Samedin Kadic - Penelopin Vez [75878]

7/17/2019 Samedin Kadic - Penelopin Vez [75878]

http://slidepdf.com/reader/full/samedin-kadic-penelopin-vez-75878 1/191

Samedin Kadić

Penelopin vez

(O medresi i čaršiji)



2

Mu'allaqe

Svi vjernici ne treba da idu u boj. Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove

potrudi da se uputi u vjerske nauke i neka opominju narod svoj da mu se vrate, da bi se

Allaha pobojali (Et-Tawba, 122)



3

Fazanski dani

1. Iz dnevnika

Ponedjeljak

01. septembar 1997.

28. rebiu-l-ahir 1418.

Namazi: sabah (džemat), podne (dž), ikindija (dž), akšam (dž), jacija (dž)

Kada je jučer odlazila, majka mi je rekla: «Ti nemaš nikoga osim Boga dragog. Bog ti je

danas ukazao milost i budi mu zahvalan na tome». Večeras sam sjedio na sofama Begove džamije i razmišljao o majčinim riječima. Dok sam

čekao akšamski ezan, u srcu mi se skupljala neka tuga kojoj nisam umio dati ime ali koja

me je gušila i gušila. Još nikad nisam osjetio takav bol samoće i napuštenosti kao večeras

na sofama.

Iako sam spavao svega nekih šest časova, digao sam se u pet, čim je zvono zazvonilo. U

školskoj zgradi nema vode i to je zasad najveći problem. Abdest uzimamo na šadrvanu,

ispred Gazi Husrev-begove džamije. Poslije doručka imali smo nastavu, uglavnom

upoznavanje sa profesorima. Veliko su nam ohrabrenje bili dva-tri profesora koji su nas

roditeljski upoznali sa životom u Medresi. Nastava se završava deset do jedan, a poslije

podne-namaza dolazi ručak. A onda korepeticija ili obavezno učenje. Teško ću se navići

da učim u razredu, zajedno sa ostalim učenicima. Moram priznati da je vrijeme

raspoređeno veoma pametno tako da nema vremena koje uzalud prođe. Učenike prvih

razreda ovdje nazivaju fazanima i oni nemaju baš ista prava kao ostali. Na primjer, u

redu za ručak mi ulazimo posljednji i svakom starijem učeniku je poniženje u redu stati

iza fazana. Šegaše se sa nama.

Ovdje je sve mistično i sve ima svjež odsjaj nečeg velikog. Pa ipak, ja sam danas

razmišljao o tome kako će me stari prijatelji doživljavati, sada kad sam ─ hodža. Oni će

fatati ženske dok ja budem prolazio pored njih i sa mješavinom sažaljenja i krkanluka

pozdravljaće me: «Selam alejk, efendija, hoćeš malo putera?!» Ja ću se vjerovatno



4

pretvarati da me nije briga, da imam neku svoju višu istinu za koju su oni slijepi, a u

stvari osjećat ću se kao posljednje spadalo na svijetu. Možda malo pretjerujem, ali ne

mogu nikako da odagnam ovaj osjećaj otkinutosti od svega što je sačinjavalo inventar

moje nekadašnje svakodnevnice. Došavši u Medresu, kao da sam zatvorio vrata čitavom

svom djetinstvu i prošlosti. I ne samo to: kao da sam eliminisao svaku otvorenost ka

životu i već sada (tako rano!) definisao svoju budućnost. U nekom džematu, čitav život ću

biti hodža, iz džamije u džamiju, gnjaviti se starim dedama i nanama i njihovim smislom

za suštinu, učiti ilahije, mevlude... A sanjao sam da ću osvojiti svijet, da ću trčati do

beskraja sve dokle budem imao vidjeti nešto novo.

Teško mi je, srce mi je puno suza, dječak, još uvijek željan igre, danas jeca u meni. Očito

je već sada da moram mnogo učiti i mnogo se odricati. Ali kao što je danas jedan

profesor rekao: «Muslimanu ništa nije teško».

2. Jedna metapriča

Sve je počinjalo u septembru. U zabetoniranom hladu, ispod krošnji dvije prastare lipe,

na pločniku ispred hanikaha okupljali bi se učenici, prepričavali dogodovštine sa

raspusta, i puni novca odlazili u čaršiju. Vazduhom se širio miris iz okolnih ćevabdžinica,

miris lipa i miris uzavrelog betona. Preplanuli turisti, kao okačeni rekviziti na stolu

uličnih prodavača, zjapili su u baščaršijske znamenitosti misleći da se njihove percepcije

pune iskustvom tvrde kozmopolitske odabranosti. Čaršija je mirisala poznato (mada to

nije bilo moguće), na znoj i starinu, na zbijeni konglomerat raznorasnih tjelesa. Sve je

bilo na svom mjestu; u ljetnim baštama ispod Katedrale ljudi su pili pivo i čitali novine,

djevojke su mirisale na ulje za sunčanje, a harem Begove džamije je bio prepun djece

koja su došla na ekskurziju da uživo gledaju znamenitosti glavnog grada koje bi inače

gledali svakodnevno na išaranim zlokobnim udžbenicima geografije ili historije.

Čaršijska džamija je i dalje bila okrenuta nekud previše prema istoku, mimo sve

baščaršijske džamije, kod sebilja ugojeni golubovi lijeno su stajali na rukama preplanulih

turista koji su se fotografisali u namjeri da po svaku cijenu imaju sliku na kojoj,

blagodarno i veselo, hrane mile sarajevske ptice, Miljacka je i dalje ranjenički tekla svoj

deponijski put, na Bentbaši je cvjetao život u svim oblicima, makar skrivenim, makar



5

pritajenim, kao prkosni opozit uspavanom Alifakovcu, a Saračima su koračale najljepše

djevojke na planeti.

Bilo je nečeg simpatičnog u prvom fazanskom tumaranju čaršijom, nečeg mističnog i

dirljivog, nekog osjećaja sudbine i odabranosti. Taj prvi sirovi utisak čaršije usvajan je

kao jedna nezlonamjerna mladićka hiperbola; sve je izgledalo kao izazov i sve je

izgledalo veliko. Jer nema se uvijek prilika koračati čaršijskom kaldrmom bez ijedne

srušene iluzije, gledati u čaršijska lica ne sumnjajući u njihovu iskrenost, radovati se

budućem a ne tugovati zbog proteklog. Tada je glava još uvijek napunjena didaktikom

pozvanja, jednom metapričom o velikom, o historijskom, o medijalnom, o inter -istočno-

zapadnom. Prvo fazansko tumaranje čaršijom odisalo je tom egzaltiranošću, tim

osjećajem ulaženja u jednu metapriču, u enormnu duhovnu epopeju. Kada su se vratili u

Medresu, poslije prvog tumaranja kroz čaršiju, svi fazani su već postali dio jednemetapriče, koja se priča stoljećima i koju će i sami reproducirati ne dosegnuvši do njene

biti nikad u svom životu.

Kasnije je sve išlo u prilog formiranju metapriče u glavi mladog fazana: okeansko

prisustvo duhovnog, masovnost patine, žargon koji je imao vlastiti samoodržavajući i

suvereni bitak, bliskost iskonskih antipoda dovedena do usijanja, isključivo epski modus

doživljavanja prošlosti, sveprisutno reklamiranje samoaktuelizacije, tvrda samouvjerenost

svega što je disalo i kao glavno, jedan opći esencijalistički stav da iza zavjesa postoji

neka bit, neki cilj, nešto čemu se teži.

Tumaranje čaršijom nastaviće se u naredne četri godine, sve umorniji prolazak kroz

površine, bez pronalaženja neke čvrte materije iza, nečeg bitnog. Prolaziće kroz čaršijske

opne, sve rezigniraniji, sve izgubljeniji i u tom nepronalaženju biti zaboraviće šta su

tražili i šta ih je to pokretalo naprijed, kroz zavjese i površine. Nastaviće da traže kroz

život bit, ali sve što će pronalaziti na čaršiji biće opne i površine, i beskrajno ponavljanje

jedne metapriče o velikom.

Poderanih dlanova i neispavanih očiju, nasamareni i ismijani, gladni ljubavi i tople riječi,

nekadašnji fazani zamrziće tu metapriču, jer će spoznati da je svaka metapriča lažna, jer

će shvatiti da se metapriče pripovjedaju zbog straha od slobode i otvorenosti, da se održi

u životu stara definicija svijeta.



6

P.S. Čitajući o Lyotarovoj izložbi čiji je naziv bio Opne nad Parizom, sjetio sam se svog

prvog tumaranja čaršijom. Asocijacija je bila snažna: sa svakom novom opnom rušila se

po jedna iluzija. Ali taj prvi dan na čaršiji, taj dodir sa svilenom finoćom zavjesa i opni

ostaće mi u sjećanju kao svjedožba jedne iluzije, jedne ubitačne zablude. Naime, tokom

prvog tumaranja čaršijom i ja sam mislio da ću iza mnoštva zavjesa pronaći bit.

3. Akšami

U akšam, nebo iznad Begove džamije varljivo počinje da se razviđa: tamni oblaci uljasto

nataloženi na rubu vida prema zvjezdanoj utrobi donose natkriljujući mir nad pijačnu

vrevu čaršije i rasplamsala buka dana jenjava u oštroj modrini predvečerja; tada se,

prigušeno i usnulo, pale lampe u čaršijskim ulicama, a radni ljudi počnu da trpaju šarene prnje dana u kofere, sa znojem i proračunima. To je vrijeme kada nebo iznad čaršije, i

kamenje ukaldrmisano u džamijskim haremima, i ptice polegle po dućanskim krovovima

iščekuju da posvjedoče ezane koji će iskreno, tugaljivo, ravnodušno, strogo - ovisno o

duši koja doziva - pozvati ljude na namaz, sa uspjehom ili bez njega – ovisno o dušama

koje se dozivaju. (Svaki akšamski ezan nosi to breme iščekivanja, ustreptalu napetost

poziva i podsjećanje na kraj drame. Akšamski ezani su beskrajno i užasno teški jer nose

poruku o ograničenosti roka, i naivno uporni u udaranju po srcima otvrdlim u gvožđe:

uzalud i predodređeno uzalud, što je žrtva naivno stečenom proklestvu slobode i vidljivi

poraz dozivanih).

A kada kandilji na munarama zaplamte i mujezini proglase početak namaza, po haremu

Begove džamije se razlije modra iskričava tišina, natopljena teretom sudbine iščekivanja,

čvrsto se sklupča na džamijskom pragu, vukući se teško kroz vazduh, kroz jesenje

izmaglice i proljetna isparenja, kroz golublje šumove i prhnuća, kroz mutnu svijetlost

lampi, kroz utišani žubor šadrvana. U vrijeme akšamske molitve, zidove Begove džamije

zapljusne teška svemirska tišina, nimalo bezbrižna i nimalo ravnodušna, kao da uhom

naslanjenim na zidove sluša puls molitve u džamiji koja je svemir za sebe i brod u

svemiru tišine. Pa ipak, taj brod nema uvijek odjek iščekivanja u svim putničkim srcima,

čak ni u svim krmanoškim srcima; džamija je oduvijek bila sabiralište uplakanih srca, ali

i naprslih srca, zaljubljenih srca ali i srca zagrizlih u kamenje. Svako srce ne donosi



7

bogougodnu strepnju iščekivanja, niti svako srce dolazi u džamiju da bi pomoću vještine

iščekivanja zadržalo uzdu nad sobom, niti svako srce ima istu pobudu i razlog; ali svako

srce nosi ponekad želju za utjehom u sebi ─ to je onaj temelj na kome je podignut svaki

hram iščekivanja. (Zato je džamija otvoreno za svako srce, za uplakano i zapečačeno, za bistro i podvojeno, za barbarsko i krotko. Nekima produbljuje ukrvavljenost a nekima

otključava katance.)

U vrijeme akšamskog iščekivanja, ova sarajevska džamija je najčešće ispunjena utišanim

srcima softi. Ta srca su utišana i samo to ─ kasnije kroz život postaju stihijska ili

podvojena, razbistravaju se ili mute, nose patnju u sebi ili uporno žvaću ljepljivu gumu

nemara. Vijekovima, od dolaska islama u Bosnu, softe iz Medrese preko sokaka prelaze u

haremsku predvečernju tišinu, utišanih, zamišljenih srca, u nostalgijama za roditeljima,rodnim krajem, kućnim mirovima ili noseći potajnu želju za lutanjem, daljinom i vjetrom;

okupljaju se u haremu u veselom klokotavom razgovoru koji najavljuje akšamsku tišinu

iščekivanja koja će nastupiti početkom namaza; mlađe softe, sa bjelicama ili gologlavi,

stoje oko šadrvana i posmatraju novčiće u njegovoj vodi, bačeni sitniš za životnu sreću

dok stariji sjede na sofama i raspravljaju o fikhskim i akaidskim pitanjima; stariji

savjetima za što uspješnije školovanje u Medresi mlađima ublažavaju nostalgiju ili je

krutim šalama još više raspiruju, svi skupa sanjaju o nekim tuđim daljinama, o kairima iistanbulima, o mekkama i raznim bjelosvetskim medinama u koje će otići na ponos svojih

porodica, čiji će se mlađi članovi zaklinjati njima, rođacima iz kaira i istanbula. Harem

Begove džamije je glavno okupljalište njihovo pod velikim nebom kroz čitav život ─

počevši od onda kada su ih roditelji doveli u Medresu da budu islamske lučonoše u Bosni

i da ulogom duhovnika, za koje je uvijek u narodu bilo mjesta, obezbjede sebi mjesto u

životu a i sreću na onom svijetu. Dolazili su nevinih, bezbrižnih duša, očiju gladnih sjaja i

života, sa vatrenim zorama u grudima a odlazili su umorni i zbunjeni. Pojedene mjesečineu grudima, glupo su se radovali životu koji ih je redovno gutao. Svaki od njih će iz

Medrese u život ponjeti nešto od haremske akšamske tišine koja se razlijevala po

njihovim dušama kao kroz lijevak čineći ih sirotim i skromnim, učeći ih vještini

iščekivanja koja je jedino umjeće protiv životnog zaborava i rugobatne sive boje koja će

ih dočekati u životu poslije Medrese.



8

Kada mujezin u suton počne da uči ezan, softe prekidaju razgovore i ulaze u džamiju;

tada je tišina u haremu potpuna i teška. Plutajuća, bezvremenska tišina. Svjetlucava,

besana tišina okrenuta ozvjezdanom nebu da mu posvjedoči razloge za milost na ovom

komadu stvorenog, da opravda prkosni besmisao opstanka u ognjenom bosanskom krugu.

Svršetak namaza prekida tišinu i odlaže iščekivanje za sljedeće predvečerje, za sutrašnji

sutonji ezan i sutrašnje razlijevanje tišine. Tada softe izlaze iz džamije u pokornoj

zamišljenoj tišini, rasterećenoj od iščekivanja i odlaze u medresu ili čaršiju, da uče ili da

lutaju gladni probijanja u tuđem svijetu sjaja, da oplode poraz ili iščekivanje. Tako se

ovdje, kroz haremske akšamske tišine, šunja život stoljećima, od ezana do ezana, od

iščekivanja do iščekivanja.

4. Inicijacija

Dok je iznad Begovo džamije plovilo bremenito septembarsko sunce ka jugu, u srcu je

ostajala jedna kristalna nostalgija teška kao životna zagonetka usuda, kao otkinuto

sjećanje na toplu porodičnu atmosferu u jutranjim trenucima pijenja kahve: majka je

nosila u rukama mlin na čiju površinu su bili utisnute litografske šare orijentalnih motiva

i od kojeg su ruke mirisale na bakar, taj arhimiris svih metala, ti si još uvijek ležao u

krevetu i listao Zagorove ili Alan Fordove stripove misleći povremeno na sinoćnju

utakmicu Lige prvaka. I sve ti je bilo široko i prostrano, iznutara i vani, bio si slobodan i

čist kao jutanja hava, nisi ni sanjao da ćeš kao građanin Kane uskoro ponavljati riječ

pupoljak čije značenje će ostati neodgonetnuto svima osim tebi. Šta će biti tvoj pupoljak ?

Liga prvaka, play-station, stripovi? Ono jutarnje izležavanje? Fudbal? Odvešće te od

kuće, nasilu te odvojiti od djetinstva i sanki sa kojim si se igrao tog jutra. Za tvoje dobro,

da postaneš građanin, efendija, intelektualac ─ odvojit ćete te od fudbala. Otići ćeš u

Medresu i postati fazan.

Fazanski dani su tužna priča o nasilnom odrastanju u tuđini. Tamo gdje će te odvestinikoga neće zanimati tvoje sposobnosti po kojima si bio poznat u svojoj mahali: niko se

neće zainteresovati za tvoju virtuoznost da uvučeš glistu kroz jednu nozdrvu i izbaciš je

kroz drugu ili tvoju odvažnost da u decembru skočiš sa mosta u rijeku, niti tvoj talent u

žongliranju fudbalskom loptom ili preciznost praćkom i cjevkom sa fišecima, niko se

neće ni osvrnuti kada im kažeš da si sa dvanaest godina iza sebe imao niz ostvarenih i



9

poluostvarenih eksperimenata i projekata na polju eksplozivne kombinatorike, sve ono

što je predstavljalo inventar tvojih pohvala tamo će bit doživljeno kao nebitna

konvencionalnost. Sve što će ih zanimati biće proklete činjenice, statistika tvog rada i

znoja. Tamo te niko neće pitati kada ćeš ustati niti će ti donositi čaj u krevet, moraćeš

potpisivati i pisati molbe da jednom sedmično pogledaš utakmice Lige prvaka, a svaki

tvoj otpor će biti smiješan pred masivnošću nužde da se postane građanin, efendija i

intelektualac.

Prvog dana u toj tuđini uskratićeš sebi glavnu karakteristiku svog djetinstva: radoznalost.

Jer ćeš ući iz glupe radoznalosti u učionicu maturanata, a oni će obrisati tablu to bom, kao

nakvašenim sunđerom. I već tada ćeš izvući pouku da je radoznalost u građanskom,

efendijskom ili državnom svijetu ─ najveći grijeh.

5. Ostrakizam

Dok je u ostalim sarajevskim srednjim školama vladala manje-više ravnoteža u

godištima, Gazi Husrev- begova medresa je ličila na večernju školu gdje u isti razred

zajedno idu dvadestpetogodišnjak i trinanaestogodišnjak. U istoj sobi bi spavali momčina

sa vojničkim činom zarađenim u ratu i dječačić koji je krenuo u prvi osnovne dvije

godine prije vremena. Tu je bio izvor čitave internatske nejednakosti. Elementarana

ničeovska činjenica da je moć jači nagon nego bilo koji užitak ili neužitak, u internatu se

potvrđivala svakodnevno. Nije bio rijedak slučaj da je najmlađi u spavaonici pospremao i

zatezao krevete ─ to je bilo pravilo.

U internatima i svim kolektivnim ekumenama, gdje dolazi do miješanja nekoliko života u

svojoj banalnoj formi najteže pada jedna činjenica – jednakost, dakako prividna,

virtualna. Statistika je matrica svake komune, statistika kao sinonim neprirodnog

sažimanja krajnosti u jednu srednju vrijednost. Svaka viša ili niža mjera u odnosu na

statistički kalkulus se gubi i nivelira. Ako igdje postoji demokratija u svom slijepom

idealnom obliku, onda je to internat ili kolektivna ekumena. Statistički prosjek je nosilac

životnog strujanja u internatima; talenti, osobenjaci, asocijalni likovi, boemi, umjetnici ─

proživljavaju svoje najteže trenutke u domovima nasilne jednakosti sve do onog

momenta dok i sami ne postanu puka rezultanta ove statističke operacije pretvaranja u



10

prosječnu vrijednost. Krajnost nema nikakve šanse da se odbrani od kalkuliraja, osim

potpunog negiranja čitave društvene realnosti ili potpune samoizolacije. U takvom

socijalno-statističkom odnosu, prividna, virtualna, zvanična jednakost postaje činjenična

nejednakost – u korist statističke sredine. U pitanju je odnos, možda drevan do iskona,

koji je predstavljen u atnitetičkoj formuli jedinka – masa. Ako se prati kur'ansko

tretiranje ove antiteze, može se izvući ovaj zaključak: jedinka se nikada ne odriče mase

kojoj pripada, jer na toj masi mora dokazati svoju statističku neupotrebljivost.

A što se tiče fazanskih dana, pa svakome se desi da ispadne fazan u nekom životnom

internatu ili gušter u nekoj vojsci vremena. U tim fazanskim i gušterskim godinama

glavom se vrti samo jedan san: izaći iz svoje gušterske kože i preći u neku višu futrolu

postojanja. I kada dođemo u taj viši stadij, to je tako banalna stvar, postanemo ravnodušni

prema svom stanju ─

privilegiji o kojoj samo u fazanskim satima zatezanja kreveta

sanjali. Zapravo, ispod naslage moći koju u postfazanskim danima tobože imamo, nazire

se strah prema mlađima od sebe i nostalgija za vremenom u kojem smo snove gradili

prema onima koji su iznad. Nostalgija koju tada stidljivo i pokrivački osjećamo,

praktično se ispoljava tako što, s vremena na vrijeme, pošaljemo guštera u pekaru da nam

kupi kifle, ili obrišemo tablu sa jednim zalutalim fazanom.

6. Dječak sa lulom

S vremena na vrijeme, u Medresu bi došao sasvim sićušan fazan, malehan toliko da se u

poslijepovečernjim sprdnjama pričalo kako mu je potrebna stolica da bi šteku od vrata

dohvatio; ili kako maše nogama dok sjedi na trotoaru; ili kako ga na stadionu dok igra

lopte golica trava po preponama; ili da klanja na truleksu; ili kako poslije doručka zove

prijatelja da mu da lopovsku jer želi do lavaboa. Imao bi cirkusantski simpatično lice

kakvo bi svi režiseri poželjeli za svoj komični triler sa sentimentalnim krajem. U prvim

inetrnatskim danima, on bi sjedio u zadnjoj k lupi i bez stida plakao, mučen nostalgijom istrahom, nenaviknut i zbunjen pred ozbiljnošću sveukupne situacije. Plakao bi u tolikoj

mjeri da su stariji učenici dolazili poslije povečerja u njegovu sobu noseći mu grudnjake

za podočnjake, nabavljene Bog sami zna gdje. U opštem sobnom metežu, pokušavali bi

mu staviti na glavu grudnjake koji bi i srednovječnoj Ciganki od desetero djece bili

poveliki. On se opirao u početku sa osjećajem kosmičke nepravde u srcu, da bi na kraju,



11

u bratskom zagrljaju rutavog maturanta na čijoj glavi je završio glomazni bjeli sisodržač,

izbacio iskreni osmijeh u čijoj pozadini je blistala sitna suza.

Poslije tih uobičajenih, rutinskih fazanskih iskušenja, on bi postajao legenda u školi.

Profesori bi sa simpatijama gledali u njegovo ljepuškasto lice i osmjesima ispraćivali

njegove spontanosti, a maturanti bi mu dopuštali da ulazi u njihove sobe što je za jednog

fazana bilo sjajna premija. Za vrijeme malih odmora, on je komotno odlazio u prepuni

toalet gdje su pušili maturanti, vicematuranti i pokoji gušter, jaranski bi udario po ramenu

nekog krupnog maturanta, kojemu ni mati nije smjela izgovoriti nježnosti, osim u

izuzetno svečanim trenucima kao što su ispraćaji, tevhidi i porodična okupljanja sa

rođacima iz inostranstva i kojemu je svaki tuđi kontakt na njegovom tijelu bio alarm za

protukontakt, kao na zategnutoj opruzi. Kao protuslugu za toleriranje tih svojih fazanskih

nježnosti, mali fazančić je stavljao cigaru na usne i zabavljao zadimljeni klozetski

auditorijum. Iako nije uvlačio dim, ne zbog toga što nije htio već zbog toga što nije znao,

nastojao je da izgleda što konvencionalnije, sa što provjerenijim pokretima. Jedan

profesor, vidjevši ga kako puši sa muštiklom, umjesto da ga prijavi odgajatelju samo mu

dobaci: Sinko, od toga ti neće porasti.

U prvim pušačkim danima, pušio je iz zabave, svoje i tuđe, a kasnije kada bi profesori

počeli da zakucavaju ocjene u dnevnik, sve je češće dolazio u toalet da ispuši jednu za

svoju dušu, da se smiri ili da okadi dimom oštru riblju kost kečine u grlu. Bilo je

trenutaka kada se u hali nije ništa pričalo već samo pušilo, uvlačio i ispuhivao dim,

duboko i što duže, u sinhroniji ispuhivanja i gledanja prema zamišljenoj daljini iznad

Trebevića. Ti su trenuci bili uglavnom pred kraj polugodišta ili godine, kada je

zaklučivanje ocjena bilo u toku.

Nigdje pušenje nije toliko duhovni akt kao među softama; trenuci cigare su trenuci

najdubljeg suočenja, najblistavije samoće i nadolazećeg kajanja. Pušenje je najuspjeliji

surogat alkoholu, želja da uvijek bude zadnji put, da se, sa posljednjom cigarom, krene

iznova. U tim blistavim medresanskim godinama, cigara je bila ušće svih dnevnih briga,

metafora novih početaka.

I onaj malehni fazan bi odmah s početka školovanja počinjao da uviđa značaj cigare u

duhovnom životu internata, ali samo kada bi skinuo svoj klovnovski plašt i suočio se sa

onim odlaganim. U protivnom, pušenje je bilo samo svakidašnji banalizirani inetrnatski



12

ritual, lišen dubine. Da ga je tada bilo uslikati, bio bi to portret tužnog veseljaka, sa vrlo

kontrastnim bojama ─ slika duboko nadahnutog kolorita, idealan motiv za neki socijalni

plakat o napuštenoj siromašnoj djeci što lutaju gradom bez igdje ikoga, bez starijeg

burazera i bez cd-a u džepu, bez vokmena i bez zlatne minđuše u uhu, i prerano se

susreću sa onim poročnim životnim fragmentima sa kojima bi inače, po zakonu neke više

dijalektike, trebali da se susretnu tek sa kugom odrastanja. Gledajući ga, Pikaso je mogao

još jednom naslikati remek -djelo Dječak sa lulom. Ljepuškasti dečkić, visine prosječne

oklagije, drži u ruci cigaru nataknutu na razmekšalu muštiklu i ozbiljno uvlači dim u

pluća, ništeći nikotinom svoje nježno tijelo. Ali eto, u podsmjeh svim razlozima

zaborava, ta slika iz ranih internatskih dana je ostala u glavi, i to ne kao kajajuće

postsaznanje o djetinjim zabludama već kao ugodna paradigma onoga čega se iz života

isplati sjećati.

Dječak sa lulom nikad neće okončati fazanske dane, niti dočekati blagodat gušterskih ili

maturantskih kuliranja. Iz Medrese će odnijeti pun ruksak kečina, razočarenja i divnih

uspomena, a kao trajne suvenire: patološku odanost duhanu i rezon da od duhana zaista

ništa ne raste osim pukotine između stvarnosti i puke maštarije.

7. Magareće godinePrvi put sam na riječ konvikt naišao davno nekad, čitajući Ćopićeve Magareće godine.

Sestra mi je objasnila – onako kako je sa četrnaest godina mogla objasniti – da riječ

konvikt označava š kolu u kojoj đ aci budu povazdan; tu i jedu, spavaju, igraju se, uč e.

Rekla mi je da se konvikt može reći još i internat. Tada nisam mogao ni slutiti da će ova

riječ u godinama mog kasnijeg života poprimiti jednu dragocjenu važnost.

(Inače, Ćopićeva djela predstavljaju nezamjenjivu iskru u mom sjećanju na djetinstvo.

Kada je došao rat, danima sam sa komšijama bio u podrumu, sve mogućnosti igre su bile

potisnute opasnošću prostora i kugom rata; bilo je to djetinstvo bez proljeća u kome smo

proljeće morali tražiti u imaginarnim svjetovima knjiga. Ćopićeva su djela bila obavezna

literatura među mojim podrumskim vršnjacima. Hamid, Krsto, Dule i drugi likovi, bili su

redovno tema dječijih razgovora, u trenucima kada ne bismo brojali detonacije. I danas,

kada u rijetkim trenucima zavirim u svoju malu biblioteku, ispod naslage knjiga



13

pronađem izblijedjelo lastavičino izdanje Magarećih godina i preda mnom ožive pomalo

zatamnjene i iskrzane slike jednog svijeta, prepunog vratolomija u kojima žive konkretni

pasaži sjećanja na jedno odrastanje).

Dvije godine po ratu, dolazim u školu internatskog. Naravno, to nisam uradio zbog

eventualne euforije poslije čitanja Magarećih godina, već eto tako, ─ neka se škola morala

upisati. Budući da mi u široj familiji niko nije bio hodža, ja sam Medresu upisao čisto

radi poslovne širine rodbine. Dakle, otišao na zanat, kao i svi drugi.

U prvim internatskim danima donio samo zaključak da je ovaj moj internat, po svim

prilikama, drugačiji od onog Ćopićevog; bio sam uplašen jednom notornom

disproporcijom (iskonski nesklad umjetnosti i realnosti): manje vratolomija nego u

bihaćkom konviktu a dosta više učenja, manje prostora za istinske ujdurme (ne

računajući na pušenje u kasnim noćnim satima ili gađenje pairićima na korepeticiji...) i

dosta više crnih knjiga u koje se upisuju učenički prestupi, a potom kažnjavaju ili

opraštaju, u svakom slučaju sabiraju i pamte ─ bezbeli radi kompletiranja slike o učeniku.

Prva godina je protekla brzo i uzburkano. Nova lica, nova mentalna arhitektonika, novi

stil življenja, ─ u potpunosti novi svijet. Za dijete, odrastalo među jalijom i klošarima,

Medresa je značila utopiju, klub isposnika i asketa. Beš-vakat u džematu, dvije

korepeticije dnevno na kojima se ili uči ili propada, post četvrtkom a ponekad i

ponedjeljkom, i kao šlag na tortu, profesori koji stalnom moralističkom pričom oblikuju

svijest o nekoj vanserijskoj školi. Učenik u početku biva cijepljen kompleksom više

vrijednosti.

Helem, prvi razred na jednu a ostalo školovanje na drugu stranu. U prvom razredu si

etiketiran imenom fazan što je najniža tačka internatske hijerarhije: na ručak ulaziš

posljednji, ako slučajno zalutaš u neki stariji razred, tobom nonšalantno obrišu tablu bez

druge emocije do meraka i radosti; noćni vaspitači te i zbog namjanje greške ubjeđuju daćeš biti izbačen iz škole. I jedinu ti radost pokloni stari portir, koji ti dok se vraćaš sa

sabaha, ponudi komad vruće kifle i par veselih, grubo veselih riječi.

Sanjaš o četvrtom razredu, o internatskoj superirornosti, o prolasku drugih učenika u redu

za ručak, o komotnom odlasku sa korepeticije, o neučenju, o promjeni svih internatskih

nedostataka i nepravdi, govoriš sebi da nećeš biti grub i mlitav kao sadašnji maturanti,



14

nalažeš sebi drugačiji odnos. U međuvremenu, prođe prvi razred. Drugi još brže.

Odrastaš i mijenjaš se. U trećem razredu si već internatski stereotip, prava suprotnost od

onoga što si u prvom razredu zadavao sebi. Internat i čaršija su te još jednom izigrali

postupajući prema tebi kao prema glini koju su oni oblikovali svojim prstima.

Mladi ljudi, sa iskustvom mijenjaju i stavove, to je nešto samo po sebi razumljivo, ali je

nerazumljivo kada nam iskustvo govori da nema smisla mijenjati svijet i nepravde u

njemu. Još je besmislenije što to iskustvo postane unutarnja matrica naših stavova koja

nam kroz život namjenjuje suprostavljanje svim pokušajima da se izmjeni svijet.

Kada su prebrodili magareće godine, Ćopićeve junake je progutao život; neki su osnovali

porodice, neki izginuli u ratu, neki postali pjesnici, a neki ostali cijelog života vezani za

internat i nastavu. Iz ovog životnog epiloga Ćopićevih Magarećih godina, uviđao sam

opravdanje ili paučinasti smisao nekim stvarima: moji prijatelji i ja se nismo nikada

previše trudili da prebrodimo magareće godine. Ionako, čovjeka, prije, kasnije ─ proguta

život.



15

Iz albuma strahova

1. For whom the bell tols

U prvim medresanskim danima na sabah se išlo sa elanom i pozitivnom energijom. Na

prvom spratu, gdje su smješetni fazani, ustajalo se na prvo zvono, koje bi eksplodiralo

rasanjeno, ranivši kratku tišinu spavanja kroz zvučnik u sobi; potom bi dolazio noćni

vaspitač i palio svijetla u sobama, budio one rijetke fazane koji su prvog mjeseca tvrdog

sna, pomalo bi ih isprepadao, zaprijetio im izbacanjem iz škole, a onda bi žureći odlazio

na sprat koji je pripadao starijim razredima i tamo se zadržavao duplo više nego na

prvom spratu, zapravo toliko više da se moglo pomisliti da je njegova dužnost samo drugi

sprat. Zvučnik bi potom nastavljao svoju rasanjenu agresivnost, hodnik je ječao od nekog pjevača ratnih ilahija u čijim glasnicama se naslućivala sva žestina planinskog sira i

zvonke izvježbanosti na jutarnjim pašnjacima, u abdesthani je bila gužva, abdest je spirao

san sa tijela, budeći sliku jučerašnjeg dana: profesori su govorili o blagoslovu one nastave

koja započinje nakon abdesta i sabah-namaza u džematu. Potom bi izlazili napolje iz

internata i prelazili u skoro hodočasničkom ushićenju tu usku prevlaku Sarača, koja je

djelila internat od Begove džamije. Napolju je zora pucala praskom, sabah se rađao bolno

i nevino kao dijete, sa dućanskih krovova se isparavala noćašnja kiša; izmaglice su jedrile

oko baščaršijskih minareta; golubovi su kašljucali na haremskim zidovima a šadrvan

klokotao u jutarnjoj tihosti svijeta, šumnije nego u bilo koje drugo doba dana. Tako je

bilo prvog mjeseca, prvog razreda u Medresi.

Nakon što bi prošao prvi mjesec, umor bi konačno probio sve oklope euforija, ushićenja i

zanosa, napumpanih naglim utiskom totalne religioznosti i profesorskim moralističkim

pričama. Bivalo se sve teže probuditi na prvo zvono, ustajalo se nerasanjeno, srtalo se iz

sobe i tražilo toalet, često, negdje u učionicama. A onda bi se, konačno, prespavala sva

zvona i trube, svi pjevači ilahije i svi ezani, i tek bi te probudio noćni vaspitač poslije

drugog zvona, u internatskom vremenskom ulomku koji nije projektovan za spavanje već

za namaz. Vaspitač bi zapisao spavalicu na papirić koji bi odnosio u zbornicu, a u

trenucima neke naročite raznježenosti samo bi upozorio da se to više ne ponovi i papirić

bi odnosio sa sobom u svoju sobu, cjepajući ga ili čuvajući za neku arhivu romantične



16

svrhe. Istog dana razrednik ili odgajatelj bi se dvoumili koliko nisko da snize vladanje

spavalici. Nekoliko prespavanih sabaha značilo je vladanje kec, a to vladanje je vrhunski

preludijum za izbacivanje iz šklole ─ dovoljno je bilo da portir kaže da si kasnio na

korepeticiju onaj djelić sekunde za koji Šumaher startuje prije Barikela i da pakuješ stvari

za odlazak kući. Tako je nastala potreba za taktikom. Ona je bila jednostavna: vaspitač bi

obilazio sobe poslije drugog zvona i zapisivao učenike, ali je rijetko podvirivao pod

krevete, što je bilo idealno mjesto sa skrivanje. Bilo je suviše očigledno za vaspitača, da

se tu neko može sakriti, ─ stoga i idealno. Vaspitač se ne bi skoro nikad podvirivao pod

krevete: smatrao je da nema softe koji će se sakriti pod krevet misleći da će on taj trik

progutati. Vaspitač bi radije pretraživao abdesthanu, podijum ispred biblioteke, stepenište

kod amfiteatra ili učionice.To staro nepisano pravilo, da se najbolje skrivati na najuočljivi jem mjestu, softe su dobro

znale. Zato, kada bi se trenuli iz sna, poslije drugog zvona, a u hodniku čuli policajske

korake vaspitača, brzo bi se sakrili pod krevet, očekivajući da vaspitač otvori vrata sobe.

Taj trenutak, od škljocanja šaltera za svijetlo u sobi do konačnog zatvaranja vrata i

vaspitačevog odlaska, trajao je vječno, ispunjen gustom tišinom, bez daha. Ukočeno tijelo

pod krevetom ključalo je od misli i emocija, u epileptičnom predviđanju vaspitačevog

razgledanje po sobi. Na tom mjestu jasno se moglo vidjeti kolika je filozofska razlikaizmeđu subjektivnog vremena koje pripada samo nama, jer ga kobno odrađujemo i onog

stvarnog, objektivnog koje se vaga na primjer u fabrikama, preduzećima i firmama kao

društveno potrebno vrijeme.

Ne zna se je li ikad ikoga vaspitač zatekao pod krevetom i je li baš zbog toga nekom

otišlo vladanje, ali je izvjesno da je skrivanje pod krevetom postalo dio inetranatske

epike koja se praktikovala na nedeljnim korepeticijama, tokom objeda i na sobnim

sijelima. Pričalo se, a i sad se priča, kako neki junak (epska terminologija) vara vaspitača

sakrivši se pod krevet, dok on pregleda sobe u podmukloj namjeri da zapiše spavalice.

Istina tu i nije bila važna, jer epika ne toleriše strahove njenih junaka koji su u

ekspresionističkoj varijanti pod krevetom grizli vrhove prstiju u ritmu gladnih pirana,

znojeći se po dlanovima i tabanima kao drvosječa dok cijepa drva.



17

Neki od njih, u kasnijim vremenima kada bi internatski dani već bili prekriveni debelim

maglama prošlosti, budili bi se pred zoru osjećajući neki nejasan površan strah, kao da su

nešto čuli u tišini nadolazećeg praskozorja. Ustali bi i otvorili prozor tražeći u usnuloj

avliji uzrok svoje sumnje i straha. A onda bi vidjeli da to šušte pahuljice snijega u padu,

ili se stablo šljive povijalo pod daškom vjetra, ili je to bio samo prh dva zaljubljena

goluba sa trijema. Vratili bi se u krevet sa osmijehom na rubovima usana. To samo još

uvijek u ušima, ispod bubnjića otvrdlih na sve razbuđujuće eksplozije, šumi krv,

stražarska i čuvajuća, koja čeka da vaspitač protrese ramena poslije drugog zvona.

2. Dobrovoljni davaoci krvi

Ako je postojala uopšte fatalna ljubav u Medresi, onda je to bila romansa između IV -b i

stacionara. Kada bi neko u razredu izgovorio sudbonosnu rečenicu: A šta da radim?, svi

su odmah znali u kakvoj se situaciji nalazi nervozni pitac: sutra ga očekuje dan težak

makar kao deset rečenica roditeljskog pridikovanja, jer će ga sutra profesori pitati lekcije

koje nije spremio. Ispitivanje se nije moglo odgoditi. A šta drugo, nego ići u stacionar!

Noć uoči odlaska doktoru pojeo bi se živ, neispečen krompir i ujutru bi se očekivala

temperatura. Ili bi se namazale oči tigrovom mašću i onda se čekalo doktora uplakana

lica. Ili bi se izbocale podlaktice patent-olovkom, a potom čitave ruke natrljale konjskom,

ratnom dekom, poslije čega bi po rukama poiskakale jednokratne, kratkotrajne ospice.

Doktor, kao i svi doktori: ponekad bi udario injekciju simulatoru a potom ga poslao ravno

na nastavu, ponekad bi pao na f oru, a najčešće bi davao jedne te iste tablete svim

bolesnicima, ─ onim koji su imali išijas i onima koje je boljelo grlo i onima koji su

slomili nogu. Te univerzalne tablete, arapskog porijekla, vjerovatno su bile zaostavština

iz rata, kada se funkcija ta bleta uglavnom svodila na psihološku dimenziju. Ali

psihološka moć univerzalnih ratnih tableta u mirnodobskim danima bila je

kontraproduktivna, jer je dobijanje ovih tableta značilo neodlazak u stacionar i, kaokonačno finale neuspjele diverzije, kečinu i onda, zna se, ─ desetak rečenica roditeljskog

pridikovanja.

Prvo novinsko objavljivanje epidemije u sarajevskom kantonu, označilo bi sveopće

učeničko prilagođavanje na bolest simulitis. Taj zaključak je odmah postajao zajednički.



18

U danima epidemije, red ispred stacionara bi se odužio do zbornice, a doktor je

odmahujući glavom puštao u stacionar prvih deset. Ostali na nastavu.

Onih dana kada se ne bi uspjelo otići u stacionar, kao vječita utjeha ostajala je mudrost

data u iskazu Bože zdravlja! Sa Bože zdr avlja prilazilo bi se svakom učeniku koji bi tog

časa zaradio jedinicu i sa tim izrazom mu se izražavala sućut. Život u internatu je tekao

između onog Bože stacionara prije, i onog Ma Bože zdravlja, poslije kečine.

Tek u danima dobrovoljnog davanja krvi moglo se vidjeti koliko se softe boje nastave i

koliko samo vole stacionar. U IV-b odziv dobrovoljnih davaoca je bio stoprocentan i tog

dana za taj razred nije bilo nastave. Među onima koji su davali krv obavezno je bilo

najmanje pet-šest malokrvnih, koji bi čitav taj dan proveli u borbi sa snom, mukom i

glavoboljom. Na dan dobrovoljnog davanja krvi, ispred stacionara je bio teferič: pili su se

besplatni fruktalovi sokovi i jele besplatne čokoladice koje je kanton donirao za srednješkole; u sobi kod čistačica sviralo je neko kolo, u savršenoj akustici i ravnoteži, dovoljno

glasno da održava merak na žeravici i dovoljno tiho da ne uzvitla usađene teferičke

navike. Sutradan bi Oslobođenje prenijelo informaciju da su učenici Medrese imali

ubjedljivo najveći postotak davalaca krvi, što je još jednom potvrdilo duboko

humanističku orijentaciju ove škole. Kao i svaki nadahnuti humanizam, i ovaj

medresanski je imao svoju cijenu: nju su plaćali oni malokrvni koji bi sedmicama poslije

davanja krvi pili sok od cvekle i jeli špinat da nadoknade željezo.

Vrijeme koje će doći poslije Medrese nanijet će naplavine zaborava na onu strepnju pred

stacionarom, dok se čekalo da doktor izgovori sudbonosnu dijagnozu: nastava ili

stacionar. U vremenu koje će doći, bolesti neće biti drage i neće biti dočekivane s

radošću, kao one u Medresi.

3. Kiraet sa aromom leksilijuma

Na času kiraeta bilo je zabranjeno nosti majice kratkih rukava. Profesor kiraeta, glavna

tema svih fazanskih samostrašećih razgovora, izbacivao je sa časa one koji su nosili

majice kratkih rukava. Kada bi zvonilo za čas kiraeta, u razredu bi nastala pometnja; neko

je tražio nešto dugih rukava, neko je uzimao tejemum a neko se ljuljao na stolici, učeći

Kur'an. A onda ulazak profesora i mrtva tišina.



19

Čovjek koji na času ne bi izustio nijednu jedinu riječ zaista zalužuje da uđe u priču. Samo

bi upisao u dnevnik čas i muklo izbacio jedno Dalje, što je označavalo dalje učenje

džuza; potom bi čitav čas presjedio na stolici slušajući kako softe uče Kur'an. Ako bi neki

učenik pogriješio učeći stranicu, profesor bi samo pokucao o stol i ne bi prestajao dok ne

bi čuo pravilan kiraet. I tako bi prolazili dani i sedmice, u profesorovoj šutnji i našem

treniranju, sve do časova ispitivanja. A tada je strah dostizao vrhunac.

Simptomatičan slučaj staha na času kiraeta predstavljao je izvjesni Mućak, učenik prvog

razreda, koji je dugo imao keca iz kiraeta i to ne zato što nije znao da uči, već zbog

duboke fazanske treme tokom učenja Kur'ana pred masom. Kada bi profesor izgovorio

njegovo prezime, njemu bi se glas oduzeo, počeo bi da pravi katastrofalne tedžvidske

greške i sve bi se završilo jedinicom u dnevniku. Jednog dana, na času sistematiziranja,

profesor prozove Mućka i dok su svi očekivali rastrzanu, znojavu borbu sa harfovima,Mućak savršeno mirno, nešto kao Kolina kada svira penal u zadnjoj minuti, stavi ruke na

uši, obrve izvi u pobožan derviški luk i zauči kao Abdus-Samed. Nikad niko nije proučio

ašere sa takvim sevdahom i takvom mirnoćom. Profesor je bio matiran; i da Mućak nije

imao dva keca u dnevniku vjerovatno bi dobio i peticu, ali ovako je bila četvorka. Bilo je

to isuviše nagao prelaz u psihologiji jedne osobe da bi sve prošlo nezapaženo. Kasnije se

počelo da priča da Mućak uzima pred čas kiraeta tablete leksilijuma ko je je krao od tetke

koja je patila od poratnog sindroma strepnje. Možda je u čitavu priču zavist uplela ruke,

ali treba imati i u vidu da su sve velike zvijezde imale iste metode vječtačkog smirivanja

pred svoje nastupe.

I danas Mućak posjeduje onu meditativnu mirnoću dok uči ašere u svom džematu, ali

zato trza rukama dok šeta, drži se za štok od vrata dok jede i skače u snu iz ležećeg

položaja u stav mirno.

Kako je profesor gledao na ove strahove? Je li osjećao sućut ili je uživao u patnji

mutirajućih glasova? Ipak, bilo je neke topline u tom starom profesoru. Iza tog zida od

šutnje krila se topla derviška duša sposobna za solidarnost i sućut. Profesor kiraeta je bio

jedini profesor koji bi se sjetio prvog aprila, šaleći se sa čitavim razredom ili nekim

njemu omiljenim pojedincom. I pritom je poštovao svačiji hak.

Kasnije su došli novi, mlađi profesori, gladni dokazivanja, i sa sobom donijeli nova

pravila i novi tedžvid, spiritualno-hermeneutički i sakralno-fonetski, u kojem su glasovi



20

imali široku skalu izvedbe sa atomiziranim nijansama i prelivima. Osnovni aduti novih

profesora su bili mahredži, glasovna ishodišta koja su sada igubila tradicionalnu

topografiju i lokalizovana na anatomski sumnjivim mjestima. Taj tedžvid je poznavao

desetak varijanti nuna (mehki, tvrdi, mlitavo na nos, furiozno na nos, kroz jednu nozdrvu

na eks, kroz nozdrve ukršteno itd.), pedesetak idgama i toliko dužina da bi se zanebesalo i

samom Abdus-Samedu. Tražila se varijanta kiraeta na kojoj je Džibril dostavljao Objavu.

I kao kod Ničeovog natčovjeka, ideal je bio nedostižan. Pa ipak, tih strašnih profesora,

spiritualista i sakralnih fonetičara, niko se nije bojao. Jer strah je čisti osjećaj, iz kristalne

dubine bića i ne reaguje na izvještačene poticaje. Insistirajući na bizarnom, čovjek uvijek

iznova potvrđuje svoju prosječnost.

Kod novih profesora nije bilo svete tišine i bilo je dopušteno nositi majice kratkih rukava,

nije bilo panike, jer vladala svijest o nedostižnom džebrailovskom idealu i stoga niko nijekrao leksilijum od neuravnotežene tetke sa namjerom da umanji strah pred ispitivanje iz

kiraeta.

4. Poster u IV-b

Na zidu naše učionice, iznad pokvarene TA- peći, stajala je slika Alije Izetbegovića.

Predsjednik se smiješio blago i skromno, osmijehom koji je sugerisao svu du binu

bošnjačkog merhameta i rukom, mehko savijenom u laktu, pozdravljao namjeru nas,

mladih ljudi, da se obrazujemo i školujemo. Slika je bila postavljena na zidu koji je stajao

naspram vrata i uvijek, kada bi profesori ulazili u učionicu dočekalo bi ih nasmijano

predsjednikovo lice koje je valjda simboliziralo jedinstvo, potrebu zajedništva i

bošnjački merhamet, tako da su se profesori, potaknuti prizorom nasmiješenog

predsjednika, ponašali prema nama nekako raznježeno, djelili bi nam savjete i raspravljali

sa nama o nekim problemima domaćinstva, ili bi nam puštali na volju da mi

organizujemo čas. Profesorica filozofije bi nas uvjeravala kako je slika na svom mjestu,

jer je predsjednik i filozof, tako da je sve bilo i legitimno i legalno. Ruku na srce, mi i

nismo baš sprovodili zavjet Gazi Husrev- bega, legende prozaičnih školskih govora, a

kamoli nasmješenu sugestiju predsjednika sa slike. U našem razredu bi na polugodištu

palo četiri petine učenika i bilo je jasno da od nas nikad neće biti nacionalnog ponosa i da

nikad nećemo dobiti mjesta u onom prividno moćnom, globalno-nacionalno sistemu za



21

mlade, koji kreiraju Glave, u njima tako specifičnoj sklonosti da uvode mlade ljude u huk

nacionalne sudbine tako što im namještaju pozicije kurira i modernih lak eja.

Da budemo iskreni: sliku na zidu naše učionice mi smo postavili zbog furke. Slučajem je

to bio Alija Izetbegović, a što se nas ticalo mogao je to biti i Jaser Arafat, Ernesto

Čegevara, Taha Husein ili Mahatir Muhammed. Čudno je kako nekim ljudima može malo

značiti ono što je za druge lijepo, plemenito i dostojno poštovanja. Zlouptreba jednog

političkog plakata, za nas je bio slatki đački grijeh, mada će neki mentalni kov vidjeti u

toj zloupotrebi bezobrazluk i krajnje nizak nivo nacionalne svijeti. Pa i ako je bio

bezobrazluk, u njemu je bilo neke poruke: nikad i ni na koji način mlad čovjek ne može

imati za svoj svijet, prirodni i, po redu stvari, politički mikser i autoritet, ma koliko on

bio nadzvjezdan i onaj pravi. Uvijek postoji ono preče, onaj subjektivni interes koji je

ugaoni kamen svega, svih nadzvjezdanosti i nacionalnih romantizama. U našem slučajuto je bio interes ulagivanja profesorima, interes potencijalnog izbjegavanja kečine, tako

što bi se nacionalano razmekšao profesor. Možda se nama to samo činilo da profesori i

sami postaju merhametli gledajući u blago predsjednikovo lice, jer slabe ocjene nikad ne

bi jenjavale, čak ni u predizbornim vremenima. Možda profesori nikad i nisu zapostili u

davanju jedinica, ali mi smo bili ubjeđeni da je slika na zidu definitivno izraz našeg

marifetluka i vrhunskog lukavstva. Slika na zidu je bila bez sumnje, ogledalo neke naše

potajne zloće i osvete prema profesorima; mi smo bili ti koji su montirali situaciju i

vladali smo njom tako što smo imali dvostruku ulogu, jednu: vanjsku, smjernu, sjetno-

nacionalnu, skoro mutavu, naivno-svrsishodnu, i onu drugu: našu, pakosno- posmatračku,

hladnu, đavolje indiferentnu.

Profesori su dostojanstveno šetali razredom unoseći se sve više u priču o problemima

današnje omladine, mi smo ozbiljno učestvovali u razgovoru gledajući pobjednički na

sat, a predsjednik se samo smiješio, osmijehom čovjeka koji uvijek zna više. Da li je znao

koliko smo ga doslovno iskoristili za vlastite interese, za nacionalno ulagivanje

profesorima? Da li je to znao i ako je, da li bi halalio mladim softama, koje nije zanimala

politika ni nacionalna sudbina, zapravo u tom trenutku ništa, osim tehnike nadmudrivanja

profesora?

5. Zeleni klofač



22

Svi lijepi strahovi počinjali su u mektebu. U polutami mektebskog budžaka, efendija je

držao zeleni klofač kojim je hodžinica u ljetnim danima mlatila ćilime a zimi serdžade

koje su ležale nasred sobe. Pri susretu sa njim svi harfovi bi izletjeli iz usta, fatiha je

postajala beskrajno duga a ilmihal je ličio na deblju varijantu Kapitala. Zbog tog zelenog

klofača oblačila se debela zimska jakna negdje u polovini maja, jer je hodža pedagoški

lem'o po leđima pa je debljina bunde razmekšavala bol. Kada bi hodža opalio klofačem

po leđima, digla bi se prašina kao iz Aladinovog ćilima, jer je bunda ležala u ormaru već

duže vrijeme pa se u nju upila sva ona grobna prašina starog ormara koji je služio kao

mezarje sezonske odjeće. Zbog zelenog klofača ponekad se nije ni išlo u mekteb, već se

ostajalo u šupi, sušnici, komšijinim ribizlama, hipodromu ili na ulici, gdje se igralo

klikera. Sestri bi se stisnutih zuba i šaka pokazao pravac prema mektebu, sugerišući

prstom na ustima pametnu šutnju. Tako bi se izbjegavalo suočenje sa zelenim klofačemnekoliko jutara, a onda bi mama slučajno zalutala u sušnicu da uzme mesa ili bi brala

mrkvu u bašči, pa u ribizlama ugledala sina koji je u to vrijeme trebao biti u mektebu.

Mamin prutić bi razvalio čitavu taktiku skrivanja i sestra više nije išla sama u mekteb,

više niko nije brao ribizle ili u sušnici kidao sirovo meso sa vješala u onim oblačnim

jutrima predviđenim za mektebsku nastavu. Zeleni klofač je zadovoljno kesio zube iz

svog mračnog staništa.

Tako je to valjda trebalo da bude, tako je od kad je svijeta i batine, otac pali ćuške sinu,

sin kad odraste radi to isto svom sinu i tako sve do nekog izroda-humaniste u lozi, koji bi

djetetu dopuštao da radi po volji. Svi strahovi se zaborave uslijed životnih razvojnih

metamorfoza od sina do oca, od djeteta u mektebu do efendije koji drži prutić u budžaku

mektebske prostorije. Ponekad bi i to dijete iz mekteba postajalo generator istih takvih

strahova zbog kojih je i samo željelo što prije odrasti smatrajući da je djetinstvo užasno

nesretno.

Taj dječak, što se krio u ribizlama ili u sušnici u subotnja i nedeljnja jutra, i sam će

jednog dana postati hodža. Na svojoj prvoj praksi, odmah sa mektebskih vrata, dočekaće

ga uplašena dječija lica koja kao da su tražila neki zeleni klofač u njegovim rukama. Te

oči, isposničke i pravdajuće, pričale su zaboravljenu pripovjest njegovog djetinstva koja

je slikala dječaka ljubomornog na svoje drugove koji su ostajali na ulici igrati se klikera

ili su gledali utakmicu, dok je on morao ići u mekteb. Gledajući te oči i prevrćući stranice



23

prošlosti u srcu, mladi efendija će razmišljati šta da uradi. Da kupi čokolade djeci i pusti

ih da rade šta im volja? Da jednostavno svi zajedno odu na igralište i umjesto ilmihala,

okrenu fudbala? Da uče ilahije, da gledaju crtani film? Umjesto toga, on će otići i kupiti

zeleni klofač kojeg će dati jednom mršavom dječaku plavih očiju. Umjesto kontrolnih

radova i vježbi iz sufare, djecu će izvesti napolje i dati im zadatak da ispraše mektebske

ćilime.

6. Vehabija

Svaki razred u Medresi je imao svog vehabiju. Naš vehabija je bio Hefko. Pošto je bio

svestrano oblikovana ličnost, o njemu se ima toliko toga reći, pa je najbolje krenuti sa

bradom, najistaknutijim dijelom njegove ličnosti: rafinirana, iščetkana i mirišljava, sa

valovitim prelazima, pokojom naglom kotlinom i mjestimice zapjenjenim sprudovima. U

toj obilnoj vegetaciji, preovladavala je ljubičasta boja sa izrazitom tendencijom da pređe

u šućmurasto-narandžastu. Takve brade nema zasigurno u tradiciji Mediterana, pošto je

riječ o vrlo rijetkoj farbi, ali ne bi bilo nemoguće je pronaći, recimo, u nekim predjelima

Skandidavije, kod šumskih lovaca na Sibiru, zooloških istraživača na Aljasci, ili

kakvkaskih učitelja Talmuda. Ozbiljan antropološki pristup Hefkovoj bradi otkrivao je

ljepotu ljudske raznovrsnosti, ajet Božije briljantnosti. Ako tražimo pandan toj boji, onda

je možemo naći jedino u biljnom užasu orginalnosti; ogulimo li koru kukuruza, naići

ćemo na kukuruznu svilu koja prokuhana u vodi sa primjesom kne, a zatim prečešljana i

osušena fenom može polužiti kao približan naputak na bradu o kojoj govorimo; još bolje i

bliže može polužiti zamišljena slika orhidejine perunike koja je mjestimice išarana sitnim

pjegama, a njene kugle su svijetloljubičaste boje sa tamnoljubičastim tačkama. Otprilike,

nešto slično gremlinu koji se ofarbao za fudbalski derbi.

Pošteno govoreći, niko u razredu nije volio Hefka, ali ne zbog toga što je bio vehabija ili

zbog njegove brade, već zato što se nije uklapao u naš generacijski stav da mladost treba

po svaku cijenu prokock ati, kad se već sa njom ne može ništa uraditi. Mi nismo voljeli

Hefka zato što je išao na ama baš svaki namaz, a mi šverali tu i tamo: malo u kafiće, malo

s djevojkom, malo fudbala na Kovačima. Mi smo išli u ćumeze, sloge i kolobare, a Hefko

je sjedio strpljivo u razredu, slušaao još jednom kasetu sa vehabijskim vazovima,

potvrđujući vahabijsko preferiranje usmenog modusa učenja. Hefko je bježao gdje god je



24

bilo imalo dima; mi bi ujutro obavezno po jednom izlazili sa prvog časa da iskašljemo

patka koji nas je kljucao u glasnice. Mi smo se bojali jalijaša, jalijaši su se bojali Hefka i

njegove mistične brade. Hefko je uvijek imao krevet pod konac a naše posteljine su ličile

na prežvakanu tkaninu. Na fizičkom, ekipa u kojoj je igrao Hefko uvijek je pobjeđivala

jer je Hefko igrao malo žustrije, onako vehabijski, pokoji grubi start, klizeći na parketu ili

lakat, a ponekad se duel sa Hefkom završavao sa gipsom na nozi. Hefko je bildao, mi sve

više osjećali umor kostiju od lijenosti. Sa svakom godinom Hefko je bio sigurniji u ono

što želi a mi sve kolebljiviji, sve nesposobniji da definišemo svijet i sebe u svijetu.

Hefko se oženio u dvadesetoj, a onda i u dvadesetprvoj, a ako bude sudbine, namjerava

još jednom ─ zadržavajući uvijek mir i spokoj na svom licu. Mi smo i dalje bili neženje,

studenti praznih džepova, glava napunjenih sumnjama u nafaku. I dalje mrzimo Hefka.

7. Šesti odskakajući harf

Na profesorovo pitanje, koliko ima odskakajućih harfova, učenik I-a će kao iz topa

odgovoriti: Šest . Profesor će ga gledati zbunjeno:

Koji su to harfovi?

Kaf, dal, ba, džim, ta i Ciki.

Ciki je odskakao na svaki jači zvuk, na svaku iznenandnu buku. Dugotrajno slušanje

granata usadiće mu strah u kosti i na svaki klepet u njegovoj blizini on bi strecao kao

malo dijete. Malo glasnije puštanje vjetra u Cikijevoj blizini nosli u sebi opasnost

potencijalnog ubistva, tj. blažeg infarkta. A Ciki je bio strašno pametan momak i veliki

radnik. Pa moglo bi se reći da je vidljivo odskakao među nama. Nije on imao neke

ocjene, ali objekti njegovog interesovanja i količina bizarnih podataka koje je posjedovao

govorili su da se radi o blistavom mozgu. Nije ga zanimalo ništa o čemu su samo govorili

druge softe, naprimjer fudbal ili žene, ali je žarko želio znati po kojim principima

funkcioniše hemijska bomba, koji elementi ulaze u sastav Saturnove površine i slične

stvari.

U svom razredu Ciki je bio tema općeg šegačenja. Natjerali bi ga da nauči sastav Real

Madrida napamet i kada bi on to naučio sa mukom, javio bi se starješini sobe i počeo



25

recitovati, ali bi oni, nezadovoljni, željeli puna imena igrača. A znate koliko duga su puna

španska i brazilska imena!

Ja sam bio dobar prijatelj sa Cikijm. U to vrijeme obojica samo učili hifz, soba do sobe, i

često bi prelazili jedan kod drugog da razmijenimo znanje. Dane smo provodili

filozofirajući o životu, o ummetu, nauci i astronomiji. Često mi se žalio kako je

pogriješio što je upisao Medresu, gdje nema dovoljno uslova za upražnjavanje svojih

naučnih ambicija. Tu je morao bubati kojekave sociološk e definicije, a to vrijeme je

mogao iskoristiti na eksperimentisanje, na matematiku i fiziku. Za mene je Ciki uvijek

bio čisti fenomen. Odlično se uklapao u onu mudrost o tihoj vodi što brijegove valja. U

četvrtom razredu, kada nismo uopće imali matematiku, Ciki je svaki dan, bez izuzetka,

vježba dva sata matematičke zadatke, bez ičijih instrukcija. Moglo bi se stoga reći da je u

matematici bio autodidakt.

Konačno, kada su se približili dani akademije i kada je sve upućivalo na završetak, ja sam

napravio anketu i objavio je u u školskom časopisu na temu: Da li biste ponovo upisali

Medresu? Učenici su mahom dali maturantski logičan odgovor ─ ne bi upisali. (Jer zaista,

anketa je bila totalno nelogično postavljena: ko bi želio ponovo proći kroz nešto što je

matafora truda i odricanja i to u trenutku kada te očekuje nešto sasvim novo, jedna nova

kvalitetna neizvjesnost). Ciki će dati takođe logičan odgovor. Ekstremno logičan

odgovor.

Ciki će završiti Medresu, upisati elektrotehniku, završiti hifz i u jednom tr enutku postati

slavan u džematlijskim krugovima. Učenici Medrese, neki novi novinari Zemzema,

napravit će intervju sa Cikijem i postaviti mu nezaobilazno pitanje o anketi. Ciki će dati

odgovor koji me je povrijedio. Reći će da su ga na odgovor navratili neki loši momci, da

je bio izmanipuliran, da je nasjeo na fazon, da je mislio da se radi o nekoj internoj šali.

