i prezentu velim (Vrani: 49). Maurani primjeuje izostanak infinitiva toga glagola. Skok pie da se taj glagol praslavenskoga podrijetla rabi samo u kajkavtini i akavtini, i to samo u prezentu i imperfektu (Skok 1973: 573). U akavskim je organskim idiomima zabiljeen npr. prezentski oblik velin u Novom Vino-dolskom (Sokoli-Kozari), veln u Kompolju (Kranjevi), velim, veli, veli u Pajngrtu u austrijskom Gradiu (Koschat 1978: 287), u 3. os. jd. veli u Lumbardi na Koruli (Ce-balo). Jurii upozorava da se u govoru otoka Vrgade rabi samo oblik za 3. os. jd. veli. U tokavsko-akavskoj embi u austrijskom Gradiu zabiljeen je takoer oblik za 3. osobu vel (Neweklowsky 1978: 336). U kajkavskom Umoku i Vedeinu u sjeverozapadnoj Ma-arskoj zabiljeen je oblik za 1. os. v(l)jm (Houtzagers 1999.). Vano je naglasiti da je taj glagol od starine imanentan i hrvatskoj tokavtini, pa se sukladno tomu susree u starih dubrovakih pisaca, npr. u drievu prologu dugoga Nosa u dundu Maroju: gdje vele da se psi kobasami veu. Budui da je autorica ovoga rada za svoga terenskoga istraivanja arhainoga tokavskoga govora Rekaa u Rumunjskoj u travnju 2008. zabiljeila 3. os. jd. kako se vel i 3. os. mn. veldu, jasno je da razmatrani glagol pripada temeljnomu leksi-komu fondu svih triju hrvatskih narjeja, te da se u prolosti znatno vie rabio nego danas. Vano je napomenuti da se u novotokavskim ikavskim idiomima bunjevakih Hrvata u Bakoj takoer rabi prezentski oblik vlm (Pei i Balija).

Glagol zamazati u znaenju 'uiniti neistim' Mareti je takoer proglasio kajkaviz-mom, te preporuio tokavsko rjeenje uprljati. Pavei je oprezniji pa zamazati samo oznauje kao dijalektalizam. Pavei je u pravu jer se ta rije rabi i u razliitim akavskim govorima (ukoliko nije zamijenjena nekom posuenicom), naroito na akavskom sjeve-rozapadu, npr. u Kompolju u Gackoj zamazat (se) (Kranjevi), zamazat u Pinu u Istri (Rui Sudev), zamazat se u Belom na Cresu (Veli) i Labinu (Milevoj). Sukladno tomu rabi se i imenica zamazanac prljavko u govorima Bakarca i krljeva (Turina i epi-To-


49


min). Glagol zmazat (se) zaprljati se rabe i bunjevaki Hrvati u Bakoj (Pei i Balija). U kajkavaca je takoer est.

Glagol hrzati Slavko Pavei oznauje kao regionalizam i preporuuje u knjievnom jeziku inaicu rzati bez inicijalnoga fonema /h/. U hrvatskim pak pisanim spomenicima ima znatan broj potvrda s poetnim /h/, pa npr., prema navodima iz Akademijina rjenika, u jednom je rukopisu Statuta poljikoga glagolski prilog rvui se, a u drugom hrvajui se (sv. 16). Isti izvor navodi potvrdu glagola hrvati se u akavskih i tokavskih autora, npr. u djelima Marka Marulia, Jerolima Kavanjina, Petra Kanavelia, filipa Lastria, Matije divkovia te osobito u Kaievu Razgovoru ugodnom i dr. (sv. 14.). Glagolski prilog hrze-i hrzajui zabiljeen je u akavskom govoru Bakarca i krljeva (Turina i epi-Tomin 1977.). U arhainim tokavskim i hibridnim akavsko-tokavskim govorima u austrijskom Gradiu realizira se takoer s inicijalnim /h/, ali u inaici hrzetati, npr. u Hrvatskom Ci-kljinu (Tornow 1989.), odnosno hrzetat u embi (Neweklowsky 1978: 324, 336). Glagol hrzati s inicijalnim fonemom /h/ u kajkavskih je kazivaa najei u inaicama herzati i hrzati. Primjeri pokazuju uporabu realizacija s inicijalnim /h/ u hrvatskom jeziku od stari-ne, i to u akavtini, kajkavtini i arhainoj tokavtini. Realizacije s inicijalnim /h/ postale su dio hrvatske suvremene leksike i pravopisne norme s Hrvatskim pravopisom iz 1971., a kao normativni navedeni su i u novijim jezinim prirunicima.

