Sadržaj - inicijativau SAD opada privredni dinamizam, javni dug raste, zemlji je snižen kreditni...

Sadržaj

Riječ Urednika ....................................................................................... 3

U FOKUSUKakva je budućnost euro projektadr. Žarko Primorac ................................................................................... 5Može li država bankrotirati?Ante Gavranović...................................................................................... 20Keynes drugi put među Hrvatimaprof. dr. Uroš Dujšin ............................................................................... 28Lokomotiva opet u punoj brziniDrago Kojić ............................................................................................. 33Demokratski deficit HNB-a ............................................................ 40

perspektiveNOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

listopad 2011. volume 1, broj 3-4

ZAGREBAČKAINICIJATIVA

2 perspektive

TRENDOVINeželjeni ali nezamjenjivi stručnjaciprof. dr. Uroš Dujšin ............................................................................... 49Dodatna “mužnja” iseljenika ........................................................... 56Snažan iskorak – u prošlostDrago Kojić .............................................................................................. 57Novi povratak vinila .......................................................................... 59

DOSSIEREkonomija, politika i sociologija poskupljivanja hraneNova prehrambena geopolitika ...................................................... 61Nisu li stručnjaci, možda, pogriješili? ........................................... 70prof. dr. Uroš Dujšin

REFLEKTORNema budućnosti bez strategije i vizijeAnte Gavranović ..................................................................................... 75Obrana kapitalizma: Nesavršeni sustav bez konkurencije .............................................. 91

IMPULSIPovratak društvenog dijaloga o privredi ...................................... 99

NOVE KNJIGEParadoksi slobodnog tržištadr. Dubravko Radošević ........................................................................ 101

INDIKATORIEuropa – globalna ekonomska super-sila .................................. 109Gospodarska povezanost EU-SAD ............................................. 111Kako stoje pojedine zemlje Europske unije .............................. 112

3broj 3-4 :: listopad 2011.

Riječ Urednika

Kakva terapija

Ukupno stanje u društvu, obilježeno psihozom nesigurnosti ljudi za vlastitu egzistenciju, nameće potpuno drukčiji diskurs o pogledima na sva buduća kretanja. Središnje je pitanje kako vratiti povjerenje i vjerodostojnost našim političarima? To nije vezano samo za mnogobrojne afere i korupciju, već je više odraz određene nemoći društvene elite da nam ponudi realne izlaze iz ćorsokaka u koji smo upali.

To je veoma teško postići u uvjetima kad uporno izostaje meritorna rasprava o gospodarstvu, a u okviru toga o zapošljavanju, problemu nezaposlenosti, ino-zaduženju, unutarnjem dugu i puzajućoj nelikvidnosti, manjkavom i nedovoljnom izvozu – da spomenemo samo rak-rane hrvatske stvarnosti.

Političari i stranke najmanje se bave onim što stvara novu vrijednost: proizvodnjom i razmišljanjima kako ovoj zemlji vratiti samopouzdanje i vjeru u istinski boljitak. Čudi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti politika i političari uvjerljivo na posljednjem mjestu? Najnovija istraživanja ukazuju da najveći broj političara uključivanjem u izbore, nacionalne i lokalne, traži ponajprije vlastiti probitak. Takva “elita” ne samo što ne služi narodu niti ju je briga za istinsku demokraciju nego predstavlja kočnicu i za minimalne pomake iz krize.

Što sada činiti? Samo jačanje hrvatske privrede i svijesti da treba razvijati domaću proizvodnju te na tome graditi školski, zdravstveni i umirovljenički sustav, može biti pretpostavka za izvlačenje Hrvatske iz mrtvila. To je problem koji se ne može rješavati za okruglim stolovima ili akademskim raspravama nego isključivo novim zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom razvoja turizma i drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva i racionalnim upravljanjem postojećim resursima.

Hrvatsko društvo se, pod pritiskom složenog stanja na domaćem i svjetskim tržištima, usmjerava na učinkovitost, transparentnost i odgovornost. Samo na tim načelima Hrvatska ima realne šanse da, sada kao budući punopravni član EU, u tu zajednicu unese naše kvalitete i pruži realan doprinos ukupnom boljitku. To je, konačno, novi izazov na koji smo dugo čekali, a sada je na nama da dokažemo svoje mogućnosti i ostvarimo očekivanja.

Riječ Urednika

4 perspektive

Stoga se na svim društvenim razinama moramo zalagati da nam budući zastupnici budu kompetentni u potrazi za novim rješenjima, da se u Saboru bore za opcije koje idu takvim tragom, a da im nije u prvom planu samo vlastiti interes. Zastupnici se trebaju boriti da iz općeg dobra proistekne i dobro za njih, umjesto da se jagme isključivo za vlastito uhlebljenje.

Međutim, na političkoj i široj društvenoj pozornici stalno susrećemo bahatost u ponašanju, samouvjerenost bez pokrića, izrazitu nekompetentnost aktera. Takav odnos, razumljivo, izaziva negodovanje građana, zaposlenika i nezaposlenih, koji ga prepoznaju gotovo na svakom koraku. U tom smislu sve su učestaliji ‘zvižduci protesta’ običnih birača prema jalovim pokušajima političara da svoju nemoć i neznanje umotaju u što ljepši omot kao mamac za buduće izbore. Sve glasniji ‘prosvjedi’ samo su znak upozorenja i općeg nezadovoljstva kojim se traži sposobnost, kompetentnost i kredibilitet ljudi koji vode i upravljaju ovom zemljom.

“Krvna slika” hrvatske privrede iziskuje posve drukčiju terapiju od dosadašnje – konkretne poteze koji će, prije svega oživjeti prerađivačku proizvodnju i aktiviranje svih raspoloživih potencijala.

To su za hrvatsko društvo, ma kako patetično zvučalo, sada središnja pitanja na koja se traže konkretni potezi i odgovori.


Hrvatska i euro

Kakva je budućnost euro projekta

Posljednja financijska kriza ozbiljno je uzdrmala euro. Pokazale su se konstrukcijske slabosti zajedničke valute. Ponajprije – nedostatak fiskalne integracije. Dosta signala upućuje da svijet klizi prema novoj recesiji s dvostrukim dnom. U takvim uvjetima morat će se poduzimati vrlo snažne mjere da se spasi zajednička valuta i osigura budućnost euro projekta.

Piše: dr. Žarko Primorac

Hrvatska je vrlo zainteresirana za očuvanje stabilnosti eura. Ponajprije stoga što je euro jedan od ključnih projekata same europske integracije. Bitni su i ekonomski interesi: najveći dio naše vanjske trgovine (62,3% izvoza i preko 60% uvoza) obavlja se s članicama EU.

Najveći dio izravnih inozemnih ulaganja (oko 25 mlrd eura) i najveći dio inozemnog duga iskazan je u ovoj valuti. Euro dominira deviznim rezervama HNB-a, a bilance domaćih banaka pretežno su “eurizirane”. Svaki poremećaj zajedničke valute nepovoljno se odražava na hrvatsko gospodarstvo.

Ovoljetna kretanja na svjetskom financijskom tržištu podsjećaju na početak svjetske financijske krize prije tri godine. Financijska tržišta su uznemirena,

U fokusu

U fokusu

6 perspektive

burze su veoma hirovite, tečajevi valuta se ubrzano mijenjaju. Cijena zlata premašila je sva očekivanja, a poslovna i šira javnost su preplašene, jer sve podsjeća na posljednju krizu koja, praktično, nije ni završila. Mnogo signala upućuje da će se ostvariti predviđanja o takozvanoj krizi /“W“/, odnosno krizi sa ’dvostrukim dnom’.

Ovoga puta problemi se, istovremeno, gomilaju na obje strane Atlantika: u SAD opada privredni dinamizam, javni dug raste, zemlji je snižen kreditni rejting, dok su u EU posebno ugrožene zemlje tzv. europske periferije: Grčka, Portugal, Irska. Pored njih, naziru se problemi s talijanskim javnim dugom, koje Berlusconijeva vlada pokušava riješiti (odgoditi) energičnim mjerama štednje. I Španjolska prolazi kroz ozbiljne teškoće, posebno izražene u visokom javnom dugu i dramatičnoj nezaposlenosti. Što je najgore, i motorne sile Europske unije – Francuska i Njemačka – postupno gube ekonomski zamah. Spominje se čak i mogućnost snižavanja kreditnog rejtinga Francuskoj.

Ovako sumorna ljetna slika svjetske ekonomije opravdano dovodi do pitanja kako će se krizna situacija odraziti na glavne svjetske valute – dolar i euro. Euro je u fokusu ovoga članka, jer su zemlje u teškoćama članice euro-zone, a Hrvatska nastoji da se tom elitnom klubu pridruži čim prije. Razumljiva je zebnja oko sudbine eura, jer je to jedan od važnih stupova same europske integracije. Ako bi taj stup popustio, ili bio ozbiljno uzdrman, nitko nema prave predstave kakve bi bile posljedice za budućnost EU. Nije euro važan samo zato što predstavlja konstrukcijski element, nego i stoga što je to najuspješniji projekt europske integracije, pa ima i svojevrsno psihološko značenje.

Europska valuta je pokazivala brojne slabosti tijekom posljednje financijske krize. Možda ne bi bilo pretjerano reći da se euro pokazao kao dobra valuta za dobra vremena, a prilično osjetljiv na financijske turbulencije. Nedovršenost projekta zajedničke valute, nepostojanje usuglašene fiskalne politike, velike razlike u razvijenosti i konkurentnosti pojedinih članica, njihovi različiti interesi i odgovornosti u odnosu na novčanu jedinicu ugrozili su njezinu pouzdanost. Najveće slabosti eura pokazuju se na grčkom primjeru; radi se o članici europske monetarne integracije koja je praktično u bankrotu. Posljednji stabilizacijski zahvati, uključivanje privatnog sektora u restruktruiranje državnih dugova, produljile su život (ali i agoniju) grčkih javnih financija, snizile su rejting državnih obveznica na obični junk.

Instrument jačanja europske integriranostiNema sumnje da bi slabost eura ugrozila europski monetarni sustav, a time i samu Europsku uniju. Slične stavove nalazimo kod više poznatih autora, koji se bave monetarnom dramom u Europi. Neki od njih promatraju problem



iz drugačijeg kuta, postavljajući pitanje: je li ovo samo valutna kriza eura kao zajedničke valute ili nešto drugo? Kao da se svi stvarno pitaju koliko je robusna sama europska integracija, ako njezin glavni projekt ’puca po šavovima’. Jer, ako bi se radilo o valutnoj krizi, onda bi određene, eksplicitno valutne mjere (kao devalvacija, naprimjer) mogli spasiti sistem eura i vratiti stabilnost u Europsku uniju. Situacija je mnogo kompleksnija od lakonskih zaključaka ovakve vrste.

Prvi koraciPovijest eura kao zajedničke valute praktično je počela sredinom prošlog stoljeća, nastankom Zajednice za ugljen i čelik. Ideju o povezivanju bazičnih industrija Francuske i Njemačke – susjednih zemalja koje su ranije često ratovale – operacionalizirao je francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman. Premda je formiranje zajednice izgledalo kao da se radi o industrijskom pulu (formiranom prije svega da se onemogući obnova njemačkog ratnog stroja), to je bio veliki i prvi politički korak ka europskoj integraciji.

Zajednica za ugljen i čelik je postupno proširivala ambicije, postavljala si dugoročnije ciljeve, razvijala se u pravcu carinske unije i uključivala druge europske zemlje: Italiju, zemlje Beneluxa, Veliku Britaniju, Irsku i druge. Kako se demokracija širila Europom u Zajednicu su uključivane druge europske zemlje: Grčka, Španjolska, Portugal nakon pada diktatura, a zemlje Centralne i Istočne Europe nakon pada komunizma. U osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća “širenje” europske integracije je značajno “produbljeno”. Postupno su uvođena nova pravila i uklanjana preostala ograničenja za punu ekonomsku integraciju. Tako su potpuno otvorene međudržavne granice, osigurani su slobodni protoci robe i usluga, ljudi, kapitala, harmonizirana su zakonodavstva. Uz proces ekonomske integracije pojavile su se i ideje o potrebi usuglašavanja političkih odluka zemalja članica.

Ideja o zajedničkoj valuti bila je logičan korak u razvoju europske integracije. Zajednička valuta nije trebala biti samo medij za poboljšanje međusobne trgovine, nego i instrument za podizanje stupnja ukupne integriranosti zemalja članica. Prije prelaska na euro, još 1972. godine uveden je ERM (Exchange Rate Mechanism) ili ’valutna zmija’, koja je ograničavala zonu fluktuacije tečajeva pojedinih valuta. Zemlje članice su bile dužne održavati osciliranje tečajeva svojih valuta u granicama koje su određene u ERM, s fluktuacijama do

U fokusu

8 perspektive

15% u oba pravca. Rezistentno udaranje tečaja neke valute u donju ili gornju granicu “valutne zmije” indiciralo je potrebu njegove korekcije. Novi razvojni korak ka zajedničkoj valuti bio je European Monetary System (EMS), koji je zaživio 1979, a njime je uvedena zajednička monetarna jedinica European Currency Unit (ECU), kao košarica valuta. Euro je lansiran 1. siječnja 1999. godine, kao virtualna valuta, odnosno obračunska jedinica. U početku, u euru su izražavana stanja na računima u bankama i obavljani elektronski transferi, dok su redovna plaćanja i dalje vršena u markama, francima, lirama i drugim valutama. Nekoliko godina kasnije, euro je postao službena valuta u određenom broju članica. Najprije je euro zamijenio nacionalne valute u 11 zemalja, a kasnije su se monetarnoj uniji pridruživale i druge članice pa ih danas ima ukupno 17. Neke važne članice Europske unije, kao što su Velika Britanija, Danska, Švedska i druge i dalje su zadržale svoje nacionalne valute.

Nova valutna jedinica je pokazala ekonomske prednosti u kratkom roku. Nije više bilo potrebe za konverzijom valuta u međusobnoj trgovini, znatno su smanjene neizvjesnosti od promjene intervalutarnih tečajeva, smanjeni su troškovi financijskih operacija i rizici tečajnih razlika, članice su oslobođene tereta držanja velikih, međunarodnih deviznih rezervi. Sve spomenuto vodilo je olakšavanju međusobne trgovine, povećavanju direktnih inozemnih investicija i, naravno, produbljivanju europske integracije. Procjenjuje se da je euro doveo do povećavanja međusobne trgovine za oko 10–15% u odnosu na ranije razdoblje. Veću korist od zajedničke valute imale su konkurentnije zemlje. Tako je njemački izvoz u razdoblju 1998–2009. porastao 92%, a francuski 52%, talijanski 46%, švedski 45%, a izvoz Velike Britanije za svega 30%.

Porast izvoza u Euro zonu (u 2009; 1998=100)

Izvor: Lombard Street Research, Monthly Review 255 - svibanj 2010. A road map for EMU break up V. 3.

92 52 46 48 30 45

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

1 2 3 4 5 6

Chart Title

Series1

Nje

ma

čka

Fran

cusk

a

Ital

ija

Grč

ka

Velik

a B

rita

nija

Šved

ska

u %



Između odobravanja i skeptičnostiNakon prvih desetak godina uvođenje eura je izgledalo kao vrlo uspješan projekt, premda je, od samog početka, postojalo dosta skepse. Mnogi poznati ekonomisti, posebno američki i britanski, nisu davali veliki kredit novom novčanom mediju. Karakteristična je izjava Miltona Friedmana, jednog od svjetskih autoriteta za monetarna pitanja, iz 2001. godine, da euro neće preživjeti ozbiljniju ekonomsku krizu. Hoće li se ta izjava pokazati proročanskom, pokazat će bliska budućnost. Međutim, takvi stavovi nisu zabrinjavali zagovornike eura, budući da uvijek ima različitih mišljenja kada se radi o krupnim monetarnim pitanjima.

Velika Britanija nije pristupila Europskoj monetarnoj uniji pod pritiskom financijskih krugova, a najviše tadašnjeg ministra financija Gordona Browna. Kritičari su odmah primijetili da je ozbiljan defekt zajedničke valute nedostatak fiskalne koordinacije članica monetarne unije. Istina, Maastrichtski kriteriji su predviđali da zemlje članice moraju održavati javni dug u granicama do 60% BDP-a, a deficit tekuće bilance i državnog proračuna do 3% BDP-a. Isto tako postojali su kriteriji za održavanje unutrašnje inflacije u prihvatljivim granicama, kao i drugi mehanizmi za održavanje ravnoteže u bilancama plaćanja i javnoj potrošnji. Kasnije će se pokazati da ovi kriteriji nisu poštovani, niti su bili dovoljni osigurači za očuvanje stabilnosti eura.

Kada se govori o samom konceptu eura, čini se da se njegovi zagovornici, kao i kritičari slažu u jednom: zemlje koje prihvate zajedničku valutu gube fleksibilnost u upravljanju državnim financijama. Pri tome, zagovornici eura smatraju da je gubitak fleksibilnosti cijena koju članice EMU trebaju platiti za prednosti koje im osigurava zajednička valuta, dok kritičari procjenjuju da je odricanje fleksibilnosti previsoka žrtva, koja može rezultirati kriznim posljedicama.

Utjecaj svjetske financijske krize na euroNema sumnje da je svjetska financijska kriza utjecala na euro, uostalom kao i na ostale svjetske valute. Bankarska kriza u nekim zemljama je zahtijevala visoka ulaganja javnih sredstava za spašavanje banaka i vitalnih industrija. Takve intervencije vodile su znatnom povećavanju javnog duga. Krizom je posebno pogođen krug tzv. perifernih zemalja, članica euro zone – Grčke, Irske i Portugala. Ove zemlje su došle u teškoće ponajprije zbog visoke javne potrošnje, visokog rasta plaća i opće nekonkurentnosti njihovih ekonomija. Ilustracije radi, prosječan porast troškova rada u zemljama članicama EU u 2010. u odnosu na 1998. godinu iznosio je oko 18%, a pojedinačno

U fokusu

10 perspektive

Pojedinačni troškovi rada u 2010. godini (1998=100)

Izvor: Lombard Street Research, Monthy Review 255 - svibanj 2010.

140

135

130

125

120

115

110

105

100

EA

Njem

ačka

Fran

cusk

a

Italija

Špan

jolsk

a

Nizo

zems

ka

Belgi

ja

Portu

gal

Grčk

a

Velik

a Brit

anija

u Francuskoj 23%, Italiji 29%, Španjolskoj 33%, Grčkoj 37%, dok je u Njemačkoj ostvaren samo petpostotni porast plaća. Velike razlike u porastu troškova rada odrazile su se na konkurentnost spomenutih zemalja.

Financijska kriza je dovela do bitnih promjena u ciljevima i praktičnoj politici Europske unije, a posebno u pogledu spašavanja ugroženih članica i pouzdanosti samog eura. Prema članku 125 Statuta, Europska unija nije transferna unija. Europska centralna banka je zadužena za monetarnu stabilnost, odnosno stabilnost cijena i eura i ne može se upuštati u intervencije radi pomaganja članicama. Međutim, financijska kriza je dovela do promjene njezinih ciljeva i prakse, pa je tako usvojen koncept pomoći Grčkoj, a kasnije i Portugalu i Irskoj. Uz to, formiran je posebni, zajednički fond EFSM i potpisan European Stabilisation Mechanism (ESM), kojim se treba osigurati 440 milijardi eura za spašavanje članica u teškoćama. Osim toga, Europska centralna banka je počela otkupljivati državne obveznice ugroženih zemalja i na taj način je direktno odstupila od utvrđenih ciljeva zajedničke monetarne politike.

Teškoće u spomenutim zemljama, a posebno postupno širenje krize na Italiju i Španjolsku, kao i usporavanje ekonomskog rasta u Francuskoj i Njemačkoj uzdrmalo je stabilnost eura. U posljednjim mjesecima tečaj eura prilično slabi u odnosu na švicarski franak, cijene zlata znatno rastu, osjeća se nemir i nestabilnost na financijskim tržištima. Vodeće zemlje EU, posebno čvrsti zagovornici zajedničke valute – Njemačka i Francuska – ulažu velike napore



da održe ravnotežu u monetarnoj uniji, osiguraju normalno funkcioniranje sustava, ali su i same izložene velikim pritiscima. U takvim prilikama ponovo se javljaju rasprave o sudbini eura u smislu može li zajednička valuta funkcionirati u zajednici koja nije ni politička ni fiskalna unija. Podsjeća se da su i ranije postojale monetarne unije (Latinska, Skandinavska) ali su propadale uglavnom zbog istih razloga – nedostatka zajedničke fiskalne politike i prevelike javne potrošnje, koje su neke članice unije prakticirale.

Već je rečeno da su neki renomirani ekonomisti, posebno američki, od samog početka skeptično gledali na projekt eura zbog nepostojanja fiskalne integracije. Nadalje, valja napomenuti da je monetarna integracija ostvarena formiranjem Europske centralne banke. Međutim, u fiskalnoj politici zemlje članice su i dalje samostalne. Tako su neke članice monetarne unije mogle povećati javne troškove iznad granica predviđenih sporazumom o EMU, radi spašavanja bankarskog sektora i vitalnih industrija. Drugi krug zemalja, posebno onih iz europske periferije već od ranije je imao visoki javni dug, znatno iznad usvojenih kriterija iz Maastrichta. Ustvari, od početka ove krize većina članica EMU je probila prihvaćene kriterije i time pokazala da dogovorena fiskalna ograničenja vrijede samo dok se situacija ne zakomplicira.

Navodimo nekoliko podataka koji ilustriraju gornje tvrdnje (stanje polovicom srpnja 2011.):

Z e m lj a Javni dug Deficit budžeta Prinosi na obvezn. u % BDP-a u % BDP-a u % na obveznice

1. Njemačka 82,4 - 2,3 2,83

2. Francuska 84,7 - 6,0 ---

3. Španjolska --- - 6,2 5,68

4. Belgija 97,0 --- ---

5. Portugal 101,7 - 5,6 13,04

6. Grčka 157,7 - 7,3 17,03

7. Italija 120,3 - 3,9 5,28

8. Irska 112,0 - 10,8 13,27

9. Hrvatska 58,2 - 4,8 5,82

Ne treba posebno komentirati navedene podatke. Nisu samo zemlje europske periferije te koje probijaju Maastrichtske kriterije. Nažalost prinosi na desetogodišnje državne obveznice Italije i Španjolske su ovih dana prešle granicu godišnjih prinosa od 6,2%, što je veoma važan indikator da i te

U fokusu

12 perspektive

Marža (spredovi) na 10-godišnje obveznice (iznad njemačkih)


700

600

500

400

300

200

100

0

veljača 1994. veljača 1998. veljača 2002. veljača 2006. veljača 2010.

Italija Grčka

zemlje ulaze u zonu ugroženosti. Mjere koje su poduzele vlade tih zemalja očigledno neće biti dovoljne, pa će se morati jače stezati remene. Problem je da te zemlje, zbog njihove veličine, neće biti moguće spašavati na način kako se to radi s Grčkom.

Koliko je duboka fiskalna kriza u pojedinim zemljama pokazuje svjetsko financijsko tržište visinom prinosa na desetogodišnje državne obveznice koje su nominirane na euro. Prinosi po obveznicama pokazatelj su njihove kvalitete, involviranih rizika i povjerenja investitora. Primjera radi, njemačke obveznice osiguravaju godišnji prinos od oko 2,83%, a grčke čitavih 17,03%, a od njih nisu daleko ni portugalske i irske obveznice.

Nakon skorašnjeg restruktruiranja grčkih obveza dolazi se do drugog ključnog pitanja: da li bi situacija u toj zemlji bila drugačija da nije članica Europske monetarne unije i da još vrijedi nacionalna valuta – drahma? Grčka je primjer, a ne samo ona, da se članice u kriznim vremenima ne pridržavaju prihvaćenih pravila koja osiguravaju stabilnost eura. Izvjesno je da Grčka nije ispunjavala kriterije ni u momentu kada je postala članica. Tvrdi se tvrdi da je Grčka lažno prikazivala podatke o javnom dugu, javnoj potrošnji, plaćama. Ipak, da je kriza plaćanja vanjskih obveza nastala dok je važila nacionalna valuta, Grčka bi mogla devalvacijom drahme smanjiti unutrašnju potrošnju, uz manje socijalne frustracije. Neke zemlje, naprimjer Argentina, prošle su



slično iskustvo kao Grčka, ali je Argentina imala nacionalnu valutu i time višu fleksibilnost. U svakom slučaju, mnogi smatraju da fleksibilnost koju osigurava nacionalna valuta može biti izazov nekim zemljama da razmišljaju o napuštanju sistema eura. Doduše, ima i zagovornika da se zemlje koje ne poštuju kriterije za održavanje stabilnosti zajedničke valute isključe iz europskog monetarnog sustava.

Tri scenarija za budućnost euro projektaOčito je projekt zajedničke valute u svojevrsnoj krizi, unatoč snažnim pokušajima da se ekonomska situacija u Europskoj uniji stabilizira. U tome su najaktivnije Francuska i Njemačka, kao najsnažnije ekonomije u toj zajednici. U cilju saniranja situacije nude se različiti scenariji, aktivirana je Europska centralna banka, uključuje se i privatni sektor u obrani Grčke, oživljavaju ideje o europskoj fiskalnoj federaciji. I pored toga sumnje u budućnost eura rastu. Nedavno je bivši predsjednik Europske komisije Jacques Delors izjavio da euro neće preživjeti bez uspostavljanja pune federacije i zajedničke vlade. Čak se već spominju imena predsjednika vlade i ministra financija takve federacije.

Uostalom, još nije napravljen odlučujući korak u pravcu zajedničkog prihvaćanja rizika u spašavanju eura, a to je izdavanje europske obveznice, koja bi bila garantirana od strane Unije. Ideja za emisiju E-obveznice potekla je od talijanskog ministra financija Tremontija i premijera Luksemburga Junckera. Prijedlog je naišao na veoma tvrd otpor Njemačke, koja nikako ne želi EU kao “transfernu uniju”, u kojoj će snažnije ekonomije rutinski osiguravati pomoć

Privatni depozit u grčkim bankama (godišnja promjena u %)


20

15

10

5

0

-5

u %

veljača 2003.

veljača 2004.

veljača 2005.

veljača 2006.

veljača 2007.

veljača 2008.

veljača 2009.

veljača 2010.

veljača 2002.

U fokusu

14 perspektive

onim slabijim. Suštinski gledano, talijansko-luksemburški prijedlog vodi u pravcu stvaranja fiskalne unije i jačanja solidarnosti među članicama EMU. Premda su stavovi oko tog prijedloga sada malo umekšani, Njemačka, koja bi snosila najveći teret takvog solidarnog prihvaćanja obveza ostalih članica, još uvijek ne popušta. Teško da će lako promijeniti mišljenje, jer bi to značilo ozbiljno ugrožavanje njezine financijske pozicije. Ipak, nikad se ne zna što će biti konačni izlaz iz ove situacije, pa ni to kao mogućnost ne treba isključiti.

Pored svih razlika i rizika, interes za očuvanje eura i europske monetarne unije je vrlo snažan. Taj interes ima političke dimenzije, s obzirom da je euro snažan integrativni faktor. Osim toga, euro je osigurao korist konkurentnijim zemljama, posebno Njemačkoj kao najvitalnijoj EU ekonomiji. Nije u pitanju samo Njemačka, tu su i neke druge zemlje koje u tom okruženju pokazuju vitalnost i snagu. Zato oni i najviše brane koncept eura. Može se slobodno reći da sudbina eura ne zavisi od Grčke i od drugih malih zemalja, i pored glavobolja koje izazivaju u monetarnoj zajednici.

U Europskoj zajednici sazrijeva mišljenje da se moraju poduzimati ozbiljnije reforme radi ojačavanja i poboljšavanja projekta euro. Razvoj događaja oko eura i europske monetarne unije mogao bi sumirati u tri moguća scenarija:

a/ prvi, da se Europska unija vrati temeljnim principima na kojima je zamišljena. Članice EMU morale bi striktno poštovati kriterije iz Maastrichta u održavanju fiskalne discipline i odgovornosti. Europska centralna banka mora prestati ulagati u stabilizaciju banaka i kupovati obveznice država koje su u problemima. Ona se mora striktno brinuti o stabilnosti i očuvanju kupovne snage eura. Na ovaj način, misle zagovornici ideje, EMU i euro se mogu održati, bez obzira što nije osigurana fiskalna unija, niti je monetarna unija vezana za jednu centralnu vlast. Istina, nitko ne očekuje da se ti ciljevi mogu osigurati sutra, jer je ravnoteža u nekim zemljama ozbiljno poremećena. Procjenjuje se da bi, u najboljem, slučaju trebalo 2-3 godine da se počnu ostvarivati tako zamišljeni ciljevi. Naravno da sistem eura u ovom vremenu bivao podržavan raznim projektima međusobne pomoći članica. Nije jasno što bi se događalo, ako bi se svjetska ekonomska kriza produbljivala.

b/ druga opcija podržava koncept koji je još 1991. godine formulirao Hans Tietmeyer, predsjednik Bundesbanke, a svodi se na sljedeće stanovište: europska valuta će voditi rješenju u kome će zemlje članice prenijeti nadležnost (suverenitet) nad financijskom i monetarnom politikom, kao i politikom plaća na političku uniju. Drugim riječima, zajednička valuta zahtijeva, pored zajedničke monetarne politike koja je ostvarena, i zajedničku fiskalnu politiku i politiku plaća. To je rješenje koje zagovaraju i



pokretači prijedloga za izdavanje E-obveznice. To znači formiranje fiskalne, ali i političke unije. Zasad nema izgleda da su glavne zemlje članice EMU spremne na tako radikalno rješenje. I kada bi bila postignuta načelna suglasnost oko ovoga koncepta trebalo bi puno vremena dok se ne izgradi i usvoji odgovarajući pravni i institucionalni okvir. O ovom konceptu bit će još dosta rasprava i nije izvjesno da je politički ostvariv.

c/ treće, moguće, radikalno rješenje je raspad Europske monetarne unije. Ni ovaj scenarij nije isključen, premda je malo vjerojatan u dogledno vrijeme. U prilog teze da se Unija može raspasti govori povijest: slične unije su se raspadale, ponajčešće radi nediscipline pojedinih članica i nepostojanja jake političke vlasti za koju je unija vezana. Ipak, može se dogoditi da neke članice napuste EMU da bi osigurale potrebnu fleksibilnost. Primjeri Argentine, Meksika, Islanda i nekih drugih zemalja, koje su svoje krize rješavale upravljanjem svojom valutom, dovoljan su izazov zemljama poput Grčke da pokušaju tražiti izlaz u tom pravcu, ako ne bude funkcionirao usvojeni financijski okvir. Treba napomenuti da je Grčka, nedavno, energično demantirala mogućnost napuštanja Europske monetarne unije.

Bilo kako bilo u EMU predstoje velike reforme i značajni zahvati da bi se vratila financijska stabilnost i ojačao euro. U kojem pravcu će reforme ići za sada nije sasvim (pred)vidljivo. Osobno mislim da će se EMU pokušati vratiti bazičnim principima koji su utvrđeni u Maastrichtu. Teško je reći koliko će trebati vremena da se vrati narušena ravnoteža i stabilnost, odnosno ostvari zdrav ekonomski rast i prosperitet. To će zavisiti i od razvoja ukupne ekonomske situacije, ali svakako će proći najmanje 2-3 godine grčevitih napora dok se postigne zadovoljavajuća ravnoteža, a to znači negdje oko 2014. godine. Dotle, EMU će morati drugim programima kao što je EFSM, EFSF, ESM sanirati situaciju i spašavati euro od urušavanja.

