EDWARD SAID

EDWARD SAID

Orijentalizam

Uvod (odlomak)Pri posjetu Bejrutu, tijekom stranoga graanskog rata godine 1975. na 1976., francuski je novinar, sa aljenjem, zapisao o razorenom gradskom podruju kako je ono nekad pripadalo... Orijentu Chateaubrianda i Nervala. Imao je pravo, naravno, posebice to se tie jednog Europljanina. Orijent je gotovo i bio europski izum i od starine bijae mjesto romance, egzotinih bia, sjeanja i krajolika to progone kao duhovi, mjesto jedinstvenih iskustava. Sada se gubio; u stanovitom smislu on se dogodio, njegovo je vrijeme prolo. Moda se inilo nevanim to su i sami orijentalci imali udjela u tom procesu, to su ak i u doba Chateaubrianda i Nervala orijentalci ondje ivjeli i to su sada oni ti koji trpe; za europskog je posjetitelja odluujue europsko predstavljanje [reprezentacija] Orijenta i njegove suvremene sudbine, a i jedno i drugo povlateno je vano za navedenoga novinara i za njegove francuske itaoce.Amerikanci Orijent ne doivljavaju na isti nain; oni ga mnogo vjerojatnije povezuju s Dalekim Istokom (Kinom i Japanom poglavito). Za razliku od Amerikanaca, Francuzi i Britanci manje Nijemci, Rusi, panjolci, Portugalci, Talijani i vicarci imaju dugu tradiciju, kako ja to zovem, orijentalizma, tradiciju naina sporazumijevanja s Orijentom koja se temelji na posebnome mjestu to ga Orijent zauzima u europskom zapadnom iskustvu. Orijent nije samo susjedan Europi; on je isto tako i mjesto najveih, najbogatijih i najstarijih europskih kolonija, izvor njezinih civilizacija i jezika, njezin kulturni suparnik, jedna od njezinih najprodubljenijih i najpovratnijih predodaba o Drugome. Osim toga, Orijent je pomogao da se Europa (ili Zapad) odredi kao njegova oprena slika, zamisao, oprena osobnost i opreno iskustvo. Ipak nita od tog Orijenta nije puka imaginacija. Orijent je sastavni dio europske materijalne civilizacije i kulture. Orijentalizam je oblik diskursa koji izraava i predstavlja taj dio kulturno pa ak i ideoloki i on ima svoje potporne ustanove, vokabular, znanost, slikovlje, doktrine, ak i kolonijalno inovnitvo i kolonijalne stilove. Nasuprot tomu, ameriko razumijevanje Orijenta init e se razmjerno povrnije, premda bi nae nedavne japanske, korejske i indokineske pustolovine trebale stvoriti razboritiju, zbiljskiju svijest o Orijentu. tovie, sve rairenija amerika politika i gospodarska uloga na Bliskom istoku (Srednjem istoku) uvelike od nas zahtijeva da to bolje razumijemo taj Orijent.itaocu e biti jasno (a bit e mu sve jasnije kad proita stranice to slijede) da pod orijentalizmom razumijevam nekoliko stvari, a sve su one, prema mojemu miljenju, meuovisne. Najspremnije se obino prihvaa akademsko odreenje orijentalizma i ono se doista jo rabi u mnogim akademskim ustanovama. Svatko tko pouava o Orijentu, pie o njemu ili ga istrauje u njegovim posebnim ili openitim aspektima a to podjednako vrijedi i za antropologa, sociologa, povjesniara ili filologa orijentalist je, a ono to radi jest orijentalizam. Ako ga usporedimo s orijentalnim studijima ili regionalnim studijima, tono je da strunjaci danas manje cijene naziv orijentalizam i zato to je odve