Ma naravno da bi on ponovo upisao Medresu, najljepšu i najhistoričniju školu na svijetu,

i tako dalje.I nakon tog intervjua, cjenio sam i volio Cikija. Jer znao sam o čemu se radilo: možda ga

je neki softa mrko pogledao, ili su mu profesori uputili cinično pitanje o anketi i on je sav

poblijedio, uplašen do koštane srži. Ali kako objasniti sebi paradoks da strašljivac spava

u pobožnjaku a ne u boemu ili kafandžiji? Kako objasniti činjenicu da su historiji

Medrese izdajnici bili u formalnom smislu najpobožiji ljudi?



26

Na jednoj džumi sreo sam Cikija, bratski ga zagrlio i šapnuo mu na uho: E moj hafize,

ako treba krv – krv, ali ahbab se ne izdaje. A ako ti nekad inkvizitori zaprijete želeći te

preplašiti, pokaži im pesnicu i neka srednji prst na tvojoj ruci, umjesto tvog uplašenog

srca, bude šesti odskakajući harf.

Korepeticija

1. Bježanija

Bijeg sa korepeticije većinom je zavr šavao pisanjem izjave. Izjava je bila pismeno

obrazloženje internatskog prestupa, sa snažnim sintetičkim elementima dokumentarnosti i

čiste subjektivnosti, umiljatog tona samoopravdanja i katarzičnog priznanja da je bijeg

bio sa predumišljajem. Dobro bi bilo znati koji genijalac je izmislio pisanje izjave. Pa

dobro, možda je riječ o potrebi da se ima dokumenat, da se stvari imaju napismeno, ali

šta je sa onima koji pišu izjave? Šta da napišu? Zašto bježe? Pa uvijek se piše isto. Otišao

da gleda Želju, a napisao da je obilazio bolesnog džematliju. Bio u kupovini na buvljaku,

a napisao da je učio džuz u Begovoj džamiji.

Nema čovjeka koji nije bježao, ili osjetio potrebu da bježi. Bijeg je sigurna konstanta

čovjekove historije. Bježalo se od kuće, od škole, od žene, od politike, od pitanja koja

traže odgovor, od odgovornosti, od modernih velegradskih Indijanaca, od kletve, od

pajsera i čakije, od oblačne svakodnevnice i duge bezbojne dosade, od dogme i krutog

pravila, od riječi osude, od šejtana u sebi i šejtana izvan sebe, od slobode, od

inkvizitorske lomače i četničkog noža, od jezive tamnice, od straha, od sebe.

Život softi u internatu je bio opcrtan raznim vrstama bježanja. U Medresi su bježanja

imala pozadinu pobune, smisao borbe za slobodu. Tako se bar mislilo, kad se bježalo.

Sasvim druge konkluzije su donošene kada se bivalo kažnjavano zbog pobune ili slobode.

Tada se uviđalo da je sloboda samo parola za one napaljene i naivne.

Ponekad se bježalo bez razloga i konkretnog motiva, samo da bi se posmatrala

isparavanja iznad Mil jacke, da bi se gledala tučnjava ispred neke čaršijske kafane, da bi

se u prodavnici kupio đus ili jogurt, ili, prosto, da bi se na Bentbaši udahnuo zrak iz



27

čistog neopterećenog prostranstva. Ko nije bio zatvoren, ne zna za cijenu nebeskog

svoda, toplog utočišta svih iluzija, snova i briga.

Bježalo se na različite načina i kroz različite otvore, većih ili manjih dimenzija, ali je onaj

bijeg niz gromobrane bio neprevaziđen. Ma koliko je, posmatrano sa distance, bježanje

niz gromobrane bilo romantično, u stvarnosti je ono bilo opasno, po cilju besmisleno,

koliko i svaki avanturistički bijeg. Nevolje koje smo prebrodili u životu uvijek zauzimaju

posebno mjesto u sjećanju i bude u nama neku vrstu ponosa.

Oni rijetki koji su imali pristup biblioteci bježali su kroz prozor biblioteke a nalazio se u

prašinastoj sobi gdje su bile poredane još prašnjavije police sa knjigama. Nekad je bilo

popularno i bježanje kroz prozor stacionara, ali su u novije vrijeme, koliko nam je

poznato, na tom prozoru postavljene rešetke sa savim malim kvadratićima, neki zapleteni

gelenderi, u čiji je sastav ulazio poseban spoj feruma i nekog nepoznatog elementa, zakojeg kažu da je pronađen u dubokoj unutrašnjosti Marsa.

A bježalo u život: na utakmice Želje, da bi se kupila buhtla, na koncert, na rascvrkutano

sijelo, ─ da bi se, makar na čas,pobjeglo dosadnoj internatskoj svakodnevnici. Internat je

gušio mladu dušu željnu slobode i svijeta. Odgajatelji bi stručno prilazili problemu

bježanja, ali ne bi mogli odgonetnuti tu psihološku pobudu, taj besmisleni, nesvrsishodni

čin. Ko je bio pravi krivac za masovno bježanje sa časova i iz internata? Romantična

atmosfera Bentbaše? prometnost Ferhadije? caffe Jasmin i dobroćudna konobarica što je

radila u njemu? testosteron, krv i nedostatak unutar nje represije? Ustvari, bježalo se od

nečega, ka nečemu...

Ima nešto, odveć ljudsko u bijegu: svaki čovjek u svojoj biografiji ima neku veliku

bježaniju koju ne želi pamtiti, jer ga podsjeća na slabost i kukavičluk. Tako sve bježanja

postaju izraz jednog istog nastojanja da se pobjegne od sebe, od svoje sudbine. Čovjek

uporno bježi, da bi na kraju shvatio, da je samo podsvjesno trčao tamo gdje mu je

zapisano da stigne.

2. Bubanje, bandak i kocka šećera

Generalno govoreći, Medresa nije vrvjela od bubalica i štrebera. Međutim, u svakoj

generaciji bi se zadesio jedan istinski štreber, priča za se, koji je rušio sve granice



28

fizičkog i duhovnog, ─ spavao pet sati a učio devet, konstantno, iz dana u dan. To su bili

uglavnom introvertni tipovi, zakopčani duboko u svijet udžbenika i atlasa mudrosti,

nezainteresovani za bilo kakav spoljni izazov i poticaj. Nisu išli u kino niti u pozorište,

nisu gledali utakmice niti su uopće ulazli u društvenu prostoriju, na vikendnu ekskurzijusu nosili debeli udžbenik Povjesti islama, ili makar neku lektiru koju je trebalo pročitati.

Poslije Medrese odlazili bi na fakultete i tamo proslavljali Medresu. Radini kao crvi, bez

hedonističkih prohtjeva, bez ikakvih ambicija, osim intelektualnih. Kasnije bi postajali

profesori na fakultetima i igrali studentima život kojeg nisu proživili, prodajući silno

iskustvo kojeg nisu imali. Šta god da su predavali i na bilo kojem fakultetu da su imali

katedru, zadržavali bi monopol naracije o islamu. O islamu su pričali knjiški,

reproducirajući ono nabubano.

Da li je igdje postojala tako duboka disproporcija među učenicima, kao u Medresi? Bilo

je onih koji su učili do besvijesti, čija je životna želja bila obezbjeđivanje staklenog

zvona u kome će upražnjavati svoju intelektualnu strast. Poznat je slučaj jednog fazana sa

Kosova koji je toliko učio da je konačno pao u bandak, pa ga je trebalo dozivati, davati

mu vodu i kocku šećera. Kasnije su mu odgajatelji zabranjivali da uči u prekomjernim

dozama, iz zdravstvenih razloga. Bilo mu je zabranjeno ići na noćnu korepeticiju, jer je

ionako imao sve petice. On bi se ipak skrivao i potplaćivao maturante samo da ga puste u

njihovu sobu da uči.

A bilo je i onih koji su potplaćivali korepetitora samo da ih pusti iz internata koji ih je

psihološki iscrpljivao. Jedan takav potplaćivač je bio i Čiwa.

Eh, Čiwa, Čiwa. Petljao je sa svim i svačim; kupovao je stvari skupo a prodavao duplo

jeftinije, kod njega su štreberi kupovali knjige za simboličnu svotu, imao je nekog

postarijeg rođaka-hodžu koji je radio sa zapisima i njemu je vodio svoje zaljubljene

prijatelje, uvjeravajući ih da će im nakon obavljene procedure, djevojka zasigurno

pokloniti ljubav ─

sve u okviru šerijata, jer je njegov hodža učio samo Kur'an i nije se

uplitao u mračne galaksije sihra; vikendom je lutao po Baščaršiji, po gradu, po Bosni, bez

jasnog cilja i svrhe, bez namjere za aktom, i vraćao bi se u internat tražeći bilo koga da

ode sa njim u kafić, u šetnju, bilo gdje, da mu pravi društvo. Isto tako, ko god je trebao

društvo, zvao je Čiwu koji nije pitao gdje treba ići. Bježao je od internata sa upornošću



29

koja je graničila sa fobijom. Mogli ste ga pustiti na najduži bulevar na svijetu, dati mu

dovoljnu količinu cigara i on bi išao do njegovog kraja, dok ne bi nestalo cigara, ponesen

ritmom, ne pitajući se ni jednog momenta šta je svrha tom hodu na beskrajnom bulevaru;

besciljan, lijen i klaustrofobičan, kao i čitava generacija njegovih prijatelja, bio je lišen

svake globalne vizije.

Jednom, poslije Reisove dodjele rasporeda za ramazansku praksu, Čiwa je bio raspoređen

u Konjic. U početku se radovao, otkrivši u dugim noćnim razgovorima u spavaonici da su

Hercegovke dosta toplije od Bosanki, ali je ubrzo saznao da je to što je bilo ucrtano u

kukama grafema Konjic, zapravo bilo selo udaljeno nekih 50 kilometara od grada,

smješteno otprilike na mjestu gdje Treskavica i Visočica podupiru nebo. Nije se bunio na

jadnu radost štelinih sinova koji su išli u dijasporu, gdje je lova bila zagarantovana, niti je

odustao kao što bi to uradio poneki neavanturistički duh među softama. Ciwa je bio tipkoji nije išao samo na penale i zicere. Otišao je na svoju praksu, sa nesređenošću

skristalisanom u svakom zglobu i sa nakupljenom tugom u svom poetskom epicentru,

proveo je mjesec totalne samoće, sa dedama i nanama, čitajući Zagorove stripove, ne

videći drugo do vrhove Treskavice. (Kroz prozor svoje sobe, iz malenog sela Arguda,

Čiwa je uporno gledao Treskavicu, veličanstvenu kraljicu pustoši, i mislio o svojoj

samoći). Kada je prvu noć bio na iftaru, poslije večere uz kahvu, malo je razgledao po

sobi i tako mu pogled ode kroz prozor u neku nizinu. Gledajući kroz prozor Čiwa,

radoznalo upita domaćina: Koje je ono dole, bogati, domaćine, selo? Domaćin je

pogledao kroz prozor, nasmijao se i odgovorio: E moj sinko, nije ti ono selo, ono su

zvijezde.

U tom ambijentu geneze, Čiwa je dobio na kvalitetu konačne usamljenosti. U Medresu se

vratio bez mnogo ogorčenosti; na pitanje svojih prijatelja o djevojkama, odgovarao je da

je u selu bila samo jedna cura ─ od nekih pedesetak godina, starija od njegove matere.

U internatu je Čiwa bio metafora spontanosti, samozavaravanja i neumjerenogoptimizma. On nije bio varalica; nije imao set spremljenih storija koje bi ponavljao sa

glumačkom uživljenošću i hohštaplerskom proračunatošću, nije znao montirati osmijeh

po potrebi i situaciji, niti je taštinu zasnivao na ispraznostima, kao što su ocjene, novac,

fudbalski talent, babo u Islamskoj zajednici, stan na Vratniku, itd. Uglavnom, bio je meta

sprdnje medresanskih žbirova, krkana i rohana. A novac je posuđivao od svakog. Kada bi



30

mu otac donio novac, lijepu svotu, on bi požurio da vrati svima od kojih je posudio i kada

bi završio sa vraćanjem, njemu bi ostalo taman toliko da kupi cigare i buhtlu u Imaretu.

Iste večeri nakon što mu je otac donio novac, on bi posuđivao za predstojeće vrijeme,

obećavajući da će vratiti čim mu otac dođe.

Mrzio je korepeticiju iz dna duše. Čitavo polugodište ne bi ništa učio i uvijek bi se na

kraju nekako izvlačio. Sujevjeran do kraja kada je ocjenjivanje u pitanju, uvijek je nešto

kalkulirao, projektovao, sređivao samo da ne bi morao učiti. Jednom je čitavu noć tražio

po internatu odijelo, jer je čuo od starijih učenika da profesorica biologije mnogo cijeni

kada sa učenik dotjera i higijenski uglanca, nekakav halo-efekat valjda. Kada ga je sutra

profesorica prozvala, Čiwa je ustao, uglancan, dotjeran, zalizan, sa sigurnim izrazom lica:

Koji nukleotidi ulaze u sastav DNK? Ne znaš, dobro. Koje su metode genetičkog

inžinjeringa? Hajde, ako si učio moraš znati. Sjedi, jedan, i slijedeći put bolje spremi. A šteta, baš si fin momak...

Na malom odmoru Čiwa bi sve uvjeravao kako je dlaka falila da mu profesorica da

četvorku. Ali sljedeći put će biti bolje.

Ne završivši nikad Medresu, Čiwa je otišao u Ameriku. Kada se ima u vidu Čiwina

ličnost u cjelini, onda nekako Amerika dođe kao jedinstvena životna neumitnost. Čiwa je

i u ezelu vjerovao u američki san.

Posljednja vijest o Čiwi nam stiže preko interneta iz države Misisipi. Jedan softa koji je

kao i Čiwa otišao u Ameriku, obavještava nas u rastrzanom i ne baš gramatički

dotjeranom mailu, da je Čiwa haman prolupo, da proživljava osobni kijamet zvani

nostalgija, da je smješten negdje na pupku Amerike, na dnu kontitenta u blizini Tihog

okeana, u mjestu gdje je bošnjačka dijaspora oskudna ili gotovo potpuno neusidrena.

Odnekud je na sasvim suprotan kut Amerike došla informacija kako Čiwa želi natrag u

Bosnu, natrag u srednju školu. Posljednji zapis stiže nam od samog Čiwe u jednom

pismu: Ma, ja sam izgubljena duša na ovom svijetu.

Kao šarmanatan detalj u priči o Čiwi prenosimo pjesmu posvećenu njemu, čiji je autor

jedan svršenik Medrese, koji je sjedio zajedno sa Čiwom.

Proslov o daljinama

Obgrljen samoćom, na kojem peronu sad pušiš i gledaš u daljinu, moguću destinaciju

tvog neumitnog lutalaštva? Odeš li katkad u džamiju, na podne ili džumu, makar da



31

svedeš sedmični račun? Imaš li još skupocjenih stvari koje prodaješ zabadava, za cigare

ili da zadovoljiš moćni poriv samouništenja? Donosiš li još uvijek one neopozive život ne

odluke o regeneraciji? Kršiš li ih još uvijek sa onim užurbanim sjajem u očima i

podozrivom slašću u srcu? Zakucaš li ponekad na vrata onih okrutnih, u djetinjem očaju,

u očajnoj žurbi za nekom bespotrebnom potrebom, kojom brzo, svjestan da je samo za

k ratko, želiš zatvoriti prazninu uplašenih beonjača? Zasmiješ li se, bar ponekad, u tmini

tvoje nadmoći, naivnim igračima – dunjalučkim pobjednicima?

Jedan filozof je rekao kako se tek s kraja vidi prava istina. Istina o Čiwi bi se moglo

izraziti činjenicom da je njegov život za nepristrasnog posmatrača bio dovoljno bogat za

filmski scenarij ili neki književni žanr. (Medresa je oduvijek bila krcata Čiwama). Istina,

o nama štreberima, je da o nama niko nikad neće ništa napisati ─ ne iz mržnje ili zlobe,

već iz nedostatka materijala. Možda, tek će neko napisati ponekad kritiku pretjeranog

štrebanja ili citirati K. G. Junga: Život je kriterijum istine duha. Duh koji čovjeka izvlači

iznad svih životnih mogućnosti a ispunjenje traži samo u sebi je zabludan duh ... ( Duh i

život )

Kad čovjek razmisli, i bubanje dođe kao neka bolest, kao strast i porok. Sve može postati

strast , uči nas Singer.

3. Takvim

Kada je hodža u mektebu, ili na vjeronauci, pitao dijete koje Objave zna, dijete je pomalo

zbunjeno odgovorilo: Pa, Kur'an i takvim. Nije bilo pobožne porodice koja u kući, negdje

u visećoj ili u fioci stola, nije imala Kur'an i takvim. Dvije knjige su deklarisale kuću kao

muslimansku: Kur'an kao objava od Boga i takvim kao godišnja deklaracija Islamske

zajednice. Dijete je stoga dobro zaključilo, kada je odgovaralo na hodžino pitanje o četiri

Kitaba. Kako bi dijete moglo znati da su Tevrat, Zebur i Indžil ostale Božije Objave, kada

ih nikada nije vidjelo u rukama svojih roditelja, dede ili nane, efendije ili ostalih vjerskihsubjekata, koji su formirali prvotni dječiji doživljaj vjere i vjerskog. Ali zato, takvim je

bio prisutan u dječijoj percepciji, ako ne iz pobožnih poteza ukućana, onda iz roditeljske

znatiželje o Mjesečevoj mijeni: u takvimu je uvijek bio detaljan izvještaj.



32

Iz dječije perspektive takvim je imao sjajno mjesto: kada bi stari takvim dospio u ruke

djeteta, ono je najčešće šaralo po njemu, crtalo puške, vojnike, planine, rijeke, džamije i

sve ono što djeca crtaju u starim knjigama.

Tamo, na desetak posljednjih strana takvima, to dijete je zaticalo jedan poseban odnos

prema vremenu ─ kasnije će saznati da je to odnos dužnosti ─ koje je bilo isparcijalizirano

u okviru jednog sasvim nerazumnjivog koordinatnog sistema nekih vrijednosti, svrha ili

računica. Šta su značili ti silni brojevi, poredani su sitne pruge, tanko i precizno povučene

na svakom listu; je li to bila neka standardna matematika odraslih ili slika preciznosti

računanja naših dobrih i loših djela?

Kada otac dovede dijete u Medresu, ono će spoznati šta znači koordinatni sistem na kraju

takvima i šta znači živjeti po njemu. Tokom školovanja duboko će zamrziti svaki plan i

sistem koji zakonski reguliše dan, i u njegovim očima takvim će postati nešto mrsko i

odbojno, što simbolizira odsustvo slobode. Ponekad će čak projicirati svoj život u

takvimski koordinatni sistem; dani će biti zarobljeni linijama koje će presijecati svaku

iluziju beskraja i širine. Nigdje izaći iz vaktije, nikako zaustaviti, na tren, taj beskrajno

dosadni matematički proces.

U potonjim vremenima, to dijete je odraslo, završilo Medresu izgradivši svoj poseban

odnos prema vremenu, neki svoj takvim prema kojem je bjesomučno ili staloženo,

živčano ili melankolično, određivalo dan, mjesec i godinu. Taj takvim, smješten u glavi

odraslog djeteta, najčešće nije bio zamršen poput starog takvima u djedovim rukama, niti

je imao previše ukrštenih linija u svom koordinatnom sistemu; štaviše, bile su to

uglavnom dvije nervozne i neodlučne linije: jedna koja je označavala jednoličnu

kolotečinu mladosti, i druga, vertikalna, koja se naslućivala, negdje u maglini budućnosti

a značila je nadu da se počne iznova život u kome će vrijeme dobiti dostojnog protivnika.

S iskustvom, s kajanjem, s prokockanim godinama, iznaći će svoju istinu o vremenu ko ju

će izražavati u apodiktičkom stavu da se bez takvima živjeti ne smije ─ jer će takvim za

njega simbolizirati svaki ljudski pokušaj da se u utakmici sa varalačkim vremenom ne

izgubi dostojanstvo.



33

4. Kalderonov nauk

Postojala je tih godina teza po kojoj dnevno učenici Medrese prespavaju četiri trećine

dana. Profesor koji je lansirao ovu tezu je napravio jednostavan račun: ako spavanje

počinje poslije povečerja i traje sve do sabaha, ako se spavanje nastavlja poslije sabaha

do doručka, ako se spava na časovima, na malim odmorima, ako se spava u slobodnom

vremenu i na korepeticijama, onda to znači da je čitav internatski dan omeđen samo

spavanjem i snom, a ne, kako je to bilo predviđeno, radom i učenjem. Bilo je i neke istine

u toj vremensko-razlomačkoj kontaradikciji: u internatu se spavalo brutalno i

konstatntno, nije bilo časa ili korepeticije na kojima ne bio spavao makar jedan učenik.

Na nekim od časova spavao bi bukvalno cijeli razred, osim dvije-tri bubalice iz prvih

klupa koji su pomno bilježili i slušali to ex-katedra izlaganje. Možda na prvi pogled

izgleda čudna ta profesorska tolerancija, jer profesori uopće nisu obraćali pažnju naučenike koji spavaju, iako su ih vidjeli. Pa ipak, nisu svi profesori tolerisali spavanje na

nastavi, već samo oni, da stvar bude čudnija, koji su predavali stručne predmete. Ti

profesori su nužno imali iskustvo internata; možda su u nekim učeničkim danima i oni

spavali na nastavi, - to je neka internatska tradicija, solidarnost prema učeničkim

nevoljama u internatu.

Profesori koji nisu predavali stručne predmete ibretili bi se toj pojavi, signalizairajući da

se nikad i nigdje, u svojoj dugogodišnjoj karijeri po sarajevskim srednjim školama, nisu

susreli sa tako totalnim oblikom negacije nastave, sa takvom vrstom neopozive odluke da

se spava. U gimanazijama je to nezamislivo, sažaljivo bi govorili dobroćudni profesori, u

iskrenim nastojanjima da se popravi ta devijacija.

Kada bi odgajatelji zatekli nekog od učenika da spava na korepeticiji, probudili bi ga i

poslali u toalet da se umije, a onda mu strogo naredili da napiše izjavu i preda je do kraja

korepeticije. Učenik koji je spavao izjavljivao bi da je čitavu noć učio akaid ili neki drugi

predmet, da se premorio, da je samo želio skinuti san sa očnih, da namjerava učiti čitavu

noć, pa sad stvara zalihe budnosti i odmora. Ponekad bi otišlo i vladanje zbog spavanja,

mada je, začudo, to bilo prava rijetkost. U Medresi je odvajkada bilo učenika fantastičnih

spavalačkih sposobnosti, koji su spavali dvanaest, trinaest pa i petnaest sati, koji su hodali

pospani i maštali o snu kao o djevojci ili odmoru negdje na moru. Zna se da je jednog

maturanta, koji je spavao od podne do akšama, odgajatelj probudio i odveo u vaspitnu



34

gdje mu je dao balon da puše, čisto iz odgajateljske radoznalosti. Alkohola nije bilo u

krvi, ali je bilo nekog prirodnog apaurina koji je stvarao vječitu potrebu za snom.

Bilo je učenika koji su zbog svog spavalačkog talenta ušli u medresanske legende koje se

prepričavaju na sijelima i internim druženjima hodža. Jedna od takvih legendi je i Tone.

Za Toneta tvrdiše da je jedan od preživljelih ashaba špilje. Ili jedan od onih ashaba, koji i

nakon izlaska, pompeznog i ceremonijanog, obilježenog blagdanskim kretanjem baklji i

pobožnim hvalospjevima na svjetlu jutra, dana i ozvijezdane noći nastavi da spava.

Nepredvidivom igrom sudbine, Tone doplovi u Medresu. I nastavi da spava.

U zadnjoj klupi, duboko utvrđen naslagama arapskih riječnika (dvotomno Muftićevo

izdanje), zabetoniran iza relativno mršavih udžbenika Povijesti islama i dva-tri Kur'ana

saudijske štampe, Sahib-ul-kehf je povijen u stomaku ležao preko površine klupe

prekrivene glatkom zelenom šperom koja je stvarala mirisne asocijacije borove šume,hrpa poleglog jesenjeg lišća, sred tihe šumske kiše koja us pavljuje, koja uspavljuje,

koja...

Kada bi ga profesor prozvao da odgovara, Toneta bi drug iz klupe prdrmao a on bi

mrzovoljno ustao i rekao: Nisam spreman.

Nema mjesta u internatu koje Tone nije počastio svojim snom; spavao je u abdesthani, na

krevetu, pod krevetom, u ormaru, u džamiji, u putu do džamije, u redu za doručak, na

malim i velikim odmorima, na časovima kiraeta, tefsira i fikha. Razrednik ga je, bilesi i u

toku maturantske akademije morao tražiti po učionicama i našao ga ─ kako spava.

Prilikom jedne rasprave na korepeticiji o ummetskim stvarima došlo je do opasnih

varničenja i emocija među softama; svi su učestvovali, osim Toneta, koji je spavao. Jedan

vehabija se obrati Tonetu, nanerviran njegovom ravnodušnosšću prema ummetu.

Ti spavaš, dok muslimani krvare!

Tone polahko podiže glavu i skoro akademski znatiželjno upita vehabiju:

Misliš na ženski dio džemata? Jedan od njegovih čuvenih rečenica: Ja stvarno ne znam šta bih radio da mi se ukaže

mojih pet minuta - vjerovatno bih prespavao. Tone je imao hikaju, koja je opravdavala

njegovu tezu da samo spokojan čovjek može da spava. Kao, bio neki bogataš na Zapadu

koji nije mogao da spava, jer je stalno mislio o karijeri i novcu. On ti imao nekog

muslimana zaposlenog, koji bi svaku pauzu prespavao. I ta j bogataš jednom upita



35

muslimana: Kako možeš da spavaš na pauzi a ja ne mogu ni iza ponoći da zaspim? Pa

mu musliman odgovori: Ti stalno brineš za svoju nafaku, ti si nesretan i ne vjeruješ u

Boga. Ja naprotiv, čvrsto vjerujem da me moja nafaka ne može zaobići. Bog je zapisao

svačiju nafaku. Bogataš poslije primi islam. Da bi mogao da spava.

Ponekad su učenici Medrese ličili na glavnog lika u Kamijevom Strancu koji noć prije

pogubljenja liježe vrlo rano, skoro u akšam, jer želi da se naspava. Ništa im nije bilo na

umu osim kako se domoći spavaonice, klupe, pa čak i stolica na kojima bi se moglo

odspavati, ustvari, pobjeći od stvarnosti i makar malo odložiti polaganje računa sebi.

Istina je, međutim, ležala u sasvim suprotnom budžaku. U Medresi se spavalo malo,

premalo za tijelo koje se razvija i cvjeta, spavalo se bez reda i uređenosti, u isjeckanim

intervalima i napregnutim isječcima poslije kojih je ostajao utisak još veće premorenosti.

Ta dnevna aritmija spavanja stvarala je vještački utisak konstantnos ti koja je bila,

zapravo, tek ispresjecana linija bioritma, poremećeni sitsem življenja. Osnovna pogreška

u statističkom proračunu koji je plasirao matematičko-dovitljivi profesor jeste implicite

prihvaćena činjenica da učenici spavaju odmah poslije povečerja i sve do sabaha, a onda i

poslije sabaha. Niti su softe odlazile na spavanje odmah poslije povečerja, niti su spavali

redovno poslije sabaha. U internatskom načinu življenja dan je isprogramiran i ispunjen

obavezama; noć je ta koja nema programa ni plana, koja je slobodna od svake obaveza i

dužnosti. Tako su noći postajele vremenom ujdurmi i šeretluka, dugih neomeđenih

ćaskanja i poslovnih transakcija, koje su dnevno bile kanalisane i susprezane internatskim

normama i pravilima. Noću nema odgajatelja ni profesora: tada se internat pretvara u

pijacu. Noćna korepeticija, koja je vanredno uvođena u internatski program zbog potrebe

učenika da više i trajnije uče u vremenu povećanog ispitivanja, bila je vrhunac ove

slobode i poligon raznih poslovanja.

Inetrant je imao dva lica, dnevno i noćno; potpuno različita, ─ lice i naličje. Dan je bio

uniformnost i red, a noć, pidžama, šorc, trenerka i ─ sloboda. Noć je brisala dan a dan

uzimao svoj danak za to. Dani su bili popunjeni do posljednje vremenske pore, ali je zato

noć bila prazna i čista, od povečerja do sabaha.

Otišao bi i posljednji tramvaj, svi glasovi bi utihli, šumovi su rijetki u tim noćnim satima,

a u nekim internatskim spavaonicama je tinjala budnost i odsustvo sna. Pričali su se



36

vicevi i izvodili trik ovi, pripovjedali poznati internatski biseri i ugovarale buduće gozbe u

nekom ferijskom terminu; u ćošku sobe radio iz kojeg je trubadurski mudro i

sentimentalno pjevao Đorđe Balašević ili neki plitkoumni i jeftini folk -hit, zavisno od

muzičke orijentacije spavaonice. Sutradan bi se prespavala cijela nastava, čitav je dan bio

mutan i staklasto razbijen u zakrvavljenim očima. Onda bi se spavalo u kratkim

trenucima otkidanim od nastave, korepeticije i slobodnog vremena. Između tih snova,

naišlo bi poneko nasilno buđenje koje je prekidalo tu razmrvljenu liniju snivanja. I onda

bi ponovo otpočinjao uređeni život, normiran i kanalisan, opcratan prugom ustaljenih

navika i dužnosti. U očima je vječito ostajala mučna nostalgija za snom, koji je bio

metafora izbjegavanja uznemiravajućih pomisli na dužnosti i farzove koji su izbijali sa

svake internatske freske. Noćima se opet nije spavalo, koristio se taj kratki interval

slobode koji nosi u sebi dah vječnosti ili totalne sadašnjosti i slobodan je od internatskihvadžiba i obligacija. Noći su, opet, bile destinacija burnih razgovora i smijanja bez

odgovornosti, bez računanja na prestup. Ponekad su noći prolazile u mudrovanjima i

tihim razgovorima o životu i vremenu, o mladosti koju gazi vrijeme, o vremenu koje ludo

bježi u danima rada i učenja. Iznad svih zaključaka i mudrovanja vođenih u kasnim

internatskim satima jedan je zaključak bio neprikosnoven i nije dolazio u pitanje: život je

san, mučan i rastrzan, nikad do kraja odsanjan.

5. Pedagogija sa metodologijom sociološko-didaktičkih, psihološko-karakteroloških,

historijsko-komparativnih, filantropsko-etičkih, antropološko-humanističkih,

didaktičko-orijentalističkih, voluntarističko-praktičkih, kartezijansko-rušdovskih,

metampsihičko-pluralističkih, materijalno-didaktičkih, marksističko-utopističkih,

funcionalističko-formalističkih, socijalno-statičkih, socijalno-dinamičkih,

iracionalističko-ezoterijskih, kvijentističko-asketskih, idealističko-gnoseoloških,

etimološko-egzegetskih, dijalektičko-militantnih, ekološko-futurističkih, političko-

filozofskih, egzaktno-spiritualističkih, empiričko-muzikoloških, estetsko-erotskih,

psihoanalitičko-higijenskih, hedonističko-epikurejskih, stoičko-indiferentnih,

dualističko-dijanoetičkih, morfološko-fizioloških, emocionalno-semantičkih,

globalno-masonskih, normativno-pravnih, hidrovsko-aleksandrinističkih,

juridističko-apodiktičkih, monoteističko-ahlakskih, konfučijansko-taoističkih,



37

larpurlartističko-pozitivističkih, determinističko-fatalističkih, indeterminističko-

voluntarističkih, kvazifilozofsko-logičkoatomističkih, epistemološko-bifurkacijskih,

heraklitovsko-hidroloških, kauzalističko-etičkih, leksikološko-tautoloških i

individualističko-kinetičkih istraživanja sa, ipak, naglaskom na didaktički

materijalizam

Didaktički materijalizam možemo definisati kao prekomjerno punjenje benzinca naftom

ili antifrizom. Ma koliko antifriza sipali, benzinac neće krenuti, ili će ići crnogorskom

brzinom. Opet, drevni problem kvantiteta i kvaliteta, punoće i ritma, memorije i bistrine.

Didaktički materijalizam ima tri neprijatelja: vrijeme, prostor i poeziju. Vrijeme kao

internu postojbinu zaborava, prostor kao eksterno tlo prakse i komunikacije i poeziju kao

čin kreativnosti.

Kada se ozbiljnije promatra didaktički materijalizam u nastavi, stiče se neumitan dojam

da je subjekat nastave profesor, a ne učenici. Zato i udžbenici kod takvih profesora liče

na kompendijume simpatičnih citata i parafraziranih odlomaka, na enciklopediju jedne

subjektivne avanture kroz studiranje. A ono što je subjektivno, naprosto se ne može

standardizirati.

U Medresi se didaktički materijalizam očitovao kroz formu jedne simpatične reklame o

jedinstvu ovozemaljskog i onozemaljskog, o školi koja objedinjuje kulturu vjerskih

disciplina i svjetovnih nauka, klasično i egzaktno, tradicionalno i pozitivno. Na raznim

manifestacijama i godišnjicama, profesori su za mikrofonom, sporo i ženski elokvenetno,

nabrajali silne predmete koji se izučavaju u Medresi sa uhom spremnim na eho ushićenja,

očiju spremnih da uprate reakciju divljen ja na radosnom licu auditorijuma. Akaid, ahlak,

matematika, bosanski jezik, arapski jezik, turski jezik, latinski jezik, engleski jezik,

povjest islama, historija, tefsir, hadis, geografija, fizika, hemija, biologija, imamet, fikh,

pedagogija, metodika, filozofija, sociologija, kiraet, informatika... Aplauz! No, apsurd je

što kabasta raznovrsnost disciplina ima svoj pedigre u komunističkim metodološkim

sistemima, a ne funkcionalnom pedagoškom radu.

Ako je već Gazi Husrev- beg u svom zavještenju zapisao da Medresa treba da prati diktat

i duh vremena, onda teba poštovati vakifov vasijet i u ovom vremenu globalne

komunikacije. Osnovna parola ovog vremena, ovog postgeografskog vremena jeste jasna

poruka o relativnosti materijalizma i kvantiteta, relativnosti činjenica, relativnosti



38

pozitivnog znanja. Ako je Gazali naučio tovar knjiga da mu ne bi više razbojnici mogli

ukrasti znanje, za tim danas nema potrebe: informacija je dostupna uvijek i svugdje.

Činjenice nisu svrha same sebi, govori nam internet. Činjenice služe kao stepenice koje

se odbacuju nakon što se stigne na cilj.

Metoda kojom se služi didaktički materijalizam jeste prisila. Još je Karl Marks pisao

kako svaki rad iz nužnosti i prisile donosi mrzovolju i nezadovoljstvo. Ljudi koji rade

samo zbog plate ili učenici koji uče samo zbog ocjene, a nemaju nik akve slasti u svom

poslu, pate od nedostatka individualnosti. Samo rad iz slobode zadovoljava čovjeka i

ispunjava njegovu individualnost. Čemu je sloboda uzrok, to ima vrijednost. Znak je

ograničenog pogleda, tvrdnja da škola služi bildanju. Savremene pedagoške tendencije

idu u pravcu da razvijaju kod učenika onu sposobnost za koju učenici imaju

interesovanje, talenat i ljubav. Očito da didaktički materijalizam nije ekvivalentsavremenim pedagoškim tendencijama i, prema tome, duhu vremena.

Inače, muslimani su ljudi koji bukvalno mrze misliti. Oni vole ponavljati, vole hifziti i

memorisati. Oni vole bubati.

U Medresi je tako bubanje bilo neupitni ekvivalent učenju uopće. Na korepeticijama se

odigravala opća historija muslimanske epistemologije. Softe su učile bez olovke ─

skandalozna činjenica u optici moderne metodike. Vrata invencijama su tako bila a priori

zaključana jednom atavističkom dispozicijom znanja. Znanje je bilo sinonim materiji

koja je po memorisanju ostajala amorfna, statična i za subjektivni i za objektivni sadržaj

života. Ponavljanje je kočilo mogućnost instrumentalnosti i moći organizovanja. Čuvanje

tradicije se pretvorilo u mortifikaciju tradicije. Vibrirajući, tekući, pjenušavi, hučeći život

znanja je postao mirna, romantična, sjenovita, ustajala bara. Hegel je u Fenomenologiji

duha govorio o znanju koje se pojavljuje u vremenu. Korepeticije su znale samo za

zauvijek dato znanje koje treba čvrsto držati u svetom kovčegu i ne dati mu da izađe na

svijetlost trošnog dana. Mladost, kao antropološka i duhovna kategorija, kao načeloživota otvorenog za iskustvo i različito, života žednog novog i novog, iščezla je pod

teretom nabubanog. Korepeticije su od softi pravile starce.

Jusuf Karadawi je u Razumjevanju prioriteta naspisao sjajne kritike bubanja u islamskim

školama. Ali mislim da je tretiran u optici fikha, problem učenja samo polovično

osvijetljen. Ne radi se toliko o poremećenoj hijerarhiji prioriteta u odnosima



39

razumjevanja i pamćenja koliko o činjenici da je hifz postao univerzalna forma

muslimanskog znanja. Naime, nije riječ o razumjevanju formi, već o potrebi da forme

budu oblikovane u borbi sa vremenom i životom. Forme treba da se smjenjuju ─ tako će

sama tradicija biti shvaćena.U Razumjevanju priroriteta Karadavi piše: Ne želim reći da hifz nema vrijednost i da

sposobnost pamćenja kod čovjeka nije bitna. To nije tačno. Ali želim reći da je hifz samo

riznica podataka da bi se njome kasnije okoristilo. Hifz nije sam sebi cilj nego je sredstvo

za nešto drugo. Greška u koju su pali muslimani je pridavanje veće pažnje hifzu nego

razumjevanju. Dali smo mu više no što mu pripada i vrijedi .

Hafizi su bili gospoda u internatu: učili su sami u sobama, nisu morali ići na korepeticiju,

imali su besplatan internat, mogli su spavati za vrijeme korepeticije ili odigrati koju

partiju šaha ili karti sa hafizom iz susjedne sobe, mogli su raditi sklekove, trbušnjake,

mogli su piti kahvu, čaj, mogli su učiti ležeći ili gledati kroz prozor na uznemirenu

čaršiju. Osim toga, hafizi su imali beneficije i izvan korepeticijskog termina; raznorazne

arapske organizacije su dodjelljivale stipendiju za učenje hifza, bule su se ložile na

hafize, odgajatelji su ih gotivili i poštovali a profesori su im davali dobre ocjene, ili im ne

bi upisivali loše kada hafizi ne bi bili spremni. Oni koji su čitali nisu imali takav tretman.

Oni koji su sanjali drugčije snove nosili su na sebi poglede podozrenja. Čudno je bilo i za

ne povjerovati kolika je prednost davana memoriji u odnosu na pronicljivost, učenju

napamet u odnosu na čitanje. Oni koji su imali orginalne teze doživljavani su kao različiti

i željni eksponiranja. Oni koji su znali napamet sve abbasijske halife sa datumima njihove

vladavine izazivali su divljenje i poštovanje. Oni koji su ponavljali bili su orginalni,

ukočeni na samom izvoru.

Didaktički materijalisti među profesorima uvijek su svoj materijalizam opravdavali

simpatičnom izrekom: Od viška glava ne boli. Kada bi se softe žalile na preopterećenost

gradivom, uvijek bi ih dočekivala bezdušna mudrost o višku i bolovima. Još uvijek vrućekrvi, puni zdravlja, spremni da ponesu to malo viška pa makar i glava zaboljela, oni su

ostajali bez odgovora pred bezdušnom izrekom.

6. Ponedjeljak



40

Svakog ponedjeljka, nakon što bi zapisao čas u dnevnik i u profesorsku rubriku unio

zlokobnu odredbu sistematizacija, profesor tefsira bi započeo čas sicilijanskom izrekom:

Ovce su stvorene da budu strižene. Stabilna doza infantilne radosti na profesorovom licu

zračila je varljivom solidarnošću, jer nikada nijedan pokušaj premuntavanja profesora

nije uspio. Sa smiješkom čovjeka koji je spoznao nužnost polaganja računa u životu,

profesor bi ubrao potrebnu količinu kečeva a potom bi održao čas morala, iskreno

predavanje o životu, i vjerovatno zbog te iskrenosti i nekog pozitivnog infantilizma koje

su pratile predavanje o životu softe se ne bi ljutili na profesora jer bi doživjele kečinu

asketski, kao kosmičku zakonitost u kojoj nema mjesta sažaljenjima, empatiji, ali ni

prebacivanju krivice na tuđa leđa.

Nakon prvog sata i predavanja o moralnom kauzalitetu, bilo je lakše prebroditi

ponedjeljak i sa više sabura i svijesti o posljedicama primiti ostale kečine. Nema mjestaosjećaju krivnje, sve je već zapisano, ovce su stvorene da budu strižene.

Ponedjeljak je stabilni sudnji dan modernog društva, kruti zid o koji se razbijaju sve

iluzije o sretnom životu bez prisilnog rada, odgovornosti i suđenja. U ponedjeljak se sudi

za sva vikendna opuštanja, sanjarenja ili luftarenja.

U Medresi je ponedjeljak dočekivan mahmurno nakon vikenda provedenog u hodanju,

mobilnoj interakciji sa svijetom i životom. Vikend bi zamorio softe više nego cijela radna

sedmica. Tako bi se vikend završio zamorom, umjesto da odmori tijelo i duh.

Kada bi u subotu zvonilo za kraj nastave, Medresa je ličila na pčelinjak. Zvono bi

simbolično označilo ne kraj jedne naporne sedmice koliko početak života, iluzija i

lutanja. Gdje sve softe nisu išle tokom vikenda i šta sve nisu imali u planu da urade!

Trebalo je nadoknaditi što su časovi i korepeticije oduzele, trebalo je održati korak sa

duhom vlastite generacije. Za taj dan i po obišla bi se djevojka upoznata za vrijeme

ramazanske prakse, pogladala dva-tri filma, odsjedilo podobro u kafićima, otišlo bi se na

utakmicu, u kino, na koncert... a samo su štreberi ostajali u internatu, svetkujući sjećanje

na ponedjeljak. U svakom svom aspektu, vikend je bio mini-slika života: iluzorna širina

koja je u stvari kratkotrajnost, otvorenost prožeta konfliktom instimkata i svijesti o

ispitu, želja srca da se istrgne od pravila i bar kratko zapliva u čistom eteru slobode, strah

pred posljedicama i riješenost da se bal završi maskenbalom.



41

U nedjelju navečer, na noćnim korepeticijma odigravala se poznata predstava sa epskim

motivima na kojoj bi junak u posljednjem trenutku prikupio iracionalne količine snage i

neljudskim naporima ostvario zacrtani junački cilj. Čudno je to da nije bilo nijednog

hodalčine među softama, koji, ni dvanaest sati uoči nastave, ne bi odustajao od ambicije

da iz početka nauči sve lekcije iz polugodišta; čudno, koliko je mali raspon između iluzije

i objektivne samouvjerenosti. Dilema se nije svodila na pitanje da li Povjest islama

spremati ili ne, već da li naučiti datume vladanja samo emevijskih i abbasijskih halifa, ili

se možda stigne i neka perzijska i turska dinastija (što je sve ukupno iznosilo preko sto

datuma i sto stranica udžbenika). Iskustvo je obećavalo kečinu, ali nikad nije viška

optimizma. Osim toga, neko je u Medresi provalio Linkolnov fazon da se ne može ne

uspjeti, osim ako se odustane, pa je noćna korepeticija bila puna veselih autsajdera sa

historijskim ambicijama. A bilo je i onih koji su dolazili na noćnu korepeticiju samo da bi

uvjerili ostale da nema smisla sad učiti, da im ne gine august ─ ovce su stvorene da budu

strižene.

Život je nalik vikendu. U njega ulaziš upozoren na svoje obaveze, da trebaš mučno raditi

da bi se spremio za ponedjeljak, i nakon toga budeš prepušten slobodi koja je mjerilo

tvoje vrijednosti. Ti se nakon upozorenja, kojeg si naivno zaboravio, zabaviš u slobodi

raznim ek ranima, ružičastim izlozima sjaja, daljinama koje su ti zabranjene i tek se

ponekad, u vrijeme samoće ili za vrijeme prolaska pored medrese sjetiš ponedjeljka. Ali

čim medresa izađe iz tvog vidokruga, usisa te svojim mednim ustima beskrajna raskoš, i

opet zaboraviš na ponedjeljak u zabavi. A kada dođe vrijeme, kada sve upućuje na

ponedjeljak i sve ga odslikava, a raskoš i ekrani požute u mehaničkoj aritmiji za tvoje oči,

postaneš kolebljiv i užurban, pitaš se da li uopće ima smisla započinjati spremanje, i

odlučuješ se za ovo ili ono. A u ponedjeljak se bude pravedno ocjenjeno, za trud, znoj i

minimalnu količinu iluzija.

7. Turbo vječnost

Kod Kjerkegora u Ili-ili ( Estetska legitimnost braka) nalazimo sjajan crni humor: Probudi

se mučenik u paklu i onako sav mahmuran i slomljen od spavanja upita onog do sebe,



42

koji je bio sotona: Oprostite, koliko je sati? Sotona sažaljivo pogleda pitca i potom mudro

odgovori: Paša, vječnost .

Da je odgajatelj probudio na korepeticiji bilo kojeg maturanta naše generacije i upitao ga:

Znaš li, momčino, koliko je sati?, maturant, da je smio, vjerovatno bi odgovorio:

Vječnost .

Ponekad je korepeticija ličila na Kjerkegorov pakao; ponekad bi se vrijeme odužilo i

mislilo se da se korepeticija nikad neće završiti, da internat nikad neće proći. Ponekad su

minute prolazile kao sati, dok je sa čaršijskih ulica dopirala muzika, mirisi i smijeh a u

krvi kolao uragan. Softe bi tada sanjale o nekom bržem vremenu koje će epizode

korepeticijske muke ubrzati a epizode bezbrižnosti zaustaviti i usporiti do zasićenja. Ali,

život je bio nemilosrdan, praveći obrat u proticanju muke i bezbrižnosti. Sve što je

ugodno brzo prođe, dok je nesreća niži oblik vječnosti.Maturanti su željeli premijere i senzacije. Šta vrijedi život ako liči na ustajalu vodu? Tako

bi se korepeticijska vječnost mjerila senzacijama ili bijegovima u čaršiju. Svaki softa koji

je imalo razmišljao, sa korepeticijom će dobiti na filozofskoj težini. Shvatiće da je dosada

sinonim vječnosti a vrijeme događanju ili kretanju. Nema vremena bez kretanja, ni

vječnosti bez dosade. Korepeticije će biti uzrok onim raspravama, kada bi korepetitor

napustio razred, o tome da li će u džennetu biti dosadno. U džennetu, šta je svrha, cilj?

Gdje idemo? Tek tako, samo vjekujemo? A bilo je i onih, štrebera, (onih profesora na

fakultetima), koji su džennet zamišljali kao jednu finu korepeticiju.

Korepeticijska vječnost bi se završila kao i svaka dunjalučka vječnost. Maturanti su

završili Medresu i onda potonuli u život. Neko se oženio, neko je radio, neko studirao, ali

svi su imali utisak da život protiče prebrzo a oni ne uspjevaju ništa. I danas, ─ danas bi

dali sve na svijetu samo za jedan sat korepeticijske vječnosti.



43



44

Internatske priče

1. Žiška

Nema tog softe koji se nije potukao u internatu ─

makar jednom. Ko se nije potukao za

vrijeme školovanja u Medresi, kao da i nije prošao kroz nju. Neko se je tukao češće a

neko rjeđe, po potrebi. Ali mimo te uobičajene internatske sudbine, kroz koju se moralo

proći, bilo je fajtera, silnih i kršnih momaka, odvažnih u obračunu, škrtih u pardonu pred

neprijateljem. Takvi su sanjali tuču i mislili samo o njoj. Oni su bili strah i trepet

internata. Ostali učenici su ih se bojali, izbjegavali ih, ne želeći probleme, a od svih

fajtera najviše su strahovali pred obračunom sa Žiškom.

Nazvali su ga Žiškom iz puke statističke pouzdanosti: niko nije dodirnuo Žišku a da senije opekao. Pa ipak, svi su ga dirali, uživajući u Žiškinom cvrčenju.

Žiška je bio momčić prgav, sitan, metar i žilet, internatska varijanta Bob Roka, i licem i

ponašanjem čista kopija omiljenog strip junaka. Ko je čitao Alan Forda zna o kome se

radi i sjetiće se odmah kako je Bob Rok uvijek ljut na svoju sudbinu i u toj ljutnji uvijek

najgore prolazi. Žiška, tijelom ─ šaka jada, dušom ─ živa vatra, ljutica, internatski

Napoleon, potencijalni imperator, jedna tužna sudbina.

Kada bi neko Žišku zovnuo Žiškom, Žiška bi jednostavno poludio. Uvijek gotov na tuču,stegnutih pesnica, crvenog lica, usta punih teških riječi, Žiška bi poslao provokatora u sto

i jednu, a zatim bi prekidao sve odnose sa tim učenikom na neko vrijeme. Ali i sam Žiška

volio je bockati druge, izazivati ih i šaliti se na tuđi račun. Čim bi uslijedila odmazda,

neka šala na Žiškin račun, nastajao je problem. Žiškina tragična krivica bila je njegova

nemoć da shvati mudrost reciprociteta u međuljudskim odnosima.

Što se Žiška više ljutio, više su ga zadirkivali. Taj elementarni zakon spozna većina

dječaka do svoje desete godine. Žiška nikad nije.

Na času psihologije, profesorica je predavala Hipokritovu klasifikaciju temperamenata i

kada je došla do koleričnog temperamenta, objašnjavajući osnovne karakteristike

kolerika, doslovno čitav razred se okrenuo prema Žiški i počeo se smijati. Žiška je tada,

strpljivo i bez panike, svakom pojednično opsovao nešto drago iz porodice, koristeći i

maštu kod pojedinih učenika.



45

Među slavnim Žiškinim tučama, izdvajamo četiri. Još kao fazan imao je tuču sa blagim i

dobrim momkom Kenanom, maturantom i predstavnikom Medrese u karateu. Poslije se

potukao sa Hercegovcima, Aladinom, karatašem i Halidom, bilderom. Svi Žiškini

protivnici su bili duplo veći i snažniji od njega, ali to ga nije plašilo niti sprečavalo da

pokaže svoju hrabrost. Budući da su pomenuti momci ipak imali hladniju glavu od Žiške,

svaka od ovih tuča bi se završila kao komedija: Žiška je visio u zraku i koprcao se u

rukama svog protivnika, psujući i gunđajući, a okolo boraca, okupljeni učenici su

posmatrali borbu, bez daha, zadavljeni smijehom.

Ali Pajo nije imao hladnu glavu kao drugi Žiškini protivnici. Žiška je tada završio u

bolnici, na ultra-zvuku, iz koje će se vratiti u razred sa nekoliko masnica, napunjen

mržnjom prema čitavom internatu.

Od manje slavnih tuča, poznate su one sa Debom i Amirom, zvanim Pesnica. Tu je bila i

potencijalna tuča sa profesorom arapskog jezika. (Mnogo kasnije, taj profesor će dobiti

dirljivo pismo izvinjenja od Žiške).

Nikad se nisam potukao sa Žiškom. Bila je pokoja svađa, prepucavanja, sarkazama, ali ne

i tuča. Nekako, bilo je razumijevanja s moje strane prema Žiški: čovjek ima ponos i ne

može vlastiti život dati u ruke krkanima da rade sa njim šta hoće. Jednom, kada sam

prolazio kroz dane vlastite periodične mržnje, sanjao sam Žišku u bijelom odijelu, kako

mi onako kulerski govori:

Uvijek sam kod ljudi pronalazio ono što me je udaljavalo od njih. Tako me je u životu, i

više nego što treba, pratilo muklo odustajanje od prijateljstava. Ali onda sam počeo kod

njih tražiti ono što će me približiti. A šta sa onim elementima koji udaljuju, k oji

dekonstruišu? Treba ih zatrpati saznanjem da su ljudi i previše osuđeni na tragediju i da

zaslužuju sažaljenje, a ne neprijateljstvo. I ti bi trebao početi tako gledati na stvari.

Šibicaru, ugledaj se na mene.

Kada sam se probudio, znao sam da je nešto opasno škripalo u mom životu, kada me je

Žiška u snu pozivao na tolerantnost. Sutradan, čim sam vidio Žišku, požurio sam da mu

ispričam san. Zovnuo sam ga: Hej Žiška, hodi da ti ispričam..., ali prije nego ću i doći do

sna, Žiška će me prekinuti: ... te Žiška, šibicaru jedan.

Mnogo je godina prošlo od posljednje internatske tuče medresanskog fajtera, Žiške. Žiška

je otišao u svijet i vratio se iz svijeta kao momak, kao odrastao čovjek. Poslije Medrese,



46

samo sam ga jednom vidio. Sjećam se, jednog nedeljnog jutra šetao sam Ilidžom, želeći

ubiti koji minut do autobusa kada me je na mostu preko Željeznice zaustavio Žiška, kojeg

u prvi mah nisam prepoznao. Otišli smo u neki lokal, i satima sjedili pričajući o internatu,

o profesorima, prošlim danima. Pričao mi je o bijelom svijetu, o istoku gdje je studirao,

žalio se na kairsku vodu koja stvara kamenac, na nemilosrdnost tuđine, na solipsizam

hodžusija što sjede po medžlisima, na lošu situaciju u porodici. Gledajući ga tog jutra,

upoznao sam jednu posebnu samoću, dublju i brutalniju od moje. Samo sam jednom u

životu vidio nešto tako usamljeno, kada sam kao dijete zatražio malo čokolade, a nisam je

dobio, od dijeteta bogatog komšije koji je švercovao robu kroz Tunel. I tada, u ratu,

dječije snažno osjetio sam nešto nalik sažaljenju umjesto zavisti, neku strašnu

usamljenost u očima vlasnika čokolade. A tog jutra, Žiška je pričao o medžlisima i

štelama, o drugim studentima i profesorima, o tricama i kučinama, pretvarao se i pričao odrugima, a znam da mi je želio reći: Tako sam usamljen, tako sam sam.

2. Soba 216

Kulu gradim a kamena nemam

kulo moja u pjesmi sazidana... Narodna pjesma

Ako se ima u vidu sva bizarnost sudbine, ako se ima u vidu količina kombinacija kojom

raspolože kockarski usud, ako se samo sjetimo svih zadivljujuće šarolikih životnih

varijanti koje sadrži ljudska komedija, onda i ne mora biti tako čudan sastav učenika koji

bi se našli zajedno u jednoj od soba, u toku školovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi.

Uvijek je bilo u internatskom rasporedu zanimljivih kombinacija pa je takav bio i sastav u

sobi 216. Te godine, u sobi 216, našli su se zajedno: Reis, Fili, Kadaif, Kole, Smaja i ja,

kao stalni i Mumi, kao počasni član. U sobi je vladala opća anarhija, tu je svako svakoga

furao, niko nikog nije bendao, svi su imali svoj rock i svoj fazon. Soba je bila konstantno

nepometena, kreveti nezategnuti, korpa prevrnuta, vrata na ormarima vječito nezatvorena.

Niko nije imao odlično vladanje. Posljednji smo lijegali i posljednji ustajali na sabah,

imali smo ključeve od društvene prostorije, od kabineta Zemzema, od sale sa

kompjuterima, od biblioteke. Bili smo nedodirljivi.



47

Krenimo sa Reisom. Najstariji u sobi, vječito nezadovoljan, univerzalni kritičar, cinik.

Nekad i negdje, on je svoj život sažeo u desetak kičastih pričica, naučio ih napamet a

onda je te pričice ponavljao drugima toliko dugo dok i sam nije povjerovao u njih. Pričao

je o svom nezadovoljstvu, o sebi kao o tragaocu za životnim smislom, opisivao je sebe

kao posljednjeg romantika kojeg niko ne razumije, kao boema među internatskim

filistrima, kao osobu koja ima otvorene karte u životu. Pričao je o ocu, hohštapleru; o

majci koja vehne, a trpi; o djedu koji je efendija i koji ga podupire protiv oca. Že lio je

stvoriti kod drugih dojam o sebi kao o paćeniku koga lome životna iskušenja. Djevojke

su uglavnom nasjedale na tu priču. Jer, Šaban je bio kvalitetan ložioničar. Čak je jednom

naložio profesora književnosti, najboljeg poznavaoca svih naših fazona, pričom o ocu,

tako da je profesor na času, izvan konteksta nastave i bez jasnog objekta referiranja,

ponavljao do besmisla rečenicu iz Braće Karamazovih: Ko od nas nije poželio ubitivlastitog oca? Mi smo se pitali šta je sa ovim profesorom, zašto je tako ozbiljan, a tek

kasnije su smo stvari povezali sa Reisom. Za njega je najveći filozof 20. vijeka bio

Đorđe Balašević, a omiljena Reisova pjesma, po kojoj je nastojao živjeti bila je ona Ja

nisam luzer . Znao je napamet Balaševićeve pjesme i često bi ga citirao: Svašta se rodi u

mutnoj vodi... Reis je bio glava naše sobe ─ otud nadimak Reis. Dok se sjećam Reisa,

vidim ga cinično nasmijanog, pretjerano sklonog teatru, kako ide hodnikom i pjevuši:

Ja sviram svoj bluz bez namere bitne

i najveće ribe za mene su sitne.

Ja taj svijet samo posmatram sa strane...

Na arapskom jeziku, fil znači slon. Ali ovo Fili nije bila bosansko dozivanje Filija, tj.

slona, jer je nadimak Fili poticao od filozof. Fili, rođeni didaktičar, sklon pametovanju i

tečnom, sočnom govoru, filozofirao je bez realne pozadine. Podeblji, krupnih kostiju,

nezgrapan, nosio je naočale. Kada bi skinuo čizme, iz njih bi se bukvalno zapušilo, neka

para dabogsačuva mirisa. Naša soba je tako imala prepoznatljiv miris, šmek Filijevihčarapa.

Kadaifa niko u lice nije smio zovnuti Kadaifom, ali bi na časovima znalo često iz

nepoznate mase doći takav jedan poziv: Kadaifeee! Imao je plavu valovitu kosu,

kadaifski složenu. Vrhunski podrugljivac. U čitavom internatu, on je bio zadužen za salu

sa računarima. To je bio njegov fah. Bio je haker početnik.



48

A Smaja je bio dika naše sobe. U to vrijeme, bavio se atletikom i sa kantonalnih

takmičenja obavezno bi donio neku medalju u Medresu. Trčao je svaki dan do Kozije

ćuprije a mi smo mu zavidjeli na zdravom životu.

K ole je bio sin poginulog rudara, sa vječitom zanokticom u zubima, inadžija, ponosan,

tipičan teferički lola. Igrao je izvrsno sve vrste kola. Jednom je odigarao kolo za dušu

mlade profesorice engleskog, tek pristigle iz Malezije, i dobio četvorku. Sa njim nije bilo

šale.

Mumi je bio Šabanov prijatelj i tako je više bio u našoj sobi nego u svojoj. Izgledom ─

italijanski mafijaš, ponašanjem ─ tipičan Bošnjo, srcem ─ lav. Nikad nisam saznao zašto

je, kada bi ušao u na malom odmoru u toalet, uvijek ponavljao: Sve se nema a na

muštiklu se puši.Ja sam treći razred započeo raskidom veze. Emocionalno rastrojen, spremao sam se za

velike odluke. Bio sam ubijeđen da se ljudi rađaju zli. Ambijent u sobi 216 uticat će

pozitivno na porast mojeg nazadovoljstva. Šaban, Fili i Kadaif bili su ponovci, a ponovci

su u principu nezadovoljni ljudi. Oni su stariji, oni na stvari gledaju ozbiljnije, oni

shvataju odnose koje drugi ne vide. Oni su spoznali da je svijet patnja i taština. Već prvih

noći trećeg razreda, u sobi 216 počet će da tinja plamen pobune, razgovor o revoluciji sve

češće se kružiti našom sobom, otvarale su se duše i iz njih je šikljalo životnonezadovoljstvo. Šaban je prednjačio u tome. Jasno je bilo i tada da je njemu bilo dosadno

u internatu, nabujala mladost utamničena interantskim dužnostima, morala se skristalisati

u jednu čudnu filozofiju ironije. Nesposobni da pobijedimo sebe, rođeni boemi i

umjetnici, uglavljeni u jaz između zacrtanih ciljeva i vrele krvi, nezadovoljstvo smo

usmjeravali prema vanjskom svi jetu. Revolucija je tipičan oblik odbrambenog

mehanizma, usmjeravanje na vanjsko, u želji da se zaboravi unutrašnje.

Pa ipak, željeli smo revoluciju po svaku cijenu. Pretvorićemo Medresu u diskoteku, u

vehabijski centar, u čaršijski lanac kafića, u tekiju, u bilo šta, a potom, idemo osvojiti

svijet. Noći su proticale u kovanju revolucije. U međuvremenu, kečine su daždile po

dnevniku. Idealisti po vokaciji, nismo se obazirali na sitnice. Bili smo glavni u internatu,

skriveni revolucionari, potencijalni osvajači. Posljednji smo lijegali, kružili smo po



49

internatu kao neuspokojeni duhovi, bježali smo iz internata kuda niko nikad nije izlazio,

pravili smo sijela za vrijeme korepaticije, u Zemzemovom kabinetu, ili u biblioteci.

Kada je te godine počeo tradicionalni kviz učenika Medrese, u sobi 216 skovana je

zavjera. Odlučili smo, da našem razredu, ubjedljivo najlošijem u školi, poklonimo malo

slave. Kasno unoć, sišli bi u kabinet za informatiku, Kadaif bi prije toga umrežio sve

računare i spasio pitanja na svoj računar, a potom bi lagano isprinatali pitanja i odgovore,

i otišli, revolucionarski čiste savjesti, u kabinet Zemzema na kahvu.

Kadif je skidao pitanja i donosio ih meni, naš razred je odlučno gurao do finala a ja sam

bio na glasu kao izuzetno pametan momak, mozak, navodno. Kasnije se počelo govorkati

po internatu kako dobivam pitanja, pa smo u sobi zajednički donijeli preventivnu odluku

da se zadovoljimo srebrom.