Ovaj scenarij će naravno ovisiti o daljnjem kretanju američkog dolara i ukupnog stanja svjetske ekonomije. Eventualna nova kriza mogla bi izazvati i veće probleme od sadašnjih. Europa će zato morati provoditi i druge reforme radi povećavanja stupnja integriranosti svojih ekonomija.

Hrvatska i euroZavršetkom pregovora o priključivanju Europskoj uniji, Hrvatska je okončala veoma važnu fazu integriranja u evropsku zajednicu naroda kojima historijski i kulturno pripada. Puno uključivanje u EU predviđa se polovinom 2013. godine. Do tada treba savladati još neke zapreke i provesti značajne reforme radi što uspješnijeg integriranja u europski ambijent.

U fokusu

16 perspektive

Program pune integracije Hrvatske svakako uključuje i članstvo u Europskoj monetarnoj uniji, odnosno euro zoni. Da bi se i taj cilj ostvario predstoji još nekoliko važnih koraka. Ponajprije, Hrvatska će postati dijelom ERM II sistema, koji predstavlja neku vrstu pripreme za puno monetarno integriranje. Novoprimljene članice EMU, Slovenija, Slovačka i Estonija prošle su taj pripremni period. Nema posebno propisanih kriterija za uključivanje u ERM II, ali se procjenjuje opća pripremljenost zemlje, ekonomska i financijska situacija, kao i osposobljenost institucija da dugoročno osiguravaju stabilnost i ispunjavanje kriterija. Budući da Hrvatska treba dugoročnije stabilizirati svoje financije prije uključivanja u ERM II sistem, ne očekujem da je formalno članstvo moguće u kratkom roku nakon učlanjenja u EU. Trebat će nekoliko godina dok se stabilizira budžetski deficit ispod 3%, provede razduživanje zemlje prema inozemstvu, stabiliziraju ekonomski odnosi s inozemstvom i provedu druge reforme. Drugim riječima, prema sadašnjim izgledima Hrvatska bi mogla postati članicom ERM II sistema krajem ovog desetljeća.

Članstvo U ERM II sistemu ima smisao pripreme za euro zonu. U tom procesu Hrvatska mora značajno poboljšati svoje financijske performanse u usporedbi s vodećim tranzicijskim članicama. Posebno se moraju poboljšati ekonomski i fiskalni pokazatelji, kao što su: stopa rasta ekonomije, visina vanjskog duga, zatim smanjiti fiskalni deficiti i sniziti kamatne stope. Prema većini pokazatelja

Očekivani ulasci u ERM II i EMU

Izvor: UniCredit Research, prosinac 2010.

Acquis – vrijeme pregovora; ERM II sistem – u kojem se zemlja priprema za ulazak u Euro zonu

2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015. 2016. 2017. 2018. 2019. 2020.

Bugarska EU EU EU ERM II ERM II EMU EMU EMU EMU EMU EMU

Hrvatska Acquis Acquis EU EU EU EU EU EU EU EU EU

Češka EU EU EU EU EU ERM II ERM II EMU EMU EMU EMU

Estonija ERM II EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU

Mađarska EU EU EU EU EU EU ERM II ERM II EMU EMU EMU

Latvija ERM II ERM II ERM II ERM II ERM II ERM II ERM II EMU EMU EMU EMU

Litvanija ERM II ERM II ERM II ERM II ERM II EMU EMU EMU EMU EMU EMU

Poljska EU EU EU EU EU ERM II ERM II EMU EMU EMU EMU

Rumunjska EU EU EU EU EU EU EU ERM II ERM II EMU EMU

Srbija Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis

Slovačka EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU

Slovenija EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU EMU

Turska Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis Acquis



Hrvatska zaostaje za prosjekom novih članica EU. Jednostavno se zemlja još nije oporavila od krize i recesije. Tako je u posljednje dvije godine ostvarena negativna stopa rasta BDP-a: 2009. – 5,6%; 2010. – 1,4%; I/11. – 0,9%, a u II/11, po prvi put je, nakon 2,5 godine, ostvaren pozitivan rast od 0,8%. Očekuje se da će se u ovoj godini ostvariti ukupan pozitivan rast BDP-a. Procjene stope pozitivnog rasta se veoma razlikuju: Vlada je uobičajeno optimistična i očekuje rast od 1,5%, dok je većina analitičara spustila ta očekivanja ispod jedan posto rasta BDP-a. Koliko god da je to pozitivan pomak, naš očekivani rast je značajno niži od prosječnog rasta u tranzicijskim zemljama članicama EU, koji iznosi oko 3,9% godišnje.

Nedavna prognoza hrvatske vlade o rastu BDP-a u narednim godinama još je optimističnija: očekuje se da će u 2012. hrvatski BDP porasti za 2,5%; u 2013. u za 3,5% i u 2014. za čitavih 4%. Procjene su prilično optimistične, možda i nerealne, ali ni takve nisu dovoljne za sustizanje nama konkurentskih zemalja.

Poseban problem je vanjska izloženost Hrvatske. Ukupni vanjski dug zemlje raste ubrzano i već je dosegnuo oko 47,5 milijardi eura s tendencijom daljnjeg rasta. Ukupna vanjsko-ekonomska bilanca naše zemlje na kraju 2010. visoko je negativna i izgleda ovako:

Stanje međunarodnih ulaganja - 44,296,7 mil./eura

Sredstva 23.093,2 mil./eura

Obveze 67.389,9 mil./euro

U sredstva se ubrajaju izravna ulaganja u inozemstvo, dani krediti inozemstvu, međunarodne pričuve HNB, a u obveze: izravna ulaganja u Hrvatsku, primljeni krediti i ostala ulaganja inozemnih subjekata.

Negativni saldo u odnosima s inozemstvom vrlo je visok, pa je ugrožena stabilnost zemlje i ona je visoko izložena vanjskim šokovima. Osim toga, putem plaćanja kamata na inozemne kredite i isplatu dividende svake godine se odlijeva u inozemstvo oko 2,5–3% prirasta BDP-a. Drugim riječima, rast BDP-a morao bi biti iznad ovih stopa da bi se ostvarila osnova za porast životnog standarda i novih investicija. Što više, vrlo je izvjesno je da ćemo se morati i dalje zaduživati u inozemstvu radi financiranja deficita u proračunu. To će naravno otežavati naše namjere da se, u narednim godinama, smanjuje ukupna inozemna zaduženost i vanjska izloženost.

U fokusu

18 perspektive

Naredni važan parametar pripremljenosti za ERM II, i kasnije za Europsku monetarnu uniju, jesu odnosi u tekućoj bilanci plaćanja s inozemstvom. Deficit tekuće bilance trenutno iznosi oko 5,8% BDP-a. I prema tom pokazatelju smo slabiji u odnosu na prosjek usporedivih zemalja. Međutim, saldo tekućih plaćanja s inozemstvom bit će i dalje pod velikim pritiskom zbog slabašnog izvoza i niske ukupne konkurentnosti. Deficit treba sniziti ispod 3% BDP-a i dugoročno održavati te odnose da bi se zadovoljili EMU kriteriji. Isto tako bit će nužno smanjivati deficit državnog proračuna, koji se za ovu godinu očekuju na razini od oko 6% BDP-a, a u slučaju realizacije nekih državnih garancija čak i više. I ovaj se parametar mora smanjiti ispod 3% BDP-a, za što će se morati pripremiti posebni programi i provesti ozbiljna štednja.

I prema visini kamata ne korespondiramo s Europom. Europska centralna banka održava eskontnu stopu za euro na razini od 1,5%. U Hrvatskoj su kamate vrlo visoke: eskontna stopa HNB iznosi čitavih 9% (premda ova stopa nema isto značenje kao prime rate Europske središnje banke), lombardni krediti HNB su također 9%, a prosječne kamate na bankarske kredite od 8-10% godišnje, ovisno o vrsti kredita i kolaterala. Ovako visoka distorzija u visini kamatnih stopa u euro zoni i Hrvatskoj morat će se smanjivati. Drugim riječima, naše banke će i prije ulaska u Europsku uniju morati smanjivati visoke kamate čemu će, nadamo se, doprinijeti i pojačana konkurencija na hrvatskom financijskom tržištu.

Hrvatska je vrlo zainteresirana za očuvanje stabilnosti eura. Ponajprije s toga što je euro, kako je već rečeno, jedan od ključnih projekata same europske integracije. Svako uzdrmavanje zajedničke valute ugrozilo bi temelje te integracije. To je krupan politički razlog zbog koga Hrvatska podržava zajedničku valutu. Postoje i značajni ekonomski interesi Hrvatske vezani za euro. Najveći dio naše vanjske trgovine obavlja se s članicama Europske unije: izvoza oko 62,3%, a uvoza preko 60%, što znači da je visok postotak razmjene denominiran u euro. Nadalje, najveći dio direktnih inozemnih ulaganja u Hrvatsku, koja iznose oko 25 milijardi eura, iskazana su u ovoj valuti, kao i najveći dio inozemnog duga. Euro dominira deviznim rezervama HNB-a, bilance domaćih banaka su popularno rečeno “eurizirane” preko 60% od ukupne aktive i pasive. Sve navedeno Hrvatsku čvrsto veže za sistem eura i svaki poremećaj zajedničke valute nepovoljno se odražava na hrvatsko gospodarstvo.

***

Nema sumnje da je posljednja financijska kriza uzdrmala euro. Pokazale su se konstrukcijske slabosti zajedničke valute, na koje su upozoravali kritičari u samom početku njezina stvaranja. To se ponajprije odnosi na nedostatak



fiskalne integracije. Uz to, gotovo sve članice EMU su u krizi probile kriterije iz Maastrichta u pogledu visine javnog duga. U negativnom kontekstu prednjači Grčka, ali su tu i Irska, Portugal, a već sada Italija i Španjolska.

Ukupne pritiske na euro pojačava nestabilno stanje američke privrede i opadanje dinamike ekonomskog rasta u vodećim zemljama EU, Njemačkoj i Francuskoj posebno. Dosta signala pokazuje da svijet klizi prema novoj recesiji, popularno nazvanoj recesiji sa dvostrukim dnom. U takvim uvjetima, morat će se poduzimati vrlo snažne mjere da se spasi EMU i zajednička valuta. Političko raspoloženje za takve mjere postoji, premda ima dosta onih koji misle da se euro, u ovakvoj političkoj i fiskalno konstelaciji, teško može održati.

Europskoj uniji predstoje ozbiljne reforme. Još uvijek nema dovoljno kritične mase da se zajednica pretvori u političku uniju, odnosno federaciju. Napori će, najvjerojatnije, ići u pravcu vraćanja i rehabilitacije Maastrichtskih kriterija, pojačanih mehanizmima pomoći zemljama u teškoćama i monitoringom ostvarivanja kriterija važnih za stabilnost zajedničke valute. Za realizaciju takvog sustava trebat će, pored dosta političke volje i strpljenja, i nekoliko godina upornog rada članica.

Drugim riječima, euro neće biti oslobođen pritisaka i iskušenja ni u narednim godinama, ali će se sigurno održati, a nadamo se i osnažiti kao zajednička valuta.

Literatura

1. George Friedman: The NEXT DECADE, Where We’ve Been…Where We’re Going, Doubleday, 2011.

2. Lombard Street Research: A road map to EMU break up, /No 3/.

3. Deutsche Bank Research: The political economics of the euro, July 1, 2011.

4 D.Strauss Kahn: Global challeng es, Global Solutions, IMF, April 2011.

4. Paul Krugman: Can Europe be saved, NYT, January 12, 2011.

6. Z. Darvas and oth. A Comprehesive approach to the euro – area debt crisis, Bruegel policy Brief, No. 2/2011.

7. S. Johnson: A Healthy Financial System Cannot Be Built on The Expectation of Bailouts, Testimony submitted to the Congresional Oversight Panel, March 2011.

8. Hrvatska narodna banka: Bilten broj 172.

9. Hrvatska gospodarska komora: Gospodarska kretanja broj 5/2011.

10. V. Gligorov: Intervju, Jutarnji list, 23.srpnja 2011.

20 perspektive

Dužničke nevolje

Može li država bankrotirati?

Ne postoji indikator koji bi pokazao da je neka država u bankrotu, odnosno da ne može refinancirati svoje kreditne obveze na svjetskom tržištu. No, dva su temeljna indikatora koji pokazuju da su neke zemlje rizične. Prvi je visok udjel javnog duga u bruto domaćem proizvodu, a drugi je skromna prognoza srednjoročnoga gospodarskog rasta, što je posljedica niske konkurentnosti gospodarstva.

Priredio: Ante Gavranović

Kod propasti poduzeća sve je jasno: radnici su na cesti, stečajni upravitelj prodaje sve za što se može dobiti novac. Ali sve je češće riječ da čitave države u ovoj krizi mogu bankrotirati – čak i neke zemlje zone eura. Put u stečaj veoma je jednostavan: trošiti više nego što se ima i nego što se može zaraditi. Tim putem može krenuti svatko od nas, može neka tvrtka – ali može i država.

“Bankrot države” ipak nije uobičajen ekonomski termin s opće prihvaćenom definicijom. Premda se s vremena na vrijeme o tome povede stručna rasprava u svjetskim financijskim institucijama, ne postoji međunarodni pravni mehanizam kojim bi se proglasio stečaj države.

“Kažu da države ne mogu bankrotirati”, nedavno je rekla njemačka kancelarka Angela Merkel. A nakon kraće stanke je dodala: “To nije istina”. Država bankrotira onda kad više ne može podmiriti svoje obveze.

Što donosi državni stečaj?Stečaj države je stanje kada ona nije više u stanju plaćati svoje obaveze, prije svega dugove. Prema ekonomskoj teoriji, stečaj je posljednja faza privredne krize, kada ugrožena zemlja – bilo zbog posljedica rata (slučaj Njemačke), ili pogrešne ekonomske politike (primjer Argentine, ali i Rusije



krajem devedesetih godina 20. vijeka) – nije u stanju vraćati ranije uzete zajmove, niti pronaći, na međunarodnoj razini, novi izvor kredita,čak iako je spremna platiti ekstra kamate.

Država u bankrotu objavljuje da ne može više isplaćivati mirovine i plaće javnom i državnom sektoru.

Iskustva govore da tada javne usluge postaju mnogo lošije i neminovno prijete socijalni nemiri. Rezultat okolnosti koje nose zajednički naziv “bankrot države” je ogroman rast nezaposlenosti i radikalno smanjenje kupovne moći.

Tiskanje novca bez pokrićaDržava, da bi spriječila bankrot, obično pribjegne tiskanju novca bez pokrića, osim u slučaju kada ima dugove vezane za deviznu klauzulu koje ne može isplatiti, pa građani izgube dio kapitala koji je vezan za novac, dionice ili nekretnine..

Bankrot države znači i udar na štednju u bankama, a građani to unaprijed “osjete” – između ostalog redovima ispred banaka. Bankrot države, međutim, ne znači automatski njenu likvidaciju. I poslije bankrota država (obično) postoji.

Što onda znači bankrot države? Mnoge posebno zanima kako se to odražava na običnog građanina.

Bankrot države prije svega znači udar na štednju u bankama, odnosno da građani neće više moći podići svoj novac, ogroman rast nezaposlenosti te radikalno smanjenje kupovne moći običnih građana. To ujedno i znači kako će građani morati iz vlastitih sredstava plaćati usluge zdravstva, a plaćat će se i školovanje. Ljudi u mirovini morat će se osloniti na vlastitu štednju, odnosno osobne zalihe. Siva ekonomija će rasti, a sretnici će biti oni koji budu primali plaću, makar i u toj zoni. O rastu kriminala ne treba pretjerano ni govoriti, jer država u bankrotu ne može održati kvalitetnu uslugu koju je imala prije bankrota pa će se i to odraziti na kvalitetu rada policije. Automatski pada kvaliteta javne usluge, a građani se osjećaju nesigurnima, što opet može biti okidač za socijalne nemire.

Drukčije posljedice nego za pojedince “Bankrot države je ideološka floskula i politički populizam. S poduzetničkog stajališta zapravo možemo govoriti samo o tome da država skupa s drugima – privatnim sektorom, drugim državama i međunarodnim institucijama

U fokusu

22 perspektive

(Međunarodni monetarni fond) – traži modus vivendi u vezi s refinanciranjem dugova”, kaže ekonomist Bogomir Kovač. “Stečaj države, ako ga tako zovemo u simboličkom smislu, znači da država nije platno sposobna, dakle nije sposobna servisirati svoj javni dug, da domaće i strane banke ne žele kreditirati državu, a također ni privatni sektor, da se kreditni sistem, koji održava normalnu likvidnost gospodarstva, raspada, da državni proračun ne funkcionira, odnosno da funkcionira u skromnom opsegu stvarnih priljeva, da se osjetno snižava razina plaća, mirovina, socijalnih transfera, da država doživi velik zastoj gospodarskog rasta i da se poveća nezaposlenost. Država klizi u duboku recesiju i time dodatno smanjuje mogućnost svog unutrašnjeg financiranja”, kaže Kovač.

“Posljedice za državu su drukčije od onih za fizičke ili pravne osobe, jer državi zbog suverenosti nije moguće zaplijeniti imovinu ili dohotke”, naglašava ekonomist Jože Mencinger. Grčku iz dužničkog ponora, dakle, nije moguće spašavati zapljenom otoka, posebno ne skupa sa stanovništvom, onako kako je ruski car Amerikancima prodao Aljasku skupa s Indijancima. “Vjerovnicima dakle preostaje ’kažnjavanje’ gospodarskim sankcijama, a vjerojatno i otpis dijela duga. ’Bankrot’ države je zato više nekakvo prisilno podmirivanje obveza”.

Međunarodnog pravnog mehanizma, koji bi proglasio bankrot država, nema. Isto tako nema prizivnih međunarodnih stečajnih sudova koji bi bankrote suverenih država obrađivali ili na bilo koji način rješavali. Tko onda proglašava bankrot? Proglašava ga sama država, kad vjerovnicima kaže da ne može ispunjavati obveze. Riječ je o političkoj odluci vlade o kojoj obično obavijesti druge, ekonomski snažne države, privatne banke, a danas i međunarodne institucije. Tako je na primjer tijekom meksičke krize 80-ih i 90-ih godina meksička vlada o tome najprije obavijestila SAD. Zapravo bankrot i ne treba posebno proglašavati jer za njega ionako svi znaju. O vjerovnicima ovisi što će napraviti.

Različiti uzroci i posljedicePovijest bankrota država stara je koliko i razvijeni kreditni sistem i učinak zaduživanja koji je temelj svih predstečajnih procesa. Samo od sredine 19. st. do danas platnu nesposobnost proglasilo je približno dvjesto država, uglavnom manje razvijenih latinoameričkih i afričkih država.

Među novijim primjerima je bankrot Argentine 2002. godine, kad je ta država objavila da ne misli otplaćivati dugove, a bila je kažnjena zabranom sudjelovanja na međunarodnom tržištu kapitala.



Razlozi za stečaje su različiti, a i posljedice se razlikuju. U lipnju 1971. su, primjerice, SAD ’bankrotirale’ zbog prevelike količine dolara, odnosno izdataka za rat u Vijetnamu, tako da su otpravile do tada važeću zamjenjivost dolara za zlato. Time se srušio sustav na dolar vezanih fiksnih tečaja, koji je uveden Bretonwoodskim sporazumom iz 1944. godine.

Čak i Njemačka, čija privreda je već decenijama pojam uzorne i uspješne ekonomije, doživjela je 1923. i 1945. godine, potpuni financijski krah. Državni bankroti nisu, kako je zapisao njemački ekonomski analitičar Christian Neff, samo naučni pojam već, kao što se to jasno dalo uočiti u slučaju Argentine, a 1998. godine i Rusije, vrlo realna financijska kategorija.

Poznat je primjer Meksika, koji je u kolovozu 1988. objavio da ne može servisirati dug, a u pomoć mu je tada brzo priskočio SAD. Dosta država, koje su već prije toga imale većih problema, tada je ’bankrotiralo’. Krajem 90-ih ’bankrotirala’ su azijska gospodarstva.

Opasna prezaduženostNajvažniji razlog za bankrote država je prevelika zaduženost u koju su države uvučene zbog siromaštva i jer su u vrijeme niskih kamatnih stopa i visokih cijena sirovina koje su izvozile, u inozemstvu posudile više, nego što su mogle vratiti, a kad su porasle kamate cijene njihovih sirovina su se snizile. Velike komercijalne banke, koje su im prije darežljivo nudile novac, okrenule su im leđa.

Oporavak države je jako spor i ovisi o sastavu gospodarstva i situaciji u svijetu. Međunarodni monetarni fond trebao bi biti nekakav spasitelj u platno-financijskim krizama država. Bankrotirane države od MMF-a dobivaju kredite, ali samo ako prihvate i slijede njihove savjete. A ti savjeti su često, praksa to nedvosmisleno pokazuje, posve krivi i neprimjereni. Kod procjene savjeta MMF-a ne smije se smetnuti s uma da je do sadašnje svjetske krize MMF bio nositelj političkog tržišnog fundamentalizma i da ga nisu brinule socijalne posljedice takve politike.

U fokusu

24 perspektive

Kako uopće znamo kad je država blizu stečaja? Postoji nekoliko važnih upozorenja. Prvo upozorenje je udio deficita i javnog duga u BDP-u te dinamika rasta tog duga, a drugo je sposobnost servisiranja zaduženosti, dakle bonitet države i kamatne stope po kojima se država još može zaduživati u zemlji i u inozemstvu. Treće je gospodarski rast i konkurentna sposobnost, posebno na stranim tržištima. Važno upozorenje možemo razabrati i iz socijalne održivosti sistema i političke stabilnosti. Važan je i javni dug, pri čemu valja upozoriti da samo te brojke nisu dovoljne za procjenu tko je u opasnosti. Važna je struktura duga, na primjer je li riječ o pretežno zaduženosti u zemlji ili o zaduženosti u inozemstvu.

Švicarska nije imuna?Iako se u posljednje vrijeme najviše govori o ugroženosti Grčke, Portugala, Italije i Španjolske, u opasnosti su i one europske države koje su dobivale pomoć, dakle baltičke države, Mađarska i Island. Osim njih, u problemima se mogu naći i Velika Britanija i Belgija, koja političkom krizom već ispunjava neke uvjete. Na svjetskoj razini su u opasnom položaju SAD. Platnu nesposobnost moralo bi proglasiti čak 14 američkih saveznih država. Zbog recesije koja traje već više od 10 godina, velik dug ima i Japan, ali njegov dug je uglavnom unutrašnji i taj dug prema privatnom sektoru servisira sam Japan. U Japanu su dakle i vjerovnik i dužnik, a primjerice kod Grčke su vjerovnici uglavnom strane banke.

Neki analitičari tvrde da bankrot prijeti i vječno štedljivoj Švicarskoj i to zbog nekontroliranih kredita u švicarskim francima koje je Švicarska masovno nudila dužnicima iz različitih država Istočne Europe, a sad ti dužnici zbog financijske krize ne mogu vratiti uzete kredite. Probleme u otplaćivanju dugova

uzrokuje sve jači švicarski franak, koji dodatno poskupljuje kredite stranih dužnika jer njihova domaća valuta sve više gubi na vrijednosti u usporedbi sa švicarskim frankom. Prema podacima Banke za međunarodna poravnanja, istočnoeuropske države uzele su približno 150 milijardi eura kredita u švicarskim francima. Analitičari misle da bi potencijalni gubici zbog otpisa kredita istočnoeuropskih država, skupa s gubicima švicarskih banaka UBS i Credit Suisse, premašili vrijednost bruto domaćeg proizvoda Švicarske.



U svakom slučaju, pojam stečaj države sve je rašireniji termin suvremenog gospodarskog života, s kojim treba ozbiljno računati. Postoje ozbiljne spekulacije oko toga je li Hrvatska potencijalno na udaru takvog rješenja s obzirom na svoju visoku zaduženost, velik vanjski i unutrašnji javni dug, visoku stopu nelikvidnosti i nisku stopu gospodarskog oporavka.

Primjer 1

VELIKA BRITANIJA: malo je poznato da je prvi “državni bankrot” doživjela Velika Britanija, daleke 1340. Bila je to posljedica siromaštva otočne države, koja je uglavnom živjela od proizvodnje kvalitetne vune, čija je cijena na tržištu pala. Ratovanja, opremanje vojske i skupo održavanje dvora stalno je povećavalo dugovanja prema talijanskim bankarima -kreditorima. Engleski kralj Edward III. morao je u jednom trenutku priznati nesposobnost države da vraća posuđeno.

Primjer 2

KINA: za vrijeme vladavine dinastije Ming (1368-1644) zabilježen je stečaj države izazvan ogromnom inflacijom. Tako je 1425. papirni novac pao na vrijednost od samo jedan posto njegove temljne kupovne moći. Razlog financijskom slomu ležao je u pojavi velikih količina lažnog novca u optjecaju. Primjer Kine u stručnim krugovima vrijedi kao rani primjer tzv. prikrivenog državnog bankrota. Kina je financijski slom zabilježila u još dva navrata: 1921. i 1939.

Primjer 3

ŠPANJOLSKA: ova zemlja drži svjetski rekord u državnim stečajevima. Već 13 puta je ova ponosna zemlja bila platežno nesposobna. Malo je poznato da je za vladavine Filipa II Španjolska morala četiri puta objaviti svoju financijsku nemoć. Od 1800. Španjolska je 24 posto svojih godina provela u dugovanjima.

Primjer 4

RUSIJA: 1998. prestao je djelovati rubalj – peti put u povijesti ove zemlje. Razlog – poniranje cijena nafte u 1997, povlačenje kapitala stranih ulagača i uzimanje brojnih kratkoročnih kredita. Rubalj je devalvirao čak 71 posto, a njegova vezanost za američki dolar je prekinuta. Rusija nije mogla podmiriti dugovanja u visini o 40 milijardi dolara. Iz financijske krize Rusija se izvukla 2006.

U fokusu

26 perspektive

Dužan kao GrčkaGrčka financijska tragedija već mjesecima zabrinjava cijelu Europu. Vlada djeluje pod stalnim strahom od kompletnog gospodarskog i financijskog sloma. Stanovništvo, s druge strane, zabrinuto je za svoju buduću egzistenciju, koja je – sada je to potpuno jasno – vezana uz zaista velike odricanja u odnosu na dosadašnji način života.

Međutim, ono što je u primjeru Grčke posebno zabrinjavajuće jest činjenica da je ova zemlja već peti put od svoga osamostaljenja (1829) u poziciji da ne može servisirati svoje financijske obveze. “Dužan kao Grčka” krilatica je koja već odavno postoji u običnom puku. Stoga je zanimljivo sagledati što bi bankrot Grčke stvarno značio ua europsko, pa i svjetsko gospodarstvo.

Posljedice za Grčku: analize pokazuju da grčka vlada može uštedjeti koliko želi, ali nikako ne može bitno smanjiti dužnički brijeg od 350 milijardi eura. Zemlji prijeti propast niza poslovnih banaka. Izlaz se vidi u istupanju Grčke iz eurozone i povratu na slabašnu drahmu, kako bi se uspostavila nova gospodarska ravnoteža.

Posljedice za eurozonu: Neki smatraju da bi bankrot, zvuči paradoksalno, smirio krizu u Europi. Grčka je, naime, zemlja koja stvara stalnu uznemirenost. Svakog tromjesečja u Atenu dolaze revizori EU – komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda. I svaki put njihovi nalazi iznova uznemiruju tržišta zbog naznaka nesposobnosti servisiranja naraslih financijskih obveza. Oni smatraju da je pojava financijske krize u Grčkoj alarmirala ostale zemlje EU da povećani rizici prijete i nekim drugim zemljama – Portugalu, Španjolskoj, Irskoj i Italiji. Smatraju da se to može prevladati “spasonosnim kišobranom” koji je odmah uspostavljen.

Preopterećeni spasiteljSuprotstavljena mišljenja, međutim, govore da je najavom grčke državne insolventnosti kriza u Europi tek buknula u punom svom izrazu. Nervozna financijska tržišta pribojavaju se novih stečajeva. I dok se dugovanja Irske, Portugala i Španjolske mogu držati pod kontrolom, u slučaju bankrota Italije sredstva “spasonosnog kišobrana” nisu dostatna. U međuvremenu je načeta I Francuska koja je izgubila najvišu ocjenu boniteta i time umanjila svoju ulogu u spašavanju eurozone. Preostaje još samo



Njemačka, koja je kao veliki spasitelj – jednostavno prekapacitirana.Prema njihovu mišljenju, jedna za drugom zermljom upada u zamku bankrota. Rezultat: konačni raspad eurozone.

Posljedice za poslovne banke. Analize pokazuju da su financijske institucije imale više od dvije godine vremena da se pripreme za grčki bankrot. Mnoge su to i učinile poboljšanjem udjela vlastitog kapitala i odbijanjem prihvaćanja grčkih državnih obveznica. Istina, drugi će zbog toga iskrvariti, posebno Europska središnja banka i svakako porezni obveznici, koji će platiti konačni ceh. Poneke poslovne banke imat će ozbiljnih teškoća, ali su ’pokrivene’ zaštitnim plaštom, koji je uspostavljen, pa izostaje očekivana nova financijska kriza.

Protivnici takvih pro-razmišljanja upozoravaju na potpuno drugi problem: poslovne banke su svoje uloge osigurali preko Credit Default Swaps – CDS. U ovom trenutku, tvrde oni, nitko nema potpuni pregled gdje se nalaze ti CDS-papiri. Tko će, na kraju, platiti bankrot Grčke? Neznanje o tom segmentu svakako potiče ukupnu nesigurnost. Po njima, postoji realna opasnost od nove svjetske financijske krize. Prvu je izazvala američka banka Lehman Brothers; ovaj put prava opasnost prijeti od Grčke.

Koristite interaktivno

www.inicijativa.com.hr

28 perspektive

Lokalni okviri globalne krize

Keynes drugi put među Hrvatima

Ekonomski analitičari ne vide jasne obrise prevladavanja financijskoga „rusvaja“ koji drma globusom, a u takvim okolnostima naše buduće vlade polagat će sizifovski teške ispite

Piše: dr. Uroš Dujšin

Kriza koja je potkraj 2008. počela harati svijetom a danas trese i Hrvatsku nikako ne posustaje. “Kolovoz je za svjetsku privredu bio mjesec živčanih slomova. Rujan i listopad neće biti bolji” – konstatira londonski The Economist od 3. rujna. A Cristine Lagarde, nova šefica MMF-a, potkraj kolovoza izjavila je da svjetska privreda ne raste dovoljno brzo, da se suočava s brojnim rizicima na putu oporavka, te da je ovo ljeto pokazalo da se nalazimo “u opasnoj novoj fazi.” Kolika je zabrinutost zbog težine i ustrajnosti krize pokazuje i nedavno izneseni prijedlog Scotta Sumnera s američkog sveučilišta Bentley, koji predlaže da centralni bankari umjesto stope inflacije svoje akcije zasnivaju na – zadanom kretanju nominalnog BDP-a. Kvragu i inflacija, nama treba rast!

Posljedica toga bilo je traženje spasa u promjeni doktrine ekonomske politike. Od krize s početka 1970-ih godina svijetom je dominirala teorija monetarizma Miltona Friedmana i vjere u svemoć tržišnog mehanizma. No potkraj 2008, kada je anarhija zbog pretjerivanja u deregulaciji izazvala sadašnju krizu, konvencionalna mudrost ekonomista počela se vraćati ideji o potrebi državnog aktivizma. Izgledalo je kao da John Maynard Keynes nakon puna četiri desetljeća u očima sve većeg broja ekonomista opet postaje “a very great Englishman” kao u vrijeme kada je tako nazvan u nekrologu londonskog Timesa.