neodreen i openit i zato to u sebi razumijeva nadmeno egzekutivno stajalite europskoga kolonijalizma devetnaestoga i ranoga dvadesetog stoljea. Unato tomu, piu se knjige i odravaju se kongresi s Orijentom kao glavnom temom, a orijentalist je pri tome, bio on u svojem starom ili novom ruhu, glavni autoritet. injenica je da orijentalizam, premda ne ivi u obliku u kojem je nekad ivio, i dalje ivi na akademskoj razini u svojim doktrinama i tezama o Orijentu i orijentalcu.S tom akademskom tradicijom, ije su sudbine, transmigracije, specijalizacije i transmisije djelomice dio teme ove studije, povezano je openitije znaenje orijentalizma. Orijentalizam je nain miljenja zasnovan na ontolokoj i epistemolokoj distinkciji izmeu Orijenta i (veinom) Okcidenta. Tako je golem broj pisaca, meu kojima ima pjesnika, romanopisaca, filozofa, politikih teoretiara, ekonomista i imperijalnih upravitelja, prihvatio temeljnu distinkciju izmeu Istoka i Zapada kao polazite za u tanine razraene teorije, za epove, romane, za drutvene i politike prikaze Orijenta, njegovih naroda, obiaja, njegova uma, usuda i tako dalje. Taj orijentalizam moe tako izmiriti, recimo, Eshila i Victora Hugoa, Dantea i Karla Marxa. Neto kasnije bavit u se u ovom uvodu metodolokim tekoama na koje se nailazi kad se tako openito konstruira podruje poput orijentalizma.Meudjelovanje akademskoga i manje-vie imaginativnog znaenja orijentalizma teklo je kontinuirano, a od kasnog osamnaestog stoljea to je meudjelovanje gotovo potpuno disciplinirano, moda ak i regulirano. I tako sam doao i do treeg znaenja orijentalizma, znaenja koje je poneto vie povijesno i materijalno odreeno nego prijanja dva. Ako uzmemo kasno osamnaesto stoljee za vrlo grubo definirano polazite, o orijentalizmu se moe raspravljati i moe ga se analizirati kao zdruenu ustanovu koja se bavi Orijentom bavi se njime tako da o njemu iznosi stajalita i autorizira gledita, prikazuje ga, tako sto ga pouava, naseljava i njime vlada: ukratko, orijentalizam kao Zapadni nain da se dominira Orijentom, da ga se restrukturira i ima nad njime vlast. Nalazim da je korisno, kako bih identificirao orijentalizam, upotrijebiti pojam diskursa Michela Foucaulta i to onako kako ga je on opisao u svojim knjigama Arheologija znanja (Larchologie du savoir, 1969.) i Nadzor i kazna (Surveiller et punir, 1975.). Tvrdim da se, ako se orijentalizam ne preispita kao diskurs, ne moe razumjeti izrazito sustavna disciplina kojom je europska kultura bila kadra upravljati Orijentom pa ga ak i stvoriti politiki, drutveno, vojno, ideoloki, znanstveno i imaginativno tijekom postprosvjetiteljskog razdoblja. tovie, orijentalizam je imao tako autoritativan poloaj da vjerujem kako nitko tko pie i misli o Orijentu ili djeluje na Orijentu, ne moe to initi a da ne uzme u obzir ogranienosti u miljenju i djelovanju koje je orijentalizam nametnuo. Ukratko, zbog orijentalizma Orijent nije bio (i nije) slobodan objekt miljenja i djelovanja. To ne znai da orijentalizam jednosmjerno odreuje ono to se o Orijentu moe izrei, nego da se neizbjeno unosi (i ukljuuje) cijela mrea interesa kako bi se uhvatilo u kotac sa svakom