Poslije ramazanske prakse, u sobi 216, sve će početi da se raspada. Premalo humora, previše umora, proza internatskih realnosti je razrušavala ditirambsku atmosferu u sobi

216. Reis će napustiti Medresu, i otići, konspirativno bez traga i glasa. Na polugodištu je

pao iz desetak predmeta i nije smatrao za potrebno da nekome dokazuje svoj feliksku

moć. Bez Reisa stvari nisu bile iste. Mumi će na polugodištu pasti iz dvanest, trinaest

predmeta, ali će odlučiti da to popravi u ovom polugodištu. Zaljubit će se u jednu

djevojku iz ženske Medrese i početi da ismijava nas revolucionare. Kakva vražija

revolucija!

Fili će poći sa mojom bivšom djevojkom i tih nekoliko prvih noći Filijeve romanse

spavao sam sa jastukom na glavi, dok su oko mene kružili uznemirujući zvučni talasi

Koleta, Smaje i Kadaifa. Čitavu sedmicu sam nosio uši u džepovima i bio sam glavni

objekat ismijavanja u razredu. Kadaif i Kole, udruženi protiv mene, govorili bi mi: Ubij

se kralju. Hej, Fili, Fili, znaš li ti čovječe uopće Filija? Da se meni to desilo... Pravio sam

se gluh, ali bi ponekad u samoći onako razmislio o sveukupnoj situaciji, i samo

odmahnuo glavom. Šta ću drugo?

Umjesto Reisa, u sobu će doći Nana, vatreni šabanofil i sa sobom donjeti duh turbo folka.

Treba li uopće napominjati kako nisu u pravu oni koji tvrde da turbo-folk utiče pozitivno

na opću atmosferu, on je zapravo kvari. Višak zabave loše utiče na revolucionarne ćelije.

Nana će ostati upamćen po jednom događaju. Negdje poslije ramazana trebao se održati u

Zetri koncert narodne muzike, na kome su, osim naših zvijezda, trebale učestvovati i



50

srpske zvijezde ove šund muzike. I kako je u Medresi turbo folk bio dominirajući

muzički žanr, došlo je do masovnog kupovanja karata za koncert. Par savjesnih i

trezvenih učenika će otići direktno direktoru i žaliti se, insistirajući da se zabrani

učenicima odlazak na koncert. Situacija se počela kuhati među samim učenicima. Svi oni

koji su bili protiv koncerta, bili su vahabije. Na koncu, u naš razred na korepeticiju će

doći profesor turskog jezika, i izgovoriti nezaboravne riječi: Niko vam neće braniti da

idete na koncert. Ko hoće da ide, neka ide. To smo riješili. Ali ja ne vjerujem da među

vama ima onih koji bi išli na koncert, koji bi pogazili Srebrenicu i malu zaklanu

djevojčicu. Pa samo sto metara od vas se nalaze Markale, znate li koliko slojeva krvi

prekriva ulicu iza vaših spavaonica? Profesor se sve više unosio u govor. Suze su bile

sve vidljivije, emocije sve teže. Profesor će početi da zavrće rukave i pokazuje

izranjavane ruke: Gledajte, gledajte ove ožuljke a vi bi da gledate gologuze srpske kuje!

U razredu je bila sveta tišina, ko je imao hrabrosti pogaziti profesorove suze i ožuljke na

rukama, ko je smio oskrnaviti sjećanje na Srebrenicu, šehide, ubijenu djecu? Da je neko

samo rekao haj'mo!, svi bi onako goloruki krenuli na četnike, pa šta bude. Ali da ne

odemo, spriječit će nas hladnokrvni Nana, koji se nije baš ložio na patriotske priče,

polahko dižući plašljiva dva prsta: Mogu li ja na koncert? Šta me gledate... pa kad imam

karte... Nije tačno da je komedija žanr koji nasmijava ─ to je tragedija.

Smaja će prestati da trenira zaokupljen nastojanjem da postane tipičan kafanski Bošnjak i

zajedno sa Kolom će postati glavna atrakcija kafe Jasmina. U našu sobu će prestati da

dolaze medalje.

Fili će dobiti nogu od moje bivše u onom trenutku kada sam već bio ispran od silnih šala

na moj račun i kad mi to nije ni bilo važno. Smanjit će mi vladanje zbog nezatezanja

kreveta, nevezanja pertli na cipelama, zloupotrebe ključeva od društvene i još kojekavih

prekršaja. Napustit ću internat i postati vanjski učenik.

Danas... Šaban je autoprevoznik. Šta je sa Filijem bilo, ne znam. Kadaif je i dalje namaturi. Kola je upisao u Zenici dva fakulteta, iz inata prema čitavom selu. Mumi je uspio

ispraviti gotovo sve kečine sa polugodišta, ali će raskinuti u međuvremenu sa djevojkom i

ponovo početi da priča revoluciji, u trenutku kada ga niko nije ozbiljno shvaćao, da

ponovo dobiva kečine, i na kraju će pasti i otići iz Medrese. Danas je honorarni hodža u

Konjević Polju. Nana je postao fudbalski sudija i sudi juniorima na kantonalnom nivou ,



51

uvijek u korist domaćina. Smaja puši dvije kutije dnevno, pravi kuću, povremeno studira

Fakultet islamskih nauka i ubija zmije po Vrelu Bosne, a kad nema zmija, onda sa mnom

ubija vrijeme a ono ubija nas. Danas, svaki od ondašnjih članova sobe 216 zna da nikad

nijedna revolucija na svijetu nije uspjela.

3. Baklja

Srijeda navečer. Liga šampiona. Učionice su prazne, druga korepeticija je fakultativna

aktivnost utorkom i srijedom. Tih večeri se u Evropi igra fudbal, jači nego na svjetskom

prvenstvu, napredne nacije širom Evrope usavršavaju navijačku kulturu a društvena

prostorija u Medresi je zahvaćena također navijačkom euforijom. Ispred novog sonijevog

televizora radosna učenička lica zagledana u zeleni travnjak Old Traforda i raduju seBajernovoj derani ji Mančestera. Oni učenici sa menadžerskim predispozicijama žele

ugovorti meč između Mančestera i Đerzeleza.

Tih večeri učenici su podijeljeni na dvije strane, ne iz akaidskih, ne iz fikhskih, ne iz

interesnih razloga, već zbog fudbala. Te podjele su već postale dio ukupne internatske

kulture; rasparave i biseri iz društvene se prepričavaju toliko dugo da se može pomisliti

da kako je svrha tih podjela ─ ne fudbalsko uvjerenje, već muški ćeif za raspravom,

biserima, grubim šalama i fazonima, otrcanim, ali neizvještačenim. Tu je školovanje u

Medresi i služenje vojske dovedeno do vrhunca sličnosti. Zaoštravanje situacije, svađe,

pokoja tuča, blaža i bezazlenija nego u vojsci, veseli vicevi običnih ljudi i ona navijačka

želja za dominacijom.

Posljednji dani u internatu. Igraju Mančester i Bajern. Nakon duge dominacije

Mančestera Junajteda i još dugotrajnijih provokacija internatskih navijača ovog kluba,

došle su na red i Bajernove dobre igre. Duge sedmice provokacija i nedostatka

argumentacije, akumulirali su kod Bajernovih navijača gnjev i želju da pokažu svojkvalitet. Drugo poluvrijeme, redaju se šanse za Mančester, Bajernovi navijači šute

zabrinuti. Pred kraj, tipičan bajernovski gol, onako iz hinjaka, iz bilijarske situacije. Na

Old Trafordu je muk, ni muhe ne zuje u tuzi, ali je zato u društvenoj prostoriji opće

ludilo. U jednom trenutku, Bily, vatreni navijač Bajerna pali baklju i skačući kruži oko

navijača Mančestera. Sve je jasno, nema više dileme ko je glavni u internatu.



52

Nikad niko u društvenoj prostoriji nije napravi ništa slično. Šta da je naišao upravnik?

Paliti baklju u internatskoj prostoriji? Vladanje, jedan ili dva? I to pred samu maturu. Ali

bez odvažnosti nema uspjeha. Jer taj zadnji dan u društvenoj prostoriji jasno će dati

svima do znanja ko posjeduje dominaciju i sa kim nema prepucavanja.

Po završetku utakmice jedan mali fazan će oduševljeno reći svom još manjem prijatelju:

Stvarno su ludi ovi navijači Bajerna. Znaju napraviti atmosferu.

4. Kasta učača

S početka godine, na noćnim korepeticijama nije bila neuobičajena slijedeća situacija: na

vrata bi iznenada ušao bradati mlađi tip, obučen u smoking, malo razgledao po učionici i

onda polunamračeno zapitao: Ko ovdje hoće da se uč lani u hor? Fazani bi se zgledali, a

onda bi počele da niču ruke. Svi, ama baš svi su željeli da se upišu i postanu članomnajcjenjenijeg vjersko- pjevačkog kadra u BiH. Momak bi im objasnio da je članarina,

recimo, pet-deset maraka i da moraju izaći pred komisiju. Nakon što bradati momak

pokupio novac, na trenutak bi izašao iz učionice i malo zatim bi se vratio sa komisijom,

koju su sačinjavali bezdušni maturani zaduženi u svojim razredima za čuvanje tradicije

šegačenja sa fazanima. Čemerni fazani bi kalkulirali, koju ilahiju izabrati da se ostavi

najdublji utisak, najemocionalniji pritisak, da se komisija naježi od metafizičke pozadine

koja propuhuje iz orginalnog mekama, a onda bi još uvijek neodlučni izlazili napolje i u

hodniku montirali spektakl, izoštravajući svoje mutirajuće glasove za konačnu probu koja

će odlučiti o njihovoj daljoj internatskoj sudbini i vjerskoj karijeri. Potom bi izašli pred

smrtno ozbiljnu komisiju, zauzetu u vlastitoj birokratiji, i konačno ispustili pripremanu

melodiju, svog keca iz rukava, neki izvorni turski materijal koji je u obradi d oživio

znatan uspjeh na našim terenima. Komisija bi jasno reagirala na taj eho autentičnosti,

pustili bi papire i počeli se sašaptavati, zatim bi neujednačeno klimali glavom

neodavajući ipak svoj definitivni stav. Kada bi otpjevao i posljednji fazan, komis ija bi se

povukla na vijećanje i potom se vratila sa imenima kandidata koji su prošli. Uzviciveselja; škrgut ljutnje; i uzdazi tuge. Dugo poslije u spavaonicama se raspravljalo o

učinjenim nepravdama, ko je od koga bolje odučio, koje je imao štelu, ko nik ako ne zna

da uči itd., a primljeni mevlud-talenti su šutjeli lebdeći u euforiji i sreći: prva stepenica je

preskočena.



53

No sreća je kratko trajala. Ubrzo nakon uspjeha na zvaničnoj selekciji, stvari bi se stišale

i svi kontakti sa otkrivenim mevlud-talentima su obustavljani. Komisija, kao da je u

zemlju propala. Malo-pomalo, nakon poleta i radosti, javljalo se nezadovoljstvo kod

fazana, čak se slutila i prevara. Najzad, neki bi fazan otišao do profesora koji je vodio hor

sa pitanjem o probama i nastupima. Ama, kada će više profesore početi te probe, pitao je

sujetno, ulizivački, mevlud-talenat. Profesor bi ga za trenutak zbunjeno gledao i onda mu

vjerovatno objasnio o čemu se radilo.

Mevlud-talenti bi kasnije očajno tražili svoja prava, satisfakciju za poljuljani dignitet,

povrat sredstava, ali sve je to kao u i svakoj birokratiji sporo išlo. Pokucali bi na nekoliko

vrata tražeći izgubljeni kapital; svi su se odgovorili otprilike svodili na: Djeco, pojela

maca. Na kraju su se morali zadovoljiti ponovnom selekcijom. Ovaj put, pravom.

A sve je počelo sa Zetrom. U Zetri je održan prvi koncert ilahija i kasida, poslijedugodišnje komunističke diktrature. Nacionalni polet i potreba za vjerskom

spektakularnošću rodili su snažnu ljubav prema ceremonijalnom tretiranju ilahija. Hor

Gazi Husrev- begove medrese je iznenada postao centralni kadar za buđenje vjersko-

oslobođenog naroda. Potiskivana tradicija je oživjela sa ilahijama i kasidama, a horovi su

sve više postajali lokalni trendovi. Dešava se burna reorganizacija smisla vjerske pjesme:

ilahije i kaside postaju popularna forma nacionalne identifikacije i tako gube karakter

pobožnog sadržaja. Horske djevojke sa mahramama, lijepih lica i organiziranog smisla za

oblačenje, kao i uglađeno-ambiciozni horski mladići, postali su živa ilustarcija zdrave i

pametne omladine koja voli i cijeni vlastitu tradiciju. Dešava se snažna revizija doživljaja

Medrese u narodu: Vidi ih kako su samo lijepi i pametni, kako lijepo uče ─ e, i ti ćeš,

sine, u Medresu. Djeca dobivaju uzore. I popularnost horova je rasla.

Onda je došao rat. Ilahije su postale ratne himne, a horovi glavni kadrovi zaduženi za

podizanje patriotskog morala. U dijaspori se, za to vrijeme, sve više formira funkcionalna

sprega pjesnika i pjevača, čija je saradnja rezultirala orginalnom donacijom domovini ─

u

ilahijama i kasidama, koje su bile totalno natopljene iskrenim, pjesničkim, nevinim

radikalizmom i hvalospjevima upućenim šehidima i borcima. Djeca su pamtila ilahije;

ratne generacije djece će u repertoaru svog sjećanja imati pregršt ilahija koje će ih



54

podsjećati na ratne godine odrastanja. Ilahija se zgrušala u emociju, i pomalo, ─ u

nepovjerenje.

Po ratu, trend horova i ilahija ne gubi na svom intezitetu. Rat je stvorio dijasporu, koja je

po definiciji gladna tradicije i ceremonija. Ilahije postaju profitabilna kategorija ili se,

kako bi rekao Marks, opredmećuju u robu. Duhovno, kao roba ─ sasvim legitiman

historijski, ali ne i logički spoj. Na žalost, duhovno se nije dovoljno jako oduprlo svom

zlorabljenju Tradicija Zetre je nastavljena: održavaju se tradicionalni, ramazanski,

bajramski koncerti ilahija, na kojima se ironično potvrđuje teza da duhovnost izložena

pred masu gubi na svojoj snazi i pretvara se tek u dekorativno-jeftinu zabavu.

Istina je da Medresa zaista nije nikad bila pjevačka škola, iako su je predstave naroda i

mnijenje u određenim historijskim trenucima možda definisali kao pjevačku. Djeca kojasu upisivala Medresu iz pjevačkih pobuda, uglavnom su nailazila na jedan totalni šok i

završavala nesnalaženjem ili napuštanjem Medrese. Svi oni koji su poznavali istinsko lice

Medrese, znali su o čemu se radi ─ o znanju i duhovnosti. Pa ipak, ostajalo je u narodu,

kao idol, identificiranje hora i čitave jedne organizacije koja se posvećivala duhovnom i

intelektualnom. Kada bi, recimo, softa izašao sa nekom gimnazijalkom i kada bi u

razgovoru došao red na muziku, radoznala gimnazijalka bi obavezno upitala softu: Šta ti

slušaš? Naravno, osim ilahija. To naravno, osim ilahija je bilo površno vrednovanje,

premda, nije teško pogoditi da je neupućenost razlog zašto se u mentalnoj bilježnici

gimnazijalke našlo ovo pitanje. Pitanje je moglo glasiti i čime se ti baviš, osim ilahijama?

U čaršijskim krugovima hor je bio svemir za sebe; status hora u čaršijkom svijetu šminke

je graničio sa kastom. Endogamija, čvrsta hijerarhijska struktura, nepopularnost kod nižih

kastinskih slojeva, krajnje definirana pravila i norme ponašanja unutar kaste i izvan nje,

zabrana prelaska iz kaste u kastu, ─ samo su neke sličnosti hora i kaste. Bili su

nedodirljivi u svojoj popularnosti; autonomni i prirodni, oni su predstavljali jet-set jednog

svijeta. Druga strana stanja, opterećena slavom i sjajem, nije mogla doći do izražaja. Jer

nekako, kada se stvari bolje saberu, priča o horu se da svesti na jednostavan siže o

omladini koja odrađuje poslove za druge uzimajući za svoju platu sitne trenutke sjaja i



55

taštine. Veliki igraju a mali se lože, plamte i na kraju izgore kao papir što je samo za

trenutak lepršao na vjetru.

5. Hodža

Kada bi se na glatkoj bradi ukazala arabeska bijelih dlaka, kada bi na, nekad vječito

trudnu hodžinicu, počeli bacati pogled pun inercije i počeli je oslovljavati u milosti sa

hanuma, kada bi subhanallah počeli izgovarati sa bjelodanim sevdahom na čehri i tespih

sve više nosati sa sobom, kada bi Preporod počeli čitati bez preskakanja, kada bi

promijenili mnogo džemata i konačno se skrasili na jednom mjestu, napustivši imamski

stan i izgradivši sebi kuću, hodže bi počele da razmišljaju o penziji. Penzija je značila

slobodu, odmor od duge epohe rada i ponavljanja istog, približavanje kraju i intezivnije

pripremanje za kraj. Taj život hodžinski, proveden u burnoj tišini, itekako je zasluživao

odmor.

Ali, šta je za efendije značila penzija? Prestanak učenja, klanjanja, odlaženja u džami ju?

U običnom narodu, kada bi čuli da je njihov hodža otišao u penziju, prokometarisali bi tošeretski: E više ni on ne mora da klanja.

Kako su se hodže ponašale u penziji? Jesu li se prepuštali nastojanju da zaborave

beskrajnu liniju jednoličnosti koja se bjelasala iza njih i da započnu nešto sasvim novo?

Jesu li, očajno do kostiju i svake ćelije u biću, željeli promjenu? Jesu li odlazili negdje u

osamu i počeli se baviti poezijom, komparativnom filozofijom, šahom, narodnom

botanikom, nečim što su oduvijak željali raditi a nisu mogli? Možda. Možda su

jednostavno nastavili živjeti isto kao i prije.

Te penzijske godine oni će rezervisati za sjećanje, za nevinu igru slikama prošlosti. Slike

bi se redale u nizu: mektebski dani i odlazak u Medresu, profesori, džamije, historijski

događaji, lica prvih džematlija. Sjećali bi se kako su se jednog dana, sakriveni iza vrata,

smijali maloj mektebskoj dječici koja je ponavljala u smijehu: Allahumme hodži pukle

gume, ili Allahumme rabbike hodža voli barbike, ili Iza d žae hodža snio jaje, ili Vedduha



56

ost'o hodža bez uha. Među tim slikama, jedna je bila najteža i najdraža ─ slika života

provedenog u internatu. Tolika mladost i snaga! Internat je za njih bio romantična tačka

iz koje će život početi da se zapliće u stostruke čvorove.

Ako bi u komšiluku bio neki mladi softa, stari penzionisan imam bi na svaki način tražili puteve da stup u kontakt sa softom. Poslije jacije, ponekad bi zovnuo softu kući na kahvu

i tamo ga zapitkivao o Medresi, o profesorima i Islamskoj zajednici. A onda bi oni pričao

o svojim medresanskim danima, dugo i naširoko, a mladi softa bi se pitalo kako ovom

starom čovjeku može biti drag internat koji je, u softinom slučaju, bio samo eufemizam

za zatvor, mučilište i čistilište, tamnicu, mrtvi dom.

Pred smrt, starom imamu će sve učestalije navirati u srce internatski sentiment i sve češće

će pominjati svoje dane u Medresi. Preseliće sa šehadetom, ostavivši u emanet sinovima

da stipendiraju siromašnog softu iz komšiluka.

Odlazio je dostojanstveno, u po božnoj tišini koja je bila natopljena dubokim pijetetom i

skrušenošću. Na dženazi je odjekivao halal kao krik jedne duše. Džematlije su ispraćivale

svog hodžu na posljednje putovanje. Nekima od njih on je proučio ezan na desno i ikamet

na lijevo uho, dok su bili dojenčad, nekima od njih on je usadio prve harfove u srca,

nečije roditelje on je opremio i klanjao im dženazu, nekome je dao savjet a nekome

omeđio životni put. Sada se to jasno moglo pročitati: hodža je iz mirne osame aktivno

sudjelovao u životu svake porodice, u životu svakog džematlije. Je li on imao svoj

privatni život? Šta je ulazilo u inventar njegove tajanstvene privatnosti? Hatme, jasini,

ponekad dosadni, ponekad radosni dani provedeni u mektebu sa djecom? Trenuci

nježnosti i topline u pristustvu nekad mlade hodžinice? Te posthumne predodžbe

džematlija biće različite, lomeći se pod različitim uglovima mašte. I samo onaj mladi

softa, što je razgovarao u jacijskim satima sa starim imamom, znaće šta je poslije islama

bilo najbitnije u hodžinom životu.

6. Gazija

Na stolu, pored nekoliko časopisa, raznih papirešina i olovaka, plave sveske tvrdih

korica, staklene zdjele u kojoj su mirišljivo spavale dvije breskve i jabuka, u tako čestom

metežu stolne povr šine, našla se i njegova, danas dobivena diploma o zavr šenoj Gazi



57

Husrev-begovoj medresi. Posmatrao ju je ni uzbuđeno ni žalosno, bez ikakve emocije

prema samoj diplomi. (Znao je da i noćas neće moći da zaspi gonjen strahom upravo od

te ravnodušnosti). Svjedodžba je to o njegovom sticanju zvanja imama, hatiba i

muallima. Tu činjenicu je primao pomalo nepovjerljivo, skoro cinično. Bio je mlad i

trebalo je živjeti. Kakvo sad imamljenje, hatibljenje i bakrači? Ali jasno je osjećao da

pitanjima poput ovog, mehanizmima etablirane letargije, zaobilazi pravi smisao svog

zvanja. Ovo zvanje je upućivalo na koračanje kaldrmom pravog puta i odricanje od

zvanja uglavnom je značilo i napuštanje pravog puta.

Prilikom dodjele diploma govorili su o emanetima, o vjernosti ─ ne profesorima, ne

institucijama, ne IZ-u, nego vjernosti Allahu i njegovom Poslaniku a.s. Taj odnos se ne

smije iznevjeriti. Po stoti put su ih podsjetili da su oni kontinuitet Gazijinog emaneta. Ali

on je znao da je ta metapriča šuplja kao šupalj zub: eto, govorili su o emanetima, a niko

nije porazgovaro ni sa jednim maturantom oko upisa na fakultet, a kamoli ponudio neku

pomoć. Emanet je i topla riječ.

Izašao je napolje, on, neprijatelj svih velikih priča, ne želeći propustiti divni junski suton.

To predakšamsko preispitivanje pripadalo je njegovoj svakodnevnici kao utvrđeni ritual.

Nije bilo dana u kojem ne bi doveo makar četiri puta sve svoje u pitanje i stavio pod

kandže sumnje. On bi volio da kroz život može ići kao veseli lutalica, kome je sve

dozvoljeno i za koga ništa nije vrijedno kajanja. Svaki njegov dan je bio mučno

preispitivanje svega što je smatrao privatnim kapitalom, od vjere, od znanja, od stavova,

do ljubavi i snova. I gledajući kako suton dariva ovo drevno predgrađe veličanstvenom

igrom boja, spoznavao je da će njegov put biti traganje za izvjesnošću koju nikad neće

postići, ali će uživati, tražeći je. Tako poznat usud.

Život se sastoji od tačno određenog broja testova koje čovjek mora ispuniti da bi na kraju

znao svoj kvalitet. To znači da je svaki dan dostojan borbe i kačenja na oštru kuku

upitnika. Deviza da dunjaluk kratko traje ima smisla jedino ako svaki dan liči na bojno polje. Paradoks? Pobjeda ima ukus višeg saznanja i mudrosti.

On se divio mladićima koji su imali precizno zacrtane ciljeve u životu. A njegov život je

bio potpuno otvoren i neuslovljen ikakvom ambicijom ili zamišljenim ciljem. Jedno

svježe sjećanje govorilo mu je da je on u životu prošao kroz ono glavno i da ovo što

dolazi nije ništa drugo nego varničenje sentimenata i uspomena na ono prošlo, na internat



58

i Medresu. Sjećao se prvog dana u internatu, onog ispranog mirisa soba, torbi i s

majčinom ljubavlju popeglanog rublja, blijedo su kružile u sjećanju slike svih onih

dječijih likova koje je upoznao tog prvog dana, ona nasmiješeno- preplašena lica ophrvana

iluzijama. U priči o Medresi jedino je to bilo veliko, oni mali događaji i beznačajni

detalji, one banalne ljudske situacije lišene svega herojskog i idealnog, svega epskog,

historijskog i didaktičkog. Među velikanima Medrese bili su najveći oni o kojima niko

nije pričao ni pisao, oni koji nikad nisu isplivali na vrh, ali koji su čitav svoj banalni život

potvrđivali svoju odanost Medresi, ─ onoj drugoj, maloj Medresi, ne-epskoj, ne-

historijskoj. Sjećao se tih velikana sa sevdahom, ponosan što je svojim bićem uranjao u

mnoštvo malih priča.

Posmatrao je akšam i sjetio se i njenog lika pod mahramom, njene epske siluete koja ne

pripada ovom ne-epskom vremenu. Prošla mu je kroz sjećanje sporo, neobična, blago

našminkana karminom boje zgusnutog grimiza, udaljena od njega beskrajnom

nezainteresovanošću, nikad tako daleka ni u njegovoj mašti. Pobijeđena, ukroćena,

slomljena, beznačajna. Ni sam nije znao zašto je oduvijek polagao pravo na nju, kada joj

nikad nije prišao, nikad stupio u normalan razgovor i nikad joj dao neki nagovještaj.

Možda čitava stvar nikad i nije prešla granicu unutarnje avanture, možda je svaki njegov

susret sa njom bio samo pjesnička podlost posmatranja, smirena analiza lišena strasti, ali

napunjena divljenjem, ─ poraz usamljenog bića u susretu sa ljepotom. I ma kakav da je

bio njegov odnos prema njoj, u ovom trenutku, on je zvanično napušta, sa podsmijehom,

sa prkosom.

Danas, on ide u život, na bojno polje, on ─ Gazija, on ─ Uliks, on ─ prosječni heroj svog

vremena površnosti i banalnosti. Bez naoštrene sablje, bez Odisejeve oštroumnosti, bez

Gazijinog osjećaja da pripada nečemu velikom, on iz ovog akšama ide u svijet, među

kiklope i ubice, da bude heroj-svjedok jednoj urušenoj i napukloj epopeji.

7. Let iznad kukavičijeg gnijezda



59

U preplanula oktobarska predvečerja, peli bismo se na munaru Begove džamije, Suvad i

ja, dva fazana, i poslije proučenog ezana, ostajali bi na munari sve do pred jaciju, kada bi

silazili i na sofama klanjali akšam. Došli bi uglavnom oko pola sata prije nego što bi se

velika kazaljka na Sahat-kuli našla na vrhu brojčanika i za vrijeme iščekivanja, gledali

grad. Stojeći na zastrašujuće uskom tlu šerefeta, gledali bi rađanje svjetala u gradu,

akšamsku kombinaciju prirodnog i električnog svjetlosnog spektakla, mnoštvo sitnih

svjetlucajućih ostrva razasutih u moru sumraka, mnoštvo usijanih očiju u pećini

dunjaluka, gdje je svako oko svjetlucavo gledalo u svoj prostor usamljenog mraka, i

gledajući ga, dotrajavalo. Sa te visine vidjeli bi čitav grad, kao sa Tura čitav svijet, naš

svijet, bili smo u njegovom centru ali nas to nije opterećavalo ni zanimalo; radije smo

slušali sumorno zaljubljeni vjetar kako miluje blijedo stas munare, jedna sakrlana

taktilnost natapala je vazduh svuda oko nas.

Suvad bi poslije proučenog ezana govorio: Vidiš li ovu čaršiju, sve što vrijedi na njoj, to

je ovaj akšam, ovaj purpur, ova svjetlucava rijeka ezana. Čaršija je bezvrijedna stvar,

leglo bižuterije koja samo u jednom trenutku dostiže svoju zlatnu vrijednost: u akšam. Mi

smo žrtve bižuterije. Ali treba doći na munaru u akšam i baciti pogled gađenja na vašar

jeftine robe. Tada čovjek uvidi šta je prava stvar, šta uistinu vrijedi u životu.

Skoro čitavu prvu godinu išli smo na munaru i provodili akšamske trenutke, pribirajući

mudrost svojstvenu samo onima koji su spoznali šta je u životu zlato a šta bižuterija.

Suvad je u međuvremenu postao bolestan za čaršijom. Svaki dan bi najmanje deset puta

obećao sebi da će racionalizirati svoje prisustvo u čaršiji, ali bi u jedanaest navrata

završavao u nekoj čaršijskoj prodavnici bižuterije.

Godine su prolazile, razred za razredom, čaršijska bižuterija je dobila na cijeni, sve se

rjeđe išlo na munaru, po zlato. Napokon, potpuno smo prestali ići na munaru. Poslije je

nastupio period problema, besmislenih ambicija, užurbane socijalizacije i

samootuđivanja. Nosili smo sve više konflikata u sebi i zabavljeni problemima otuđili

smo se od akšama, i jedan od drugog.

Suvad nikad nije završio Medresu, a ja nisam ni primjetio kada je otišao sa porodicom u

Ameriku i tamo umro od nostalgije. Ne znam da li za čaršijom ili za onim trenutkom

akšamskim, kada je dobivao moć raspoznavanja bižuterije od zlata.



60

P.S. Sinoć sam legao umoran, ophrvan planinom nekih banalnih problema kojima sam

davao, po svom patološkom običaju, status neke životne hamartije i sve mi je mirisalo na

zlo. Već odavno skitam od nemila do nedraga, čaršijska bižuterija mi se uvukla u krv i

bio sam počeo da uviđam kako su lanci svakog dana sve čvršći, kako sve teže

raspoznajem bižuteriju od zlata. Zaspao sam sa konstantnom mukom u želucu. Sanjao

sam kako sjedim prikovan na nekom ćepenku, u društvu kojem ne pripadam, među

ljudima koje ne poznajem. Želio sam ustati i otići iz tog okruženja kojem ne pripadam, ali

moje noge se nisu pomjerale i nisam se micao sa mjesta. Ta imobilnost i nemogućnost

bijega, sve se više pretvarila u paniku i užas.

Probudio sam se prestrašen. Na mojoj postelji stražario je snop svjetla ulične lampe.

Ustao sam, malo se pribrao, i svjestan da je san razbijen, upalio računar, sjetivši se danisam provjerio poštu čitavu sedmicu. Jeza me je obuzela kada sam opazio mail od

Suvada. Ali, kada sam otvorio mail, umobolna korespodencija je bila potpuna. To pismo,

stiglo preko okeana, sastojalo se u jednom kratkom pitanju:

Sjećaš li se akšama?



61

Drvenija

1. Obala čežnje

Prva nedjelja u septembru. Tramvaj, kec ili trica, pohabano se vuče kroz grad, u

umornom ritmu potrošene mašine. Napolju, topla kiša sipi i pokreće prašinu sa gradskih

ulica. Kroz šinska ulegnuća kulja žuta tečnost blaženosti i osvježenja. U tramvaju je

polumrak, mražne brazde oblaka licem neba. Na nekoj od stanica ulazi Cigančić sa

harmonikom, staje na zglob tramvaja i počinje pjevati. Harmonika je išarana zmijolikim

ornamentima i arebeskama boje srebra i uglancane bronze. Cigančić razbija sivu

melanholiju tramvajskog ozračja: Harmoniko moja mala / suzom nakvašena / znaš li da

je moja draga / sinoć isprošena. Nakon isplakane pjesme, umjetnik obilazi svoj

industrijski auditorijum, držeći u ruci kačket okrenut naizvrat prema publici. U

unutrašnjost kačketa uleti od umornih putnika tek po koja konvertibilna feninga. Nakon

toga ulazi kontrola. U trenutku njihovog ulaska, vozač tramvaja automatski blokira sve

poništivače. Na dnu tramvaja, pokrivena djevojka koja ulazi na istoj stanici kao i revizori,

pokušava poništiti kartu ali ne uspjeva. Vjerovatno je riječ o nekom kvaru. Revizori,

zijevajući pregledaju karte. Pospani lavovi, danas nisu raspoloženi za otimačinu. Tako

bar izgleda. Prilaze pokrivenoj djevojci i pitaju je zašto nije prije poništila kartu. Sva

crvena u licu, u rumeni duševne nevinosti, ne pokušava ništa smutiti. Ogromni revizor,

lažnom retorikom uglađenog službenika na kraju zaključuje: E, pa, djevojko morate

platiti kaznu. Nakon toga djevojka rovi po tašni, pronalazi novčanik i plaća doplatu.

Crvenilo njenog lica ─ plemeniti skerlet čist od primjesa. Pospani lavovi izlaze iz

tramvaja. Konačno, Drvenija.



62

Ako ste u nekim danima dosade šetali trotoarima Drvenije, vjerovatno ste naišli na

bokore pokrivenih djevojaka, u kolokvijalnom žargonu poznatih kao bule, kako se,

zakopčane u ozbiljnost, kreću preko trolejbuske stanice ili mosta ostavljajući utisak

nenasilnog šarma i decentnosti. U srcu Drvenije, preko puta trolejbuske stanice, nalazi se

ženski internat u sklopu Gazi Husrev- begove medrese. To je njihov harem, zaštitno

mjesto njihove djevojačke časti, zabranjeni prostor, haram- prostor za muškarce. (Treba

ovom prilikom izbjeći kontekst harema u ružnoj istini istočnjačke raskalašenosti). I kako

je riječ o zaštićenom prostoru, teško je doprijeti do čitavog onog životnog kolorita i

emocionalnog ustroja kojeg želimo opisati. Svaki pokušaj slikanja tog kolektivnog

emocionalnog skladišta nužno je osuđen na plakativnost. Pa ipak, nešto od tog duha bi se

s vremena na vrijeme otkrilo, u blagim propuhivanjima, u nevinim dječačkim

naslućivanjima. Ovaj tekst je samo dio tih naslućenosti.Dakle, Drvenija je njihov dom. Ispod nazubljenog, amfiteatralnog rasporeda krovova koji

su se spuštali negdje ispod Trebevića a završavali ovdje na Drveniji, nalazio se ženski

internat Gazi Husrev- begove medrese. Tu je nekad bila muška Medresa i starije

generacije efendija kada se sjećaju svojih medresanskih dana uvijek imaju pred sobom

sliku maglovite i kišne Drvenije. Po izgradnji internata u ulici Sarači, Drvenija je

zauvijek otišla u ruke mladih djevojaka da bude prostor za koji će se vezati njihovo

sjećanje. U novi internat su prešli muškarci, a u starom je smještena Gazi Husrev -begova

biblioteka i tada tek oformljena ženska Medresa. Tako je danas Drvenija sinonim

ženskog dijela Gazi Husrev- begove medrese i života koji u njegovoj raznolikosti ona

reproducira.

Pa ipak, muški internat nikad nije prežalio Drveniju; to je bila nostalgija za širokom

džadom kojom prolaze trolejbusi prevozeći umorni svijet; nostalgija za maglom, rijekom

i mostom; topli sentiment ugniježđen u staru i dotrajalu građevinu ispucale fasade,

smještene u podnožju drvenijskog amfiteatra. Zato su se softe uvijek rado vraćale

Drveniji i sa veseljem je obilazili. Išli su na Drveniju, noseći lektiru prijateljici, korpu

solidarnosti rodici, nevini zavežljaj ljubavi djevojci, svima zajedno ─ stara rasklimana

kolica sa hranom.



63

Kolica u kojima je vožena hrana iz muškog internata u ženski, postala su dio legende,

veličanstvene i predivne, one legende u koju ulaze samo male stvari koje značajno

formiraju naša sjećanja na prohujali život i događaje u njemu.

Ona su vožena svakodnevno na relaciji Sarači – Drvenija; otvorila bi se glomazna

dvokrilna vrata na ulazu u muški internat i kroz njih bi zatutnjila glomazna staromodna

kolica, bez ukrasa i posebno privlačnih finesa, ofucana sprava na guranje, koju kao da je

konstruisao sam Grunf iz stripa Alan Ford u nastupima svoje najbizarnije inventivnosti u

svrhu neke agentske misi je, a u kojoj se dodatno tresu i drmsaju lonci sa čorbom ili

nekim drugim varivom. Njihov izlazak na kaldrmisane Sarače je dočekivan uvijek sa

iznenađenjem i čuđenjem; turisti ili domaći šetači bi ljubopitljivo pratili kretnju te limene

skalamerije koja je išla kroz masu i pravila metežnu buku, pitajući se za njenu svrhu i

poentu: neko je mislio da je u pitanju skrivena kamera, neko je mislio da je sve to neki

sindikatski trik, a neko računao na obilježavanje dana vozila koje je pregazilo vrijeme:

prvo idu raštimana kolica, onda biciklo sa velikim i malim točkom na kome se izvija

klovn-ekvilibrist a potom fićo, proizveden hiljadu devesto pedeset prve u historijskom

uspjehu proleterijata Jugoslavije. Ali eto, softe su vozile ta kolica sa ljubavlju, ne brinući

se previše za utisak ekstravagancije koji ostavljaju. Prvo bi prevukli kolica preko jednog

djela Sarača do uskog sokaka koji se pružao u sjenci Begove džamije, a zatim bi tutnjali

sa njima iz sokaka u sokak sve do Latinske ćuprije, gdje je davno nekad, u opet nekom

prevoznom sredstvu, podmuklo ubijen austrijski prijestolonasljednik. Već poslije

Latinske ćuprije je počinjala druga obala koja je nekako logički pripadala njima, bulama;

ta logika je bila zaostavština neke vjerske ukorijenjenosti u alegorije: mi smo na jednoj,

ubogoj obali, a sve što volimo i čemu težimo je tamo, na onoj drugoj obali koju vidimo u

pogledu čežnje i stremljenja. Kroz park kolica su išla izazivajući pažnju prašnjavih

golubova, konobara u ljetnim baštama i ljubavnih parova koji su se klackali na drvenim

klupama istrošenog laka. Onda je sa izlokanim i rupastim trotarima počinjala Drvenija:

kolica su tu ulazila regularno u saobraćaj, vozači bi se iščuđavali toj bizarnoj pojavi: neki,

koji su žurili, galamili bi i psovali ludu državu i još luđi narod, ali većina se smijala toj

napravi koja ide na guranje a ponaša kao motorno vozilo, ide svojom trakom, stoji na

semaforu i skreće po saobraćajnim pravilima. Iz Srednjoškolskog centra na Drveniji,

djevojke su se obavezno rugale kolicima i n jihovim guračima, dobacivajuć: Dođi po



64

mene večeras u toj mečki, ili Hej momci, otpala vam je registracija ili Puši vam se iz

motora...

Kada bi konačno kolica ušla na teritoriju ženskog internata Medrese, tamo nisu izazivala

nikakvu posebnu pažnju; stara rasklimana kolica su bila svakodnevni sastojak ženske

internatske svakodnevnice, dio internatskog jelovnika, sasvim trivijalna pojava. Pa ipak,

softama koji su dovozili hranu bilo je dovoljno ući u predzidinu tog ženskog harema pa

da dobiju nagradu za blamiranje po gradu sa starim kolicima. Vidjeli bi kako u predvorju

internata prolijeću mlade djevojke, sportski obučene u bulskom smislu riječi, sa

mahramama ovlaš stavljenih preko lepršavih kosa i ljepuškastih lobanja, i u maštama tih

nevinih adolescenata bi se stvarala ona staromodna verterovska vrsta romantizma koji

svijet vidi kao polje sa ljubičicama, ružama, cvrkutom vrabaca i pjevom bulbula, i

nevinom djevojkom u trku preko trave. Bio je to romantizam lišen bilo kakvog oblikastrasti i pohote, koji vuče srce u slatku tamu nesvakidašnjice i odabranosti, sanjarenje o

ružičastom svijetu i nevinoj ženi na njegovim vratima. Pred vratima ženske medrese

začinjao se jedan ljubavni weltanschauung, orijentalno-medžnunovska alegorija o ženi

kao rafiniranoj svijetlosti čistoj od fizičkih i duševnih felera, mahana i kratkih spojeva.

Da je neko rekao mladom softi, koji zaljubljen stoji ispred ženske Medrese kako i bule

imaju fiziološke potrebe, zaljubljeni softa naprosto ne bi vjerovao. Iskustvo sa bulama se

pretvaralo u ljubavni pogled na svijet kome nedostaje logika i artimetički smisao za

proporcije. Bule su poznavale taj psihološki fenomen i često bi se igrale sa srcima mlađih

softi koji su slinili za njima kao tek rođena telad.

(Sa starijim momcima je ipak bilo nešto drugačije. Kada bi došao neki stariji momak u

žensku Medresu, bule su reagovale po principu ─ kad na vrata, potrkuše; kad na prozor,

izviruše.)

U gradu je, inače, postojalo mutno predubjeđenje prema bulama; to je bila čista

diskriminacija: čekao se svaki sitan povod da se zakači bulama epitet nedosljednosti; ako je bula u tramvaju sjedila a ne stajala ─ što je valjda trebala ─ s kraja tramavaja je vikala

zajapurena gospođa sa čijeg lica se mogao fanglom skidati karmin, potežući stereotipnu

priču o gradu i opancima, o nužnom vremenu adaptacije i usvajanja civilizacijskih

vrednota grada, o bezobrazluku i nevaspitanosti, o izveštačenosti i obmani šamije,



65

mahrame, džamije, Islamske zajednice. Ili, lažne građanke bi plašile djecu koja neće hapu

tako što bi ih uvjeravale da će pozvati nindžu iz komšiluka. A sve te primjedbe su ličile

na dobro poznate pripovjesti o djevojci, čestitoj i nevinoj, kojoj okoliš zavidi i želi je

uništiti iz poriva vlastite beznačajnosti i odsustva čestitosti. Okolina je ta koja čini

nepravdu, a usamljena djevojka je nosila na plećima svoju nezlonamjernost i dobrotu kao

usud i preteški teret u životu.

2. Duh i tijelo

Ponekad bi, ne zna se kakvim kanalima i kojom vrstom šema, dospjela u mušku Medresu

fotografija porijeklom iz ženske Medrese na kojoj su bule, otkrivene i u pidžamama, u

spavaonici sjedile na krevetima kao pripitomljene sirene ispod brodskih jarbola. Ništa

važno i interesantno na prvi pogled, obične djevojke sasvim pristojno obučene za pojam

građanskog morala, stidljivo se smješkaju u ambijentu neke staromodne djevojačke

familijarnosti, nešto kao rodice koje su poslije rođendana ostale da noće u istoj sobi i sve

je zapravo na toj fotografiji bilo obično i nezanimljivo. Kakva je međutim u muškom

internatu bila važnost te fotografije govori činjenica tajnih aukcija u periodu

poslijepovečernjih poslovanja. U sobi maturanata kriomice je pokazivana fotografija

neprocjenjive vrijednosti, na kojoj je bilo otkriveno ono inače pokriveno, na kojoj si

mogao jasno vidjeti kakva je zapravo kosa određene bule i kakva je kombinacija boje

njenih očiju sa bojom pidžame. Ljubitelji fotografije, dokumenata i činjenica dolazili su u

pomenutu spavaonicu i nudili pristojne svotice ili usluge za fotografiju. Pošto su na

fotografiji uglavnom bile fazanke, tako su zainteresovani uglavnom bili fazani mada je

bilo i starijih staleža koji su željeli dobiti čuvenu sliku. Na kraju bi fotografija zavr šila

kod nekog fazana-ekscentrika za svotu od dvadeset maraka i ugovor o sedmičnom

pospremanju kreveta vlasnika fotografije.

U vremenu kad je žensko tijelo izgubilo draž skrivenog, svako ponašanje slično ovom

kojeg su sprovodile softe izgleda jadno, levatsko, galaksijski udaljeno od ponosnog.

Čemu se radovati komadiću, kad na svakom koraku možeš dobiti čitav dio, zašto

izigravati smiješnog mekušca i praviti od sebe budalu? Pa ipak, dugi život u civilizaciji

razgolićenih tijela navještava nam suprotno: tijelo koje ostaje samo tijelo u svim svojim



66

metamorfozama i razvićima, bez duha i čežnje, bez muzike i metafizike, bez

supstancijaliteta i plemenitoštine negira samo sebe, razvija u sebi jednu posebnu

filozofiju gađenja prema samome sebi - filosomati su osuđeni na vječno proklestvo

praznine i samogađenja. Svi muškarci koji pripadaju civilizaciji razgolićenih tijela, u

svojim najreligioznijim minutama očaja sanjaju o nekom ženskom uvojku i kovrdži kose,

blijesku osmijeha, traže u svom sjećanju mirnoću nekih očiju i žensko ime koje je u

potpunosti lišeno tijela. Ali takvih mirnoća nema; postoji samo užasni prolom; daleko iza,

začinje se praznina: daleki put u strašno i neznano, bez mogućnosti da se samo odsanja;

bez povratka.

Nekako, u životnom žrvnju sve naše romanse i plemenita sanjarenja kat-tad izblijede, sve

naše simpatije se otkotrljaju prije ili kasnije u ambise nesvjesnog i zaborava. Odu, kao što

živ insan ode, a onda se, u trenucima dugih životnih očaja i zaprljanosti, pojave kao

nasmiješena djevojačka lica sa fotografije iz ženske Medrese, da nam posvjedoče o nekad

postojaloj našoj nevinosti i čistoći.

3. Ceremonije

Izlazak sa bulama bio je nešto posebno i zanimljivo. Nikad više, ama baš ni u kakvim

uvrnutim situacijama i životnim nebulozama nije bilo moguće u dugom terminu susreta

sa nekom osobom prećutati duže vremena. Kauzalitet te šutnje treba možda tražiti u

visokom mjestu ženske šutljivosti na skali vrijednosti koju prave stručnjaci, uglavnom

vjerski i filozofski. Ženi je šutnja nakit, govorio je Aristotel.

Radilo se zapravo o tako specifičnoj stidljivosti, i o tako specifičnom nepoznavanju

svijeta. Nekako je sve bilo previše zategnuto i ceremonijalno u tim izlascima: previše je

bilo izvještačenosti, previše izmucanih riječi, i pretjerano šepavih gestova. Izlazilo se u

islamske kafiće, gdje je pjevao Merlin ili neki turski izvodžač ilahija, gd je su konobari

nosili glatke, izbrušene brade a na zidovima stajale levhe sa alternativno izgraviranom

ajet-kursijom na njima. Objektivno uzevši, to nije bio neki posebno interesantan

ceremonijalni milje; ali, interesantne ceremonije, ne postoje, ova medresanska, islamska

omladinska ceremonijalnost nije u tome bila izuzetak. Na primjer, momak je obavezno

išao pred djevojku na Drveniju, potom bi koračali kao dvije hodajuće statue Ferhadijom,



67

kao dva naglancana eksponata koji su odvojeni i logički i prostorno ali se kreću u istom

historijskom momentu, prema istom cilju. Momak je otpočinjao priču nekom temom iz

tefsira ili fikha, ili naprosto nekom plačiteorijom o dobrim, divnim, prekrasnim osobama

iz internata, kako muškog tako i ženskog. Onda je par sjedio u islamskom kafiću, u

ambijentu ilahija i kaligrafije, mahrama i hlača na peglu, kaputa i naglancanih cipela,

proživljavajući ultrauzbudljive trenutke svog života. Bula je šutjela tobože zainteresovana

za sentimentalnu ilahiju čija je melodija tiho i magično kružila kafićem, šireći razoran

emocionalni naboj, a momak je, isto tako šutio, u muci i belaju, smišljajući kako da

ponovo otpočne razgovor. Bula bi potom dala signal da joj je dosadno i da želi malo

prošetati, momak bi istog trena ustao i u nervoznoj sigurnosti, pun lažnog povjerenja u

sebe i lažne stručnosti u baratanju novcem, znojavim prstima vadio novčanik i

polusmotano, polustručno plaćao svoj vikendni izlazak, ─ ugostiteljski tretman u palači

anadolijskih ilahija i iranske kaligrafije. Bula je za to vrijeme stajala kraj vrata gledajući

to znojavo obredoslovlje sa novcem koje je implicite pripadalo muškarcu, dok je ženama,

tj. bulama, pripadalo to posmatranje koje se podrazumijeva kao pitanje posebnog statusa i

tretmana. Ta tradicionalistička implicitnost je bila karcinom romantičnih odnosa između

muške i ženske Medrese: izvještačenost i ceremonijalnost ne zasjeca vezu između

muškarca i žene jedino onda kada se razori svako implicite, svako podrazumijevanje,

svaki unaprijed dodjeljen raspored uloga. Veza je zanimljiva i otvorena jedino bez ovih

konzervativnih implicite tretmana i sračunatih gestova lišenih bilo kakve improvizacije i

opuštenosti. Tako je znači bilo na izlascima zbog kojih se padalo na polugodištima ili

gubila godina; bilo je to previše uzburkanih emocija za kratak vremenski interval.

Razorna uništavajuća snaga koja je pripisivana bulama od strane softi mogla se objasniti

jedino neiskustvom i neotpornošću samih softi. Postojale su dvije vrste softi: oni koji su

izlazili i petljali s bulama i oni koji se nisu uopšte interesovali za njih. Kao dijete u robnoj

kući, tako su izgledale i one mlađe softe koje bi ušle u taj ženski svijet. Njihovi životni putevi su bile opomene za sve kasnije generacije, pouke o razornoj i uništavajućoj snazi

žene, napose bule. Oni su tetošili bule, rasturali se i ekonomski i školski i emocionalno,

samo za trenutak druženja sa njima. Oni koji se nisu interesovali za bule su bili odveć

sujetni i tašti likovi koji su se bojali emocionalne potčinjenosti. U suštini, izlasci sa



68

bulama su imali dvije strane: ili je bilo preko svake mjere dosadno, ili je bilo uništavajuće

i emocionalno iscrpljujuće.

A bilo je i onih softi koji su po savjetu nekog svog pradjeda (poznatog đuvegije) voljeli

montirati čitavu situaciju. Otišli bi u slastičarnu i kada bi konobar pristupio stolu, softa bi

jasno i glasno rekao: Ja ću šampitu a i ona će. Omiljeno mjesto izlaska takvih parova bile

su čevabdžinice. I opet je čitava stvar bila montirana prema pradjedovom nauku: zašto

trošiti novac na neki jad od kahve, kad je hiljadu puta bolje i vidljivije otići u

čevabdžinicu i lijepo se našopati ćevapa. (Čevabdžinica je bila i ostala najvidljiviji znak

ruralnog pragmatizma i čaršijskog hedonizma.) Ali ni takav vid montiranih izlazaka nije

donosio ništa posebno, osim iskustva cjepidlačenja i volje da se vlada situacijom, koji

imaju pogubne posljedice.

Postojali su islamski alimi koji su preporučivali izbjegavanje ženskog društva, čestogčavrljanja i uopće kontakta sa ženama. Teorije ovih alima generalno više nisu u modi ali

ne bi bilo naodmet ponovo se vratiti njima i uzeti ih u obzir. Na koncu, nešto od istine

ovih teorija se moglo uočiti i na slučaju softi: one softe koje su visile pred ženskom

Medresom i često izlazili sa bulama uglavnom su teško završavali Medresu, ili je uopće

ne bi završavali. Bule su bile metafora demonskog karaktera ljubavi. Stoga su se ponekad

u muškom internatu pogrešno i zlonamjerno, bule poistovjećavale sa svemirkim crnim

rupama koji privlače planete i odvode ih u ugasnuće i nestanak. Baš kao što je ljubav

prema bulama vodila softe u slatku tamu školskih posrnuća i neuspjeha.

4. Brat i sestra

U čaršijskim ili seoskim džematsko-tračarskim krugovima omiljena je tema bila

ašikovanje učenika Medrese. Majke su svojim kćerkama toplo preporučivale softe,

pomalo bremenite vlastitim iskustvom udaje za radnika, a bule su ionako u svim

džematskim relacijama bile pitanje premije i posebnih beneficija. U svim tim shemama

jedna je stvar implicite bila jasna: efendije se ne žene bulama, a muallime se ne udaju za

efendije. Eto, to je bilo neko nepisano pravilo koje je poznavala i najneobavještenija

džematska privatna agencija, i posljednja rupa na tračarskoj fruli. Možda je situacija u

Medresi i čaršiji bila drugačija, možda su softe i ašikovale sa bulama, možda je tu i tamo

i bila po koja romansa na ovoj tabu relaciji, ali u prizemnom životu, u džematskoj



69

svakodnevnici te su romanse bile rijetke isto kao i trenuci ljudske sreće ili duševnog

bogastva. Džematlije (u najširem smislu te riječi) su to znale, kao i same efendije i

muallime.

Možda porijeklo te bizarnosti treba tražiti u onim srednjoškolskim danima ašikovanja i

pretjeranog međusobnog upoznavanja. Kada se momak i djevojka pretjerano upoznaju,

na kraju se raziđu, jer na površinu stalno isplivavaju mahane i nepodudarnosti.

Ne zna se kako je i kada zvanično počeo rat između ženske i muške Medrese; možda

kada su bule prekoračile onu mjeru pecavosti i razmaženosti koju momak uopće može

tolerisati, jer kada se ta crta pređe neizvještačenom mladiću počnu stršiti žile na vratu i

živci kuhati; možda kada su softe počele primjenjivati recept ašikovanja naučen na

planinskim turnirima krkanluka od sujetnih, zainaćenih džombi i bekrija; možda kada su

konačno jedni drugima dosadili kao što dosadi svaki izazov koji se prečesto ostvaruje.Uglavnom, softe su bulama prebacivale da su sponzoruše a bule softama da su uobraženi

krkani koji prikrivaju neislamske tendencije prema djevojkama, ili spadala koja nikad sa

djevojkom pod kišobran nisu stali i tako krkanlukom prikrivaju istinu da u stvari uopće i

ne znaju prići djevojci. Ispod opne tih globalnih prepirki postojali su parovi iz muške i

ženske Medrese koji su se voljeli vulkanskim žarom, mladić i djevojka koji dolaze iz

dvije različite i zavađene familije, ali koji ne obraćaju pažnju na rat svojih porodica.

Taj srednjoškolski rat je prenošen kasnije na život; bilo je tu očitog inata: bule su se

udavale za derviše, lokalne patriote, biznismene u čijim se kućama držalo do tradicij e,

provincijske sanjare i hodžinske sinove a softe su se ženili babinim kćerkicama-

jedinicama, djevojkama bez braće (ako već nije jedinica), uspješnim studenticama,

svojim mektebskim učenicama, sasvim običnim, otkrivenim ili pokrivenim djevojkama.

Rijetki su, zaista rijetki brakovi koji su formirali jedan softa i jedna bula.

Na koncu, možda se čitav taj odnos da svesti na tako poslovičan odnos između brata i

sestre, njihovih kućnih svađa, plemenitih zavisti i prepirki. Taj porodični odnos je

oduvijek bio određen momačkom krutom nezainteresovanošću i djevojačkom aktivnom

emocionalnošću: sestra bratu kao vrag, brat sestri kao grad . Kako je brat u svim

filmovima života ili životnim mudrostima negativan lik, tako i stvar između muške i

ženske Medrese postaje jasnija. Indiferentnost i ravnodušnost je, dakle, dolazila iz muške



70

Medrese, od brata prema svojoj sestri. A u Kriku i bijesu, Viljem Fokner zapisa: Nemati

sestru znači nemati poeziju djetinstva.

5. Aleksandra Viktorija Klimaszevska

U autobiografskom štivu poljskog nobelovca Cheslawa Milosza, lirsko-botaničkoj

evokaciji njegovog litvanskog dječaštva, U dolini rijeke Isse, nalazimo na sljedeći zapis:

Kopao je po biblioteci i našao knjigu Kur'an. Bila je to kao što je znao, sveta knjiga

muslimana. Mora da se netko u Giniu zainteresirao za njihovu vjeru, možda neki

Tomaszev pradjed ili šukundjed. Premda su mu neki dijelovi bili nerazumnjivi, čitao je sa

zadovoljstvom, jer je ta knjiga poučavala kako čovjek treba da postupa, što je dopušteno

a šta zabranjeno, a i zato, što su rečenice, kada ih je glasno izgovarao, zvučale snažno.

Mora da je na isti način Aleksandra Viktorija Klimaszevska kao i Miloszev alter ego,

Tomasz, prvi put naišla na Kur'an, u nekoj neplanskoj dječijoj ekskurziji u djedovu

biblioteku ili na nekom uličnom vašaru knjiga, gdje su po jeftinoj cijeni prodavane knjige

koju su sadržavale egzotične istočnjačke mudrosti. Je li se i Aleksandra, tada mlada

djevojčica, zainteresovala za kur'anske rečenice, koje kada se izgovaraju – zvuče snažno?

Je li joj srce zaigralo sluteći duboku korespodenciju sudbine i slučajnog susreta sa

muslimanskom svetom knjigom? Je li znala da će Kur'an postati njena sudbina?

Ova varšavska djevojčica, očiju crnih kao neka od Singerovih poljskih ljepotica, (možda

je baš ona potomak neke od onih mnogobrojnih poljskih ljepotica kojima je Singer

izrazio divljenje u svojim djelima) dolazi u Gazi Husrev- begovu medresu školske

1998/1999 godine i ubrzo postaje glavna akvizicija ženske Medrese. Znalo se desiti da

pokoji softa maksuz sačeka u nekom pazažu samo da vidi ljepuškasto lice pokrivene

ljepotice iz Poljske. Znalo se desti da neki romantični fazan napiše dugo pismo na

engleskom u kome je opisivao svoju ljubav, podupirući opis mnoštvom poetskih

argumenata, da ga čitavo polugodište dorađuje i da ga nikad ne preda svojoj voljenoj

Poljakinji.

Priča o Aleksandri Viktoriji Klimaszevskoj počinje onog trenutka kada Aleksandra prima

islam i postaje Kerima. Neke egzistencijalne karakteristike koje se događaju u njenom

životu prije primanja islama: Aleksandrin otac umire kada je ona bila tek



71

petogodišnjakinja ili šestogodišnjakinja, živi sa majkom u Varšavi i prolazi kroz

uobičajeni obrazovni i odgojni program poljskih škola.

Govor o islamu u njenoj kući počinje zvanično sa njenom tetkom koja prima islam i koja

u kući Klimaszevskih razbija stereotipe o islamu. Pod tetkinim uticajem islam će primiti i

Aleksandrina majka a potom i Aleksandra koja tada ide tek u šesti razred osnovne škole.

Nadjenut će sebi ime Kerima. Nakon toga, Kerimina majka se udaje za Alžirca i od tada

islam postaje svrha životu u Keriminoj porodici.

Nekako baš one godine kada je Kerima trebala krenuti u srednju školu, doći će

informacija u kuću Klimaszevskih da postoji u Bosni ženski internat u koji idu pokrivene

djevo jke, gdje je obrazovni sistem sasvim pristojan i kojem se čitavo školovanje odvija

po islamskim načelima. Stupaju u kontakt sa Islamskom zajednicom u BiH i nakon

rješavanja određenih protokolarnih problema, Kerima ipak postaje učenica prvog razredaGazi Husrev-begove medrese.

U ženskom internatu, Kerimu su dočekali kao sestru. Ali njeni fazanski dani ipak protiču

fazanski, u nostalgijama, strahovima i učenju. Iako nije znala ni bosanski, morala je učiti

arapski, engleski i latinski. Naravno, profesori imaju razumjevanja i solidarnosti. U tim

danima, njeno jedino sredstvo komunikacije predstavlja srpskohrvatski- poljski rječnik

koji je sa njom u svakom trenutku. Bosanski ide sporo, ali ipak ide. Kada je, nakon

korepeticija i korepeticija, naučila pisati harfove, Kerima u čistom oduševljenju ulazi u

svoju spavaonicu povikujući: Djevojke, djevojke, ja naučila pišaj!

Nakon prve godine, koju je dobila kao hediju od direktora Medrese i povratka u Poljsku,

Kerima će odlučiti da se ne vraća u Bosnu. Prva godina je za nju bila isuviše teška, a bila

je i sasvim sigurna da joj profesori u nastavku školovanja neće tako povlađivati kao u

prvoj godini.

Tokom ta dva i po mjeseca, Kerima bi usamljena šetala Varšavom igrajući se u sjećanju

sa još svježom slikom grada, preostalog komadića Evrope, u kome mahrama nije

oživljavala poglede čuđenja, sumnje i nepovjerenja. I tada bi spoznavala, nekako prosto i

na predodžbenom nivou, da je istina uvijek usamljena i da je ljepota uvijek sakrivena.

Ono javno, performativno i aktuelno, uvijek krije tminu u sebi. I u ljetne dane, djevojčica

crnih očiju bi mnogo učila, uglavnom bi joj dani proticali uz knjigu, uz riječnike stranih

jezika, ali ponekad bi, kada bi se oblaci nakupili nad Varšavom, oćutjela u srcu snažnu



72

samoću, neku vrstu izdvojenosti i posebnosti. I tada bi joj život ličio na romantičnu

enigmu ali prepunu boli, samoće i izdvojenosti. Bila je jedina pod mahramom među

poljskim djevojkama, i izdvojenost je za nju bila veća nego u stranoj zemlji, gdje je

živjela sa djevojkama čiji je jezik jedva razumijevala, ali koje su vjerovale i osjećale isto

što i ona. I tada će shvatiti koliko je samo pripadala ženskom internatu bosanske medrese.

Ponovni dolazak u Sarajevo. U drugoj, trećoj i četvrtoj godini Kerima se udomaćuje i

postaje tipična učenica Gazi Husrev- begove medrese. Bosanski je vremenom usavršila,

za stručne predmete trebalo je samo malo više rada u odnosu na druge učenice.

U svojim maturantskim danima, Kerima će izaći tu i tamo sa ponekim softom, ali to nije

bilo to. Za njen ukus, Bosanci su bili odveć krkani.

Sa maturantskom akademijom, Kerimina bosanska odiseja doći će do kraja. Tog majskog

dana, harem Begove džamije bio je krcat rodbinom maturanata. Kerimi nije mogao nikodoći ali zbog toga joj nije bilo teško jer su i pak postojali objektivni razlozi za to.

Kerima će nakon akademije otići u Englesku na školovanje i potom će se vratiti u

Poljsku. Isprva, u prvoj godini tu će biti pokoji mail i pismo upućeni prijateljicama u

Bosni a potom će se izgubiti skoro svaki trag od ove lijepe Poljakinje. U Bosni će ostati

mutno sjećanje na nju, kao na neki egzotični događaj koji se jednom zbio u ženskom

internatu Gazi Husrev-begove medrese.