Stvari su, međutim, ipak kompliciranije – pri čemu sve počinje već od dijagnoze uzroka krize. Svatko tko je pratio dosadašnje rasprave o sadašnjoj krizi mogao je primijetiti da o njenoj prirodi postoje bar tri različita mišljenja. Prema prvom,



radi se o bankarskoj i financijskoj krizi, u kojoj je bitno očuvati povjerenje u banke i ponovno uspostaviti međubankarske financijske tokove. Ne iznenađuje da, već zbog svoje profesionalne orijentacije, to gledište zastupaju čelnici važnih financijskih institucija (Ben Bernanke, MMF, Jean-Claude Trichet). Iz njihovih izjava može se iščitati očekivanje da će nakon naglog pada uskoro uslijediti jednako nagli oporavak (“V-shaped curve”) kao rezultat injekcija astronomskih iznosa pomoći bankarskom sistemu. U Americi to je načinjeno Fedovim otkupom obveznica (tzv. “quantitative easing”) a u Evropi otkupom grčkih, španjolskih i talijanskih obveznica.

Nepoznanica sutrašnjicePrema drugom, glavni je problem konjunkturna kriza izazvana nelikvidnošću i padom efektivne potražnje, koja zbog toga zahtijeva neki oblik upravljanja potražnjom, pretežno putem fiskalnih poticaja. To, u suštini kejnezijansko gledište, zastupali su uglavnom makroekonomisti (American Economic Association, Paul Krugman) koji računaju da je duže razdoblje oporavka (“U-shaped curve”) prvenstveno rezultat sporog oživljavanja potražnje zabrinutih i prezaduženih potrošača te problema s osiguranjem dovoljno jakih fiskalnih poticaja. Tu se poduzelo što se znalo. No nato se postavlja pitanje svih pitanja – zašto poduzete mjere ne daju bar nekakve rezultate, nego je – kako je već navedeno – stanje i dalje kritično, ako ne i gore? Nije li možda intervencionistička receptura omanula?

Ne vidi se kraj nevoljama Napokon, u treću bismo skupinu mogli svrstati one koji gledaju na krizu kao nepoznanicu, pa joj, kao npr. Nouriel Roubini, ne vide kraja (“open-ended curve”). Izgleda nam da je ovo gledište najrealnije – tim više, što ima indicija da je ovdje primjenjiva Schumpeterova dijagnoza krize iz 1930-ih – tj. da se ovdje radi o silaznoj fazi dugoročnog Schumpeter-Kondratijevljevog tehnološkog ciklusa. U prilog tome govori činjenica da je od krize iz 1973. prošlo četrdesetak godina koliko otprilike traje ovaj ciklus; drugi je ocjena Roberta Gordona, prema kojemu u bogatim zemljama ne treba očekivati brz rast produktivnosti – jer su u bogatim zemljama impulsi rasta od primjene IT tehnologije u opadanju. To je uvjerljiv dokaz da je sadašnji tehnološki ciklus u opadajućoj fazi. Ne zaboravimo ni to da je konjunkturu u posljednje dvije godine pred krizu nosila stambena izgradnja – jedna tehnološki posve nezahtjevna djelatnost.

U fokusu

30 perspektive

Bez “kasino problema”, ali uz brojne zamkeOčito je, međutim, da su svi spomenuti oblici krize međusobno povezani, što znači da jedna efikasna antikrizna strategija mora imati svoj financijski, konjunkturni i strukturni segment - na koje se, kao primarni, nadovezuju specifični nacionalni problemi. Koje odrednice otuda proizlaze za hrvatsku antikriznu strategiju?

U pogledu financijskog segmenta ovog programa Hrvatska bi trebala imati najmanje problema. Restriktivna i konzervativna politika HNB onemogućila je razvoj “kasino kapitalizma” (Joan Robinson) relativno strogom regulacijom i kontrolom poslovnih banaka. Ta bi kontrola ubuduće trebala imati dva aspekta: prvi, kojemu bi bio cilj da spriječi nastajanje financijske nestabilnosti (“macroprudential”) i drugi koji bi vodio o financijskoj stabilnosti pojedinih institucija (“microprudential”). Kod nas je to olakšano i zbog plitkog tržišta kapitala, nerazvijenog sektora nebankarskih institucija i zabrane korištenja izvedenica. No mogućnosti povećanja monetarne mase radi pokrivanja rastućih potreba za likvidnošću ograničene su potrebom održavanja stabilnog tečaja kune, čija bi deprecijacija bacila na koljena ne samo prezaduženu državu nego jednako tako i privredu i stanovništvo čiji krediti listom sadrže valutnu klauzulu i k tome izazvala ubrzanje rasta cijena. Najviše što je u tom pogledu mogao načiniti guverner HNB Rohatinski je oslobađanje onih famoznih 6,3 milijarde kuna radi poboljšanja likvidnosti.

Utoliko su teži problemi u koncipiranju konjunkturnog segmenta programa – gdje bi, kako smo već napomenuli, po kejnezijanskom uzoru krizu trebalo suzbijati fiskalnim poticajima. To se, međutim, kod nas ne može učiniti: hrvatska je privreda mala i veoma otvorena. Analiza djelovanja multiplikatora u otvorenoj privredi (Fritz Machlup) pokazuje da bi takvi poticaji vrlo brzo “izvjetrili” u povećani uvoz; k tome, zahvaljujući politici svih hrvatskih vlada nakon 2003. privredni rast zemlje bio je utemeljen na trošenju preko vlastitih materijalnih mogućnosti. Stabilnost cijena održavalo se uvozom, a sve veći vanjskotrgovinski deficit financiran je zaduživanjem u inozemstvu. Zato je sada, kada su privredi fiskalni poticaji najnužniji, vlada prisiljena voditi politiku uravnoteženog državnog proračuna uz male mogućnosti povećavanja fiskalne presije na već preopterećenu privredu i stanovništvo. Stoga ne preostaje drugo nego radikalno rezanje troškova – i to na dugi rok: ako, naime, država želi smanjiti teret zaduženja u zemlji i inozemstvu, tada će biti prisiljena ostvarivati stalne proračunske suficite, a to opet znači da se impulsi oživljavanju privredne aktivnosti mogu očekivati samo od povećanja potražnje iz inozemstva za našim izvozom.



Kreativna destrukcijaZa prevladavanje strukturnog segmenta krize nužne su dvije stvari: treba početi upravljati procesom “kreativne destrukcije” nekonkurentnih sektora i poduzeća – od poljoprivrede, prerađivačke industrije, turizma i brodogradnje. To zahtijeva pažljivo odmjerenu industrijsku politiku – s mjerama ne samo vertikalnog karaktera da bi se sačuvalo što se sačuvati dade nego i horizontalnog – kako bi se stvorile šanse za razvoj novih poduzeća i djelatnosti kao nositelja privrednog oporavka i napretka. U tom pogledu bit će potrebno provesti opsežne akcije na uklanjanju zapreka razvoju novih poduzeća, i poticati potencijalne financijaše na sudjelovanje u novim pothvatima. Tome treba dodati i nužnost reinženjeringa svih kroničnih gubitaša. Tu su zamke brojne i opasne jer su mogućnosti krive procjene velike, a sa sobom u svakom slučaju nose dalekosežne političke implikacije. Osim toga nužno je minimizirati socijalne posljedice krize. Socijalna osjetljivost svuda u svijetu, pa i kod nas, uvećana je činjenicom da su i tijekom konjunkturnog poleta socijalne razlike dramatično porasle. To je utoliko važnije što svaku krizu, pa i ovu, nužno prati naglo povećanje broja socijalnih slučajeva – što zbog općeg povećanja nezaposlenosti, a što zbog općeg pada životnog standarda. Stoga treba očekivati i odgovarajuće jačanje socijalnih tenzija i političkih pritisaka da se one smanje. No sve te mjere zahtijevaju znatna financijska sredstva, za koja je dvojbeno da će ih vlada imati.

Provedba ovakvog programa nailazi na ozbiljne zapreke uslijed toga što sada izbijaju na površinu svi nedostaci našeg ekonomskog, socijalnog i političkog ustroja. Glavna neuralgična točka u tom kontekstu su teškoće u financiranju proračunskog deficita. K tome su ogromni državni rashodi neelastični, jer je više od 80% unaprijed raspoređeno. Posljedice grozničavog traženja načina da se zakrpaju proračunske rupe već su vidljive: država je s financijskog tržišta potisnula privatne investitore, pa je to – uz neažurno podmirivanje obveza države – dovelo do nelikvidnosti i dodatno pridonijelo smanjenju proizvodnje i povećanju nezaposlenosti.

Sanacija državnog proračuna zahtijevat će korjenite, dugotrajne i bolne reforme. Nužno je smanjenje i reorganizacija velikog i tromog aparata središnje države, reorganizacija skupe i usitnjene strukture lokalnih vlasti, svođenje predimenzioniranih socijalnih prava u realne okvire, preispitivanje silnih subvencija koje ne pridonose povećanju efikasnosti kao i revizija trošenja ogromnih iznosa na velike investicione projekte koji ne daju odgovarajuće ekonomske učinke. No ni to nije sve: da bi smanjile sve veći teret zaduženja u zemlji i inozemstvu, sve buduće hrvatske vlade bit će prisiljene voditi politiku proračunskog suficita, kako bi se stvorila sredstva za njegovu otplatu. To

U fokusu

32 perspektive

znači da sve ove pojave čine ozbiljnu i duboku institucionalnu krizu. A njeno prevladavanje zahtijeva ne samo mnogo vremena i truda, nego stvara i dodatne nevolje: smanjenjem državnog aparata povećava se nezaposlenost, rezanje socijalnih prava i subvencija ugrožava brojne korisnike, a obustava ili redukcija velikih projekata u toku direktno smanjuje privrednu aktivnost. Vjerojatno bi posljedice dosljednog provođenja opisane strategije bila masovna nezaposlenost, “šverc” i rad na crno, kriminal, porast emigracije i odljeva mozgova kao i jačanje socijalnih napetosti i politička nestabilnost.

Nema karizmatske ličnostiTu se postavlja pitanje – ima li za provedbu tako zahtjevnog programa za to neophodnog znanja, kao i političke odlučnosti i volje. Znanja možda i ima, ali je postojanje političke volje krajnje upitno. Za provedbu takve strategije neophodna je čvrsta i stabilna vlada, potpomognuta stručnom infrastrukturom i vođena karizmatskom ličnošću sposobnom mobilizirati cjelokupno društvo da prihvati “krv, znoj i suze” koje slijede. No takve osobe nema na vidiku, a ova kao i sve sljedeće hrvatske vlade bit će po svoj prilici oportunističke koalicije gdje će poduzete mjere nužno biti rezultat političkog trgovanja i kompromisa. Očito je da će to usporiti i reforme i oporavak, što znači da nas vrlo vjerojatno kroz dugi niz godina čeka kalvarija života u krizi i siromaštvu.

Napokon, tu se postavlja pitanje – kako ne propustiti priliku priključivanja na novu tehnološku revoluciju ako i kada do nje dođe. U prilog tome govori niz već navedenih činjenica – a ne treba zaboraviti da nemali broj ekonomista smatra da za tri desetljeća nezapamćenog povećanja prosperiteta nakon Drugog svjetskog rata zasluge ne pripadaju kejnezijanskom intervencionizmu nego tehnološkoj revoluciji zasnovanoj na razvoju masovne proizvodnje automobila, petrokemiji i farmaceutici. Jednako tako je i privredni polet nakon 1980-ih ponesen informatičkom revolucijom. Što činiti? Odgovor na to je da treba provoditi sistematsku politiku poticanja primjene inovacija i budno motriti što se u tom pogledu događa u svijetu. O kandidatima za nositelje te nove tehnološke revolucije možemo samo nagađati, ali neki sektori nam se čine prilično izgledni. To je tehnologija proizvodnje čiste i ekološki kompatibilne energije, električni automobili, tehnologija novih materijala; a s obzirom na sve veći broj gladnih usta koja će biti potrebno prehraniti ne bi škodila i jedna nova “zelena revolucija” i napredak u stočarstvu. No dok se stvari ne pokrenu s mrtve točke, treba se pažljivo pripremati za nove šanse budućnosti.


Njemački poučak

Lokomotiva opet u punoj brzini

Unatoč financijskoj i ekonomskoj krizi koja već nekoliko godina uznemiruje većinu zemalja razvijenoga dijela svijeta, uključujući naravno i SAD, Njemačka na krilima svoje Agende 2010 s poprilično uspjeha konkurira dalekoistočnim i drugim tržištima u nastanku, prvenstveno zahvaljujući svome moćnom Mittelstandu – malim i srednjim, često obiteljskim poduzećima.

Piše: Drago Kojić

Hoće li Hrvatska napokon iskoristiti ruku potpore koju joj je nedavno, tko zna po koji put, ponudila kancelarka Angela Merkel, ili ćemo se i dalje nastaviti ponašati kao cvrčak, umjesto da imitiramo mrava?

Prigodom kratkotrajnoga boravka u Hrvatskoj, u okviru svoje balkanske turneje krajem kolovoza, Angela Merkel još je jednom dala snažnu podršku integriranju naše zemlje s Europskom unijom. Posebno je ponovila svoj stari poziv za jačanje ekonomske suradnje s Njemačkom i naglasila spremnost njemačkih investitora na povećana ulaganja u Hrvatskoj uz uvjet veće transparentnosti zakonske regulative i javnih natječaja te primjerene pravne sigurnosti. Hrvatska pregovaračka strana naglasila je da mi ne želimo biti mjesto jeftine radne snage nego izvor kvalificiranih stručnjaka u pogonima automobilske industrije, strojogradnje, elektroindustrije, energetike i infrastrukture, dakle oblasti koje je apostrofirala i njemačka kancelarka, koju ne samo globalni medijski anketari nego i autoritativni promatrači smatraju najmoćnijom osobom na svijetu.

U fokusu

34 perspektive

Ruka potporeCinici će kazati da je sve to odavno poznato, iako je Njemačka i dosad bila najjači investitor u Hrvatskoj, ekonomska suradnja dviju zemalja zapinje, ponajviše zbog administrativnih i sličnih nedorečenosti, nerijetko zbog primitivnosti i neznanja onih koji odlučuju što će se i gdje i uz koje uvjete graditi. Neki su, uostalom, kancelarkin izlet u Hrvatsku protumačili više kao nastojanje da se pomogne sestrinskoj stranci, HDZ-u u predizbornom odmjeravanju snaga s oporbom, nego kao stvaran dogovor ravnopravnih sugovornika. Ali bez obzira na motive koji su naveli Angelu Merkel da još jednom potapše po leđima skorašnju 28. članicu EU, čak i najveći skeptici morali bi vidjeti golemu važnost obnovljenog poziva na intenzivnu privrednu suradnju kada dolazi s takve reprezentativne adrese. Valja pritom imati na umu da njemačko poduzetništvo u javnom i privatnom sektoru uspješno brodi kroz sve ekonomske Scile i Haribde, odolijeva globalnoj financijskoj krizi koja uz manje ili veće oscilacije drži svijet u povišenoj temperaturi već četiri godine, naročito od sloma nekadašnjega bankarskoga diva Lehman Brothers. Moglo bi se čak tvrditi da je Njemačka, koja je preboljela i financijski udar što ga je bilo prouzročilo ujedinjenje zemlje prije dva desetljeća, opet ne samo europska nego i globalna lokomotiva, koja vuče međunarodnu privrednu kompoziciju vlaka.

Najbrži rast BDP-a po stanovnikuUostalom, brojke su rječite. Dok na jednoj strani imate Grčku, koja je već dugo “na aparatima”, te Španjolsku, Portugal, a čini se i Italiju, možda i Irsku, gdje štošta zapinje i traže se intervencije iz Bruxellesa, odnosno iz zajedničke blagajne EU, dotle Njemačka strpljivo podmiruje ne samo vlastite nego i tuđe račune. Ni s druge strane Atlantika ne cvjetaju ekonomske ruže, pa Amerikanci, koji su se desteljećima hvalili visokim stupnjem zaposlenosti, u posljednje vrijeme jadikuju zbog učestalog gubitka radnih mjesta. U aktualnoj globalnoj recesiji, koja bez obzira na povremene ohrabrujuće statističke pokazatelje još uvijek tinja (a možda se i rasplamsava) američka stopa nezaposlenosti porasla je od 4,6 posto na čak devet posto u 2011. Dakle, praktički je udvostručena. Istodobno je u Njemačkoj pala od 8,5 posto na 7,1 posto, tako da je prvi put nakon 1992. bez posla manje od 3 milijuna Nijemaca. Njemačka je i svojim izvoznim učinkom pretekla SAD te na svjetskoj ljestvici zauzima drugo mjesto, odmah iza Kine.

Ekonomski promatrači ocjenjuju da je izvoz zaslužan za dvije trećine rasta Njemačke u proteklom desetljeću, a rezultat je rast BDP-a po stanovniku među najvećima u svijetu.



Djelotvorna Agenda 2010Već desetljećima vlada globalni konsenzus da je poticanje izvoza, izravnim ili posrednim metodama, osnovni činitelj privrednoga uspona. Ako nemate nafte ili neke druge (energetske) monokulture jedini izvozni adut kojim možete računati na dobitak jest prerađivačka industrija, a u tome su Nijemci poslovično nenadmašni majstori, naročito kada je riječ o “dijelovima za dijelove” alatnih i drugih strojeva.

Početkom 2005, dakle u posljednjoj godini svoga kancelarskoga mandata, Gerhard Schröder je “progurao” u parlamentu svoj opsežan program ekonomskih reformi nazvan Agenda 2010. Teško bi bilo tvrditi da kancelar nije znao koliko je rizično u predizborno vrijeme nuditi promjene koje su neminovno, uz pobornike, imale i podosta oponenata. Uostalom, njegova je stranka pretrpjela težak poraz na regionalnim izborima u proljeće 2005, a kada je ujesen sazvao prijevremene opće izbore bio je gubitnik. Schröder je izgubio vlast, ali je Njemačka dobila reforme koje su potaknule zapošljavanje, smanjile broj nezaposlenih i ograničile krutu regulativu, sklapajući pogodbu sa sindikatima koji su pristali na niže nadnice dok je vlada zajamčila sigurnost zaposlenika.

Veća sigurnost radnih mjesta uvelike je postignuta metodom skraćenoga radnog vremena. Smanjen je ukupan broj radnih sati po zaposleniku kako bi se spriječilo otpuštanje, a vlada je podmirila dio smanjenih nadnica. Program je (na vrhuncu, u svibnju 2009.) obuhvatio 1,5 milijuna radnika, a vlada je samo u toj godini za tu namjenu izdvojila 4,6 milijardi eura. Prema izvještaju Organizacije za privredni razvitak (OECD) tim je programom tijekom recesije spašeno pola milijuna radnih mjesta.

Neodlučnost hrvatskih kormilaraPokušaj usporedbe s onim što se istodobno zbivalo u Hrvatskoj ispao bi, najblaže rečeno, tragikomično. Zapravo se i nema što uspoređivati. Prije svega, u nas nikada nije bilo poštene reforme, koja bi barem pokušala elementarne stvari postaviti na pravo mjesto. Ne samo da je izostalo jačanje prerađivačke industrije nego je ona sasječena u temelju, pri čemu su stotine tisuća kvalificiranih zaposlenika povećale armiju nezaposlenih. Tako se onda vode jalove diskusije na temu povećanja izvoza, o čemu ne može biti govora dok se ne stvori ono što bi se moglo izvoziti. Ne uspijevamo izvoziti ni svoju hranu kroz turizam nego uvozimo namirnice često sumnjive kvalitete. Izgubili smo desetljeće nadmudrujući se oko subvencioniranja nedjelotvorne

U fokusu

36 perspektive

brodogradnje i poljoprivrede, umjetsto da se čvršće uhvati volan u ruke i počne stvarati umjesto trošenja koje se podmiruje zaduživanjem.

Ako se već prije nisu učinili radikalni rezovi, prije dvje i pol godine kada je Ivo Sanader napustio državno kormilo, bio je krajnji trenutak za nekakvu našu agendu. Međutim, Sanaderova nasljednica Jadranka Kosor, koja je doduše povukla niz korisnih poteza, prije svega uklanjajući prepreke ulasku u Europsku uniju i stvarajući uvjete za efikasnije suzbijanje korupcije, nije imala snage (ili volje?) da se uhvati ukoštac i s ekonomskim rebusima. Kada je i pokušavala nekakve fragmentarne zahvate, obeshrabrila se pod prijetnjom taštih i kratkovidnih sindikalnih lidera. Pobjednik sljedećih izbora, bilo da to bude sadašnja vladajuća koalicija ili oporbena garnitura, neće imati ni trenutka vremena za slavlje nego će morati krenuti u raščišćavanje terena za igru. U protivnom će sve ono što je ponovljeno u ljetošnjem susretu naše i njemačke premijerke ostati prazna retorika, kakvih smo se naslušali. Euforične najave kako smo izišli iz recesije, nakon što je objavljen podatak da smo u drugom tromjesečju napokon zabilježili skroman rast (0,8%), ostat će pucanj bez pogotka ako ne prionemo stvaranju i smanjimo javnu potrošnju.

Učinkovitost i na tuđem terenuKada danas prosječan Europljanin, dakle i Hrvat, krene u dućan kupiti dječju igračku, vrtno pokućstvo i niz drugih artikala, veliki su izgledi da će na naljepnici kupljenoga predmeta pisati “Made in China”, ili da je proizvedeno u nekoj od dalekoistočnih zemalja. Ovdašnji proizvođači u zboru jadikuju da je nemoguće suprotstaviti se tamošnjim konkurentima koji koriste u bescjenje jeftin ljudski rad. Kako onda Nijemci uspijevaju prodavati sve više, čak i na većini tržišta u razvoju? Odgovor je jednostavan: Mittelstand. Mala i srednja poduzeća (naravno, za hrvatske pojmove mnoga od njih su divovi) čine kralježnicu njemačke prerađivačke industrije i ukupne privrede. Te kompanije objedinjuju prednosti stabilnoga obiteljskoga vlasništva s usmjerenjem na proizvodnju sofisticirane robe koju zemlje u razvoju zasad uglavnom ne uspijevaju proizvoditi. Iako i takva poduzeća imaju nedostataka (npr. podložna su obiteljskim svađama i problemima nasljeđivanja) njihov ukupan učinak nije upitan. Mittelstand stvaraju radna mjesta milijunima ljudi i daju veći prioritet zapošljavanju ljudi nego njemački multinacionalni divovi. Budući da su u privatnom vlasništvu ta su poduzeća više usredotočena na dugoročan rast nego na kratkotrajne profite.

Uz proizvodnju alatnih strojeva i njihovih dijelova, najznačajniji je sektor prerađivačke industrije automobilska industrija s imenima poznatim diljem globusa: BMW, Daimler (Mercedes), Porsche, Audi, Volkswagen. Proizvodnja



automobila čini 20 posto njemačke privrede. Vrhunske marke postale su tražena roba i na tržištima u nastanku pa tako, primjerice, BMW 25 posto svoga globalnoga profita zarađuje u – Kini.

Mrav i cvrčci Neki stručnjaci upozoravaju da je njemačka privreda previše izvozno ovisna o globalnoj privredi, ali izvozni uspjeh zemlje stvorio je začarani krug koji je ojačao njemačku privredu. Povećani izvoz donosi povećanu zaradu i sve više radnih mjesta, potičući domaću potražnju robe široke potrošnje. Tako je u veljači ove godine izvoz bio 21 posto veći nego godinu ranije, a uvoz 27 posto.

Uz sve pohvale što ih ubire njemački javni i privatni sektor, vladine mjere nisu lišene ni nekih nedostataka. Prema lanjskom izvještaju Međunarodne organizacije rada (ILO) u posljednjih deset godina realne su zarade u Njemačkoj pale za 4,5 posto. Drugim riječima, unatoč golemom učinku, životni standard nije rastao nego padao. Naravno, plaće su se mogle na taj način obuzdavati bez težih posljedica samo u privredi koja nije patila od drugih oboljenja. Nijemci su više stvarali nego što su trošili, ponašajući se kao poslovični mrav iz La Fontaineove basne. Njemački su radnici pri tom pokazivali manje javnoga negodovanja nego njihovi kolege u Grčkoj i još nekim zemljama, gdje je dolazio do izražaja mentalitet cvrčka. Talijanski ministar financija Giulio Tremonti nedavno je usporedio krizu u euro-zoni s Titanikom, gdje se “čak ni putnici prvoga razreda ne mogu spasiti”. Njemačka zasad ne samo što uspijeva spasiti sebe, nego uvelike podmeće leđa i da bi spašavala druge. Naravno, u tome ima ne samo odricanja nego i sebičnosti, jer ako propadnu drugi ni ona ne bi mogla uspješno broditi kao sada.

Kriza globalnoga ponašanjaCijena spašavanja drugih euro-bolesnika znači da Nijemci zapravo žive ispod svojih mogućnosti, ugrađujući u svoj ekonomski učinak teutonsku ustrajnost i protestantski asketizam te odricanje. Možda je zapravo u tome i cijela mudrost, koju bi u znatno većoj mjeri trebao promovirati sav međunarodni poslovni svijet, ukljućujući kompanije i pojedince. Na ovoj drugoj razini izdvaja se ponašanje Warrena Buffetta, jednoga od najbogatijih ljudi na planetu, koji prigovra američkim financijskim vlastima što njega i njegove imućne kolege premalo oporezuju! Gotovo sve svoje bogatstvo razdijelio je u dobrotvorne svrhe, a sam desetljećima živi u istoj skromnoj kući u Omahi, igrajući karte sa starim prijateljima. Djeci nije kupovao sportske automobile ni raskošne

U fokusu

38 perspektive

jahte, čak im nije htio plaćati avionske letove prvim razredom, ali je obilno financirao njihovo školovanje.

Ono što na državnoj razini iskazuje Njemačka, a na osobnoj Warren Buffett, Bill Gates i još neki njihovi imućni kolege moglo bi biti na tragu recepta za prevladavanje ozbiljne krize u koju je zapao svjetski kapitalizam, koji je, lišen komunističke konkurencije, izgubio kompas, što se očituje u učestalim financijskim i ekonomskim krizama i socijalnim previranjima. U takvim okolnostima dovoljno je da neka od međunarodnih agencija za dodjelu rejtinga velikoj zemlji ili kompaniji snizi ocjenu samo za koji postotak pa da izbije panika na burzama i u upravljačkim uredima od New Yorka i Londona do Tokija i Pekinga. Naravno, tržišta ne mogu funkcionirati bez potrošnje, ali neće dugo moći ni uz astronomsko gomilanje globalnih dugova, počevši od SAD, koje su zapravo i “izmislile” takvu praksu. Ona je funkcionirala dok ju je bilo moguće držati pod kontrolom, ali danas to više nije slučaj. Jer ne može se u nedogled trošiti ono čega nema. Neovisno o drugima, to bismo morali shvatiti i mi u Hrvatskoj, odnosno oni kojima ukazujemo povjerenje na izborima, ali i mnogi od “običnih” građana koji nastoje živjeti iznad svojih mogućnosti pa se neodgovorno upuštaju u zaduživanja koja ne mogu podmiriti.

Gospodariti ili privređivati...

Ne samo što je iz normativne i javne uporabe izbačena riječ privreda, osakaćeno je i uništeno i ono što taj pojam obuhvaća

Osamostaljenjem Hrvatske prije dva desetljeća počeo je normativni i praktični progon iz hrvatskoga jezika riječi privreda sa svim izvedenicama – privrednik, privređivati, privrijediti, itd. – a zamijenilo ju je gospodarstvo iako to nisu istoznačnice. Tako Rječnik hrvatskoga jezika iz 2000. u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige pod natuknicom privreda upućuje na gospodarstvo. Hrvatski enciklopedijski rječnik u izdanju Novog Libera iz 2002. tolerantniji je pa daje ravnopravan tretman objema natuknicama iz čega je, uostalom, vidljivo da nisu potpuni sinonimi. Treba li napominjati da su oba rječnika plod stvaralaštva naše



jezikoslovne elite, koja nema jedinstven pristup, ne samo u tom jezičnorn sporu.

Smatrajući da je takvo potiskivanje potpuno ispravne i funkcionalne riječi znak svojevrsnoga jezičnog nasilja, autor ovog teksta nije uopće upotrebljavao izraz gospodarstvo nego isključivo privreda. Naravno, bez iluzija da će se time išta promijeniti jer novinari u novinama, na radiju, televiziji i internetu, a govornici na javnim tribinama i dalje će “gospodariti”, a nitko neće privređivati.

Bez mrvice cinizma moglo bi se kazati da su zapravo jezični nasilnici u pravu. Jer nije u nas prije dva desetljeća ukinuta samo riječ privreda nego je ukinuta ili barem osakaćena i sama privreda. Koliko je ukinuto radnih mjesta u prerađivačkoj industriji? Na stotine tisuća. Koliko je nekoć vrlo uspješnih poduzeća moralo zatvoriti vrata zato što su pretvorbeno-privatizacijski mešetari (navodni poduzetnici) vidjeli bolju mogućnost zarade preprodajom atraktivnoga zemljišta nego marljvim privređivanjem?

I riječ “privreda” i ono što ona sadrži uništila je ista “logika” uskogrudnosti i neodgovornosti. Protagonisti ne samo što ne znaju privređivati nego su jednako traljavi i u gospodarenju. Rezultat je dugotrajna kriza koja je kod nas počela davno prije nego na zapadu, a kraj joj se ne nazire, bez obzira na euforiju zbog minimalnog porasta BDP-a krajem ove godine.

40 perspektive

Monetarna politika ekonomskog rasta

Demokratski deficit HNB-a

Monetarni ekonomisti žele u središte javne rasprave napokon postaviti probleme nove aktivne monetarne politike, reforme hrvatskoga središnjeg bankarstva, kao i reforme financijskoga sustava. Smatraju da je naš monetarni sustav prividno neovisan, a ustvari uboko ovisan i određen inozemnim činiteljima te da monetarna politika HNB-a (koji trpi od moralnog deficita) mora postati anticikličkom, antirecesijskom i ekspanzivnom.

Akademik Zvonimir Baletić i skupina monetarnih ekonomista objavili su sedam konkretnih prijedloga za novu aktivnu monetarnu politiku Hrvatske. Njihove su polazne osnove sljedeće:

* Temeljni nedostatak teorije opće ravnoteže i korijen sadašnje ekonomske teorije je njen racionalistički i mehanicistički pristup. U tržišnom gospodarstvu novac je središnja figura i glavna pokretačka snaga;

* Alternativni i moderniji pristup ekonomskom istraživanju dao je J.M. Keynes, koji je monetarnim dimenzijama gospodarskog procesa (novcu kamatama, štednji, nadnicama, investicijama) dao središnje mjesto u svojoj analizi i razradio koncepciju državne intervencije u gospodarski život posebno u uvjetima krize i visoke nezaposlenosti;

* Zahvaljujući rehabilitaciji standardne klasične doktrine u obliku monetarizma pitanje se nije postavljalo u kontekstu njegove društvene uloge i kao problem istraživanja društvenih aspekata uloge novca u

Akademik Zvonimir Baletić i skupina monetarnih ekonomista objavili su sedam konkretnih prijedloga za novu aktivnu monetarnu politiku Hrvatske.S obzirom na zanimljiv pristup objavljujemo te prijedloge. Cijeli članak, objavljen je u srpnju 2011., a može se pročitati na http://h-alter.org/vijesti/hrvatska/monetarna-politika-ekonomskog-rasta-i-zaposlenosti



kapitalizmu što čini osnovu cikličkog kolebanja koje se može kontrolirati adekvatnom monetarnom politikom;

* Novija monetarna teorije (M. Aglietta, A. Orléan, R.J.Shiller, O. Blanchard i dr.) naglašava višeznačnost i društveni karakter novca pri čemu državni suverenitet i politička vlast ostaju ključni faktor;

* Uza sve to konfuzno stanje monetarne teorije pokazalo se u punom svjetlu u krizama 1997. i 2008, koje je svijet dočekao teoretski i praktično nespremnim. Ostajanje na dogmatskim standardnim doktrinama bilo bi ne samo štetno nego i intelektualno nedopustivo. Krize su postavile dodatno pitanje budućnosti do koje se mjere može tolerirati da se ide dalje u istom smjeru.