situacijom kad je rije o tom posebnom entitetu, Orijentu. Ova knjiga upravo pokuava pokazati kako se to dogaa. Ona isto tako pokuava pokazati da je europska kultura dobila na snazi i osobnosti tako to je sebe postavila nasuprot Orijentu kao nekoj vrsti svojega surogatnoga ili ak podzemnog ja.Povijesno i kulturno postoji kvantitativna i kvalitativna razlika izmeu franko-britanske ukljuenosti na Orijentu i do razdoblja amerike premoi nakon Drugog svjetskog rata ukljuenosti svake druge europske ili atlantske sile. Govoriti o orijentalizmu znai, dakle, govoriti uglavnom, premda ne i iskljuivo, o britanskom i francuskom kulturnom pothvatu, o projektu koji obuhvaa tako nespojiva podruja kao to su sama imaginacija, cijela Indija i Levant, biblijski tekstovi i biblijske zemlje, trgovina zainima, kolonijalne vojske i duga tradicija kolonijalne uprave, impresivan znanstveni korpus, bezbrojni orijentalni eksperti i strunjaci, orijentalna profesura, sloena smotra orijentalnih ideja (orijentalni despotizam, orijentalna rasko, okrutnost, orijentalna senzualnost), mnoge istonjake sekte, filozofije i mudrosti udomaene za lokalnu europsku upotrebu ovaj se popis moe proirivati gotovo u beskraj. elim rei kako orijentalizam proistjee iz osobite bliskosti koju su ostvarile Britanija i Francuska s Orijentom, koji je do ranog devetnaestog stoljea oznaavao zapravo samo Indiju i biblijske zemlje. Od poetka devetnaestoga stoljea pa do kraja Drugoga svjetskog rata Francuska i Britanija dominirale su Orijentom i orijentalizmom; od Drugoga svjetskog rata Amerika dominira Orijentom i pristupa mu upravo onako kako su mu neko pristupale Francuska i Britanija. Iz te bliskosti, ija je dinamika bila neizmjerno plodna, premda je uvijek pokazivala razmjerno veu snagu Okcidenta (Britanaca, Francuza ili Amerikanaca), proistjee golem korpus tekstova to ga zovem orijentalistikim.Treba odmah rei kako uz mnoge knjige i autore koje propitujem, postoji i velik dio onih koje sam jednostavno morao izostaviti. Moji argumenti ipak ne ovise ni o iscrpnom katalogu tekstova koji se bave Orijentom, ni o jasno omeenom skupu tekstova, autora i ideja koji zajedno tvore orijentalistiki kanon. Umjesto toga, ovisio sam o drugaijoj metodolokoj alternativi iju sr, u odreenom smislu, tvori niz povijesnih generalizacija to sam ih dosad u ovom uvodu navodio i upravo o njima sada elim analitiki podrobnije raspravljati.Poeo sam s pretpostavkom da Orijent nije pasivna prirodna injenica. Ne moe se rei da on samo negdje jest, ba kao to se ni za sam Okcident ne moe rei da samo negdje jest. Ozbiljno moramo shvatiti vano Vicovo zapaanje kako ljudi sami stvaraju svoju povijest, zapaanje da mogu znati samo ono to su sami stvorili, a proirimo li to na zemljopis onda je i kao zemljopisne i kao kulturne entitete a posebice kao povijesne entitete takva mjesta, podruja, takve zemljopisne sektore poput Orijenta i Okcidenta stvorio ovjek. Tako je, ba kao i sam Zapad, Orijent ideja koja ima svoju povijest i tradiciju koje su mu podarile zbilju i nazonost na Zapadu i za Zapad. Tako se ta dva zemljopisna entiteta meusobno podupiru i do odreene mjere zrcale.