Tako pripovjest o Kerimi ostaje otvorena. Ne znamo kako će Kerimino srce reagovati na

podsvjesnu i konstantnu ksenofobiju Evrope, kao što možemo samo nagađati da li će i

kada ova lijepa djevojka crnih očiju ponovo zakoračiti na baščaršijsku kaldrmu i makar je

za trenutak obasjati nurom svojih očiju i svoga srca.

Na kraju, ja, kojem je Uzvišeni odredio da u djevojačkim pričama budem samo

pripovjedač, moram javno tražiti halala od Kerime za ovaj pripovjedački pomen. Danas

se samo pitam da li će prenijeti u Poljsku lijepe riječi o Bosni? A kada krene vjetar sa

Visle, ona će stajati, tiha robinja Milostivog, na izgužvanom peronu prošlosti i gledati na

jug, sa prodornom tugom u očima, sa zrncima prašine na mahrami. Dok ulicama Varšave

budu marširale radosne generacije budućih pjesnika, u njenom srcu vjetar će ispisivati

onu drevnu ljubavnu pjesmu, pr ototip svih uzdaha i čežnji, arhetipski gazel. I u tom

trenutku, da li će znati da će tamo na jugu, kao blagi elektricitet, preći preko usana jednog



73

mladog bosanskog studenta dok bude ponavljao ajete sure Er-Rahman, i to na onom

mjestu gdje oni govore o čistim djevojkama onog svijeta, koje su za vjernike spremljene?

6. Grmuše

Nemoguće je pronaći pripovjetku, esej ili makar kratki odlomak iz nekog književnog

djela koji govori o bosanskim bulama. Može se, istina, naći tu i tamo pokoja pjesmica ili

klasični školski sastav u časopisima bosanskih Medresa ili nekoj lokalnoj reviji, ali svi ti

izvori nemaju ni bogdu književne relevantnosti. Šta nam onda ostaje? Umjesto da tražimo

neki književni izvor o bulama, možda treba preći na one književne izvore koje su bule

čitale, na obavezno štivo tih djevojačkih krugova.

Od kad postoji ženski internat na Drveniji u njemu se čitala Grmuša, prosječan romanljubavne tematike koji je napisao turski autor Rešad Nuri Gintekin. Glavni lik ovog

sentimentalno-ljubavnog romana je Ferida, mlada djevojka koja ostaje bez majke u

srednjim godinama djetinstva i koju otac ostavlja punici da odrasta kod nje. Zbog njene

živahnosti i sangviničnosti prozvaše je Grmušom. Živeći u rodbinskom okruženju, Ferida

se zaljubljuje u svog tetića Kjamurana. Kada Kjamuran uzvrati ljubav Feridi, ona se

odlučuje udati za njega ali noć uoči vjenčanja dolazi neka bezveze -žena i obavještava

Feridu da ju je Kjamuran varao. Skrhana razočarenjem, Ferida sa gorčinom u srcu, bježi

od kuće u namjeri da se nikad više ne vrati. Nakon toga, Ferida luta republikanskom

Turskom, nalazi posao učiteljice i radi u zabačenim selima. Kao mladoj, lijepoj i

pametnoj djevojci, Feridi se udvaraju razne seoske lole, paše, barabe i privatnici, ali nju

ljubav ne zanima. Ta udvaranja i prosidbe u romanu su prikazani u okviru kritike

patrijarhalnog društva koje osuđuje mladu ženu na neslobodu i potčinjenost. Ferida zbog

toga pati. U obilnom i nasilnom izboru, Grmuša odlučuje da se uda za Ihsan -bega,

beznadnog invalida. Noć uoči udaje, Ferida zapisuje u svoj dnevnik:

Došla sam na posljednju stranu svoje školske bilježnice, koja je sva ispisana sitnim

slovima kao mravljim nogama. Tužna li slučaja! Nije moguće da počnem pisati svoj novi

život u ovom dnevniku. Kakve će napokon imati veze Grmuša koja nije bila ništa drugo

već nekoliko kapi suza, sa mladom ženom koja će se prekosutra ujutro probuduti u tuđoj



74

postelji. Grmuša danas umire zauvijek među jesenjim lišćem što joj se posipa po

dnevniku pokapanom suzama.

I onda je Gintekin sve uprskao, dokazujući svoju pripadnost mentalitetu malih pisaca koji

priču ne mogu zamisliti bez sretnog kraja. Grmuša se ne udaje za Ihsan-bega jer on ne

želi njenu samilost, već se nakon hejbet peripetija vraća kući i udaje za Kjamurana, pošto

ustanovljuje da je Kjamuran nije varao. Eto, na to se može svesti radnja ovog romana koji

je krcat tužnim situacijama, dubokim jecanjima nesretnih duša i rasplakanim rečenicama.

Orijentalno-romantični okvir je omogućavao djevojkama ženskog internata da savladaju

cenzure realizma u sebi i bar na trenutke identificiraju svoju internatsko-romantičnu

svakodnevnicu sa klišejima fundiranim u ovoj Gintekinovoj priči. Grmu š a je bila za

većinu ovih djevojaka, ne priča o zlom iskustvu jedne djevojke, već potvrda ljubavi i

sreće, podloga i prostor za sanjarenja i maštanja. Život, mlade i čestite djevojke, okrutan

je i nesretan, ometaju ga razne zlice i pakosnici, ali na kraju ljubav pobjeđuje i srećno se

sve zavr šava.

Ali iz te unutarnje pozicije se nije vidjela jedna druga, dublja i istinitija, što bi rekle

nastavnice književnosti ─ poenta: sve djevojke iz ženske Medrese su bile vesele i

rascvrkutane grmuše; nakon što odu iz svog doma, one upadaju u okrutni krvotok života

koji je nemilosrdan prema nevinim i nespremnim dušama, prema svakoj rascvrkutanoj

ptici koja ne zna za zlo i pakost svijeta. U tom svijetu, sve grmuše, vesele i rascvrkutane

ptice, umiru i nestaju, a posljednji grmušin trag se može naći tek u nekom starom

internatskom dnevniku pokapanom mjestimice suzama ili isušenim jesenjim lišćem.

7. Romantizam jednog svijeta

U Zemzemu, listu učenika Gazi Husrev-begove medrese, postojala je rubrika Iz na š ih

dnevnika. Ta rubrika je predstavljala pistu na koji su slijetale tužne ispovjesti, ljubavni

jadi i čemeri učenica i, rjeđe, učenika Medrese. I ma koliko da su ti dnevnici i ljubavneispovjesti ispisane u njima bili patetični, sentimentalni ili srceparajući, oni su ipak bili

prava slika duhovne motorike ženske Medrese i života koji se kolutao unutar njenih

zidova. Sve je ustvari i bilo kao što je opisivano u školskoj rubrici Iz na š ih dnevnika. Sve

su istinske ljubavi tužne a one sretne su dosadne kao općenito opera ili Fregeove

opservacije o broju. Nije bilo sretnih ljubavi u ženskoj Medresi, ali je bilo čežnje,



75

naslućivanog milovanja i blagih ljubavnih trzavica. Bule su zapravo bile kao i sve druge

sarajevske djevojke uprkos nedokučenosti i tajanstvenosti koja je izbijala iz njihovih

mahrama i ozbiljnih lica. U svom haremu one su vodile jedan sasvim običan djevojački

život, onakav romantičan život koji se može voditi samo u tradicionalnim okvirima:

nedostatak burnih događaja u njihovim životima, kao i moralna privrženost, stvarali su u

njihovim emocionlanim mašinama onu staromodnu vrstu romantizma, koji se hrani

jesenju, tužnim događajima i slutnjama. U internatu je sve bilo u znaku tog romantizma:

kiša bi padala, a one bi, priljepljene uz prozorska okna, gledale u opštu opsadu jeseni, i

slušajući Merlina pisale elegije, tužne pjesme koje su neujednačeno i skokovito govorile

o izgubljenim ljubavima, o muškoj bezdušnosti, o njihovim srcima koja se strmoglavljuju

u ljubavni studenac poput jesenjeg lišća u drumsku lokvu, o usamljenoj duši ispucaloj od

čežnje. A daleko, u maglovitoj daljini, obgrljen slutnjom stajao je on, na palubi sudbine, i

nemušt i tih čekao da doplovi u njenu luku na sporom brodu sudbine.



76

Kairo

Gotovo je svakom od nas poznato da je islamski teolo š ki univerzitet Ezher u Kairu danas

jedino uređeno vrelo islamske nauke, koje je nama muslimanima Jugoslavije pristupačno.

Poslije Svjetskog rata veze između nas i Ezhera su mnogo tješnje, negoli prije Svjetskog

rata. U zadnjih deset godina tamo je svršila islamske nauke lijepa kita ljudi. Ja s

ponosom ističem zahvaljujući Uzvišenom All ahu, da i ja spadam u tu grupu. I ove godine

polazi u Ezher jedna grupa svršenika Gazi Husrev-begove medrese i Šerijatske sudačke

škole u Sarajevu. Ovo nam može poslužiti kao dokaz jake veze između nas i Ezhera, koja

će, ako Bog da, iz dana u dan jačati i bolju nam budućnost pribavljati. Koliko sam

mogao saznati u Sarajevu i putujući po Bosni i Hercegovini, naš muslimanski svijet s

poštovanjem spominje ime Ezhera i opće mišljenje prema Ezheru je najbolje…

Mehmed Handžić Eseji, rasprave i članci

1. Opće mudrosti

Ako su tamo negdje do pretkraj 19. stoljeća majke u Bosni molile Boga da im dijete, u

najmanju ruku, završi škole u Stambolu, onda je ta molitva u 20. stoljeću došla na

raskrsnicu i odbacila Stambol kao pljesnavi otarak a usmjerila pažnju ka Kairu, i išla



77

uporno ka njemu kao tihi putnik, što sa prtljagom na leđima korača u praskozorje,

osvijetljen mrežastim zrakama Istoka.

Kada bi se rodilo dijete, muška je čeljad bošnjačka budućnost sina zamišljala kao

superlativ mahalskih funkcija, kao vojničinu, vještog trgovca ili makar centarfora

lokalnih bekrija, da bi kasnije, opterećeni kletvom preživljavanja i pritisnuti vlastitom

dispozicijom urođene neambicioznosti, uviđali kako je životna mudrost imati hljeb

zarađen sa što manje utrošene krvi i znoja. A taj hljeb je bio personificiran u ličnosti

hodže. Ta mudrost je živjela među Bošnjacima kao consensus omnium, kao istina koju

niko ne sprovodi ali je uvažava i poštuje, onako kako se poštuju samo opće mudrosti koje

ne obavezuju ali traju, koje ne stvaraju niti rastvaraju ali žive, vjekuju i trepere u

repertoaru iskustva za potrebu da se neko nasilno nasavjetuje, uputi ili da se zadovolji

uplašeni ponos, ili naprosto da se izbjegne praznina koja nastaje kada nema općihmudrosti. Hodže neće ostati gladne u narodu, kao ni muhe tamo gdje god ljudi sprovode

procese metabolizma, govorile su opće mudrosti.

Pa ipak, samo rijetki su postajali hodže, a tek srećnici su odlazili u Kairo. Priča o Kairu je

nastala onda kada se rodbina tih srećnika počela služiti njima kao apstraktnim ali

ubitačnim sredstvom za multipliciranje familijarnog ponosa u odnosu na sve oponente,

konkurente i ostalu čeljad prosjeka. Djeca, osjetivši svojim moćnim skenerom fluid tog

porodičnog ponosa, zaklinjala su se na ulici, stadionu ili u školi rođakom iz Kaira onda

kada im je bilo potrebno povjerenje pa se trebalo zakleti; ili bi rođo iz Kaira bio zakletva

kućnoj dječurliji u međusobnim razmiricama i odmjeravanjima, svađama i jezičnim

mlataranjima, stvarajući na taj način blokadu i zbunjenu radoznalost u lobanjama

suparničke djece iz mahale a osjećaj mutne samouvjerenosti u ganglijama vlastitih glava.

Fazon blokade i zbunjivanja nije zauvijek prolazio, zakletva nije bila univerzalna,

prokužena je u sivom ritmu svakodnevnice, izblijedjela je, kao što blijede i gasnu svi

štosevi koji nam stvaraju prednost u odnosu na druge. Ali ostalo je nešto mutno od svega

toga, neki nostalgični osjećaj dječijeg smisla za stvaranje prednosti, ugodno sjećanje na

zaklinjanje tuđim u korist vlastitog.

Rođake u Kairu, u svemu tome, niko ništa nije pitao. Oni ništa nisu znali o ponosima

svojih rodbina, oni su studenski životarili, teško i jednolično, u dalekoj bjelosvjetskoj

medini, od vakta do vakta, od ispita do vječitog večeranja riže, od penzijski rijetkog



78

pisma do razmišljanja u tišini izvangradske vreve o vlastitoj garibskoj sudbini. Kada bi se

vratili kući u Bosnu, bili su iscrpljeni ali duhovno okoštali, iscijeđeni ali odlučni u želji

da nadoknade propušteno. Odlazili su nevinih, bezbrižnih duša a vraćali se u skromnoj

nesituiranosti, umornih očiju, i dalje gladni svijeta i dešavanja. Univerzalna satisfakcija

kairskim studentima za sve propušteno u mladosti, za zakašnjelu, sporu ljubavnu

termoregulaciju, za neprospavane noći i ona mučna razmišljanja o sudbini stranca, bilo je

mjesto imama koje je upućivalo na sigurnost i toliko željenu usidrenost. Vraćali su se

kući da budu dohovne i političke lučonoše, ali njihove uči su bile umorne od borbi i

tražile su mir i kućnu tišinu. Oni su željeli nagradu za svoje asketske borbe, nagradu u

vidu egzistencijalne situiranosti koja je nužno prelazila u malograđanski otpor prema

gibanjima i olujama. Njihov život bi izgubio supstancu pobune, mladosti, divljenja,

radoznalosti, pretvarajući se sve više u sanjarenje o ceremonijama. Igrati šaha, učitimevlude, biti obasipan pohvalama od bilo koga i za bilo šta, čitati umorno novine,

zadovoljiti se sitnim ćejfovima, zijevati i zijevati, ponavljati olinjale fr aze izlizane

teretom stoljeća, misliti o ummetu kao vašaru bogatih hadžija, držati čačkalicu u ustima i

misliti o ćefinima – to je život, to je dunjaluk. Svijest o pozvanju bi vremenom pokrila

reuma očiju, mozga i zglobova. A i šta se moglo raditi? Gdje da ispolje snagu, kome

pokazivati intelektualni fursat? Pisati knjige? Prevoditi sa jezika na kojima su studirali?

Ma ne! ─

to će raditi orijentalisti, srpski, hrvatski, bilo čiji, a mi ćemo koketirati sa

drevnim konstrukcijama i donositi kritičke sudove o prevedenim djelima.

Neki od njih su, međutim, postali duhovne zvijeri dovodeći vlastitu askezu do

savr šenstva; godine u džamijskim zavjetrinama naučile su ih kako da neutrališu svaki

impuls tijela, kako da dr že vlastitu krv na uzdi. Oni su svoj život poistovjetili sa idealom

kojeg su čuli i nosili u sebi. Povratkom u Bosnu bili su kreatori općeg vjerskog života i

oni nose najveće zasluge za produbljivanje vjerske misli u 20. stoljeću u Bosni. Oni su

proslavili Kairo, kako bi rekao tipični Bosanac ─ čovjek sklon pretjerivanju.

U namjeri da zadržimo stepen depersonalizacije, koji zahtjeva otmjena kultura

neovisnosti i dobar stil, u ovom tekstu nećemo nabrajati imena tih osoba koji su odigrali

ulogu pčela, prenoseći znanje sa cvjeta na cvjet, sa dalekog is toka u zaboravljenu Bosnu.

Za ovaj tekst je važno, da su oni svojom ulogom u vjerskom životu ostavili trag, indeks



79

tajnovitog znanja iz dalekog svijeta. Taj indeks će ostati upisan u onaj repertor životnih

mudrosti koje traju ali ništa ne pokreću, već samo sudbine pojedinaca, bez sućuti za

njihove borbe, usamljenosti i patnje, koriste kao materijal za vlastite skromne riznice

općih mudrosti, kao namještaj koji samo treba da popuni prazan prostor.

2. Od devesto devedest druge do hiljadu devesto devedeset druge

Tog januarskog sivog i utišanog poslijepodneva kairske mahale je zapljuskivao bremeniti

i zgusnuti sjeverac dopirući iz pustinjskih krajeva Sjeverne Afrike. Ulice drevnog grada

el-Kahire su bile ispunjene zamišljenom suočenošću sa preseljenjem, dubok im pijetetom

na licima ljudi i vjetrom koji je iz pustinjskih tišina donosio beduinska čeznuća, samoće i

pobožnosti. Bijaše godina 992. po Isau a.s. i Kairo je ispraćao Dževhera, pukovnika

pjeskovitih bojni, pustinjskog vojskovođu fatimijskog dvora, osnivača Ezhera i četvrti u blizini grada Fustata, koju nazvaše el-Kahira. Zamotaše ga u sedamdeset raznih ćefina,

izvezenih skupocjenim zlatnim vezom, sam vladar mu klanjaše dženazu, pjesnici oplakše

njegovu smrt i na kraju ga odnesoše u medinu onih što su pres elili, u veliko kairsko

groblje, zvano Karafa. Dževher preseli a iza njega ostade Ezherska džamija i univerzitet,

trajan ajet njegovog dobročinstva.

U narednih hiljadu godina, iz utišane mezarske čekaonice, Dževher će posmatrati svoje

djelo: vesele, zabrinute ili pospane studente što raštrkani po vakufskim stanovima

proučavahu islamske nauke.

Neki od njih, prolazeći pored mezaristana, proučiše fatihu drevnom osnivaču Ezhera.

Neki samo prođoše, sa svemirskom ravnodušnošću u grudima.

Neki ni ne prođoše, zabavljeni na svom pinokijevskom putu u velikom gradu.

A Dževher, u jutarnjim rosama i noćnim plavetima, samo posmatraše svoje djelo.

Dževher bijaše vojskovođa u vrijeme četvrtog fatimijskog halife El-Mu'izza. Kada halifa

poče sniti iz rodne Mehdije da zauzme Egipat, prvo što mu pade na pamet bijaše upravo

Dževher, kojeg halifa odluči da pošalje na taj vojni zadatak. Dževher, u maniru

dobroćudnog siromaha iz Hiljadu i jedne noći kada se dočepa blaga , spremi vojsku,

mnogo blaga i novca i pođe prema Egiptu. U Egipat, Dževher stiže i osvoji ga bez mnogo

borbe. Sa vojskom odsjede na istočnoj strani Nila, pod brdom Mukatamom. Za jednu noć

iskopa temelje i poče sa osnivanjem novog grada, kojeg isprva nazva Mensurija. U gradu



80

sagradi dva dvorca, u kojima će vladar i porodica mu stanovati. Iste godine udari temelje

velikoj džamiji Al-Azharu koja od tog vremena postade vrelo islamskih nauka. Kada je

pokrajinu uredio, Dževher spremi pismo Muizu u kom ga poziva da dođe u Egipat. Muiz

odmah krenu i uđe u novi grad, u mjesecu ramazanu 362. g. Kada je ušao u Mensuriju,

naredi da se grad prozove el-Kahirom, što je značilo Pobjednica, u želji da pokaže snagu

fatimijja. Historija je htjela da za ovu školu veže jedan kulturni, ako ne paradoks, onda

kuriozitet: fatimijje bijahu šije i zanimljivo je to, zanimljivo da su najveći sunijski

univerzitet osnovali, zapravo šije.

Kroz historiju, mnogi su osporavali djelo Dževera iz raznih pobuda i zabluda, mnogi su

imali svoju viziju reprezentativne islamske škole. A Dževher, u jutarnjim rosama i

noćnim plavetima, samo posmatraše svoje djelo.

Često je Ezher bio pod duhovnim opsadama žbirova, konzervativaca i jeftine uleme.Često je njegov eter bio ispunjen užasanim zadahom najsitnije servilnosti, klimoglavstva

i univerzalnog šunda. Često je Ezher šutio kada je trebao govoriti i često je govorio kada

je to bilo uzalud. Ali uprkos svemu tome, njegov značaj opravdava samo njegovo

trajanje.

U jutarnjim rosama i noćnim plavetima, Dževher samo posmatraše svoje djelo. Na

hiljadugodišnjicu svoje smrti, jednog jarkog septembarskog predvečerja on ugleda kako u

njegovu medresu, prestadoše dolaziti studenti iz daleke zemlje Bosne.

3. Misionar i funkcioner

Sjedjela ispred kafane trojica ljudi i akšamlučili. Na stolu je bila rakija, meso i nešto

ostalih đakonija. I tako se ćejfilo u tišini, boca sa rakijom kružila u obrednom ritmu, meso

se ubadalo smireno i bez srkleta, sve dok ne povika jedan od one trojice: Sklanjate rakiju,

eto hodže!- i pođe da skloni rakiju pod sto, ali ga zaustavi prika kojeg je već obuzela

euforija od alkohola. Zajapurenog lica i nurli očiju predloži: Nemoj sklanjati rakiju, neće

hodža rakije – skloni meso!

Ova kafanska anegdota može ilustrovati makar približno kako obični narod doživljava

hodže i uopće apriornu osuđenost hodža na javnost, na odličnost i stražarsku

nadobudnost. Kao: ne treba se bojati Boga nego hodže, hodža ne smije uraditi ovo ili ono

a drugi, pa eto, i smiju, itd. Teško je imati ulogu sudije, ulogu javnog parametra, ulogu



81

koja je nasilno dodjeljena vjerskim službenicima u društvu. To je teret koji dolazi bez

prethodne pripreme, sa uniformom, sa dodjeljenom diplomom, sa džubetom i ahmedijom.

Tako su efendije u početnoj logičnoj poziciji osuđeni na javnost, reducirani na funkciju i

izloženi vječnom savijanju kičme prema zahtijevima javnog mnijenja. Ponavljamo, to je

logička situacija u kojoj je misionar postao funkcioner. Funkcioner ima samo javnost, to

je njegov svijet. Samoća je irelevantna činjenica u funkcionerovom životu, socijalni milje

ima interesa samo za vanjštinu koja mu je jedina dostupna i ne upušta se u ono što je iza

šinjela. (Pa ipak, samoća nije u potpunosti izbačena iz igre, ona je ostala ona sudbonosna

siva eminencija koja daje obrise javnom djelovanju funkcionirajućih misionara. Javni

život je ekspozitura tajnog života, kao što je vanjska politika produžetak unutarnje

situacije. Misonarski uspjesi funkcionera mogu se matematički dosljedno uzeti kao

pokazatelji njegove samoće. Uređen privatni život je pretpostavka misonarskeuspješnosti. Isto tako, tamo gdje nema misonarskih rezultata u funkcionerovom registru,

nema ni iskrene samoće i dosljedne misionarske privatnosti).

Tako privatni život vjerskih službenika protiče osjenčen javnim životom. Kada je

misionar organizacijskom nužnošću transformiran u funcionera, otvorio se prostor za

stradanje samoće u korist javnosti. I kako javnost, u suštinski vjerskom smislu nije

nikakva mjera, tako je često postojala snažna diskrepancija između dva službenikova

života, javnog i tajnog. Samo rijetki su uspjeli održati misiju uopće živom u funkciji. Jer

to su dvije različite dimenzije stvarnosti. Funkcioner egzistira neovisno od samoće,

misionar nestaje kada ga savlada samoća. Funkcioner je nužno nadničar, za misionara je

nadničarenje smrtni grijeh. Funkcioner se oslanja na razum, misionar na srce. Funkcija je

samo dio života, misija je cijeli život. Funkcija je tehnički pojam, misija vjerski,

pjesnički, filozofski. U našoj praksi to ima ove obrise: dobar funkcioner je uglavnom loš

misionar i dobar misionar je loš funkcioner.

Najveći misonari su zato uglavnom bili pojednici, strogi individualci koji nikad nisu

dolazili u iskušenje organizovanja misije. Iako se u posljednje vrijeme čuju povici na

organizaciju, uglavnom iz sufijskih krugova, ipak treba znati da nema islama bez

organizacije. Islam je skoro u istoj mjeri i organizacija, koliko i misija.

A kako imati organizaciju, a ne izgubiti misiju?



82

4. Poezija prostora

Prostor je egzistencijalna a ne geografska kategorija. Prostor (kao i vrijeme) jeste jedini

medij u kome čovjek može razumijevati svijet. Čovjek je subjekt samo u smislotvornom

sklopu prostora i vremena. Samorazumjevanje je nemoguće tamo gdje se subjekat

određuje po prostoru kome ne pripada. (Mi nismo Arapi, ne živimo u arapskom svijetu i

tačka).

Kada se samorazumjevanje događa u optici tuđeg prostora dolazi do karikiranja

subjektiviteta. Definisani u mediju tuđeg prostora, ljudi postaju nerealni, neodlučni,

nefunkcionalni ili, kratko, postaju čista fikcija.

Ista je stvar i sa vremenom. I dakako, ne radi se o fleksibilnosti istine, već naprotiv, o

njenoj univerzalnosti koja pokazuje svoju nepresušnost upravo u susretima sa parcijalnim

prostorima i vremenima. Istina počiva na načelu dinamike a ne statike; ona je hod krozvibrirajući paralelizam prostor a i vremena. Razumjevanje istine jednog prostora

nametnuto drugom prostoru gubi svoju moć i vehne poput biljke presađene na pogrešno

tlo. Istina se ne razlikuje od prostora do prostora; ona je univerzalna i zato nije

ekskluzivitet nijednog prostora (ni arapskog, ni perzijskog, ni turskog, ni japanskog...).

Hegelov evropocentrizam je školski primjer degutantnosti ekskluziviranja prostora.

Čovjek je uvijek uzglobljen u neki smislotvorni sklop prostora. On pripada određenom

prostoru po nalozima sudbine, ne svojevoljno. Čovjek ne bira prostor u kome će biti

rođen i u kome će živjeti, kao ni narod kome će pripadati. Uglavnom, prostor ne počiva

na principu izjave ili slobode. Da li je moguća ikakva veza između čovjeka i svijeta osim

moranja? Ja ne biram ono što imam, u stvari, ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni

grad, ni kraj, ni narod, sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u

ljubav. (M. Selimović, Tvrđava) Muslimani se moraju pokoravati sudbini (ali ne u

iskrivljenom kontekstu sklerotičnosti). I pokušati u okviru svojih moći odrediti se u

životnim formacijama koje su im dodijeljene. To znači da nijedan prostor nije vrijedniji

od drugog; svaki od njih ima vlastite smislene momente, vlastitu sematičku strukturu.

Svaki prostor ima svoju poeziju.

S vremena na vrijeme, ljudi žele pobjeći iz svog prostora, žele promijeniti životne

sklopove koji su im dodjeljeni. Motivi su notorni: svaki prostorni konvertit se rukovodi

pobudama degažiranja odgovornosti. Jer, nije prostor taj koji odgovoran za svoju



83

neuređenost već, čovjek. Prostor je savršeno neutralan. Na koncu, nijedan prostor nije

završen za čovjeka ukoliko želi da je subjekat. Jedna od orginalnih manifestacija

provincijalizma jeste svijest koja tvrdi da je uvijek bolje negdje drugo. Provincijalizam je

duševno a ne prostorno stanje. Provincijalci su prepoznatljivi po degradaciji vlastite

okoline, nezadovoljstvu životom, nemaštovitosti, nedoraslosti. U provincijskoj noći, psi

uvijek laju, rekao bi mudri Krleža.

Čovjek u sebi uvijek nosi dužnost smislenog oblikovanja prostora. Promjena ne riješava

odgovornosti. Ono ovdje uvijek ide sa mnom, pisao je E. Fink u sjajnoj knjizi Osnovni

fenomeni ljudskog postojanja. To ovdje je momenat našeg doživljavanja svijeta ─

doživljavanja koje je početak elementarne konstitucije identiteta. Ali ono prvotno ovdje je

dodjeljeno i ono je iskonsko ─

zato se smije napustiti ni omalovažiti.

5. Mašrik i Magrib

Prostor je (po prirodi, što bi rekao Aristotel) autonoman, cjelovit i nedjeljiv. Kur'an,

istina, govori o istoku i o zapadu, o dva istoka i o dva zapada, o istocima i o zapadima,

ali samo da bi akcentirao njihovu irelelevantnost, a ne da bi izvršio neprirodnu podjelu

prostora. Ni istok niti zapad nisu apriorni jamci čestitosti; svijetlost Allahova nije ni

istočna ni zapadna, ona je iznad svake podjele. U islamskom učenju prostoru je

dodjeljeno mjesto kao zemlji Božijoj, koja je jednistvena i cjelovita, zatvorena za svaku

apriornu podjelu. Za muslimane su Orijent i Okcident oduvijek bili samo geografski

entiteti, orijentiri i kosmičke smjernice, kao što je smjernica zvijezda Danica i kao što je

smjernica vjetar sjeverac, a ne politički korpusi koji grantuju odabranost i mogućnost

favorizacije. Nasuprot islamskom pomirujućem konceptu prostora, u svijetu dominira

diskriminirajući pristup prostoru i to u formi orijentalizma na zapadu i u formi duhovnih

sistema što nude izgubljeni iskon, na istoku.Historija poznaje ljudsku diskriminaciju prostora koja se ispoljavala u širokom rasponu

od plemenskih patriotizama do različitih lokalizama, centrizama i metropolizama, ali

najdublja podjela prostora izvršena je sa pojavom orijentalizma, esnafske institucije za

bavljenje Orijentom. Kada je nedavno preminuli Edvard Said objavio svoj bestseler



84

Orijentalizam negativna kritika se uglavnom slila u tvrdnju da je Said u Orijentalizmu

satanizirao Zapad i favorizirao islam koji predstavlja leglo fundamentalizma.

Orijentalizam je apologija islama i fundamentalizma, govorila je orijentalistička kritika.

Možda je slučajna a možda i ne, činjenica da je osnovna teza Orijentalizma zapravo bitno

islamska: prostor je cjelovit i nedjeljiv, prostor je Božiji i zato se ne smije parcijalizirati.

Nasuprot islamskom shvaćanju prostora, orijentalizam polazi od prostora raspolućenog

na dvije nejednake cjeline, na zaostali Istok i napredni Zapad, kao neumitnog postulata.

Saidova je zasluga teorijsko raskrinkavanje orijentalizma kao izraza produženog,

uvijenog imperijalizma i kolonijalizma. Orijentalizam nije, kako se podvaljivalo,

akademska, već geopolitička činjenica. A gdje politika gura prste, tu ruže ne cvjetaju.

Orijentalizam polazi ne samo od prostorne već i ljudske diskriminacije i šovinizma

izraženog u devizi da istočnjaci ne mogu sami sebe predstavljati, da ih se mora predstavljati, da istok ne poznaje slobodu itd. S druge strane, na Istoku se diskriminacija

javlja preparirana, uvijena u plašt duhovnog, u tvrdnju da je Istok jedino ognjište ljudskih

duhovnih odgovora, jedini odgovor na duhovnu krizu Zapada. Zbir ovih iluzija su

svakako one luckaste sekte i zapadni intelektualci koji čitaju istok kao knjigu gdje je

smješten sam iskon, tajna svemira i ljudskog srca. Ista stvar je i sa muslimanskim

alimima koji dolaze sa Istoka i monopoliziraju istinu.

Diskriminacija je prisutna na i Istoku i na Zapadu. Stoga, mislim da je ova geografska

nomenklatura lažna. Predavanja na temu Istoka i Zapada su anahrona do bola. Naracija o

geopolitičkim entitetima je davno prestala piti vodu. O duhovnim entitetima glupo je i

govoriti. Islam između istoka i za pada ─ lepršavo, šarmantno ali to danas više nije

istinita teza, ma koliko je ulema papagajski ponavaljala. Jer, koji istok i koji zapad, i koje

između? Nema ništa između; za takvo nešto koriste se tehnički termini kao što su

deformacija, anomalija, ali najviše neorganski termin kvar . Mi živimo u vremenu

pomirenih razlika, svijet nije više podjeljen na blokove, entitete. Postmoderno društvo jedruštvo pobijeđene dijalektike. Istok i Zapad su tehnički pojmovi moderne. (U modernoj

razlike su osnova čitavog procesa). Literatura o postmodernoj, počevši od Lyotara pa na

ovamo, jednistvena je u karakterizaciji postmoderne kao nečega što nivelira razlike.

Odakle nastaje jedan takav odnos? On je došao iz društvenog života. Nestaje globalne

podjele na kapitalizam i socijalizam koji su bili u zategnutoj suprotnosti. Ove suprotnosti



85

su postale sterilne ─ ništa nisu pokretale. Razvoj sistema je išao tako da su se oba sistema

poistovjetila dok su im samo ideologije ostale različite. U oba sistema su bile prisutne

političke oligarhije. Dakle, postmoderno društvo je društvo niveliranih razlika. Vrhunac

takvog društva jeste globalizacija.Iz ovoga slijedi da naša ulema pripada modernoj, socijalizmu, komunizmu. Oni govore

istok i zapad , zato što ne znaju drugo, ─ oni još uvi jek misle po starim matricama,

uglavnom komunističkim. I to, što još uvijek govore o komunizmu kao neprijatelju, znak

je iste nemoći da se promijeni matrica.

Islam zaista jeste religija medijalnosti u svakom pa i u geografskom pogledu. Ali danas to

može imati samo simboličko značenje. Ta filozofija medijalnosti ukratko se da izložiti:

svaka medijalnost, budući izložena međusobnom privlačenju krajnosti, teško zadržavasvoju poziciju i biva odvučena u polje uticaja jedne ili druge krajnosti. Tako je, tobože ,

islam i u geografskom smislu došao u kušnju, u geoplotičko kolebanje gdje da se

prikloni, Istoku ili Zapadu, jednoj polutki globusa ili drugoj. Zapad strahuje od islama

zbog njegove nespremnosti na politički konformizam, a orginalni i mudri Istok

podcjenjuje islam kao isuviše racionalan sistem, plagijat i religiju koja duhovno kvari

političkim. Islam je Zapad Istoka, zapaža Levi-Stros u Tužnom tropiju, nakon svojih

etnografskih putovanja u Indiji. Isto bi se tako moglo reći i da je islam Istok Zapada,or ginalna varijacija Istoka u zapadnoj tradiciji. Priklanjajući se Istoku ili Zapadu,

nazivajući se istočnjacima ili zapadnjacima, živeći jedan ili drugi stil života, muslimani

su zaboravili svoju zadaću: da budu prostorno razmeđe i most svakoj krajnosti. I tako

dalje.

Ali dok traju sesije na temu Istoka i Zapada, dok naša ulema bezdušno siše i posljednju

kap krvi iz geografskih stereotipa, dječak u Saudiji nosi dres brazilskog fudbalera i nikad

se nije zapitao zašto je musliman, a mladi školovani Francuz čiji su djedovi davno došli

iz Alžira u Francusku, ubijeđen je da je islam savršen životni sistem. Ono što smo nekada

nazivali Istokom ili Zapadom, sada nije ništa drugo do prazne signature u našim glavama.

6. Samoća i bol



86

Najznačajniji i najviše spominjani sinovi Ezhera bijahu ljudi koje Ezher osporavaše kroz

sumorne đozluke tradicionalne ezherske uleme. Jedan od njih je bio i Taha Husein, slijepi

književnik koji je tako oštro kritikovao duhovno-skučeni i konzervativno-cjepidlački tip

Ezhera. U svom famoznom djelu Dani, jednoj od najuspješnijih autobigrafija u svjetskoj

književnosti, on svojoj maloljetnoj kćerkici opisuje svoj ezherski put:

«… poznajem tvog oca iz jednog perioda o kome ti mogu pričati bez bojazni da će te to

rastužiti, da će izazvati tvoj smijeh i porugu.

Poznajem ga iz njegove trinaeste godine, kada ga poslaše u Kairo da posjećuje nastavu

na al- Azharu. Bio je tada vrijedan i poletan dječak, tanahan i blijed, skromno obučen –

više sirotinjski nego bogato. Padala je u oči njegova prljava abaija i kapa koja je nekoć

bijela, sasvim pocrnjela, te ona košulja što se vidjela ispod abaije, a koja je bila

svakakvih boja od hrane što je po njoj kapala, te pohabana i zakrpljena obuća.Sve je to zapinjalo za oko, ali su mu se ljudi osmjehivali dok su ga gledali kako onako

slijep, a ozarena čela i usana razvučenih u osmijeh hita sa svojim vodičem ka al -

Azharu…

Poznajem ga iz tog doba, kćeri. Kako bih volio da ga ti poznaješ kao što sam ga ja

upoznao da bi mogla ocijeniti kakva je razlika između njega i tebe! Eto, ti u devetoj

godini misliš kako je čitav život blagodat i bezbrižnost!

Pamtim ga kako je danima i nedjeljama, po mjesec i po čitavu godinu jeo samo jednu

vrstu jela, malo ujutro, a malo uvečer. Pri tome se nije žalio, nije bio mrzovoljan i

nestr pljiv, nije ni pomišljao da je njegov položaj vrijedan jadikovanja. Da si ti, kćeri, jela

tu hranu samo jedan dan tvoja majka bi se sažalila i donijela bi ti čašu mineralne vode, i

sigurno bi očekivala da pozovu ljekara.

Tvoj otac je sedmicama i mjesecima živio samo o al -asharskom hljebu. Jadni su studenti

al- Azhara sa takvim hljebom! Znali su u njemu naći svakojake ljuske, razne kamenčiće i

insekte. Sedmicama i mjesecima, otac je jedino umakao taj hljeb u crni med. Ti ne znaš

šta je crni med a i bolje ti je što ne znaš.

Kada bi se okončala godina i dječak se vratio roditeljima, dočekaše ga pitanjima kako se

hrani, kako živi. On im je ispredao laži, kako je imao običaj tebi ispredati priče…

… ako me upitaš kako je iz takvog stanja dospio u ovo, nisam ti kadar odgovoriti. Ipak,

postoji jedna ličnost koja je u stanju odgovoriti. Pitaj nju i ona će ti kazati.



87

Znaš li ko je to? Pogledaj tu osobu! To je onaj postojani melek što se uvečer nadnosi nad

tvoj krevet da bi mirno i u slatkim snovima provela noć, što se nadnosi nad tvoj krevet

kada se ujutro probudiš da bi sretna i vesela provela dan. Zar nisi dužnik tom meleku za

mirne noći i vedre dane?!

Taj isti melek, kćeri, nadnio se nad tvog oca i od bijednika načinio ga zadovoljnim

čovjekom, od očajnika načinio ga čovjeka s nadom, od siromaha bogataša, od nesretna

čovjeka sretnika.

Dug tvog oca tome meleku nije manji od tvog duga. Treba da mu se zajedno odužujete,

kćeri, a moći ćete uzvratiti mu samo manjim dijelom onoga što biste mu htjeli vratiti.»

Autobiografija Dani je velika saga o samoći. Na jednom mjestu u ovom djelu, Taha

opisuje kako ga je porodica jedne prilike zaboravila na željezničkoj stanici, svi su otišli a

on je ostao sam, slijep i tužan. Oko njega se okupila masa, pitajući ga za identitet u

sarkastičnoj i podloj znatiželji. Kada je rekao da je ulema za Ezhera, nisu mu vjerovali.

Kasnije je zaplakao, ne mogavši izdržati pritisak mase. Ljudi su se stužili na njega i

odveli ga porodici.

(Na svijetu ne postoji ništa važno do naša samoća. Porodica, opće mudrosti i institucije

visokih ideala, ma koliko oblikovali našu sudbinu i put, ostavit će nas na nekom peronu

onda kada budemo tužni i usamljeni, bez vida o putu. Oni će tada biti bešćutno nijemi i

kukavički bez riječi, bez opće mudrosti za utjehu.

Sve je bol, tuga i beskrajni grad samoće. I samo onaj postojani melek što vidi sijev bola u

usamljenom oku, govori nam da put ima smisla).

7. Putevi Gospodnji

A one softe koji bi se oduprli općim mudrostima, postajali su i uspješi i neuspješni, i

učeni i prosječni, i poznati i skromnog uticaja, ali sa slatkom sviješću da žive željeni

život. Pa ipak, u trenucima potajnih eksperimentisanja o svom sudbinskom putu, osjećali

bi kako im životni račun pod nos stavlja neki Kairo, neke svjetove i prostore izvan sive i

sumorne arene u kojoj bivstvuju, iako su uviđali da je to tek pusta borba bez smisla i

jasnih odgovora zašto ne baciti ukrvavljeni mač. Osjetili bi to zapravo, svaki put kada bi

iz kuće izletjeli uskipjelih živaca i uzavrele krvi i hodali ulicama bescilj no i suludo,



88

bježeći od uskogrudnosti i skučenosti horizonata u svijetu koji ih je okruživao. Osjetili bi

to i onda kada bi shvatili da su taoci komfora i pokušali mu pobjeći, skupljajući djeliće

svojih bića širom porculanskog globusa tehnike i artificijelnih užitaka. U tom bježanju,

Kairo bi ih zabolio muklo, ubitačno i duboko. Da su otišli, možda ih ne bi u toj mjeri

zapoganio dunjaluk, možda ne bi bili toliko otuđeni. Da su otišli na istok, možda bi tamo

doživjeli svoj preporod, svoje pročišćenju kroz žrtvu i mučenje. Maštali bi tada o Kairu

kao o mjestu gdje bi zaboravili dunjaluk, iščeprkali iz tijela i posljednju njegovu žilu,

zaustavili artificijelno strujanje u sebi. Možda bi tamo, u zagušljivim poluosvjetljenim

bibliotekama Kaira i u hladu džamijskih odaja, otkrili tajne života, pronašli nepomućeni

spokoj i postigli samodisciplinu, željeni takwaluk.

I jedino što bi im preostajalo u toj tjeskobi i panici razuma je bila mogućnost pokušaja da

pokriju snažni bljesak bola saznanjem o svom usudu i usudu svog vremena, koji ih

neumoljivo baca od pada do pada, od tjeskobe do tjeskobe, od kajanja do kajanja. Bilo je

to saznanje da su živjeli svoj suđeni život.



89

Mevlud u Kolobara-hanu u petak poslije džume

1. Svi mevludski asovi

Nikad ne propuštam mevlud u Kolobara-hanu u petak poslije džume. Neki moralno-

patriotski imperativ svakog petka probudi se u meni, natjera me da dođem u Kolobaru i

tako izvršim svoju nacionalnu dužnost. Poslije se osjećam glupo, (kao poslije svakog

političkog festivala) ali dužnost prema naciji traži odricanja. Postoje nacionalne dužnosti

koje se po svaku cijenu moraju ispoštovati.

Završi se džuma i Kolobara se napuni softama i bulama, hodžama i hadžijama,

studentima Fakulteta islamskih nauka i agilnim članovima muslimansko-evropske sekcije

Mladi muslimani, zalizantima sa državnih festivala ilahija i kasida ( Poruka, Dođi

najdraži, Mošus Pejgamberov...) i slatkim nježnim ćerkicama čaršijske uleme. Sjedi se na

svetoj vakufskoj zemlji i uživa u bezalkoholnom ambijentu. Sve cvrči u pobožnoj vrevi,

vazduhom se šire uzdasi kreposti, na stolovima šerbe i šećerlame, kahve i rokovnici štoza prefinjeno oko odavaju ozbiljnost i sklonost urednosti. I zamišljeni tipovi što lomeći

prste smjerno gledaju u pod. Pravi mevlud. Ako neko dođe sa strane petkom poslije

džume u Kolobaru, vjerovatno, mehanizmima podsvjesnog naslućivanja, očekuje kada će

neko ustati i početi: Sve stvoreno učini se veselo / briga ode život dođe nanovo ili Djeco

naša, naše majke voljene / što ste ovdje u islamu skupljene. Ali to se ne bi nikad desilo,



90

zbog karaketra akterske ekumene i mogao si osjećati samo žaljenje jer propuštaš pravi, i

folklorni i religiozni, spektakl, o kome sanjaju sve hadžinice svijeta. Ovo je ipak, mevlud

bez dobrodošlice i tugaljivih uzdaha hadžinica; ovo je to background čitavog jednog

folklornog kosmosa, opušteno izdanje istinskih mevludskih asova.

Petkom prisutvujem mevludu u Kolobari, ali nisam tu zbog mevluda. Ja odem samo

petkom a mevludi su svaki dan. Nešto duboko u meni opire se mevludanju svake vrste, a

ove pogotovo. Mlad sam i treba živjeti. U petak odem u Kolobaru samo da ispunim svoju

nacionalnu dužnost.

2. Fildžan, džezva, cigara i kahva

Priča se da je neki perzijski sultan opasno volio kahvu. Njegova ljubav prema ovom

napitku je bila opsesivna i nadaleko poznata. Čak je i vlastitu suprugu bio zapostaviozbog kahve. Ona se osjećala napuštenom i seksualno nezadovoljenom. Jedne prilike je,

sva onako huda, stajala kraj prozora i ugledala je kako dvorske sluge u dvorištu štroje

nekog pastuha. Ta pojava joj je bila potpuno nepoznata i zatražila je od dvorjana da joj

objasne o čemu se radi. Oni su joj biranim riječima objasnili da žele seksualno

neutralisati konja, da ne skače na kobile, da ga strast ne opterećuje. Na to je kraljica

zamišljeno dodala: A zašto mu jednostavo ne date kahve?

Dok sjedim u Kolobari, prisjećam se ove priče koju sam čuo na Zelenoj panorami. Iz

priče proizilazi: ako je stepen odanosti kahvi jednak stepenu neprihvatanja života, onda

Bošnjaci imaju nešto čvrsto samoubilačko u svom nacionalnom programu. A taj program

kaže: fildžan, džezva, cigara i kahva. Kad i gdje je taj nacionalni program konstruisan,

nije više ni važno u metodskom smislu jer se on poštuje uvijek i svugdje, što je znak

patriotizma i visokog stepena moralne svijesti. I ako je nešto pogrešno postulirano u

programu, onda je uzaludan svaki pokušaj pobune. Oni koji ne kahvenišu, ne duhane itd.,

oni su nacionalni izdajnici. Zato, idemo: fildžan, džezva, cigara i lagano, kahva.

3. Biseri

Postdžumanski muhabeti uvijek započinju aksiološkim odmjeravanjima. Prijatelj nam

opisuje hudbu kod svog mjesnog imama. Kaže, Njegove hutbe su ona vrsta hutbi koje



91

počinju u dvanaest, i taman kad pomisliš da je pola tri, pogledaš na sat i vidiš da je

dvanaest i dvadeset . Dodajem da je nešto slično birvaktile zapisao jedan muzički kritičar

o Vagnerovoj operi. Smijemo se na tu isfabriciranu analogiju opere i hudbe. U Bosni su

hudbe uspavljujuće, obrtaj beskrajnih nokturna, idealan prostor da se malo dr emne u

sjenovitoj džamijskoj prostoriji, uz dramsko-promukli glas skoncentrisanog vaiza. U

Bosni su hudbe hušačko- pitijske, ložioničke i odbrambeno-funkcionalne; one su sveti

samouvjereni preplitaj fonema, blažena sintaksa evlijska, hazreti slovo na mimberu došlo

kroz špalir i pomalo crvenih ruku od poljubaca. (Crni oblaci su se opet nadvili nad

Carevom džamijom. Hoće da vam imama smijene. Ne dajte ga. Ako ga zadržite, blago

vama, ako ga smijene, blago njemu.) U Bosni su hudbe beskrajno ponavljanje istih

motiva, sa pomalo različitim kiraetom u arapskom djelu hudbe.

Jedan takav motiv, jezički, jeste i dakle. U posljednjih pedeset godina ne može proćinijedna hudba da se ne pomene jedno dakle. To dakle je nešto više od proste riječi, to je

važna poštapalica u paučinastoj konstrukciji vaza svakog hodže, onaj govorni elemenat

koji je hudbama i vazovima daje notu retoričke uglađenosti a efendijinom pravolinijskom

pripovjedanju priliku za deblju horizontalu koja razgrće maglu nejasnosti i otvara

mogućnost za ključni zaključak u razvučenom polisilogizmu od hudbe. Za efendije je

dakle samo forma, kićeni elemenat koji pospješuje umijeće vaza, no za njihov džemat

dakle se prosipa kroz beskrajno raznobojnu prizmu utisaka, šarenih i iznijansiranih,

različitih od svijesti do svijesti, od uha do uha, od prostodušnosti do predubjeđenja.

Ali imamo mi i dobrih vaiza, skromnih i staloženih, čije hudbe ne pate od viška mističnih

opservacija, koji vaze u korespodenciji sa životom i vremenom u kojem žive. Imamo mi

dobrih vaiza kao što na našim hudbama imamo pravih bisera. Na primjer, kada vaiz

počne proročki otkrivati povezanost kur'anske sure Hagg i onog nizozemskog grada u

kome se sudi balkanskoj žgadiji. ( Nije Allah dragi džaba objavio ovu suru.) Ili kada vaiz

počne postavljati pitanja: Šta je jedan a nije dva, šta je dva a nije tri?, i tako uz

decimalnu ljestvicu, dok se ne zanebesa sirotim džematlijama i dok se ne izgube u toj

artimetičko-religioznoj opservaciji. Ili kada vaiz počne pripovjedati kazivanja o evlijama

iz naftalina izvađena. Ili kao naš kolobarski jaran Furka: popne se na mimber i citira

Đorđe Balaševeća. Ili kada vaiz poziva na sergiju, za gosta imama predavača.



92

Pa ipak, najpoznatiji i najduže prepričavani biser po svekolikim čaršijskim krugovima je

slučaj imama koji je opsivao džehennemsku vatru. Ta vatra je sto puta žešća od ove

dunjalučke, govorio je u zanosu hatib sa minbera, i kada bi pokušali zamisliti bol koju

proizvidi i njenu snagu, džehennemska vatra je opet žešća i jača. Kada bi samo jedna

njena iskra pala na dunjaluk , nastavio je oduševljeni hatib, otišlo bi sve u p... materinu.

Kažu da je hatib poslije toga otpušten sa posla.

Naš efendijsko-retorički prostor obiluje ovim pravim nasrudinovskim situacijama.

Tako mi antologijom bisera sa hutbi, počinjemo poslijedžumanski muhabet. Ma i mi

znamo da je sve je to samo kafansko pametovanje, penzionerska mudrost sa tribina.

Treba se, moj jarane, popeti na mimber pa onda pametovati i pričati o intelektualnoj

kondiciji. A cijela je istina, da život ne bi bio tako romantičan kada bi ne postojali ovi

naši nasrudinovski tipovi. Koji ne citiraju Balaševića na hudbi.4. Trainspotting

Srčemo li, srčemo. Vela pogledom smjernog i sjetnog derviša odmjerava jednu crnku.

Nažalost odjednom joj prilazi neki smeđokosi u kožnjaku, pravi lafac. Vela porazno

odvraća pogled. Smeđokosi je lola i Vela nema šansi. Ma danas nije teško naći djevojku,

tješi ga Smaja, na primjer ja se od Ilidže do Otoke pet puta zaljubim. Opet srčemo.

Sjedimo i gledamo u zasmišljenu daljinu, u vozove na koje ne uspijevamo stići.

Ima nešto od kolektivne patologije u ovoj odanosti sjedenju po kafićima. Teško je

razumljiv ovaj vid druženja. Svaki Božiji dan sjediš sa istim likovima, više nemaš

nijedog novog vica, neke si i tri puta ponovio ─ više nema smisla, sve reminiscencije su

istrošene, a novo ništa ne doživljavaš, budući da svaki dan sjediš na istom zagušljivom

mjestu. A mlad si čovjek. Kafić nije definitivno mjesto na kojem se može steći iskustvo.

Kafić je vjerovatno deminutiv od kafana. Vjerovatno je nominalistička logika bila ova: u

kafanu idu srednjovječni i postariji ljudi, zagoretine u estetskom smislu, a u kafiće

omladina i srednjovječni ljudi koji se nazor opiru involuciji. O kafani ne treba previše pričati; ona je dovoljno i opjevana i nahvaljena i nakuđena, ali u nekom pjesničkom

smislu kafić je prilično recentan. (Naime, o kafiću niko nije pjevao). Kafić je mjesto u

kome svaki pupak misli da je centar svijeta; ova posuđena forma-rečenica iz Josipa i

njegove braće od T. Mana je najvjerovatnije najbolja definicija kafića. Kafić je hram

podignut u slavu prolaznosti i proticanja koje ne ostavlja tragove. Pa ipak, kafić je samo



93

nužna društvena konsekvencija urbanog socijalno- psihološkog miljea u kome omladina

naprosto teško iznalazi način da živi kvalitetan život.

Danas vlada opće uvjerenje da je kafić uglađenija, decentnija i primjerenija institucuja

prolaznosti od kafane. I to je tačno, zahvaljujući prije svega fasadnom blještavilu koje

kafić posjeduje. Ali, ne postoji niko na svijetu ko može preferirati kafić u odnosu na

kafanu, kada je u pitanju sušti život, u svojoj romantičnoj tragici i tragičnoj

samodestrukciji, u svom totalitetu pristanka na samouništenje, bol i porok. Kafić je

uništenje bez romantike, svijesti o potonuću i užurbane vriske krvi. Neiskorjenjiva

supstanca tragične samodestrukcije je i dalje prisutna: bosanski likovi iz Sidranovih

filmova su skinuli prljave kafanske košulje što se čuju na duhan i rakiju, i obukli

namirisane kafićke kožnjake.

Srčemo i mislimo kako ima nešto pjesnički duboko u ovom gledanju zamišljenih vozovana koje ne uspijevamo stići.

5. Kolobarski prototip Bošnjaka

Kolobara je politički uterus Bošnjaka. Tu se zagrijava i razvija nacionalni embrion koji

će uskoro ponijeti štafetu budućnosti. Mi, biološki favoriti Bošnjaka, uzdignuti smo nad

ostalima samim ambijentom našeg uterusa. Mi se razvijamo u veličine toplinom koju

nam daje naš vreli čaršijski inkubator.

Do našeg stola sjede tri nacionalna favorita. Aristokratska odlučna krv, ubrzana do

vrhunca napaljenom nježnošću, od njih je napravila sasvim solidne ugruške. Razvijaju se

prskani ljubavlju i toplinom majčine utrobe koja se održava čaršijskim ptičijim mlijekom.

Prvi od njih je sin uleme a i sam je završio medresu tokom izbjeglištva negdje na istoku.

U konverzaciji se koristi općim mjestima koja se mogu pronaći jedino u sedmičnim

novinama i apsolutno nigdje više. Njegovim venama teče politički likvid specifičan samo

za Bošnjake sa procentom lažnog merhameta od 50 %, sklonosti marginalijama 30 % i

naglašenim smislom za religioznost 20 %. Duboko je ubijeđen u dolazak mehdije.

Zapravo, on ne priča puno o politici, iako je njegovo političko opredjeljenje nesumnjivo.

On voli da razgovara o književnosti. Od pisaca voli Nametka, Hesea i Anu Karenjinu. On

ne čita puno ali zna termine, dobro barata sa njima. Često nosi bijelu rolku, što u

nedostatku ahmedije treba da simbolizira čistoću. Snažnom mentalno- psihološkom



94

pupčanom vrpcom vezan je sa begovskom tradicijom. Geni predaka napravili su na

njegovom licu čelični paravan dostojanstva: ko ima na ovom planetu više prava na islam

od njega čiji je pedigre težak od ulemanske krvi. Ali mnogo voli žene i u tom smislu ljudi

ga vezuju za nedosljednost. Kada on uđe u mihrab Begove džamije, dostojanstveni

vjernici žure da stignu na farze u neku drugu čaršijsku džamiju. Studira i ne želi završiti

studij, jer na faksu se baš lijepo provodi.

Drugi nacionalni favorit, koji sjedi u kolobarskom hladu i kreveljući usne nježno talasa

vlastito tijelo, nosi ime samo jednom spomenuto u Kur'anu. Nakon što je završio hifz,

mjesecima poslije je hodao čaršijom noseći kažiprst okačen horizontalno na vlastitim

grudima, a svrha tog čudnog rituala bila je da skrene ljudima pozornost na čudo, na hifz.

Pa ipak, ne dešava se svaki dan da jalijaš postane hafiz. On je krajnje dobrodušna osoba

koja se ne osvrće na sitnice. Rođen je za život na visokoj nozi. U dikusiji voliargumentovati poezijom. Prefrigan, glup, emocionalan, rutav, povremno sklon mistici.

Ali mudar je toliko da vjeruje u svoju plemenitu čaršijsku krv. Ima svoja uvjerenja o

hifzu: da bi neko bio hafiz, mora imati hafiski gen. Hafiz se rađa, a ne tek tako postaje.

Iako ne studira islamski fakultet, on je, eto, završio hifz. Temeljna karakteristika

njegovog shvatanja politike da se izraziti hipotezom da čovjeka niko neće promaknuti

ako sam sebe ne promakne.

A treći, treći je takoreći melaić od insana. U komunikaciji sve oslovljava sa brate a po

riječima jednog čevabdžije samo gleda kako će te zaj.... Hodi ovamo brate da ti brat

pokaže jedan fazon, jedan trik, da ti brat povjeri jednu informaciju itd. Njegovo oblačenje

je precizna, dosljedna, mirišljava čaršijska kompilacija. A zna se da je kompilacija

nedodirljiv žanr. On je nježan, krhak i makar malo sklon promiskuitetu. Potencijalno,

govori nekoliko jezika, napose engleski i arapski. (On je otjelotvoreno jedinstvo istočnog

i zapadnog). U svojoj biografiji ima niz ostvarenih uspješnih turneja u dijaspori sa

čaršijskim horovima. Najdraža mu ilahija, koju ustalom skoro uvijek solira, jeste ona

Kome sedždu činiš brate, kaži bratu svom.... Njegovo lice blista odabrano sa predizbornih

političkih postera. Ne voli sitniš, džigeru, posebno su mu mrske softe sa dobrim

ocjenama. Od gozbi najviše voli bajram. Tada se izljubi sa svima i svima uputi po jedno

sočno, losionsko, toplo brate....



95

6. Srušena Kolobara

U Nekrologu jednoj čaršiji, Zuko Džumhur opisuje kako je prije nekih šezdesetak godina

gorjela Kolobara, a on bio dijete i sve posmatrao: Naši prozori bili su okrenuti prema

imaretu. Sa naših prozora se vidio veliki dio Sarača, šiljati odžaci na medresi Kuršumliji;

mali sarajevski dućani sefarda, Tašliha;, tri minareta, stara sinagoga i dio zida i česme

pred Begovom džamijom.

Te noći sve je blistalo u toploj pozlati ognja. Sokaci su bili puni bunovnog svijeta.

Svi smo trčali prema buktinji koja nas je mamila i omamljivala. Plamen je nadvisio stare

jablanove, minareta i smeđu sahat -kulu. Te tihe zimske noći gorio je Kolobara-han.

Dobrih duhova noćas nije bilo.

Vatra je gorjela čitave zimske noći.

Vatra je progutala čađave tavane i divanhane, jadna imanja siromaha, čitav jedaninventar fukarluka i tuge. Lučevi direci pucali su kao ramazske beščetalame. Ujutro je

osvanulo zgarište. Crno i ukočeno kao dugačak leš nekakvopg džina koji se čitave noć i

nosio sa crvenim bičevima ognjene agonije. Stara avlija je bila puna mrtvih ptica.

Tako piše Zulfikar Džumhur. Nekad je Kolobara bila stari teatar, čiji su klovnovi sa

istorijskim zakašnjenjem na svojim ubogim trapezima pehlivanili levantinsku varijantu

prvobitne akumulacije, odoljevajući falangama ljupkih prodavačica i utvrđenih cijena-

moćnih savremenih robnih kuća, izbjegavao je jednostavnu i tihu smrt u banalnosti

regulacionih planova i urbanističkih zahtjeva savremene metropole. Danas je Kolobara

kafić u najvulgarnijem smislu riječi, popularni foaje. Stari mentalitet čaršije je izgorio i

došao je jedan novi, kompleksniji, raznovrsiji. Dabogda sve današnje kolobare ovog

svijeta izgorjele u našim glavama. Neka se sruše u našoj duši. Kao one zimske noći.

7. Tuga

Dvije se prugaste magle vuku duž modrog tijela Igmana. Daždi sa neba a u avlijama

počiva blagost. Neizmjerna blagost. Kiša pročišćava rasplamsali eter našeg zahuktalog

disanja. Stajanje na pločniku i čekanje autobusa. Svježi, nepotonuli utisci sa mevluda u

Kolobari: nekakva iskričava pobuna je zalepršala nad otvrdlim tumorom kafane. Šta smo

to mi? Praznoglavi kolobarski pehlivani? žrtve naivnog lepršanja? fitilji što drugima žele



96

svjetliti a sami dogorjevaju? Ma ne, mi smo samo starci u dvadesetim, što žele u miru

popiti svoju kahvu, u petak poslije džume.

Kiša spira oklop šminke sa tijela i ostaje samo beskrajna tuga.

Medresa i čaršija

Što je mjesto manje, to je čovjek veći.

Irfan Horozović, Nepoznati berlinski prolaznik

1. Tako to na čaršiji rade

Tog oblačnog zimskog dana trebalo je ići u pokopno društvo Bakije na praksu: ovaj dan

je iščekivan sa nestrpljenjem i čudnom znatiželjom koja graniči sa strahom i strepnjom,

ali je ipak znatiželja. Dio imamskog života je kupanje umrlih, a sada je trebalo i zvanično

vidjeti taj obredni dio. On nije posebno duboko doživljavao tu najavu, zapravo nju je

progutala svakodnevnica sa svo jim obavezama i problemima i na Bakije je otišao pomalo

nezainteresovano.

Na času imameta, učenici su sa profesorom izašli sa nastave i otišli u zgradu pokopnog

društva. Odmah na vratima zgrade zapuhnuo ih je poznati miris ruže koji se stavlja na

ćefine. Ulazak u gasulhanu, šutnja i početni pijetet. Okolo, na tabutima leže merhumi

spakovani za ahiret.A onda počinje nadrealistička situacija. U sobu ulazi starija osoba koja će mladim

softama pokazati obred gasuljenja. Prilazi teneširu, na kojem leži muškarac bez odjeće.