1. Hrvatska narodna banka morala bi se hitno vratiti u strukturu procesa demokratskog odlučivanja o gospodarskom razvoju Hrvatske. To bi morala biti prva i ključna mjera programa kompleksnih ekonomskih reformi, koje su u ovim kriznim vremenima nužne Hrvatskoj. To bi značilo početak šireg programa zamjene neoliberalnog ekonomskog modela novim modelom izlaska iz krize i ekonomskog razvoja Hrvatske. Naime, monetarna politika nije neutralna u odnosu na gospodarska kretanja, monetarna politika može vrlo efikasno djelovati na ključne realne makroekonomske varijable (ekonomski rast, zaposlenost, i dr.) i u kratkom i u dugom roku (Blanchard, The Elgar Companion to Post Keynesian Economics, str. 233.), dok središnja banka ne može biti izvan utjecaja društvenih prilika niti izolirana od utjecaja partikularnih interesa gospodarskih aktera, kao ni utjecaja ostvarivanja općih ciljeva unutrašnje i međunarodne i politike zemlje. Premda se formalno smatra nezavisnom, HNB je trenutačno “de facto” pod prevelikim utjecajem financijskih i uvozničko - trgovačkih interesnih skupina. Tako je problem “demokratskog deficita” Hrvatske narodne banke još više izražen. To ne dozvoljava poželjno preusmjerenje monetarne politike na snažnije podržavanje politike ekonomskog rasta, izvoza i zapošljavanja, što se inače trenutačno nameće u općem nacionalnom interesu. Središnja banka trpi od “demokratskog deficita”, koji treba neutralizirati povećanjem stupnja njezine uključenosti i odgovornosti u odnosu prema Hrvatskom saboru i Vladi i povećanim stupnjem adekvatnosti i transparentnosti mjera monetarne politike. Zbog toga smatramo da bi trebalo povećati stupanj međusobne koordiniranosti monetarne politike HNB sa mjerama fiskalne politike Vlade. Predlažemo da Hrvatska narodna banka počne mnogo intenzivnije obavljati svoje funkcije “fiskalnog agenta države” – Republike Hrvatske. Prema odredbama članka 104 Sporazuma iz Maastrichta, zabranjena monetizacija fiskalnog deficita, odnosno direktno financiranje državnih rashoda iz emisije novca centralne banke. Međutim, na prijedlog HNB, Hrvatska je ovu politiku

U fokusu

42 perspektive

usvojila preuranjeno, tj. znatno prije formalnog ulaska u Europsku uniju. Naime, od tada je uvedena praksa Hrvatske narodne banke, kojom je oslobađala dio likvidnosti snižavanjem obvezne rezerve banaka, kako bi se tako oslobođena sredstva plasirala u konzorcijalne kredite banaka središnjoj državi. To je imalo negativne učinke u vidu povećanih rashoda proračuna države i “istiskivanja” (crowding-out efekt) korporativnog sektora, koji nije imao takvu raspoloživost kredita banaka za poduzetničke programe. Osim toga, takvi bankovni plasmani državi redovito su odobravani uz relativno visoke kamatne stope, iako se radi o nerizičnim plasmanima banaka. Tako hrvatske komercijalne banke u stranom vlasništvu – uz asistenciju HNB - ostvaruju dodatne ekstraprofite.

Problem kupovine državnih obveznicaUkratko, ovi problemi mogli su se u proteklih deset godina znatno bolje riješiti uspostavom programa kupovine državnih obveznica od strane HNB, po uzoru na druge poznate centralne banke, sve do obveze ukidanja ovakve prakse, zbog ulaska u EU i Sporazuma iz Maastrichta. U osnovi, smatramo da bi središnja banka Hrvatske morala voditi aktivnu monetarnu politiku, koja ne bi bila samo usmjerena na stabilnost cijena, odnosno tzv. “monetarnu stabilnost”, već bi morala podržavati politiku koja izričito uključuje održiv dugoročni ekonomski rast i smanjivanje nezaposlenosti. Trenutačno HNB smatra da je primarno odgovorna za stabilnost cijena, a nema nikakve ili ima vrlo slabu odgovornost za stabiliziranje outputa i nezaposlenosti. Ukratko, prema našem mišljenju, Hrvatska narodna banka – uz strogi mandat za stabilnost cijena – morala bi preuzeti odgovornost i za stabilizaciju poslovnog ciklusa, borbu protiv deflacije, održavanje visoke zaposlenosti i stabilnost financijskog sustava. Treba podsjetiti kako je osnovom odredbi članka 105 Sporazuma iz Maastrichta osnovni cilj monetarne politike Europske centralne banke stabilnost cijena, ali da ECB mora podržavati ukupnu ekonomsku politiku Europske unije. Izlazak iz krize bio bi moguć samo usklađenim djelovanjem fiskalne, monetarne i investicijske politike, tako da se ostvari optimalni “policy mix” koji bi, prvo, uz brigu za dugoročnu fiskalnu konsolidaciju središnjeg državnog proračuna, osiguravao fiskalne poticaje domaćoj potražnji (javne investicije), ekonomskom rastu i zaposlenosti, dok bi, drugo, monetarna politika HNB morala biti usmjerena na održanje povoljnih relativnih cijena, koje bi poticale izvoznu i domaću potražnju domaćih proizvoda, a kroz rast izvoza i smanjivanje uvoza, omogućavala otplatu vanjskog duga, koji je danas suviše visok i neodrživ na srednji i dugi rok. Održavanje visoke vanjske zaduženosti moglo bi na duže vrijeme priječiti izlaz iz krize i gurnuti nas u trajniju depresiju.



Strategija prijelaznog razdoblja2. Hitno se mora definirati nova “monetarna strategija prijelaznog razdoblja” do predvidivog ulaska Hrvatske u Europsku monetarnu uniju (zanimljiv je primjer takvog programa koji je, prije ulaska u EMU, izradila Banka Slovenije). Zbog dužničke krize u EU, te dužničke strukturne krize u Hrvatskoj, to bi se moglo očekivati oko 2020. godine. Dakle, u ovom desetljeću HNB bi mogla voditi aktivnu i samostalnu monetarnu politiku, s tendencijom usklađene konvergencije prema standardima Europske centralne banke. I nakon ulaska u EU, Hrvatska bi u duljem razdoblju morala ostati u režimu ERM-2, jer neće niti biti spremna za brzi prelazak na euro. Temeljna strateška pogreška dosadašnje monetarne politike HNB u razdoblju od 2000. do 2011. godine bila je u njezinoj pasivnosti, ne vođenju brige o sindromu realne aprecijacije domaće valute i njezinoj pro-cikličnosti. Dijelom se tako formirala pod utjecajem izvana i poticala uvoz ili zaduživanje za uvoz. Naime, hrvatska središnja banka nije pravovremeno reagirala na visoku razinu priljeva stranog novca iz inozemstva, nedovoljno odlučno je reagirala na ubrzani rast vanjskog duga, putem selektivne primjene adekvatnih kapitalnih kontrola (radi se o tzv. trip wires & speed bumps strategiji selektivnog reguliranja kapitalnog računa, kako navode Ilene Grabel i Ha-Joon Chang), te je podržavala ekspanzivnu kreditnu politiku hrvatskih banaka u stranom vlasništvu, uz pogrešnu alokaciju bankovnih kredita, što je sve dovelo do stvaranja makroekonomskih pretpostavki za produbljavanje platnobilančne i financijske krize. Snažan priljev financijskog kapitala – njegovo suboptimalno alociranje u različite vidove potrošnje, te uvoz trajnih potrošnih dobara i špekulativni poslovi s nekretninama i burzovne manipulacije s dionicama – uzrokom su smanjenja proizvodnih investicija, ekonomskog rasta, rasta industrijske proizvodnje i izvoza roba i usluga. Pro-cikličnost monetarne politike – oslanjanje na inozemno zaduživanje bankovnog i korporativnog sektora, što je uvjetovalo prekomjerni uvoz i rast potrošnje, te stvaranje “imovinskog i kreditnog mjehura” (asset and credit bubbles) i visoka razina zaduženosti građana i korporativnog sektora – uzrokom je sloma tržišta kapitala i tržišta nekretnina u Hrvatskoj, što je pokrenulo “prelijevanje” krize u bankovni i realni sektor hrvatske ekonomije, te snažan porast nezaposlenosti.

Stroga regulacija poslovnih banaka3. Nova monetarna strategija HNB, za koju se zalažemo, uključila bi resuverenizaciju hrvatske monetarne vlasti i monetarne politike, usvajanje adekvatnijeg monetarnog sidra za optimalnu stabilizaciju ekonomije (strategiju “fleksibilnog ciljanja inflacije”, koju su razvili Svensson,

U fokusu

44 perspektive

Alesina, Mishkin i drugi, gdje bi HNB morala težiti optimalizaciji outputa oko potencijalne razine, uz optimalizaciju inflacije; odnosno strategije “ciljane inflacije” primijenjene na moderan način, tj. uz ciljanje temeljne inflacije i praćenje cijena imovine, kako bi se spriječilo ponovni nastanak imovinskog i kreditnog mjehura), veću usmjerenost na kontrolu tečajnog rizika bankovnog sustava (tečajni su rizik banke prebacile na dužnike, te su - putem valutnih klauzula - samo zamijenile tečajni kreditnim rizikom, odnosno tečajni rizik zamijenile su tzv. “sistemskim rizikom” financijskog sustava, kako izvrsno ukazuju Stiglitz i Greenwald) i de-euroizaciju financijskog sustava, kako bi se izbjegla sistemska financijska kriza. Zbog “inherentne nestabilnosti financijskog sustava” (Minsky) i “imperfektnosti funkcioniranja slobodnog tržišta” (Stiglitz), potrebna je stroga regulacija poslovanja poslovnih banaka od strane HNB. Zato se zalažemo za reformu financijskog sustava (jačanje konkurencije u bankovnom sustavu, sprečavanje kartelskog dogovaranja banaka), jačanje regulacije financijskih institucija i intenzivniju primjenu makroprudencijalne politike Hrvatske narodne banke. Sve to moralo bi dovesti do jačanja ukupne stabilnosti financijskog sustava u uvjetima neizvjesnosti. Zbog toga podržavamo “Bečku inicijativu” EBRD, EU, ECB i drugih međunarodnih financijskih institucija (MMF-a i Svjetske banke), koja je usmjerena na očuvanje financijske stabilnosti nacionalnih ekonomija regije.

Deeuroizacija4. Deeuroizacija financijskog sustava moguća je u relativno kratkom razdoblju (recentna iskustva Poljske i Izraela, te ekonomija iz Latinske Amerike, a zadnje, i Mađarske, vrlo su poučna i ohrabrujuća za Hrvatsku), uz dobro osmišljenu novu monetarnu strategiju centralne banke. To uključuje regulaciju svih funkcija domaćeg novca (eksterno konvertibilne hrvatske kune); razvitak domaćeg tržišta kapitala (obveznica) kako to predlaže EBRD; zabranu primjene tzv. “valutne klauzule”, odnosno predlažemo da se izvrši tzv. “redenominacija” postojećih ugovora o kreditima s “valutnom klauzulom” u kredite izražene u hrvatskoj valuti; te limitiranje mehanizama automatske indeksacije od strane banaka u slučaju kreditnih obveza stanovništva i korporativnog sektora (sustav tzv. “varijabilne kamatne stope”, promjene kamata bez prethodne suglasnosti zajmoprimca i praksa uvođenje različitih naknada za bankovne usluge, koje nisu predmet ugovora o kreditu i drugim bankovnim uslugama, treba uskladiti sa bankarskom praksom u zemljama EU). Nakon toga, HNB mora započeti vrlo strogu kontrolu izloženosti financijskih institucija rizicima promjene deviznog tečaja hrvatske valute kroz primjenu novih mjera regulacije hrvatskih banaka tzv. “makroprudencijalne politike”



HNB, uz primjenu najviših standarda Banke za međunarodne obračune (BIS) iz Bazela, kao dijela sveukupne makroekonomske politike Republike Hrvatske, te anti-cikličke mjere dinamičke rekapitalizacije banaka, kako bi se dodatno osigurala stabilnost financijskog sustava Hrvatske. Potrebno je hitno stabilizirati financijski sustav, zbog negativnih efekata prelijevanja krize, gdje su se već u 2011. godini pod udarom posebno našle male i srednje hrvatske banke i HBOR.

“Reflacija” umjesto deflacije5. Tek kada se stvori “manevarski prostor” za aktivnu monetarnu politiku, nacionalna monetarna politika može se do 2020. godine relativno samostalno koristiti kao instrument prilagođavanja hrvatskog gospodarstva na asimetrične vanjske šokove, te za realnu i nominalnu konvergenciju hrvatskog gospodarstva gospodarstvima Europske unije i EMU. U takvim uvjetima, bila bi moguća monetarna politika “reflacije”, umjesto faktičnog zalaganja HNB za “deflacijsku politiku”, koja se pogrešno naziva “interna devalvacija”, strategija radikalnog rezanja javnih izdataka, uz visoke društvene troškove, izražene u daljnjem rastu nezaposlenosti, te smanjivanju osobnih dohodaka, mirovina i socijalnih transfera za najugroženije kategorije populacije, tj. demontaži hrvatske “socijalne države”. Između sadašnje dvije osnovne opcije makroekonomske i monetarne politike – reflacija nasuprot deflacije – mi se sasvim nedvosmisleno zalažemo za reflacijsku monetarnu politiku, kao poželjnu u uvjetima krize, otplate dugova i povećane neizvjesnosti, ali i socijalno osjetljive, te društveno odgovorne monetare politike.

Paradoks štednje i zamka likvidnosti6. Hrvatska je prošle godine ostvarila u povijesti nikada zabilježenu nisku razinu inflacije (mjerenu tzv. “temeljnom inflacijom”, tj. indeksom cijena na malo, bez utjecaja sezonskih oscilacija nekih kategorija domaćih cijena), odnosno proces dezinflacije bio je prejak, jer je bio pod utjecajem duboke recesije u Hrvatskoj i procesa ispuhivanja tzv. kreditnog i imovinskog “mjehura”. Drugi aspekt ovog procesa bio je snažni porast nezaposlenosti, pad životnog standarda građana i rast siromaštva. Ali pojedine cijene doživjele su dramatičan pad, posebice cijene nekretnina (što je dovelo do rasta toksićne aktive banaka. Prema podacima HNB, čak 27 posto stambenih zajmova banaka nije naplativo!) te je zabilježen osjetan pad cijena dionica na tržištu kapitala u Hrvatskoj. Ukratko, u uvjetima niske inflacije, neke kategorije

U fokusu

46 perspektive

cijena bilježe ubrzani rast (cijene hrane i lokalnih monopola), dok je kod nekih kategorija dobara zabilježena izrazita deflacija (pad cijena) potrošnih industrijskih dobara. Zbog takvih nepovoljnih kretanja – osjetnog pada BDP-a i industrijske proizvodnje, domaće potrošnje, te rasta nezaposlenosti – najveću opasnost za hrvatsko gospodarstvo predstavlja tzv. “dugovno-deflatorni sindrom” (ovdje je važan okvir, teorija Fisher-Minsky-Koova deflacijskog ciklusa). Dodatni problem predstavlja činjenica da bilježimo pojavu tzv. “paradoksa štednje” (Keynes), što bi sve u uvjetima nastavka restriktivne monetarne politike HNB moglo dovesti do pojave tzv. “zamke likvidnosti” (Keynes) i dugogodišnje recesije, tj. ekonomske depresije. Smatramo da se nalazimo usred nastanka tzv. “imovinske recesije” (Richard Koo), odnosno procesa razduživanja (“deleveraging”) korporativnog sektora i sektora stanovništva, koji žele smanjiti razinu zaduženja i uravnotežiti svoje bilance. To dovodi do pojave viška likvidnosti u bankovnom sustavu i “kreditnog stezanja” (“credit crunch”), kada više ne postoji potražnja za kreditima banaka, unatoč višku likvidnosti u financijskom sustavu. Transmisijski mehanizam Hrvatske narodne banke ne djeluje, te je monetarni multiplikator već više godina ispod jedan, odnosno djeluje proces poništavanja umjesto depozitno - kreditne multiplikacije emisije novca centralne banke (tako “monetarni multiplikator” postaje tzv. “monetarni reduktor”). Potrebne su mjere monetarne politike koje bi potaknule proces kreditiranja u Hrvatskoj i ubrzale depozitno – kreditnu mulitplikaciju primarnog novca centralne banke, radi poticanja proizvodnje, izvoza i novog zapošljavanja.

Nužna promjena ponašanja središnje banke7. Zbog svega toga smatramo nužnim hitnu promjenu monetarne politike Hrvatske narodne banke, što posebice naglašavamo već više od dvije godine, od početka usporavanja rasta i izbijanja recesije u Hrvatskoj. Nova monetarna politika HNB-a mora postati anti-cikličkom, tj. anti-recesijskom, odnosno ekspanzivnom “nekonvencionalnom monetarnom politikom”, uz takve mjere “kvantitativnog labavljenja” (quantitative easing, tj. QE), koje bi dovele do ubrzanog snižavanja domaćih kamatnih stopa na kredite poslovnih banaka, radi poticanja proizvodnih investicija i novog zapošljavanja. Ekspanzivna monetarna politika ne može biti inflatorna, zbog visokog stupnja pokrivenosti novčane mase deviznim rezervama centralne banke. “Politikom jeftinog novca”, kada su bankovne kamate znatno ispod razine prosječne profitne stope, uz indirektno, ali namjensko usmjeravanje (instrumentima “operacija na otvorenom tržištu”) prema proizvodnim sektorima, posebice za izvozne poslove - trebala bi se potaknuti domaća proizvodnja i izvoz. U osnovi, radi se o djelovanju tečajnog transmisijskog



mehanizma, koji počiva na različitim stupnjevima povezanosti: ponuda novca – kamatna stopa, kamatna stopa – tečaj i tečaj – uvoz i izvoz. Porast ponude novca kroz transmisijski mehanizam utječe na pad domaće kamatne stope. Ta promjena kamatne stope utječe na rast investicija, promjenu tečaja, rast izvoza i pad uvoza, te, naposljetku utječe i na rast BDP-a. Monetarni transmisijski mehanizam djeluje tako da putem povećanja ponude novca središnja banka utječe na visinu kamatne stope. Kamatna stopa, s jedne strane, utječe na kretanje kapitala i formiranje tečaja, koji onda utječe na neto izvoz i tako na makroekonomsku ravnotežu. S druge strane, kamatna stopa utječe na štednju i investicije, te opet utječe na makroekonomsku ravnotežu koja određuje razinu cijena i realni BDP. Takva nova, neinflatorna i “aktivna monetarna politika” Hrvatske narodne banke – koja bi imala za posljedicu veliko snižavanje domaćeg kamatnjaka – dovela bi i do financijskog rasterećenja sektora stanovništva od tereta otplate kredita, posebice onih za stambenu izgradnju, te bi se mjerama zaštite potrošača – korisnika financijskih usluga, koje su sasvim izostale u politici HNB, morali zaštititi dužnici od arbitrarnog mijenjanja uvjeta kreditiranja od strane banaka zajmodavaca. Naime, u svojoj dosadašnjoj politici, Hrvatska narodna banka uopće nije štitila interese malih štediša i korisnika kredita (građana, malih i srednjih poduzeća, itd.). Ukratko, smatramo da nedostaje “socijalna komponenta” monetarne politike, koja je nužna i sastavnim je dijelom monetarnih politika većine centralnih banaka u razvijenim tržišnim ekonomijama. Primjerice, centralna banka morala bi predložiti Hrvatskoj udruzi banaka - zajedno sa Vladom Republike Hrvatske – poseban dokument o reprogramu kredita građanima i ostalim olakšicama, koje bi mogli koristiti oni građani koji su ostali bez posla (mogućnost počeka do dvije godine kod hipotekarnih kredita, produljenja roka otplate, itd.) ili pojedine kategorije malih poduzetnika koji su u problemima zbog sistemskih razloga (primjerice, krediti poljoprivrednicima – malim obiteljskim gospodarstvima, koji su ugroženi zbog globalnih kretanja ili ulaska Hrvatske u EU). Središnja banka ima na raspolaganju instrumente monetarne politike za provedbu takve politike jeftinog novca i zaštite dužnika u otežanim uvjetima privređivanja (primjerice, smanjivanjem “financijske represije”, tj. snižavanjem obvezne rezerve na depozite banaka kod HNB, što je dio konvergencije monetarnog sustava Hrvatske monetarnom sustavu EMU, olakšala bi se “financijska intermedijacija” banaka u nacionalnom ekonomskom sustavu, pa bi se poboljšala likvidnost sustava i snizile domaće kamatne stope; ili bi se mogao uspostaviti mehanizam otkupa prvoklasnih korporativnih obveznica i drugi oblici “operacija na otvorenom tržištu” centralne banke itd.).

U fokusu

48 perspektive

Zastarjeli model ekonomske politikeNaposljetku, želimo u središte javne rasprave postaviti probleme nove “aktivne monetarne politike” i reforme centralnog hrvatskog bankarstva, te reforme financijskog sustava. Ove reforme vidimo kao nužne pretpostavke sveobuhvatnih ekonomskih reformi i izrade nove strategije ubrzanja razvoja Hrvatske na novim ekonomsko-političkim osnovama, uz potreban odmak od dosadašnje neuspješne neoliberalne ekonomske politike i monetarističke novčane politike Hrvatske narodne banke.

Od 1993. kada je usvojen Antiinflacijski program model ekonomske politike u Hrvatskoj nije se bitnije mijenjao. Monetarni čimbenik je ostao nadređen ukupnoj ekonomskoj politici koja je ćitavo vrijeme imala za cilj samo stabilnost cijena putem stabilnog deviznog tečaja kune prema euru. Kada tome dodamo činjenicu da su devizne transakcije bile presudan i egzogeno zadani okvir kreacije domaćeg novca jasno je da su rast BDP-a, zapošljavanja i izvoza predstavljali samo puke želje. Dakle, monetarni čimbenik determinirao je sve druge varijable i tijekom vremena proizveo učinke koji su danas izrazito negativni. Stabilnost cijena pretvorena je u iluziju opće stabilnosti, a u stvari je proizvedena situacija i unutrašnje i vanjske nestabilnosti. Takav antiinflacijsko-stabilizacijski model ekkonomske politike koji je osgiravala rigidna quasi currency board monetarna politika od početka je u sebi imao prorecesijske mehanizme koji su nastupom recesije dodatno aktivirani. Otuda dolazi i stalno izražena i prisutna nelikvidnost u hrvatskom gospodarstvu.

Monetarni sustav Hrvatske je prividno neovisan, a u stvari duboko ovisan i određen inozemnim čimbenicima. Stvaranje domaćeg primarnog novca nije vezano za domaću proizvodnju gdje bi se proizvodnja roba i usluga zakonito zatvarala stvaranjem novca u čemu bi krediti banaka, odnosnoi diskontni poslovi imali veliku ulogu. Zbog svega toga naš je model monetarne politike čitavo vrijeme bio deformiran i kao takav nije mogao dati drugačije rezultate. Njegova odvojenost od realne ekonomije ogleda se u izuzetno dobroj likvidnosti financijskog sektora i velikoj nelikvidnosti u ostalim sektorima.

Iz svih prethodno navedenih razloga nužne su reforme monetarnog sustava i monetarne politike koja bi u novom redefiniranom modelu ekonomske politike trebala igrati podređenu ali aktivnu ulogu usmjerenu na rast BDP-a, zapošljavanja i izvoza.

Naravno, smatramo da bi se stručne rasprave trebale voditi oko šire grupe problema, konkretno oko pet skupina pitanja koja su važna za izlazak Hrvatske iz ekonomske krize. To su: (1) monetarna politika; (2) reforma bankovnog sustava; (3) fiskalna politika; (4) strukturne reforme i (5) restrukturiranje inozemnog duga.


TrendoviImigracijske dvojbe

Neželjeni ali nezamjenjivi stručnjaci

Njemačkoj je nužna popustljivija zakonska regulativa i smanjenje administrativne krutosti kako bi se pokušalo motivirati barem dio od 300.000 imigranata s fakultetskom diplomom da postanu trajni zaposlenici sa statusom koji je adekvatan njihovim stručnim kvalifikacijama.

Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin

Mjesecima nakon što je objavljena lani u kolovozu, knjiga Thila Sarrazina Deutschland schafft sich ab (Njemačka se ukida) još je uvijek traženi bestseler. Knjiga iznosi apokaliptički argument – da useljenici razaraju Njemačku. Prema Sarrazinovu mišljenju većina arapskog i turskog stanovništva zemlje nisu samo neskloni nego i nesposobni da se integriraju, pa zemlja mora poduzeti hitne korake počevši s preispitivanjem svog sistema socijalne zaštite da bi spriječila sve bližu propast.

Njemačka politička elita teško da može ignorirati tu problematiku. Sarrazin nije neodgovorni radikal: bio je dužnosnik u Deutsche Bahn, berlinski ministar financija i član odbora Dezutsche Bundesbank, njemačke centralne banke. Nekoliko dana nakon objave knjige i žestokog intervjua koji je uslijedio, u kojem je spomenuo židovski “gen” (što je naročita tabu tema u Njemačkoj), izbačen je iz lijeve od centra Njemačke socijaldemokratske stranke.

Trendovi

50 perspektive

Političari s desnice nisu bili sigurni da li da ga prisvoje ili da ga kritiziraju. Kancelarka Angela Merkel osudila je knjigu, ali je izrazila i svoju zabrinutost u pogledu imigracije izjavivši da je multikulturalizam u Njemačkoj “potpuno zakazao”. Predsjednik Christian Wulff, koji poput Merkelove potječe iz Kršćansko-demokratske unije, pokušao je distancirati državu od Sarrazina tvrdeći da islam “pripada” Njemačkoj. No Horst Seehofer, predsjednik bavarske vlade i vođa CDU-ove sestrinske stranke, Kršćansko-socijalne unije (CSU), odlučio se svrstati uz Sarrazina izjavivši da Njemačka ne treba više imigranata iz “drugih” zemalja i pozivajući na udar na “one koji odbijaju integraciju”.

Izazovi vezani uz imigraciju nisu nova tema u Njemačkoj. Tijekom desetljeća su se i rođeni Nijemci i došljaci u Njemačku držali mita da gastarbajteri koji su u 1960-im i 1970-ima došli da podrže njemačko ekonomsko čudo nisu došli da tu stalno ostanu. Nije čudo da se uslijed toga mnogi od onih koji su ostali nisu uspješno integrirali. Desetljećima su Nijemci postajali sve zabrinutiji zbog imigracije, ali ipak njihova zabrinutost često ne dolazi do izražaja – što je savršeno streljivo za nekoga poput Sarrazina. Ipak, kako se kontroverza oko Sarrazina protegla, počela se u Njemačkoj pojavljivati i jedna paralelna i konstruktivnija rasprava. U vladajućoj koaliciji, ministarstvima, medijima i građanskim forumima ljudi nisu govorili o turskoj populaciji u Njemačkoj i njegovoj borbi za integraciju nego i o nečemu što su neki identificirali kao “doseljenike koje trebamo” – visokostručne znalce – i kako ih privući u Njemačku.

Najbolji i najpametnijiPrije desetak godina, nakon dugotrajnog ignoriranja, Nijemci su počeli shvaćati da je Njemačka “zemlja imigracije”. Zakoni doneseni 2000. stvorili su mogućnost stjecanja državljanstva za djecu “gastarbajtera”. U 2001. je jedno povjerenstvo pod predsjedanjem bivše predsjednice Bundestaga Rite Süssmuth naglasilo potrebu angažiranja doseljenih radnika uz napomenu da treba više poraditi na integraciji onih stranaca koji se već nalaze u Njemačkoj. Zakon koji je stupio na snagu 2005. odredio je osnivanje nacionalnog ureda za imigraciju i ustanovio nekoliko vrsti viza za radnike imigrante. Također su uvedeni “tečajevi za useljavanje” koji uključuju i 600 sati poduke iz njemačkog za sve došljake. Potkraj desetljeća stvorena je ogromna nacionalna mreža za održavanje ovih tečajeva i pružanje drugih usluga uz izdatak od 140 milijuna eura godišnje.

Povjerenstvo Rite Süssmuth učinilo je novačenje visokokvalificirane radne snage središnjom točkom svog prijedloga za reviziju sistema imigracije.



Već u 2001. je, u Njemačkoj i širom svijeta, napredak u komunikacijama i saobraćaju nagrizao bedeme koji su nekad određivale nacionalna tržišta rada, a vlade su počinjale shvaćati da se nalaze u utrci za talente.

Globalna utrka za kvalificiranim radnicima trajala je tijekom privrednog booma prošlog desetljeća. Kako su mnogi primijetili, Australija i Kanada su imale najefikasnije i najprivlačnije mjere politike imigracije: obje se zasnivaju na sistemu bodova za privlačenje stranih talenata, birajući imigrante sa znanjem jezika i natprosječnim nivoom obrazovanja. I druge su zemlje pokrenule vlastite napore za privlačenje visokokvalificiranih kadrova. Njemačka je učinila izuzetak od svoje zabrane useljavanje iz 1973, uvodeći mnogo hvaljenu Zelenu kartu za privlačenje stručnjaka za informatičku tehnologiju. Francuska, Irska, Nizozemska i Ujedinjeno kraljevstvo razvile su slične inicijative. U 2007, Evropska je unija najavila ambicioznu nadnacionalnu verziju za globalno privlačenje talenata: Plavu kartu, s namjerom da privuče radnike uz ostalo i olakšavanjem da na kontinentu mijenjaju jedan posao za drugi.

No njemački napori da privuku najbolje i najpametnije nije urodila plodom kako se planiralo. U nekim slučajevima vlasti su naišle na hladan prijem; u drugima pokrenute inicijative nisu dale očekivane rezultate. Zelena karta privukla je manje IT specijalista no što se predviđalo – manje od 16.000 u tri godine. Pokušaj izrade njemačkog sistema bodovanja zakazao je 2004. Temeljni zakon o imigraciji koji je stupio na snagu 2005. stvorio je nove vize za zapošljavanje za visokokvalificirane znanstvenike, inženjere zdravstvene stručnjake, sveučilišne nastavnike i menadžere. No odaziv je bio ispod očekivanja. Svake je godine tek nekoliko stotina imigranata prihvatilo ponudu za trajno naseljavanje: u 2009. bilo ih je tek 169. Na temelju privremenih viza dolazi godišnje tek nekoliko tisuća dodatnih stručnjaka. Studenti na sveučilištima smatraju Njemačku atraktivnijom: sada ih svake godine dolazi 60.000. No na kraju studija tek ih se oko 6.000 odlučuje ostati.

Nepopunjeno 80.000 VKV radnih mjestaNjemačka je privreda u usponu a oskudica kvalificiranih radnika predstavlja ozbiljnu prijetnju stabilnom rastu. Prema nedavnoj anketi 70% njemačkih poduzeća ima problema s pronalaženjem majstora obrtnika, tehničara i drugih kvalificiranih radnika. Udruženje njemačkih inženjera izvijestilo je da u čitavoj zemlji ima 36.000 nepopunjenih radnih mjesta za inženjere a udruženje IT tvrtki procjenjuje da na području informatike ima 43.000 nepopunjenih radnih mjesta. Problem radne snage je naročito akutan kod manjih često provincijskih poduzeća u prerađivačkom sektoru poznatim kao

Trendovi

52 perspektive

Mittelstand. Ako se problem ostavi neriješenim, stanje će se pogoršavati: stopa njemačkog fertiliteta pala je na zapanjujućih 1,38 djece a radna snaga naglo stari – proizvođač automobila Daimler očekuje da će 2020. više od polovice njegovih radnika biti starija od 50 godina.