Osim te treba iznijeti jo neke logine kvalifikacije. U prvom redu, bilo bi pogreno zakljuiti da je Orijent esencijalno bio ideja ili tvorevina bez stvarnosti koja bi joj korespondirala. (...) Postojali su i postoje kulture i narodi smjeteni na Istoku i gruba stvarnost njihovih ivota, njihove povijesti i njihovih obiaja oito je vea od svega to bi se o njima na Zapadu moglo rei. Toj injenici ova studija vrlo malo pridonosi, osim to je preutno priznaje. Ali fenomen orijentalizma se, kako ga ja ovdje prouavam, naelno ne bavi podudarnou orijentalizma i Orijenta, nego unutarnjom dosljednou orijentalizma i njegovih ideja o Orijentu (...) bez obzira na bilo kakvu podudarnost sa stvarnim Orijentom ili onkraj nje, ili bez obzira na manjak podudarnosti sa stvarnim Orijentom. (...)Druga je kvalifikacija da se ideje, kulture i povijesti ne mogu ozbiljno razumjeti ili prouavati a da se ne prouava i njihova sila, tonije, njihova konfiguracija moi. Vjerovati da je Orijent stvoren ili, kako ja to kaem, orijentaliziran i vjerovati da se takvo to dogaa jednostavno kao potreba mate, bilo bi nepoteno. Odnos Orijenta i Okcidenta odnos je moi, odnos dominacije, odnos razliitih stupnjeva sloene hegemonije i posve je tono naznaen u naslovu klasinog djela K. M. Panikkara Azija i zapadna dominacija (Asia and Western Dominance, 1959.). Orijent nije orijentaliziran samo zato to je prosjeni Europljanin devetnaestoga stoljea otkrio da je on orijentalan u svakom pogledu nego i zato to ga se moe uiniti orijentalnim ili ga podvrgnuti tome da to bude. Teko je pristati, primjerice, na injenicu da je Flaubertov susret s jednom egipatskom kurtizanom stvorio iznimno utjecajan model orijentalne ene; ona o sebi nikad nije govorila, nikad nije predstavila svoje osjeaje, sebe ili svoju povijest. On je govorio za nju i predstavljao je. On je bio tuinac, prilino bogat, mukarac i to su povijesne injenice nadmoi koje mu nisu dopustile samo to da tjelesno posjeduje Kuchuk Hanem nego i da govori umjesto nje i kae svojim itateljima na koji je to nain ona bila tipino orijentalna. Tvrdim da Flaubertov nadmoan poloaj prema Kuchuk Hanem nikako nije bio osamljen primjer. On je vrlo prikladan primjer obrasca za relativan odnos moi izmeu Istoka i Zapada i za diskurs o Orijentu koji taj odnos omoguuje.To nas dovodi do tree kvalifikacije. Nipoto ne treba pretpostavljati kako je struktura orijentalizma naprosto puka struktura lai ili mitova koja bi se, onog trena kad bi se istina o njima izrekla, jednostavno rasplinula. Ja vjerujem da je orijentalizam vaniji kao znak euro-atlantske moi nad Orijentom nego kao vjerodostojan diskurs o Orijentu (to on, u svojem akademskom ili znanstvenom obliku, tvrdi da jest). vrstu unutarnju snagu orijentalistikog diskursa, njegove bliske veze s drutveno-ekonomskim i politikim institucijama vlasti i njegovu nedvojbenu izdrljivost moramo ipak potovati i pokuati razumjeti. Uostalom, svaki sustav ideja koji kao pouna mudrost (u akademskim ustanovama, u knjigama, na kongresima, na sveuilitima, u institutima za diplomatske odnose) moe ostati nepromijenjen od doba Ernesta Renana kasnih 1840-ih godina pa do svojeg dananjeg oblika u Sjedinjenim Dravama, mora biti neto mnogo vie od puke zbirke lai. Zato orijentalizam nije nestvarna europska fantazija o Orijentu, nego stvoren korpus teorije i prakse u koji se naratajima znatno materijalno ulagalo. Kontinuirano ulaganje uinilo je orijentalizam, kao sustav znanja o Orijentu, prihvaenim filtrom kroz koji je Orijent prodirao u zapadnu svijest, ba kao to je isto to ulaganje umnoilo zapravo, uinilo doista plodnima tvrdnje to su se rairile iz orijentalizma u opu kulturu. Gramsci je povukao korisnu analitiku distinkciju izmeu graanskoga i politikog drutva prema kojoj prvo tvore dobrovoljne (ili barem racionalne i neprisilne) podrunice poput kole, obitelji, udruga, a