Glagol drapati u znaenju derati, upati, kidati, trgati, odnosno prefigirani svreni podrapati poderati, pokidati, potrgati i sl. takoer pripada staromu hrvatskomu leksiko-mu sloju, a do danas se u aktivnoj uporabi sauvao u tom znaenju u kajkavskim idiomima. U pet stoljea starim dijasporskim idiomima gradianskih Hrvata glagol drapat se rabi se u znaenju tui se, erupati. Meutim, svreni glagol podrapat se rabi se i u znaenju poderati se, npr. u akavskom stinjakom govoru (Neweklowsky 1989.). Taj je svreni glagol uvrten i u rjenik govora bakih Hrvata u znaenju iskidati, poderati (Sekuli 2005.).

Glagol prositi u znaenju moliti Mareti je opisao kao kajkavizam. Meutim, u Hr-vata to nije samo kajkavska rije, jer je u sjeverozapadnoj akavtini17 posve uobiajen glagol prositi u znaenju moliti, npr. prosit na otoku Uniju (Nikoli), u Senju (Mogu), na Grobniku (Lukei i Zubi), na Stinjakima (Neweklowsky 1989.) i u Pinkovcu, prusit u Klimpuhu (Vuli i Maresi 1997: 385) i frakanavi, prosit u Pajngrtu (Koschat 1978: 255). U austrijskom je Gradiu tako i u tokavsko-akavskim govorima, npr. prosit u embi (Neweklowsky 1978: 335) te u tokavskim govorima, npr. prositi u Hrvatskom Cikljinu, Starom Hodasu, Bandolu i Marofu (Tornow).

Za glagol ruiti Mareti takoer kae da je kajkavizam, s ime se slae i Pavei. Po-tvrde iz mjesnih govora nedvojbeno pokazuju da je ta rije podjednako kajkavska i akav-ska jer je u znaenjima vrijeati, grditi zastupljena i u akavtini, npr. ruiti (se) na otoku Iu (Martinovi 2005.), ruiti u Kukljici na Ugljanu (Marii Kukljianin), u mjestu Sali na dugom otoku (Piasevoli) te u Povljani na Pagu (Tii), ruiti u Kolanu na Pagu (Otari),

17 U tom se tipu govora u znaenju prosjaiti obino rabi posuenica pekljat.


50


ruit na otoku Uniju (Nikoli 2000.), ruit u Bakarcu i krljevu (Turina i epi-Tomin) te u Rukavcu kraj Rijeke (Mohorovii-Mariin). Zanimljivo je da glagol rit u znaenju vrijeati rabe i bunjevaki Hrvati u Bakoj (Pei i Balija), pa je to primjer uporabe toga glagola u novotokavskim ikavskim govorima, a rabi se i u kajkavskim organskim idio-mima. Zato je zauujue to Brodnjak glagol ruiti smatra srbizmom i preporuuje kao hrvatsku rije grditi.

Prilog isto sastavnim je dijelom arhainih akavskih govora u Gradiu u Austriji, npr. u ikavskom govoru Stinjaka i:sto Adv. ganz (Neweklowsky 1989.), u ikavsko-ekavskom govoru Pajngrta isto - ganz Pri boji je ve kim isto se proplo (Koschat 1978: 196), a takoer i brojnih akavskih govora u Hrvatskoj, npr. Kompolja u Gackoj isto posve, potpuno isto ne verujen (Kranjevi), akavskoga Grobnika isto, pril. po-sve, potpuno, sasvim (Lukei i Zubi 2007.). U arhainom tokavskom govoru Hrvat-skoga Cikljina u austrijskom Gradiu takoer se rabi prilog isto adv. ganz Imate isto mldu kuharicu (Tornow 1989.). U razliitim fonolokim inaicama rabe ga i kajkavci. Te potvrde iz hrvatskih organskih idioma pokazuju da je rije o starom hrvatskom prilogu koji je zajednika batina akavtine, kajkavtine i arhaine hrvatske tokavtine, a Mareti ga je smatrao kajkavizmom u hrvatskom knjievnom jeziku.

Navedeni primjeri pokazuju kako u suvremenom hrvatskom knjievnom jeziku ima niz rijei koje pripadaju hrvatskomu leksikomu fondu svih triju hrvatskih narjeja od starine. Posljednjih pak godina hrvatski jezikoslovci sve vie istiu kako hrvatski knjievni jezik valja temeljiti na svim trima hrvatskim narjejima. Takvi su pomaci vie teko mo-gui u gramatikom sustavu, ali u leksiku bi se moglo vie vanosti dati rijeima koje, na razini organskih idioma, ne pripadaju samo jednomu nego barem dvama, a mnoge i svim trima hrvatskim narjejima.