Njemačka je javnost podijeljena oko toga kako riješiti pitanje nestašice radne snage. Pobornici poslovnih krugova naglašavaju hitnost problema i povremeno, nevjericu u prividnu nezainteresiranost zemlje da privuče potrebne strane radnike. Čak i šira javnost, zanesena Sarrazinom, izgleda shvaća da nešto nije u redu: priče o sposobnim i poželjnim strancima koji napuštaju Njemačku standardne se teme u medijima, uključujući i nedjeljni reality show Goodbye Deutschland! Die Auswanderer (Zbogom Njemačka! Iseljenici).

Ipak, nema široke političke volje za rješavanjem ovog problema. Mnogi dužnosnici u vlasti žive u iluziji da bi bilo dovoljno samo prekvalificirati nezaposlene radnike, domaće i strane, koji se već nalaze u zemlji – kao da je sve što je potrebno za stvaranje jednog inženjera ili doktora znanosti nekoliko sati večernje škole. U nacionalnoj debati o tom pitanju prisutna je kognitivna disonanca, pri čemu skepticizam i nijekanje prikrivaju nasušne potrebe zemlje za radnom snagom. Kako reče jedan stručnjak za politiku imigracije, aludirajući na političke parole iz prošlih dvaju desetljeća, “Mi smo zemlja imigracije preko volje” Ipak, čak i dok je prošle jeseni kontraverza oko Sarrazina bjesnila u medijima, vladajuća je koalicija u tišini razmatrala donošenje paketa mjera za privlačenje talenata iz inozemstva.

Njemačka vladajuća “crno-žuta” koalicija konzervativaca iz CDU/CSU i Slobodne demokratske stranke svjesna je potrebe za modernizacijom pristupa imigraciji visokostručnih osoba. No podjele među strankama koče vladu. Svaka frakcija i odgovarajuće ministarstvo ima svoj prijedlog. Jedni bi spustili minimalnu nadnicu koju bi kvalificirani radnici trebali zaraditi da bi se kvalificirali za trajno naseljavanje; neki bi dozvolili poslodavcima koji žele zaposliti radnike da zaobiđu pravilo da najprije moraju popuniti radna mjesta njemačkim državljanima; drugi bi opet produžili razdoblje u kojem studenti u visokom školstvu smiju boraviti u Njemačkoj od jedne na dvije godine. Najradikalniji je prijedlog zamjena njemačke politike dozvola useljavanja, koja kao i američki sistem zahtijeva da useljenik ima ponudu poslodavca za zapošljavanje, sistemom bodovanja prema kanadskom uzoru. U Njemačkoj poslovne grupacije zagovaraju politiku zasnovanu na bodovima: smatraju da bi ona pokazala da je zemlja otvorena i da čini sve da privuče najbolje i najpametnije.



Što privlači vrhunske radnike?Dio problema je u tome što nitko u Njemačkoj, a i drugdje, ne zna mnogo o tome što privlači visokostručne radnike. Imigracijska politika je uglavnom važna za potencijalne doseljenike, a uvjeti za radničku vizu mogu biti ona sitna razlika između privlačne i neprivlačne zemlje za useljavanje. Po onome kako je sada, njemačka procedura za dobivanje viza je poznata kao tegobna. Poslodavci i imigranti se podjednako tuže na administrativnu sitničavost, dugo čekanje i beskonačno pregovaranje s vlastima. Nažalost, veći dio razmatranih promjena u Berlinu su mali koraci, a vladajuća koalicija odgađa odluku.

Zašto bi neki financijski analitičar iz Pekinga radije izabrao Frankfurt umjesto Singapura? Koje su prednosti Silicijske doline prema Bangaloreu? Svaka akademska disciplina ima svoje odgovore na ta pitanja: ekonomisti ukazuju na nivoe nadnica i dohodaka, znanstvenici društvenih znanosti na društvene mreže, a kreatori mjera imigracijske politike se zalažu za birokratske inicijative kao što su prihvatni centri. Analitičar urbanih studija Richard Florida pretpostavlja da “kreativnu klasu” najviše privlači ono što naziva “tri T-a” tehnologija, talent.

U izvjesnom smislu iznenađuje da Njemačka nije privlačnija obrazovanim i sposobnim imigrantima. Ima najsnažniju privredu u Evropi, drugi je svjetski izvoznik, poduzeća su joj na samom vrhu primijenjene i industrijske tehnologije. Njemačke nadnice natprosječne su u Evropi. Njemačka su sveučilišta solidna, iako ne izuzetna – i besplatna. Iako je jezik težak, mnoga njemačka poduzeća imaju međunarodni značaj, s pogonima u privredama u usponu kao što je Kina.

Njemačka još uvijek privlači daleko manje stranih studenata nego Sjedinjene Države. No broj onih koji dolaze svake godine pokazuje da je ta zemlja privlačnija studentima nego odraslim radnicima. Otuda i izazov da se te mlade ljude uvjeri da ostanu. A kako se ekonomske šanse poboljšavaju u Kini kao i u Indiji, to za sve zapadne zemlje postaje sve teže.

Zapreka privlačenju i zadržavanju talenata je i njemačka bilanca imigracione politike. Njemačka je vrlo raznorodna zemlja: njena populacija osoba rođenih u inozemstvu je među najvećima u Evropi. Dvadeset posto njenih stanovnika rođena je u inozemstvu ili ima ono što Nijemci zovu “doseljeničko porijeklo”, što znači da su to djeca imigranata. A povijest zemlje u drugom svjetskom ratu učinila je mnoge Nijemce izrazito osjetljivima čak i na privid netrpeljivosti. Jedna znanstvena studija diskriminacije u posljednjim je mjesecima privukla veliku pažnju. Dva ekonomista sa Sveučilišta u Konstanzu analizirala su odgovore poslodavaca na jednake molbe za zapošljavanje ljudi s njemačkim

Trendovi

54 perspektive

i turskim prezimenima i ustanovili da je postotak povoljnih reakcija bio 14% veći kod molbi poslanih na ima Tobias Hartmann nego Fatih Yildiz. Ti rezultati i nisu loši kako bi mogli biti: jedna slična studija provedena u Sjedinjenim Državama u 2004. pokazala je da su kandidati s imenima koja su zvučala kao da pripadaju bijelcima imale su 50% više povoljnih reakcija nego one koje su glasile na imena koja kao da su pripadala Afroamerikancima. No o ovom istraživanju bilo je u Njemačkoj mnogo govora, uključujući i obrazovane strance o tome hoće li ostati u zemlji ili ne.

Trnovit put do ravnotežeProturječja oko Sarrazina nije pomogla smirivanju stanja. Prema anketi provedenoj dva mjeseca nakon objave knjige 36% ispitanika smatralo je da je Njemačka “pregažena od stranaca”; 59% je smatralo da bi četirima milijunima muslimana trebalo “znatno ograničiti”, obavljanje njihovih vjerskih obreda. K tome tijek ove nacionalne debate otvara i stare rane. Čak i mnogi veoma uspješni imigranti s dubokim korijenima u Njemačkoj tvrde kako osjećaju da nikada neće biti potpuno prihvaćeni.

Konačna varijabla u računici mogućih došljaka trebala bi se odnositi na društvene uvjete u zemlji useljenja. Te je faktore čak teže proučiti nego toleranciju, no oni se često pojavljuju u razgovorima s visokoobrazovanim imigrantima. Pridošlice znaju da njemačke škole nisu bile jako dobre prema djeci gastarbajtera. U 2009. tek je 9% mladih ljudi turskog porijekla prošlo završni ispit pri testiranju za ulazak na sveučilišta prema 19% kod Nijemaca. A u domaćim stručnim programima. gdje se dvije trećine Nijemaca kvalificiraju za buduće karijere prima se tek jedna četvrtina mladih ljudi imigrantskog porijekla. Iako stručnjaci za socijalna pitanja tvrde da su ti loši rezultati većinom posljedica lošeg obrazovnog nivoa gastarbajtera, mnogi nedavno pridošli obrazovani zaposlenici strahuju da će njemačke škole naškoditi i njihovoj djeci, naročito ako izgledaju kao stranci bilo da su tamnoputi ili da imaju azijatske crte lica. Strane visokoškolske diplomce koji razmišljaju o tome da ostanu u Njemačkoj brinu ustaljeni sistemi senioriteta koji im često čine teškoće u napredovanju u njemačkim poduzećima. Drugi se boje da neće uspjeti prodrijeti u njemačke društvene i profesionalne mreže ili da će govorenje bilo čega što nije savršeni njemački ugroziti njihove karijere. Drugi opet brinu zbog milijardi regulatornih zapreka započinjanju vlastitih poduzeća.

Tvorci njemačke politike počinju spajati dijelove ove slagalice. Zakonom bi se pojednostavnio proces priznavanja diploma koje stranci donose u Njemačku. To bi svakako pomoglo onim 300.000 imigranata s fakultetskim



obrazovanjem koji su već u Njemačkoj i rade na poslovima nižim od njihovih kvalifikacija – i predstavljalo bi pozitivan signal potencijalnim pridošlicama u inozemstvu.

Obrazovani imigranti koji biraju hoće li ostati ili otići spominju druge njemačke prednosti, kao što je razgranati sistem socijalnog osiguranja, solidnost privrede i donekle paradoksalno, predvidivost reguliranog tržišta rada. “U Americi možete zaraditi mnogo više novca. Možete se uspinjeti znatno brže” rekao mi je jedan kineski specijalist za informatiku. “No ovdje u Njemačkoj ja i moja obitelj – živimo lijepim životom. Zdravstvo, škole, odmori; to nije ono što me privuklo ovamo, ali to je ono zbog čega ću ovdje ostati”.

Nijemci se gotovo jednako protive promjenama kao što se protive i imigraciji, a za kvalificirane imigrante Njemačka nikad neće biti svjetska destinacija broj jedan. Ipak, akutna nestašica koja se nazire u slijedećim godinama tjera ljude kako unutar tako i izvan njemačke vlade da postave relevantna pitanja prije nego u nekim drugim zemljama.1

1 Članak je zasnovan na tvrdnjama knjige T. Jacoby: “Germany’s Immigration Dilemma: How Can Germany Attract the Workers It Needs?” Foreign Affairs, March/ April, 2011.

Sve materijale objavljene u ovoj ediciji možete čitati u online verziji:

www.inicijativa.com.hr

56 perspektive

Obveznice za dijasporu

Dodatna “mužnja” iseljenika

“Gastarbajteri” iz siromašnih zemalja i dosad su pomagali svojoj izvornoj domovini, a sada su na meti financijaša i njihove ušteđevine

Ekonomski emigranti matičnoj zemlji uvelike pomažu šaljući doznake za uzdržavanje roditelja, školovanje djece, rođaka i sl. Siromašne zemlje mogle bi od svojih iseljenika izvući i dodatnu korist. Jedna od metoda je prodaja obveznica namijenjenih dijaspori.

Zamisao je jednostavna. Vlade nerazvijenih zemalja mogu izdavati obveznice i plasirati ih svojim “gastarbajterima” u bogatim zemljama. Nekoliko je prednosti u takvom načinu “mužnje” članova dijaspore. Oni su često vrlo domoljubni i sviđa im se zamisao da se njihovom ušteđevinom financira podizanje mostova, bolnica i sličnih zdanja domovini. Strpljivi su jer imaju dugoročne veze s emitentom. Manje su nervozni od drugih investitora, budući da imaju prijatelje koji im mogu kazati jesu li politički nemiri zaista onako krvavi kao što izgledaju na televiziji. I optimistični su glede valutnoga rizika.

200 milijuna “gastarbajtera“Izrael i Indija u prošlosti su uspješno emitirali obveznice za dijasporu, grčka vlada sada se očajnički hvata za tu ideju. Dijaspore su veće nego ikada – više od 200 milijuna osoba živi izvan zemalja u kojima su rođene. Također su i bogatije: procjenjuje se da useljenici iz zemalja u razvoju imaju uštede od 400 milijardi dolara. Zahvaljujući jeftinim telefonskim razgovorima i letovima, iseljenici često održavaju veze sa svojom domovinom. I, lako su dostupni: vlade im se mogu obratiti posredstvom kompanija za transfer novca s kojima su već u kontaktu.

Svjetska banka savjetuje nekoliko zemalja o obveznicama za dijasporu, a uskoro bi se popisu mogle pridružiti Kenija, Nigerija i Filipini. U prošlosti je većina siromašnih zemalja bila fiskalno rasipna do te mjere da im ni jedan


Snažan iskorak – u prošlost

investitor, pa ni domoljubni, ne bi pri zdravoj pameti povjerio svoj novac. Sada većina uživa kreditno povjerenje.

Ipak, obveznice za dijasporu suočene su s izazovima. Primjerice, teško je očekivati da će iseljenici koji su bili prisiljeni emigrirari zbog okrutnosti vlade financirati režime koji su ih natjerali da odu. Ali za većinu nedovoljno razvijenih zemalja obveznice su ideja koja zaslužuje pokušaj.

Medijska digitalizacija

Snažan iskorak – u prošlost

U proteklih desetak godina internet je prekinuo model razvijan u medijskim organizacijama od početka 19. stoljeća i omogućio da se ponovno uspostavi društveni aspekt u toj djelatnosti. Vijesti se vraćaju u predindustrijski oblik a moderni blogeri zapravo imitiraju Johna Lockea, Thomasa Painea, Benjamina Franklina i druge pisce pamfleta u medijskoj prošlosti.

Priredio: Drago Kojić

Već barem 10 godina raznoliki proroci utrkuju se u pretskazivanju smrti tiskovnoga novinarstva pa i same tvrdo ili mekano ukoričene knjige, koja zasad još uvelike ukrašava police u dnevnim sobama i drugim prostorijama prosječnoga kućanstva. Iako se Gutenbergovi poklonici i dalje odupiru internetu, taj je medij u međuvremenu obrnuo naglavce informativnu industriju, učinivši je znatno više sudioničkom, raznolikijom i pristranijom – kakva je bila prije nastanka masovnih medija. Tjednik The Economist nedavno je toj temi posvetio opsežan prilog iz kojega donosimo neke fragmente.

Vijesti ponovno postaju društveni medij kakav su bile do početka 19. stoljeća, ali u znatno većoj mjeri. U sadašnjoj transformaciji informacija uočljiva je

Trendovi

58 perspektive

krupna povijesna ironija. Industriju preoblikuje tehnologija – ali potkopavajući poslovne modele masovnih medija, ta tehnologija po mnogočemu vraća industriju na nesputanije i neanalitičke modele predindustrijskoga doba.

Vijesti, naklapanja, tračeviDo početka 19. stoljeća nije bilo tehnologije za brzo širenje novosti do većeg broja ljudi. Prenosile su se usmeno na tržnicama i gostionicama, pismima što su ih prijatelji slali jedan drugom. Ta se pojava može pratiti unatrag sve do starog Rima, kada su se članovi elite uzajamno informirali pismima, transkriptima govora i primjercima acuta diurna, službenih novina koje su svakodnevno postavljali na forumu. Vijesti su se kretale društvenom mrežom jer nije bilo druge mogućnosti.

Izum tiskarskoga stroja omogućio je da se brojni primjerci nekoga dokumenta izrađuju znatno brže, ali distribucija je i dalje ovisila o osobnim vezama. Tako su tekstovi (teze) Martina Luthera početkom 1518. u dva dana obišli cijelu Njemačku prijenosom iz jednog grada u drugi. Kako su tvrdili Luther i njegovi pobornici tijekom sljedećeg desetljeća u Njemačkoj je prodano više od šest milijuna vjerskih pamfleta. “Novinske balade”, koje su širile vijesti u obliku popularnih pjesama, opjevale su, uz ostale događaje, poraz španjolske armade 1588.

U siječnju 1776. Pamflet Thomasa Painea “Zdrav razum” (Common Sense), koji je huškao koloniste protiv britanske krune, tiskan je u 1.000 primjeraka. Jedan je dospi o u ruke Georgea Washingtona, koji je bio toliko impresioniran da je naredio američkim časnicima da svojim vojnicima čitaju dijelove Paineova pamfleta. Do srpnja 1776. oko 250.000 ljudi, gotovo polovica slobodnoga stanovništva u kolonijama, bilo je izloženo Paineovim idejama. Novine su u to doba imale malu, lokalnu nakladu i predstavljale su mješavinu nepopustljivih uredničkih članaka, dopisa čitatelja i priloga iz drugih listova; nije još bilo profesionalnih reportera. Svi ti rani mediji prenosili su vijesti, naklapanja, tračeve, mišljenja i ideje unutar određenih društvenih krugova ili zajednica, s malim razlikama između proizvođača i potrošača informacija. Bijahu to društveni mediji.

Društveni mediji – stara “novost”Izum parnoga tiska početkom 19. stoljeća i pojava novina za masovno tržište, kao što je bio New York Sun, označili su duboku promjenu. Nove tehnologije omogućile su masovnu dostavu do velikog broja ljudi brzinom i djelotvornošću


Novi povratak vinila

bez presedana, ali su kontrolu protoka informacija stavile u ruke odabrane nekolicine. Prvi put vertikalna distribucija novosti, od specijalizirane elite do široke publike, imala je odlučujuću prednost pred horizontalnom distribucijom među ljudima. Taj se trend ubrzao izumom radija i televizije u 20. stoljeću. U okvirima tih tehnologija izrasle su informativne kompanije. U modernim medijskim organizacijama vijesti prikupljaju profesionalci, a dostavljaju se korisnicima zajedno s oglasima, koji pomažu u financiranju ukupne operacije.

U proteklih desetak godina internet je prekinuo taj model i omogućio da se ponovno uspostavi društveni aspekt medija. Po mnogočemu vijesti se vraćaju na svoj predindustrijski oblik, ali uz snažnu podršku interneta. Telefoni-kamere i društveni mediji kao što su blogovi, Facebook i Twitter mogu se doimati kao potpuna novost, ali zapravo oponašaju način na koji su ljudi nekoć prikupljali i razmjenjvali informacije. “Društveni medij nije nikakva novost, to je samo rasprostranjenija novost”, kaže jedan promatrač, uspoređujući Johna Lockea, Thomasa Painea i Benjamina Franklina s modernim blogerima. Do 2020. medijski i politički okoliš uvelike će se izmijeniti jer će se ljudima koji su navikli na moć i vlast pridružiti društvene mreže u različitim oblicima. Julian Assange izjavio je da WikiLeaks djeluje u tradiciji radikalnih pamfletista u engleskom građanskom ratu koji su nastojali sve vladine tajne „baciti pred javnost“. Vijesti postaju raznolikije i zbog toga što sredstva objavljivanja postaju sve dostupnija.

Glazbena industrija

Novi povratak vinila

Britanija, Francuska, Španjolska i druge razvijene zapadne zemlje, a naročito SAD, bilježe bum prodaje vinilnih ploča

U vrijeme kad mnogi analitičari pretskazuju nestanak CD-a, doima se pomalo nestvarnom tvrdnja o povratku vinilne gramofonske ploče popularno zvane LP (skraćenica od long playing, tj. dugosvirajuća). Prodaja LP-a lani je porasla u Britaniji i Njemačkoj, kao i u SAD-u, gdje se i u ovoj godini bilježi rast od čak 39 posto. U Španjolskoj je prodaja od 16.000 LP-a narasla na 104.000 lani.

Trendovi

60 perspektive

To je zapravo drugi val oživljavanja “vinilke”. Prvi je zabilježen krajem prošlog milenija, kada su tinejdžeri kupovali Tachnics gramofone, sanjajući da će postati disk džokeji na Ibizi (tada još nije bilo planetarno poznato naše Zrće na Pagu). Ali teško je vući sobom opremu pa danas mnogi DJ-i koriste laptope i memorijske stikove.

Mješavina praktičnosti i ljepote?Današnji ljubitelji LP-a uglavnom su poneseni žarom za rock glazbu, ali podosta je i poklonika klasične muzike. Oni koji su prije dva desetljeća zamjenjivali svoje kolekcije LP-a tada modernim CD-ima vraćaju se prvoj ljubavi.

Čime se tumači novi-stari trend? Oliver Goss u tvrtci Record Pressing, koja u San Franciscu proizvodi vinilke, tvrdi da je to mješavina praktičnosti i ljepote. Mnoge vinilne ploče prodaju se zajedno sa šiframa za skidanje albuma s interneta, što ih čini prikladnijim od CD-a. Usto, ljubitelji vole držati u ruci nešto veće i teže. Neki promatrači drže da se čak polovica prodanih ploča uopće ne stavlja na gramofon!

Vinilke imaju i faktor osebujnosti. To je sjajnije od skidanja s interneta, kažu upućeni. Ljudi su nekoć kupovali krijumčarene CD-e i japanski uvoz koji je sadržavao glazbu nedostupnu njihovim prijateljima. Danas kad je sve dostupno besplatno, ne samo na priratski način, glazbeni fanovi trebaju nešto čime će se hvaliti. Ograničena izdanja vinilke odlično služe u tu svrhu.

Izvor: Nielsen Soundscan * Prognoza

4

3

2

1

01993 95 97 2001 03 05 07 09 11*99

Trendovi

60 perspektive

To je zapravo drugi val oživljavanja “vinilke”. Prvi je zabilježen krajem prošlog milenija, kada su tinejdžeri kupovali Tachnics gramofone, sanjajući da će postati disk džokeji na Ibizi (tada još nije bilo planetarno poznato naše Zrće na Pagu). Ali teško je vući sobom opremu pa danas mnogi DJ-i koriste laptope i memorijske stikove.

Mješavina praktičnosti i ljepote?Današnji ljubitelji LP-a uglavnom su poneseni žarom za rock glazbu, ali podosta je i poklonika klasične muzike. Oni koji su prije dva desetljeća zamjenjivali svoje kolekcije LP-a tada modernim CD-ima vraćaju se prvoj ljubavi.

Čime se tumači novi-stari trend? Oliver Goss u tvrtci Record Pressing, koja u San Franciscu proizvodi vinilke, tvrdi da je to mješavina praktičnosti i ljepote. Mnoge vinilne ploče prodaju se zajedno sa šiframa za skidanje albuma s interneta, što ih čini prikladnijim od CD-a. Usto, ljubitelji vole držati u ruci nešto veće i teže. Neki promatrači drže da se čak polovica prodanih ploča uopće ne stavlja na gramofon!

Vinilkei maju i faktor osebujnosti. To je sjajnije od skidanja s interneta, kažu upućeni. Ljudi su nekoć kupovali krijumčarene CD-e i japanski uvoz koji je sadržavao glazbu nedostupnu njihovim prijateljima. Danas kad je sve dostupno besplatno, ne samo na priratski način, glazbeni fanovi trebaju nešto čime će se hvaliti. Ograničena izdanja vinilke odlično služe u tu svrhu.

4

3

2

1

01993 95 97 2001 03 05 07 09 11*99

Izvor: Nielsen Soundscan * Prognoza

Novi uspon

Prodaja vinilnih albuma u SAD


Dossier

Svjetski mediji sve češće i sa sve više dramatičnosti ukazuju na napetosti što ih izaziva raskorak između potražnje i ponude osnovnih poljoprivrednih kultura. Cijene strmoglavo rastu, ali se posljedice ne osjećaju svuda jednako.

Naš analitičar osvrće se u ovom prilogu na dvije studije što ih je priredio američki časopis Foreign Policy, koji je svoj lipanjski broj posvetio poskupljivanju hrane, kao jednoj od najaktualnijih tema svjetske privrede i politike. I nude nam mnogo materijala za razmišljanje...

Priredio: prof. dr. Uroš Dujšin

Nova prehrambena geopolitika (1)

Kako strmoglavi rast cijena hrane mijenja sliku svijeta

Od Bliskog istoka do Madagaskara, visoke cijene hrane uzrokuju sve češći grabež zemlje i ruše diktatore. Dobrodošli u ratove za hranu 21. stoljeća – poručuje Lester L. Brown, direktor američkog Earth Policy Institute.

Dobrodošli u novu ekonomiju hrane iz 2011: cijene rastu, ali se posljedice ne osjećaju svuda jednako. Za Amerikance, koji troše manje od desetine dohotka u supermarketu, nagli rast ovogodišnjih cijena hrane jest neugodnost, ali nije nevolja. No za najsiromašnije 2 milijarde ljudi svijeta koje troše 50 do 70 posto svog dohotka na hranu, to poskupljenje može značiti prijelaz od dva obroka dnevno na jedan. Oni koji se jedva pridržavaju na najnižim prečkama

EKONOMIJA, POLITIKA I SOCIOLOGIJA POSKUPLJIVANJA HRANE

Dossier

62 perspektive

globalne ekonomske ljestvice u opasnosti su da propadnu do kraja. To može pridonijeti – i pridonosi – revolucijama i prevratima.

Već je u 2011. UN-ov indeks cijena premašio prethodni maksimum svih vremena; u ožujku je zabilježio porast osmi mjesec uzastopno. U prošlosti su povećanja cijena gotovo uvijek nastajale zbog lošeg vremena – izostanka monsuna u Indiji, suše u bivšem Sovjetskom Savezu ili toplinskom valu na američkom Srednjem zapadu. Takvi su događaji oduvijek remetili stanje no srećom su bili rijetki. Današnji je rast cijena nažalost pokrenut trendovima koji povećavaju potražnju i otežavaju povećanje proizvodnje: uz ostalo to je nagli porast stanovništva, rast temperature koji pogađa usjeve i isušuje bunare za navodnjavanje. Svake noći pojavljuje se dodatnih 219.000 ljudi koje treba nahraniti na svjetskoj trpezi.

Vrebaju mnogo opasnije krize od ovih u Libiji, Tunisu Još više zabrinjava to što svijet gubi sposobnost ublažavanja učinaka nestašice. Reagirajući na ranije nestašice, Sjedinjene Američke Države su, kao najveći svjetski proizvođač žitarica, stvarno bile u mogućnosti da svijet udalje od moguće katastrofe. Od sredine dvadesetog stoljeća sve do 1995, SAD su imale viškove žitarica ili neobrađene površine koje se moglo zasijati da bi se spasile zemlje u nevolji.

Zbog toga je svjetska prehrambena kriza iz 2011. stvarna, i zato može dovesti do još više pobuna zbog hrane popraćene političkim revolucijama. Što ako neredi koji su svrgnuli. Zinea el-Abidine Ben Alija u Tunisu, Hosnija Mubaraka u Egiptu i Muamera al-Gadafija u Libiji (zemlji koja uvozi 90 posto žitarica) nisu kraj priče nego njen početak? Poljoprivrednici i ministri vanjskih poslova, pripremite se za novo doba u kojem nestašica

+ 70%

NAJVAŽNIJE BROJKE:

proizvodnje hrane koja bi se trebala povećati

da bi se svijet prehranio do 2050.

+ 10 - 20%

povećanja broja gladnih ljudi do 2050. zbog

promjene klime

Cijene hraneu US dolarima za tonu

Proizvodnja mesamil. tona

danas 2050.

310

518

soja

riža

pšenica

kukuruz

$600

400

200

2000 2011


Nova prehrambena geopolitika

hrane u svijetu sve više oblikuje svjetsku politiku.Udvostručenje svjetskih cijena žitarica od početka 2007. pokrenula su dva glavna faktora: ubrzanje rasta potražnje i rastuće teškoće u brzom povećanju proizvodnje. Rezultat toga je svijet koji izgleda bitno drugačije od obilate žitarske privrede svijeta iz prošlog stoljeća. Kako će izgledati geopolitika hrane u novoj eri u kojoj dominira oskudica? Čak i u ovoj ranoj fazi možemo uočiti bar najšire okvire globalne ekonomije hrane.Na strani potražnje, poljoprivrednici su sada jasno suočeni s rastućim pritiscima. Prvi je rast stanovništva. Svake godine poljoprivrednici svijeta moraju prehraniti dodatnih 80 milijuna ljudi gotovo sve u zemljama u razvoju. Nakon 1970. svjetsko se stanovništvo gotovo udvostručilo. U međuvremenu 3 milijarde ljudi nastoje se uspeti na prehrambenoj ljestvici trošeći više mlijeka mesa i jaja. Kako sve više obitelji u Kini i drugdje ulaze u srednju klasu, one očekuju da će i jesti bolje. No kako globalna potrošnja žitaricama intenzivnih stočarskih proizvoda raste, tako raste i potražnja za dodatnim kukuruzom i sojom potrebnom da nahrani svu tu stoku.

Pred deset godina rast potrošnje iznosio je 20 milijuna tona godišnje – u novije doba povećan je na 40 milijuna tona. No tempo kojim SAD prerađuju žitarice u etanol porastao je još brže. U 2010. je u SAD požnjeveno gotovo 400 milijuna tona žitarica, od čega je 126 milijuna otišla u destilerije etanola. Ako nafta ode na 150 ili više dolara za barel, cijene žitarica će je slijediti, kako prerada žitarica u gorivo postaje sve rentabilnija. To nije samo američki fenomen. Brazil, koji dobiva etanol iz šećerne trske, drugi je po redi u proizvodnji nakon SAD, dok je cilj Evropske unije da 10 posto potrošnje energije dobije iz obnovljivih izvora, većinom biogoriva, što znači da će od 2020. početi prenamjenjivati i zemljište namijenjeno proizvodnji hrane.

NAJVAŽNIJE BROJKE:

850 milijuna

Prosječan broj pothranjenih ljudi u svijetu, 1990. - 2006.

1.023 milijardenajveći broj gladnih ljudi

pogođenih 2008. kizom hrane

Regionalna distribucija gladnih u svijetu

62%

Azija i Pacifik

26%

Sub-Saharska Afrika

4%Bliski istok i sjeverna Afrika

2%Razvijene zemlje

6%

Lat. Amerika i Karibi

Obradivo zemljište korišteno za genetski modificirano bilje

50% Količina u kojoj bi se prinosi

uroda u Africi koji ovisi o kiši za vodu trebao smanjiti do 2020.

ako se ne ublaže klimatske promjene.

u mil. ha 134

1996. 2009.1.7

Dossier

64 perspektive

Uništavanje zemljišta i zaliha vodeNo to nije samo pripovijest o rastućoj potražnji za hranom. Sve, počevši od snižavanja nivoa podzemnih voda do erozije zemljišta i posljedica globalnog zatopljivanja, znači da je malo vjerojatno da će ponuda držati korak s našim rastućim apetitima.

Uz rastuće temperature, nivo podzemnih voda opada jer poljoprivrednici crpe previše vode za navodnjavanje. Time se kratkoročno umjetno povećava proizvodnja hrane i stvara “balon” koji puca kada se vodonosni slojevi iscrpe. U sušnoj Saudijskoj Arabiji navodnjavanje je omogućilo zemlji da postane samodovoljna u pšenici više od dvadeset godina; sada proizvodnja pšenice naglo pada jer je neobnovljiva zaliha vode korištena za navodnjavanje uglavnom potrošena. Saudijci će uskoro uvoziti sve svoje žitarice.

Odgovori anketiranih stručnjaka – Glavni uzrok rasta cijena hrane je:

Rast troškova inputa 20

Rast blagostanja 17

Rast stanovništva 14

Neefikasna tržišta 14

Saudijska je Arabija tek jedna od otprilike osamnaest zemalja s “balonima” proizvodnje hrane zasnovanim na navodnjavanju. Proizvodnja žitarica već se smanjuje u Siriji i Iraku, a uskoro bi to mogla i u Jemenu. No najveći su prehrambeni “baloni” u Indiji i Kini. U Indiji, gdje su poljoprivrednici izbušili oko 20 milijuna bunara za navodnjavanje nivoi podzemnih voda opadaju a bunari će početi presušivati. Oko 130 milijuna Kineza momentalno se hrane zahvaljujući pretjeranom crpljenju vode. Kako će ove zemlje nadoknaditi neizbježne manjkove kada se vodotokovi iscrpe?