drugo pak tvore dravne ustanove (vojska, policija, centralna birokracija) koje su izravna vlast u dravi. Kulturu emo, naravno, nai kako djeluje u sklopu graanskog drutva, u kojemu se utjecaj ideja, ustanova i drugih osoba ne provodi pomou dominacije, nego pomou onoga to Gramsci zove pristanak. Tako u svakom netotalitarnom drutvu odreeni kulturni oblici imaju prevlast nad drugima, ba kao to su i odreene ideje utjecajnije od drugih; oblik te kulturne prevlasti ono je to Gramsci zove hegemonija, pojam nuan da bi se uope mogao razumjeti kulturni ivot industrijskoga Zapada. Upravo ta hegemonija ili, bolje reeno, rezultat kulturne hegemonije na djelu, daje orijentalizmu onu izdrljivost i snagu o kojima sam dosad govorio. Orijentalizam nikad nije daleko od onoga to je Danys Hay (Europe: The Emergence of an Idea, 1968.) nazvao idejom o Europi, kolektivnim pojmom koji oznauje nas, Europljane, kao suprotstavljene svim onim neeuropljanima i zapravo bi se moglo ustvrditi kako je glavna sastavnica europske kulture upravo ono to tu kulturu ini hegemonijskom i u Europi i izvan nje: a to je ideja o europskom identitetu kao nadmonijem u usporedbi sa svim neeuropskim narodima i kulturama. A tu je jo i dodatna hegemonija hegemonija europskih ideja o Orijentu koje uporno ponavljaju priu o europskoj nadmoi nad orijentalnom zaostalou i koje se obino ne obaziru na mogunost da bi neovisniji ili skeptiniji mislilac mogao o tom pitanju i drugaije misliti.Orijentalizam gotovo konstantno strateki ovisi o toj fleksibilnoj pozicijskoj nadmoi, to zapadnjaka dovodi u svekolik niz moguih odnosa s Orijentom a da nikad pri tome ne gubi razmjernu prednost. A i zato bi bilo drugaije, posebice tijekom razdoblja izrazite europske premoi od doba kasne renesanse pa do dananjih dana? Znanstvenik, profesor, misionar, trgovac ili vojnik bio je na Orijentu ili je o njemu razmiljao zato to je ondje mogao biti ili zato to je mogao o Orijentu promiljati uz njegov vrlo slab otpor. Pod opom rubrikom znanja o Orijentu i pod kiobranom zapadne hegemonije nad Orijentom, potkraj osamnaestoga stoljea, pojavio se sloeni Orijent, prikladan da se prouava u akademskim ustanovama, da se izlae u muzeju, da se rekonstruira u kolonijalnom uredu, da se teoretski ilustrira u antropolokim, biolokim, jezinim, rasnim i povijesnim tezama o ljudskom rodu i o svijetu, da bude primjer ekonomskih i sociolokih teorija o razvoju, revoluciji, kulturnoj osobnosti, o nacionalnom i o religijskom karakteru. Osim toga, imaginativno istraivanje orijentalnih tema temeljilo se manje-vie iskljuivo na suverenoj zapadnoj svijesti iz ije neosporne sredinjosti izranja orijentalni svijet, najprije u skladu s opim idejama o tome tko je i to je orijentalac, a zatim u skladu s detaljnijom logikom kojom ne upravlja samo empirijska stvarnost nego i skup elja, zapreka, ulaganja i projekcija. A ipak, ovjek se mora uvijek iznova pitati je li u orijentalizmu vanija opa skupina ideja to nadilazi mnotvenost grae tko moe zanijekati da one nisu bile proete doktrinama o europskoj nadmoi, razliitim vrstama rasizma, imperijalizma i slinog, dogmatskim gleditima o orijentalcu kao nekoj vrsti idealne ili nepromjenjive apstrakcije? ili su vanija razna djela to su ih stvorili gotovo neizbrojivi pojedinani pisci, koji se mogu shvatiti kao pojedinani primjeri autora koji se bave Orijentom. U odreenom smislu, te dvije mogunosti, opa i pojedinana, doista su dva kuta gledanja na istu grau: u oba primjera moramo se baviti pionirima na tom podruju, kakav je William Jones, ili pak velikim umjetnicima poput Nervala ili Flauberta. A zato ne bi bilo mogue primijeniti obje perspektive zajedno ili jednu za drugom? Ne postoji li oita opasnost od iskrivljavanja (tono onakva kakvom je akademski orijentalizam uvijek bio sklon) kad bi se sustavno zadrala odve openita ili odve specifina razina prikaza?