Na tijelu umrlog muškarca mjestimice se vide ljubičaste oaze, neki potkožni indigo, tužna

modrina iščezle duše. Bakijski didaktičar počinje sa obredom, objašnjavajući pri tom

softama šta radi:



97

Djeco draga, vrli moji ahbabi i buduće efendije. Sada će te prisustvovati jednom

klasičnom gasuljenju. Tijelu treba prići bez suvišnih emocija, stručno, medicinarski

hladno, precizno. Tako je za imama, najbolje i najlakše – što hladnije, to stručnije.

Odmah želim skrenuti vašu pažnju da dobro upamtite kako se obavlja čin gasuljenja dok

ste ovdje na čaršiji. Jer na periferiji to drugačije rade. Oni to tamo skalamute...

Dakle idemo... prvo ćemo obaviti istindžu... hmm tako... onda uzimamo abdest

merhumu... zatim okupati čitavo tijelo toplom vodom na blag i delikatan način, koristeći

naravno sapun... oni na periferiji za ovaj početni akt kao sredstvo ponekad koriste šmrk,

a u boljim slučajevima poljevaju iz bidona...

... nekad je tijelo posipano osušenim bejturanom, u nedostatku sprejova... mi ovdje

korist imo posebne blage mirise... tamo na periferiji ma ko zna šta stavljaju... jeftine

mirise sa pijace...

... a sad ćefini...

Kada su se vraćali u internat, već se počeo navlačiti mrak po kutovima neba i grada;

usput nije ostalo nezapaženo to službenikovo potcrtavanje razlike između čaršijskog

načina kupanja mejjita i onog koji se primjenjuje na periferji. Svi su izražavali, u

najmanju ruku čuđenje zbog toga, ali su kasnije to okrenuli na šalu i izrugivanje.

Dok su njegovi prijatelji listali novine i filozofski komentarisali čovjekov put od

kolijevke do uskog tenešira, on je zamišljeno zurio kroz prozor u suton koji se temperasto

razlijevao po prozorskim oknima. Mislio je o periferiji i čaršjiskoj sujeti koje ne jenjava

čak ni kada su obredi u pitanju, ni oni obredi koji se primjenjuju za tijela onih koji su

preselili. Gdje počinje ta taština i gdje joj je kraj, može znati samo duša mladića čije je

srce dovoljno usamljeno i tužno da čaršijski nadmeni kikot doživi ─ ne kao izazov, već

kao bol i patnju.

Sunce je kao oštri grumen rumenila sjeklo ledeni okean zapada; tamo se začinjalo

crvenozlatno svjetlo i purpur koji je razlijevao po brežuljcima i rupama predgrađa neštood onostranog, neki blagi dah metafizike. Obasjana i nadahnuta tim magičnim grimizom,

tamo se pružala periferija, daleko područje čudnih zakona i običaja. Daleka prekookenska

zemlja, gdje merhume na teneširu poljevaju iz šmrka.

2. Dijalektika naše generacije



98

Život je kratka odiseja preko poljana gdje raste oštra šikara koja šiba tijelo tugom i

brigom. I u pravilu, to je putovanje samotno. Čovjek je prihvatio, naivno ili ne, teret

slobode, a to znači teret samoće.

Nosimo tu samoću kao nepodnošljivi teret, kao usud i mjeru kvaliteta, i naša se

dunjalučka igra sastoji od grotesknih pokušaja da bol samoće umanjimo, da teret

olakšamo. U tom otužnom teturanju, kao životni lajt-motiv provlače se kroz naše puteve

svakojake čaršije, koje nam obećavaju efikasno popunjavanje samoće, tretman duševnog

uspokojavanja, expres-olakšanje životnog tereta slobode, koja je popularna ekspozitura

samoće. Naš je put tako do kraja zaoštren avanturom i kušnjom: kao pjesme sirena, do

nas dopiru hipnoidne sugestije čaršijskih obećanja sreće i dembelijskog svijeta bezbrige. I

obećanja nalaze odjeka u našim dušama; zaboravljamo na ahiretsku istinu samoće u

dunjalučkoj odiseji i postajemo žrtve retorike trenutačne sreće i sjaja, prevareni potrošačihimbe i veselosti.

U medresi nas, međutim, uče da se samoća ne može popuniti izvana, nikakvim socijalnim

furkama, nikakvim tvarnim vrijednostima. Samoća se svladava iznutra. Pomisao da se

samoća može popuniti izvana, čaršijom, bogastvom ili furkom, najbezbožnija je i ujedno

najnaivnija pomisao koja se ikad javljala u glavama ljudi. Temeljna metafizička

pretpostavka svake medrese i svak og duhovnog nauka jeste duboka vjera u sreću, kao

unutarnju kategoriju.

Samoća ljudi je tako otvorila prostor jednoj univerzalnoj dijalektici, konvertibilnoj

dinamici medrese i čaršije u ljudskom životu. Medresa i čaršija se smjenjuju kao

sveobuhvatni opoziti, koji obavijaju ljudsku sudbinu i koji diktiraju dijalektiku duhovnog

života. Medresa je put ka sebi, pouka o samoći, teza o sreći kao unutarnjoj poziciji;

čaršija je put udaljavanja od sebe, iluzija neizdiferenciranosti a to znači neodgovornosti,

egzogeno poimanje sreće.

Nema medrese za onog koji živi obmanut čaršijom, niti ima čaršije u životu onog koji je

izrastao iz medrese. Čaršija poništava medresu, kao što medresa uči kako se suprostaviti

propagandnim obećanjima čaršije. Izmirenje čaršije i medrese je nemoguće; pa i ako bi se

mogla zamisliti takva sinteza, ona se nikad ne bi mogla standardizovati ili postaviti kao

ljudsko pravilo. Uglavnom, pokušaj izmirenja čaršije i medrese završava hipostaziranjem

načela čaršije nad načelom medrese.



99

U Igri staklenim perlama Hesse suprostavlja Josefa Knechta i Plinia Designoria. Knecht

je branilac škole, Kastalije, a hospitant Designori preferira svijet iz kog dolazi. Taj

dualistički kontrapunkt, tako specifičan za Hessea, fungira kao temeljna ideja ovog

Hesseovog djela: svijet i duh su iskonski antipodi, arhiambijent koji katalizira ljudsku

dramu. Šta je prvo, svijet ili duh? Ko je vlasnik iskustva i istine? Svijet ili škola? Medresa

ili čaršija? Ili je moguće neko mudro pomirenje ova dva načela? Pitanja su suviše tipična

(a to znači opasna) da bi se pokušalo na njih uopće odgovoriti na papiru.

Možda je ipak pomirenje ova dva načela najkrhkiji odgovor. Jer, položaj Gazi Husrev-

begove medrese u sarajevskoj čaršiji to simbolično potvrđuje: biti u centru čaršije a ne

pripadati joj, praviti njene okvire a nikad je ne zavoljeti, učestvovati u igri a uvijek se

povlačiti na vrijeme ─ to je očito sudbina medrese. Uostalom, ko je još vidio onog ko je

pomirio medresu i čaršiju? Uživao u čaršiji a uvijek pripadao medresi? Svijet nije uređen

za pomirenja.

Zapravo, govoriti da je svijet uređen ovako ili onako – kako to gordo zvuči! Možemo tek

reći da se koristimo tim narativnim stilom, parcijalnim jezikom ili određenom vrstom

kategorija da objasnimo – isključivo sami sebi! - taj svijet u kojem egzistiramo. Medresa

i čaršija su samo simboli, samo narativne figure kojim imenujemo svoj svijet. A taj

svijet, rastrzani, umorni, hazardni, živčani, stanuje u nama, u generaciji onih koji trenutno

nose na leđima kob mladosti, kolebanje šta izabrati. Kolebanje nije montirano: da li

izabrati medresu i dopustiti lošijim od sebe da dobijaju igre ili napustiti medresu i

iznevjeriti svoje srce? Problem sa medresom (kao metafore za instituciju obrazovanja) u

našem društvu jeste mješanje ljudi sa čaršije u programe medrese. Čaršijaneri određuju

pravila u medresi: ko će ići u medresu i ko će predavati u medresi, a ponekad i sami

dolaze u medresu čisto iz filistarske radoznalosti. Medresa tako gubi svoju funkciju i

polahko se pretvara u svoju suprotnost.

Oni koji istinski pripadaju medresi sasijecaju se u korjenu tako što im se jasno daje doznanja da je znanje kao ideal zapravo komičan stav, totalno pogrešno životno

opredjeljenje. Danas se i ne vidi granica između medrese i čaršije. I šta će biti sa onim iz

medrese, gdje da idu? Medresa im se uskraćuje, a nikad se neće navići na elementarna

pravila čaršijske igre. Neka im je Bog na pomoći.



100

Da li će čaršija ikada stvarno prigrliti one koji dolaze iz medrese, pružiti im istinsko

utočište, ne zatraživši od njih da promjene svoja pravila, da zaborave na svoje srce? Da li

je čaršija za one koji ne znaju za legendu o bodežu?

Kada je napustio Kastaliju, svoju medresu, trećeg jutra Majstor Igre staklenim perlama,

Josef Knecht, utapa se u planinskom jezeru i tek što je dotakao svijet, umire. Simbolika je

jasna. Oni iz medrese umiru na čaršiji.

3. Čaršija slika života

Tih sjajnih medresanskih godina ramazan je diktirao početak i kraj zimskog raspusta;kako je ramazan svake godine furao niz takvim prema jeseni i ljetu tako je i zimski

raspust sve više bio jesenji, ili čak produženo ljetni. Ali bez obzira na termin diktiranih

ferija, ramazanska praksa nije bila ništa manje živopisnija, ništa manje ispunjena

iskustvima, avanturama, poznanstvima, ljudskom srdačnošću, djevojačkom ljepotom.

Tako bi počela nastava u septembru i naglo se prekinula u novembru na sreću i radost

softi kojima je ramazan dolazio kao dar fantastike, kao iznenadni procijep u vremenu koji

je omogućavao da se usred polugodišta dobije mjesec dana za učenje i obnovu gradiva, i

poslije kojeg je, isto tako naglo, ali sada tmurno i bez radosti, počinjala nastava. Učenici

su išli na praksu širom Bosne i Hercegovine i bočnjačke dijaspore, odlazili su u velike i

male evropske gradove gdje su egzistirale bošnjačke zajednice, ili su praksu obavljali kao

ispomoć gradskim imamima, ili su već po utvrđenim principima nepotizma dobijali veće

džemate u dobrostojećim provincijama, dok su oni bez štele u Islamskoj zajednici odlazili

u zabačena bosnaskohercegovačka sela, u neko selo na Vlašiću ili Bjelašnici, gdje su se

zadovoljavali živom enciklopedijom anegdota, nepatvorenog humora i neisfabriciranih

avantura. Ali ma gdje obavljali svoju praksu, svakom softi bi dobro došao ramazan za

promjenu klime, jer k ada mlad čovjek bude bačen u život iz jedne internatske,

kondezovane i prilično beživotne atmosfere, to je jedinstvena prilika za životno iskustvo i

razne doživljaje. Učenici bi imali priliku bolje upoznati obični narod, naš bosanski narod

koji je opterećen životom, opterećen kletvom preživljavanja. Na ramazanskoj praksi,



101

obavljajući društvenu funkciju koja je omogućavala širi uvid u ljudsku potčinjenost

prema društvu, softe su mogle upoznati teškoće sa kojima su se suočavali ljudi, mogli u

upoznati metodologiju deveranja kroz život, upoznati sliku bijede, znoja i sitnih radosti

što se, uopće uzevši, kosilo sa slikom života koju bi ponjeli iz čaršije i Medrese. A ta

čaršijska slika se sastojala od groteskne igre kraljeva i budala, od silne buke i

eksponiranja, od poslovne užurbanosti u širokim crnim kaputima i površne priče o

politici i vjerskim marginalnostima, od mobitela koji su sugerisali nepostojeće bogastvo i

sedmičnika koji su kriminalizirali čitav svemir, od višesatnog ćaskanja u raznim

čaršijskim kahvanama i šetnji Ferhadijom, gdje bi se poslije dugotrajnog razgledanja po

šarenolikoj masi prepoznala neka poznata faca i sa njom se što glasnije ispitalo i

iselamilo, od samokrunidbi i samouništavanja, od jeftinih sujeta i preskupih iluzija.

Čaršijska slika bila je i biće, ma kakva je, uvijek izazov za mlade ljude, posebno softe.

Doduše, većini je dohakala ta prokleta mondenska težnja da se sa zemlje skoči na nebo, ─

iz medrese u čaršiju. Mnogi su se zapleli u čaršijskom korovu želeći da se uzdignu iznad

vlastite stvarnosti.

Na ramazanskoj praksi, širom bošnjačkog džematskog korpusa, softe su mogli spoznati,

ako su to htjeli, da je čaršijska slika svijeta varka, čaršijska nagizdanost ─ laž a komfor ─

samo konstrukcija. Obični narod je trebao hljeba. Tamo gdje je traktor bio jedina mogućakomunikacija sa ostalim svijetom, tamo gdje je noć bila najava neizvjesne sutrašnjice,

tamo gdje se prodavala stoka da bi se mogli kupiti udžbenici djeci, tamo gdje je

ramazanska hedija bila kantica kajmaka i kesa oraha ─ nikoga nisu zanimali mobiteli, ni

iscrpljujuće političke rasprave od kojih niko nema koristi, ni vjerske marginalnosti, niti

književne, ili bilo koje druge publikacije, niti priče o izopačenosti cijelog Sunčevog

sistema i surovosti živih bića. Tamo nikome na pamet nisu padale ove stvari.

Jedan softa je pričao kako je na svojoj ramazanskoj praksi upoznao divnog momka idobrog muslimana. Srednju školu je završio odličnim uspjehom, upisao je fakultet, ali je

odsutao. Znaš, ja sam izbjeglica, rekao mu je, otac ne radi, kako ću se školovati, mora

neko raditi, zarađivati za porodicu. Radio je kod privatnika koji mu je dugovao nekoliko

plata. To je bila bosanska realnost: slika unutrašnjosti, a ne čaršije. Koliko je bilo sjajnih

momaka koji nisu imali sredstava da se školuju?



102

Po završetku ramazana i povratku u Medresu, istinita slika bosanske realnosti bi

izblijedila i ustupila mjesto onoj čaršijskoj predoždbi sjaja i buke. Iako su bili dobili

priliku da se školuju, za razliku od momaka za ramazanske prakse, softe su odlazile niz

gromobran u čaršiju ne znajući da je čaršija poput kocke. Neke uzdigne; većinu porazi i

iskoristi. Vjerovatno je zato i kocka zabranjena u islamu. U korist većine.

4. Glazura i suština

Turistička razglednica s početka dvadesetog stoljeća: egzotična slika sarajevske čaršije

preko koje je nanesen krasnopisom atraktivni slogan na njemačkom: Wiele Gruse aus

Bosnien ─ Pozdrav iz Bosne. Razglednica je bila prilično romantičarski kičasta,

preambiciozna u namjeri da dočara orijentalni duh Bosne, turistička reklama, bez duše.

Austrougarski čimbenici, bez obzira u kojoj bosanskohercegovačkoj rupi i provinciji

obavljali svoju dužnost, uvijek su u domovinu dragim licima slali razglednice sa slikom

čaršije, napose sarajevske. Nije bilo razglednica sa bosanskim selima, kasabama ili bilo

kojim naturalistički ogoljenim socijalno-egzistencijalnim pejzažom. Sarajevska čaršija je

oduvijek bila reprezent bosanskog turizma, sušta slika Bosne i Herecegovine.

Od onog vremena drečavih austro-ugraskih razglednica, Sarajevo je ostalo isto,

nepromijenjeno, neprošireno, sa orijentalnim duhom i trgovačkom fleksibilnošću prema

moralnim vrijednostima, deklarativno odano vlastitoj tradiciji i spremno da po potrebi

odstupa od te tradicije, ─ mala, nedužna odstupanja.

Klod Levi-Stros u svom etnografskom putopisu, Tužnom tropiju, piše o fenomenu širenja

gradova u pravcu zapada. Postoje neki tajanstveni činioci koji djeluju u svim gradovima

tako što ih guraju ka zapadu, piše Levi-Stros. To je možda jednostavan izraz onog

kosmičkog ritma koji je od samih početaka prožimao čovječanstvo nesvjesnim

vjerovanjem da je smjer kretanja sunca pozitivan, a obrnuti smjer negativan; da prvi

odaje red, a drugi nered. I Sarajevo je grad koji se širi prema zapadu, u ritmu univerzalne

kosmičke dinamike, prema igmanskom zatonu, u pravcu destinacije zalaska sarajevskog

sunca. Sarajevo je međutim specifičan grad ─ u njemu istok i zapad nemaju funkciju

prirodnih orijentira. Ne radi se samo o tome da čaršija, konzervativna i isključiva po



103

definiciji, negira širenje grada. U Sarajevu je zapad simbol siromaštva, a istok (čaršija)

uspjeha. Sarajevo se završava na Marin-dvoru, tamo gdje je davno sagrađena džamija i

nazvana Magribijom, tj. džamijom na zapadu. Imenitelji džamije su bili čaršijski ljudi par

exellence; u ovakvom imenu je sadržana želja čaršije za zatvorenošću, za konačnom

prostorno- plemenskom određenošću. I zaista, ime je izašlo iz svoje simboličke funkcije i

hipostaziralo u svijest ljudi: čaršija je zaokružena, finalizirana sa Magribijom na n jenom

zapadu, a tamo iza počinje novi i drugi grad, razvučeni kalambur smrdljivih četvrti

rasutih u sumporu i siromaštvu.

Taj grad sa austrougarske razglednice čitavo vrijeme nameće se kao suštinski pravi

reprezent Bosne. Sarajevski život, sarajevska raja, sarajevski burek, sarajevski merak,

sarajevska muzika...

To Sarajevo ne pripada Bosni. Jer Bosna je suština; ogoljela drama; lice koje ne sakrivani tugu ni radost; čisti orginal, dok je čaršija gluma, kopija...

Ako želiš vidjeti Bosnu, onda zaboravi čaršiju i idi u unutrašnjost, osjeti melos predgrađa

u smradu, pogledaj kardiogram nepatvorenog čistog života što vijuga u sasvim malim

prevojima, u skoro ravnoj liniji sa tek iznenadnim lomovima, koji ipak nagovješćuju da

to nije smrt, već život. Obiđi kafane i pogledaj bosansku razočaranost životom. Otiđi u

parkove i nesigurnim pogledom gađenja obujmi siromohe, pijanice, penzionere,

razularene pajace, prostikutke, drogeraše i potencijalne samoubice, dok spavaju, jedu i

piju u prljavštini drumova, trava i ljetnih hladova. Zaboravi na maske čaršijskog lica i idi

vidi istinu.

5. Kraljevi i lude

U strogo igračkom horizontu, (na nejasno omeđenim duhovnim i socijalnim terenima,

gdje vlada mutna historija i skoro nevidljiva pravila), čaršijska liga se sastoji o d dvije

konstantne igračke grupe, koje čine bit igre i daju joj specifičnu draž, ─ od kraljava i

budala. Ova drevna igra koja se još uvijek štuje i uvažava u svakoj ozbiljnoj i poštenoj

čaršiji koja imalo drži do tradicije i vlastite reputacije, upražnjava se u dva tabora, ili u

dva igračka miljea, odvojena i nepovezana ničim, do istim duhom i pravilima igre. Tako



104

na čaršiji imamo dvije lige u kojima se još uvijek poštuje igra kraljeva i budala: to su

birtijska i sufijska liga.

Iako idejno odvojene, sa različitim metodama i evidentnim neslaganjem u ciljevima igre,

ponekad se znalo desiti da dođe do nekog zvučnog transfera iz jedne lige u drugu ─

moglo bi se u žargonu reći, iz prve u drugu ligu, sa dužnim poštovanjem prema svačijoj

rasudnoj moći da odredi koja je prva a koja druga liga. Birtijska liga je bila više prirodna,

nedotjerana, bez finesa i dekorativnih pravila, ali ništa manje žustra, atraktivna i igračka.

Derviška liga je bila potpuna suprotnost birtijskoj ligi: tamo je vladala ceremonijalnost,

prefinjen smisao za otmjenost, istočnjačka sklonost ka meditaciji i sofizmima. To,

naravno, ne znači da su grubi startovi bili zabranjeni ili da su gubici bili mali. (Iz

otmjenih kockarnica izlazi najviše gubitnika). U birtijskoj ligi, igralo se na sve ili ništa,

dok se derviška liga klonila tog apsolutnog ruleta i uvijek ostavljala gubitnike sa utješnim

poklonima. Zapravo, u dervišoj ligi je vladalo poznato pravilo solidarnosti, zahvaljujući

kojem su mnogi gubitnici dobili sjajne premije: rekalmiranje širom države najnovije

zbirke mistične poezije, prodaje ulaznica za koncert ilahija i kasida, mogućnost da lično

sa poklonjenom kamerom snimaju neku duhovnu ceremoniju, a o spiritualnim premijama

i mogućnosti da se zbog njih osjeća posebno, suvišno je i govoriti. Izgleda da je, makar

kada je birtijska liga posrijedi, rulet bio ne tako čest, ali neumitan u nekim situacijama.

U birtijskoj ligi vladaju realni pogledi na svijet i tamo se tačno zna svačiji igrački talenat;

naime, u ovoj ligi budale znaju da su budale i kraljevi znaju da su kraljevi dok je u

derviškoj ligi aktuelan i neprevaziđen problem što budale uporno misle da su kraljevi.

U formalnom smislu, igra u sufijskoj ligi je dosta zamršena i komplikovana i opire se

preciznom teorijskom dekodificiranju. Razlog tome treba tražiti u činjenici što ova vrsta

igre, pored nekih primordijalnih i nužnih igračkih elemenata, u svoja principijelna pravila

uvodi i metafizičke finese, zatim insistiranje na labavljenju čvrstih stega forme,

nezainteresiranost za objektivnu povijest, išraki letove, insistiranje na paradoksalnostikao kriterijumu istine, univerzaliziranje ili sintetiziranje disparatnosti itd. Ta sklonost

samouzdizanju pomoću magle i vulgarne metafizike, uostalom, tako je poznata osobina

Ludosti koja nam kroz jedno plemenito svećeničko kopile kazuje: Na svaki način je mog

kova, bez izuzetka, ona vrsta ljudi koja s uživanjem slušaju ili ispredaju lažne priče o

čudima i neprirodnim pojavama. Nikad im nije dosta jezivih izmišljotina o priviđenjima,



105

utvarama, o zl im dusima, o paklu i o hiljadama drugih sličnih čuda. Ukoliko su te priče

nevjerovatnije, ljudi im više vjeruju i one im prijatnije golicaju uši. Ali one ne služe samo

za prijatno prekraćivanje dosade nego su isto tako i unosan posao... ( Pohvala ludosti)

U Medresi je oduvijek bilo talentovanog potencijala za obje ove lige. Zašto su skauti iz

ovih liga insistirali na softama, nije poznato. Možda je riječ o činjenici da su softe

uglavnom dolazile iz malih mjesta, iz zdravih i konzervativnih sredina, a takve u građuju

djeci podsvjesnu mudrost da nema stabilnog svijeta bez stabilnog igračkog poretka.

Dakle, radilo se o čistoj krvi, o glavama napunjenim snovima i ambicijama, o želji da se

pokreće svijet.

A svijet se sastoji od kraljeva i budala. Kraljevi vladaju zahvaljujući ludosti maloumnih,

a maloumni nalaze utjehu u svom položaju na nekoj koti isprepletene skale višestrukih

hijerarhija kraljeve posluge. No, pitanje je koliko je carstvo kraljeva stvarno i legitimno,

budući da je utemeljeno na ludosti i naivnosti maloumnih. Kur'an nas uči da je moć i

bogastvo kraljeva kao prašina što nestaje u oluji. Historija nas uči kako su kraljevi

nestajali pod morem, pod giljotinom, pod teretom vremena, da je kraljevstvo taština i

čista relativnost, da moć isparava i nestaje, ali, pak, niti Kur'an, niti historija, ne

ostavljaju nam nikakvu nadu kada su budale u pitanju.

6. Legenda o čaršiji

Za Ivu Andrića čaršija je bila trajna inspiracija. Višegradska ( Na Drini ćuprija),

sarajevska (Gospođica), travnička (Travnička hronika, razne pripovjetke) čaršija, ─

poznati su poligoni njegovih umjetničkih ideja. Može se reći da je čaršija lajtmotiv

Andrićevog opusa. Pa i Ex Ponto, u svom postzatvoreničkom dijelu, zrcali na momente

odnos usamljenog i skrhanog bića prema hladnoj čaršiji. U čitanju Andrićevih djela

oživljava ne samo historijska već umjetnička panorama čaršije koja je za Andrića

univerzum, zatvorena umjetnička cjelina u kojoj se odigravaju činovi ljudske drame.Budući da je nedorečenost i otvorenost bitna osobina umjetnosti, čaršija je kod Andrića

ostala nenaglašena i nedefinisana; u književnoj kritici, ona je doživljena samo kao

slučajni okvir umjetničke radnje. Šta to ima u čaršiji tako estetički snažno, tako

umjetnički inspirativno? Ili, gdje je sakrivena bit čaršije?



106

U djelu Igre i ljudi, Rože Kajoa pravi sociološku klasifikaciju igara u originalnoj nakani

da preko igara definiše određenu kulturu. Kajoa pravi zaokret u odnosu na teze u

Huizingom Homo ludensu, te tvrdi da su igre fundamentalni obrasci koji karakterišu

jednu civilizaciju, jer se na osnovu njih može dijagnozirati ista. Na početku svog djela

Kajoa vrši formalnu klasifikaciju igra i predlaže tipologiju igara u četri kategorije:

1. agon – takmičenje

2. alea – kocka

3. mimicry – gluma

4. ilinx – vrtoglavica

Za nas je bitna razlika između agona i alee. Ako je u nekom društvu dominirajući princip

agona, to znači se to društvo odlikuje vjerom u trening i vlastitu snagu; to društvo je

duboko protkano porivom da pomjeri gornju granicu bez obzira na cjenu.

Zapadnoevropska društva imaju tipičnu agonalnu strukturu koja ih vodi naprijed.

S druge strane, društva u kojima je prisutno načelo alee fungiraju kao fatalistička društva,

kao kulture čija je čitava igra zasnovana na vjeri u sudbinu. Alea označava i otkriva

naklonost sudbine. Tu je igrač potpuno pasivan i njegove odlike i sposobnosti... ne dolaze

ni do kakvog izražaja. On rizikuje ulog... Suprotno od agona, alea negira strpljenje,

okretnost, kvalifikaciju; ona eliminiše profesionalnu vrijednost, tačnost, trening. Ona je

apsolutno: ili-ili... Ona se pojavljuje kao drsko i nadmoćno ruganje sposobnosti. Ona od

igrača zahtijeva sasvim suprotan stav od onog koji se od trudi da održi kod agona. Kod

agona, on računa samo na sebe; kod alee, on računa i na najmanju spoljnu neobičnost,

koju odmah uzima kao znak ili opomenu, na svaku neprirodnost koju zapazi; ─ na sve,

osima na sebe samog.

Ključna razlika između agonalnih i aleatornih igrača jeste u pojmu odgovornosti. Agon je

zahtjevanje lične odgovornosti, alea isključivanje volje i prepuštanje sudbini.

Islamska društva su, naravno, aleatorna društva. Zašto je to tako, ptice znaju. Ali sasvim je sigurno da aleatorni karakter muslimanske civilizacije nema uzrok u svetim

dokumentima islama. Čitava kur'anska logika i Poslanikova im plementacije te logike na

historijskom nivou upućuje više na agon nego na aleu; zapravo, u islamu, alea je

eleminisana trajno, u svakom segmentu i zato se opravdano čuditi tako čvrstoj

ukorjenjenosti alee u muslimanskoj civilizaciji. (Sve mesijanske varijacije, bez obzira u



107

kojim muslimanskim formacijama prebivale, imaju karakter čiste, uhodane, religiozne,

mistične kocke).

Muslimani su ahiretski ljudi, do kraja; sve što je od igre (dunjaluka) ostalo kod njih,

skristalizovalo se u fenomenu čaršije, kao čvr stom aleatornom institutu. Muslimani

odustaju od igre, jer su pogrešno protumačili kur'ansku pouku o igri. Muslimani su, u

želji da napuste dunjaluk, napustili agon i počeli novu igru, aleatornu, koja ih je vratila

dunjaluku na najponižavajući način.

Čaršija je onaj horizont na kome su se razišli muslimani i islam. Muslimani su se

razletjeli po raznim kockarskim grupama, a islam je ostao u prašnjavim knjigama da čuva

tajnu o trudu i radosti. Jer, islam i hazard su disparatni pojmovi. S druge starne, čaršij a je

muslimanska kategorija par exellence; tu ključnu ulogu igra aleatorno, hazardno,

fatalističko shvatanje života. U vrtlogu čaršijske vreve, sve se prepušta sudbini. Sve jeotvoreno, drugog puta nikad neće ponestati, vjera u sutra sa prezirom u danas je

najčvršća armatura koja prožima život i njegove nade.

Traktat o čaršiji je traktat o hazardu; psihološke i socijalne implikacije su identične. Prvo

zakoračenje u kockarnicu ili na čaršijsku kaldrmu nosi sličnost za prvim korakom Adema

a.s. na zemlju: sve je bilo otvoreno i sve je bilo moguće.

Čaršija je velika kockarnica gdje su u glavni ulozi sami životi. Kvintesencija svake kocke

jeste fatalizam, pasivnost, vjera u kismet, prepuštanje čitave igre sudbini, pasivno

iščekivanje konačnog ishoda. U kocki i k ismetu delegirana je odgovornost nekome

drugom, a trening i rad su obesmišljeni i zato, mrski. (Dovođenje u vezu hazarda i

socijalnog ponašanja vjernika nije bemisleno: svaki hazard je duboko religiozan, jer

počiva na vjeri u višu silu, u sreću, u naklonost zvijezda, u simetriju astronomskih

horizontala, u metafizičku algebru, u dobrog ali nepravdenog Boga, u Veliku Lutriju

Sudbine. Pa ipak, kocka je najproturječniji pojam: ona je najreligioznija, jer se u njoj sve

prepušta višoj sili, i najbezbožnija, jer negira supstancijalna načela svake religije: rad i

trud. Živeći sudbinu kockara i klateći se iznad kockarskog stola, Dostojevski je jedino

tako mogao konstruisati u svojim djelima one grandiozne nejasnoće u kojima do kraja

ostaje nepovučena crta između bezbožnih i religioznih životnih stavova.)

Može se reći da svi naši čaršijski likovi liče na Ljermontovog junaka Pečorina koji

budući da je fatalist, igra ruski rulet u čvrstom uvjerenju da mu je sudbina naklonjena.



108

Osnova odlika čaršijske varalačke tehnike jeste uvjeravanje o idealnoj jednakosti, o

svetom egalitarizmu same sudbine. Ali, jednakosti nema ─ ako se čaršijski vjeruje u

sudbinu.

I možda odgovor na pitanje o estetskoj snazi čaršije, postavljeno u kontekstu Andrića,ima odgovor upravo u ovoj analogiji čaršije i kockarnice. Kiš bi rekao da je čitava

književnost trajna saga o hazardu života i smrti. Čaršija ima sve atribute velikog igrališta,

idealan zatvoren prostor u kome se ljudski životi natječu sa sudbinom. Ona je uzvitlana

panorama ljudskih por aza i naivne vjere u viši, nadzemni egalitarizam. Tu se padalo,

gubilo i rijetko dobivalo, tu je život otkrivao svoju najdublju kockarsku esenciju.

Sve pouke o čaršiji, one naslućene do kojih smo sami dolazili ali ih nismo iskazivali i one

iskazane, književene i naučne, upućuju na to da nema gore bolesti, niti dublje zablude od

opsesivne mondenske spremnosti da se život proda za minutu sjaja i slave. Vjera u

fatalizam, ma koliko otkrivala neslućene horizonte slobode, sadrži oholo negiranje svega

što je sveto; paklena privlačnost hazarda ruši svaku svijest o vrijednostima. U životu se

cijeni samo ono do čega se s mukom došlo dok sa glatkih površina kocke blistaju prečice

i lahki putevi. Namjesto trudbeničke: per aspera ad astra, koji je put nevolja i znoja,

obećavaju se iznenadni obrati i vrtoglave premije.

Jedna stara hikaja govori o ruskom ruletu kojeg je ponudio Iblis jednom Božijem

poslaniku kao test poslanikove vjere. Poslanik je odbio testiranje sudbine odgovorom:

Bog može iskušavati ljude ali je ljudima zabranjeno iskušavati Boga. Sa sudbinom se ne

igra. A Kajoa kaže: Reci mi šta se igraš, pa ću ti reći ko si.

7. Sirotinjska sreća

Išao je čaršijom, znajući da joj ne pripada i ne želeći joj pripadati, u krutoj svjesnosti da

ona ne može biti njegova stvarnost niti ičija gola stvarnost, do ogledalo koje daje

pogubno lažnu sliku, umnogostručenu i uvećanu. Išao je kroz čaršiju, znajući da jenjegovo srce negdje drugo, u bolnom titraju majčine molitve, u vreloj ukrvavljenosti od

borbe i slijepog tumaranja, u nepromočivoj samoći koja je jedina i prava stvarnost ovog

srca. Padala je kiša, i prozeble noge, zapletene u čaršijskom korovu, nosile su sirotinjsku

medresansku sudbinu. Sklonio se pod strehu vanjskih zidova niz koje se slijevala silna

vodurina, i stajao tu neko vrijeme, ruku stegnutih na grudima, željan topline, osjećajući



109

jasno tuđost i hladnoću zveckave čaršijske nagizdanosti. Neka te ne zavede hladno

blještavilo što titra na zabranjenim tezgama privida i visi okačeno u visokom izlozima

plastike, govorio je sve čvršće, stežući ruke i gledajući kako nebo puca u pobjesnjeloj

ekspoloziji oblaka. Sjaj i zveket neka ti strani budu, govorio je sebi u dječijem prkosu.

Budi jak, govorio je, usamljen. Kako je kiša luđe padala i nebo bivalo natuštenije, u

njemu je žešće rastao umobolni sirotinjski sevdah, suludo uznesenje prkosa. U studenoj

zamišljenosti mašta se sve više zagrijavala. Vidio je sebe kako je jak i postojan, kako

sjedi u polumračnoj radionici i skromno pravi zidanicu ponosnog otpora blještavilu

prolaznog. Vidio je sebe ukućenog u toplom miru i zbrinutog na mehkom krilu nježnosti.

Samoća i mrak su jenjavali u nevinom prividu mašte. Kada je kiša prestala, nasmijano

nebo mu je otkrilo tajnu sirotinjske sreće.

Penelopin vez

I ne budite kao ona koja je svoju pređu rasprela kad bi je već čvrsto bilo oprela

(En-Nahl, 92)

1. Odisej i nastradala nevjestaPriča o Hamši i Zulfi je stoput ponovljena skaska (različite životne varijacije na istu

melodiju sudbine) o odbjeglim pticama iz uske i neprostrane bašče Gospodnje. To je

priča o reverzibilnom medresanskom tandemu koji bi se javio u svakoj generaciji softi,

većinom na periferiji generalnog javnog panoa Medrese, ali u srcu internatske

cirkulacije. Njihova imena nisu ležala na onim lažno važnim spiskovima različitih sekcija

i internatskih asocijacija, već u dežurnim knjigama za različite prestupe ─ od tuča po

spavaonicama do noćenja izvan internata. To je priča o prijateljstvu i životnom kockanju,

o zovu blještavila i potopu iluzija, o tužnom, naivnom odmetništvu.

Najvjerniji internatski opis Hamše nalazimo u Leksikonu detalja i nepoznanica iz

internog ž ivota Gazi Husrev-begove medrese, (zabilješke iz neposrednog pedagoškog

rada i iskustva), čiji je autor nekadašnji (otpušten u nekom sumnjivom, i po njegovim



110

rječima, u jednom intervjuu za dnevni list Glas gluposti, montiranom procesu) isluženi

noćni vaspitač K.K.1

A.G. (č iji je nadimak ne znam za š to Ham š o) je nadareno glup insan2 i predstavlja biće

kod kojeg razlika u pameti i ljepoti dosti ž e vjerovatno maksimalan nesrazmjer. U ž iva da

rovi nos na č asu ili na korepeticiji i rekorder je svih bilje ž nica u kojima uč enici u

korepeticijskim satima dosade bilje ž e asove u rovljenju nosa. Iako žigolo izvan Medrese,

čini mi se da je on u internatu meta sprdnji i podsmijeha. Istini za ljubav, on sam najviše

svojim glupostima daje povod tome.

Zatim, izdvajamo neke sitnice: Ponekad se brije u toaletu poslije povečerja, a zatim

nakon što bude zatečen i shvati da je učinio delikt nespavanja dugo se, sirotinjski

bezazleno i sa osmijehom, izvinjava i obećava da to neće ponoviti. Tom prilikom me

obavezno potapše po ramenima, što je naravno krajnje neprimjereno ali se može podnositi kao nezlonamjerno, nastavlja noćni vaspitač K.K. Često dolazi u moj kabinet,

isključivo u namjeri da mi laska, ili kako učenici imaju dobar izraz za to da mi se uvlači

ili da mi baca žetone. On se toga ne stidi, to se ne konfrontira sa njegovom momačkom

sujetom, viteštvom i beomskim ponosom, zapravo, on žetoniranje smatra važnim

instrumentom svoje aktuelnosti u internatu - upravo aktuelnosti, jer njegovo javno

žetoniranje daje jasan signal mlađim učenicima o njegovoj bliskosti sa mnom i time

određenu tajanstvenost maturantsvu.

Ako je inteligencije naša moć da odvojimo lažno od istinitog, onda je Hamšo bio

poluinteligentan tip. Kada bi odgovarao na času, svako dobacivanje on je prihvatao kao

unaprijed istinito i tako je svoje ime učino znanstveno relevantnim u svim internatskim

enciklopedijama bisera. Neke od njegovih poznatih bisera mi posuđujemo iz jedne

privatne zbirke internatskih bisera, do koje smo došli sasvim slučajno, na jednom

ramazanskom druženju. Padeži se mjenjaju po akuzativu, Hitler je bio Jevrej, Šehid je

1

Iako u više navrata koristimo njegov leksikon, moramo imati u vidu, isključivo činjenicama i istini zaljubav, svu silinu njegove razočaranosti zbog pomenute namještaljke. Kao isluženi oficiri u romanimaruskih klasika i on je vjerovatno bio spreman da u zanosu difamacije i blaćenja svojih krvnika ponekadzastrani u objektivnosti. Osveta je ratni pohod bez milosti.2 Suprotno tvrdnjama autora čijim se tekstom koristimo, mi smatramo da se više radilo o zbunjivanju negogluposti. Sam Hamšo je prepričavao jedan doživljaj iz djetinstva koji se desio na dženazi nekom komšiji.Uključujući se polahko u običaje, Hamšo je pitao oca za onaj komplikovani izraz saučešća koji treba dauputi sinu preminulog komšije. Otac ga je naputio i Hamšo je sve do džamije ponavljao: bašun sagosun,

bašun sagosun, bašun sagoson... ali kada je prišao ožalošćenom komšiji rekao je: sogan dolma. Dakle, riječ je o zbunjenosti, prilikom iskazivanja naučenog.



111

osoba koja umre u mestvama, Šekspir je rođen na Old Trafordu i navijao je za Mančester

Junajted, Kasno Marko na Koševo stiže, samo su neki od brojih Hamšinih bisera.

Pozivamo se i na opće mjesto u internatskoj biserologiji: to je poznati slučaj kada

profesor fizike, pita Hamšu koliko ima Njutnovih zakona. Nakon dobivene sugestije iz

mase, Hamšo odgovara: Jedan, profesore. Profesor ga gleda zbunjeno: Pa koji je to

Njutnov zakon? Hamšo odgovara: Pa drugi profesore. Učenik T.R. svjedoči da je na

usputno profesorovo pitanje, koje vrste sporta poznaje, Hamšo odgovorio: Fudbal,

košarku, atletiku, estetiku… Na pitanje profesora pedagogije šta utiče na razvoj djeteta,

Hamšo odgovara: temperatura. Zbog ekonomije pripovjedačkog prostora, ovdje se

zaustavljamo sa biserima.

Neukusne Hamšine šale imaju repeticijski karakter; kada se dograbi nekog njemu

zanimljivog štosa, Hamšo ga bezdušno ponavlja dok ne iscrpi i posljednju kap života iz

njega. Recimo, poznato je da je čitavo polugodište ponavljao: Ušla racija u Begovu

džamiju i pronašla dvadestero bez abdesta.

Iz mnogobrojnih, uglavnom konzistentnih opisa saznajemo da je Hamšo nosio crni

kožnjak, bodi majicu u kojoj je nesretno ležao njegov loptasti stomak i sa sobom je uvijek

nosio zippo-upaljač po kojem je u internatu bio poznat. Uživao je da zapali cigaru ovim

upaljačem, a korištenje palidrvcadi ili jeftinih plinskih upaljača, smatrao je pušačkim

svetogrđem i fukarlukom. Trenuci njegove najdublje blaženosti su bili ležanje u krevetu i

igranje sa svojim upaljačem koji je po obliku i funkcijama bio minijaturno savršenstvo

industrije3, kovčeg u kome počivaju svi ljudski sentimenti, topla kutijica ugodnosti koja

objedinjuje formulu lijepog i korisnog. Prometej je ljudima donio vatru tako što je sa

nebesa maznuo zippo-upaljač.

3 Ne znamo zašto, ali zippo je mogao pripadati samo industriji i modernoj, ali nikako postmodernoj ilimanufakturi. Hamšo je manufakturu smatrao sinonimom zaostalosti i stoga joj nije trebalo vjerovati.

Upaljač zippo je simbol vatre, Zapada, energije, kapitalizma, aktivnosti, jurnjave, serijske masovnosti,odabranosti. A sve to je pripadalo industriji a ne manufakturi. Hamšo je prvi put zippo -upaljač vidio kodsvog dajdže koji se nakon dvadeset godina boravka u inostranstvu vraća u rodno selo, u sjaju i bogastvu,

pušeći Marlboro i baratajući malim škljocavim patent-upaljačem sa čije srebrene površine je blistala samasudbina i odabranost. Još od te dječije unutarnje avanture, Hamšo formira u sebi posebnu ljubav premamaloj sjajećoj stvarčici koja daje snagu ruci a oreolu optimizma čitavoj ličnosti. Zbog nje je počeo pušiti u

petom osnovne, zbog nje je zanemario školsko gradivo, zbog nje je bježao od kuće i skrivao se ponapuštenim hangarima i barakama, zbog nje postaje na glasu kao opasan i sujetan momak. Dakle, zippo jedošao sa Zapada u svilenom džepu jednog debeljuškastog trgovca, političkog emigranta i siromašnog



112

Hamšo je glavni akter na maloodmornim kolektivnim pušenjima u školskim klozetima.

Više puta je optuživan i kažnjavan od strane odgajatelja zbog podučavanja i uvlačenja

mlađih softi u mutni duhandžijki krug. Na takve optužbe, Hamšo se branio isprikom da je

samo pokušavao naučiti fazane drevnom ritualu izbacivanja kroz usta krugova od

duhanskog dima.

Neke statistike nam govore jedan kuriozitet koji se veže za efendijsku stranu Hamšine

osobe: po statistici za 19''-u godinu čiji je autor S.D., američki profesor temporalne

filozofije na Univerzitetu u državi Ohajo, a koja je objelodanjena u naučnom magazinu

Sati i minute, Hamšo je autor najkraće (dvadesetrekatne) teravije za tu godinu u svijetu:

od ezana pa do posljenjeg amin u namaskoj dovi, proteklo je svega dvadeset minuta.

Smijao se grohotom, zarazno, užasno, kraljevski neukusno, nadmeno, na sasvim glupe

stvari, u stilu razvratnog pijanog bega, napadački ili odbrambeno zavisno od situacije,

trljajući rukom (rukometnu) loptu od stomaka, nesuvislo, pobjednički.

Informacije koje imamo o Zulfi nisu ni izbliza podudarne, niti plauzibilne za ljubitelje

dokumentacije i faktične izvjesnosti kao što su bile informacije o Hamši. Zulfo je bio, po

svemu sudeći, višeslojna ličnost. Stoga, nešto od svjedočenja i informacija koje imamo o

njemu, moramo prihvatiti kao provizorne, ali i nužnom sumom one tajanstvenosti koja je

obavijala njegovu ličnost. Tako, iz rukohvata informacija i polučinjenica saznajemo da je

Zulfo u početku svog školovanja u Medresi, bio sufija, pedantni redukcionista. U

tramvaju je čitao isključivo djelove Mesnevije, ismijavao je učenike koji bi na noćnim

korepeticijama čitali djela neislamskih autora, recimo Platona ili Aristotela, u ženska lica

nije uopšte gledao i prigovarao je ostalim softama na silnoj dunjalučkoj radoznalosti.

Prema riječima profesora D.K.-a: Po načinu života on je jednostavan obrazac koji se

može primijeniti na filozofiju svih ostalih gradskih sufija: postoji polivalentnost istine u

svijetlu one jedine istine da je sve, zapravo, jedno. Daleko od toga da islam priznaje

polivalentnost istine izvan sebe samog, izvan svog učenja, ali sva ulema se slaže da

postoji ta polivalentnost istine u samom islamu, i to isključivo u njegovoj jurisdikcijskoj

orbiti. Ali omiljeni hadis, koji Zulfo citara, jeste da će se Poslanikov ummet podjeliti na

momka koji je crnčio po Njemačkoj za kratki interval sjaja u rodnom mjestu; i zippo su kao i vascijelu

tehnologiju u Bosnu donjeli gasterbajteri da stvaraju sliku velikog i bogatog Zapada u dječijim glavama.



113

sedamdeset i kusur dijelova, a samo će jedan dio (grupa) biti na pravom putu. Ovaj

momenat nam dosta govori o Zulfinom karakteru iz tog vremena: prezirao je sve

pojedinačne istine, svaki oblik mentalne neuniformiranosti i orginalnosti, a takva je bila

čitava tadašnja internatska biocenoza.4 Opće je poznata stvara da u tom periodu Džo

dolazi u mnogobrojne i raznovrsne konflikte: on bukvalno shvata kao primarnu svoju

misiju promjenu stanja u Medresi. On vazi i propovjeda u tom periodu, nije dovoljan sebi

kao subjekat već traži nužne objekte kao verifikaciju svoje upućenosti. Biti upućen znači

podsjećati sve druge koji nisu na istoj longitudinalnoj putanji da imaju slabost ignorancije

sitnih grijeha, forme i nužnosti oponašanja. Biti upućen znači odsustvo jedne bitne

neformalne dimenzije vjere: ljudskosti.

Njegovao je tijelo, kroz teretanu, kroz boks, (što je značajno za kasniji kontekst njegove

biografije), nije da je bio gurman ali je volio pojesti, i bio je po riječima nekolikonjegovih kolega prilično ljepuškast. Saznajemo da je atletski građen, da ima osmijeh

širok kao lijepa djevojka, nezapečene usne, te da ima upadljivo zelenkaste (neki su tvrdili

da je u pitanju zelena boja sa nekom mističnom primjesom sjaja koji zastrašuje) oči koje

su djevojke ocjenjivale kao primarni segment njegove dominacije u okruženju. Za razliku

od nabildanih drvosječa ili prirodno razvijenih momaka koji su nužno sujetni kao što

Sunce nužno izlazi na istoku, Zulfo nije imao problema te vrste, niti je imao kompleks

mišića i eksponiranja.

Na kraju prvog polugodišta trećeg razreda Zulfo odlazi na ramazansku praksu u

Njemačku. Glavni imam u mjestu gdje je bio na ramaznaskoj praksi, begeniše ga za svoju

kćerku, ali nakon što uviđa svu nefleksibilnost i strogost Zulfe, teška srca odustaje. Po

povratku u inetrnat Zulfo piše za školski list utiske sa ramazanske prakse i tamo izjavljuje

čuvenu (po količini persiflaže kojom je ispraćena) rečenicu: Molim Allaha da podari

4 Medresa je dogma i ekumena jednoumlja, kulir i serijska monotonija klonirajućih derivata – samo na prvi

pogled. Ko poznaje taj svijet, znat će da se radi etičkom kosmopolisu i domu ekscentrika, o bosanskom

išaranom ćenaru, persijskoj serdžadi i fauni brazilske džungle a ne afričke pustinje. Internat jemakromikser, mješalica najrazličitijih karakternih podsklopova: dječaka čistih poput jutarnje masti naistoku i već izgubljenih egzistencija; likova začaranih filozofemom o životu kao areni inetresa i sanjara čijisamouništavajući obredi idu do granica besmisla; krutih vojničina zaglupljenih pod nepodnošljivim

bremenom taštine i poltrona- beskeletnjaka bez kosmičke mjere; planetranih asketskih endema i neusidrenih bonvivana povremenih gnoseoloških sklonosti; hafiza izuzetnih laktačkih izvježbanosti i spadala izuzetnovisokih dosega imana.



114

imana svoj braći koja u buduće budu išla u tu nevjerničku zemlju. Bez čvrstog imana,

teško će izdržati tamo.

Iza Zulfe je ostalo nekoliko tekstova koji su objavljeni u nekim sufijski ili ši’itskim

časopisima, ili su slati prijateljima u okviru privatnih prepiski. Iz tog vremena poznati su

njegovi članci: Vaz o moralu, Suhrawardijeve vizije i njegov suvremeni značaj,

Proklestvo ehlul-kitabija, Hidžab sa naglaskom na nikab, zatim tu je i nekoliko prevoda

sa arapskog, dok su njegovi svakako najzanimljiviji tekstovi Žena između ugodnosti i

prijetnje i Islam i muzika5.

Uživao je u muškim, vjerskim razgovorima koji su bili samo kopija one paradigme koju

su ostavili Poslanik i njegovi ashabi, ti razgovori nisu imali vremensku cijenu. U augustu

iste godine on je u Bočinji na takmičenju učača Kur'ana. Tamo susreće izvjesnog

Saudijca po imenu Abdul-Hamid sa kojim raspravlja o pitanjima ummeta, o zaostalosti i

nepravdama Zapada, o Palestini i Afganistanu, o univerzalnostri džihada. Nekoliko dana

nakon Bočinje, Zulfu susrećemo na Vlašiću gdje, u organizaciji jedne arapske

humanitarne organizacije provodi divne trenutke odmora sa svojom braćom. Na jednoj

poljani sasušene trave se igra fudbal, na drugom kraju se prži meso na roštiljima, na

trećem su momci zauzeti igrom sa šejhovskom djecom. Po povratku u Sarajevo, Zulfo

blista nekom tajnom ljepotom i optimizmom.

Bio je donio čvrstu odluku da ode nekim tajnim putem u Čečeniju i posveti život džihadu,

pomažući svojoj napaćenoj braći.

Negdje početkom četvrtog razreda dolazi do kapitalne transformacije u Zulfinoj ličnosti.

Geometrijski prijelaz u kružnoj putanji za sto osamdeset stepeni i Zulfo od strašnog

redukcioniste postaje, ni manje ne više, nego lik sa dijaboličnim tendencijama. Utisak

među učenicima je strašan, to je ono što su ruski pisci nazivali očuđenjem; tri poglavlja

uvjeren si u jednu istinu i u četvrtom dobiješ novu istinu sasvim suprotnu onoj iz prva tri.

Zulfo na nastavi počinje da govori o ženama sa neukusnim ulaženjem u detalje. Ali

usvemu tome, za naš pojam, prilično je čudna jedna stvar: Zulfo nastoji da svoje poroke

5 U članku Islam i muzika Zulfo piše: Muzika i islam? Islam je kruti, dobronamjerni, na koncu objektivni

zahtjev za koncentracijom, sabranošću misli i uvidom u jadnu ljudsku situaciju koji skupa, treba darezultiraju eksplozijom mehaničkog savršenstva i nevine predanosti. Muzika je poziv na zaborav i

ravnodušnost. Dakle, suprotnost ovom prvom. Kao što vidimo, Zulfo raspolaže zavidnim stilom i logičkomoperativnošću, i zalaže se za koncentraciju skoro mehaničku, dok ulogu muzike vidi u demantiranju tekoncentracije.



115

javno uradi, ne stidi se prepričavati ni najsramnije sitnice iz svojih griješnih opservacija,

svoje tajno obrće u javno. To insistiranje izvire kao najuočljivija crta iz mnoštva

dokumenata koje imamo o njemu. A to je upravo ono što većina učenika ne može da

shvati: diskrepancija između tajnog i javnog je univerzalna svemirska nužnost dok Zulfo

dokazuje da ne mora biti tako; to nerazumjevanje postaje glavni trač po toaletima,

spavaonicama, za objedima, u kafićima. Zulfo ne samo da izvrće unutrašnjost svog

šinjela nego i svim ostalim softama daje do znanja da nisu izbjegli status licemjerstva

tako što su zakopali ratne sjekire sa svojim savjestima i da su od grijeha (koji je uvijek

univerzalan) napravili tek fah-delikt, nešto kao pogrešan potez na mašini u industrijskim

radionicama. Šta je bio povod Zulfinoj transformaciji, ostaće nerazjašnjeno do Sudnjeg

dana.

Uglavnom, Zulfo 6 više nikad nije bio isti. Ništa od onog sufijskog (zamaskiranog)

ekskluzivizma nije ostalo u njemu. Kao da dolazi zaključka: pucam od mladosti, svaka

mi je žila u paroksizmu bubrenja, život mi se otvara kao oktobarski ružin cvijet a je se

zavlačim u katakombe samoće i pravim od sebe suhoparnog svećenika; ako sam do sad i

reducirao život, od sada ću ga prihvatati u njegovom totalitetu izazova, šarenila i vedrine

– otprilike tako je zulfo razmišljao u tim rekonvalescentskim danima; taj kritički idiom će

postati potka njegovog života. Ukorijenjenost u sufizmu je ipak ostavila svoj trag: Zulfo

nastavlja citirati hadise, ali ne u univrzalno-misionarske već u konkretno-švalerske svrhe;izvrće u maniru dobroćudnog softe smisao pojedinim hadisima i koristi ih kao organon za

zabavljanje djevojaka.

Počinje da čita neislamske pisce, Tolstoja, Kamija, zanima se za grčku etiku i filozofiju,

lista sve što stigne. Po njegovim riječima, književnost mu skida koprenu sa očiju i uviđa

koliko je propustio za svojih godina ludosti.

6 Sjećajući se Zulfe, njegov prijatelj M.P. iz spavaonice 123 je zapisao u svoj dnevnik, jedan blistav i

dragocjen stih za kojeg historiografi i dobri poznavaoci prilika na vašaru biografija heretičnih pjesnika,kažu da potiče od jednog Stočanina ne baš pobožnjaka, naprotiv pjesnika sklonog šiši i ženama. U

pomenutom dnevniku, stranica posvećena Zulfi, upadljivo se bjelasala. Samo je na dnu stranice bila

zaljepljena fotografija na kojoj je sopstvenik dnevnika sjedio sa Zulfom (koji tada jo š uvijek nosi

paučinastu bradu) na nekoj klupi u prirodi i u proženskom polažaju noga preko noge, savijenih obrva buljio

negdje u zvjezdane vodopade. Ispod fotografije je bio ispisan, uglavljen među čitke navodnike, pomenuti

stih: Gdje su psalmi tu su i proklestva.



116

Nekako baš u to vrijeme, Hamšo kao stariji momak koji obnavlja godinu u Medresi,

postaje na glasu kao iskusan đilkoš koji je vještine udvaranja učio od najboljih, od

maturanata. Osim toga, ima nešto poštovanja kada stupaju u odnos stariji i mlađi momak,

bez obzira na njihovu korelaciju inteligencije. Ima još jedna stvar sa Hamšom: stepen

sigurnosti i sujete koje je posjedovao bili su začuđujući, ako se ima u vidu njegovo

mentalno zaleđe. (Hamšo je bio samo jedan od primjera koji su potvrđivali aksiom da je

stepen sigurnosti i samouvjerenosti jedne osobe jednak njenoj praznini i gluposti).

Iako nije od Boga obdaren nekom posebnom pameti, Hamšo je imao iskustva u raznim

stvarima, jer se nije libio da proba svaku uvrnutu situaciju pred kojom bi se našao.

Iskustvo je bilo njegovo tajni revolver, instinkt kojim ostvaruje opstanak, specifičnost

kojom plijeni pažnju. Hamšo je imao iskustva sa marihuanom, seksom, čuvanjem krava,

voženjem mercedesa, kupanjem u najluđim brzacima Drine, preprodajom zabranjenihstvari, kolektivnim tučama jastucima, i tome slično. Da je Hamšo pušio marihuanu, znali

su samo rijetki učenici Medrese. Kako se pogubni uticaj ove trave da svesti na

usporavanje ritma memorije, koncentracije i kakulacije, tako za Hamšu nije bilo

opasnosti: ispod nule se ne ide. Neki kažu čak da bi Hamšo poslije par dimova marihuane

postajao nekako pametniji, izgledao je i djelovao pametnije, čak bi boravio u internatu

napušen a da niko ne bi primjetio.

Po cjeli božiji dan Hamšo i Zulfo sjede po baščaršijskim baštama; Hamšo pijucka kafu,

značajno gleda u nebo i izbacuje kolutove dima, a Zulfo dovodi sarajevske srednjoškolke

za njihov stol; Zulfo fascinira djevojke mudrom i zabavnom pričom koja se naslanja na

čvrsta ramena nesvakodnevnog iskustva i umijeća a Hamšo se tajanstveno osmjehuje na

svaki Zulfin trik. Djevojke su u takvom ambijentu ispunjene nekim potajnim udivljenjem

prema momcima koji se ne susreću svaki dan po sarajevskim kafićima i koji zabavljaju

djevojke onako kako treba: strogo, muški, momački, a ne kao što to rade gimnazijalci:

ispraznostima, pričom o najnovijoj marki hlača iz inostranstva, ili nekim jeftinim frazama

naučenim na javnom servisu sms-poruka.

Zulfo ubrzo postaje leksikon fraza i aforizama najrazličitijih provinijencija; ponekad

citira hadise a odmah zatim neki isječak iz rok -balade.

Poznato je da Zulfo koristi tih godina jedan trik za koji kažu da potiče od čuvenog Šabana

Reisovića, (kome je kraće trajala djevojka nego djetetu balon), mujezina džamije u



117

Banovićima i bivšeg softe. U svim mogućim susretima sa najrazličitijim tipovima

djevojaka Džo se nastoji tako prokršćanski ispovjediti i izjadati djevojakama: Meni su

važne samo tri stvari u životu: da je Bog zadovoljan sa mnom, da su moji roditelji

zadovoljni sa mnom i da sam zadovoljan sam sa sobom. Ali znam da ni Bog nije

zadovoljan sa mnom, da ni moji roditelji nisu zadovoljni mojim ponašanjem, a ni sam

nisam u miru sa sobom.

Zulfo je poslije pričao kako su sve pale na ovu sentimentalnu foru. Još je govorio mladim

fazanima: Poznato je da djevojke po zakonima svoje sujetne psihologije vole zločeste i

bezobrazne muškarce: svojom zavodljivošću i ljubavnim milosrđem one mijenjaju

mafioze u porodične dike, kriminalce u društvene pravednike. Kako plemenito! Ali ja sam

i računao na tu plemenitost i žensko sažaljenje koje je moj osnovni adut. Ovo važi samo

kod plemenitih djevojaka. A onima koje slušaju ćirilicu, samo pokažem Hamšu ukožnjaku ili bodi-majci. On je folk idol.

A Hamšo... Hamšo je bio hegemonija svoje vrste. Ponekad, u nedostatku teksta ali

pritisnut snažnim unutarnjim nabo jem i nadahnut filharmonijom iskona u sebi, Zippo

jednostavno pejvuši: Enci penci pec, ti si mali zec a ja mala vjeverica, enci penci

pennnnnnc. Zašto je Zippo izgovarao ovo enci penci umjesto eci peci je samo jedna od

semantičko-tefsirskih nejasnoća koje obavijaju i ozaruju njegovu ličnost.

Ukratko, Hamšo i Zulfo, u to vrijeme, po svim svjedočenjima i dokumentima ─ žare i

pale sarajevskom čaršijom. Napuštaju internat i idu u Medresu kao vanjski učenici. To je

momački život par exellence; umobolne trke automobilima u ponoćnim satima po

zaglancanima sarajevskim cestama. Poslije jedne noćne trke i dobivene opklade,

medresanski tandem sjedi na Zmajevcu i posmatra grad. Zulfo prelistava jedan sarajevski

magazin a Hamšo razmišlja kako je čudna ova stvar sa Zulfom. Šteta, bogami, šteta...

U noći dvadesetpetog na dvadesetšesti juni, Hamšo i Zulfo se opijaju na obalama Drine u

blizini Zvornika, alkoholiziraju svoje ćelije u umobolnim obredima mazohizma i pritomsuviše emocionalno, ali tekstualno netačno, pjevaju ilahije, uglavnom one

novokomponovane čiji su izvođači hafizi a autori alimi sakralno-komercijalnih

preferencija. Na zagasitim obalama Drine pijucka se neko slovenačko vino i dimi

marihuana. Po nekim svjedočenjima tu su i dvije vesele Moldavke koje su sa njima čisto

iz pedagoških razloga. Tu noć sa njima pije i Peha, čuveni seoski lola koji opsovao nešto



118

veliko u mektebu efendiji kada ga je ovaj ošamario. Nikad više nije išao u mekteb, ali

nije izbjegavao hodžinsko društvo.

Te noći dogodilo se nešto što će obilježiti sudbine prisutnih i po našem sudu, biti osnovni

uzrok razlazu među legendarnim tandemom. A evo šta se desilo te zlokobne noći. Peha je

pričao kako je isprva sve bilo u najboljem redu, Hamšo je mahnitao, kao i uvijek, a Zulfo

je nešto objašnjavao Moldavkama koje su se samo smijale, ponavljajući jednu riječ:

maco. Potom su svi zajedno pjevali i bilo je sasvim lijepo dok se nisu odlučili da odu

malo dublje u šumu. Odlaze automobilom na samu granicu sa drugim entitetom. Nakon

što su parkirali automobil na rub obale, koja je bila prilično podlokana, skidaju se i silaze

u Drinu. Noć je bez vjetra, suha, nježno poprskana mjesečinom. U jednom trenutku,

komad obale na kojem su parkirali automobil počinje da se obrušava i Pehin automobil

propada na šljunak, do rijeke. Ekipa brzo izlazi iz vode i prilazeći automobilu bivajuzatečeni: pored automobila leže razbacane kosti, nekoliko cipela, nešto gnjile odjeće i

četri lobanje, sasvim blizu jedna uz drugu. U prvi mah, zastaju, gledaju jedni u druge,

provjeravaju da nije marihuana u pitanju, da ih nije možda udario flash. Gledaju i

gledaju, obavijeni kijametskom šutnjom koju će prekinuti Peha: Sigurno masovna

grobnica. Tu u blizini četnici su pobili nekoliko porodica iz obližnjeg sela. Nikad im se

nije saznalo za tr ag. Možda su oni.