Uz to što iscrpljujemo svoje bunare, loše upravljamo i svojim zemljištem, stvarajući nove pustare. Erozija tla kao posljedica pretjerane obrade i lošeg gospodarenja zemljištem potkopava proizvodnost trećine obradivih površina u svijetu. Koliko je to ozbiljno? Pogledajte satelitske snimke koje pokazuju dvije velike nove pustare: jedna se prostire preko sjeverne i zapadne Kine i zapadne Mongolije; druga preko središnje Afrike. Wang Tao, vodeći kineski stručnjak za pustinje, navodi da se svake godine oko 1,400 kvadratnih milja zemlje u sjevernoj Kini pretvara u pustinju. U Mongoliji i Lesotu urodi žitarica u posljednjih nekoliko desetljeća smanjeni su za polovicu, pa i više. Sjeverna



Koreja i Haiti također trpe zbog velikih gubitaka zemljišta; obje zemlje čeka glad ako izgube međunarodnu pomoć u hrani. Civilizacija može preživjeti gubitak svojih rezervi nafte, ali ne može preživjeti gubitak svojih rezervi zemljišta.

Tehnologija iscrpila potencijalUz promjene u okolišu koje sve više otežavaju zadovoljenje ljudskih potreba, treba uzeti u obzir i jedan važan nematerijalni faktor: tijekom otprilike prethodnih pola stoljeća naučili smo se da napredak poljoprivrede smatramo zajamčenim. Tijekom desetljeća je tehnološki napredak bio osnovicom stalnog povećanja produktivnosti zemljišta. Doista, svjetski urod žitarica se nakon 1950. utrostručio. No sada se to doba u mnogim naprednim poljoprivrednim zemljama bliži kraju jer poljoprivrednici već koriste sve raspoložive tehnologije da povećaju prinose. Poljoprivrednici su zapravo dostigli znanstvenike. A nakon što je rastao čitavo stoljeće, prinos riže po hektaru već šesnaest godina uopće ne raste. U Kini bi uskoro prinosi mogli stagnirati. Upravo na te dvije zemlje otpada trećina svjetskog uroda riže. U međuvremenu prinosi pšenice stagniraju u Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj – tri najveća proizvođača pšenice u zapadnoj Evropi.

Prvi znaci nevolja pojavili su se 2007, kada su poljoprivrednici počeli imati teškoće u držanju koraka s rastom globalne potražnje za žitaricama. Cijene žitarica i soje počele su rasti, utrostručivši se oko sredine 2008. Uslijed toga su mnoge zemlje izvoznice pokušale kontrolirati rast domaćih cijena hrane putem ograničenja izvoza. Među njima su bila dva vodeća izvoznika žitarica, Rusija i Argentina, Vijetnam drugi svjetski izvoznik riže, početkom 2008. je tokom nekoliko mjeseci potpuno zabranio izvoz. To su učinili i neki manji izvoznici žitarica.

Odgovori anketiranih stručnjaka Ako bi, kako predviđaju američki Ured za brojanje stanovništva i Ujedinjeni narodi, svjetsko stanovništvo do 2050. prešlo 9 milijardi, za koliko bi svijet trebao povećati proizvodnju hrane?

14

12

10

7

5

2 1Broj anketiranih

Povećanje u % 0-10 11-25

26-40

41-55

56-70

71-85

86+

Dossier

66 perspektive

Nakon što su zemlje izvoznice u 2007. i 2008. ograničile izvoz, zemlje uvoznice je zahvatila panika. Kako više nisu bile u mogućnosti da se oslone na tržište za pribavljanje potrebnih žitarica, nekoliko ih je poduzelo nove korake da ugovore dugoročne sporazume o isporuci žitarica sa zemljama izvoznicama.

U strahu da ne bi bile u stanju kupiti potrebne žitarice na tržištu, neke od bogatijih zemalja predvođene Saudijskom Arabijom, Južnom Korejom i Kinom učinile su 2008. neuobičajen korak, kupujući ili uzimajući u zakup zemljište u drugim državama da za sebe uzgajaju žitarice. Najveći dio tih akvizicija zemljišta je u Africi, gdje neke vlade daju u zakup obradivu zemlju za manje od jednog dolara po hektaru na godinu. Među najvažnijim destinacijama su bile Etiopija i Sudan, zemlje u kojima se milijuni ljudi uzdržavaju iz Svjetskog programa hrane UN-a. To da su vlade tih dviju zemalja voljne prodati zemljište inozemnim interesentima dok su njihovi vlastiti građani gladni žalosna je svjedodžba o njihovoj vladavini.

Odgovori stručnjakaSamo putem širokog korištenja genetskog inženjeringa možemo dovoljno povećati proizvodnju hrane da možemo podržati globalni rast stanovništva

39%Točno

61%Netočno

Koja tekovina današnje tehnologije proizvodnje hrane najviše obećava?

Genetski inženjering 14 Genetski inženjering 6

Uzgoj vrsta otpornih na stres 9 Opadanje genetske raznolikosti 4

Korištenje eko sistema u poljoprivredi 5 “Protuznanstveni

fanatizam” 3

“Tehnooptimisti” 3

Koja je najopasnija?

Odgovori anketiranih stručnjaka

Jedna analiza Svjetske banke ovog “grabeža zemljišta” iz 2010. ustanovila je da je tu ukupno obuhvaćeno gotovo 140 milijuna hektara – površina koja je veća od obradivih površina pod kukuruzom i pšenicom u SAD. Takve akvizicije obično uključuju i prava na korištenje vode, što znači da taj grabež zemljišta potencijalno djeluje i na sve zemlje nizvodno. Tako npr. sva voda iscrpljena iz bazena gornjeg toka Nila radi navodnjavanja nasada u Etiopiji ili Sudanu sada neće doći do Egipta.



Novi izvori sukobaPotencijal za sukobe – ne samo zbog vode – je velik. Mnogi ovi ugovori o zemlji sklopljeni su u tajnosti, a u većini slučajeva su zemljišta u pitanju kad je ona dana u zakup već koristili seljaci. Često se one koji su obrađivali ovo zemljište nije ni pitalo pa čak niti obavještavalo o novom stanju. A kako obično u mnogim selima zemalja u razvoju nema formalnih dokumenata o vlasništvu zemlje, poljoprivrednici koji su izgubili svoju zemlju imali su malo mogućnosti da svoja prava ostvare na sudu.

Neprijateljstvo prema takvom grabežu zemlje je pravilo, a ne izuzetak. Kina je 2007. sklopila sporazum s Filipinima o zakupu 2,5 milijuna hektara namijenjenog uzgoju kultura za otpremu kući. No kad se to pročulo, revolti javnosti – većinom od strane lokalnih poljoprivrednika – natjerao je Manilu da suspendira ovaj sporazum. Slična previranja su potresla Madagaskar, gdje je južnokorejska tvrtka Daewoo Logistics nastojala steći pravo na više od 3 milijuna hektara zemlje. Glasine o tom poslu pridonijele su revoltu koji je srušio vladu i iznudio poništenje sporazuma.

Ti poslovi ne samo da su rizični nego strani investitori koji proizvode hranu u zemlji punoj gladnih ljudi suočeni su s još jednim političkim pitanjem – kako žitarice izvesti. Hoće li seljani dozvoliti prolazak kamionima natovarenim žitaricama na putu do luka, ako su oni sami na rubu smrti od gladi?

Kako će, dakle, sve ovo povećati svjetsku proizvodnju hrane? To ne znamo, ali analiza Svjetske banke pokazuje da će tek 37 posto ovih projekata biti korišteno za proizvodnju hrane. Najveći dio dosad kupljenog zemljišta upotrijebit će se za proizvodnju biogoriva i drugog industrijskog bilja.

Čak i ako neki od tih projekata u konačnici povećaju proizvodnost zemljišta, tko će imati koristi? Ako praktički svi inputi – poljoprivredna oprema, gnojiva pesticidi, sjeme budu uvezeni izvana a sva proizvodnja otpremljena van iz zemlje, to će neznatno pridonijeti privredi zemlje domaćina. U najboljem slučaju, domaći bi ljudi mogli dobiti posao kao poljoprivredni radnici no u visokomehaniziranim djelatnostima radnih će mjesta biti malo.

Ova podjela na bogate i siromašne zemlje mogla bi postati još naglašenijom – i to brzo. U siječnju je Južna Koreja, koja uvozi 70 posto žitarica, objavila da osniva novu javno-privatnu ustanovu zaduženu za pribavljanje dijela ovih žitarica. S prvim uredom u Chicagu, njen je plan da zaobiđe veliku međunarodnu trgovinu kupujući žitarice neposredno od američkih farmera.

Poduzetnim Koreancima bi se uskoro mogli pridružiti Kina, Japan Saudijska Arabija i drugi veći uvoznici. Iako je Južna Koreja početno usredotočena

Dossier

68 perspektive

na SAD, daleko najvećeg izvoznika žitarica, ona bi kasnije mogla razmotriti sklapanje poslova i s Kanadom, Australijom, Argentinom i drugima.

Nitko ne zna kako će se razvijati sve intenzivnija konkurencija za izvore hrane, ali izgleda da se svijet okreće od međunarodne suradnje koja se razvila kroz nekoliko desetljeća nakon drugog svjetskog rata i priklanja filozofiji svaka zemlja za sebe.

Slijede li nova krvoprolića?Nakon pokolja u dva svjetska rata i privrednih promašaja koji su doveli do Velike krize, države svijeta su se udružile da stvore Ujedinjene narode, napokon shvativši da u modernom svijetu ne možemo živjeti u izolaciji kakogod bi to moglo biti zamamno. Osnovan je Međunarodni monetarni fond da pomogne upravljanju monetarnim sistemom i promovira ekonomsku stabilnost i napredak. Unutar sistema UN-a specijalizirane agencije, od Svjetske zdravstvene organizacije do Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO) danas u svijetu igraju važnu ulogu. Sve je ovo unapređivalo međunarodnu suradnju.

No dok FAO prikuplja i analizira globalne podatke o poljoprivredi i pruža tehničku pomoć, nema organiziranog napora da se osigura primjerena opskrbljenost hranom. Doista, najveći dio međunarodnih pregovora o trgovini

1 10

Mali utjecaj Veliki utjecaj

Odgovori stručnjaka Označite na ljestvici od 1 do 10 kakav će utjecaj imati rast cijena hrane na globalnu političku nestabilnost?



poljoprivrednim proizvodima sve donedavna bili usredotočeni na pristup tržištima, pri čemu Sjedinjene Američke Države, Kanada, Australija i Argentina uporno pritišću Evropu i Japan da otvore svoja dobro zaštićena tržišta. No u prvom desetljeću ovog stoljeća kao najvažnije pitanje pojavilo se ono o pristupu izvorima opskrbe, onako kako svijet prelazi iz doba viškova u novu politiku oskudice hrane. Istodobno američki program pomoći u hrani, koji je nekad služio za sprečavanje glade gdjegod je ona prijetila, sada je uglavnom nadomješten Svjetskim programom hrane UN-a, u kojem su SAD glavni darodavac. Inače je malo međunarodne koordinacije: francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, aktualni predsjednik grupe G-20, predlaže rješavanje problema rastućih cijena hrane putem suzbijanja špekulacije na robnim tržištima. Kolikogod bi to moglo biti korisno, to bi se bavilo simptomima a ne uzrocima oskudice hrane kao što su rast stanovništva i klimatske promjene. Današnji svijet treba se koncentrirati ne samo na poljoprivrednu politiku, nego na strukturu koja je objedinjuje s energijom, stanovništvom, i politikom korištenja vode od kojih svaki element direktno djeluje na sigurnost prehrane.

Uz niske zalihe žitarica i rastuću nepostojanost klime, rastu i rizici. Sada smo tako blizu rubu ponora da bi slom sistema prehrane mogao izbiti svakog časa. Razmislimo, primjera radi, što bi se dogodilo da je val vrućine koji je bio koncentriran na Moskvu zadesio Chicago. U grubim brojevima, 40 postotni pad očekivane žetve u Rusiji od oko 100 milijuna tona stajao je svijet 40 milijuna tona žitarica, no pad od 40 posto daleko veće žetve žitarica u Americi stajao bi 160 milijuna tona. Svjetske prijelazne zalihe žitarica (tj. količina koja je uskladištena u vrijeme kad počinje nova žetva) pala bi na potrošnju za tek 52 dana. To ne bi bila samo najlošija zabilježena žetva, nego i znatno niža prijelazna zaliha od 62 dana koja je otvorila vrata utrostručenju svjetskih cijena žitarica iz 2007-2008.

Što dalje? Došlo bi do kaosa na svjetskim tržištima žitarica. Cijene žitarica bi izletjele s grafikona. Neke zemlje izvoznice žitarica, nastojeći da zadrže rast domaćih cijena, ograničile bi ili sasvim zabranile izvoz kao što su to učinile 2007. i 2008. Televizijskim novostima ne bi dominirale stotinama požara u okolici ruskih gradova, nego prikazima pobuna zbog hrane u siromašnim zemljama uvoznicama žitarica i izvješćima o padanju vlada dok glad izmiče kontroli. Zemlje izvoznice nafte koje uvoze žitarice nastojale bi razmjenjivati naftu za žitarice a siromašni bi uvoznice žitarica izgubile bitku. Uz rušenje vlada i izgubljeno povjerenje u svjetsko tržište žitarica globalna bi se ekonomija počela raspadati.

70 perspektive

Nisu li stručnjaci, možda, pogriješili? (2)

Računica po kojoj više od milijardu ljudi gladuje ne mora uopće biti točna

Mnogima je na Zapadu siromaštvo gotovo sinonim za glad. Objava Organizacije UN za prehranu i poljoprivredu iz 2009. da više od jedne milijarde ljudi pati od gladi zauzela je naslovnice upečatljivije nego bilo koji podatak iz procjena Svjetske banke o tome koliko siromašnih ljudi živi s manje od jednog dolara na dan.

No je li to istina? Ide li doista više od jedne milijarde ljudi svake noći na spavanje gladno? Abbijit V. Bannerjee i Esther Duflo iz Abdul Latif Jameel Poverty Action Laba s Massachussetts Institute of Technology u knjizi Poor Economics: A Radical Rethinking of the Way to Fight Global Poverty, iz koje prenosimo ovaj odlomak, tu tvrdnju stavljaju pod znak pitanja. Njihova istraživanja odvela su ih u zabitna sela i krcate gradske slumove širom svijeta – od Maroka do Kenije, Indonezije i Indije - prikupljajući podatke i razgovarajući sa siromašnima o tome što jedu i što još kupuju. Također su koristili iskustva svojih akademskih kolega. Otkrili su da je priča o gladi (a i šire o siromaštvu) daleko složenija od bilo kojeg grandioznog podatka ili veličanstvene teorije; to je svijet gdje oni koji nemaju dovoljno za jelo štede da bi umjesto hrane kupili televizijski aparat, gdje se dakle više novca ne pretvara u više hrane i gdje pojeftinjenje riže može ponekad čak navesti ljude da kupuju manje riže.

Nažalost, to nije uvijek svijet kako ga vide stručnjaci. Isuviše mnogo njih još uvijek zastupaju radikalna, ideološka rješenja za probleme koji ne odgovaraju rješenjima jednakim za svaku priliku raspravljajući pri tome o, primjera radi, inozemnoj pomoći dok činjenice na terenu malo nalikuju na oštre političke bitke koje vode.

Jedan takav stručnjak je Jeffrey Sachs, savjetnik Ujedinjenih Naroda i direktor Earth Institutea na Sveučilištu Columbia. U knjigama i bezbrojnim govorima i televizijskim nastupima tvrdio je da su siromašne zemlje siromašne zato što su vruće, neplodne, zaražene malarijom, i često puta bez izlaza na more; ti faktori im otežavaju da budu produktivne bez jedne velike početne investicije koja bi riješila te endemske probleme. One te investicije ne mogu platiti upravo zato što su siromašne – nalaze se u onome što ekonomisti zovu “zamkom siromaštva”. Ukoliko se u pogledu tih problema nešto ne poduzme, ni slobodna tržišta niti demokracija im neće mnogo pomoći.


Nisu li stručnjaci, možda, pogriješili?

Međunarodna zajednica je prihvatila ideju da zamke siromaštva postoje – i da su one razlog zbog kojeg milijuni gladuju. Tako npr. prvi zadatak Milenijskog cilja za razvoj UN-a je “iskorjenjivanje krajnjeg siromaštva i gladi”. U mnogim zemljama definicija siromaštva povezana je s glađu; mjerila za određivanje je li netko siromašan od početka su definirani kao proračun potreban za kupnju određenog broja kalorija, uz još neke neophodne nabavke kao što je stanovanje. “Siromašna” osoba je u suštini definirana kao netko tko nema dovoljno za jelo.

Premalo ili pogrešno?Zato ne iznenađuje da su napori vlada da pomognu siromašnima većinom zasnovani na ideji da siromasi nužno trebaju hranu i da je tu bitna količina. Subvencije za hranu su sveprisutne na Bliskom istoku: Egipat je u fiskalnoj godini 2008. potrošio 3,8 milijardi dolara na subvencije za hranu, dakle oko 2 posto BDP-a. Indonezija dijeli subvencioniranu rižu. Mnoge države u Indiji imaju slične programe: tako u državi Orissa siromasi imaju pravo na 55 funti riže mjesečno po cijeni od jedne rupije za funtu, što je manje od 20 posto tržišne cijene.

No što ako općenito siromasi ne jedu premalo hrane? Što ako umjesto toga jedu pogrešne vrste hrane koja im ne daje hranjive tvari da postanu uspješni i zdravi odrasli ljudi? Što ako siromasi ne gladuju nego troše novac na druge prioritete? Stručnjaci za razvoj i političari bi trebali u potpunosti preispitati način na koji razmišljaju o gladi. A vlade i agencije za pomoć trebale bi prestati trošiti novac u propale programe i umjesto toga se usredotočiti na nalaženje novih načina da doista poboljšaju život najsiromašnijih u svijetu.

Pogledajmo Indiju, gdje se govori o naglom rastu pretilosti i dijabetesu kako gornja srednja klasa postaje bogatijom. Ipak nije stvar u tome da Indijci postaju deblji nego u tome da oni zapravo jedu sve manje. Usprkos brzom privrednom razvoju zemlje potrošnja kalorija po stanovniku se smanjila; osim toga, izgleda da je potrošnja svih drugih hranjivih tvari osim masti u svim grupama također smanjena čak i među najsiromašnijima. Danas više od tri četvrtine stanovništva živi u kućanstvima čija je potrošnja kalorija po glavi manja od 2.100 kalorija u urbanim sredinama i 2.400 kalorija u ruralnim područjima. Bogatiji ljudi još uvijek jedu više nego siromašniji. No na svim nivoima dohotka je udio izdataka za hranu smanjen i ljudi troše manje kalorija.

Te promjene ne pokreće smanjenje dohodaka jer po svim mjerilima Indijci sada imaju više novca nego ikada prije. Nije to ni zbog rastućih cijena hrane – između ranih 1980-ih i 2005, cijene hrane su u odnosu na ostale proizvode smanjene i u gradskim i u ruralnim krajevima. Pa iako su nakon 2005. cijene

Dossier

72 perspektive

hrane opet počele rasti, Indijci su počeli manje jesti upravo kad su cijene hrane počele padati.

Tako izgleda da siromasi, čak i oni koje je FAO razvrstao kao gladne na temelju onoga što jedu, ne žele jesti mnogo više čak i kad to mogu. Zapravo izgleda da jedu manje. Kako to objasniti? Pretpostavimo za početak da siromasi znaju što rade. Ako bi mogli biti jako mnogo produktivniji i zarađivati znatno više jedući više, oni bi to vjerojatno i učinili. Može li dakle biti da ih to što jedu više zapravo ne čini naročito produktivnim, i da, uslijed toga, nema zamke siromaštva zasnovane na prehrani?

Manje jedu jer su manje gladni?Jedan od razloga zbog kojih zamka siromaštva možda ne postoji je taj da većina ljudi ima dovoljno za jelo. Danas živimo u svijetu koji je teoretski u stanju prehraniti svaku osobu na planetu. FAO je 1996. procijenio da je svjetska proizvodnja hrane dovoljna da pruži najmanje 2.700 kalorija po osobi dnevno. Glad još uvijek postoji, ali samo kao posljedica načina na koji je hrana raspodijeljena među nas. Nema apsolutne oskudice. Koristeći podatke o cijenama na Filipinima, autori su izračunali trošak najjeftinijeg obroka dovoljnog da proizvede 2.400 kalorija. On bi stajao samo 21 cent dnevno, što je vrlo pristupačno čak i za veoma siromašne (svjetska granica siromaštva postavljena je na oko 1 dolara na dan). Neprilika je u tome da bi to značilo jesti samo banane i jaja, što nitko ne bi želio raditi dan za danom. No tako dugo dok su ljudi spremni jesti banane i jaja kad treba, našli bismo veoma malo ljudi zarobljenih u siromaštvu jer nemaju dovoljno hrane. To potvrđuju indijske ankete: postotak ljudi koji kažu da nemaju dovoljno hrane tijekom vremena je naglo opao, od 17% u 1983. na 2% u 2004. Tako ljudi možda jedu manje jer u i manje gladni.

Možda su oni i stvarno manje gladni, jedući manje kalorija. Može biti da zbog poboljšanja u opskrbi vodom i sanitarijama troše manje kalorija u napadima dijareje i drugih bolesti. A možda su i manje gladni zbog smanjenja teškog fizičkog rada. Uz raspoloživu vodu u selima, žene više ne trebaju nositi teške terete na velike udaljenosti; poboljšanja u prometu smanjila su potrebu putovanja pješke; a čak i u najsiromašnijim selima brašno se sada melje u motornim mlinovima umjesto da ga žene melju ručno.

Osim u Indiji, jedna od skrivenih pretpostavki u ovom opisu zamke siromaštva jest u tome da siromasi jedu onoliko koliko mogu. Ako postoji ikakva šansa da bi jedući nešto više mogli započeti neki smisleni posao i izaći iz zone zamke siromaštva, tada bi oni jeli što je više moguće. No izgleda da se većina ljudi koji žive s manje od jednog dolara na dan ne ponaša kao da gladuju. Kada


Nisu li stručnjaci, možda, pogriješili?

bi to bio slučaj, tada bi sigurno svaki raspoloživi novčić potrošili na kupovanje kalorija; no to ne čine. U zbirci podataka za 18 zemalja o životu siromaha hrana čini 36 do 79 posto potrošnje najsiromašnijih seoskih stanovnika, te 53 do 74 posto među onima u gradovima.

To se ne događa zbog toga što oni potroše cijeli ostatak na druge potrebe. Tako bi npr. u Udaipuru tipično siromaško kućanstvo moglo potrošiti do 30%o više na hranu kada bi potpuno isključilo izdatke na alkohol duhan i proslave. Izgleda da siromasi imaju mnoge mogućnosti izbora, i da ne troše na hranu onoliko koliko bi mogli. Čak i novac koji ljudi troše na hranu ne troše da bi maksimirati unos kalorija ili hranjivih mikroelemenata. Studije su pokazale da kad veoma siromašni ljudi dobiju priliku da potroše nešto više na hranu, tada ne ulažu u to da dobiju više kalorija. Umjesto toga kupuju skuplje kalorije boljeg ukusa.

Neprivlačnost jeftinogaU jednom istraživanju provedenom u dvije kineske pokrajine istraživači su nasumce izabranim kućanstvima ponudili veliku subvenciju na cijenu osnovnih prehrambenih proizvoda (u jednoj to su bili pšenični rezanci a u drugoj riža). Obično očekujemo da kad cijena nečega pada da će ljudi toga kupovati više. No dogodilo se suprotno: kućanstva koja su dobila subvenciju za rižu ili pšenicu trošila su manje na ta dva proizvoda a jela su više kozica i mesa, čak i ako njihova osnovna hrana košta manje. U cjelini, unos kalorija korisnika subvencije nije se povećao (možda se čak i smanjio) usprkos tome što se njihova kupovna moć povećala. Ni prehrambeni sadržaj nije se u bilo kojem drugom smislu povećao. Vjerojatno je razlog tome to što su riža i pšenica jeftini ali ne i osobito ukusni, pa ih je osjećaj da su bogatiji potaknuo da jedu manje tih osnovnih proizvoda. Takvo razmišljanje upućuje na to da bar među ovim veoma siromašnim gradskim kućanstvima prioritet nije bilo dobivanje više kalorija. To je bilo dobivanje onih koje su ukusnije.

Sve u svemu, mnogi siromasi bi mogli jesti manje no što mi ili FAO mislimo da je primjereno. No izgleda da to nije tako jer nemaju izbora; prije se radi o tome da nisu dovoljno gladni da koriste svaku priliku da jedu više. Tako napokon možda i ne postoji milijarda “gladnih” ljudi.

To, međutim, ne mora značiti da je logika zamke siromaštva zbog gladi pogrešna. Ideja da bi bolja prehrana nekoga mogla dovesti na put blagostanja bila je sasvim sigurno u nekim povijesnim trenucima veoma važna a mogla bi to biti i danas. U srednjem vijeku i renesansi proizvodnja hrane nije pružala dovoljno kalorija za uzdržavanje cjelokupnog stanovništva u radnoj dobi. To bi moglo objasniti velik broj prosjaka, koji su bili doslovno nesposobni za bilo

Dossier

74 perspektive

Jedimo – kukce Sve veći apetit razvijenog svijeta za mesom pretvara se u pravu ekološku katastrofu, jer uzgoj stoke stvara oko 20% stakleničkih plinova i povećava globalno zatopljivanje – tvrde Ujedinjeni narodi. Mnogi ekolozi stoga kao rješenje zagovaraju vegetarijanstvo – ili bar manju potrošnju mesa. No FAO traži od potrošača da razmotre i jednu drugu opciju – jedimo kukce.

Prehrana zasnovana na kukcima mogla bi pribaviti jednako toliko proteina, ključnih vitamina i minerala, kao i meso uz daleko manje emisija, tvrde iz FAO-a. Uzgoj kukaca kao što su skakavci, cvrčci i brašneni crvi, emitira deset puta manje metana od uzgoja stoke, tvrde znanstvenici.

Ideja i nije nastrana kako izgleda mnogima. Poznato je da se više od tisuću vrsta kukaca jede u oko 80% zemalja svijeta, iako je ta ideja predmet gnušanja u zapadnim zemljama. No FAO ulaže novac tamo gdje postoje gladna usta, investirajući u projekte uzgoja kukaca u Laosu, zemlji u kojoj se skakavci i cvrčci već popularne delikatese. Svjetska konferencija o prehrani kukcima planirana je za 2013.

Kina: strateške rezerve svinjetineKina je svinjska supersila kao što je to i ljudska. U Carstvu Sredine ima više od 446 milijuna svinja – po jednu na svaka tri Kineza i više nego 43 sliedeće zemlje zajedno. Zbog toga kad nastane neki značajniji poremećaj u opskrbi svinjetinom to zemlju teško pogađa - kada je 2008. “bolest plavih ušiju” natjerala Kineze da pobiju milijune svinja to je povećalu stopu inflacije na najvišu razinu u jednom desetljeću.

Da bi spriječila buduće poremećaje, kineska je vlada ubrzo nakon toga osnovala stratešku rezervu, držeći širom zemlje hladnjače snabdjevene smrznutom svinjetinom koja se može pustiti u promet u vrijeme oskudice. Vlada je bila prisiljena povećati rezerve – povlačeći svinje sa tržišta – u proljeće 2010. kada je preobilje dovelo do naglog pada cijena.

kakav rad. Nužda da se pribavi dovoljno hrane za preživljavanje izgleda da je neke ljude potakla na neke ekstremne korake. U razdoblju “malog ledenog doba” od sredine 16. do kraja 18. stoljeća došlo je do epidemije ubijanja vještica jer su loše žetve bile česte a ulov ribe slab. Čak i danas u Tanzaniji dolazi do navale takvih ubojstava kadgod nastane suša.


Dva desetljeća hrvatske gospodarske samostalnosti

Nema budućnosti bez strategije i vizije

Političari vole usporedbe s prošlom ili prethodnim godinama, zaboravljajući da se pravi trend i prava slika stvarnosti dobiva samo u duljem slijedu događanja, tj. pokazatelja makroekonomskih postignuća. Iako je 20 godina u životu jedne države vrlo malo, osvrnimo se na ono što smo zaista postigli u tom razdoblju.

Piše: Ante Gavranović

Ovo je posebno zanimljiva godina za Hrvatsku. Proslavljamo dvadesetu obljetnicu samostalnosti, dovršeni su pregovori o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. No ovo je i predizborna godina, u kojoj se sabiru rezultati na svim područjima aktivnosti.

Nas posebno zanimaju makroekonomski pokazatelji. Političari vole usporedbe s prošlom ili prethodnim godinama, zaboravljajući da se pravi trend i prava slika stvarnosti dobiva samo u duljem slijedu događanja, tj. pokazatelja makroekonomskih postignuća.

Reflektor

Reflektor

76 perspektive

Odlazeći iz Jugoslavije, Hrvatska je za sobom ostavila i socijalistički način privređivanja koji je pokazivao brojne slabosti. U neovisnost je hrvatsko gospodarstvo ušlo na rubu kolapsa i s hiperinflacijom na leđima. Ekonomska politika i danas se temelji na stabilizacijskom programu iz 1993. koji se zasniva na privatizaciji, deregulaciji i liberalizaciji. Praksa očito govori da taj neoliberalni program nije dao rezultata, a koncept je ipak zadržan i njime se ‘vozi’ još i danas. Pokazalo se da je i ekonomska politika zasnovana na čvrstom tečaju – koji je doveo do toga da je domaća proizvodnja zamijenjena uvozom – hrvatsko gospodarstvo dovela do ruba propasti.

Je li riječ o 20 izgubljenih godina?Kad bismo upitali običnog čovjeka s ulice koja su tri najsloženija otvorena gospodarska pitanja u Hrvatskoj, uvjeren sam da bi odgovor bio gotovo jednoznačan: nezaposlenost i otvaranje radnih mjesta, proizvodnja i rast BDP-a te izvoz. Ljudi postaju sve više svjesni da samo rezultanta tih triju pitanja može dovesti do poboljšanja uvjeta života, porasta standarda, ublažavanja pitanja zdravstvene i mirovinske reforme te toliko očekivanog blagostanja.

Najveći broj naših stručnjaka slaže se u ocjeni da je sadašnji ekonomski model prevladan i već dugo ne daje odgovarajuće rezultate. Međutim, u dosad objavljenim idejama kako izaći iz krize i recesije i što učiniti ni jedna stranka nije izložila konkretne prijedloge. Struktura BDP-a, u kojem je zapostavljena uloga proizvodnog sektora, jasno pokazuje da kroz nju ne možemo razriješiti pitanje novih radnih mjesta, otvoriti novi proces industrijalizacije, nema naznaka ukupnog razvoja.

Statistički ljetopis za 1996. Državnog statističkog zavoda otkriva da je 1990. hrvatski BDP u tekućim cijenama iznosio 24,8 milijarde dolara, a lani 60,8 milijardi dolara ili gotovo 2,5 puta više. Kad bismo uzeli u obzir današnju vrijednost dolara, to bi iznosilo samo 136,80 milijardi kuna. Uzevši u obzir tadašnji tečaj dolara, danas je to, preračunato, 276,2 milijarde kuna. Dvadeset godina kasnije hrvatsko je gospodarstvo vrijednost BDP-a podiglo na 334,5 milijardi kuna ili 21,1 posto više. Naime, prosječni tečaj kune u odnosu na američki dolar iznosio je 2001. godine 1:8,339, da bi 2010. taj odnos bio samo 1:5,500.