Zazirem od dvoga od straha od iskrivljavanja i od straha od netonosti ili, bolje reeno, straha od one vrste netonosti koju uzrokuje odve dogmatino uopavanje i odve pozitivistiki odreen fokus. U nastojanju da se bavim tim problemima pokuao sam se baviti trima glavnim aspektima vlastite suvremene zbilje koji, ini mi se, pokazuju izlaz iz metodolokih potekoa ili potekoa u odreivanju perspektive, o kojima sam ve raspravljao, potekoa koje ovjeka mogu prisiliti, ponajprije, da napie grubu polemiku na tako neprihvatljivo openitoj razini da nije ni vrijedna napora ili, pak, da pie tako detaljne i minuciozne serije analiza da izgubi svaki trag opih obrisa snage koja to podruje opskrbljuje informacijama dajui mu tako osobitu uvjerljivost. Kako onda prepoznati individualnost i uskladiti je s njezinim inteligentnim, premda nipoto pasivnim ili pukim diktatorskim, opim i hegemonijskim kontekstom? (...)Vrlo je lako tvrditi da znanje o Shakespeareu i Wordsworthu nije politiko, dok to znanje o suvremenoj Kini ili Sovjetskom Savezu jest. Formalno i struno, odreen sam kao humanist, to je naziv koji upozorava na humanistike znanosti kao moje podruje djelovanja i zato je gotovo nevjerojatno da bi moglo biti iega politikoga u onome to ja na tom podruju radim. Naravno, meu svim tim etiketama i nazivima koje rabim postoje nijanse, no mislim da uvelike zrcale istinu na koju ciljam. Jedan je razlog da bi se reklo kako humanist, koji pie o Wordsworthu, ili urednik, ija je specijalnost Keats, nije ukljuen ni u to politiko, taj da ono to on radi, ini se, nema izravnoga politikog utjecaja na stvarnost u svakodnevnom smislu. Znanstvenik ije je podruje bavljenja sovjetsko gospodarstvo bavi se vrlo cijenjenim podrujem u kojem i vlada ima velike interese, te e rezultate njegova prouavanja ili njegove prijedloge uvaavati politiki stratezi, vladini slubenici, institucionalizirani ekonomisti, strunjaci obavjetajnih slubi. Razlika izmeu humanist i osoba iji rad ima politike implikacije ili politiko znaenje jo se vie produbljuje ako se kae da je ideoloka obojenost prvih samo sluajno vana za politiku (premda moda velik trenutak za njihove kolege na tom podruju koji im u tom sluaju mogu prigovoriti zbog njihova staljinizma ili faizma ili olakog liberalizma), dok je ideologija posljednjih izravno utkana u njihovu grau dakako, ekonomija, politika i sociologija u modernim su akademskim krugovima ideoloke znanosti i zato se ta graa moe zdravo za gotovo shvatiti politikom.Ipak, odluujue je za veinu znanja nastala na suvremenom Zapadu (a ovdje mislim uglavnom na Sjedinjene Drave) to da je ono trebalo biti nepolitiko, to jest, znanstveno, akademsko, nepristrano, iznad stranarskih ili skuenih doktrinarnih uvjerenja. Moda se ne bi trebalo sporiti s takvom ambicijom u teoriji, no u praksi je stvarnost mnogo problematinija. Nitko jo nije izumio metodu kojom bi se odvojilo znanstvenika od njegovih ivotnih okolnosti, od injenice da pripada (svjesno ili nesvjesno) nekoj klasi, nekom skupu vjerovanja, nekom drutvenom poloaju, ili pak metodu kojom bi ga se