LITERATURA I IZVORI

Bala, Joko (1991): Hrvatski dialekt u Devinskom nuovom selu, Novo Selo Bratislava

Banievi, Boo (2000): rjenik starinskih rijei u smokvici na Koruli, upni ured r-novo, rnovo

Bego-Urban, Melita (2003): Da se ne zaboravi (rijei, pojmovi, uzreice), Humanitarno drutvo upe dubrovake ibaa

Breu, Walter; Piccoli, Giovanni (2000): Dizionario croato molisano di Acquaviva Colle-croce, Campobasso

Brodnjak, Vladimir (1993): razlikovni rjenik srpskog i hrvatskog jezika, kolske novine Hrvatska sveuilina naklada, Zagreb

Bujan-Kovaevi, Zlata (1999): fuinarski kaj. Prilog rjeniku goranskih govora, MH delnice s podrunicom fuine, delnice - fuine

Cebalo, Roko (2005): razgovori na mrkenti. stare lumbarajske rii, Vlastita naklada, Za-greb


51


Czenar, Gisela (1981): Buerliche Gerte und Techniken in der kroatischen Mundart von nebersdorf/uevo im Burgenland, slawistische reihe, 4, Klagenfurt

dri, Marin (1979): Djela, prir. frano ale, Sveuilina naklada Liber, Zagreb

duda, Bonaventura; fuak, Jerko, prijev. (1977): Novi zavjet, etvrto izdanje, Kranska sadanjost, Zagreb

duli, Jure; duli, Pere (1985): Rjenik brukoga govora, Hrvatski dijalektoloki zbornik, 7, sv. 2, Zagreb, 373-747.

finka, Boidar (ur.) (1984-2005): rjenik hrvatskoga kajkavskoga knjievnog jezika, JAZU Zavod za jezik Iff, Zagreb

Gei, duko; Slade ilovi, Mirko (1994): rjenik trogirskog cakavskog govora, Trogir

Gusi, Ivica (2004): rjenik govora Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine, Zagreb

Hajszan, Robert (1991): Die Kroaten der Herrschaft Gssiing, Literas Verlag, Wien Gttenbach/Pinkovac

Hamm, Josip; Hraste, Mate; Guberina, Petar (1956): Govor otoka Suska, Hrvatski dija-lektoloki zbornik, 1, Zagreb, 7-213.

Houtzagers, Hubrecht Peter (1985): The akavian Dialect of Orlec on the Island of Cres, studies in slavic and General Linguistic, 5, Amsterdam

Houtzagers, Hubrecht Peter (1999): The Kajkavian Dialect of Hidegsg and ferthomok, studies in slavic and General Linguistic, 27, Amsterdam

Ivani-dusper, urica (2003): Crkvenik besedr, adami Ustanova u kulturi dr. Ivan Kostreni, Rijeka Crikvenica

Jaki, Martin (2003): Divanimo po slavonski, Pergamena, Zagreb

Japuni, Mile (1996): Taslak. rjenik sv. roka, Zagreb

Jonke, Ljudevit (1965): Knjievni jezik u teoriji i praksi, Znanje, Zagreb

Jurii, Bla (1973): rjenik govora otoka Vrgade, II. dio, Zagreb

Kalsbeek, Janneke (1998): The akavian Dialect of Orbanii near minj in Istria, studies in slavic and General Linguistics, Rodopi, Amsterdam - Atlanta, GA

Koschat, Helene (1978): Die akavische Mundart von Baumgarten im Burgenland, Schrif-ten der Balkankommission Linguistische Abteilung XXIV/2, Verlag der Osterreichis-chen Akademie der Wissenschaften, Wien

Kranjevi, Milan (2004). rnik gacke akvine. Knpoljski divn, Katedra akavskog sabora pokrajine Gacke Graftrade, Otoac Rijeka

Krpan, Stjepan (1983): Hrvati u Kei, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb

Kusti, Nikola (2002): Cakavski govor grada Paga s rjenikom, drutvo Paana i prijatelja grada Paga u Zagrebu, Zagreb

Lipljin, Tomislav (2002): rjenik varadinskoga kajkavskog govora, Garestin d.o.o., Va-radin


52


Lisac, Josip (1999): Leksika norma i hrvatska narjeja, u: Norme i normiranje hrvat-skoga standardnoga jezika, Matica hrvatska, Zagreb, 246-259. (isto u: Josip Lisac: Hrvatski govori, filolozi, pisci, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., str. 166.-178.)