Realniji je stoga prikaz BDP-a u eurima, jer euro nije doživljavao nagle valutne potrese. BDP je 2001. iznosio 25,738 milijardi eura, da bi u 2010. porastao na 45,917 milijardi. Po stanovniku je u isto vrijeme porastao sa 5.801 na 10.380 eura.



Negativnu stopu rasta bilježili smo 1990. (6,9 posto), 1991. (21,1 posto), 1992. (11,7 posto), 1993. (8,0 posto), zatim 1999. (0,9 posto), pa 2009. ( 6,0 posto) i 2010. (1,2 posto). Najviše stope rasta zabilježene su između 1994. i 1997. kad je zabilježena prosječna stopa rasta od 6,2 posto, u. 1995. čak 6,8, a u 1997. godini 6,5 posto. Drugo povoljno razdoblje rasta BDP-a bilježimo između 2001. i 2008., kad je prosječna stopa rasta iznosila 4,8 posto. No kad uzmemo u obzir svih dvadeset godina dobivamo bitno nepovoljniju sliku. Godine obilježene nepovoljno stopom rasta (šest od ukupno 20) imaju prosječnu nepovoljnu stopu od 9,7 posto i umanjile su prosjek rasta BDP-a

Bruto domaći proizvod – stope promjena u odnosu na prethodnu godinu

Izvor: DZS

%

-6,9 -21,1 -11,7 -8 5,9 6,8 5,9 6,8 2,5

-25

-20

-15

-10

-5

0

5

10

Chart Title

Series1

1990

.

1991

.

1992

.

1993

.

1994

.

1995

.

1996

.

1997

.

1998

.

1999

.

2000

.

2001

.

2002

.

2003

.

2004

.

2005

.

2006

.

2007

.

2008

.

2009

.

2010

.

-6,9

-21,1

-11,7

-8,0

5,9 6,8 5,9 6,8

-0,9

2,5 2,94,4 5,6 5,3 3,8 4,3 4,8 5,1

2,2

-6,0 -1,2

Stopa nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2010.

Izvor: DZS

9,3 14,9 15,3 14,8 14,5 14,5 16,4 17,5 17,2

0

5

10

15

20

25

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21

Chart Title %

1990

.

1991

.

1992

.

1993

.

1994

.

1995

.

1996

.

1997

.

1998

.

1999

.

2000

.

2001

.

2002

.

2003

.

2004

.

2005

.

2006

.

2007

.

2008

.

2009

.

2010

.

9.3

14.9 15.3 14.8 14.5 14.516.4

17.5 17.2

20.8 21.1 22.0 22.3

19.218.0 17.9

16.614.8

13.214.9

17.4

Reflektor

78 perspektive

za cijelo proteklo razdoblje na samo 1 posto. Bez prvih triju ratnih godina kad smo zabilježili i najveći pad BDP-a, prosjek rasta svih ovih godina iznosio bi oko 3 posto.

Dosadašnjih osam vlada nije našlo adekvatan odgovor na pitanje nezapos-lenosti. U 1989. zabilježeno je 139.878, a 1991.godine 253.670 nezaposlenih osoba. Najveće stope nezaposlenosti zabilježene su u razdoblju 2000. do 2002, od 20,8 do 22,3 posto. Najveći pak broj nezaposlenih zabilježen je 2001, čak 395.141. Najniži broj 236.700 nezaposlenih zabilježen je 2008. Danas ih opet ne radi oko 300.000. Vrtimo se, dakle, u začaranom krugu.

1990. 2011.

broj stanovnika 4,47milijuna

4,42milijuna

BDP po glavi stanovnika 5106dolara

13.750dolara

godišnja stopa inflacije 135,6posto

1,1 posto

broj zaposlenih 1,8milijuna

1,4milijuna

broj umirovljenika 600.000 1,2milijuna

broj studenata 70.000 140.000

Trenutačno je zaposleno 1,38 milijuna ljudi, a 1990. radilo je 1,8 milijuna stanovnika. U pravnim osobama 2002. Iznosio je 1,046.744 osoba, da bi se njihov broj u 2010 povećao na samo 1,131.676 osoba, pretežito u javnoj upravi i obrani, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi te obrazovanju. No bitno se promijenila i struktura: u prerađivačkoj industriji je 1990. radilo 562.000 ljudi, da bi 2010. taj broj bio jedva 213.807.

Broj zaposlenih u dva desetljeća smanjen je za 400.000 ljudi, ali je zato broj umirovljenika u tom razdoblju gotovo udvostručen, na današnjih 1,2 milijuna. Sadašnji omjer umirovljenika i zaposlenih je upitno održivih 1 naprema 1,23.

»Ako se samo uzme rast BDP-a (u stalnim cijenama) kao indikator, on je 2010. bio 11 posto veći nego 1990. godine. To je praktično stagnacija ili, drukčije rečeno, 20 izgubljenih godina. Također, niža je stopa zaposlenosti i viša stopa nezaposlenosti nego prije 20 godina«, kaže Vladimir Gligorov, analitičar Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije i jedan od najboljih poznavatelja ekonomske situacije u zemljama jugoistočne Europe.

Usporedni pokazatelji (1)

Izvor: Državni zavod za statistiku



Dva izgubljena desetljeća o kojima govori Gligorov rezultat su niza »stresnih situacija« kroz koje je hrvatska ekonomija prolazila. Pretvorbu i privatizaciju, proces koji je na kraju doveo do nestanka brojnih industrijskih poduzeća poput zagrebačke Prvomajske, karlovačke Jugoturbine, splitske Jugoplastike ili zadarskog SAS-a, svojim je negativnim efektima pojačao rat. Čak trećina industrijskih kapaciteta bila je izložena izravnim ratnim razaranjima. Nakon završetka rata, što interni nedostaci (nelikvidnost), što vanjski utjecaji (ruska financijska kriza 1997. i rat na Kosovu 1999. godine) također su ostavili trag. Od 1995. nezaposlenost je uporno rasla da bi svoj vrhunac dosegla 2001. godine, kada je bez posla bilo gotovo 400.000 ljudi. Dolaskom 21. stoljeća hrvatska ekonomija ulazi u razdoblje prosperiteta i razvoja. Međutim, postavljenog na pogrešnim temeljima, što danas bolno spoznajemo.

1990. 2011.

BDP 276,2milijarde kuna

334,5milijardi kuna

udio industrije u BDP-u 41,2posto

19posto

udio poljoprivrede u BDP-u 12,7posto

5,5 posto

udio trgovine u BDP-u 17,6posto

15,5posto

udio financijske industrije u BDP-u 3posto

27,3posto

vanjski dug 3,7milijardi dolara

45milijardi dolara

Što je najviše opterećivalo hrvatsku ekonomiju sve to vrijeme? Gligorov ocjenjuje da je to bila pogrešna strategija razvoja zasnovana na domaćoj potrošnji i sektoru usluga uz zapostavljanje industrije i poljoprivrede.

»Zbog toga su deficiti u razmjeni s inozemstvom veliki, što je dovelo do visoke vanjske zaduženosti koja je sada glavni ograničavajući faktor bržeg rasta. Uz to, javni je sektor ostao nereformiran i javna je potrošnja vrlo visoka. I tada i sada postojala je nemogućnost reforme javnog sektora i restrukturiranja poduzeća i cijelih sektora u koje je uloženo mnogo, a koji nisu profitabilni«, detektira Gligorov slabosti hrvatske ekonomije koje u 20 godina nisu razriješene. Probleme o kojima govori potpuno je razotkrila globalna kriza započeta 2008. od koje se svijet polako oporavlja dok hrvatska ekonomija još podsjeća na grogiranog boksača.

Usporedni pokazatelji (2)

Izvor: Obrađeni podaci Hrvatske gospodarske komore

Reflektor

80 perspektive

Najveća kočnica vlastiti promašajiNaravno, dio naših nevolja izazvali su rat i globalne krize, ali je sve to učinilo manje štete nego mi sami. Dio gospodarstva koje nije privatizirano proglašeno je samoposlugom političkih elita. U trenutku proglašenja samostalnosti bili smo dužni 3,7 milijardi dolara, a u međuvremenu smo potrošili polovicu svega što smo stekli u socijalizmu. Danas je vanjski dug veći od 45 milijardi eura ili gotovo 11.000 eura po glavi stanovnika. Pritom smo uspjeli uništiti pola industrijske proizvodnje koja je bila kičma ekonomskog i socijalnog razvoja. Iskustva drugih tranzicijskih država pokazuju da se moglo drukčije. Nismo mogli zadovoljiti tri osnovna cilja tranzicije – da promjene budu brze, da se poveća ekonomska efikasnost i da sve to bude socijalno pravedno. To je, pokazalo se, delikatan proces i za mnogo sređenije države no što je Hrvatska.

Izravna inozemna ulaganja imaju važnu ulogu u razvoju hrvatske privrede. Od 1993. uloženo je više od 24,3 milijardi eura, ali posljednjih godina zanimanje stranih ulagača očigledno opada. Nakon godine najvećih ulaganja (2008. strana ulaganja iznosila su 4,21 milijardu eura) dolazi do kolapsa, pa je u cijeloj 2010. uloženo oko 450 milijuna eura, a u prvom tromjesečju ove godine samo 128,9 milijuna eura.

Dok su u ostalim tranzicijskim zemljama ulaganja stranih investitora bila usmjerena u proizvodnju (Češka, Slovačka, Mađarska i Poljska, na primjer), kod nas su ona bila usmjerena pretežito na uslužni sektor: financije i bankarstvo, telekomunikacije, trgovinu, dijelom na farmaceutsku industriju. Izostala su očekivana greenfield ulaganja, dijelom i zbog pogrešne ekonomske politike, koja nije poticala domaću proizvodnju nego je olakšavala uvoz.

Za financijski se sektor smatra da je najbolje prošao u tranzicijskom razdoblju. Prema podacima Hrvatske narodne banke, od 24,35 milijardi eura izravnih stranih ulaganja, 8,5 milijardi otišlo je u sektor financijskog posredovanja. Devedeset posto svih hrvatskih banaka trenutačno je u stranom vlasništvu. To nije samo hrvatska specifičnost nego tranzicijska sudbina cijele istočne Europe. Tako Slovačka i Češka, najbolji učenici tranzicijske škole, imaju 90 odnosno 95 posto banaka u stranom vlasništvu. Još jedna tranzicijska »priča o uspjehu«, Estonija, također ima 95 posto banaka u stranom vlasništvu. Najmanji udjel stranaca u bankarskom sektoru može se vidjeti u Latviji, “samo” 57 posto.

Javni dug – omča oko vrataTakav bankovni sustav Hrvatska je naslijedila i sredinom devedesetih krenula u sanaciju banaka na koju je utrošeno 20 posto BDP-a. Nakon toga je



Izvor: HNB, HGK

mil. EUR

6760 9172 10174 12363 13609 15143 19883 22933 25990

0

10000

20000

30000

40000

50000

60000

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14

Chart Title

Series

1997

.

1998

.

1999

.

2000

.

2001

.

2002

.

2003

.

2004

.

2005

.

2006

.

2007

.

2008

.

2009

.

2010

.

6.760,79,172.8 10.174,5

12.363,6 13.609,3 15.143,119.883,8

22.933,025.990,0

29.725,033.720,8

40.590,045.244,3

48.611,7

60.000

50.000

40.000

30.000

20.000

10.000

0

Vanjski dug RH od 1997. do 2010.

uslijedila faza privatizacije i konsolidacije da bi se tek potkraj devedesetih pojavili prvi pravi bankarski proizvodi. Sustav je stabilan, spektar proizvoda kao i u inozemstvu, a konkurencija izražena. Zapravo, ni jedan privredni sektor u Hrvatskoj nije prošao tako duboko restrukturiranje kao bankovni.

Kritičari ukupnih ekonomskih odnosa upravo će činjenicu da su banke u rukama stranog kapitala pronaći djelomični odgovor na spori rasz efikasnosti hrvatskog gospodarstva. To obrazlažu strukturom odobrenih kredita, gdje većina godinama odlazi u potrošnju građanstva i stambenu izgradnju, a sve manji dio namijenjen je rastu proizvodnje i otvaranju novih radnih mjesta u industriji i obrtništvu.

Dodajmo tome i javni dug, koji je već dugo ’omča oko vrata’ hrvatskom gospodarstvu. Prema procjenama bankara, dug opće države u ovoj će godini iznositi 155, 2 milijarde kuna, i to bez izdanih jamstava i plasiranih sredstava HBOR-a. Uključujući ta sredstva, dug bi se mogao popeti na 215,7 milijardi kuna odnosno prijeći granicu od 60 posto BDP-a i time doći u sukob sa maastrichtskim kriterijima. Hrvatska će u svakom slučaju u narednom razdoblju morati provesti fiskalnu konsolidaciju. Pitanje je samo kako.

Reflektor

82 perspektive

Banke imaju ključnu ulogu u gospodarstvu svake države, pa tako i u nas.

Također imaju moć odlučivati koga žele kreditirati i pod kojim uvjetima, a koga ne. Cjelokupna vanjska trgovina i sav novac koji u državu ulazi ili iz nje izlazi također je u optjecaju preko banaka. Ako banke odluče uskratiti kreditiranje gospodarskih aktivnosti ili jednog dijela gospodarstva, taj će se dio polako gušiti i gasiti. U Hrvatskoj su banke prečesto kreditirale privatnu potrošnju, a ne gospodarske aktivnosti, pogotovo proizvodnju, koja je danas još uvijek manja nego što je bila prije rata – prije 20 godina. Takva politika gušenja domaće proizvodnje i poticanja potrošnje građana pogoduje onim zemljama iz našeg okruženja koje na hrvatsko tržište žele plasirati što više svojih proizvoda. Naravno, to je jako dobro za te zemlje jer se tamo stvaraju radna mjesta, ali jako loše za Hrvatsku jer ona uvozi sve više stranih proizvoda i gubi svoja radna mjesta.

Izravna inozemna ulaganja u RH od 1993. do 2010. godine

Izvor: HNB, obrada HGK

Turistički uzlet ograničenog dometaŠto je s turizmom, sektorom gospodarstva od kojeg se svake godine s nestrpljenjem očekuju što bolji rezultati? Hrvatska je nesumnjivo važna turistička destinacija na Mediteranu. Posljednjih godina svrstavaju nas među turističke destinacije s najbržim stopama rasta. No činjenica je da nam samo pet zemalja (Njemačka, Slovenija, Italija, Austrija i Češka)



čine 60 posto svih dolazaka i noćenja upozorava na preusku bazu emitivnih zemalja.

Sanda Čorak, ravnateljica Instituta za turizam, smatra da je hrvatski turizam danas na znatno višoj kvalitativnoj razini nego prije 20 godina, ali još u mnogim aspektima zaostaje za konkurentima na Sredozemlju. Potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća dosegnuli smo svojevrsni vrhunac razvoja turističkog proizvoda. Za vrijeme agresije na Hrvatsku, druge, nama konkurentne zemlje iskoristile su to razdoblje za unaprjeđenje svojih turističkih proizvoda i napravile ’kvalitativni’ odmak. Istodobno, naši su hoteli propadali zbog mnoštva izbjeglica, nemogućnosti investiranja, loše provedene privatizacije i koječega drugog. “Novo rađanje” bilo je opterećeno nizom problema, a jedan od najvećih bio je kako uvjeriti inozemne goste da smo nakon rata ponovo sigurno odredište. Ulazak privatnog sektora, prije svega u hotelijerstvo, donio je mnogo novina i višu kvalitetu. Da bi na toj razini moglo poslovati, nužno je bilo podizati i kvalitetu odredišta uređenjem mjesta, stvaranjem novih sadržaja, podizanjem razine kvalitete i drugih usluga. Znatan doprinos svemu dala je i gradnja suvremene mreže autocesta, jer nam dolaze gosti većinom cestovnim vozilima iz okružja. Počeo se, istina postupno, obnavljati i zračni prijevoz, jer se zna da su zračni operateri najosjetljiviji na sigurnost.

“Stoga se može govoriti o tome da je Hrvatska nakon rata krenula u novi razvojni ciklus svojeg turističkog proizvoda i da je krivulja tog razvoja još u usponu. Mnogo se ulaže u promociju i Hrvatska je sve prepoznatljivije odredište na svjetskoj turističkoj karti. Zbog toga bih rekla da je današnji hrvatski turizam drukčiji nego prije dvadesetak godina po mnogočemu – prije svega po promišljanju. Pri isticanju slabosti našeg turizma, oduvijek se susrećemo s problemom produženja sezone, koji svih ovih godina nismo uspjeli riješiti. Tu je, dalje, niska iskorištenost hotelskih kapaciteta, skromna destinacijska potrošnja (izvan smještajnog objekta), zaostajanje za konkurentskim zemljama u sadržajima zabave, kupnje, sporta, rekreacije i kulture te nemogućnost javnog sektora da bude turistički lider u destinacijskom menadžmentu.”

“Još uvijek razvoj turizma u Hrvatskoj nedovoljno dobro prati globalne promjene i trendove u okružju koje donose razvoj tehnologije, starenje populacije u Europi, promjene vrijednosnog sustava, dakle stila života Europljana”, upozorava Čorak. “Još se nije odgovorilo na mnoga pitanja – kakav turizam Hrvatska želi razvijati i koje ciljeve postići, kako učinkovito upravljati turističkim prostorom, na kojim bi atributima u turizmu trebala

Reflektor

84 perspektive

izgrađivati svoj jedinstveni prodajni prijedlog, kako brže i učinkovitije razvijati turizam na kontinentu, kako smanjiti probleme vezane uz sezonsko poslovanje i što nositelji javne vlasti moraju učiniti da bi se kontinuirano poboljšavala sposobnost hrvatskog turizma”.

Skupe poljoprivredne nedorečenostiNa smanjenje udjela poljoprivrede u BDP-u utjecalo je nekoliko razloga.

“U vrijeme Jugoslavije počeo je proces deagrarizacije, ali je proces agrarnih investicija bio usmjeren samo u društveni sektor koji je u Hrvatskoj raspolagao s više od 450.000 hektara obradivih zemljišnih površina i to je zemljište bilo u posjedu oko 150 PIK-ova i nekoliko stotina zadruga.” U to su vrijeme seljaci proizvodili oko 50 posto ukupne proizvodnje, a velik dio te proizvodnje premašivao je njihove potrebe i taj su dio prodavali, i to vrlo jeftino, objašnjava stanje Stipe Bilić, jedan od respektabilnih poljoprivrednih stručnjaka u nas. “U to je vrijeme Hrvatska imala unutar Jugoslavije viškove u razmjeni hrane i do 600 milijuna tadašnjih dolara, a u izvozu na strana tržišta ostvarivao se višak od 200 do 300 milijuna dolara. Budući da su troškovi rata i poraća, troškovi tranzicije i nepostojanje gospodarske strategije eliminirali državni utjecaj u poljoprivredi, izostanak velikih ulaganja koja potiče država doveo je postupno do velikog smanjenja proizvodnje. Seljaci napuštaju poljoprivrednu proizvodnju, jer je neisplativa na malim imanjima, a veliki PIK-ovi propadaju. Nakon rata počeo je oporavak poljoprivrede na dotadašnjoj strukturi imanja, ali politikantsko eksperimentiranje s poljoprivredom nakon 2002. utječe na veliki pad poljoprivredne proizvodnje. O tome govore podaci o indeksu poljoprivredne proizvodnje, a taj pad proizvodnje plaćamo velikim manjkom u vanjskoj trgovini hranom pa godišnje na taj način umanjujemo naš BDP za više od sedam milijardi kuna”, ističe Bilić.

Od 2000. dominantan utjecaj na poljoprivredu imaju seljaci čija se stajališta temelje na poljoprivredi iz vremena prije Drugog svjetskog rata, dodaje. “Umjesto okrupnjavanja poljoprivrednih imanja, poticalo se usitnjavanje. Umjesto organiziranja velikih investicija i ulaganja u poljoprivredu, nuđena su obećanja o podjeli državne zemlje i tako se zaluđivali i zavaravali seljaci. Doneseni su poticaji za poljoprivredu, ali umjesto da potiču povećanje proizvodnje, oni su se koristili za korumpiranje seljaka koji poticajima nadomještaju i smanjuju proizvodnju,



Reindustrijalizacija uvjet izvoznog oživljavanjaZašto Hrvatska nije izvozna zemlja? Svi govore o tome da Hrvatska izvozi samo 2800 USD po stanovniku, dok na svakoga Slovenca otpada otprilike 15.000 USD izvoza. Kad smo već na brojkama spomenimo i to da izvoz u hrvatskom BDP-u čini samo 23-25 posto, dok je prosjek za zemlje EU 36 posto, a u tranzicijskim zemljama čak 41 posto.

Mnogi su skloni tvrditi kako Hrvatska jednostavno nema proizvoda koji bi tehnološki i konkurentno podnijeli sve žešću borbu na svjetskim tržištima. Drugi će navesti kako je to posljedica dezindustrijalizacije gospodarstva, što je uništilo osnovu hrvatskog industrijskog izvoza. Svoje tvrdnje zasnivaju na činjenici da između 90 i 95 posto svih izvoznih proizvoda ulaze u domenu prerađivačke industrije. A upravo u njoj je izgubljeno više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu gospodarstva.

Ukupno gledajući, kvaliteta hrvatskog izvoznog proizvoda je nesumnjivo slabija nego prije desetak godina. Za dokazivanje ove tvrdnje treba jednostavno pogledati ovogodišnju izvoznu robnu strukturu i usporediti je s onom od prije 10-15 godina. Iz izvozne nomenklature praktično su nestali (ili se javljaju samo sporadično) veliki inženjering poslovi, kapitalna oprema i dobra i drugi zahtjevniji industrijski proizvodi. Posebno se može zamijetiti da nedostaju kompleksni poslovi koji su, pored izvoza opreme, sadržavali izvoz industrijskih znanja, tehničke pomoći, licenci, know-howa. Pojedini svijetli primjeri samo potvrđuju ukupno poraznu sliku.

a dio poticaja koristi se za kupnju socijalnog mira. S druge strane, korumpira se i nepoljoprivredno stanovništvo uvozom jeftine hrane. Tako smo svi mi – netko više, a netko manje – pridonosili upropaštavanju vlastite poljoprivrede”, komentira Bilić.

“Danas, od nekadašnjih 450.000 hektara koje su obrađivali PIK-ovi i zadruge, još ima približno 180.000 hektara u nekih osamdesetak poljoprivrednih poduzeća. Na tom zemljištu ta poduzeća proizvode 52 posto naše poljoprivredne proizvodnje i podmiruju iz domaćih izvora više od 63 posto domaće potrošnje. Taj dio poduzeća, koji još nije uništen, ali je na putu da mu se oduzme obradivo zemljište, nekako osigurava kakvu-takvu domaću proizvodnju. Ako ne dođe do velikih državnih angažmana i investicija u poljoprivredu, ne manjih od 100 milijardi kuna, i dalje će se nastaviti smanjenje proizvodnje”, smatra Bilić.

Reflektor

86 perspektive

To je, uz ostale nes(p)retne okolnosti, dovelo do toga da je Hrvatska postala prava uvozna zemlja, u kojoj je izvoz postao gotovo hobi, ali ne i strateška odrednica gospodarske politike. Pokazalo se da bez snažne industrije nema izvoza, ali i obratno: bez izvoza nema ni snažne industrije. Taj začarani krug očito je hrvatska gospodarska stvarnost.

Stoga je jedan od prioritetnih ciljeva gospodarske politike i strategije stvoriti uvjete za reindustrijalizaciju. Jasno, na novim tehnologijama, s novim proizvodima i vjerojatno uz nastojanja da se u tom novom kontekstu međunarodnih odnosa pronađu moguće niše za prošireni plasman hrvatskih proizvoda.

Mjesto Hrvatske u pojedinim indikatorima

Rang-lista konkurentnosti 142 zemlje

INSTITUCIJE

86.NAJGORE:

Državna regulacija 137.

Efikasnost upravljanja poduzećima 131.

Državna potrošnja 129.

Zaštita malih dioničara 125.

Zaštita ulagača 111.

Povjerenje javnosti u političare 104.

NAJBOLJE:

Pouzdanost policije 49.

Poslovni troškovi krim. i nasilja 51.

EFIKASNOST TRŽIŠTA RADA

116.NAJGORE:

Odljev mozgova 128.

Krutost zapošljavanja 125.

Postupak kod zapošljavanja i otpuštanja 118.

NAJBOLJE:

Udio žena u radnoj snazi 52.

Fleksibilnost plaća 70.

Trošak otpremnina 79.

RAZVIJENOST FINANCIJSKOG TRŽIŠTA

87.NAJGORE:

Dostupnost kapitala 108.

Dostupnost financijskih servisa 105.

Financiranje na lokalnom tržištu dionica 102.

NAJBOLJE:

Zakonom zajamčena prava 60.

Sigurnost banaka 63.

Regulacija tržištavrijednosnica 79.

TEHNOLOŠKA SPREMNOST

38.NAJGORE:

Transfer tehnologije kroz strana ulaganja 99.

Sposobnost apsorpcije tehnologije u poduzećima 80.

Dostupnost najnovijih tehnologija 51.

NAJBOLJE:

Promet na netu 29.

Broj pretplatnika širokopojasnog interneta 36.

Broj korisnika interneta 39.

Izvor: Nacionalno vijeće za konkurentnost, podaci Svjetskog ekonomskog foruma



Izvoz je za Hrvatsku imperativ, izazov i jedini realni izlaz iz stanja u kojem se naše gospodarstvo trenutno nalazi. Isto je tako važno osigurati domaću podršku izvoznicima, ali i stvoriti realne i prihvatljive uvjete šireg dolaska stranoga kapitala. U svim je tranzicijskim zemljama vrlo jasna međuovisnost tih ulaganja i povećanja izvoza. Da bi se u tome barem djelomice uspjelo važno je osigurati relativno visoku stopu ukupnoga gospodarskog rasta i, povećavanjem konkurentnosti i izvozne ponude, dugoročno povećavati izvoz po još višim stopama. Izvoz mora postati dugoročno i osmišljeno osnovni generator ekonomskog rasta i zapošljavanja. Stručnjaci tvrde kako je za ostvarivanje i skromnog gospodarskog rasta od 3-4 posto potrebno povećavati izvoz za oko 7-8 posto godišnje. Odnosno, dugoročno – uz nešto ofenzivniju gospodarsku politiku i ambicioznije ciljeve u rastu BDP - važno je trajno održavati stopu rasta izvoza nad stopom ukupnoga gospodarskog rasta.

Mjesto Hrvatske u pojedinim indikatorima

ZDRAVSTVO I OSNOVNO

OBRAZOVANJE

48.NAJGORE:

Broj upisanih u osnovnu školu 87.

NAJBOLJE:

Utjecaj malarije na poslovanje 1.

Učestalost malarije 1.

Učestalost HIV-a 1.

VISOKO OBRAZOVANJE

56.NAJGORE:

Usavršavanjezaposlenih 125.

Kvaliteta obrazovnog sustava 89.

Kvaliteta mena-džerskih škola 83.

NAJBOLJE:

Kvaliteta znanstvene i matematičkeedukacije 29.

Pristup internetu u školama 43.

Broj upisanih u srednje škole 49.

EFIKASNOST TRŽIŠTA ROBA

114.NAJGORE:

Porezno opterećenje 140.

Troškovi poljoprivredne politike 139.

Utjecaj propisa na strana ulaganja 138.

NAJBOLJE:

Broj dana za pokre-tanje posla 21.

Broj procedura za pokretanje posla 34.

Carinske tarife 38.

INFRASTRUKTURA

39.NAJGORE:

Zračni prijevoz 91.

Lučka infrastruktura 78.

NAJBOLJE:

Mobitel mreža 14.

Fiksna telefonska mreža 24.

Kvaliteta cesta 27.

MAKROEKONOMSKO OKRUŽENJE

70.NAJGORE:

Razlika aktivnih ipasivnih kamata 104.

Deficit proračuna 99.

Dug države 74.

NAJBOLJE:

Inflacija 1.

Štednja u bankama 59.

Kreditni rejting 61.

Reflektor

88 perspektive

Učinkovitost, racionalnost i produktivnost na dnu ljestvice prioritetaLista faktora koji onemogućuju da konkurentnost Hrvatske postigne zadovoljavajuću razinu poprilično je duga i, nažalost, s velikom specifičnom težinom: visoki troškovi poslovanja; visoko ukupno porezno opterećenje; visok javni dug; slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i konkurentnost; neriješeni sustav zbrinjavanja otpada; kvaliteta prometne infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća; rigidno radno zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice pravosuđa, samo su dio ’sante ledenoga brijega’.

I što sada? Kamo ide hrvatsko gospodarstvo? Pojedini stručnjaci smatraju da je vrijeme za ‘paljenje crvenih lampica’, koje upućuju ne samo na oprez nego na društveni alarm. Stanje se mora mijenjati, a može se mijenjati samo konsenzusom cijeloga društva, svih političkih stranaka. A toga konsenzusa nema ni na pomolu. Štoviše, stvaraju se određeni lobiji, koji nas žele vratiti u – prošlost. Nama bi, međutim, trebao sasvim suprotan odnos – povratak u budućnost.

Hrvatska je sve manje sposobna da se na svjetskim tržištima javlja s gotovim industrijskim proizvodima, ali ima velike mogućnosti pronalaženja posebnih niša, u kojima može – kao proizvodni kooperant – valorizirati svoju tehničku osposobljenost i visoku razinu stručne radne snage.

Glavna i temeljna prepreka takvim rješenjima je u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, naprimjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske zadužen s više od 10.000 eura. Toliki je i ostvareni dohodak per capita. Gdje onda ostaje prostor za razvoj?

Učinkovitost, racionalnost i produktivnost očito su pojmovi koji su u hrvatskom gospodarstvu na dnu ljestvice vrijednosti. A upravo o ovim pokazateljima, kao rezultanti njihove sinergije, ovisi pojedinačna konkurentnost i ukupna društvena produktivnost, koja je opet temelj naše osposobljenosti za drugačiju poziciju na svjetskom tržištu. Svakim danom je spoznaja o tome snažnija.

Hrvatska danas nema niti jedno ozbiljno vanjskotrgovinsko poduzeće koje bi se osmišljeno bavilo izvozom. Kako bez takvih mehanizama povezivati malo i srednje poduzetništvo i okupljati ono najbolje što imamo na tom području i



kako tim dokazano kreativnim ljudima omogućiti plasman njihovih kvalitetnih proizvoda na inozemnim tržištima?

Od 20 zemalja s kojima imamo najrazvijenije vanjskotrgovinske odnose samo s BiH i Srbijom imamo pozitivnu trgovinsku bilancu. Nepovoljne bilance imamo i s Bugarskom, odnosno Rumunjskom, zemljama koje su po mnogočemu iza naših proizvodnih mogućnosti. Je li tome razlog samo naša nekonkurentnost?

Krajnji čas za “buđenje”Što sve to pokazuje? Jalova uzrečica kojom ’pokrivamo’ sve te naše objektivne neuspjehe u gospodarskim odnosima s inozemstvom svodi se gotovo isključivo na pojam nekonkurentnosti. Formula neuspjeha je, međutim, ponešto drugačija. Svodi se na neorganiziranost, izostanak jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažniji uvozni lobi. Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera mirkoekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja. Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike.