jednostavno odvojilo od toga da bude pripadnik drutva. Sve je to povezano s njegovim radom na strunom planu, premda, posve prirodno, njegovo istraivanje i plodovi tog istraivanja pokuavaju dosegnuti razinu razmjerne osloboenosti od zapreka i ogranienosti krute, svakodnevne stvarnosti. Jer postoji i znanje koje je manje pristrano od pojedinca (s njegovim zapletenim i zbunjujuim ivotnim okolnostima) koji to znanje stvara. Ipak, to znanje nije zbog toga i automatski nepolitino.Vrlo je vano pitanje jesu li rasprave o knjievnosti ili o klasinoj filologiji pretrpane politikim znaenjima ili ga ne posreduju, no to sam pokuao obraditi na drugom mjestu (vidi Criticism Between Culture and System). Ono to me sada zanima jest kako opi liberalni konsenzus o tome da je istinsko znanje u svojem temelju nepolitino (i obrnuto, da otvoreno politino znanje nije istinsko znanje) prikriva iznimno, premda nejasno, ustrojene politike okolnosti koje prevladavaju kad se znanje stvara. Danas to nije nimalo lako razumjeti budui da se pridjev politiki rabi kako bi se ozloglasilo svako djelo koje se usudilo naruiti protokol tobonje nadpolitike objektivnosti. Mogli bismo rei, prije svega, kako graansko drutvo prepoznaje stupnjevanje politike vanosti na razliitim podrujima znanja. Do odreene mjere politika vanost nekog podruja proizlazi iz mogunosti da se ono izravno prevede na ekonomske termine; no, u veoj mjeri politika vanost proizlazi iz bliskosti nekog podruja s odreenim izvorima moi u politikom drutvu. Tako e ekonomsku studiju o dugoronom sovjetskom energetskom potencijalu i njegovu uinku na vojnu sposobnost vjerojatno naruiti ministarstvo obrane te e time ona dobiti nekovrstan politiki status, koji je nemogu za studiju o Tolstojevoj ranoj prozi to je djelomice financira kakva zaklada. Pa ipak, oba rada graansko drutvo prepoznaje kao slina, kao ruske studije, premda jedan rad moe napisati neki vrlo konzervativan ekonomist, a drugi pak neki radikalni knjievni povjesniar. elim rei da Rusija kao opa tema ima prioritet nad profinjenijim distinkcijama kakve su ekonomija ili povijest knjievnosti, jer politiko drutvo u gramscijevskom smislu prodire u takve dijelove graanskoga drutva kao to su akademski krugovi i proima ih znaenjem koje je njemu vano.O tome vie ne elim teoretizirati na opoj razini: ini mi se da vrijednost i vjerodostojnost svojeg djela mogu odreenije pokazati ako to uinim onako kako je, primjerice, Noam Chomsky prouavao posrednu vezu vijetnamskoga rata i pojma objektivne znanosti koji se rabio kako bi se prikrilo vojno istraivanje to ga je sponzorirala drava. Budui da su Britanija, Francuska i odnedavno Sjedinjene Drave imperijalne sile, njihova politika drutva pridaju svojim graanskim drutvima stanovit osjeaj urgentnosti, izravnu politiku infuziju, gdje god da su i kad god da su njihovi imperijalni interesi u inozemstvu u pitanju. Sumnjam da je proturjeno rei kako je, primjerice, zanimanje Engleza za Indiju ili za Egipat krajem devetnaestog stoljea iole nadilazilo onaj status to su ga te zemlje imale u njegovoj svijesti kao