Lui, Berto (1997): Kastavske domae besedi, Zbornik kastavtine, 5, Kastav, 139-197.

Lukei, Iva; Zubi, Sanja (2007): Grobniki govor XX. stoljea, Katedra akavskog sa-bora Grobniine, Rijeka

Mahulja, Ivan (2006): rjenik omialjskoga govora, Rijeki nakladni zavod Opina Omialj, Rijeka Omialj

Malnar, Slavko (2002): Pamejnek. Govor u abarskom kraju, Matica hrvatska abar Adami, abar

Maresi, Jela (1996): Rjenik govora Podravskih Sesveta, filologija, 27, Zagreb, 153-228.

Maresi, Jela (1999): ureveki rjenik, Hrvatski dijalektoloki zbornik, 11, Zagreb, 187-254.

Maresi, Jela; Menac-Mihali, Mira (2008.): frazeologija krievako-podravskih kajkav-skih govora s rjenicima, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb

Mareti, Tomo (1924): Hrvatski ili srpski jezini savjetnik, Zagreb

Marii Kukljianin, Tomislav (2000): rjenik govora mjesta Kukljica na otoku Ugljanu, Matica hrvatska Zadar, Zadar

Martinovi, arko (2005): rjenik govora otoka Ia, Gradska knjinica Zadar, Zadar

Matkovi, dinko (2004): rjenik frazema i poslovica govora Vrboske na otoku Hvaru, Ogranak Matice hrvatske Jelsa, Jelsa

Maurani, Vladimir (1975): Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik, pretisak, Infor-mator, Zagreb

Milevoj, Marijan (1992): Gonan po nase. rjenik labinskog govora, Labin

Milevoj, Marijan (1994): Vadin po nase. rjenik labinskog govora, Labin

Mogu, Milan (2002): senjski rjenik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Matica hrvatska Senj, Zagreb Senj

Mohorovii-Mariin, franjo (2001): rjenik akavskog govora rukavca i blie okolice, adami Katedra akavskog sabora Opatija, Rijeka Opatija Matulji

Neweklowsky, Gerhard (1978): Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der an-grenzenden Gebiete, Wien

Neweklowsky, Gerhard (1989): Der kroatische Dialekt von stinatz Wrterbuch, Wiener slawisticher Almanach, 25, Wien

Nikoli, Margita (2000): Unije kuelj vaf sarcu, Katedra akavskog sabora Cres Lo-inj, Mali Loinj


53


Otari, Ivo (2005): rjenik kolanjskoga govora ili rinik mista Kolana na otoku Pagu, Matica hrvatska Zadar, Zadar

Pavei, Slavko i dr. (1971): Jezini savjetnik s gramatikom, Matica hrvatska, Zagreb

Pei, Marko; Balija, Grgo (1990): renik bakih Bunjevaca, Matica srpska, Novi Sad Subotica

Piasevoli, Ankica (1993): rjenik govora mjesta sali, Sali

Raduli, Ladislav (2002): rjenik rivanjskoga govora, Matica hrvatska Zadar, Zadar

Ribari, Josip (1940): Razmjetaj junoslovenskih dijalekata na poluotoku Istri, srpski dijalektoloki zbornik, 9, Beograd, 1-207.

rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU (1881-1976)

Rki - fortunto, ndro (1997): Lbar Vkiga Jazka, Toronto

Ruskovi Tio, Anto Tjeimir (2001): rjenik ranskog jezika, rijei i izraza u govoru na dalmatinskom podruju a posebno na Peljecu, Zagreb

Rui Sudev, ime (1999): Pian i pinski idiomi, C.A.S.H. Histria-Croatica, Pula

Sekuli, Ante (2005): rjenik govora bakih Hrvata, Institut za hrvatski jezik i jezikoslov-lje Katoliki institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunovi, Zagreb

Skok, Petar (1971-1973): Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knj. 1.- 3., JAZU, Zagreb

Sokoli-Kozari, Josip M.; Sokoli-Kozari, Gojko M. (2003): rjenik akavskog govora novog Vinodolskog, Rijeka Novi Vinodolski

kalji, Abdulah (1979): Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo onje, Jure (2000), rjenik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslava Krlee

kolska knjiga, Zagreb

Tii, Ante (2004): rjenik govora mjesta Povljane na otoku Pagu, Matica hrvatska Zadar, Zadar