Polahko prilaze i pokušavaju da oslobode automobil, od zemlje, kamenja i kostiju. Neki

metafizički sjaj kostiju osvjetljava ružnoću situacije u kojoj su se nalazili. Moldavke su

bile odvratne, sve je bilo odvratno. U jednom trenutku, Hamši počinje da se priviđa,

počinje da bježi a kada je jedna Moldavka rekla maco, Zulfo je luđački udara, tjerajući ih

obje od sebe. Gađa ih kamenjem sve dok se ne izgube iz vidokruga. Uplašene, Moldavke

se pobjegle prema cesti i onda ko zna gdje. Za to vrijeme Peha pokušava smiriti Hamšu

koji drži ruke na ušima i ponavlja jednu rečenicu kao neki maloumnik: Čuješ li ih kako

vrište?! Trebalo je sat vremena Pehi da malo smiri Hamšu. Za to vrijeme Zulfo nekako

oslobađa automobil i napokon se izvlače sa tog zloko bnog mjesta. Kada dolaze kod Pehe,

Hamšo odmah ulazi u kupatilo, gusuli se i klanja jaciju. Malo se smiruje. Ujutro, Peha

obavještava o sinošnjem događaju policiju koja će ustanoviti još jednu masovnu

grobnicu.



119

Po povratku u Sarajevo, tandem Hamšo i Zulfo prestaje da funkcioniše. Hamšo prolazi

kroz dane intezivnog teubei-nesuha, dok Zulfi to ne uspjeva. Hamšo sve počinje

ispočetka, ali ne toliko radikalno, sa mjerom. Zulfo napušta Medresu.

U godinama koje slijede, Zulfu susrećemo u gradovima Evrope i Azije: Istanbul, Ankara,

balkanske metropole, Beč, Bukurešt, gdje Zulfo zadovoljava moćne porive svog bića za

iskustvom svijeta. Destinacije i nisu pretjerano atraktivne u ovoj tehnološkoj etapi

reduciranja globusa, ali odnekud se treba početi. U planu su i nešto egzotičnija odredišta:

gradovi Sjeverne Amerike, Daleki istok i Australija. Zulfo koristi različite pogodnosti,

donacije svakojakih bizarnih organizacija, stipendije, a ponekad, i vlastiti budžet da bi

putovao svijetom. Nakon Medrese, Zulfo odlazi da luta svijetom i tako još jednom

proživi izbanaliziranu sudbinu Odiseja, proklestvo inteligentnog čovjeka koji osvaja

prostor jer ne može da se vrati domovini. S druge strane, Hamšo će završiti Medresu,skrasiti se u jednom džematu i nakon mjeseci apstinencije, konačno se oženiti. U znak

prijateljstva prema Zulfi, Hamšo će insistirati da džamija u kojoj je bio imam ponese ime

Zulfija. Naravno, prijedlog nije prošao.

Jednog dana, dok je sjedio u mektebu i mrzovoljno slušao dječicu kako ponavljaju: svaki

dobar posao započinjemo euzom, bismillom i rabijesirom koji glase..., poštar je zazvonio

i uručio efendiji pismo ─ od Zulfe. Nismo uspjeli saznati šta je pisalo u pismu, ali pričali

su da je Hamšo pismo poderao. Navodno, Zulfo je pismo započeo stihom medresanskog

pjesnika Almira Kolara, Licemjerno je, prijatelju, i više od toga, odazivati se na ime koje

nije tvoje, što je uvrijedilo efendiju.

U vrijeme kada je odigrana utakmica između Željezničara i Nju Kastla, u isti dan Hamšo

se ženi i tu naša saznanja ulaze u post, oskudicu i napetost tek nabujalog prezenta. Tek za

muževnu i gazijsku završnicu navodimo komedijaški prenos informacije mladog softe

koji ima rođaka ginekologa u gradu, gdje se Hamšo skrasio da veliča i negira prijetnju

klepsidre, protoka i prolazanosti. Dan poslije prve bračne noći, pomenuti ginekolog prima jednu finu ali potištenu snahu (za koju nakon pregleda lične dokumentacije saznaje da je

tek vjenačana supruga seoskog efendije A.G.-a, u Medresi poznatog kao Hamšo) sa

zahtjevom za hitnu njegu, pregled ili šivenje. Tek nakon odlaska, mlada snaha ima tri

konca na mjestu gdje je Hamšo noć prije, nakon svirke, zagrijavanja potšatorskom



120

muzikom, mevludom i bezalkoholnim, religiozno-trezvenjačkim dernekom, oslobodio

tamne bujice svoje muškosti.

2. Historija ubitačnih tandema (teorija cikličnosti)

Negdje, četrdeset godina prije Hamšinih i Zulfinih avantura, dolaze dva lika iz Borča

(sjeverna Hercegovina, opština Gacko) u Sarajevo da se školuju u vjerskim srednjim

školama. Jedan lik dolazi u Gazi Husrev-begovu medresu a drugi u pravoslavnu

bogosloviju. Prva godina, usamljenost i nostalgija za rodnim krajem povezale su Asima i

Mirka. Ponekad bi se Asim i Mirko u poslijepodnevnim vikendnim satima susreli na

nekom sarajevskom šetalištu, negdje pored Mil jacke ili ispred neke staromodne kafane, i

sa oduševljenjem bi se ispričali, preturajući uspomene sa teferiča, kosidbi i švrljanja po

šumama. Onda bi na red dolazilo žaljenje i jadanje, i jednog i drugog na školu, nasarajevsku jaliju, na sudbinu vjerskih službenika koju nisu oni izabrali. U prvi mah,

možda izgleda čudno da jarani postaju Asim i Mirko, ali upozoravamo da se radi o

proleterskom vremenu i komunističkom egalitarizmu. Osim toga, vjerske zajednice su

bile izbačene iz igre i primorane da se udružuju protiv zajedničkog neprijatelja.

Kao u onoj pjesmi o Pišonji i Žugi, tako i Asim i Mirko sanjaju o moru, o provodu i

kokama, o egzistencijalističkoj ženskadiji iz kapitalističkih zemalja koja je tih divnih,

komunističkih godina bila objekat na kojem se razrađivala jugoslovenska vanjska

politika. Po povratku sa vikenda, Asim i Mirko se sastaju na putu prema Sarajevu i

umjesto u škole, oni odlaze na more. Ta sedmica dana će ispuniti očekivanja mladih

srednjoškolaca. Sve je teklo po planu, zabave i žene, a onda i kocka.

Sedmicu dana se tragalo za Asimom. Napokon, Asimov otac, žustri hadžija biva pozvan

u Split po sina koji je zaglavio u zatvoru zbog kockarskih dugova. Kada je hadžija stigao

u Split, pored Asima pronalazi i Mirka, pravoslavno dijete iz obl ižnjeg sela. Poslije par

šamara, zaprijetiće Asimu da zaboravi na Mirka.

Asim napušta Medresu i zapošljava se kao autoprevoznik. Odlučno odbija put koji mu je

otac hadžija odabrao. U godini zemljotresa, Asima susrećemo u Banjoj Luci gdje

polupijan vozi kamion. U blizini imanja jednog poznatog pčelara sa tog područja, kamion

koji vozi Asim skreće sa puta i zabija se u jednu banderu pored puta. Kamion nekoliko

trenutaka stoji zabijen u banderu a onda se ponovo pali motor kamiona koji ide u rikverc,



121

uzima zalet od desetak metara i ponovo se zabija u banderu. Taj umobolni ritual se

ponavlja nekoliko puta, sve do dolaska milicije koja zaustavlja euforičnog šofera. Na

pitanja u policijskoj stanici o svrhi onog dušmanskog naklaćivanja na banderu, Asim

odgovara da je samo želio parkirati dajca na njen vrh.

U svojim kasnim dvadesetim, Asim i Mirko se ponovo susreću i poslije nekoliko noći

provedenih u svirci, multipliciranju dugova i taktiziranju, oboijca bježe preko granice, u

Saveznu Republiku Njemačku. Asim pušta brkove i na svim fotografijama iz tog perioda

vidimo kršnog brkatog momaka ─ uvijek u ženskom društvu.

Asimovi retrospektivni zahvati u prijateljskim krugovima otkrivaju blistavo šarenilo

evropskih metropola, dragocjeno iskustvo ogoljelog čovjeka koji stoji pred kristalnom

otvorenošću života. Varniče priče, kurioziteti i bizarije, miješaju se blentave grupe hipika

zaljubljenih u promiskuitet, hašiš, gitaru i jednakost sa bulevarskim represivnim

transakcijama i usputnim krađama iz nužde, pred očima oživljava dragocjena panorama

prostitutki, cirkusanata, homoseksualaca, u to doba popularnih kao peškiri, hiromanata,

duhovno zalutalih feministkinja zagriženih u filozofiju egzistencijalizma, kockara što su

u hazardu pronalazili vještačku jednakost u svijetu prirodne nejednakosti, pijandura koji

su uobražavali da su pjesnici i tužili se da ih niko ne razumije, čestitih gasterbajtera koji

su se u životu držali protestantske etike, evropskih misionara koji su pozivali na vraćanje

istoku i tradicionalnim sistemima samospoznavanja. Asim je uglavnom boravio u

Saveznoj Republici Njemačkoj ali tu su i putovanja u Amsterdam (gdje dvije sedmice

živi među hipi rajom), Pariz i kockarsku prijestonicu Monte Karlo.

Deset godina u inostranstvu, i povratak kući. Zato vrijeme, stari hadžija, Asimov otac,

kupio je kuću u Sarajevu na Soukbunaru. Jedva nekako prima Asima i dozvoljava mu da

pređe njegov kućni prag. Asim sve uvjerava kako se izmjenio, došao pameti, izbacio onaj

mladalački višak energije iz sebe, prestao praviti belaje, prekinuo sa Mirkom koji je

otišao svojim putem. Iluzije u njegovoj porodici nestaju dolaskom Njemice u njihovukuću koja je tvrdila da je Asimova supruga, da ju je opeljušio i napustio. Hadžije tjera iz

kuće i Asima i Njemicu, psujući im dobar dio njihove geneologije. Njemica, ponižena i

uvrijeđena, odlazi istog dana na sarajevski aerodrom, i kući u Njemačku. Asim se

zapošljava u jednoj građevinskoj firmi. Iako se iskreno vraća vjeri, ipak izbjegava u

džamijima sresti vlastitog oca.



122

Pred kraj rata, Asim se oženio i na zalasku potencije sklepao troje djece. Stari hadžija je

davno preselio na ahiret i Asim više ne odlazi u džamiju sa strepnjom da će susresti

vlastitog oca. Danas živi i radi negdje u Hercegovini odlučno odbijajući da stane pred

džemat kada mu se to ponudi. Asimova sjećanja uvijek završavaju iskazom: Volim što

sam prošao i vidio svijet, pa evo nisam nigdje zakasnio. (Jedne prilike, za vrijeme ratne

svekolike oskudice kadra, mještani nekog sela su poslali svog izaslanika da pita Asima da

im klanja teravije. Hašim je zamišljeno odgovorio izaslaniku: A znaju li oni šta sam ja

sve u životu radio?).

Mirka posljednji put susrećemo kod kamenoloma u Krupcu, gdje umornim

autoprevoznicima utovara blokove ili razgrće sitni šljunak, što podsjeća na tr agediju

kamena u neumoljivom žrvnju vremena.

3. Buka tišine

Govoriti o kadi Žari, svršeniku Gazi Husrev- begove medrese, prosto je nemoguće bez

korištenja njegovog dnevnika, bez tih poetskih krhotina što su otpadale u tajanstvenim

svakodnevnim eksplozijama jednog introvertnog čovjeka. Rekosmo introvertnog čovjeka,

─ što ustvari bijaše jedini predikat u kojem je prebivao, ovaj softa. Stoga je zapis o kadi

Žari skandalozan poduhvat, mazohističko slikanje mraka. Poduhvat te vrste mora

sadržavati hajdegerovsku destrukciju, skidanje slojeva u konglomeratu naslaga. Tako

svaki govor o kadi Žari mora biti samo destrukcija ćutanja, skidanje slojeva sa jedne

tišine.

Kadi žara bijaše nezadovoljan softa. Po njegovom svjedočenju u dnevniku, on ima samo

tri vrline: tugu, pesimizam i klovnovski odnos prema svijetu. Tuga je njegova tipično

religiozna osobina a svoj pesimizam on definiše ovako: Moj pesimizam je moja mržnja

prema karijerizmu, prema naivnoj spremnosti za opterećenje sepetom koji se ne može ponijeti; lažnim veličinama i lažnim sjajevima; ljudima koji su značajni samo kada imaju

kaput, uniformu, džube i šinjel; ljudima koji misle da je svijet propao ako nisu sjeli tamo

gdje su željeli, na zamišljenu stolicu. Neka me ne očekuje ništa veselo, neka se sva vrata

pred a mnom zatvore, neka mi uskrate sve stolice i neka mi zabrane sve šinjele, neka me



123

prokunu najtežom kletvom progonstva ─ ja ću ostati ravnodušan i spreman za sve kletve,

jer sam davno u svom pesimizmu pregorio svaku sreću čiji su ljudi gospodari. Što se tiče

klovnarenja, i o tome je ostavio zapis: Moj klovnarenje je sadržano u nepriznavanju

nikakvog nužnog, unaprijed datog autoriteta, nikavih mesija i bezgriješnika, nikakvenužne uleme i nužnih očeva, nikavih posrednika. Uživam smijući se svim autoritetima koji

žude za tuđim uvažavanjem, koji hrane svoju taštinu tuđim nepromišljenostima, koji ne

podnose kritiku i koji su sagradili sami sebi mjesto u džennetu prije konačnog Suda.

Sjedim negdje u pozadini i kužim ozbiljnu atmosferu. I dosnosim zaključak da je

ismijavanja napaljenih autoriteta moj jedini put: samo još u ismijavanju čestitost stanuje.

Ismijavanje je najčistiji oblik moralnog stava koji se iskristalizirao u početnom

moralnom načelu─

negaciji. A ismijavanje i klovnarenje je najdjelotvornija ekspozitura

negacije. Biti u opoziciji prema nekim ljudima, stvar je čestitosti i morala. I tako me ova

moja pobuna tješi: sve dok imam hrabrosti usprotiviti se lažnim kraljevima, kraljevima

ničega, koji svoj autoritet zasnivaju na površnosti, prisili i sujeti ─ to mi je jasan znak da

još uvijek nešto vrijedim.

Ali u njegovom dnevniku, oskrnavljenom čaršijskom prvo, bezobzirnošću a potom

ravnodušnošću, nailazimo na potpuno kontradiktorne emocije, pobožnosti i krivnje. Kao

ilustraciju donosimo po tri primjera:

Prvi primjer pobožnosti:

Postigao sam, Bogu hvala, taj kvalitet da ne slutim ništa dobro i ne nadam se ničemu

ružičastom. Širina plamenova predvečerja, bljesak predanosti u namazu i utabana tišina

tople sobe, postali su mjerilo sreće moje. Tako lakše podnosim masnice na tijelu od

pregustog čestara, šibljike, ševera, korova i neraskrčevina što rastu oko uske staze

naivne ljudske sreće. U meni je prestao da titra i posljednji plamen budućnosti,─ tako je

bolje. Pogled je spušten na zemlju, konačno. Sada je sve zanimljivije, svaki plod je

ukusniji i dublje miriš, a svaki panj i neraskrčevina sa mukom otklanjanja, donosi i

radost otkrivene širine. Nije me strah da će ovo nasilno gašenje ambicija zatvoriti vrata

svijeta pred mojim koracima: to je pesimizam koji obesmišljava svaki bol i pritugu, to je



124

rast bez sujete i bolesnih želja. Sloboda! Kako je ugodno u plućima sada, kako se raduje

srce tom koračnaju bez straha da će se svijet srušiti, bez straha šta će neko reći o mojim

besmislenim šetnjama. Za budućnost ne brinem, prošlost sam zaboravio, živim za jedno

jedino iskustvo, malehno, ali dragocjeno kao kristal vječnosti: rock baladu u jednom

zagušljivom nocturnu i čitanje Šekspira u prirodi; za spokojnu džamijsku prozivku na

ikindijskoj smjeni meleka i šetnju gradom sa jednom plemenitom i čistom djevojkom;

trčanje, znojenje i kinetički hedonizam; ponoćnu rekonstrukciju ratnih iskustava sa

prijateljima iz djetinstva i melodične opomene sure Kijameh; usnulu elegiju u podnevnim

sjenama mezaristana i jedan iz daljine preneseni dragi selam; prezir prema srebreničkim

koljačima i Vitgenštajnovu gnoseološku rezignaciju; kupanje u planinskom potoku i

raspravu sa vehabijama; ironiju prema lažnim dervišima i miris kalopora koji je posadila

topla ruka majčina.

Sjedim u toploj sobi, posmatram svijet, katastrofalno otkinut od njega, otcijepljen i

izdvojen, čekam predano smrt, vlastito ugasnuće u tišini, pored knjiga i izlizane

klanjačice.

Drugi primjer pobožnosti:

Sabah-namaz kao kupanje u zvjezdanim tišinama. Osjećam kako se čisti duša kao tijelo u

mrmljajućem planinskom izvoru sa čijeg dna se dižu mjehurasti kristali u džerdanastom

nizu. To je vrhunac topline i ugodnosti lišenih svake konkretne razložnosti, ─ vojna

melodija pripadanja beskraju i vječnosti.

Kroz prozor do piru zvuci iz utrobe rađajućeg dana, crkuti i disanje snijega, krmeljanje

stabala i brundanja automobila. Vidim kroz prozor četri magle na ćoškovima planete.

Ulicom prolaze sitni đaci, i u njima vidim neka jutra iz djetinstva. No, jutros nema mjesta

žalosti, duša je zadovoljna, jer je zaronila biblioteku kosmosa i otkrila tajnu svih protoka

i promjena. Vidim u ogledalu kako je tuga ucrtala blage poteze spokoja na licu. Počinjem tako dan kao zaljubljena praška u svemirskoj biblioteci smirenosti koja zna

odgonetke i algebru svijeta a odlazim u bjeli dan sa potajnom strepnjom negdje u

ćelijama uma, da će u dnevnom žamoru i huki, toplina nestati a spokojna ugodnost

sabahske tišine pretvoriti se u rane i bol.



125

Treći primjer pobožnosti:

Bilo je dugotrajno gađenje i bila je iznenadna radosna slutnja tuge, i onda je bila daljina

a onda ravnodušnost. Koliko dugo će srce moje trpiti ovaj rijekoviti proces izmjene

raspoloženja? Hoću li ikada pronaći nit koja bi povezala moje dane i moje noći, moje

osvite i moje sumr ake, moja proljeća i moje jeseni, hoće li mi duša moja dovijeka biti

najveći hazard? Hoću li ikada zanoćiti isti i osvanuti isti, sa istom željom i istom

temperaturom, istom mišlju koja bi me vodila kroz vrtoglavu rijeku dana i noći?

Heraklitova rijeka ─ t o su naše duše što nikada ne ostaju iste u vječitom kolanju

raznorodih elemenata. Trajna je samo izmjena.

Ali ja znam da nije tako i da tako ne može biti. Zar me Kur'an nije podučavao kako da

budem nepokretan u svim brzacima? Zar nisam naučio da rijeka i ne teče ako se ostane

kod vrela? Zar sam otplovio tako daleko?

U predvečerje sam stigao na planinu i posmatrao svježi istočni skerlet zaglavljen među

planinskim vrhovima. Gađenje i bol, uglavljeni među plućna krila, malo su utišali svoje

bodlje. Zvijezde su rasle kroz vedrujuće tmurno nebo.

Akšam smo klanjali u domaćinovoj kući i topla seoska soba ispunjena ibadetom otvorila

je vrata kajanju i unutrašnjoj tišini, tuga je opet viknula u srcu. Izašao sam sa momcima

da skratimo dugu planinsku noć zaputivši se osvježenim seoskim drumom prema mrkom

planinskom procjepu. Zaustavili smo se utihloj visoravni kod nekih ljudi.

Neki su čobani pričali o cijeni ovaca i o sutrašnjem teferiču, neki je Cigan galamio na

svoje mlade radnice tražeći od njih da otkriju stomake, momci iz sela su se cerekali,

sluteći u rascvjetanim pupkovima zov bluda, polje je mirisalo na orošenu majčinu dušicu.

Dugo samo ostali sa kod razapetih šatora pričajući sa djevojkama o raznim stvarima, o

svemu osim o njihovim sudbinama što im je dodjelila nadničarenje kod jednog bijelog

Cigana, nadničarenje u domu ljubavi. Vjetar što je šikljao iz planinskih ponora sadio je u

kostima duboku mahovinu studeni.Otišao sam ranije u selo, bez momaka, klanjao jaciju i umoran zaspao. Sanjao sam o

vrelu i o d anu kada ću početi da plivam uzvodno, prema svojoj domovini, svom najistanu.

Taj me san pomalo obradovao dok je u duši šljunkovito hučala ona nepotrošna, putujuća

i zapjenušana rijeka.



126

Prvi primjer krivnje:

Naiđe strast kao bujica, snažno i neuzastavljivo, i poslije ostane samo odjek buke, mulj,

ogoljelost, i ružno polje pustoši do beskraja. Neka mi dragi Allah oprosti: ima trenutaka

kada u meni zakuca stihijsko srce i svijest se pomrači potopljena tamnim vodama požude;

ništa ne vidim i nikakav razbor mi ne dopire do pameti, snage nema u meni koja bi

utišala ubitačno bilo varljive radoznalosti i nema lampe koja bi osvjetlila stazu u

mračnoj prtini razblude.

Kada bol prođe i patnja na trenutke jenja, samoća mi se uvuče u biće, brutalno i teško,

natkrili me potpuno svojom teškom krošnjom sjenki oivičenih očekivanjima boljeg i

ljepšeg, vedrijeg i plemenitijeg. Pa ipak, duboko ispod naslage beskrajnih talasa tišine,

duboko u najiskrenijim ćelijama duše odzvanja zvono pesimizma i čuje se glas: Ne nadaj

se boljem i vedrijem, nisi pozvan i ne mamuzaj jadno tijelo da bi sustiglo vrijeme ali ne

stoji mlitav i pospan: jer samo oni koji su u smirenom galopu mogu na licu osjetiti

toplinu vjetrova i čuti pjesmu trava.

Drugi primjer krivnje:

Otvorim oči nakon teškog sna i zapljusne me jutarnje vrelo: lepršava zraka sunca na

zidu, pobjegla svirepo debelim zavjesama u sobi mojoj; od vedrine i plaveti ispucalo

nebo i vojska golubova što u avliji kljucaju mrvice hljeba koje im je mama prosula na

snijeg; ulica prekrivena tankim slojem poleđenog snijega na kojem vjetar pokreće inje

opalo sa avlijskog drveća i sunce položeno u ružičasti jastuk nježnosti. Poprskan tom

svježinom, otvorim srca da u njega uđe dah zore, skinem poklopac sa duše i radosno

pođem zahvatiti sa izvora jutra, ali se onda čitava slika rasprsne u hiljadu komadića, u

hiljadu iskri, ozvučenih besmislom, koje pršte u kovačnici moje krivnje; vrelo i dalje

klokoće na svome mjestu, ali se iz njega rasplinula ljepota koja se više u mojoj duši ne

može ogledati; vr elo je i dalje na svome mjestu ali sa drugom svrhom i drugim

značenjem: da me svojom prozirnom čistoćom studenca podsjeti da sam ružan u svojoj

krivnji. Onda se krivnja rasplamsa u tijelu i srcu do nepodnošljivosti i beznađa živaca, i

kao da mi kičmom umjesto moždine struji rastopljena kovina krivnje što nosi bol do

potonjeg pršljena i zgloba u tijelu. Ubivši u meni vid i svako čulo za vrelo jutra, pred

očima jave se raskrili stara slika poznatog mi košmara: pao sam u jamu, lice mi je



127

prekriveno blatom i memlom, oči su odvikle od svijetla, teško dišem a svaki uzdah je skup

i bolan jer para ranjena pluća i pohrapavljene disajne organe; ne mogu se kretati u toj

uskoj prokopini, u tom stanu poluživog mejta. I duša bi otplovila bilo kamo, bilo gdje. I

duša izašla iz jame, ali kako, i kuda izaći kada je čitav moj svijet jama, klizište bez kraja?

O, kada bi samo postojale daljine izvan vlastitog bića, izvan vlastitog kaosa kuge i

grijeha!

Primjer treći:

Stajao sam nakon akšama u haremu džamije, tužan i omamaljen tugom, noseći u srcu bol

i patnju, i teške nanose svog klonuća skristalisane na paučinasto tankoj opni mozga. Bio

sam tužan, sirotinjski plamenito, i jetimski tužan, i beznadno tužan; stajao sam u namazu

pred Bogom nemajući snage da Ga dozovem da me se sjet i makar zehrom svoje milosti i

da pruži dlan svoje samilosti mojoj izderanoj duši kao pokisloj i smrzloj ptičici, da je

zagrije toplinom nade i da skine okove sa preslabog tijela. Stajao sam pred Bogom u

grču i groznici srama znajući koliko je duša gnjila a srce raskrvavaljeno, i koliko je

mućenja podnjela urođena tečnost nježnosti i prirodne vjere u epruveti moga tijela,

znajući koliko su tovara milosti moje ruke bezočno gurnule u propast, u ponor i

bestragiju. Izašao sam iz poluosvjetljene džamijske prostorije, iz bistre duboke tišine

nemajući snage čak ni da se molim za milost. Tako u gorčini, što se slegla na dnu srca

kao talva, stajao sam u haremu džamije, vezao pertle na cipelama, i podignuvši glavu

prema istoku, ugledao sam prizor koji me je poljujao i zatalasao, kao sjeverac vodu, kao

santa leda krhku galiju, iznenada i potpuno: na svijet je akšam pao, u ulicama i u haremu

su već bile upaljene svjetiljke, a iza obrisa gomile kuća i haremske kapije čija se

konstrukcija izvijala nalik bizarnom turbanu i nalik igri vodenih talasa, izronula je

mjesečeva narandžasta lopta, čista, nezamagljena i nezaprljana, na podlozi nevine

plaveti, na platnu čiste modrine, savršeno zaokružena, ucrtana veličanstvenim potezom

kista, parajući donjom polukružnicom krošnju divlje jabuke samonikle u mezaristanu,

parajući svojom veličajnošću moje zakrvavljene oči i lice duše, podjednako grubo; a

prozirno oblačje je srebreno titralo mjestimično po nebu, kao pehlivani za ruke uhvaćeni,

kao svatovi u kolu, kao rijetki derviši koji nisu u folkloru već u plesu slave i pokornosti,

dok se čitava slika ogledala u dlanovima snijega što je teško pritisnuo zemlju kao zvijer



128

svoj plijen; sve je plivalo u okeanskoj harmoniji, prizor je bio toliko veličajan da sam

posumnjao da ga gledam na dunjalučkom ekranu jave. I nemoćan pred tom slikom, na

kojoj su se mješali sklad i melodija, sagnuo sam glavu, poražen i tužan, i kroz snijeg što

se tabao pod nemirnim stopalima, otišao širokom ulicom u bijelu daljinu bola i

neizvjesnosti.

Dok lagano brusimo slojeve sa ćutanja, pada nam u oko zamka u koju se sami, kao

faktografi, hvatamo. Kako to da je čovjek, naš prijatelj kadi Žara, iza tupog i pomalo

tužnog izraza lica, skrivao takav promet emocija? Kako to, da smo, bučne kahvedžije, bili

toliko slijepi u ocjeni jednog čovjeka? Niko ne zna šta kriju ljudske grudi, ali bojimo se

da iza vanjske buke, uvijek stoji praznina. Kadi Žara, softa o kojem se nismo trudili da

saznamo ništa, sve dok nije nestao, naučio nas je vlastitoj gluposti. Naučio nas je makar o

pogibeljnosti izvjesnosti. Njegov je dnevnik zapravo spomenik neizvjesnoti,

diskontinuitetu, disparatnosti životnih pokreta. Koji završavaju rastom. Ili smrću.

Toliko borbe, toliko nesigurnosti! Iz upornosti koja graniči sa bolešću, može se donjeti

sud da k adi Žara nije mislio izvan sadašnjice. Nije kukao pod teretom prošlosti, niti se

razdirao zbog budućnosti, ─ sudio je isključivo svojoj sadašnjici. Epitet kadi, nadjevamo

mu mi, zbog sklonosti da pretjerano sebi sudi.

Primjer prvi:

Onog dana Tuge, kad a usamljen budem u računu svom i drhtavici svojoj, bez igdje ikoga

na umu, i kada mi u svakom prstu bude kucalo po jedno srce, a u svakom naboru kože i u

svakoj pruzi mesa bude po jedna zasebna uzbuna, ustat ću iz ilovače, sa drevne postelje

zemljane, zabezeknut i nepripremljen, i krenut ću ravno, potajno svjestan da je došlo

vrijeme kada ću biti otkriven do ogoljelosti, do pobune organa i izdaje čula. I vidjet ću

jata ljudi kao jata skakavaca kako raspršeni obezglavljeno žure, prateći iz rasporene

usijane daljine strašni zov koji će sa svake humke nasip dići i ostaviti prostor bez vidika i

kutova za utočište. Svijestan ću biti ishoda svog ali neću smišljati izgovore, samo molitvu

posljednju ─ za milost i spas.



129

Otežane glave, primjetit ću spis okačen o vrat sa natpisom «Knjiga Žarina», koju ću,

zatvorenu, držati za kratko u rukama, a onda ću olovnih ruku, list po list, preći kroz njen

sadržaj. Sumanut, sa panikom u prstima, tražit ću neku fusnotu za izlaz i spasenje, a doći

ću do kraja knjige obveseljen i nemiran, bez pronađene bilješke koja bi garantovala spas.

Naći ću samo na posljedmjoj stranici knjige, zaključak o dunjalučkom životu svom sažet u

nekoliko rečenica na osnovu kojih će presuda biti donesena:

«Suđ eni ž ivot svoj muč no je ž ivio u krvavoj borbi sa vlastitim bićem I redovno je gubio u

borbi toj š ibajući svoje srce od praznine spravljenim masivnim bič em

Bijesu za ljubav mreže je pleo skrivene okrećući ih nebu pakosno Nadu ko bi mu dao kroz

dane kroz život neutoljivo je tražio žalosno

Mučen bukom praznine dozivao je tišine u plesu trava u raspuhivanju vjetra da mu

rasude jasno između sivila Uznesenja i sivila Pada

Dozivao je pobožno tišine upokoren dunjalučkim daždovima silnim želeći uspokojen

mukom ispružitit tijelo na počivalištima smisla

Dozivao je tišine da mu pruže dlanove ništavila korpu sna da zaustave u njemu zvonjavu

tog prokletog besmisla

Kao pas kao štakor kao zvijer je živio Od šuma slobode do muka proklestva hodeći

opravdanjima A put je dug bio od oplođenja praznine do bolnog bljeska paučinaste mu

vrline Te nade mu varljive žalosne

Zgradu svog imana s mukom je dizao izdašno koristeć blagost Našeg sunca i bijesu za

ljubav sve je rušio do posljednje cigle opeke i bloka Samo je ostajala prašnjava

ruševina po kojoj se čuo vonj gareži i praznina kako bunca

Poslije tuge i sloma dozivao je tišine surovo se budeć Na polje to pusto dolazio je od

praznine gusto i upravljo je srca probuđeno slomljeno Nama žaleć zbog beskonačnog

poriva svog da beskonačno gradi i beskonačno slama

Od bola ludog do ludog bola nikad izlazio nije iz tog ludog kola nikad u zagrljaj spokoju

stigao nije...»

Na tom mjestu ću knjigu zaklopiti i dići ruke prema Milostivom, Samilosnom...

Primjer drugi:



130

Doći ću jednog dana kroz rasprsnu tišinu jeze i straha, zagledan u sijede dječije glave i

grozu sklupčanu u zjenicama očiju, zagledan u raščerupanu vunu što nekad bijahu

planine i bezhlorofilnu pustinju što nekad bijaše okean, u usijanu paru što nekad bijaše

nebo i raščerupane komade čivita što nekad bijahu zvijezde, preplašen i konačno otrgnut

od zaborava, reći ću:

«Ti meni nisi skriven bio; raspoznavao sam Te širom prašnjavih dunjalučkih drumova, u

srebrenom talasanju bunarske vode i u vlatima jesenjeg sijena, u sjetnim sabahskim

sedždama i u kur'anskm mudrim parabolama, u umornoj akšamskoj igri atoma i u soli

teške suze, u bolu u grudima poslije grijeha i najskom plaču za povratkom iz zaborava.

Ponekad bih očajan gledao u nebo i vidio Tvoju ljubav; ponekad bih molio da mi iščupaš

svaku žilu nifaka iz tijela i vidio bih Tvoju pravdu. Ah, kako mi je bilo teško u grudima

kada bih prizvao Tvoj zaborav i oskrnavio Tvoje prisustvo: bol je bila besana i preteška. Ali ja nisam mogao napredovati u bezakonju jer nisam mogao zamisliti slobodu bez

robovanja Tebi, nisam se nikada mogao osloboditi stida prema Tebi jer mi nisi skriven

bio. Možda je ta nasilna budnost bila znak ranjene ljubavi, znak koji nisam želio pročitati

i koji sam uporno trpao u ponor zaborava. Zatvarao sam oči poput srditog djeteta i

nisam želio u besmislenoj ljutnji primiti poklon».

I reći će mi se:

«Dobro znaš da lažac bio si, opak i neumoljiv, tašt i račundžija, nestalan i slab, dobro

znaš koliko duboke su bile amplitude tvog udaljavanja i zaborava. Zašto si jednačinama

pokušavao riješiti tajnu srca svoga? Zašto nismo nalazili odlučnosti u magazama tvoje

duše onda kada je odlučnost trebala vulkan biti, zašto je kolebljivost rasla u bašti tvojih

postupaka onda kada je trebalo iman svoj dokazati? Zašto si šutio u onoj dolini

mnogobožačkoj, zar Ti nismo na put Ibrahimov ukazali i slovima te Svojim poučili?

Zašto si izdao riječi i slova? Zašto nisi srušio kipove makar cijena i vatra bila? Zašto

sagradi kip u srcu svome?»

Doći ću jednog dana niz čistu bijelu ledinu, naslino otkopan i zaslijepljen strahom,

neobrezan i go, sa brazdama očekivanja na srcu i stoljetnom prašinom u ušima, i kada

mi se da dozvola reći ću:

«Lutao sam drumovima dunjaluka oduševljen i očaran, želio sam pomirisati svaku ružu i

znati ime svake biljke, zelio sam zadovoljiti radoznalost svoju u šarenoj knjizi zemaljskoj



131

i uživati gledajući kako lišće pupi u proljeće i opada u jesen. Nisam imao namjeru

svraćati u gostionice mutne i kaljave što su na svojim ulazima obećavale sjaj i igru, oh,

nisam ima namjeru izgubiti srce svoje. Šta me je privuklo, ko mi je nasuo otrov u

prijateljsku čašu? Ne sjećam se više je li prvo bila radoznalost ili je prvo bila prituga da

ublažim bol u grudima, da ga uspavam makar na čas slatkim nektarom opojnih užitaka.

Ne sjećam se više ničega osim one boli koja i sad osjećam i koja me podsjeća koliko sam

bio nesretan. Ali sad ništa nije važno. Otići ću gdje sam zaslužio».

I reći će mi se: «Ideš tamo gdje si zaslužio. Zašto klečiš tako ponizno? Moliš za milost ili

ti je srce preteško za stajanje? Može li kamen izdržati bijes vatre, može li ljubav ostati

utamničena? Sve je zapisano a Mi smo pravedni i milostivi».

Doći ću jednog dana kroz osuđujući špalir poznatih mi lica i uputiti dovu:

«Oprosti mi Gospodaru, zarad one prigušene samoće u kojoj srce moje predevera k ratki

užas dunjalučkog brodoloma».

Šta je taj čovjek nosio u sebi pa ga je tolika morila tuga? Da nam je o svojoj žalosti

pričao dok je među nama bio, ismijali bi ga, naravno, momački žestoko. Šta on tu

naprduje o samoći i tugi?! Samoća ─ samoća, šta sad? Ali danas, zagledani u tragični

ishod njegovog života, zastajemo ─ na momenat. Jer, ko bi rekao da će ta introvertna

protuha pokazati toliku hrabrost i suočiti nas sa vlastitim kukavičlukom? Dok je ubica

mahao po holu pištoljem, jedino je kadi Žara bio spreman založiti svoj život. Mi ostali,

ćutali smo, i pomalo drhtali. Na jednom mjestu u dnevniku, kadi Žara nagovještava veliki

čin.

Poželio sam se žestine u svom biću; ne mogu naprijed ovakav saburli, ovakav hladan.

Sakrio sam se od svijeta sa neodlučnom nadom da su samoća i šutnja jedina mudra etika

u ovom svijetu. Ali kako se klepsidra samoće prosipa imam osjećaj da stojim u mjestu kao

biljka, sa nenagriženim pupoljicima i liskama gladnim fijuka vjetrova i masiranja

proljetim kišama. Često mi se javlja ta misao da sam biljka što tek vegetira, puši, sluša

muziku i tužno bulji u sunce, koja ne zna za beskonačnu širinu prostora, za beskonačnu

dubinu vremena, koja ne zna kako su lijepe duboke krivine dunjaluka, i kako je prostrana

zemlja Božija. Često strahu jem da ovo meditiranje na bezvjetrici nije pravi odgovor na



132

ubilačke zagonetke vremena. Često strahujem da će se ovo kretanje u mjestu okončati

jednom naglom zimom i sa prvim snijegom.

Ali svakog jutra ja osvanem na istoj parceli i u istoj zavjetrini, hr abren višom mudrošću

da samo samoća omogućava rast u visinu, da prostor uzima a ne daje, da je bezvjetrica

najveća mudrost. I tako mi dani prolaze u toleranciji, u bezvjetrici, u preziranju

budućnosti, hladim se i razvodnjavam, na dešavanja u svijetu gled am sa pospanim

podsmijehom, budućnost mi se javlja u mislima kao munja na nebu, bljesne i nestane u

tami. Ponekad mi, međutim, srce hoće da iskoči i pobjegne u širinu prostora; ponekad mi

srce zalupa kao u životinje kada ugleda kroz prozor ljubičasti beskraj što leži ispod

nasmiješenog Mjeseca.

Moje besanice ne mogu imati drugi razlog do odsustvo prostora koji bi me zamorio u

bijelom danu i pripremio za spokojni počinak u noći. Kada ponoć prođe na brezu ispodmog prozora dolazi jedna ptica i pjeva mi o bijelom svijetu, o ljepotama sakrivenim iza

drumskih putokaza, o mirisu zacajkljenog asfalta kojim plove fijakeri i kočije, o

raspletenim djevojačkim kosama i pogledima što beskraj pustinja u sebi skrivaju, o

prozirnoj muzici gostionica i razbuktalom žamoru gradova, o detonaciji aplauza i žestini

obračuna, o adrenalinu što ga bude natjecanja i poeziji bitaka. Ja ustanem iz postelje

umorne i sa prozora tjeram pticu da mi ne priča o svijetu i bitkama što ga pokreću

naprijed. Ne pjevaj mi o ptico bjelosvijetska, o prostranim poljanama ni o vojnama

bešćutnim. Tjeram je nagnut kroz prozor noći a teško mi je u srcu. Ptica u zavodljivom

prhnuću odlazi sa breze u ružičasto grotlo prostora. U postelji me rugobatno čeka

besanica govoreći mi da je svijet moja neumitnost. I znam da će doći dan kada ću iskočiti

iz vlastitog korijena i zaputiti se južnim vrtovima i sjevernim šumama. Jer tolerancija nije

rješenje za mene; neću moći zauvijek u ledenoj santi bezbrižnosti držati zatvorenom

uskipjelu krv koju može uravnotežiti samo vjetar i beskonačno polje prostora.

Jer, svijet mora čuti moje urlike, svijet mora saslušati moju vjeru u ideale. Gdje je obilje

bijesa što kulja ovim venama? Gdje je nestala ona vatra pobune što je buktila u mojim

zorama? U ovim grudima okean je zaspao i svakog časa burom treba da jaukne.



133

Tragom Žarinog dnevnika želimo pronaći psihološki motiv za onu ludu odlučnost pred

ubicom, u noći kada je i fizički, nestao iz naših života.. U jednom zapisu, prije kojeg

citira grupu koju smo podcjenjivali, Žara govori o svom misterioznom bolu.

“Where do I take this pain of mine / I run but it stays right by my side / So tear me open,

pour me out / These things inside they scream and shout / And the pain still hates me / So

hold me until it sleeps” ( Metallica , Until it sleeps)

Nikako da pobjegnem od boli, nikako da prođe cijela hefta u miru. Ova moja bol ne

spava, budna je i trajna, a sa njom i ja, u dugim noćima, u umornim zakrvavljenim

jutrima. U mučnim trzavicama i najdubljim grozama ja pričam sa svojom boli. Zašto si

došla baš u moja prsa? Sipaš li gorčinu samo u mom grlu? Zašto si mene izabrala? Ili

sam ja tebe izabrao? Došla si da mi uništiš sve snove? Šta ću ja bez snova? Toliko samo se zbližili da sam povjerovao da bez nje to ne bih više bio ja, postala je moja kičma,

moja tečnost, moj obzor i moj kalendar. Omeđila je moj korak, užurbani i trzavi, obojila

moju čehru, mojim očima dala sjaj neizrecive ukočenosti.

Gdje da se sakrijem da me ova moja bol ne pronađe? Bježim joj ali bol korača mirno

pored mene. Potiskujem je ali ona bubri neuhvatljivo, neukrotljivo kao uragan, proždire

me sa slašću na usnama. Znam ponekad pobjeći iz kuće u grad da je umirim: koračam

satima zapeklim ulicama na užeglim kaldrmama dok se tijelo ne vrati u ravnotežu, dok

duša ne navikne na žiganje. I malo kao da je šetanje razblaži te pomislim da ću kući doći

neočekivano nagrađen. Ali se beharasti spokoj raspline kao sapunica brzo i iznenada, i

kako se približavam kući horizont boli postaje sve zategnutiji, dok me konačno potpuno

ne okruži i tako mi utamniči svaki otklon i svako otiskivanje. Gdje da se sakrijem da me

ova moja bol ne pronađe? Bježim joj ali ona korača mirno pred mene.

Ponekad me uhvati panika i moram bol brzo nahraniti ili ću pući kao prepuhana mješina.

Ali što je više hranim ona se budi žešća i jača, sve gladnija, sve podlija, dolazi mi u

pohode kad mi najmanje treba i kad je nemam čime više nahraniti. Možda ova bol

zapravo želi čitavo moje biće kao svoj krajnji cilj, da me proguta i tako konačno završi

sa mnom. Gdje da joj se sakr ijem da me ne pronađe? Bježim joj ali bol korača mirno

pored mene.



134

Dani mi tako prolaze natopljeni nadanjem da će bol makar na trenutak zaspati, a dok

ona spava ja ću moći dušom dahnuti i ponovo usniti onaj stari san rahatluka i mira.

Bol, radi čega, koje vrste? Zbog nestalnosti? Pa, svi smo mi nestalni, ─ to treba primiti

kao blagodat a ne proklestvo. Kamen je savršeni čuvar svoje supstance.

Događaji sa kadi Žarom tekli su ovako. Po završetku Medrese on očito zapada u krizu,

osjećaj slobode guši ga neprestano. On uviđa da je kriza najsvojstveniji čovjekov

elemenat. Odan dužnostima tokom školovanja u Medresi, on je sasvim malo upoznao

svijet. U prvom susretu sa dunjalukom, biva oduševljen. Potom razočaran. Kasnije će u

dnevnika zapisati da se njegov život odvija kao Sindibadova putovanja, kao okoštali

proces plovljenja prema dunjaluku i kao avanturističko vraćanje iz njega. U želji da

uhvati dijamantnu supstancu iskustva, kadi Žara postavlja sebi nemogući zadatak da

ostane ravnodušan prema dunjaluku, što je po našem sudu zaista bilo paradoksalno. U

dnevniku je o tome ostalo svjedočenje: Na putovanjima č iji je uzrok bila radoznalost,

dunjaluk mi ulazi u biće kao tamna nezaustavljiva voda, kroz u š i, kroz usta, kroz pore,

kroz ko ž u, kroz ma š tu i srce, nemam sagrađ enu branu u sebi kojom bih zaustavio njegovu

nasilnu poplavu... Zar je moguće biti sa ženama a ne osjetiti strast, zar je moguće gledati

u nebo a spasiti se straha pred prostranstvom? Ali kadi Žara ne odustaje od zamisli da

bude vjernik, ne povlačeći se od dunjaluka. Njegova kriza se produbljuje trajno. Tako se

život kadi Žare pretvara u ─ koristimo se njegovim izrazom ─ Penelopin vez .

Uvijek iznova stojim uzglobljen i zabetoniran u isti proces: uvijek poletno ushićenje i

potom uvijek, kosti presvučene umorom; mladost i želja za novim i potom malodušnost i

razočaranost u smisao ljudskog truda; narastajuće iskustvo i potom nasilni zaborav.

Svaki moj polet završava zasićenjem a svaka raspjevana bulevarska šetnja, umornim

koračanjem po tamnim ulicama. Tužan zbog nestalnosti, utjehu pronalazim u dijalektici

vremena: sve je izmjena, sve pupi i potom se sasušuje, sve cvijeta i potom opada.

Sudeći po njegovim svjedočenjima u dnevniku, kadi Žara liči na misionara koji se odao

grijehu, na Fransovog Panfuciju koji osjeća svoju ru ž noću. Ali sa sigurnošću tvrdimo, da

kadi Žara nikad nije narušavo ni moralne a kamoli pravne norme. Nikad nije probao



135

alkohol, drugu, niti je ulazio u nedozvoljene odnose sa ženama, a sumnjamo da je bio

kradljivac ili tajni ubica.... Otuda se čudimo pred ovakvim zapisom:

Noćas sam poslije toliko vremena osjetio sjetu u srcu, sjetu nad samim sobom. Jer, ja

nisam rođen kao prijestupnik, niti je uvijek zvijezda promašaja nad mojom glavom

plamtila. Bio sam šutljivi dječak što je u dnevniku bilježio klanjane, propuštene i

naklanjane namaze, koji je pokušavo biti hridina otporna na sve morske talase i pješčane

nanose, koji je ostajao zadugo na klanjačici poslije jacije učeći tekbire i tražeći sreću u

životu koju je zamišljao kao beskrajnu avanturu kosmosom duha, savršenom sintezom

pobožnosti i znanja. Bio sam šutljivi dječak što je u dovama priželjikvao ponosno šehidski

kraj i molio Boga da mu podari mudrost i da ga uvrsti u dobre, da poslije njegovog tihog

odlaska ostane spomen dobra na njega u potonjim naraštajima, da bude od onih što će

bašče ahiretske naslijediti, da se smiluje njegovom ocu i da ga ne osramoti na Dan proživljenja kada će samo čisto srce biti garant spasa. Lomio sam svoj duh i znao sam

šta znači riječ džihad.

A onda sam bio tihi softa što se kao stari splavar takmičio sa rijekom vremena, tiho i

uporno, što je ponekad znao vrijeme nadmudriti i upecati ga u svoju ribarsku mrežu.

Sjećam se tužnih zavjeta i stida što je zaglušivao svaku gozbu i razbludnu buku; sjećam

se šutnje što je ismijavana i užurbanosti koju su pratili podsmijesi; i radosti poslije muke,

glavobolja i neispavanog tijela; i radosti kada sam prvi put zakoračio u prostranu

biblioteku; i tuge i dova i besmislenih samoprijekora. Bio sam tužni softa što je u jesenjim

danima nadmudrivao vrijeme. O, zar je ovo tijelo bilo nekada dom čistoće, zar je ovdje

gorio vulkan ihsana?

Noćas suzama kvasim nostalgiju za čistoćom, sjećanje duše na svoju zagubljenu skelu i

luku. Volio bih noćas znati kako je onaj šutlji dječak što je nosio odsijev ljubavi neba u

svojim očima postao ovaj dronjavi prijestupnik što u vrtlog dana ide kao u sakriveni grad

čije je nebo vruće od zaborava, sa namjerom da se uništi, sa strašnom mržnjom u svojim

venama.

U jednoj subotnjoj noći, kadi Žara je ubio čovjeka i potom nestao, a sve je teklo ovako:

Sjedili smo zajedno u jednom kafiću, raja sa fakulteta, kada je u prostoriju uletio čudan

tip, očito pijan ili nadrogiran, provocirajući djevojke, i tražeći novac. Kada smo ustali da

mu se suprostavimo, nasilnik je izvadio pištolj opalivši dva metka u plafon. Nastala je



136

opća panika. Svi su vadili na sto novac koji je nasilnik kupio, cerekajući se. (Kasnije je L.

Z. priznao da se od straha upiškio u gaće. A sigurno nije bio jedini). I tada, što ono kažu,

k'o iz vedra neba, kadi Žara se našao pred nasilnikom u hrvačkom zahvatu. Djevojke su

vrištale, s polja su dolazili odjeci buke, kao da je neko već bio pozvao policiju. I tada je

odjeknuo pucanj. Tren tišine, potom vriska. Sve je počelo iznenada da se pretvara u

nepodnošlji haos, i je se sjećam samo urnebesnog smjenjivanja boja i buke. Kadi Žara je

tu noć ubio nasilnika, hotimice ili slučajno ─ ne znam, ali metak je završio u srcu

nasilnika. Poslije pucnja, kadi Žara je izletio iz kafića i od tad, ne znam o njemu ništa.

Policija nas je sve vjerno saslušala, koristivši čak i nedozvoljene mjere, sve u namjeri da

saznaju gdje je kadi Žara. Ali niko nije znao gdje je. Raznih je priča bilo; prenosimo

neke: poslije ubistva, kadi Žara je istu noć prešao preko granice, i zahvaljujući rođacima,

nastanio se u Švedskoj, gdje živi luksuzno od reketiranja. Prema drugoj verziji, on je

izvršio samoubistvo u nekoj bosanskoj šumetini a tijelo još nije pronađeno. Verzija, po

našem mišljenju prilično neuvjerljiva, zasniva se na jednoj pjesmi iz dnevnika, koju je

kadi Žara posvetio svom prijatelju iz djetinstva. Da sami zaključite koliko je ova verzija

neutemeljena, na uvid vam dostavljamo pomenutu pjesmu:

Samoubistva

rahmetli E. F.-u

Još uvijek osjećam stid što sam tog sumraka

u haremu džamije pogledao u pravcu gasulhane

gdje si ti ležao i tiho se nasmijao.

Mislio sam: ovo je samo još jedna tvoja ujdurma.

Ma ovo, ti opet sa svima zbijaš šalu, momački ih ćeš ih namagrčiti

ali mene da znaš ─ nećeš.

Sutradan, kada mi je prišao naš efendija i zaplakao

─ onaj efendija koji je s rasutim srcem okupao tvoje rasuto tijelo ─

ja sam opet sumnjao...

a i kako ne bih:



137

to jutro, prije tvoje navodne smrti, bili smo zajedno

pokazivao si mi Bibliju, naš domaći zadatak,

još se sjećam crvenih stranica drevne knjige...

Tog jutra bio si savršeno u elementu: šala, šala, šala...

Na dženazi, kada su suze potekle i iz najtvrđih očiju

morao sam povjerovati...

U tom trenutku uvjeravanja kao nedeljni salavati

u meni je odjeknuo vapaj:

Zašto?!!!

Već tada: nade je ugasla

iako ne bijaše ni podne

(pitanja su bila suvišna)

Samo da znaš

i ja sam već odavno mrtav

po hiljadu puta se ubijem u jednoj sedmici

a duboko u meni ruga se život

Tako nastaje ropstvo i zaključavaju se katanci

život i samoubistva zagrljeni tavore

kroz svakodnevnicu: pobožnosti i poraze

Jučer samo pričali o tebi, znaš, raja iz ratnog odjeljenja

i opet smo se smijali

Na kraju, prijatelji su sve pokvarili

neiskreno pitajući šta bude

pa čovjek na sebe ruku digne

Došao sam kući okrnjen u srcu za još jedno parče nade



138

nije mi potrebno da znam šta bude pa čovjek digne ruku na sebe

─ samo šutjiv zaronim u svoje biće

gdje plivaju ustajalo kao po otrovanom jezeru

omče, ručne bombe i letovi

Mi postavljamo pitanja: koliko usko doživljavamo pojam samoubistva? Koliko je

samoubica umrlo prirodnom smrću? Je li samoubistvo jedinstven akt, ili možda

svakodnevni ritual? Smatramo da je verzija o samoubistvu neprimjerena. Po trećoj

verziji, kadi Žara je nekako došao u Australiju gdje je promjenio identitet. Danas je

kolumnista uglednog australskog časopisa.

Kada se sve smirilo i počelo zaboravljati, od cimera kadi Žare dobio sam dnevnik na

čitanje. Dnevnik je pronađen u njegovoj sobi u studentskom domu, i kružio je izvjesno

vrijeme po čaršiji, među rajom. Moj prvi susret sa dnevnikom, suočio me je, već sam

rekao, sa sopstvenom glupošću. Čitao sam dijelove dnevnika, iznova podižući ruine

vlastitih doživljaja:

Ne polažem nadu nigdje osim u činjenicu da želim biti musliman, da tražim stalnost, da

imam želju, da sam nejak a ne licemjeran. Ostalo je izvan mojih mogućnosti. Želim

pronaći odlučnost u svom srcu ili biti zgažen čvrsto zavezan za šine preko kojih će jednog

dana protutnjati neumoljivi voz kauzaliteta.

ili

Spomeni u srcu svome sestru svoju Merjemu: kada je zvijer pogana, u hramu crnog

cvijeća krštena i blagoslovljena, zaurlala nad njenim sitnim tijelom kidajući joj svaki

djelić srca i svaku arteriju duše; kada je u teškom očaju zavapila tražeći od Boga da joj

skončanjem olakša kruti teret iskušenja, pretežak za njeno dječije srce. Sjeti se lica

uokvirenog u mahramu koja je strgnuta, i očiju natopljenih priželjkivanjem ništavila, i

teškog zgrčenja tijela, i muklog jecaja duše. Sjeti se modroplavih očiju zaparanih slikombodeža i suzama koje gledaju mračni prizor očevog mozga na starom ćilimu na kojem je

nekoć učila klanjati, i posmatraju sliku majke čije je lice pod udarom besmisla. Neka ti

spomen na milu Merjemu skine zastor sa duše i otvori vrata na srcu da izađe

malodušnost i skučenost ideala. Trebaš biti svjedok a uskogrudnost ti pluta u tijelu. Neka

spomen na prestravljene Merjemine oči koje gledaju u zamišljenu daljinu vječito tinja u



139

tvom srcu i neka zasvijetli uvijek kada te spopadne goropadno priželjkivanje grijeha i

ubrzano cirkulisanje pomame tvojim kanalima. Skini zastor sa srca i ne dozvoli da te

grijeh u igri odvede pod giljotinu zaborava, koja otsjeca glave, nemilosrdno i mehaničk i.

Budi jači od sebe da bi pobjedio zvijer poganu, maestra užasa blagoslovljenog u hramu

crnog cvijeća, u manastiru trojstva: Hada, Dionisa i Pana. Budi jači od sebe, da bi bio

dostojan nevinih suza sestre ti Merjeme.

ili

Čujem zvukove praznine svuda oko sebe. Evo već godinama kupujem predmete i stvari u

iluziji da prazninu mogu zatvoriti izvana. Danas sam rastočen, raznesen širom mrtvog

porculanskog globusa ─ želim li sve početi iznova, morat ću se upustiti u mučan posao

sakupljanja vlastitih djelića po ok eanu stvari i predmeta za koje sam se vezao─

svaka od

njih je zadržala komadić mene kao trofej, rekvizit, kao jeftini skalp. Još nikad nisam bio u

dubljoj antinomiji: prestao sam grijehe činiti iz incidenta, iz naivne znatiželje. Sada je

nevinost izgljubl jena, i grijeh je prestao da me prihvata kao protivnika, ne mogu mu čak

ponuditi ni borbu. Kockao sam se i prokockao sve, sada očajno mislim šta još mogu

ponuditi ─ isuviše je gladne strasti u meni. Ja nisam ubica iz ljubavi prema krvi, niti

pijanica zbog ljubavi prema alkoholu, niti idem ženama zbog uzavrelog testosterona: to

je dublji nagon da uništim sve za što sam odgovoran, sve što je moje. Ništa više nema

smisla ─ počeću da se nadam.

Vjerujem u milost drugih, vjerujem u Milostivog, vjerujem da će mi oprostiti moji bližnji

zbog samilosne topline krvi, vjerujem da će mi oprostiti dobri jer su njihova prsa

rasterećena, vjerujem da će mi Milostivi oprostiti jer je Velik ─ ali kako sam sebi da

oprostim, kako da mi oprosti moja duša i moje izdano srce?

Ako ikada se namjerim vratiti, sve drugo osim vraćanja morat ću zaboravit. Pa i onda,

kako da budem siguran da me vlastito srce neće okrenuti natrag, savršeno bezrazložno,

onako iz kockarske nostalgije?

Ništa više nema smisla ─ počet ću da se nadam.



140

Traž ih dugo istinu o nadi ─ predugo sam lutao u traženju.

Ne freski smisla pronašao sam besmisleno Rješenje Tajne: oni što se nadaju, ostaće

vječito da vise, o ubitačnoj ogradi odlaganja.

Posebno je zanimljiv ustav njegovog života, kako je već nazvao tih trinaest pravila,

zabpisanih na omotu dnevnika.

1. Količina tvog robovanja Bogu, srazmjerna je količini tvoje slobode naspram sebe i

svijeta.

2. Ako te pitaju o ljudskoj duši kaži mudro da je čovjek jednačina sa više nepoznatih.

Zato kada zboriš i sudiš, sudi i zbori o principima a ne o ljudima.

3. Jedina opskrba i čvrst oslonac su dobra djela; ostalo je magla.

4. Samo je samoća mjerilo tvoje vrijednosti. Budeš li jači od sebe u samoći – uspio si.

Ako te savlada samoća, bit ćeš osuđen na vječito, tumorno i turobno licemjerstvo.

5. Vrijeme je tvoje polje igre. Za vrijeme ćeš odgovarati. Ali vrijeme je čudna zvijer koja

se koprca i bježi na svaki način: duh je jedino oružje kojim se ona može uloviti. Zato

čuvaj svoj duh, da bi ostao dostojan lovac vremena.

6 . Samo su unutrašnje granice prostor slobode i garant stalnosti.

7. Svijet i čitava stvarnost su podložni jednoj istoj centralnoj logičkoj formi ali život nije.

Život je iznad logike. Božiji oprost je iznad svake logike nagrade i kazne. 8. Nema katanaca k oji nemaju i ključeve, niti ima vrata koja se ne mogu otvoriti.

Neotvoriva vrata uopšte nisu vrata.

9. Dedždžal je vječiti recidiv, dosuđena obmana jednog historijskog ulomka. Tolerancija

je Dedždžal našeg doba.

10. Nema bolesti koja se ne može izliječit i iznutra.

11. Tvoje je da pitaš. I nemoj ostajati brižan zato što su drugi prije tebe postavljali ista ta

pitanja i što se čini da je na ta pitanja već dat odgovor. Ti moraš imati svoje odgovore.

Samo budale misle da je na svijetu sve rečeno. Trebaš iznova imenovati stvari i tako

sagraditi svoj pojam svijeta i svoj svijet pojmova. Dakle, moraš početi od početka, od

temelja, od sumnje. Moraš sve sebi objasniti ako želiš udovoljiti dostojanstvu svoje biti.

Ono što ti je poznato moraš spoznati da bi učvrstio svoju vjeru. Ne smiješ ići u svijet bez

svojih odgovora.



141

12. Teško onome ko prisvoji islam samo za sebe i onome ko sudi bilo kome osim sebi.

13. Hidžra je ubijanje lokalca u sebi.

Na kraju naše zapitanosti o kadi Žari, donosimo njegov posljednji zapis u dnevniku prije

smrti, koji možda krije konačnu šifru:

U Bosni vrijedi aksiom: količina površnosti, gluposti i ispraznosti koju jedna ličnost

iskazuje srazmjerna je njenoj sujeti, samouvjerenosti i poziciji. Zato ne okreći leđa onima

koji su tužni, nesigurni i smušeni. Jer od kud ti znaš koliko ljubavi i mudrosti u njima

stanuje? Ljude ne vrednuj prema titulama, već prema veličini ruševine od snova u

njihovim očima.

4. Bamijan

Jašući na nepotkovanim sujetama i neosedlanim skromnostima, prkosni u glavi i pokorni

u srcu, Talibani se zaustaviše pred ogromnim stijenama u Bamijanu i odlučiše da obnove

univerzalne poruke tewhida. Sa mjesta, gdje je nekada miroljubiva hipi omladina

provodila noći pušeći nargilu, mršavi momak u jakni američke vojske ispali granatu u

stomak jednog drevnog, skoro legendarnog mudraca, koji bijaše mršaviji od svih

uniformisanih Talibana, koji su tog vjetrovitog dana čistili ostatke širka sa bamijanskih

stijena.

Kada su Talibani srušili kipove Budhe u Bamijanu, čitav svijet je obišla informacija o

bjelodanom vandalizmu Talibana, što je bila manje-više tačna informacija, ali je

dezinformacija bila generalni entimen da je islam vjera terorizma, destrukcije i opasnosti

koji se ogledaju u džihadu, kao principu rata radi rata. Čitav medijski postulat je parao

grudi čestitih muslimana širom svijeta iz dva razloga: slika islama emitovana na CNN-u

bila je patetična, primitivna, danteovska, a još više je boljelo što su muslimani svojim

stupidnim potezima davali povode za takva orijetalistička montiranja. Na prvom mjestu

te proklete skale lahkomislenosti su bili Talibani, jahači iz zemlje velič anstvene pusto š i i

divljine. Srušeni Budhini kipovi su to dokazivali: jedan sasvim nelogičan čin, koji je osim

toga narušavao svaku hijerarhiju priortiteta u vjeri i ilustrovao neprevaziđenost shvatanja

idola u srednjovjekovnom kontekstu – kao likove, kao kipove, kao materiju.