britanske kolonije. Moe se uiniti da je to izrei razliitije nego rei kako je sve akademsko znanje o Indiji i o Egiptu jasno politiki obojeno, politikom pritisnuto i nagrizeno a upravo to govorim u ovoj studiji o orijentalizmu. Jer ako je istinito da nijedno stvaranje znanja u sklopu humanistikih znanosti ne moe zanemariti ili zatajiti ukljuenost svojega autora kao ljudskog subjekta u vlastite ivotne okolnosti, tada isto tako mora biti istinito da Europljanin ili Amerikanac koji prouava Orijent ne moe zatajiti glavne okolnosti svoje stvarnosti: on ne moe zatajiti da Orijentu pristupa prije svega kao Europljanin ili Amerikanac, a tek zatim kao pojedinac. To je za njega znailo i znai biti svjestan, ma kako maglovito, da pripada sili iji su interesi na Orijentu jasni i, tovie, da pripada onom dijelu svijeta koji je vrlo oito prisutan na Orijentu jo od Homerova doba. (...)

Zato, orijentalizam nije puka politika tema ili puko politiko podruje to ga pasivno zrcale kultura, znanost ili institucije; niti je golema i rasprena zbirka tekstova o Orijentu; niti predstavlja ili izraava neku opaku zapadnjaku imperijalistiku urotu kojom bi se ovladalo imperijalnim svijetom. On je prije raspodjela [distribucija] geopolitike svijesti u znanstvene, ekonomske, socioloke, povijesne i filoloke tekstove; on nije samo razrada osnovne geografske distinkcije (svijet se sastoji od dviju nejednakih polovica, Orijenta i Okcidenta) nego i cijelog niza interesa koje i stvara i odrava s pomou znanosti, otkria, filoloke rekonstrukcije, psiholoke analize, te prikaza krajolika i drutava; on je prije odreena volja ili naum da se razumije, u nekim sluajevima kontrolira, podeava pa ak i inkorporira ono to je oito razliit ili alternativan ili nov svijet nego to je izraz te volje ili tog nauma on je, u prvom redu, diskurs koji nipoto nije u izravnoj, korespondirajuoj vezi s politikom moi, nego ga proizvodi neravnopravna razmjena s razliitim vrstama moi, oblikuje ga do stanovite mjere razmjena s politikom moi (kolonijalnom i imperijalnom upravom), s intelektualnom moi (znanostima poput poredbene lingvistike ili anatomije, ili bilo kojim suvremenim politikim znanostima), s kulturnom moi (idejama poput onih o tome to mi radimo a to oni ne mogu raditi ili razumjeti kao mi). Zapravo tvrdim da je orijentalizam bitna dimenzija suvremene politiko-intelektualne kulture a ne da samo reprezentira tu dimenziju i kao takav ima manje veze s Orijentom nego to to ima s naim svijetom.1978.

Thierry Desjardins, Le Martyre du Liban (Pariz: Plon, 1976.), str. 14.

Termin reprezentacija (representation) ostavljen je uglavnom u tom obliku ili se u prijevodu rabi predstavljanje budui da u Saida reprezentacija ne znai samo prikazivanje (Darstellung), nego nosi i politike konotacije odnosa prikazivanja i moi te znai i predstavljanje, zastupanje nekoga (vertreten). prev.

Uglavnom u njegovim knjigama American Power and the New Mandarins: Historical and Political Essays (New York: Pantheon Books, 1969.) i For Reasons of State (New York: Pantheon Books, 1973.).

PAGE 1