Tornow, Siegfried (1989): Burgenlandkroatisches Dialektwrterbuch. Die vlahischen

Ortschaften, Osteuropa-Institut an der freien Universitt Berlin, BerlinTuri, Branko (2002): sedmokojani. Prvi okavski rjenik, adami, Rijeka

Turina, Zvonimir; epi-Tomin, Anton (1977): rjenik akavskih izraza. Podruje Bakar-ca i krljeva, Rijeka

Veenaj, Ivan; Lonari, Mijo (1997): rjenik govora Gole, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb

Veli, Nikola (2003): Besedar bejske tramuntane, Katedra akavskog sabora CresLoinj Tramuntana adami, Mali Loinj Beli Rijeka

Vlahov, Lovre (1996): Dalmatinsli puki rinik naega kraja, Zagreb

Vodopi, Nina (2006): Kunovske stare rii, Kuna


54


Vrani, faust (1595): Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Veneti-is, pretisak 1992., Zagreb

Vrani, Silvana; Vuli, Sanja (2008): Grobniki govori u svjetlu novijih istraivanja, akavska ri, XXXVI, 1-2, Split, 145-157.

Vukovi, Sinia (2001): Rink selakga govora. rjenik dijalekta selaca na otoku Brau, Laus, Split

Vuli, Sanja (1991): Uimo hrvatski od gradianskih Hrvata, Jezik, XXXIX, 1, Zagreb, 4-10.

Vuli, Sanja (1992): Uimo hrvatski od gradianskih Hrvata, Nova Matica, 1, Zagreb, 42-43.

Vuli, Sanja (1993): Gradianskohrvatski jezik u odnosu prema suvremenom hrvatskom knjievnom jeziku, Tjedan Gradianskih Hrvata, Zagreb, 26. 8. - 5. 9. 1993., Hrvat-ska matica iseljenika, 43-46.

Vuli, Sanja (2000): Govor otoka drvenika, Zbornik otoka Drvenika, sv. 1, drvenik, 561-639.

Vuli, Sanja (2008): O hrvatskim rijeima, Matica, 11, Zagreb, 36.Vuli, Sanja (2009): Vitezovi hrvatskoga jezika u Bakoj, NIU Hrvatska rije Matica

hrvatska Ogranak Subotica, Subotica

Vuli, Sanja; Maresi, Jela (1997): Rjenik klimpukoga govora, Panonska ljetna knjiga 1997, Gttenbach / Pinkovac, 370-395.

Vuli, Sanja; Maresi, Jela (1998): Rjenik govora Novoga Sela u Gradiu u Austriji, Panonska ljetna knjiga 1998, Gttenbach/Pinkovac, 496-527.


55


ABOUT THE CROATIAN LEXIS BASEd ON EXAMPLES fROM THE CHAKAVIAN dIALECT

s u m m a r y

Certain words that can be found in the Chakavian or Kajkavian dialects are very often considered to be a particularity of that dialect without the necessary verification of their use in the organic idioms of other Croatian dialects. This paper, based on specific examples, pays attention to those words that are common to both the Chakavian and Kajkavian organic idioms, i.e. the Chakavian and Shtokavian vernaculars, and the vernaculars of all three Croatian dialects. The work ends with the conclusion that this common basic Croatian lexis is substantial, but that so far, it has been insufficiently researched.

Keywords: Croatian lexis, Chakavian dialect

SUL LESSICO CROATO SULLA BASE dI ESEMPI dAL dIALETTO CIACAVO

R i a s s u n t o

Alcune parole che sincontrano nel dialetto ciacavo o caicavo si ritengono molto spesso particolarit di quei dialetti, senza il necessario riscontro del loro uso negli idiomi organici degli altri dialetti croati. In questo lavoro, sulla base di esempi concreti, si rivolge lattenzione alle parole che sono comuni agli idiomi organici ciacavi e caicavi, alle parlate locali ciacave e stocave, o alle parlate di tutti e tre i dialetti croati. Si conclude che questo lessico comune di base croato rilevante, ma finora insufficientemente studiato.

Parole chiave: lessico croato; dialetto ciacavo

Podaci o autorimadr. sc. Sanja Vuli, docentica je na Hrvatskim studijima Sveuilita u Zagrebu, gdje

predaje hrvatsku dijalektologiju.Mob.: 098/90-44-425; e-mail: [email protected]


Sanja Vulic Marko Aleric

Documents

Transcript of Sanja Vulic Marko Aleric