142

Saga o Talibanima je počela mnogo prije zlokobnog rušenja Budhinih kipova u

Bamijanu, sa ratnim orkanima u afganistanskoj pustinji i uspostavom rigoroznih zakona

koji su svrhu imali u sebi i zato nisu mogli biti šerijat, jer nisu imali funkciju uinsanjenja,

humaniziranja i društvene preventive, već odjek neslobode, ne-ugovora i mračnjaštva; sa

čudnim miksom islama i hašiša; sa čar šijskim šaputanjem o američkom dirigovanju

talibanima; sa civilizacijskom propasti jednog naroda. Pojava Talibana skoro da se

podudarila sa brojnim genocidima nad muslimanima širom svijeta u kojima se

iskristalitirao animozitet prema muslimanima, s jedne, i želja muslimana za slobodom,

koegzistencijom i uključivanjemu moderne civilizacijske tokove s druge strane. Talibani

će svojom pojavom pomoći zapadnim medijima da oblikuju stereotipni imidž muslimana

kao prijetećeg militantnog faktora opasnog po mir i slobodu. Talibani su bili (njihov

prezent je sada već očit) afganistanski revolucionari koji su svojom revolucijom bacili

Afganistan u potpunu političku i ekonomsku pustinju uspostavljajući društvo koje se

temeljilo na pravu jačega. A bili su došli sa idejom da oni predstavljaju autenitčni islam i

da grade društvo, baš onakvo kako traži Kur'an.

Sa vremenske distance, može se postaviti pitanje šta su Talibani postigli rušenjem

Budhinih kipova. Ostvarenje tewhida? Rušenje ateizma u stoprocentno islamskoj zemlji?

Ispravili grešku h. Omera, h. Osmana, H. Alije, zatim Emevija, Abbasija i drugih

muslimanskih dinastija koje su vladale na tlu Afganistana a nisu srušile kipove u stijeni?

Jesu li uspjeli ucijeniti jače od sebe? Danas se može pokazivati na Bamijan kao na

paradigmu muslimanske političke naivnosti.

Muslimane u Bosni su nekako najviše zaboljela politička dešavanja u Bamijanu. Nije bila

stvar u patetici CNN-a i osjećaju krivnje, niti u neutemeljenoj generalizaciji zapadnih

medija, niti u pukom razbacanju dezinformacija. Bol je dolazio iz naše bliske prošlosti

kroz koju su protutnjali Huni 20. vijeka rušeći na stotine bosanskih džamija. U toj

gorčini, mala utjeha nam je bilo poistovjećivanje našeg identiteta sa plemenitim,

humanim i civilizacijskim. Bamijan se pojavio kao dekonstrukcija naših uvjerenja i sve

se svodilo na pesimističnu konstataciju kako samo muslimani mogu biti naivni. Na kraju,

gorčina je dostigla vrhunac sa apologijama i naracijom o nekom bosanskom islamu, koji

je miroljubiv i koji nema veza sa talibanskim islamom. Intelektualci, čiji narodi su rušili

džamije i na istočnom i na zapadnom djelu Bosne, uvjeravali su nas kako smo mi



143

miroljubivi i kako ne treba da se sikirimo zbog ludih Talibana. Uvjeravali su nas kako je

naš islam zapravo bosanski, a ne afgansitanski. Jedan takav bosanko-evropski musliman,

gradonačelnik Sarajeva, uputit će glasan zahtjev svjetskoj javnosti da se kamenje

srušenog kipa donese u Sarajevo, gdje ima mjesta za svaku religiju i svaki kip.

Ludi su oni koji ruše a još luđi oni koji prenose dijelove ruševina sa kontinetna na

kontinent kako bi dokazali svijetu svoju miroljubivost. Jedino je bila mudra hipi

omladina koja je dokasno u noć pjevala pjesme ispod Budhinih kipova u Bamijanu. Jedan

takav mudri hipi, Zulfikar Džumhur, putujući kroz dunjaluk zapisao je ...neizostavno otiđi

u Bamijan, dolinu velikih Buda, u sjevernom Afganistanu. Bamjan stari Afgani zovu:

Dolina suza. Budisti kažu: Klanac jecaja. Jeremci: Moabdik – prokleti kraj.

5. Dunjaluk

Svijet i život na ovom svijetu su zapravo igra. Dunjaluk je prožet igrom i ne samo to – on

je u svojoj biti igra. Kur'an dirljivo i mudro govori o dunjaluku kao igri. Ali ne znači da

kur'anska karakterizacija života na ovom svijetu kao igre sadrži i implikaciju odustajanja

od života, od igre. Sukus kur'anske poredbe (život-igra) jeste izgradnja svijesti kod

vjernika o životu kao igri. Ljudi su samim postojanjem na ovom svijetu uvučeni u igru.

Ona prožima čitav život, sve kulturne funkcije i momente slobodnog stvaralaštva. Ljudi

su naprosto uvučeni u igru i krajnji moralni čin prema igri jeste svijest da je igra samo

igra. Igra nije zbilja, kamoli konačna zbilja. Igra je egzistencijalni okvir u kome se kreće

čovjek; on iz toga ne može izaći. Eugen Fink piše o igri kao jednom od pet prvo tnih

fenomena postojanja a Johan Huizinga u Homo ludensu lansira hrabru tezu o

kulturotvornoj funkciji igre. Konačna kur'anska poruka o igri jeste upozorenje da se igra

ne shvati kao krajnja zbilja. Igra nije prožeta kur'anskom prohibicijom. Ili jeste? Ako je

igra zabranjena onda je zabranjen i svijet, onda je islam tek dostojanstveno iščekivanje

smrti i istinske životne zbilje. Time se obrušava smisleno uporište za bilo kakvu

djelatnost koja izlazi iz zadatih okvira bioloških potreba. Vjernici se kreću samo u

prostoru svoje ekološke niše i vjere koja nema stvaralačku ulogu u kulturi. Ako

muslimani dunjaluk kao igru razume u apsolutnom smislu, onda politički, kulturni,

umjetnički, tehnološki položaj muslimana u savremenom svijetu i uopće u

komparativnom smislu, nije tako alarmantan. Dekadencija je onda prirodno stanje



144

muslimana. Buniti se na podređen položaj u igri a neopozivo odbijati da se igra je samo

po sebi besmisleno. Mi imamo ahiret a ovaj svijet je samo igra; mi učestvujemo zato što

moramo ali se ne uživljavamo plaho u igru niti dajemo veliki značaj upornim porazima;

mi znamo da igra nije ništa ozbiljno. Pa ipak, nismo sretni kao poraženi igrači u

neozbiljnoj igri. Da bi počeli pobjeđivati, potrebna je temeljna metamorfoza svijesti i

doživljaja. Nema gledaoca ili navijača koji su pobjednici. Nema pobjede bez aktivnog

sudjelovanja. Moramo razumjeti igru ako želimo biti pobjednici. Da bi se igra razumjela,

potrebno je uzeti učešće, jer razumjevanje je u iskustvu. (H. Markuze, Čovjek jedne

dimenzije). Vrtimo se u krug.

Šta je zapravo igra? Zanimljivo je da Kur'an upotrebljava upravo ovaj predikat igre, a ne

privid, laž, kao u budizmu ili nekim drugim vjerskim sistemima. Jer islam nije odričuća

religija u smislu kršćanstva, budizma ili pojedinih sistema u brahmanizmu. Islam

odbacuje svaku vrstu monaštva što je jasna potvrda njegove vjere u čovjeka, u čovjekovu

snagu, u snagu slabog čovjeka. Islam je duboko optimistička religija ali i zahtjevna: od

muslimana se traži da svijet porazi neposredno, u njegovoj najdubljoj srži. (Temeljna se

razlika među religijama krije u pitanju da li je određena religija optimistična ili

pesimistična, a ne da li je politeistička, panteistička ili ateistička. A. Šopenhauer, Svijet

kao volja i predstava). Musliman je u odnosu na svijet uvijek ratnik. On se nikad ne

povlači. On je ahiretski čovjek u dunjalučkoj igri. U kapitalnom djelu Homo ludens,

Huizinga piše: Igra je borba, borba je igra.

Postoji bitna razlika između iskaza da je svijet patnja i karakterizacije svijeta kao igre.

Koncepcija o svijetu kao patnji prećutno sadrži misao da je ovaj svijet ključni, jedini,

konačni. U takvim koncepcijama, svijet je ključni. Suprotna koncepcija upućuje na ovaj

svijet kao igru a to znači da se svijetu ne daje presudni značaj. Deviza da je svijet igra

zrcali jasnu svijest o drugom svijetu, ozbiljnom, entelehijskom, koji je smisao svijeta

igre. Sukladno ovome, iskaz svijet je patnja ukazuje na svijet bez Boga, dok iskaz svijet

je igra upućuje na Boga koji je stvorio taj svijet igre. Tako se čini da su svi pokušaju da

se u Budhinom učenju pronađe bilo kakv oblik teizma, zaista uzaludni. U samoj doktrini

nema mjesta Bogu. (U kršćanstvu, bog umire; isto se događa u brahmanizmu i budizmu,

s tim što su kod ovih posljednjih bogovi doista egzotični... A. Šopenhauer)

Obratimo pažnju na ovu kur'ansku parabolu.



145

Znajte da život na ovom svijetu nije ništa drugo do

1. igra

2. i razonoda

3. i uljepšavanje

4. i međusobno hvalisanje

5. i nadmetanje imecima i brojem djece...

Čvorno mjesto poredbe je pojam igre; razonoda, ulješavanje, hvalisanje i nadmetanje su

samo njen logički opis, konstitutivni elementi njene definicije. Huizinga posvećuje čitave

stranice razonodi, uljepšavanju, hvalisanju, društvenom nadmetanju, da bi potvrdio tezu o

sveprožimajućoj funciji igre u društvu.

Srž islama je forsiranost da se svijet podnese, izdevera u direktnoj konfrontaciji sa njim.

Muhammed a.s. je tipičan primjer briljantnog dunjalučkog igrača: on je savladao svoje protivnike u njihovoj igri i nikad nije zanemario igru. (Po Huizingi rat je igra, politika je

igra, pravo je igra, umjetnost je igra...) Naravno, kad kažemo igra ne mislimo na

Evropsko prvenstvo u fudbalu. Igra je egzistencijalni indeks. U svijetu patnje jedini izlaz

je povlačenje, u svijetu igre nastavlja se da se igra. Ako je svijet igra, onda čovjeku ostaje

nade da može pobjediti.

I još jedna stvar: to da je svijet igra, znači da je svijet indiferentan. Svijet nije ni moralan

ni nemoralan. Čovjek je ključni i sa njim počinje mudrost, moralnost, aksiologija. ( Igra

počiva onkraj podvojenosti mudrost-ludost, onkarj istine i neistine, onkraj dobra i zla.

Iako je igranje duhovna djelatnost, ona po sebi ne posjeduje nikakvu moralnu namjenu:

ni vrlinu, ni grijeh. J. Huizinga)

U suri Sad surećemo arhi-sliku svake egzistencijalne drame, sadržane u pitanju da li da se

svijet prihvati ili odbaci. Sami odgonetnite kur'anski odgovor:

Mi smo Davudu poklonili Sulejmana, divan je on rob bio, i mnogo se kajao!

Kad su jedne večeri preda nj bili izvedeni punokrvni konji koji su na tri noge stajali, a

četvrtom jedva zemlju doticali,

on reče: «Umjesto da mislim na Gospodara svog, ja pokazujem ljubav prema blagu!»─ i

oni se izgubiše iz vida.

«Vratite mi ih!» ─ i on ih poče gladiti po nogama i vratovima.



146

6. Ofsajd

U jednom od tarčinskih džemata, bio džematlija po imenu Hasan, poznat uglavnom po

svojim dugim stopalima. Mada nije bilo puzdane cifre i mada je bilo raznih ekstremnih

nagađanja, nekako se u nužnom konsenzusu zastalo na broju 54. Vremenom, godinama,

tijelo se savilo u luk, gubeći ver tikalnu ekstarvaganciju, ali stopala se nisu smanjivala.

Čudnu je sudbinu krio Hasanov život, ─ sudbinu, koju odrediše njegova duga stopala.

Prvo je zbog stopala kao mladić bio objekat općeg šegačenja, a onda, i kao stari djed.

Nakon što mu je hanuma preselila na bolji svijet, Hasan se povukao; zahvaljujući i više

nego skromnoj penziji mogao je nekako preživjeti, i jedino bi ga viđali u džamiji, na

dnevnim vaktovima. Za njega su ljudi odveć mnogo sprdnji spremili, pa je u džamiju išao

sam, i vraćao se sam, u šutnji. Mišljaše da će u džamiji biti siguran od šala.

No, u džamiji, tek počeše prave šale! Kada bi imam tog džemata, mladić sklon disciplini,

ustao da klanja farze, okrenuvši se prema džematu, u želji da im skrene pažnju da

poravnaju safove, ─ u oči bi ga bocnula duga Hasanova stopala, koja bi uvijek prelazila

preko zamišljene svete linije. Popunite i poravnajte safove! A ti Hasane, mogao bi se

malo potruditi da dođeš u liniju.

Dobrodušni Hasan bi porumenio u licu, išao bi naprijed, išao bi nazad, a li stopla uvijek

iza linije, ─ gornje ili donje. Tako bi mu namazi prolazili u hvatanju zamišljene linije.

Jedne ramazanske noći, mladi efendija dođe nervozan, i kada, ustavši da klanja teraviju,

ugleda Hasanova stopala, razvuče usne u podrugljivi osmijeh, i reče:

Drage džematlije, da vam objasnim jednu stvar: sa namazom je isto kao i sa fudbalom.

Kao što fudbaler koji se nalazi iza leđa protivničkih igrača, ne može dati gol koji se pika,

tako se ni onima, koji se nalaze iza zamišljene linije od nožnih palaca, ne pika namaz.

Kao što postoji ofsajd u fudbalu, tako postoji i ofsajd u namazu. Nemojte biti od onih,koji su u ofsajdu.

I tako poče legenda. Kada bi neki tarčinski pijanica zapao u kajanje, kada bi neki

okorijeli neženja iz tog kraja razmislio o svojoj sudbini, kada bi neka napaljena

adolescentkinja uzdahla od čežnje, kada bi se neki starac među izbjeglicama sjećao dana

svoje mladosti, svi bi govorili: Sam sam kao Hasan u ofsajdu. Tako je Hasanov ofsajd



147

postao sinonim sa samoću, kafansku, momačku, djevojačku, izbjegličku, staračku,

životnu.

Društvo što se okupljalo kod automehaničara Ruleta, jedne je večeri nervozno pratilo

reprezentaciju Italije, stvarajući prilikom svake šanse opću paniku u komšiluku. Kladili

su se na Italiju, velika je lova bila u pitanju. Svaki Izagijev ofsajd, propratili bi mnoštvom

psovki. U toj utakmici, Izagi je sakupio osam ofsajda a utakmica je završena neriješeno.

Kada je poslije utamkmice naišao Hasan sa jacije pored Ruletove kuće, pijano društvo

zovnu Hasana: Hodi dedo ovamo, ima jedan, da vidiš, isti ti, ─ vazda u ofsajdu. I onda,

opći smijeh.

Hasan je preselio jednog januarskog dana, kada je Tarčin bio u ljutom mrazu. Na dženazi,

bilo je svega trinaest ljudi, od toga, pet rođaka. Spustili su tijelo u ledenu raku, i niko nije

obratio pažnju na naglu uzvisinu u dnu tabuta. Tihi halal trinaestorce ljudi iz humke nije

dobio odjeka. Počeo je padati snijeg, i već ubrzo, sve je bilo bijelo.

P.S. Uoči Lejletul-kadra, jedan ugledni i pobožni hadžija iz tarčinskog džemata, sanjao je

Hasana u dresu plavo-crvenom, kako trči džennetskim baščama i gonja loptu. Tribine,

otežale od hurija, tresle su u divljenju pred Hasanovim driblinzima. U finalu džennetske

lige, Hasan je bio strijelac jedinog gola. Poslije utakmice, hadžija je jedva došao do

Hasana, koji je, zvijezda večeri, bio zauzet davanjem autograma. Pričao je, kako mu je

Hasan rekao da poselami sve u tarčinskom džematu a maksuz društvo kod Ruleta, koje se

za vrijeme Evropskih prvenstava ili utakmica Lige prvaka, nerviralo zbog jednog usnulog

Italijana. Hasan je na kraju sna, očito želeći utješiti društvo kod Ruleta, a pomalo iz

ironije prema mladom tarčinskom imamu, rekao džematskom jaranu, da im svima poruči

kako ponekad, i oni iz ofsajda zabiju gol.

7. Kontinuitet diskontinuiteta: Penelopin vez

( Epilog u formi savremenog popularno- pučkog žanra ─ kompilacije)

Budući da je Odisej dugo bio odsutan od svog doma, zauzet putovanjem po vascijelom

dunjaluku, te da se u njegovom rodnom mjestu Itaki provukla vijest da je kralj poginuo u



148

nekoj od epizoda prethodnog Homerovog epa, mnogi su prosci dolazili Penelopi tražeći

od nje ruku. Kako se nije mogla tek tako izvući i odgovoriti negativno, Penelopa je

svojim proscima obećavala da će se udati čim satka mrtvački pokrov svekru Leartu.

Međutim, što bi danju Penelopa satkala, to bi noću tajno razatkala. Tako se njena udaja

prolongirala trajno.

Baveći se karakterizacijom pojma filosof Platon koristi Penelopino tkanje kao simbol

ludosti koja nije svojstvena filosofu kao prijatelju duha. U Fedonu, središnjem dijalogu

trilogije koje tretiraju Sokratovu smrt, Platon zaoštrava odnos između duha i tijela, kao i

između filosofa i filosomata: čovjek ne može biti istovremeno prijatelj mudrosti i prijatelj

tijela. Krajnji vic Platonove alegorije je ovaj: ljudska duša koja želi da se spasi a uvijek

iznova griješi liči na Penelopu, jer uvijek iznova sastavlja tijelo sa dušom, nakon što ga se

je duša već bila oslobodila.U užem kontekstualnom horizontu, Penelopino tkanje je metafora truda čija je svrha

njegova negacija; Penelopino tkanje je totalitet obrnutog poretka uzroka i efekata, to je

rehabilitacija radi ugasnuća.

Penelopin vez je čin nepojmljiv, kontrolisano besmislen, racionalizirani ritual apsurda.

Možemo upoređivati ili dovoditi u vezu Penelopino tkanje sa Sizifovim poslom, kao što

Dante govori o krugovima pakla, dakle negativno hijerarhijski. Genus proximum oba

rituala je uzaludnost; no vrsna razlika je evidentna: Sizifov posao je kazna sudbine,

ograničenje izvana, akt bez odgovornosti; Penelopino tkanje se odvija na razboju

slobode, ono je ograničeno iznutra, vlastitom kružnom cirkulacijom. A možda je razlika

montirana, kao što su montirani i krugovi pakla; hijerarhija bola je stvar simbolike. Ipak,

razlika je čisto moralna: Sizifov posao je dosuđena uzaludnost, dok je Penelopino tkanje

izabrana besmislenost.

U Zapisima iz mrtvog doma, Dostojevski iznosi galeriju bizarnih formi kažnjavanja:

ponekad bi odvodili zatvorenike daleko u stepu i tjerali ih da grade kolibu od drveta. Od

jutra bi zatvorenici pravili kolibu pod nadobudnom prismotrom stražara i kada bi je

završili, ostajao je samo još jedan zadatak: srušiti kolibu. To je bila najteža kazna, bolnija

od bičevanja, pljuvanja, kupanja u paklenom kupatilu: raditi posao i na kraju sve srušiti .

Zatvorenici bi se vraćali u tamnice za gorkim okusom uzaludnosti, koja vrijeđa urođeni

pragmatizam ljudskog bića. Jedina utjeha zatvorenicima je bila vjerovatno znanje da



149

makar nisu oni vinovnici te uzaludnosti. Penelopin vez je samo onda kada ga izabre

pojedinac i primijeni na vlastitoj koži.

Iako je učenje o metampsyhosisu autentično eshatološko učenje u brahmanizmu, ipak

smatramo da nije znanstveni grijeh pokušaj slobodoumnog sholiona ove eshatološko-

kastinske teze: vječnost čovjekovog bivanja se očituje kao beskrajni proces rađanja i

umiranja, kao neprestana obnova i neprestani grijeh, kao ubitačna kolotečina samsare,

kao dosuđeni kosmički krug iz kojeg se ne može izaći. Čovjek ne može bivstvovati u

samsari, ne može živjeti bez da bezbroj puta umre: ova bolna cikličnost ljudske volje

izrasla je u monumentalnu apologiju socijalnog kastinskog poretka, u učenje o

reinkarnaciji, simboličnu postavku o preporođaju duše i njenom umiranju u ujastučenom

paklu samsare.

Ni Kur'an nije bez svoje Penelope. I ne budite kao ona koja je svoju pređu rasprela kadbi je već čvrsto bilo oprela…. (En- Nahl, 92) Očito je simbol univerzalan i prati ljudsku

sudbinu od Početka, od prvog zakoračenja u historiju. Osim toga, poštujemo tezu o

cikličnosti povijesti: svaka generacija ima na svojim plećima jednako tešku kletvu

pobude samouništenja. Poruka koju upućuje Kur'an, u strogom smislu, nije ni etička ni

utilitaristička ni sitno pragmatična; ajet je obojen prizvukom sudbine, nečeg većeg od

običnog stajanja na nuli, nečeg što transcedira puki pozitivizam posljedica, nečeg što se

može vidjeti samo iz postdunjalučke perspektive. Ajet, naime, tretira tako poznatu

čovjekovu bipolarnost, njegovo moralno kretanje od svijetlosti do tame, od imana do

praznine.

No, možda Homerov ep krije metaforu života: čovjek čitav život gradi i tka, da bi na

kraju sve srušio, zbog sitnog trenutka ludosti.



150

Esej o identitetu

1. Ono najbolje u meni

Ima radosti u mom životu koje skrivam i čuvam samo za sebe, ─ niko ne zna za njih, nije

mi potreban saučesnik u njima, a one čine bit mog bića i ono najbolje u meni. Ako mi

posljednja slika u životu bude sjećanje na moje jacijske odlaske u džamiju, znat ću da

sam imao bogat i sretan život. Počinjem da osjećam škrtost u toj svojoj radosti, i neku

ludu, naivnu sujetu. Koliko ljudi na ovoj planeti, ima tu sreću da odlazi kroz noćnu tišinu



151

u džamiju, dok svijet obavija tama, da smireno korača ulicama predgrađa nadsvođenim

još uvijek mladim nebom, i da stoji pred Bogom, svodeći pred Njim račune?

Dok izlazim iz kuće sa kišobranom i zakopčanim kaputom, razmišljam kako svaki dan

izlazim jedan minut kasnije, zavisno sa duljanjem dana, i odmah mi se u svijesti javlja

Putrihov crtež Imanuela Kanta. On je imao neku patološku odanost vremenskoj

preciznosti prema kojoj je ravnao svoje šetnje. Tuga je to: mi muslimani smo došli na onu

tačku kad islam prepoznajemo kod nemuslimana, kada moramo pogledati u tuđe lice da

bi prepoznali vlastite pobjegle crte na njemu.

Od djetinstva koračam istim ulicama, klanjam u istoj džamiji, i sada već mistično

shvatam: ovi jacijski odlasci u džamiju su postali moja granična situacija na kojoj

sagledavam prošlo i slutim buduće: život se dešava, sitan, beznačajan, neautentičan i

isprazan, između noćnih šetnji, od jacije do jacije. Vratim se kući sa jacije i ujutro se opetnatovarim beznačajnim ambicijama i tegobama, živim život koji mi stavlja preteške

naslage nebitnosti na vlastito biće. U danu prekrije prašina moju jacijsku zaljubljenost u

tajnu, osjećaj za izvor se pomuti prljavim izlivima društva, svakodnevnice i dunjalučkih

samopotvrđivanja. Zato me uvijek raduje sumrak koji me ispuni nadom da ću ponovo ići

u džamiju, osjetiti tajnu estetike noći i zahvaljivati Bogu na beskrajnoj blagodati slušanja

tajne i izvora.

I noćas sam evo pošao po ono svoje najbolje. Proljetna, tek zatravljena i zalistala noć. U

jednoj avliji, usijana baklja jorgovana, obavijena gustim abažurom od prašine i mirisa,

širi do u svemir ponos sitnog bića. Sasvim blizu, tu iza lavirinta taraba jedan usaml jeni

fazan do neba krešti bolom samoće.

U džamiji sve poznato. Gledam ljude koji desetljećima dolaze na vaktove ali kada ih se

upita zašto su muslimani samo šute. Razmišljam, možda sam i ja jedan od njih.

Odmah po dolasku u kuću uzimam papir u ruke i skiciram svoje malehno životno i

čitalačko iskustvo. Moram jasno sebi reći zašto sam musliman, ne smijem dopustiti da se

određujem samo po emociji. Zapisujem:

2. Ko sam ja?

Prva poteškoća sa identitetom nije u drečavoj kompleksnosti svijeta ili u nedostatku

puteva i sredstava, već u sumnjivom pojmu identiteta samog. Da li ja mogu znati ko sam?



152

Da li je identitet uopće moguć? Po kojim kriterijima se identitet određuje. Na koncu,

zašto mi je identitet ikako potreban? Pitanje o identitetu i nije baš novo, i pri sutno je sa

određenim varijacijama u svim starijim ili novijim filozofskim tekstovima. Ali mene nije

sramota postaviti ga iznova, za sebe, ne želeći čak ni potvrđivati svoju pobunu prema

filozofskom akademizmu koji obezvređuje sve što se tiče života i glup avom,

hedonističkom scijentizmu koji obezvređuje sve što se tiče čovjeka.

Očito je već u početku da identitet sadrži nekakvu stalnost, konstantnost, stabilnost.

Životno gledano, identitet jeste samo ondje gdje se čovjek sa čvrstom trajnošću

izjednačuje sa samim sobom. Čovjek sa identitetom trajno ostaje dosljedan sebi. On je

jednak sebi. Tradicionalno poimanje identiteta tako veliča ljude sa identitetom. Oni su

čvrsti, jaki, trajno istovjetni, uvijek jednaki sebi. Ali bojim se da je etimologija i logika

odvela govor o identitetu u pogrešnom, utopijskom pravcu. Kako ja mogu biti istovjetansa sobom ako imam slobodu koja mi omogućava bezbroj različitih izbora, bezbroj

samopodešavanja i transformacija? Svaki od izbora sadrži i mogućnost promjene moje

trajnosti. Ako sam bio nevjernik i postao vjernik, znači li to da sam iznevjerio sebe, da

više nisam jednak sebi? Na koncu, čemu ja mogu biti jednak, gdje mi je referentna tačka?

Tradicionlni govor o identitetu je izhitreno postavio polugu na Euklidovu tačku koje u

stvarnosti nema. Sa čim da se upoređujem kada ništa ne mogu pouzdano tvrditi, kada za

sve govorim ako Bog da, i kada mi je srce podložno općenito nepredvidivim

preobražajima? Postoji hadis u kome nas Muhammed a.s. obavještava o ljudima koji

čitav život idu prema džennetu ali skončaju u džehennemu i onih koji cijeli život idu

prema džehennemu i završe u džennetu. Potencijalno, svaki od nas može se svrstati u

obje ove grupe.

Tako sve manje počinjem da vjerujem u mogućnost identiteta. Ja ne mogu znati ko sam:

nemam se sa čim uporediti. Dozivam u sjećanje jednu Jungovu aluziju: kada muslimani

na hadždžu dodiruju crni kamen, oni zapravo, dodiruju svoje sopstvo. Osobine ovog

kamena su da nije kockast, neravan je i crn, a sam kamen je simbol nečeg ekstremno

iracionalnog. To da nije kockast znači da nije logičan, to da je crn znači da je nejasan.

Jungovu aluziju ne doživljavam na način da je moja bit u iracionalnom koliko u negaciji

identiteta. Ja sam crn, nepravilnog oblika, iracionalan. Ne mogu se definisati.



153

Govor o identitetu često je bio govor o ličnosti. Silne definicije koje učimo u školama, do

kojih se dolazilo različitim metodama i testovima vjerno pokazuju čovjekovu nemoć da

se definiše. Nema definicije ličnosti koja je uspjela izaći iz okvira tautologije. Frojd, koji

se čitav život bavio psihologijom i koji predstavlja jednu od najgenijalnih figura u

povjesti čovječanstva, nikad nije definisao ličnost. Stvorio je složen sistem, vršio

istraživanja, govorio o dimenzijama ličnosti, ponudio nove pristupe u objašnjavanju

čovjeka, ali nema neke Frojdove definicije ličnosti: čovjek je to i to. Slučajno?

Ako je ličnost socijalna kategorija, da li se onda i identitet može izboriti, oblikovati u

interpersonalnoj ekumeni? Da li je moguće do identiteta doći svrhovito i svjesno?

Definicija neke ličnosti je uvijek određenje nečeg posebnog za tu ličnost po čemu se

razlikuje od drugih. Ako je ličnost sam odnos prema drugima u socijalnoj komunikaciji,

onda je identitet sam odnos prema samom sebi. To mi liči na Kjerkegorovu definiciju

čovjeka: Čovjek je duh. Ali šta je duh? Duh je vlastito ja. Ali šta je vlastito ja? Vlastitio

ja je odnos koji se odnosi prema sebi, ili u odnosu to da se odnosi na samog sebe; vlastito

ja nije nije odnos, nego vraćanje odnosa na samog sebe. ( Bolest na smrt )

Moj identitet je upravo taj odnos prema sebi (koji je savršeno otvoren), ─ moja

odgovornost i moje samopoštovanje.

Identitet dolazi na kraju, on je potpuno postiskustven, finalna suma jedne subjektivne

prakse ─ ako stvari gledamo kao vjernici. Sudnji dan, Dan samoobmane, simbol je

otkrivanja identiteta, ─ dan kada mnogi neće prepoznati svoje lice. Ali na ovom svijetu,

identitet je sama borba i sam put. Ja moram vjerovati da sam vjernik, ali stalno moram

imati u svijesti sliku sveopće (pa i moje) nestalnosti, zbog čega ne smijem popustiti u

samopreispitivanju. U životu mora biti neka linija koja se provlači kroz sve situacije.

Makar ta linija bila samo želja, ili uzdah.

3. Musliman

Ako ne mogu definisati sebe, ako mi je vlastiti identitet nedokučiv kako da objasnim sebi

zašto sam musliman? Mogu stvar objašnjavati genetski, ali to vonja na samoponiženje.

Međutim, ako je islam sinonim prirodi i životu, onda se on opire svakoj definiciji. Život

je otvorenost i islam je otvorenost. Suprotno biti islama, historija muslimanske



154

civilizacije obiluje definicijama i određenjima. Ali musliman može biti samo musliman i

ništa više. On ne može biti neki specifičan musliman koji preferira ovu ili onu dimenziju,

koji u duhovnom oblači neki poseban dres. Čitava ta saga o dimenzijama je jedna velika

glupost i totalni promašaj. Musliman je onaj koji vjeruje i čini dobro, ─ to je njegova

jedina definicija. Ovaj koncept zrcali otvorenost i čak se može reći da i nije definicija.

Islam naprosto ne trpi definiciju. Fundamentalne islamske dogme su samo prirodni okvir

za jedan duh koji je odbran, i koji ima blagodat da se odnosi prema svijetu. Taj duh, čije

je početno tle islam, mora ostati do kraja otvoren i nedefinisan. Vjerujući u beskrajnog

Boga, on se odriče svake definicije koja uvijek sužava alternative i iskustva. On,

musliman, ni po čemu nije poseban. U predgovoru za drugo izdanje Propasti Zapada,

Špengler će zapisati briljantnu misao: Ko definiše, taj ne poznaje sudbinu. Ova misao bi

se mogla i ovako izraziti: ko definiše, taj drhti od straha, i reducira svoj životni put na

malu, zajsenčenu odaju za navučenim zastorima.

Jedini idol, jedini širk jeste definicija. A osim islama, sve religije imaju definiciju, ili im

je definicija kriterij. (Judaizam i islam su jedine religije koje u svojoj doktrini nemaju

definiciju). Zato kada se muslimani definišu, uvijek se udaljavaju od islama.

Otkud potreba za definicijom? Definicije se javljaju onda kada ljudska priroda ne može

da izdrži teret otvorenosti i slobode. Čovjek drhti pred slobodom i otvorenosti. Definicija

je nužno isključiva, samim tim što je definicija. Ekskluzivizmi, parohijalnosti i

redukcionizmi uvijek polaze od definicije.

Ali musliman mora živjeti otvorenost po svaku cijenu. Svrha njegovog života nije

bezlično, neispunjeno, prosječno prebivanje u definiciji već sticanje iskustva. Zato, da bi

se steklo iskustvo, treba biti otvoren, treba odlaziti u svjetove i biti otvoren za dolazak

svjetova. To iskustvo omogućuje konstrukciju vlastitih stavova o svijetu. One početne,

okvirne istine islama, musliman mora doživjeti kroz komunikaciju, kroz iskustvo. On se

buni jedino kada je napadnuta ona temeljna struktura prirode i duhovni supstrat čovjeka.Islam je, dakle, bezimen, beskonačan i kozmopolitski. (On je kao Tao, beskrajan,

bezimen, savršeni pokrivač različitosti). Islam ne negira ime postignuto definicijom, on

na njega gleda sa tolerantnom blagonaklonošću, ali sam islam je iznad svakog imena. U

situacijama kada ime postane kriterij, na pozornicu stupa represija i totalitarizam.

Međutim, čovjek teško podnosi život bez definicije i imena. Kako izmiriti sveto



155

bezimeno i ime? Tako što ćemo jasno reći da je bezimeno iznad imena. Islam je bezimen

i mogu biti ponosan što sam musliman. Ko smije imati šira prsa od mene?

Hadis koji se bavi definicijom: koja od sedamdesetak ummetskih frakcija će unići u

džennet? Odgovor je i više nego jednostavan. Riječ je o muslimanima, onim bez

definicije.

4. Beskraj

Dakle, ja sam musliman jer vjerujem u jednog i beskrajnog Boga i zato što ne primam na

sebe nijednu drugu definiciju osim da vjerujem u jednog i beskrajnog Boga kojeg mi je

zabranjeno trpati u predodžbu ili u pojam. Ljudi skloni klasifikacijama, napose filozofi,

taj oblik vjerovanja nazivaju monoteizmom. Šta je to monoteizam? Od mnogih mišljenja

o monoteizmu, izdvajam mišljenje jedno ─ pripadnika brahmanske kaste i bivšeg

indijskog predsjednika Sarvepalija Radakrišnana, koji u Indijskoj filozofiji zapisuje:

Monoteizam je neizbježan u svakoj ispravnoj koncepciji Boga. Vrhovni može da bude

samo jedan. Mi ne možemo imati istovremeno dva vrhovna i neograničena bića. Jer,

svuda se nametalo pitanje, da li je jedan bog stvoren od drugog. Stvoren bog uopćte nije

bog…

Ako raznovrsnost u pojavama prirode pretpostavlja mnoge bogove, zar jedinstvo prirode

ne zahtjeva jednog jedinog boga koji bi obuhvatio sve što postoji? Povjerenje prema

zakonu prirode znači vjeru u jednog Boga. Napredak ove koncepcije uključuje paralizu

sujevjerja.

(Pa ipak, tog monoteizma nema u autohtonim indijskim religijama ma koliko ga teorijski

iznalazili, makar ne onog monoteizma na kojem insistira Kur’an. Istina, tragovi postoje.

Ali tragove monoteizma moguće je naći skoro svugdje).

Moja vjera tako ima formu beskraja i formu apsolutne otvorenosti. Ja ispovjedam vjeru

prvog čovjeka, koji je tužan i usamljen stajao pod beskonačnim nebom i divio se beskrajnoj širini što je preplavila njegov pogled, i njegovo srce. Svaka totalitarna

definicija za mene je sužavanje ovog beskraja. Osnovna karakteristika islama u značenju

prirodne vjere jeste inistiranje na očuvanju apsolutne otvorenosti koja je imanentna

životu. Ima samo jedno pravilo da se bude musliman: proći kroz život, kroz vremeniti



156

bitak, tj. dunjaluk, odbacujući definicije, ─ one donose napetost, zabludu i bespotrebne

konflikte. Ko tako prođe kroz život ─ on je ona duša smirena o kojoj govori Kur'an.

5. Ummet

Sve dok islam posmatram individualno, teza o otvorenosti ostaje zavodljiva, ali čini mi se

da ideja o ummetu je potpuno destabilizira. Ipak, islam nije neki mistični program za

širokogrude kozmopolite, već džematska činjenica. Kako objasniti imperativ udruživanja

u islamu? Šta je temelj islamskog ugovora? Zar ne bi muslimani, svaki za sebe, mogli

prakticirati islam, život bez definicije? Je li ummet neka dekorativna primjesa ili je to

nešto sveto, najsvetije? Razlozi udruživanja su čisto praktični. Radi se o lakšem životu i o

psihološkom rasterećenju. Oni bez definicije nužno dolaze u sukob sa onim koji suopterećeni definicijama. U toj iskonskoj suprotavljenosti lakše je nastupati u grupi nego

pojedinačno. Praktična strana je jedan razlog. Drugi razlog za postojanje džemata jeste

ona tzv. socijalna odrednica identiteta, mogućnost takmičenja u pobožnosti. I treći razlog

jeste činjenica da džemat ili ummet omogućava dostojanstvo vjernika. A vjere nama bez

dostojanstva, odnosno nema one otvorenosti i beskraja. Ummet omogućava zaštitu

dostojanstva.

6. Drugi

Svaka kristalizacija ljudskog duha ima svoj kod i svrhovitost u pritajenoj potrazi za

identitetom. Aporetički tretirano, problem identiteta je temeljna tema filozofije. Kultura,

bez obzira koji se činilac uzimao kao utemeljujući za nju, jeste tek izgrađivanje,

ispisivanje, slikanje i zidanje identiteta.

Postoje dvije simultane linije govora o identitetu. Često je historija tekla putanjama

uslovljenim odnosom između ove dvije linije mišljenja identiteta, ─ zavisno koja je od te

dvije linije bila deblja, historija je shodno tome ispisivala skice ljudskih života. Prva se

linija da skicirati: čovjekov identitet je unaprijed zadat, a prirori, u obliku

transcedentalnog jedinstva apercepcije, njegovo temeljno iskustvo se nalazi u samoj

autorefleksiji, u njemu samom. Iako zavodiljiva, ova linija mišljenja je obojila stranice



157

historije krvavom bojom; ona je u biti svih mesijanskih, fašističkih, masonskih,

inkvizicijskih, kastinskih, nacionalističkih sistema.

Druga prava nosi duboki odjek humanizma i poništava svaku mogućnost mesijanstva,

svaku kastinsku misao o favorizaciji. Problem identiteta i samopotvrđivanja se ne može

riješiti bez ćudoredne veze, bez neposrednosti socijalne situacije. Temeljno iskustvo

identiteta je drugi. U povratku na Hegelovu jensku Filozofiju duha, Jurgen Habermas

predstavlja najzanimljivijeg zastupnika ove teze u 20. stoljeću. Habermas se se vraća

onom Hegelu kojeg je i sam Hegel napustio.

Hegelova dijalektika samosvijesti nadilazi odnos usamljene refleksije u korist

komplementarnog odnosa individua koje se spoznaju. Iskustvo samosvijeti ne vrijedi više

kao izvorno iskustvo, štoviše, ono za Hegela proizilazi iz iskustva interakcije u kojoj učim

kako da očima drugoga subjekta vidim sebe. Svijet o samom sebi je derivat o ukrštavanju perspektiva..., ili Duh onda nije fundamentum, ono što utemeljuje subjektivnost sopstva u

samosvijest, nego medij u kome Ja komunicira s nekim drugim Ja te iz kojeg se tek kao iz

apsolutnog posredovanja oboje uzajamno oblikuju u subjekte. Svijet egzistira kao sredina

u kojoj se susreću subjekti tako da ne bi mogli biti subjekti a da se ne susreću ...». ( Rad i

interakcija, Primjedbe uz Hegelovu jensku Filozofiju duha)

Jedan takav medij duha, oblikotvorni prostor i pejzaž iskustva jeste i Medresa. Kao medij

u kojem se odigravaju bremenite epizode življenja, Medresa je bez sumnje iscrtala mnoge

likove na platnu života, trajno omeđila nečiji hod nekim baška potezom koji izdvaja

šetača u masi. Ali to što Habermas ili bilo ko drugi naziva identitetom jeste samo sklop

osobina, neki konačni oblik gline u sudaranju sa predmetima. Ne samo da nema

prediskustvenog identiteta: n jega nema uopće na ovom svijetu. Jer, ako se identitet

izgrađuje kroz praksu, onda se konačni obris identiteta može sagledati tek kada se praksa

okonča.

7). Lice koje ne znamo

Čovjek ispisuje svoje lice; iluzija je i stvar kosmogonije misao da sazvježđa čuvaju naš

lik. Yeatsov stih, kojeg kao moto H. L. Borhes koristi u priči Biografija Tadea Isidora

Krusa: I'm looking for the face I had Before the world was made (The Winding stair ),

ilustruje tek pjesničku sklonost ka mistici i milozvučnoj simbolici: čov jek, naprosto, nije



158

ima lice prije stvaranja svijeta. Sličnu stvar prave i učitelji zena definišući zen kao naše

orginalno lice, prije nego što su naši roditelji bili rođeni.

Sudbina nije uopće ljudska kategorija; ne treba miješati perspektivu Boga sa

per spektivama čovjeka, zagledanog u hartiju na kojoj je zapisana algebra njegovog

ishoda. Kur'an je kompilacija ove dvije perspektive, nekad ajeti šapću Božiju perspektivu

no većinom je riječ o ljudskoj vizuri: redovi o trudu i radu, o muci i slasti, o dobrim

djelima, upućuju na ljudsko oko i antropološki aspekat. A taj aspekat nam govori jedno:

čovjek je tvorac svog identiteta komukicirajući sa drugima u mediju duha; taj krajnji

identitet će biti supstrat ispitivanja na Danu suđenja.

Protivuriječnost (vjere u fatalizam i imperativa truda) o kojoj se govori u protestantskom

konekstu, posljedica je srazmjeravanja disparatnih perspektiva.

U epilogu za zbirku kratkih priča pod simboličnim imenom Stvaralac ( El-Hacedor ─

kako moćna riječ! ) H. L. Borges ispisuje slijedeće riječi: Čovjek riješi da nacrta svijet.

Tokom godina ispunjava prostor ucrtavajući pokrajine, kraljevstva, planine, zalive,

brodove, ostrva, ribe, kuće, instrumente, zvijezde, konje i ljude. Pred smrt otkriva da taj

strpljivi lavirint linija ocrtava njegov sopstveni lik.

Identitet je uvijek potencijalna dispozicija; ne radi se ni o kakvom trancendentalnom

odabiru ili misterijskom članstvu. Islamski identitet koji osjećam u srcu i na koži, legura

je one idealne apriorne islamske dispozicije i ove realne, prostorno-vremenske,

konkretno-moralne. Čovjek mora dokazivati svoju vjeru, sam sebi mora izgraditi

indentitet. On mora do kraja izdržati napetost dunjaluka ─ surovostt ignorancije o

vlastitom licu.

P.S.

Noćas ću leći sa spokojem u srcu. Konačno sam počeo raskidati sa onim lošim

hodžinskim u sebi. Uložio sam napor da stvari prestanem gledati kao oduvijek i zauvijek

dane. Prestao sam gledati islam magijski, mistično, trivijalno, definicijski. Samo još

molim Milostivog da me počasti da budem bezimen, hrabar pred slobodom, otvoren da

idem u svijetove i otvoren za dolazak svijetova. Želim živjeti i umrijeti bez definicije.



159



160

Nekoliko filozofsko-didaktičkih napomena omu'allaqama

Akšami ─ 1. Nije isti akšam naučnika, akšam slikara, ili pjesnika. Za naučnika, akšam je

opredmećeni optički zakon, trenutak kada Sunce, nebo i zemljina tama stupaju u

geometrijski odnos koji rezultira igrom elementarnih svjetlosnih čestica u horizontu

vidnog presjeka. Akšam je lijep, ali ne i mističan, zanimljiv, ali ne i neodgonetljiv i

intrigantan, kao za slikara koji će čitav život slikati samo sutone ─ bez snage da ih



161

odgonetne. Naučnik u sutonu ne vidi ništa mistično, ništa osim još jedan događaj koji će

obraditi metereologija. U Tužnom tropiju, Levi-Stros piše:

« Zapisano na brodu:

Za naučnike su svitanje i sumrak jedna te ista pojava, kao i za Grke, koji su jutro i veče

označavali istom riječi sa dva različita izgovora. To ukazuje na davanje prvenstva

teorijskim spekulacijama i na neobično zanemarivanja konkretnog vida stvari. Takvo

gledanje bilo bi prihvatljivo kad bi se jedna tačka na zemlji neprestano kretala između

upadne i izlazne zone sunčevih zraka. Ali u stvarnosti, ništa se toliko ne razlikuje kao

jutro od večeri. Rađanje dana je preludij a njegov smiraj uvertira, koja se, kao u starim

operama, izvodi na kraju umjesto na početku. Sunčevo lice najavljuje trenutke koji će

uslijediti: kad je tmurno i sivkasto, prvi jutarnji sati sigurno će biti kišoviti; kad je

rumeno, svijetlo, pjenasto, uskoro će zablistati jasna svijetlost. Ali zora ne sudi ostatkudana. Ona samo započinje meteorološku aktivnost i kaže: padaće kiša, biće vedro.

Zalazak sunca je druga stvar; tu imamo čitavu predstavu sa početkom, sredinom i

kr ajem; sažet prikaz bitaka, pobjeda i poraza koji su se tokom predhodnih dvanaest sati

smjenjivali na opipljivi, ali usporeniji način. Osvit je samo početak dana, suton je

njegovo sažeto ponavljanje.

Zbog toga ljudi poklanjaju veću pažnju zalasku nego izla sku sunca; svitanje samo

upotpunjuje podatke koje im daju termometar, barometar i─

kod manje civilizovanih─

mjesečeve mijene, ptičiji let i smjenjivanje plime i oseke. A zalazak sunca ih uzdiže,

objedinjujući u tajanstvene sklopove one vijugave putove ko jima su tumarali vjetar,

hladnoća, toplota li kiša. Iz tih pramenastih konstelacija mogu se iščitavati i igre svijesti.

Kad nebo počne da blista od svijetlosti sunca na zalasku (kao što u nekim pozorištima

početak predstave najavljuje naglo ovjetljavanje r ampe, a ne tri tradicionalna udarca o

gong), seljak zastane na stazi, ribar zaustavi svoju barku, a divljak zatrepće kraj vatre što

se već lagano gasi. Sjećanje je za čovjeka veliko uživanje, ali ne kad doslovno reprodukuje događaje, jer bi

malo ko pristao da ponovo proživi napore i patnje kojih se tako rado sjeća. Sjećanje je

sam život, ali drugačijeg kvaliteta. A kad se sunce spusti na uglačanu površinu mirne

vode, kao kakav obol škrtog neba ili kad kad njegov disk ocrta vrh neke planine kao krut

izreckan list, čovjek doživi, u kratkoj fantazmagoriji, otkrovenje u pravom smislu te



162

riječi: ukažu mu se tajanstvene sile, magle i munje čije je mračne sudare naslućivao

čitavog dana u dubini svoje duše.

Za naučnika, akšam je naprosto činjenica, jedna među mnogim koje grade svijet. Ludwig

Wittgeinstein će u Logičko-filozofskom traktatusu dati univerazalnu naučnu definiciju

svijeta: Svijet je određen činjenicama i time što su to sve činjenice. Ali u naučnom

smislu, akšam i nije pretjerano obećavajuća činjenica, - budući da nije pogodan za

eksploataciju, naučnici se okreću opipljivijim stvarima, tvrdoj dubini materije. Već je

moderno doba nagovijestilo krah korespodencije duše i pejzaža a u postmodernoj,

govoriti o univerzalnoj istini i smislu znači izložiti se poruzi. Zbunjen pred iskonskim

fenomenima, naučnik šuti i okreće se ka onome o čemu može govoriti. Naše doba je

platilo cijenu scijentizma: zbog ravnodušnosti prema prirodi došlo je do pobune unutarnje

prirode. ( Nekad je težnja umjetnosti, književnosti i filozofije bila izraziti značenje stvari i života, biti glasom svega onog što je nijemo, obdariti prirodu organom za doznavanje

njenih patnji... Danas se oduzima prirodi govor. Nekad se mislilo da svaki izraz, riječ,

krik ili pokret ima bitno značenje; danas je on tek jedan događaj.

Istina da je u tome procesu priroda izgubila svoju sposobnot da ulije strahopoštovanje,

svoje qualitates occultae, ali posve lišena prilike da govori kroz duše ljudi...priroda

izgleda da se sveti. Moderna neosjetljivost prema prirodi zaista je samo varijacija

pragmatičnog držanja koje je tipično za zapadnu civilizaciju kao cjelinu. Max

Horkheimer, Pomračenje uma)

Za slikara, akšam je paradigma ukomponovanih estetskih principa, otvorena pozornica

iskona boja. Svi mogući odnosi boja pokazuju se u nježnoj akšamskoj igri, od suhoparne

repeticije do urnebesnih kontrasta, od alternacije čudnih tonova do veličanstvenih

gradacija koje može zapaziti samo uvježbano oko.

Ali pjesnik najviše uživa u sutonu. (Šta dira tebe tol'ko u tom sutonu? Gete, Faust ) On je

tu potpuno bespomoćan. Njegov uvid u krnjavost riječi je potpun. Pa ipak, on pjeva o

akšamu. Skoro da nema velikog pjesnika koji nije pjevao o sutonu. Bodler u sutonu vidi

druga plijena i pljačke, trenutak kada se jato zlih demona budi, kada spleen Priza jenjava

jer u vjetru što svijetlo odbljescima vije / prostitucija se na ulici pali / kao mravinjak ...

Kod Tagorea ljubav je uljepšana sutonom, vezana za suton, u suton započeta i u neki

tamni suton okončana. Od naših pjesnika odabiremo suton Hamza Hume, - suton uljepšan



163

igrom razdvojenih ljubavnika, čežnjom srca i pejzaža, erotskim i iskonskim uzdasima.

Ali među umjetnostima, književnost je skoro najkrhkiji medij za opis sutona. (Svakako

ima nešto neizrecivo. Ono se pokazuje, ono je Mistično. Ludwig Wittgenstein). Slikarstvo

i muzika dosta vjernije prenose poruku sutona, zbog karaktera svog medija.

Nema čovjeka koji nije religiozan u akšam. Naučnik, slikar i pjesnik, muzičar i lovac,

vjernik i griješnik, svaki na svoj način, sluti ljepotu Stvoritelja. To je trenutak – akšamsko

treptanje elemenata – kada se brišu okovi nomenklatura i molitva se izgovara srcem,

nemušto ali ne bez značenja, odjekujući iznad svakog imena i parcijalnog jezika. Na

Margaretino pitanje da li vjeruje u Boga, Faust odgovara:

Sve je osjećaj;

ime je odjek i dim,

zamagljujuć nebesni žar .

Akšami ─ 2. Dokotrljao bi se ramazan kao mladi mjesec na istočnoj pozornici neba,

opcratan optimizmom i snagom, odjeven u skromno ruho pobožnosti, u vanjskoj tišini ali

u unutarnjem ushićenju vjernika, noseći pregršt nade, milosti i spokoja, i u život vjernika

donio šmek kosmičkog ekvilibrijuma, topline somuna i porodične ljubavi. Kada bi

nastupio mjesec posta, potpuno bi iščezla stara, jednolična, životarena svakodnevnica i

započela bi jedna sočna duhovna epoha – epoha plodnosti duše. Ramazan je mjesec ukome nijedan predmet, nijedan osjećaj, nisu isti kao izvan ovog mjeseca. Senzori

funkcioniraju po sasvim posebnim pravilima; ramazan je idealno vrijeme za

eksperimentisanje inteziteta percepcije.

Iz godine u godinu, iz ramazana u ramazan, sa svakim pojavljivanjem mjeseca na

istočnom kutu nebeske dvorane, javljao se u bićima muslimana potajni unutrašnji pokušaj

da dekodificiraju fenomen iftara, da ga uhvate za rukav i omeđe sječivom razum a, da

sami sebi objasne tu moćnu emociju jedinstva u ramazanski akšam. Iftar je nešto potpunoiracionalno. (Zato ima više iftara u pjesmi Muse Ćazima Ćatića Suton se spušta mirišljav

kao smilje..., nego što će to moći ikada imati neki novinarski članak, esej ili naučna

studija). Kako objasniti taj iftarski osjećaj, a ne zapasti u paradoksalnost ili patetiku? Iftar

je najbolje opisati kao ontološku poniznost, kao onaj hajdegerovski trenutak osluškivanja

bitka, kao dolazak na čistinu bitka. U iftaru je data bit islama: asketsko reduciranje



164

potreba dokida se u trenutku najvećeg titranja prirodnih elementa za sofrom koju je

podario Milostivi.

Nepostači su obavijeni tamom kada zaplamte kandilji na munarama i označe početak

iftara. Sa zalaskom sunca, okončava se jedan ratnički pohod, jedan asketski zahvat.

Značenje iftara je kao značenje pobjedničke vrpce na atletskoj stazi: za maratonce ona

simbolizira, ne kraj trke koliko radost zbog uspjeha.

Rešad Kadić će u Posljednjem Bašeskijinom zapisu staviti Mula Mustaf i ove riječi u usta:

žao će mi biti otići sa dunjaluka samo zbog tri stvari: sabaha, behara i iftara. Sa te tri

stvari pogođena je suština. Sabah, behar i iftar su tri naradikalnija duhovna pejzaža

muslimana u kojima oni potvrđuju ljubav prema životu. Behar je simbol rađanja čitave

prirode, sabah je simbol radovanja dnevenoj svjetlosti, životu i radu, a sa iftarom se mrsi i

tako poštuje biologija. Svaki od ova tri fenomena simbolizira prihvatanje, a ne odbijanježivljenja.

I zaista, jeste li jednom došli u situaciju u kojoj ste prezirali vaš dosadašnji put i kajali se

što niste duže gledali behar i više pisali ljubavne pjesme? Jeste li ikad otišli na rani sabah

u džamiju ili ga klanjali u svojoj kući, obogativši srce svoje zlatom koje ne pripada ovom

svijetu? Jeste li ikada čekali na ulici pomalo nervozni, pomalo radosni, da pukne top, i

onda utrčali u kući da iftarite, želeći da taj akšamski trenutak razmeđa posta i iftara traje

vječno? Ako niste, onda se nemojte hvaliti vlastitim iskustvom, ma na čemu da je ono

zasnovano: na pročitanim knjigama, putovanjima, profesorskim bahanalijama ili

političkim upoznavanjima. Vi ste još pionir, koji nije nikad dotakao onu kristalnu čistinu

svog postojanja.

Akšami ─ 3. Dunjalučki put okićen je ajetima. Svijet je enciklopedija ajeta. Ljudsko srce,

i samo nepresušni studenac znakova, ima u sebi pretpostavke da razumi ajete i da iz njih

uči i nazire Tvorca. Kur'an poziva na ajete, kazuje o ajetima i preporučuje ih kao skriveno

blago, za koje je šteta da ostane neotkriveno.

Ono famozno kur'ansko čitaj, izgovoreno u polutmini pećine Hira, ne znači ništa drugo

do čitaj ajete, čitaj znakove. Ajeti su svakojaki, raštrkani širom dunjalučkih drumova,

pokriveni prašinom i nanosima opsjene, zaogrnuti plaštom ljudske igre i ljubavi prema

ovom svijetu. Potrebno je otpuhati prašinu, biti strpljiv prilikom čitanja, pripremiti srce



165

za istinu, željeti istinu ─ tako se dolazi do ajeta. Ajeti su biseri na dnu mora i treba uložiti

ronilački napor da se biser ugrabi.

Ajeti su mnogostruki kao što je i svijet mnogostruk, njihov pluralizam upućuje na ljepotu

i milost Onoga koji je ajete postavio ljudima da im osvjetljavaju put i upućuju ih istini.Volterovski Bog se ne rukovodi motivima ljepote i milosti; ljepota ajeta upućuje na

jednog milostivog i mudrog Boga. Oni koji znaju čitati ajete dolaze do zaključka o

milostivom Bogu, dok neznalice govore o zlom i neprijateljskom Bogu.

No, tipologija ajeta je ipak moguća u smislu čisto topografske klasifikacije. Tako imamo

ajete u svijetu i ajete u čovjeku, ajete vanjskog i unutarnjeg kosmosa. Jer, postoje dva

svemira, podjednako beskonačna i podjednako zamršeno lijepa. Jedan svemir koji nosi

čovjek u sebi, i drugi, koji je zakatančio ljudsko zapitano oko u svojoj arabesci ljepote,

zamršenosti i beskonačnosti od Adema a. s., od prvog čovjekovog koraka na tlo historije.

Oba ova svemira su ljudska, jer su od Početka bila jedina dva medija u kojima je on

mogao osmišljavati svrhu i smisao svog bića. Dva svemira koja su ispunjavala Kantovu

dušu; ozvjezadni svemir što se osmjehuje nad sitnom ljudskom pojavom i svemir zakona

čovjekova srca o zločinu i kazni, o nasilju i pokajanju.

Teško je znanstveno odrediti ajet; znak nije nešto što se može kanonizirati tvrdim

zahtjevima logike. Ajet je subjektivna kategorija i zato se može samo opisivati, ali ne i

definisati.

Ajeti se zrcale u graničnim situacijama ili, sam ajet, uvijek je granica. Grci bi rekli da je

biće ajeta u granici. Granica omogućava da se vide jasno dva horizonta stvari što

omogućuje komparaciju koja je metod ka istini. Istina se uvijek javlja na nekoj granici,

prilikom dodira neka dva svijeta različite provenijencije; istina je rezultat sudaranja

perspektiva. A ljudski život je beskrajna mapa iscratana granicama.

Namaz je tipičan primjer granice; to je organizovani dolazak čisto dunjalučkog čovjeka

na granicu vlastitog preispitivanja, sa koje se zagledava u svoju ahiretsku poziciju. Namaz je dnevni susret fizičkog čovjeka sa svojom metafizčkom sudbinom. Nema

asketskog rezultata bez dolaska na neku subjektivnu granicu na kojoj se dodiruju ili

poništavaju dva svijeta, dvije dimenzije postojanja. Post je granica i iftar je granica.

Postoje i znakovi sa druge strane, znakovi iz podzemlja, znakovi okačeni na čivije

beznađa, tmine i ludila. Jer i podzemlje ima svoju granicu, iza koje se nazire samo



166

orginalna tmuša ludila. Najveći umjetnici su stvarali svoja najveća djela klateći se iznad

ove granice; nekim umjetnicima su znakovi pomogli da se vrate iz podzemlja u život

spokoja i ravnoteže (tako neumjetnički pojmovi!) dok su neki prekoračivali granicu i

spektakularno odlazili u dolinu neurastenije, patologije i ekstravagnastnosti. Ovim

fenomenom se bavi alternativna naučna grana ─ umjetnička patografija. Jer, svaka je

granica zavičaj znakova pa i granica sa hemisferom ludila. Fenomen genija upućuje na

snažnu bliskost granici. S druge strane, normalnost, građanska demokratska osrednjost,

konformistička prosječnost uvijek je udaljena od granice, gluha za granicu, slijepa za

granicu, i donju i gornju.

Veličina umjetnosti se mjeri po kvantitetu njenog bavljenja graničnim stanjima. Hazard,

ljubav, rađanje i smrt, rat, pustoš, ludilo, vlast, bol i naslada bolom, sumnja,

autodestrukcija, porodično proklestvo, atavizam, bolesna želja, antagonizam svijeta

prema pojednicu i obrnuto, zindan, kolektivna mentalna epidemija, epidemija krvi i

epidemija mašte, traganje za slobodom, usud znanja, konflikt srca i razuma, - samo su

neke od životnih graničnih situacija u kojoj oni koji znaju čitati mogu pronaći znakove.

Mada, najveći znak je sam život. Kod najvećih umjetnika nema posebnih graničnih

situacija kojima oni posvećuju svoju energiju; kod njih je granica sam život.

Granica je trenje, varničenje, konflikt i sudaranje ─ zato su granice tako bolne i tako

romantične. Na granici se sučeljavaju dva svijeta, dvije kategorije bivstvovanja i iza tog

sučeljavanja nazire se neki red, mjera i viši smisao.

Na mnogo mjesta Kur'an opisuje atributom ajeta smjenu dana i noći. Granice na kojima

se dan i noć dodiruju i smjenjuju jesu sabah i akšam, svitanje i sumrak, trenuci kada se

dan otcjepljuje od noći i noć zamjenjuje danom.

Svitanje i sumrak, sabah i akšam su dnevne granice, vremenska razmeđa koje opcrtavaju

dnevni dunjalučki život čovjeka Akšam je vrhunac dana, kada ga potire i poništava noć.

Zalazak sunca iznova, svaki dan, podsjeća na prolazak svega i ništavnost dunjalučke

jurnjave.

Jutarnji sumrak i večernji sumrak. Svitanje i suton. I opet, jutarnji sumrak i večernji

sumrak. Teče rijeka dana nezaustavljivo i zalud se pozivati na besmisao ljudskog života.



167

Prolaznost upućuje na racionalnost i smisao. A sve je prolazno, osim lica Gospodara

svijeta, vlasnika ljepote i plemenitosti.

I zato, zastanite kad ugledate nježnost rumenila na zapadu, ukopajte se u skrušenoj tišini i

posvjedočite ajet! Padajte u prašinu milioni, dotaknite čelom ponizno tle! Zar ne slutiš

Tvorca svijete? Umiri se na sedždi, slaveći Onoga čiji ajeti okićeni vise na kupolama

tvog smisla.

Akšam ─ 4. Tišinu, satkanu od nadmudrujuće igre napregnutih beonjača i tvrdih slova ─

prosutih djelića svemirskog zrcala, prekidaju predakšamski otkucaji satnih kazaljki. Pred

suton, prašina eflorira po biblioteci, iznenadno oživljuje nahranjena kosim, rebrastim

sunčevim trakama. Akšamsko zatišje tišine, kakofonija i užurbani koraci na ulici jasan su

mi znak kada trebam prekinuti sa čitanjem, obredno odložiti štivo i spremiti se za

akšamsku molitvu udivljenja

Ja, Horhe Luis Borhes, poluslijepi starac, koga u povijesnim gibanjima začeše Arapi,

Goti i Saksonci, svakog akšama zazivam Boga na dva jezika što su mi prisni,

pokušavajući Ga razumiti. Molitvom, osobnom nikako baštinjenom, zahvaljujem mu na

Vergilijevom stihu i engleskom prevodu Homera, na aporiji apokatastasisa i aporiji

Ahila i kornjače, na povijesnoj snazi bodeža i mom gradu Buenos Airesu, na njegovim

predgrađima što se u ravnicu šire i pampi što se širi po mom srcu, na Lajbnicovom

optimizmu i Volterovom naivnom, glupavom prkosu, na sjeni javora i pjesmi vrbika, na

vlastitom Mjesecu samoće što me opravdava i daje mi utjehu.

Znam, akšamska kvintesencija nepojmljiva je u knjigama. Kapi smo Heraklitove rijeke,

ali u našem talasanju ostaje stalan, čvrst i postojan akšamski odsjaj. To je ono postojano:

naše divljenje, naša molitva, naše ah! Traje kao stabilna nit što povezuje stoljeća.

Je li iko, Bože, više od mene uživao u sutonu i strastvenije želio sročiti metaforu, strofu i

himnu posvećenu sutonu? Ko je više od mene želio riješiti jednačinu sumraka sklupčanogu rasutoj dugi? Zapalio sam glas svoj na sutonima i u sutonu grudi svoje izranio

psalmima. Nazvao sam ga mračnim draguljem okovanim u vremenu, i Sudnjim danom jer

je svaki akšam Dan sudnji.

Stojim na balkonu iznad ove cvrčave ulice i gledam danima kako akšam blagosilja

periferiju svojim tajnama. Ova slika je v ječna i za srce srasla, prizor sutona u predgrađu:



168

tama se širi kao krv ranjenih stvari, u daljini se čuje gitara, večeras ulice pamte da su

nekoć bile polja, pucketaju rujni vrtlozi žestokih lomača; evo, sad prođe neki dronjavi

prosjak i umnoži tugu večeri. Uvijek je ganutljiv suton kada daje predgrađu boju hrđe.

Ponekad mi se čini da sam jedni posmatrač ove ulice; da umrem niko je više ne bi gledao.

Moram se pripremiti za sudbinu svoju ─ sudbinu Homerovu, Demokritovu, el-

Mearrijevu, Huxleyevu i Taha Huseinovu. Moram natočiti u srce svoje ovaj jecavi krik sa

zapada što para srce, ovu drečavu zastavu sačinjenu od krila melekovih, ovu svrnutu

ljubav Nužnog Uma; ne smijem propustiti ni jedan akšam ─ tama će biti preduga i slična

vječnosti. Pamćenje moram opskrbiti plesom sutonjih svjetala i sjenki, bistrom igrom

boja, besmrtnom igrom fotona ─ igrom ovjenčanom ehom vječnosti.

Dječak sa lulom ─ Sjećanje na dječaka sa cigarom nema za cilj da bude apologija

duhanu i stoga se ne želimo upuštati u fikhsku raspravu o jurisdikcijskom statusu tutuna.

A i šta fikh može reći o duhanu? Fikh je Sizifov posao, kotrljanje kamenčuge s brda na

brdo, slaganje glose na glose, tuđeg na tuđe, smjenjivanje u monotonom ritmu prohibicija

sa farzovima, dubokoumno potcrtavanje distinkcije između farza i vadžiba. Duhan je

poezija.Poezija govori o čovjeku kakav je mogao da bude. Fikh govori o čovjeku kakav treba da

bude. Poezija je kajanje, fikh projekat, vizija, račun. Fikh je nagacija poezije.

(S jasnom namjerom izbjegavamo ispitati status duhana u bloku fikha, jer je kontura

odgovora unaprijed vidljiva, iscratana krutim grafitom racija: 1. cigara je atak na vrijeme

2. handžar zaboden u svetinju zdravlja 3. ekonomskim pojmovnikom: uporno gomilanje

zrna, ali ne radi pogače, već zbog bacanja po drumu. Poneki fakihi navode svetih sedam

razloga za neopozivu eliminaciju duhana, ali u biti, ova tri gore navedena su kapitalna.)

Vehabija ─ 1. U vehabijskom svijetu nemoguće je pronaći mjesto kulturi, ona je

unaprijed eleminisana strogim negiranjem svijeta. Bez svijeta nema kulture, makar je u

tome jedinstven beskrajni redenik njenih definicija. Vehabizam je atentat na kulturu.

Ovaj diskurs ismijava umjetnost, cereka se poeziji, odlučno prijeti džehennemom i onda



169

kada se pomene riječ muzika, ili riječ filozofija. Kako je moguća kultura tamo gdje nema

zanosa za novo, gdje ljušture prošlosti okamenjuju nabujali život sadašnjice, gdje džihad

ima samo eksterno značenje, gdje je kreativnost zamijenjena ehom? Je li moguć čovjek

koji se ne smije, koji ne sanja, koji ne pjeva, koji se ne igra, koji ne misli, koji nema

vlastite odgovore pred sfingom svijeta? Vahabije su epigoni, plagijati, taoci taštine i

eksponiranja, inkvizitori deviza na koje se pozivaju.

Treba li uopće argumentovati tezi po kojoj u islamu nema mjesta kulturi? Zanimljivo je

da je u kršćanskom svijetu, među kritičarima kršćanskog parohijalizma islam uvijek

navođen kao primjer otvorenosti prema životu i bogastvu kulture. U Imenu ruže, slavnom

romanu Umberta Eka, jedan sloj je posvećen upravo ovoj kritici parohijalnosti i

redukcionizma, a Ekova poruka nas upozorava da je čovječanstvo u konstantnoj

opasnosti od redukcionizma.

U vehabijskom vokabularu, redukcionizam se ispoljava u tezi da svijet može biti a priori

haram. To je suštinski mor alni problem danas kod muslimana. Kako ubijediti ljude da

svijet po sebi nije moralan? Kada je Bog stvorio stvari, učinio ih je indiferentnim. Same

po sebi, stvari nemaju etičnosti. Svijet je samo nužnost postojanja, stimulans

dramatičnosti, epifenomen, pozornica na kojoj se odvija ljudska drama. Halal i haram

počinju sa čovjekom. Reći da je svijet halal ili haram, svijet per se, znači degradirati i

svijet i čovjeka, umanjiti odgovornost čovjeku. Recimo, muzika po sebi nije ni haram ni

halal ─ čovjek joj da je te signature.

Stav prema kulturi sasvim konzistentno proizilazi iz vehabijskog pogleda na svijet.

Vehabizam je filozofija imitacije. Cijeli vehabizam je izraz jednog mimetičkog shvatanja

svijeta, nazor po kome mimetičko, oponašateljsko djelovanje fungira kao vrhunsko i

najispravnije. Oponašanje je zamijenilo slijeđenje. Kopija je zauzela mjesto na kome je

nekad stajao čovjek. Čovjek je postao eho. Opravdanje za imitaciju vahabizam nalazi u

vlastitom nastojanju da sačuva netaknutost izvornog nauka islama , da u vremenuzabetonira eventualnu univerzalnost svetih dokumenata. S druge strane, univerzalno je

ono što svakom historijskom idiomu daje jednaku priliku da se odredi prema tom

univerzalnom. Vehabizam, kao životni nazor, uskraćuje svako povijesno samoodređenje

čovjeka. Krajnji zaključak koji slijedi iz vehabijskog nazora jeste da čovjek ne treba da



170

misli, već samo da ponavlja ono što je dato u dokumentima islama. Sve je već rečeno.

Sve je definirano. Ostaje nam da vegetiramo i dostojanstevno dočekamo Sudnji dan.

Ništa nije rečeno, ili, da bi nešto bilo rečeno u vremenu, ono se mora predhodno shvatiti.

Muslimani moraju uvijek iznova definirati svijet tako što će shvatati duh poruke

dokumenata islama. Svako suprotno reagovanje na stvarnost jeste degažiranje

odgovornosti, pad u proklestvo taqlida. Historijsko okamenjivanje i unificiranje značenja

dokumenata islama jeste savršen put iskrivljivanju izvornog značenja istih. Okamina je

isuviše težak i disparatan pojam za duh.

Mimikrija je postala obrazac ponašanja; svako oponašanje ima svoju notornu psihološku

pozadinu: imitacija je uvijek nedostatak ličnog. Cijelo tijelo je postalo jedan organ

mimetičkog izraza. Psihološki, podražavanje je najniži, elementarni oblik ponašanja.

Jezik, odjeća, naročito način mišljenja ─ samo su neke od unificiranih antropoloških

karakteristika. Da li dostojanstvo vjernika smije dozvoliti da se njegovo djelovanje odvija

na najnižem nivou, onom oponašateljskom?

Vehabija ─ 2. Legenda (a možebit i vic) kazuje kako su klanjali za imamom, stari dedo

(tanka svijetlosrebrena brada, francuzica na glavi, štofane pantalone, karirani sako,

priglavci na nogama) i mladi vehabija (bos četri prsta iznad članaka, noge kao u srne ─

tanke i dlakave, zavrnuta trenerka diadora, bijela tabula rasa majica, brada u procesu

rascvjetavanja, žućkasto- plemenite oči). Čudna se igra (prepuna nadmudrivanja i inata)

odigrala u toku namaza među tim dvočlanim džematom: sudar bosanske tvrdoglavosti i

kvazi-izvorno-muslimanske nametljivosti, bosanske mržnje prema netoleranciji i

proarapskoj želji za uniformizacijom. Izvori kazuju (mada je ovo izvori diskutabilno ─

vjerovatno priča potiče od nekog očevica, ali ko je bio očevidac kada je riječ o

dvočlanom džematu dok je imam bio okrenut leđima? ─ očito neka žena koja je iz dna

džamije motrila slučaj) da je odmah na početku namaza, iza tekbira, mladić raširio noge i

stopalom nagazio dedov nožni prst. Dabogme, dedo je izmakao nogu, što iz nelagodnosti,

što iz bola, i malo se odmakao od mladića. No, mladić je opet (misio narska nadobudnost,

dai'jski sabur, predanost sunnetu) primaknuo stopalo do dedinog stopala, i igra je mogla



171

početi. Mladić, pokretan potrebom da poštuje sunnet, pratio je dedu koji, pokretan

famoznim impulsima bosanskog marifetluka i inata, se odmicao makazastim pokretima

stopala. U mladićevoj glavi je odjekivalo: poravnajte i zbijte safove, a u dedovoj glavi: ja

čudna hajvana. Stopu po stopu, mic po mic, do zida, do kraja džamije. Stjeravši dedu do

zida (sve za vrijeme jednog rekata), vahabija širokogrudo stade i onda pobjednički

primače stopalo do dedinog stopala, sretan i spokojan što je «zbio safove» i onemogućio

svaku varijantu šejtanskog kolanja između safova. Iako pred porazom, dedo neprimjetno

podiže obrvu, namjesti smjernu konstrukciju lica, onda džentlmenski nogu savi u koljenu

i diže je iznad vehabijine: šah-mat!

Vehabija ─ 3. Bijedni rezultati ummeta u posljednjim globalnim utakmicama mogu imati

samo jedan uzrok, skriven ali istinit: indiferentnost prema budućnosti, ili bolje reći,

određivanje sadašnjosti iz vizure prošlosti, a ne budućnosti. Muslimanski agitatori,

konspiratori i teoretičari, zabrinuti nad sadašnjom aporijom ummeta, prave krucijalne

pogreške: analiziraju sadašnjost aršinima prošlosti, teorijske obrasce prošlosti primjenjuju

kao projekat za budućnost. Grdno se varamo ako mislimo da ćemo odgovore na pitanja

našeg vremena pronaći u prošlosti ili historiji. Poslanikova a.s. politika, politika ashaba i

tabi’ina, ma koliko imala u sebi elemente univerzalnog (svako ljudsko djelovanje to ima),

ona je bitno historijska, mogući odgovor na jedan historijski sklop odnosa. Historija je

samo ljuštura u kojoj bivstvuje univerzalno. Ljušturu treba odbaciti, univerzalno zadržati.

Problem vehabija je problem ljušture.

Kada se budućnost počne obavijati izblijedjelim ljušturama historije to je onda

manipulacija ili farsa. Vehabije su banalana potvrda Hegelove tvrdnje da se u historiji sve

dešava dva puta, jednom ozbiljno, a drugi put kao lakrdija. Vehabije su upravo bosanska

groteska. Obnavljanje povjesnih obrazaca je uvijek komično. Čitav fenomen ima

upadljive elemente komedije: scenografija, kostimi, rekviziti, komedijaški vokalbular,koreografija, bajraci i pozornica koja tek pokušava dočarati autohtoni historijski

ambijent. Žanr koji bi najbolje opisao vehabije jeste repriza. A zna se da je repriza vrlo,

vrlo loš žanr.

(U polemičkom spisu O koristi i šteti historije za život , Fridrih Niče piše: Mi želimo da

služimo historiji samo utoliko, ukoliko ona služi životu; ali postoji jedan stupanj



172

bavljenja historijom i jedno cjenjenje iste, pri kojem život zakržljava i degeneriše se ...

Nije li, u svim muslimanskim otklonima u historiju, među kojim treba posebnu pažnju

posvetiti bošnjačkim kulturnim fusnotama, žrtva bio ─ život? Nije li izmišljanje histor ije

išlo na štetu osmišljavanja sadašnjice? Nije li historija postala odveć predaleka meta zanas, onaj Ničeov dragocjeni suvišak znanja i luksuz?)

No, vehabije su samo isuviše notoran i naglašen eksponat muslimanske opterećenosti

prošlošću. Muslimani daju smisao svojoj ne samo sadašnjosti već i budućnosti tako što

veličaju prošlost kojoj i ne pripadaju, makar ne idejno ─ možda genetski. Mi nemamo

nijedne zasluge za bilo koju muslimansku pobjedu u prošlosti ─ kakve to ima veze sa

nama? Kada pominjemo vlastitu slavnu prošlost, trebali bi osjetiti crvenilo na licu a ne

busati se u prsa.

Historija može imati smisao jedino ako se shvati kao pomoć za određivanje sadašnjosti.

Zato muslimani ─ iako je njihov cijeli intelektualni arhipelag upravo posvećen prošlosti ─

uporno stoje zbunjeni pred vlastitom historijom, bez stava prema njoj, bez domišljatosti

da se prošlost stavi u muzej, a ne u budućnost. Mjesto povijesti je u muzeju a ne u

životnim orijentacijama. Kod drugih, prošlost egzistira jedino u muzeju, kod muslimana u

krvi, podsvijesti, budućnosti, kretnji zglobova, idealima, mašti. U tom stavu prema povijesti treba tražiti psihološke razloge muslimanske averzije prema muzeju, arhivu i

biblioteci historijekog materijala. Opće je poznata stvar da muslimani preziru institiuciju

arhiva. Sve je to rezultat ovog stava prema prošlosti, ove zbunjenosti i kaotičnosti.

Historija ne može biti cilj. Primjeri i pouke iz prošlosti mogu imati jedino didaktički

karakter, dakle karakter sredstva. Muslimani su (a naročito Ar api) od sredstva

konstruisali cilj, u kojem prebivaju izvan stvarnog života. To je taj poznati duh staklenog

zvona muslimana ─ apstinencija od sadašnjosti i uobraženo prebivanje u prošlosti. Kada

nam ulema govori na neku savremenu političku temu, uporno nam iznose primjere iz

prošlosti, dok sadašnjost pominju kao primjer u historijskom pregledu. Pred našim očima

smjenjuju se bitke, slavni muslimanski borci i diplomate: h. Hamza, Džafer ibn ebi Talib,

bitka kod Mut'e ... Ulema još u svoj pojmovnik nije upisala riječ projekat.



173

Međutim, situacija u kojoj se nalazimo je krajnje reducirajuća: svaki put treba odrediti

sebe i svijet oko sebe. Na tom put određivanja, vehabije dođu kao primjer jedne krajnosti

koju treba izbjeći.

Vehabija ─ 4. U islamu pojam džihad ima dva značenja: džihad u odnosu na sebe i

džihad u odnosu na svijet. Džihad u odnosu na sebe je borba sa samim sobom, dok je

džihad u odnosu na svijet borba protiv postojeće negativne strukture činjenica u društvu.

Borba protiv sebe jeste moralna borba, dok je borba na društvenom nivou politička borba.

Po islamskom učenju (kao i prema povijesnom reljefu pojavljivanja islama) moralna

borba je i logički i historijski prva. Moralna borba je uslov političke borbe. Unutrašnji

džihad je primordijalna, sveobuhvatna, neumitna sudbina vjernika.

Jedino moralna borba odlučuje o ahiretskoj sudbini vjernika; politička borba će biti

ahiretski tretirana u onoj mjeri u kojoj je bila izvedenica moralne borbe. Uspjeh političke

borbe se mjeri dunjalučkim, a uspjeh moralne borbe dunjalučkim i ahiretskim aršinima.

Rezultati političke borbe nisu individulani; politički rezultati imaju svoju logiku koja je

iznad okvira pojedinačnih mogućnosti predviđanja. Politička borba je zamršena,

kompleksna, uslovljena kompleksnim svijetom i povješću. S druge strane, moralna borba

je individualna mjera.

Za svakog vjernika, osnovna dužnost jeste da se bori sa samim sobom. To je borba protiv

empirijskog u sebi, protiv strasti i životinjske dimenzije svog bića. Svaki vjernik je bojno

polje ─ žestinu ne treba podcjenjivati zbog toga što rat nije tako vidljiv, bučan i

eksponiran. Moral, ili borba sa sobom, je kovačnica u kojoj se kuje identitet i dokazuje

svoja pripadnost duhovnoj formaciji islama. Unutrašnji džihad je mjera kvaliteta vjernika.

Što je veća moć vjernika da vlada sobom, to je veća i njegova vrijednost. Vrijedi i

obrnuto. No, pravilo je da nema vrijednosti bez borbe, jer je vrijednost uvijek posljedica a

ne pozitivni, oduvijek prisutni predikat čovjeka.

Čovjek koji ide u svijet bez navike unutarnjeg džihada biva progutan bez otpora; takav

čovjek ne može imati dostojanstven položaj u nemilosrdnom, uvijek negativno

nastrojenom svijetu, ili životu. Život bez borbe je događanje, a ne življenje. Samo je

borbeni život slobodan žvot.



174

Na moralnoj borbi treba insistirati. Među muslimanima je prisutan otužan običaj da se

ovaj početni i nužni nivo džihada često preskače i prelazi na političku borbu, koja u tom

smislu, znači jedino bjekstvo od moralne borbe. Politička borba je bez sumnje lakši oblik

borbe. Ona je incident, dok je moralna borba pravilo.

Moralna borba je prisutna u svakodnevnom životu; to je borba bez huke i zastava, bez

ratnih euforija i muzike. To je pomalo dosadna borba jer je konstantna, svakodnevna,

zahtjevna. Svaki čovjek ima priliku da učini dobro djelo, ili da ne učini zlo. Ne treba

podcjenjivati nijednu situaciju, svaki porok zaslužuje opiranje. Svakodnevna, moralna

borba je jedini put prema identitetu.

Tek sa opetovanom moralnom praksom može se početi sa političkom borbom. Inače, i

politički džihad uglavnom je imao pogrešnu definiciju u zvaničnom mnijenju. Kada se

pominje politička borba, uvijek se zamišlja neki ljudski faktor protiv kojeg se treba boriti,neki transporter napunjen stranim vojnicima na kojeg treba baciti bocu zapaljenog

benzina. Politički džihad ispravnije je reći politička dimenzija džihada) jeste borba za

uspostavu društva koje omogućuje moralan život. To je borba sa realitetom u čijem je

biću ukorijenjena opozicija prema moralu. A realitet je uvijek krnjav, samim tim što se

može promijeniti na bolje. On zaslužuje negativan odnos jer se može usavršiti. Najširu

ilustraciju političkog džihada sadrži pripovjest o Jusufu a.s. Na prvi pogled kur'anski

prikaz Jusufog života izgleda kao smjenjivanje epizoda moralne borbe. Šta je sa

političkim džihadom Jusufa a.s.? Nakon savladanih moralnih iskušenja, Jusuf a.s. biva

postavljen za državnog haznadara, čovjeka koji će racionalizirati državnu ekonomiju. To

je bio njegov politički džihad – borba protiv gladi i time borba za usavršenja socijalnog

poretka. Postoji li nešto što bismo mogli nazvati džihadom mira? Je li to onaj veliki

džihad koji će spomenuti Poslanik a.s. po povratku sa Bedra? Taj veliki džihad

interpretiramo kao pravljenje države, kao Poslanikovo davanje težine miru u odnosu na

rat. Danas možemo iz toga izvući ozbiljnu poruku o našem džihadu. Često današnji

džihadisti idu linijom manjeg otpora: ubiti čovjeka nije nikakav problem, ali jeste

problem napraviti efikasno, organizovano društvo.

Islam logički objedinjuje moral i politiku. Kao što nema politike bez morala tako nema ni

morala bez politike. Zaustaviti se samo na moralu i odreći se politike znači potvrditi

moralnu nedoraslost. Posljedni moralni zahtjev jeste formiranje zajednice koja će



175

omogućavati moralan život. Politika je prostor gdje se realiziraju najuzvišeniji moralni

motivi.

Kada se prati kur'ansko pripovjedanje o poslanicima ili vijesnicima islama, stiče se

neumitan dojam upravo ove krnjavosti realiteta i negativnosti islama naspram postojeće

strukture fakata. Islam je od početka negativan. Njegova negativnost nije neka

vrijednosna odrednica ─ to je negativnost ili opozicija prema pozitivnom stanju stvari

koje uporno čuva svoj status quo. Zbog svoje negativnosti islam je trajno osuđen na

anatemu postojećeg stanja stvari koje ne podnosi svoju antitezu ili suprotnost. Tada je

dolazilo do političkog džihada. Jer etimološki riječ džihad ne znači rat, već napor, trud,

energičnost.

Kakav je put, ili mogućnost negativnog stava islama prema postmodernom društvu?

Islam ima u svom biću negativni horizont, to je nesumnjivo. Sagledavajući bit

postmodernog društva, postavlja se pitanje: kako se suprostaviti nečemu što je samo po

sebi utemeljeno na pluralizmu, na apsolutnoj aksiološkoj slobodi, na demokratij i i

polivalentnosti ─ na čemu je već utemeljeno moderno društvo? Ili možda islam treba da

podrži pluralizam (koji uspostavlja jednakost vrline i poroka, vrijednosti i

antivrijednosti), i tako izgubi svoj negativni impuls, i tako se pretvori u sektaški

konf ormizam. Kako se suprostaviti pluralizmu a očuvati svoju bit koja fungira kao poštivanje pluralizma kultura, religija, mišljenja? Kako se suprostaviti pluralizmu, koji

zaslužuje suprostavljanje činjenicom da prikriva neslobodu i jednu konzervativnu

tendenciju za očuvanjem postojeće građe činjenica? Pluralizam o kome je riječ nije

pluralizam religija, različitih poimanja i doživljaja svijeta i njegovog Tvorca, već

pluralizam koji čvrsto i odlučno štiti porok, antivrijednosti, neduhovnost, nehumanost,

kolonijalizam, pluralizam čija je stabilna suma i rezultat apsurd i pukotina perspektiva.

Islam svoje stavove mora temeljiti na dualizmu ili bipolarnosti, koja je ontološki supstrat

kosmosa i podloga ljudske prirode. U takvoj bipolarnosti, pluralizam zauzima jednu a

islam drugu stranu. Po ovoj neumutnoj binarnoj logici, to je dualizam poroka i vrline,

konzervativnosti i negativnosti, apsurda i smisla. Jer pluralizam je varka i obmana. U

pluralizmu gubi se tlo pod nogama, identitet ima smao jednu sudbinu: asimilaciju.

Moderni pluralizam je zapravo jedan ugodni, racionalni, demokratski totalitarizam.



176

Filozofi tzv. frankfurtske škole su suvislo o tome pisali. Jedino je kroz dualizam moguća

negacija: to je dijalektičko pravilo. Islam mora negirati lažni pluralizam (čitaj: monizam)

─ to je njegova dijalektika.

Možda je danas islam jedina religija koja u svom biću, u srži svog učenja nosi epitetnegativnog, naspram totalitarnog, jednodimenzionalnog realiteta. Ovaj realitet nije u

potpunosti eleminisao duh ali ga je lišio njegove političke snage, reducirao na sektaštvo,

popularne humanističke sanatorijume, boemsko-artističke kolegijume, bizarne jazbine

autentičnosti. Uglavnom, duh se izjalovio, izgubio svoju žeđ za opredmećivanjem.

Logički gledano, islam je duh koji žudi za opredmećenjem na socijalnom polju, on se

opire pluralizmu koji duh lišava negativne dimenzije. Islam je duh koji ne želi ostati

samo duh, već ima jasnu namjeru da se opredmeti. U tom svijetlu, islam je doista jedina

prijetnja jednodimenzionalnom društvu. Islam u svom učenju sadrži dovoljno elemenata

koji bi opravdali opiranje unifikaciji i konvergenciji globalizacije.

Borba muslimana u postmodernom društvu može imati samo kontekst moralne borbe.

Zapravo, to je jedini put političke borbe muslimana. Ignorisanje lažnih vrijednosti koje

servira globalno društvo je stvar morala. Globalizacijsko društvo se može opovrgnuti

jedino insistiranjem na moralnoj borbi. Ovo društvo unifikacije je suviše moćno da bi se

opovrglo klasičnim političkim sredstvima. Čuvati svoj islamski identitet, opirati se

globalizacijskom promoviranju poroka, insistirati na moralnoj autentičnosti, biti opozicija

unifikaciji i amer ikanizaciji (što je već globalni problem), sačuvati duh a ne povući se iz

socijalne igre, biti živi primjer ignorisanja zvaničnih antivrijednosnih vrijednosti najbolji

je put političke borbe. Samo moralna borba kao politička borba može dovesti muslimane

u poziciju suštinski političke borbe u značenju aktivnog opiranja, borbe na život i smrt.

Ali samo sa okončanom (mada takva borba nikad ne može biti okončana) moralnom

borbom može se početi sa političkom borbom. Drugim riječima: samo kao moralna borba

politička, borba ima smisla.

Mevlud u Kolobara-hanu u petak poslije džume 1. Mevludi se djele na epsko-

dugometražne, tandara-mandara i sentimentalno-srceparajuće. Dugometražni su danas

prava rijetkost, i uglavnom se više ne uče. To je plemenita vrsta mevluda koju su učile



177

naše dede i pradede, ali više nije u opticaju. Način njegovog izvođenja je bio sljedeći: iz

prepune džamijska ili mesdžidske prostorije izdvojili bi se oni koji imaju lijep glas, koji

znaju napamet mevlud i počeli bi učiti mevlud od početka do kraja, od Gaševića do

Kadića, uključujući ponekad i one turske varijante. Bila je to čisto epska atmosfera, gdje

su se određene vrijednosti religioznog karaktera prenosile usmenim putem, s generacije

na generaciju. Nije tako rijetko danas naići staru nanu ili djeda koji znaju napamet

mevlud, kako ponavljaju za izvodžačima, iako se rijetko usuđuju da i sami nešto prouče.

Mevlud je kod bosanskih muslimana epsko-kulturna činjenica. Putem mevluda vršeno je

tradiranje sakralne historiografije, čuvanje u pameti slavne povjesti islama.

Tandara-mandara mevludi su vrlo kratki mevludi, u kojima do najvećeg izraza dolazi

poslovna angažovanost i užurbanost izvođača. Ašere, malo Kadića, onda ustajanje na

noge i Dobronamdošao, onda malo Gaševića, malo tandara-mandara vaza i na kraju

dova.

Priča se da je jednom tako mladi hodžica pozvan kod nekog domaćina da prouči mevlud.

Hodžica, onako veseljak uđe u kuću i odmah zapita: Hoćemo li pravo ili tandara-

mandara? I nije to bilo ni vrijedno tolike pažnje da hodžica, nakon d va mjeseca nije

zaglavio u bolnicu zbog slijepog crijeva. Slučaj je htio da doktor hodžici bude upravo

onaj domaćin koji ga je prije dva mjeseca pozvao da mu prouči mevlud. Za operacionim

stolom, doktor je podigao obrve i upitao: Hoćemo li pravo ili tandar a-mandara?

Sentimentalno-srceparajući mevludi su izrazito šijsko-sufijska varijanta mevluda. Ova

vrsta mevluda je karakteristična po tome što na njima žene vene režu. Neka moćna

tajnovitost, neslućene dubine imana u gestikulaciji, išaretima i akustici izvođača, pokoja

hikaja iz naftalina, hazreti izrazi lica, snažna, nepatvorena predanost, superiorno,

kolosalno razgledanje aktera po džematu – osnovne su odrednice ovog tipa mevluda. Za

razliku od prethodna dva, ovaj tip mevluda nastupa sa prikrivenom društvenom

agitacijom, u cilju da se kod auditorijuma ostavi utisak, da se bezazleno i nevino, stvori

dojam o visinama izvođačevog imana, ljubavi i znanja. Pored komercijalnih

antecedenata, sentimentalno-srceparajući mevlud je efekat ljudske taštine i potrebe da se

zadovolji ponos, da se strgne sa moždanih opni kompleks beznačajnosti, da se u vlastitom

biću pokrene mehanizam samoobmane i cenzure. Istina, ni uzroci različitih poremećaja,

blokada i mentalnih šlajdranja nisu zanemarljivi.



178

Postoji ugao gledanja koji mevludu pridaje samo jedan atribut: potpunu besmislenost. Da

stvar bude gora, taj ugao gledanja je jednostavni racionalni pristup mevludskoj

koreografiji i kvintesenciji: ljudi pobožno sjede i recituju napjeve, neobjektivne i pomalo

mitologijske, kao grčki rapsodi Homerove epove, žene slušaju učenje mevluda u

dubokom ubjeđenju da će ih samo slušanje u džennet uvesti, potom famozno,

problematično (za jednostavni racionalizam) ustajanje na noge (koje simbolizira pijetet

vjernika prema Poslaniku) i pjevanje dobrodošlice, pri čemu su ruke postavljene u

položaj specifičan jedino za namaz, dakle dok se stoji pred Bogom, i na koncu ─ potpuna

sakralizacija mevluda u svijesti vjernika (religiozno ubjeđenje da je mevlud prioritetna

stvar) čiju krivicu snose vjerski službenici, jer su izokrenuli hijerarhiju prioriteta i ono što

je u biti epifenomen učinili suštinom, a ono što je suština potpuno zanemarili. Kakve sve

ovo, zaboga, ima veze za autentičnim jednostavnim islamom?

Jedini argumenat koji se može ponuditi protiv suhoparnog racionalizma jeste bjelodana

činjenica da je mevlud kod bosanskih muslimana ipak izraz samo ljubavi prema

Poslaniku a.s. I zaista, nema nijednog drugog argumenta koji bi bolje odbranio mevlud.

Mevlud nije vjerska, ali jeste tradicijska činjenica. Zahvaljujući tom statusu, mevlud i

danas egzistira kao dominirajući tradicionalni ceremonijal. Tematika mevluda je vjerska,

ali to samo upućuje na sudbinu Bošnjaka koji se nikad nisu identificirali sa nacionalnim,

već sa vjerskim. Ali u biti, ponavljamo, naš mevlud je tradicijska činjenica. On nema

sakralni karakter. Na primjer, mevlud koji je napisao hafiz Salih Gašević svoje prvo

izdanje je doživio 1878. godine na bosanskom jeziku. A Bošnjaci će zvanično dobiti na

raspolaganje taj, bosanski jezik, tek krajem dvadesetog vijeka.

Primjedbe na račun mevluda stoga ne pogađaju suštinu. Mevlud uopće nije vjerska

kategorija, ali je u Bosni on ima svoju vrijednost.

Sve stvoreno učini se veselo ─

1. Sve stvoreno učini se veselo je naslov zbirke mevluda i

stih iz Gaševićevog mevluda (Sve stvoreno učini se veselo / Briga ode, život dođe

nanovo...). Ova zbirka mevluda se može naći u svakoj pobožnoj bošnjačkoj kući i treće je

obavezno štivo, poslije Kur'ana i takvima. Mi ovom prilikom koristimo stih sve stvoreno



179

učini se veselo, kao čvrsto uporište za eksplikaciju jednog svjetonazora, jednog

kolektivnog stanja duha pa i političkog stanja u jednoj široj društvenoj grupi.

Nevjerovatno je koliko ova konstrukcija pogađa suštinu stvari. Riječ je o pojmovnoj

konstrukciji iz koje se vidi da je riječ, bar na pojedinačnom nivou, o mentalnim

teksturama koje sve što je stvoreno shvaćaju veselo. (Čuveni merhamet Bošnjaka, koji

samo tanka linija djeli od naivnosti i gluposti, jasna je konsekvencija veselog shvaćanja

života. Napr. deviza Da se ne ponovi totalno je neozbiljna. Ozbiljna deviza treba da glasi:

Ponoviće se!!!). Za ovaj svjetonazor, dakle, nema ozbiljnih situacija. Sve se može

amortizirati i prilagoditi: život je kratak da bi se proveo u varničenju i kolizijama. Sve

stvoreno učini se veselo ima kičmu od gume i zato nema udaraca koji ta kičma ne može

smekšati. Biti dobar hodža, znači nemati stav. Biti savršen hodža, znači nemati stav i

imati dobar kiraet.

U svojoj biti, sve stvoreno učini se veselo je reduciranje vjere na motiv zabave, na

koncert i kolektivni duhovni show. Pa ipak, ovaj fenomen je izravan derivat geografske

specifičnosti ljudi za koje se vezuje filozofija sve stvoreno učini se veselo. Riječ je o

poznatom meraklijskom duhu Bosanaca, o žovijalnosti i bonvivanstvu po kojem smo

poznati. (Sam mevlud je orginalni bosanski mix, legura ozbiljnog islama i meraklijskog

bosanskog duha).

Kao eklatantni predstavnici Bošnjaka, efendije imaju impozantan udio u hipostaziranju

načela sve stvoreno učini se veselo u život i kolektivnu logiku. Da ne okolišamo: sve

stvoreno učini se veselo je filozofija mediokriteta. Ono šte se ovdje deševa nije totalna

abdikacija duha, već pristanak duha da se našminka i izađe na javnu izložbu.

Postoji i socijalna strana fenomena kojeg smo označili kao sve stvoreno učini se veselo.

Radi se o poremećaju vrijednosti koji usmjerava socijalni potencijal mladih ljudi u

pogrešnom smijeru. Energija, od Boga dana za viša dostignuća i svrhe, troši se na lažne

ideale i puke formalnosti. Islam kao bitno politička formacija tako se prekomjerno bogati

pjevačima, džuzhanima, karijama, učačima, recitatorima i ostalim genijalcima u misiji

poistovjećivanja sa svojm glasom, koji postaje matrica vjerske identifikacije i primarni

faktor društvene (džematske) verifikacije. Apsurd kulminira formiranjem elite koja ulazi

u socijalnu trku, sa glasom kao svojim osnovnim adutom. Možda jednog dana dođemo

svi skupa ne neki internacionalni sajam društvenih postignuća i otpjevamo im onako iz



180

srca Dođi najdraži. Dobro, nije baš fer. Ali svakako, teško je otkloniti dojam da je sve

stvoreno učini se veselo reduciralo vjerske službenike na akustiku, svelo čovjeka kao

beskrajno ognjište alternativa, tek na jedno čulo, ili jednu aktivnost. Pjevači među

hodžama su stvorili jednu jadnu reputaciju efendija u različitim društvenim grupama po

kojoj je krajnji domet efendije jasin, ašere ili mevlud. Oni među efendijama, koji se opiru

takvom reduciranju, nailaze na barikade javnog mnijenja koje simpatiše tačnu raspodjelu

uloga. Lole u vlasti uvijek će za sobom vodati jednog hodžu- pjevača koji im je potreban

kao blagoslov ili motiv unutarnjeg umirenja; njima će javno i glasno izražavati

poštovanje, stvarati mitove o njima, naručivati desetak hatmi, davati obilan bakšiš, dok će

uvijek izbjegavati one efendije koji će se opirati društvenom reduciranju svog bića, a biti

u stanju kazati riječ pobune i svoju ulogu shvatiti islamski: moralno i politički.

I kako se vrijeme kotrlja niz bošnjačku džematsku pozornicu, fenomen sve stvoreno učini se veselo sve više poprima signaturu negativnog odnosa prema budućnosti i novom, kao

što poprima i formu tradicionalističkog tapkanja u mjestu uz njegovanje jednog općeg

romantičarskog i konzervativnog duha koji se, kao vrhunski oblik malograđanske

konzervativne samodovoljnosti i samozadovoljstva, unaprijed susprostavlja temeljnom

zahtjevu modernog vremena izraženog u činjenici da samo otiskivanje u novo predstavlja

investiciju koja omogućava dostojanstvenu socijalnu trku. Sve stvoreno učini se veselo je

izraz konzervativnog i neambicioznog duha koji ne želi ići naprijed, niti ima namjeru

izlaziti iz džennetskog savršenstva svoje romantičarske ekumene. Svaki tradicionalizam

završava u sklerotičnosti i skučenosti perspektiva, kao što i svaki romantizam vodi duh

na puteve suprotne putevima uma i razuma. A muslimani danas moraju koračati putem

razuma, jer ih romantizam vodi samouništenju.

Može se govoriti i o onoj sferi u kojoj ovaj fenomen guši kreativnost mladih ljudi.

Najbolje i najčistije snage mladosti propadaju u mevludanju (u najširem smislu te riječi),

jer misle da je to jedini kosmos koji može ponuditi bljesak društvene slave. Mevlud-

talenti jednostvano ne mogu zamisliti da postoji svijet u kome oni nisu slavni.

Islam je energija, transcedentalni ali i socijalni utilitarizam, rad i ambicioznost, suština i

sadržaj. Kod osoba koje identificiraju islam sa Abdus-samedom, ilahijama i pjevanjem,

dominiraju, realno govoreći, one kvalitete koje nisu islamske: nekreativnost, ponavljanje,

gubljenje na indivudualnom, poremećen sistem prioriteta. Život nije u pjevanju.



181

Neke buduće analize o globalnoj zakržljalosti muslimana, fenomen sve stvoreno učini se

veselo morale bi tretirati sa manje potcjenjivanja i više intelektualne ozbiljnosti. Nije riječ

o tome da sve stvoreno učini se veselo treba dokinuti, koliko o neumitnosti doživljavanja

istog kao epifenomena, kao formalnosti koja oblači sadržaj, kao sredstva a ne cilja.

Naime, dolazi do poznatog apsurda u kome obličje zamjenjuje suštinu ─ gdje je suština

prekrivena nanosima formalnosti, dolazi do gubljenja čvrstog tla.

Jedna od brojnih besmislica koje prate fenomen sve stvoreno učini se veselo može se

čitati prilikom formiranja nekog džematskog hora. Kako su aršini hora akustički a ne

moralni, dolazi do okupljanja pjevačkog kadra a ne moralnog. I kako je skoro pravilo da

moralna omladina ima problema sa nedostatkom sluha i zakržljalim glasom, u hor se

okupe oni koji imaju dobar glas, jer je prioritet hora do pjeva a ne da pokazuje svoju

moralnost. Poneke efendije zaboravljaju da je funkcija džemata moralna i socijalna, a ne

pjevačka. Tako se često zna desiti da neki stari džematlija, vraćajući se sa jacije kući,

ugleda negdje kod nekog zida poznato mu djevojačko lice koje ljubaka neki lola. Dedo

prođe šuteći a u sebi tabiri: Vidi je šta radi. A jes' i lijepo učila onu «Sa stijenama».

Sve stvoreno učini se veselo 2. Služeći se metodom diferencijalne analize, želimo

uporediti dva koncepta odgoja: paideiu, odgojni ideal atinske demokratije, i odgoj koji sedogađa u am bijentu svjetonazora sve stvoreno učini se veselo. U grčkom odgoju, paidei,

istinski ideal je bio skladan razvoj duše i tijela, tzv. kalokagatija. Odgoj je logički a to

znači nužno imao dvije dimenzije: gimnastiku ili njegu tijela i muziku ili njegu duše.

Osobe odgajane na ovaj način ulazile su u život kao slobodne, harmoničnih funkcija, sa

istančanim smislom za lijepo i bitno, bez idiosinkrazija i gozbenih kaharluka, takve osobe

su voljele i prihvatale život. Stoljećima poslije, ovaj odgoj će ostati upisan u pamćenje

ljudi kao koncept koji je stvarao ljude vrijedne divljenja.

Koncepcija odgoja uvijek je rezultat nekog dominirajućeg pogleda na svijet u društvenoj

zajednici. A u muslimanskoj društvenoj zajednici taj pogled je sve stvoreno učini se

veselo.

Sk ladan razvoj duše i tijela ne bi morao nužno značiti da muslimanska djeca treba da

svako jutro bildaju, ili da žive kao spartanska djeca. Radi se o psihološkom doživljaju, o



182

životnom stavu, o otvorenosti prema životu, o usađivanju navika aktivnosti i natjecanja.

Naravno, iako je nemoguće pronaći u zvaničnim programima bilo kakav trag od

svjetonazora sve stvoreno učini se veselo, on ipak dominira u kolektivnom duhu. A

karakteristike ovog svjetonazora su takve da stvaraju patološki ambijent. Sjediti i pušiti,

pričati o ženama i politici, vjerovati isključivo i samo u sudbinu, u podsvijesti baratati sa

tezom da je sve taština, ispijati kahve i misliti na sljedeći mevlud ili dženazu....

Nije slučajno da su grčki filozofi po prvi put u povjesti tragali za suštinom stvari, kao što

je nužan razvoj pionira odraslog u ambijentu sve stvoreno učini se veselo u majstora za

marginalije. U svakoj medresi se preferira glas i kiraet; svaka nagrada sa anonimnih

takmičenja u kiraetu je stavljana na pijadestal; međutim, svaki drugi uspjeh učenika

medrese, posebno ako je riječ o sportu, dočekivan je mrzovoljno, sa dozom primitivne

sujete i podsmijeha. Radije se raspravljalo da li je bilijar dozvoljen, u kakvim uvjetima i

pod kojom dozom nervoze može biti dozvoljen šah, ili se pisalo nadugo i naširoko o

moralnom, sociološko-kozmopolitskom značaju sporta, napose fudbala. Međutim, tu je

dolazila do izražaja tako specifično ljudski jaz između riječi i djela. Pisalo se i vazilo o

značaju sporta, ali se u svoj kući tome nije pridavala velika važnost. Jer, sine, nećeš od

žongliranja živjeti, nego od mekama. Tu se radi o parohijalnosti, srednovjekovlju i

napadu na životnu vedrinu: jer, čovjek je duh i tijelo, muzika i gimnastika.

Treba samo nastaviti pratiti aktivnost ljudi koji su odrasali i živjeli u ambijentu

svjetonazora čija je bit sažeta u konstrukciji sve stvoreno učini se veselo. Treba obratiti

pažnju na moduse njihove reifikacije intelektualne i životne energije. Treba se duboko

zamisliti nad nekom budućom doktorskom disertacijom na islamskim fakultetima koja će

biti na temu Uzimanje abdesta kod Eskima i kurbanjenje foka. Treba sva to dobro pratiti.

Ali bez smijanja, molim.

Sve stvoreno učini se veselo ─ 3. U 16. stoljeću Francis Bacon piše djelo Instauratio

magna (Velika obnova), čiji drugi dio, pod nazivom Novi organon, sadrži istinske upute

za razrješavanje prirode. Sa Baconom započinje nova era u zapadnoj civilizaciji, novi

pristup prirodi i realnosti. Danas se o Baconu govori kao o ocu moderne kulture. Nekako,

u vrijeme pisanja Novog organona i fundacije u Evropi nove logičke paradigme, u



183

islamskom svijetu će izdahnuti i posljednji racionalni stavovi i utemeljujuću ulogu će

zauzeti magijsko-idolatrijska eksplikacija prirode.

Iako na Zapadu postoji opravdana tendencija da se osudi Baconova kategorizacija znanja

kao kontraproduktivna i čedo bumeranga, na Istoku bi realno bilo očekivati povratak

Baconu, njegovom smislu za razrješavanje prirode. To se posebno odnosi na islamski

svijet ─ koji nosi zli historijski usud da vječito izbjegava kauzalitet pojava i procesa i da

se priklanja zapisivačko-ritualističkim tumačenjima svijeta. Danas stoji, kao sasvim

normalna opcija, uvođenje časova realizma u svim islamskim školama na svijetu.

Čovjek, sluga i tumač prirode, čini i razumije to liko koliko stvarju i duhom opazi o

prirodnom poretku, a više od toga ne zna i ne može. (F. Bacon, Novi organon)

Fundamentalna teza, koju muslimani skoro da i nisu imali u svom intelektualnom

repertoaru. Muslimani su kroz povijest, suprotno kur'anskoj realističkoj orijentaciji, radili

obrnuto: prvo ono što se ne zna i ne može shvatiti, pa tek onda ono što može. Ko će znati

gdje je porijeklo i odakle nastaje ta ritualistička pobuda, taj mitologijski i magijski impuls

što otkucava u eksplozivnom ritmu ─ od užasa do čiste komercijale. Dva su pristupa

prirodi: anticipacija i razrješavanje. Anticipacija je obično prosuđivanje, ono što Kur'an

naziva zann, proizvoljno i površno rasuđivanje, mnijenje, doksa. Za postignuće

odobravanja, anticipacije su čak snažnije nego razjašnjavanja, jer sabrana izmalobrojnih slučajeva i onoga, što najčešće susreću, one odmah zaguše razum i zasićuju

fantaziju (F. Bacon, Novi organon). Historija islamske civilizacije je historija

anticipacija, a ne razrješavanja. Muslimani su se kroz historju slagali ili se nisu slagali,

rasparavljali o stvarima i filozofirali, ali sve to ni bogde nije uticalo na stvarnost. U

jednom od najgenijalnih djela svjetske kulture, u Propasti Zapada, Špengler će čitavu

arabljansku kulturu definisati kao magijsku. Nadobudna ulema, čuvši za ovu

karakterizaciju muslimansko-arabljanske kulture, spočitat će Špengleru diskriminaciju i

europocentrizam. Radi se upravo o magijskom tipu kulture. Treba znati da Špengler pravi

tipologiju prema povijesnim činjenicama, a ne ideološkoj paradigmi neke kulture.

Drugim riječima: kada analizira arabljansku kulturu, Špengler ne govori o islamu, već o

muslimanima.



184

O muslimanskoj kulturi se možda može govoriti i kao o kulturi džinna. Bože, koji si nas

stavio u ovu dvoranu tajni, k ako da saznamo koji je lik pravi, kada smo okruženi

bezbrojnim zrcalima, uvjerljivijim od uvjerljivijeg? Gdje je istina u ovom domu laži?

Zašto ljudi tako uporno skrivaju uzroke svojih postupaka? Zašto bivamo usmjereni u

prostor himbenog i nestvarnog? Je li rijeka uzroka i posljedica najpouzadniji svjedok? Ali

gdje je pravi uzrok i kada će izronuti istinska posljedica, gdje je obruč koji će zaokružiti

moguće i razdvojiti ga od nemogućeg? Šta su to džinni, je li posrijedi princip, ili se radi o

bićima? Racionalizam nam odgovara da je posrijedi princip, ali dosljednost u

racionalizmu bi nas dovela do eksplikacije Boga kao principa. Princip je nešto mrtvo.

Ergo, džinni su bića i naša egzistencija je uglavljena u veliki lanac bića. Mi moramo

vjerovati da džinni postoje, ne smijemo nasjesti na zabalude modernog scijentizma i

racionalizma. Mi moramo vjerovati da postoje svijetovi osim nas, koje ne možemodokučiti niti spoznati. Sva debata oko džinna, tu bi se trebala završiti. Međutim, u

realnosti je sasvim suprotno.

Džinni su incident u životu, a ne pravilo. Muslimani su od incidenta napravili pravilo, i

ne samo to: došli smo na onu tačku kada pravilo tumačimo kriterijima incidenta. Pravilo

koje pripada historijsko-egzaktnim okvirima i koje zahtijeva ličnu odgovor nost, gurnuto

je u stranu, a ne scenu je stupio incident koji ne samo da degradira zahtjeve odgovornosti

već je savršeno pogodan za društvenu igru pripovijedanja i mitologizacije. To stanje se ne

može bolje definisati osim kao situacija kolektivne patologije. Kada neki džematlija pita

nekog efendiju zašto su Jevreji tako moćni i uspješni, bilo bi razumno da efendija

odgovori kako Jevreji mnogo polažu u nauku, kako u njihovoj tradiciji živi kult

pismenosti. Međutim, efendija daje magijski odgovor: Vidite, kada je Sulejman a.s.

preselio na onaj svijet, Jevreji su mu ukrali prsten kojim se upravlja džinnima; pa kako

Jevreji i danas imaju taj prsten, oni vladaju svijetom. Pomoću džinna. Kada se čovjek

nađe u takvoj situaciji, kada muslimani objašnjavaju pravila incidentom, samo se može

plakati i zapitati se gdje smo pogriješili pa nas je stiglo ovo poniženje. Neznalice su

uvijek ponižene.

Osim toga, danas su vrlo česti primjeri kada muslimani sve privatne neuspjehe

objašnjavaju džinnima. Nisam završio fakultet ─ zbog džinna. Djevojka me ostavila ─



185

zbog džinna. Izgubio sam posao ─ zbog džinna. Ovakve primitivne ekplikacije ne samo

da služe kao odbrambeni mehanizam već potpuno raščaravaju svijet, oduzimaju mu

poeziju padova i uspona. Iskušenje, kao egzistencijalni shema preko koje se stiče

iskustvo, gubi svako značenje. Kulturno-historijska je činjenica da muslimani nikada nisu imali psihologiju. Makar ne

eksperimentalnu. Sam fakat govori sve. Svaka patologija objašnjavana je džinnima. Sve

psihologijske kategorije, kao što su šizofrenija, neuroza, halucinacija, tjeskoba, instikti,

nesvjesno, tumačenje snova, gube svaku realnu konotaciju. A psihologija pokušava

pronaći motive koji proizvode ljudska ponašanja, kako bi se demitologizirao strah i

zbunjenost. Ono što proizvodi neko ljudsko ponašanje nisu džinni, već svjesna i

podsvjesna struktura ličnosti. Ovaj historijski fakat je jedan od ključnih uzroka

muslimanske civilizacijske podređenosti. Uloga psihologije u tumačenju političkih

odnosa je od presudnog značaja. Političko načelo odbacivanja epiderme i vanjskog sloja

pojava kao varljivog jeste fundamentali obrazac za objašnjenje ljudskih postupaka. U

politici ─ a to je svako djelovanja pojedinca prema drugom čovjeku ili ljudskom rodu ─

pravi uzroci događaja uvijek su skriveni; nema ih ni u govoru ni u mišljenju, ali oni

opcrtavaju čitav horizont unutar kojeg se događaj producira. Pravi uzroci, koji uvijek

ostaju skriveni, mogu biti raznovrsni: grijeh, strah od beznačajnosti, želja da se bol potisne, zatim zavist, moć, bijeg. Odbacivanje epiderme i traganje za suštinom, tehnika je

koju uvodi još mislilac povjesti, Tukidid, kada traži alethestate profasis u peloponeskom

ratu. U filozofskom smislu, bit je uvijek omotana nečim akcidentalnim, lažnim.

Iza većine džinnskih ponašanja stoje skriveni ali najistinitiji uzroci. Uz malo strpljenja i

logične redukcije, kod svakog džinnskog ponašanja, može se doći do sasvim stabilne

strukture psiholoških uzroka. Nezainteresovanost za ove skrivene i istinite uzoroke

etablirana je u muslimanskom mentalitetu i sa trivijalne razine prenijeta u politički

ambijent. Politička zbunjenost ummeta i čitava ona kohorta haotičnih opservacija

savremene zbilje ima svoj pedigre u mitologiziranju trivijalnih ponašanja.

Dostojevski, koji je bio realista i sasvim trezven čovjek, piše djelo Bijesovi ili Džinni,

prevedeno na muslimanski jezik. U zabranjenom poglavlju Kod Tihona, Dostojevski

sukobljava dvije ideje, dva moguća stava o bijesovima, stav ateiste Stavrogina i monaha



186

Tihona. Stavrogin, u danima svojih emocionalnih kriza, susreće se sa džinnskim

situacijama, a otac Tihon mu pomalo ne vjeruje. A trebalo bi biti obrnuto. Stavrogin

opisuje svoje grijehe, otkriva vlastiti psihološki bezdan i priznaje kako ga opsjedaju,

osobito noću, nekakva priviđenja, kako ponekad vidi ili osjeća pokraj sebe neko opako

biće, podrugljivo i razborito... Otac Tihon ga sluša, ali sumnja. Odgovara Stavroginu da

je bolest u pitanju. Bijesovi zacijelo postoje, ali ih se može različito tumačiti, reći će

Tihon. I još će reći: ... ja vjerujem u bijesa, vjerujem kanonski, i to ne u svog bijesa, nego

u alegoriju, i nije mi potrebno bilo u koga to provjeravati. Ključni momenat u razgovoru,

po mom sudu, jeste kada Stavrogin pita oca Tihona da li je moguće vjerovati u bijesa, ne

vjeru jući u Boga? Tihon mu odovara: O, i te kako je moguće...

Dostojevski uvijek posmatra suštinsku stranu problema. Nije pravo pitanje: da li je

moguće biti ateista, a vjerovati u bijesove ili džinne. Pravo pitanje jeste: da li je mogućevjerovati u Boga i vjerovati u džinne. Džinni zacijalo postoje, ali u njih se ne vjeruje zato

što se vjeruje u Boga. Osim toga, Kur'an na nekoliko mjesta osuđuje one koji vjeruju u

džinne. Jedan primjer:

A na Dan, kada ih sve sabere pa meleke upita: «Zar su se ovi vama klanjali?»

Oni će odgovoriti: «Hvaljen neka si, Ti si Gospodar naš, između nas i njih nije bilo

prijateljstva; oni su se džinnima pokoravali i većina njih je vjerovala u njih». (Saba, 40-

41)

Na samom kraju ove ograničene studije, tražimo od čitatelja puno razumijevanje za

ljudsku sklonost ka grijehu. Zašto bi bilo čudno ako se kaže da i u muslimanskom krugu

ima niskih letova? Nema generalnih ekskluzivizama, ni u dobru, ni u zlu. Na koncu,

negdje je Gete zapisao: Gdje je svjetlost visoka i sjenke su duboke.

Medresa i čaršija Legendarna koza gospodina Segena. Ova Dodeova priča se svodi na

sljedeće: g. Segen nije imao sreće sa kozama. Gubio ih je na isti način: jednog lijepog jutra one bi prekinule konopac, odlutale u planinu i tamo bi ih pojeo vuk. Tako je izgubio

šest koza i najzad kupi i sedmu koja bijaše najljepša i najmilija ( sa svojim umilnim očima,

podoficirskom bradicom, crnim i sjajnim kopitama, prugastim rogovima, svojom dugom

bijelom dlakom, koja je na njoj izgledala kao plašt ). Gospodin Segen imao je iza svoje

kuće zabran ograđen glogom u koji je smjestio svoju novu kozu. Na toj prelijepoj livadi,



187

koza je bila srećna i brstila je travu. Jednog dana koza pogleda u planinu i reče: Mora da

je lijepo gore u planini. Kako bi lijepo bilo skakutati po vrijesu bez ovog prokletog

konopca koji mi odera vrat . I od tada njoj postade dosadno u vrtu, trava je imala bljutav

ukus, konopac ju je davio i sušio dušu. G. Segen, zapazivši da nešto nije u redu sa

njegovom kozom, upita šta joj je, a ona mu odgovori da želi otići u planinu, gdje je šire i

ljepše. G. Segen joj odgovori da će je gore pojesti vuk, da je tako prošla i koza Bjelka,

otišla u planinu i zaglavila glavom. Jednog dana koza ipak pobježe, uprkos upozorenjima

g. Segena, i dođe u planinu. Bila je oduševljena: kestenovi su povijali glave pred njom,

žukovina je otvara svoje cvjetove da ih ona pomiriše, hiljadu raznih biljaka, sočnih,

šupljikavih, ukusnih, odavalo joj je počast; čitava šuma je blistala, koza je skakutala

pustikarom sa dugim krunicama, posmatra jući velike plave zvončiće, čitave bokore

poljskog cvijeća prepunog opojnih sokova. Jedanput, sa ruba kose pogleda u dolinu, vidjevrt g. Segena i reče: Kako sam tamo samo mogla izdržati. I rekavši to, otskakuta dalje sa

cvijetom u zubima. Odjednom duhnu hladan vjetar. Planina postade ljubičasta, nastade

veče. U nizini, polja utonuše u maglu. Poželje da se vrati, ali sjetivši se konopca i uskog

vrta, odluči da ostane. Pred nju izađe vuk. Čitavu noć se s njim koza borila, a pred jutro je

vuk pojede. To je čitava priča o kozi koja je slobodu platila glavom ─ priča koja je

paradigmatična upravo zbog svoje jednostavnosti.

Pored toga što ova priča Alfons Dodea neodoljivo podsjeća na Andrićevu priču Aska i

vuk , ipak je bitno različita. Andrić govori o umjetnosti koja je jača od smrti, Dode govori

o slobodi koja otkriva grandioznu nesigurnost života. Sloboda je skupa i opasna stvar. Mi

smo nebesima, zemlji i planinama ponudili emanet (slobodu), pa su se ustegli i pobojali

da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek ─ a on je, zaista, prema sebi nepravedani i

lakomislen. (Kur'an). Za slobodu treba biti spreman, jer sloboda nikome ne garantuje

sigurnost. Zatvoren prostor, ograđen zidovima i glogom, manje je ponosan, ali makar

garantuje sigurnost.

Internat je bio ovaj zatvoreni prostor koji je jamčio bezbjednost; čaršija je bila mirišljava

planina prepuna poljskog cvijeća i visoke trave iz koje vreba vuk.

Jednom su dvojica softi, na sofama Begove džamije razgovarali o riziku slobode. Jedan

reče: Sve je stvar ponosa. To je pitanje psihičke i moralne konstitucije, princip



188

emocionalnog sklopa. Neki više vole umrijeti berući cvijeće na slobodi, nego živjeti sa

konopcom na vratu. I razgovor poče. Drugi na to odgovori: Život je život, makar na

konopcu. Postoje ponosi koji se ne isplate.

Ali to je moj ponos, egzistencijalan, ukorijenjen u meni.

Pogubni, lažni, ubitačni ponosi.

Zar vrijedi živjeti sa konopcom na vratu, nikad ne osjetiti miris planinskog cvijeća, nikad

ne osjetiti divljinu vjetra na licu, nikad ne osjetiti težinu ri zika na svom srcu, dok

odlučuje?

Zar vrijedi umrijeti zanesen slatkom iluzijom mogućnosti i mnogostrukosti, umrijeti pod

teretom odabira i odluke, zar se vrijedi kockati sa životom koji je sve što imamo? Zar nije

Bog ponudio emanet slobode nebesima, Zemlji i planinama, ali one taj emanet prihvatile

nisu. Čovjek ga je prihvatio. Zar ne kaže Bog u Kur'anu da je čovjek zbog toga naivan i glup?

Pa da, ali mi smo ipak ljudi, mada glupi i naivni. Treba prihvatiti realnost. Mi nismo ni

meleci, ni planine, ni brda. Zar ti želiš biti komad stijene, pijesak što se diže po volji

vjetra, biti dio mašine, biti samo čelini zglob što radi po tačno određenom vremenu i

redoslijedu? Zar je to naša svrha? Biti čovjek, znači biti jogunasta ljubičica, koza u šumi

a ne na lancu, biti čovjek znači biti i buntovnik i pokornik, i baraba i duhovnik, i mangup

i veličanstven duh ─ kada je sve ovo, čovjek je u potpunosti u svojoj kući.

Sloboda je jedino mjerilo prave vrijednosti, to ne poričem. Ali ja ti govorim o nivoima

rizika, o odgovornosti, o lotou i igri, o zicerima i glupoj potrebi da se kocka. Govorim ti

o težini slobode, o njenoj dvorodnosti: biti slobodan ne znači implicite biti buntovnik,

karika koja iskače iz beskonačnog lanca halki: uvijek postoji mogućnost ostanka u

uređenosti, mogućnost koja je jednaka onoj mogućnosti da se izbija iz reda. Imao sam

slobodu i odlučio se za pokornost ─ i to je sloboda. Nemoj mi reći da nikad nisi dozivao

tišine da ti pruže dlanove ništavila, da nikad nisi poželio biti šupljikavi cvijet na

usamljenoj stijeni u svitanje, da nisi nikad poželio biti stari riđi kesten što vjekuje na

nekom zapuštenom poligonu, da nikad nisi poželio biti zahrđala gvozdena kapija u avliji,

komad drveta, cigla u betonu? Kao da si jednom zaplako prigušen slobodom, kao d a si

jednom zaželio biti sitna stabljika u bokoru kaćuna, list na hrastovoj grani, da ne osjećaš



189

ništa, da odlučuješ ni o čemu, samo da treperiš u tišini noći, da te miluje blagi povjetarac

u oblačnom proljetnom danu, da budeš dio prirodnog ekvilibrijuma, fuga u simfoniji

organske prirode?

Kada bi svi bili listovi i stabljike kaćuna, onda ne bi bilo ljudi. Svaki bijeg od slobode je

odustajanje od sebe, od svoje biti.

Tu se razgovor završio. Onaj softa koji se zalagao za slobodu završio je kao koza

gospodina Segena, kao hrana čaršijskim vukovima a onaj koji se zalagao za internat ostao

je živ ─ nikad ne čuvši pjesmu šumskih trava.



190

Sadržaj

Muallaqe

Fazanski dani

Iz albuma strahova

Korepeticija

Internatske priče

Drvenija

Kairo

Mevlud u Kolobara-hanu u petak poslije džume

Medresa i čaršija

Penelopin vez

Esej o identitetu

Nekoliko filozofsko-didaktičkih napomena o muallaqama

Samedin Kadic - Penelopin Vez [75878]

Documents

Transcript of Samedin Kadic - Penelopin Vez [75878]