69 67 58 32 29 28 26 17 16

69 6758

32 29 28 2617 16 16 11 11 11 10 10 9 3 2

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18

Chart Title 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18

Potic

anje

zapo

šljav

anja

i inve

sticij

a

Sman

jenje

zadu

ženo

sti ze

mlje

Suzb

ijanje

koru

pcije

u dr

žavn

im

institu

cijam

a

Pobo

ljšan

je živ

otno

g sta

ndar

da

umiro

vljen

ika

Sman

jenje

man

jka u

pror

ačun

u

Pobo

ljšan

je zd

ravs

tvene

zašti

te

Pobo

ljšan

je sta

nja u

prav

osuđ

u

Pove

ćanje

učin

kovit

osti d

ržav

ne up

rave

Očuv

anje

dignit

eta D

omov

insko

g rat

a

Radik

alno p

oveć

anje

ulaga

nja u

znan

ost i

obra

zova

nje

Pripr

ema z

a kva

litetn

o član

stvo u

Eu

rops

koj u

niji

Dece

ntra

lizac

ija ze

mlje

i osig

urav

anje

ravn

omjer

nog r

azvo

ja

Dem

ogra

fska o

bnov

a zem

lje

Posti

zanje

kons

enzu

sa o

ko

strat

egije

razv

oja ze

mlje

Pove

ćanje

ugle

da H

rvat

ske u

svije

tu

Očuv

anje

nacio

nalno

g ide

ntite

ta i p

onos

a

Nešto

drug

o

Zašti

ta h

rvat

skih

nacio

nalni

h int

eres

a u B

osni

i Her

cego

vini

Prioriteti buduće vlade

Reflektor

90 perspektive

Što je temeljni smisao i pravac hrvatske ekonomske politike? Treba li (i možemo li) prihvatiti široko rasprostranjeno razmišljanje kako Hrvatska niti želi, niti može proizvesti nešto kvalitetno i kako je najbolje sve kupovati, uvoziti? Upravo u toj pogrešnoj gospodarskoj filozofiji je odgovor na pitanje možemo li – a moramo – ’pročistiti’ hrvatski gospodarski organizam.

Samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo osjetiti ‘blagodati’ naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici treba postaviti naglavce.

Najvažniji je povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez prividnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, jasno kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, a smanjivanjem raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.

Umjesto zaključka, poslužimo se izjavom Christine Lagarde, čelnice Međunarodnog monetarnog fonda koja je s ekonomskog foruma svjetskih središnjih bankara u New Yorku poslala oštru kritiku i jasnu poruku svjetskim političarima, inzistirajući da se napokon trgnu i povuku agresivne poteze kojima će smanjiti javne dugove i dati zamah nacionalnim gospodarstvima. Činjenica je da se previše oslanjamo na monetarnu politiku, koja često nije usklađena s fiskalnom, a posebno ne s gospodarskom politikom. Monetarna politika ne može sama održati globalni rast koji je ionako nedovoljan. Svjetska ekonomija ulazi u novu opasnu fazu jer se suočava s rastućim rizicima, a do njihova je bujanja došlo jer ozbiljno pada povjerenje u političke lidere i njihovu mogućnost i volju da donesu nužne konkretne mjere.

“Budite agresivniji! Vlasti u Europi i Americi moraju raditi na proračunskoj disciplini kako bi se oslobodila sredstva za kratkoročne poticaje gospodarstvu”, poručila je nedvosmisleno gospođa Lagarde.

Odnosi li se ta poruka čelnice MMF-a i na nas?


Obrana kapitalizma

Nesavršeni sustav bez konkurencije

Deset argumenata u prilog očuvanja nepopularnog modela gospodarenja – i jedan protiv

On je grabežljivac, pretvara društvo u kasino i budi najniže instinkte poput pohlepe i žudnje za profitom. Otkad je izbila velika kriza, slobodno tržište proklinje se još više nego što je to ionako uobičajeno. Kapitalizam je svima sumnjiv, čak i kapitalistima koji se bez ustručavanja zalažu za jače intervencije države.

Postoje na tisuće knjiga koje pokušavaju objasniti kapitalizam ili koje ga kritiziraju. Ali nijedan mislilac ne može prijaviti autorsko pravo. Kapitalizam je nastao samo od sebe, bez intelektualnog koncepta. To je gospodarski sustav koji nastaje kada se ljude pušta da sami rade. Čak i u socijalističkim zemljama su ispod površine planskog gospodarstva nastajala crna tržišta.

Krize su sastavni dio kapitalizma kao bol u trbuhu nakon blagdanskog jela. Već u svojim ranim danima proizvodio je mjehure od sapunice i padove. U 17. stoljeću kriza tulipana potresala je gospodarski jako razvijenu Holandiju, budući da su prethodno lukovicama tulipana pridodali preveliku vrijednost, zbog čega je stvoren špekulacijski napuhani mjehur. Slijedile su engleska monetarna kriza, hamburška trgovačka kriza, engleska željeznička kriza itd., itd. Gospodarske krize su strašne – ali nisu nove. Nakon krize svaki novi ciklus započinje na višoj razini blagostanja.

Neargumentirani prigovoriIako su financijski gubici u krizi ogromni, gubitnici na burzi i nezaposleni danas ipak žive daleko bolje nego siromašni koji su 1929. čekali u redovima pred javnim kuhinjama. Iako će im se primanja narednih godina smanjiti, ipak je većina građana znatno bogatija od njihovih baka i djedova.

Razumno traganje za boljim regulatornim okvirom popraćeno je žučljivim optužbama i ideološkim antikapitalizmom. Gotovo trećina Nijemaca je mišljenja da bi trebali još jednom pokušati sa socijalizmom. Kao da je

Reflektor

92 perspektive

najfleksibilniji i najprilagodljiviji gospodarski sustav svih vremena samo proizveo financijske mjehure od sapunice. Naravno, zbog krize mnogi su ljudi siromašniji. Ali će na završetku krize još uvijek biti bogatiji od prijašnjih generacija. Više od dva stoljeća ekonomskog rasta povisili su životni standard sve više ljudi u tolikoj mjeri da čak ni masovnom recesijom ne bi ponovno zapali u apsolutno siromaštvo.

Otkud onda ta potpuna amnezija, ta fiksacija na trenutak, a da se povijest potpuno izgubi iz vida? I u krizi vrijedi (slobodno citirajući Churchilla): kapitalizam je najlošiji od svih gospodarskih sustava, osim svih ostalih. Slijedi popis kapitalističkih postignuća koja ne bi smjela potpuno pasti u zaborav:

Stroj za blagostanje Krajem 19. stoljeća Švedska je bila siromašnija nego danas Kongo, sve zemlje svijeta su prema današnjim mjerilima bile zemlje u razvoju, a za većinu ljudi gladovanje je bilo poznato stanje. Godine 1820. čak 85 posto ljudi nije moglo potrošiti više od vrijednosti jednog današnjeg dolara na dan. Kapitalistička industrijalizacija izvela nas je malo po malo iz vječitog nedostatka feudalnih agrarnih društava. I dobila je zamaha. Program Ujedinjenih naroda za razvoj (United Nations Development Programme, UNDP) ustanovio je da se siromaštvo u svijetu u drugoj polovici 20. stoljeća u većoj mjeri smanjilo nego u prethodnih 500 godina. Između 1984. i 2004. godine broj siromašnih nije samo relativno opao (dakle u odnosu na brzorastuće stanovništvo) nego i apsolutno: u tom se periodu svjetsko stanovništvo povećalo za 1,8 milijardi ljudi, a broj siromašnih smanjio se za 200 milijuna. Devedesetih godina smanjio se i apsolutni broj pothranjenih ljudi. Odonda je doduše opet porastao s 822 na 935 milijuna ljudi. Relativni broj se ipak i dalje smanjuje, a to znači da sve veći udio svjetskog stanovništva ima dovoljno za jelo. Od 1950. čovječanstvo je poraslo 90 posto, a cijena osnovnih živežnih namirnica pala je 75 posto. Stručnjaci međutim polaze od toga da će, ukoliko se ne dogode tehnološki skokovi u poljoprivredi, trendu pojeftinjenja namirnica uskoro biti kraj.

Godine 1975. siromašno je bilo šest od deset Azijaca, danas je to manje od dvoje. Na stupnju blagostanja koji UN naziva “srednjim životnim uvjetima” 1995. godine živjelo je 1,3 milijarde ljudi, dok ih je 2004. bilo 3,5 milijarde. Od 1980. godine realni dohodak po glavi stanovnika u svjetskom prosjeku porastao je s 5400 na 8500 dolara. Ipak postoje velike regionalne razlike: dok je životni standard u Aziji naročito brzo rastao, neke su afričke zemlje postajale sve siromašnije.



Inkubacija radnih mjesta U proteklih sto godina čovječanstvo je stvorilo veće blagostanje nego u 100 000 godina prije toga. I to ne dodatnim radom (u zapadnom svijetu radno je vrijeme u proteklom stoljeću prepolovljeno), nego sve efikasnijim radom pomoću strojeva. Ipak je netočan argument da automatizacija uništava radna mjesta. Ona to čini pojedinačno i kratkoročno i na određenim područjima, ali sve u svemu broj mogućnosti rada raste i nastaju uvijek nova zanimanja. Čak i jako kritizirani “jobkilleri”, poput računala ili automatskog tkalačkog stana u 19. Stoljeću, nisu smanjili broj radnih mjesta. Današnja njemačka nacionalna privreda otprilike je 40 puta produktivnija nego prije 200 godina. Ali mi nemamo četrdesetinu nego više radnih mjesta, među njima i mnoga koja su tada bila potpuna nepoznata. Između 1980. i 1990. godine kada je globalizacija dobila zamaha, na svjetskoj razini je broj ljudi koji imaju plaćeno radno mjesto porastao za 800 milijuna.

Pospješuje zdravljeU proteklom stoljeću i pol očekivani životni vijek u Njemačkoj se više nego udvostručio. I to ne samo u Njemačkoj. U svjetskom prosjeku danas iznosi 65 godina, to je više nego u Njemačkoj 1950. godine. Bogataš u Engleskoj je 1870. godine u prosjeku živio 17 godina dulje nego siromah. Danas je razlika manja od dvije godine. Prije industrijalizacije je svaka peta beba umrla prije prvog rođendana, danas u svjetskom prosjeku manje od 60 na 1000. Od 1970. godine smrtnost dojenčadi se prepolovila.

Uzlet obrazovanja Početkom sedamdesetih godina manje od polovice čovječanstva znalo je čitati i pisati, danas gotovo tri četvrtine. Modernom kapitalizmu potrebno je više od marljivih radnika i nekoliko knjigovođa. Kompjutorizacija mnogih segmenata proizvodnje traži sve više znanja i u jednostavnim zanimanjima. Šumarski radnici slovili su još prije nekoliko desetljeća kao neobrazovani muškarci koji kod rada više moraju naprezati ruke nego mozak. Danas kabina šumskog stroja za sječu sliči kokpitu aviona. Sličan je razvoj u mnogim drugim zanimanjima. Ručni rad izumire, a nadomješta se intelektualnim radom. Poduzećima je potrebno sve više ljudi koji su u stanju samostalno razmišljati i kombinirati. Obrazovanje nije više luksuz nekolicine učenjaka koji su zbog nasljedstva oslobođeni muka rada. Dostupno je sve većem broju ljudi. U izrazito kapitalističkim Sjedinjenim Američkim Državama četiri petine odraslih završilo je srednju školu, a jedna četvrtina posjeduje sveučilišnu diplomu. U

Reflektor

94 perspektive

međuvremenu prosječno trajanje školskog i sveučilišnog obrazovanja iznosi 12,3 godina.

Motor tehnološkog napretka Prije 50 godina vozač kamiona Malcom McLean ljutio se zbog trajanja utovara i istovara u lukama. Osmislio je sustav kontejnera pomoću kojeg je međukontinentalni prijevoz pojeftinio 90 posto. Konkurencija na kapitalističkom tržištu potiče čovjekov izumiteljski duh. Izgledi za dobit daju poticaj da se proizvodi sve više poboljšavaju. Normalno kućno računalo danas ima veći kapacitet nego što je prije pola stoljeća bilo na raspolaganju čitavoj jednoj državi. U industrijskim zemljama najsiromašniji imaju mogućnosti koje nekoć nisu imali ni najbogatiji, primjerice medicinsku tehnologiju, avionske letove, pročišćavanje otpadnih voda i mobilne telefone. Još prije 150 godina građani višeg sloja nisu imali električno svjetlo, centralno grijanje, vodovod, zahod s ispiranjem ili hladnjak sa svježim voćem. Liječenje zuba bila je tortura, a protiv zaraznih bolesti gotovo se ništa nije moglo učiniti.

Nijedan drugi gospodarski sustav nije u tolikoj mjeri proširio mogućnosti ljudi. Osim kratkotrajnih iznimaka na specijalnim područjima poput svemira i tehnologije naoružanja, socijalističke zemlje su znatno kaskale za tehnološkim napretkom Zapada.

Ambijent za ravnopravnostKapitalisti traže kupce i potrebna im je radna snaga. Oni svoju robu žele prodati što većem broju ljudi i u interesu im je da što više ljudi konkurira za radna mjesta, kako bi plaće ostajale niske. Ova dva egoistična interesa potpuno neovisno o moralnim promišljanjima dovode do toga da se nikoga ne isključuje. Bilo muškarac ili žena, crnac ili bijelac, židov ili kršćanin: svi su potencijalni kupci proizvoda i svi mogu kao radnici, menadžeri, tehničari ili inženjeri biti od koristi, kako bi se sve bolji proizvodi mogli proizvoditi sve brže – i da poduzeće profitira.

Rat protiv robovlasništva u Americi vodio je kapitalistički Sjever protiv Juga koji je ustrajao u polu-feudalnim strukturama. Židovi u europskim monarhijama dobili su puna građanska prava tek kada je industrijska revolucija bila u punom zamahu. Emancipacija žena dobila je značajan zamah tek onda kada je sve više žena krenulo raditi u tvornice, naročito u vrijeme između dva svjetska rata. A što se tiče socijalne jednakosti, nije sigurno je li u drugim sustavima zaista bila bolja situacija. U feudalizmu je razlika između plemstva i običnog puka bila mnogo veća nego između tvorničkih radnika i poduzetnika



danas. Jer ta dva staleža nisu se samo razlikovala po novcu, nego i po velikom broju privilegija koji su se za kneza podrazumijevali, a koji su za seljaka bili nezamislivi. Slično je bilo i u socijalističkim zemljama. Vladajući sloj funkcionera nije samo bio u boljoj financijskoj poziciji. On je posjedovao povlastice koje su i za normalnog građanina bile nedostižne: bolje liječnike i bolnice, posebne dućane s robom široke potrošnje koje nigdje drugdje nije bilo i mogućnost putovanja. Radnici nisu imali pravo štrajka i nije postojala naknada za nezaposlene, jer se moralo prihvatiti svako radno mjesto koje je država dodijelila.

Najbolji saveznik slobode Još nikad nije postojala zemlja u kojoj su vojnici prisilili građane da prisežu na Adama Smitha ili da pjevaju kapitalističke himne (koje hvala Bogu ne postoje). Demokracija ipak nije preduvjet za kapitalizam. Može se i bez nje, kako pokazuje primjer Kine. Ipak je određeni stupanj građanske slobode nezaobilazan kako bi ekonomska sloboda mogla funkcionirati. Pod Maovim režimom terora nešto drugo osim planskog gospodarstva ne bi bilo moguće. Nije slučajno da se kapitalizam najprije razvio u demokraciji i da se u demokracijama najbrže etablirao. Tržište ne sluša nikakve naredbe. Slobodni izbor proizvoda budi i želju da se i drugo smije slobodno birati.

Širom svijeta još nikad nije bilo toliko demokracija kao danas. Godine1950. (pet godina nakon osnivanja UN-a) velika većina ljudi živjela je još pod vlašću diktatora, monarha ili kolonijalnih guvernera. Danas 120 od 193 države imaju izabrane vlade, a u tim državama živi gotovo dvije trećine svjetskog stanovništva. 85 država ima čak punovrijedne liberalne demokracije sa svim pripadajućim temeljnim slobodama.

Potreban mu je mir Jedan od ustaljenih antikapitalističkih klišeja je da prave uzroke ratova treba tražiti u interesima vojne industrije. Takvim poduzećima ratovi očito stvaraju dobrodošlu potražnju. Ali oni su samo mali dio u konkurenciji sukobljenih gospodarskih interesa. Većina poduzeća za vrijeme rata ima samo nedostatke, jer su im potrebni platežno moćni (prije svega živi) kupci, a njih je zbog rata sve manje. Trgovina omekšava granice i pridonosi mirnom suživotu naroda, jer isključuje ideološke i vjerske razlike i stavlja u prvi plan zajedničke interese za materijalnim poboljšanjem. Vremena prije kapitalizma nisu bila mirnija. Često idealizirana divlja plemena vodila su plemenske ratove s više žrtava, u odnosu na mali broj pripadnika, nego što se oplakuje u današnjim ratovima.

Reflektor

96 perspektive

Oba svjetska rata bila su odgovorna za više od šezdeset posto ratnih žrtava u povijesti. Ali jesu li bila kapitalistička? U prvom su rivalstva europskih nacionalnih država i težnja za autonomijom u multinacionalnoj Habsburškoj monarhiji u jačoj mjeri djelovala nego Kruppov interes da prodaje topove. A drugi su započeli nacionalsocijalisti, decidirano antikapitalistički pokret.

Iako su mnogi ljudi stekli dojam da je obrnuto, svijet ovih dana postaje sve mirniji. Studija Sveučilišta British Columbia iz 2005. godine ustanovila je da se unatoč Iraku i Afganistanu broj oružanih konflikata od ranih devedesetih smanjio za 40 posto. A broj konflikata u kojima je poginulo 1000 i više žrtava čak i za 80 posto.

Bolja zaštita okolišaKako kapitalizam podiže životni standard, tako automatski budi i želju za boljim okolišem. Istraživanja Svjetske banke pokazala su da kod prelaska s agrarnog na industrijsko društvo zrak i voda najprije postaju sve zagađeniji. Ali čim ljudi ostvaruju određeni dohodak, njihove potrebe nadilaze potrebu za stanom, hranom, školskim obrazovanjem i mirovinskim osiguranjem. Počinju se uočavati smog, zagađene rijeke i krajolici puni smeća. To je u Europi i Americi bilo tako i to se danas može vidjeti u Aziji. Kada poraste standard, stanje okoliša postaje javnom temom. U razvijenim industrijskim državama danas su zrak i voda daleko čistiji nego prije 100 godina. Sve je više šumskih površina i sve više životinjskih vrsta se vraća. Najveće probleme s okolišem imaju siromašne zemlje. Tamo su gradovi puni ispušnih plinova industrije i automobila, rijeke su zagađene, a smeće je na ulicama. Tamo se nemilosrdno sijeku šume i ubijaju ugrožene životinje.

Umjetnost buja Konzervativci često nevoljko priznaju da slobodna tržišta dovode do blagostanja. Smatraju da je kapitalizam u stanju zadovoljiti samo primitivne potrebe. Da potiče profano, kič, plitku zabavu. Evo nekoliko primjera iz domovine kapitalizma, Sjedinjenih Američkih Država. Tamo je broj simfonijskih orkestara između 1950. i 1997. godine narastao s 900 na 1700. Zarada od prodaje ulaznica za izvedbenu umjetnost (kazališne predstave, opere, koncerte) povećala se s 80 milijuna dolara dvadesetih godina na devet milijardi pred kraj 20. stoljeća. Posjeti muzejima porasli su s 200 milijuna (1965) na 500 milijuna. Jednako tako brzo porastao je i broj naslova tiskanih knjiga te izdaci privatnih kućanstava za knjige.



Ali čini ljude nesretnimaUnatoč svojim krizama slobodna tržišta stvaraju veće blagostanje. Ali blagostanje ne čini ljude sretnima. Osjećaj sreće ima čak tendenciju opadanja. U bogatim, razvijenim državama je broj depresivnih i onih koji se boje budućnosti znatno veći nego u siromašnim društvima u usponu. Jer subjektivni osjećaj sreće pomalo funkcionira poput burze. Kupci se ne trgaju za dionice solidnih, starih, uvijek profitabilnih tvrtki, nego dobitak iz snova očekuju od novoosnovanih tvrtki. Ne čini nas sretnim ono što postoji nego ono što očekujemo. Prema Gallupovoj anketi iz 2003. godine samo je 13 posto Nijemaca gledalo s optimizmom u budućnost. Kina je nasuprot tome najoptimističnija nacija na svijetu. 54 posto Kineza vjeruje da će budućnost biti bolja od sadašnjosti. Postotak Amerikanaca koji sami sebe smatraju sretnima od pedesetih godina se gotovo nije promijenio, iako se prosječna plaća više nego udvostručila. Što je više problema riješeno, to se jasnije uočavaju preostali problemi.

Michael Miersch napisao je ovaj tekst koji je objavljen 28.6.2009. u njemačkom dnevnom listu “Die WELT” povodom financijske krize 2008/2009. godine. Financijska kriza 2011. godine prigodan je povod da ga se ponovno pročita. Posljednji put je objavljen 31. 08.2011. na http://www.achgut.com/dadgdx/index.php/dadgd/article/verteidigung des kapitalismus1/ Copyright: Michael Miersch, Die Achse des Guten

Dosad izašli brojevi časopisa Perspektive


ImpulsiMogu li sluge krize postati njeni gospodari?

Povratak društvenog dijaloga o privredi

Jasne poruke za nove strategije djelovanja poslovne, ali i političke elite. Razotkrivana su brojna žarišta društvenih i ekonomskih sukoba, koja godinama rezultiraju potrošnjom bez privrednog pokrića i kupovinom socijalnog mira na račun budućih generacija

Zaklada Konrad Adenauer, u suradnji s Pravnim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i Institutom društvenih znanosti Ivo Pilar, organizirala je konferenciju na temu “Gospodarsko stanje i post-krizne strategije”. Ključne teme konferencije bile su naznake o utjecaju krize na mala i srednja hrvatska poduzeća, njihove strategije izlaska iz krize te ukupno gospodarsko stanje Hrvatske u 2011. godini.

Na konferenciji je prikazana socio-ekonomska analiza rezultata empirijskog istraživanja u hrvatskoj metaloprerađivačkoj i drvoprerađivačkoj industriji na temelju nekih iskustava u razdoblju 2008. do 2010. Voditelj projekta “Poduzeća, kriza i strategije opstanka” Drago Čengić govorio je na temu “Vlasnici, menadžeri i post-krizne strategije u hrvatskoj industriji”. Najzanimljiviji dio toga projekta odnosi se svakako na prikazanu strukturu identificiranih strategija opstanka i naznake u promjeni paradigme rukovođenja. U nastavku je dr. Saša Poljanec-Borić, članica tima projekta, dala širi, veoma kvalitetan uvid u upravljanje krizom s posebnim osvrtom na koordinaciju sviju aktivnosti

Impulsi

100 perspektive

i monitoring u realizaciji. Ukratko, poslane su dosta jasne poruke za nove strategije djelovanja poslovne, ali i političke elite.

Podvojenost ocjena uzroka krizeDrugi dio konferencije odnosio se na gospodarsko stanje hrvatske nacije u 2011. Na osnovi analize rezultata empirijskog istraživanja prof. dr. Mladen Vedriš i prof. dr. Slaven Letica ocijenili su da aktualno stanje hrvatskog društva karakterizira duboka podvojenost oko ocjene uzroka društvene ekonomske krize, a još više oko mogućih načina njihova rješavanja i prevladavanja. Ocjena je, također, da su poglavito izvršna i zakonodavna vlast ključne poluge i mjesta odgovornosti, od kojih se očekuje da pokrenu naciju na programu svojevrsnog programatskog i djelatnog zaokreta. Smatraju da završetak pregovora o prijemu u članstvo Europske unije predstavlja bitan podstrek u uspostavi vlastitog sustava uspješnosti. To, međutim,ne može biti zamjena za izravan angažman u uspostavi i ostarivanju takvog sustava, pri čemu se ne treba zanositi iluzijama o automatizmu dolaska do vlastite uspješnosti samom činjenicom članstva u EU.

Oživljavanje dijaloga na temu privredeKonferencija je pokazala – a tome su pridonijeli i ekonomski analitičari prof. dr. Ljubo Jurčić te Velimir Šonje – da se potpunije spoznaju brojne slabosti o naravi prethodnog gospodarskog rtasta, o stvarnoj (ne)brizi politike i države za privredni razvoj zemlje i o razvojnoj(ne)moći hrvatskog gospodarstva. Razotkrivena su i brojna unutrašnja žarišta društvenih i ekonomskih sukoba, koja godinama rezultiraju društvenom potrošnjom bez privrednog pokrića i kupovinom socijalnog mira na račun budućih generacija.

Dva pitanja su ipak dominirala: postoje li i gdje su ključevi za izlazak iz sadašnje ekonomske recesije i krize upravljanja zemljom odnosno može li se hrvatska politička i poslovna elita od slugu krize pretvoriti u njene gospodare, gradeći na svojem i europskom iskustvu iz posljednjih godina novi model privrednog razvoja?

Konferencija je ujedno pokušaj da svoje mišljenje o važnim pitanjima naše ekonomske budućnosti daju predstavnici znanstvene, znanstveno-nastavne, poduzetničko-poslovne i menadžerske elite odnosno da se otvori širi društveni dijalog na temu gospodarstva. Takav osmišljeni dijalog već dugo izostaje, pa je svaki doprinos takvom pristupu ne samo koristan, već i nužno potreban. Zaklada Konrad Adenauer će, u suradnji sa Zagrebačkom inicijativom, nastaviti upravo na ovom tragu, dajući impulse za razvoj novih ideja za vremena koja dolaze.


Nove knjigeParadoksi slobodnog tržišta

Knjiga Tonyja Judta o ulozi socijalne demokracije u nalaženju izlaska iz društvene krize uskoro izlazi u hrvatskom prijevodu. Autor ukazuje na proturječja suvremenog kapitalizma, koji ne nalazi odgovora na pitanja što ih nameću učestale ekonomske krize

Priredio: dr. Dubravko Radošević

Tony Judt moderni je povjesničar poslijeratne Europe. Osnovao je institut za europske studije Remarque Institute na Sveučilištu New York, kojeg je bio direktor sve do prerane smrti početkom kolovoza 2010. On je “univerzalistički socijalni demokrat”, ali s dubokim sumnjama u ideologije i totalitarne pokrete. Knjiga je nastala na osnovi predavanja koje je održao 19. listopada prošle godine na Sveučilištu New York. Smatra se obranom općeg dobra na osnovi pravednog društva, te pokušajem redefiniranja moderne socijalne demokracije i europskog ujedinjavanja.

Judt je u svojem ključnom djelu Poslijeratna Europa od 1945. do danas (objavljena 2005. godine i nije prevedena na hrvatski) pokušao obuhvatiti povijest cijele Europe nakon 1945. godine. Knjigu Zlo putuje zemljom treba promatrati u kontekstu povijesnih istraživanja autora. Judt navodi kako se uspjeh kapitalizma u poslijeratnoj Europi odrazio u povećanoj ulozi države, jer je najveći dio javnih izdataka pokrivalo zdravstvo. osiguranje u starosti, obrazovanje, gradnju stanova i dr. Taj kapitalizam blagostanja bio je socijalan, ali ne i socijalistički. Stvarali su ga socijaldemokrati, paternalistički katolici, oprezni konzervativci i liberali. Krajem sedamdesetih došlo je do zastoja u

Nove knjige

102 perspektive

ekonomskom razvitku. Razdoblje ekonomskog razvoja i stvaranja novih radnih mjesta bilo je pri kraju. Jačala su “neoliberalna” mišljenja usmjerena na smanjivanje socijalnih izdataka i intervencionističke uloge države. Riječ je o kraju regulatorne države, o početku “nereguliranog kapitalizma” utemeljenog na neograničenoj liberalizaciji i tržišnoj konkurenciji u onim dijelovima javnih usluga koje su bile sastavnim dijelom “države blagostanja”, općoj privatizaciji i jačanju konzervativnih političkih opcija.

Privatizacija proizvela kleptokracijuPad komunizma devedesetih godina izazvao je goleme poteškoće u lijevom spektru političke scene. Određenom broju zemalja istočne i srednje Europe uspjelo je prevladati jaz između državnog socijalizma i tržišne ekonomije. Kapitalizam je provodio – kao osnovnu polugu “društvenog inženjeringa” – sveobuhvatnu privatizaciju, ali to je u uvjetima slabih institucija i odsutnosti vladavine prava, dovelo do “kleptokracije”, odnosno kako Judt kaže do pojave “klepto-kapitalizma”, u kojem je nestala razlika između privatizacije, korupcije i krađe. Političke stranke izgubile su predstavničku ulogu u sustavu parlamentarne demokracije i pretvorile su se u zastupnike određenih interesnih skupina, čiji interes nije primarno usmjeren na opće dobro, nego zastupanje određenih segmenata društva.

U takvim uvjetima, napredna ljevica trebala je novu programsku usmjerenost, jer više nije mogla zastupati klasične skupine građana. Na nezadovoljstvu naroda raste nova krajnja desnica, koja uglavnom mobilizira pristalice na pitanjima imigracije i ugroženosti njihovih radnih mjesta uslijed neobuzdane globalizacije.

Upitna održivost europskog društvenog modelaIntelektualci u zapadnoj Europi djelomično su zadržali svoju kritičku funkciju, ali više nemaju ideala za masovniju mobilizaciju pristalica. Zbog toga je bio osmišljen tzv. “Treći put”, kao pokušaj da se pomire negativni efekti neograničenog kapitalističkog tržišta s društvenim posljedicama nereguliranog kapitalizma. Nastankom globalne ekonomske krize 2008. godine ova opcija pokazala se je prevladanom. S druge strane, ekonomska kriza u Europskoj uniji, koja je započeta ekonomskim slomom Grčke početkom 2010. godine, dovela je u pitanje održivost “europskog društvenog modela”. Naime, neoliberalna agenda postala je osnovni okvir unutar kojeg se kreću sve političke opcije. Tako imamo pojavu “neoliberalne ljevice” i “neoliberalne

103

Paradoksi slobodnog tržišta

broj 3-4 :: listopad 2011.

desnice”, koje su prihvatile neoliberalizam kao neutralni opći okvir, ali se razlikuju samo u marginalnim pitanjima, s područja kulture (pobačaj, umjetna oplodnja, istospolni brakovi, itd.).

U uvodnom dijelu knjige Judt iznosi stav kako nas je kriza 2008. godine podsjetila da je neregulirani kapitalizam sam sebi najveći neprijatelj: prije ili kasnije moglo se očekivati da će zbog ekscesa sustav doći u krizu i zatražiti pomoć države. Zbog toga moramo tražiti alternative, nešto novo, kako se takve krize ne bi ponovile. Društveni ugovor koji je bio u srži europskog društvenog modela, više ne postoji. Ali autor smatra da bi se izlaz iz krize mogao tražiti u okviru nove post-moderne paradigme socijalne demokracije. Socijaldemokrati imaju liberalna uvjerenja glede kulturne i religijske tolerancije, ali u javnoj politici vjeruju u mogućnost zajedničke akcije društva u ostvarivanju općeg dobra. Progresivno oporezivanje i veća uloga države u pružanju javnih usluga dodatni je sadržaj ove paradigme. Globalna kriza uzrokom je povratka keynzijanizmu (podržavljenje banaka u SAD-u, državne intervencije u industriju, etc.), ali to predstavlja samo taktički uzmak neoliberala.

Neodgovornost država za (ne)zaposlenostNeregulirani kapitalizam doveo je do brojnih društvenih nejednakosti i narušava društvenu koheziju. U nereguliranom kapitalizmu, kakav je prevladavao zadnjih tridesetak godina, nezaposlenost i oslonjenost na socijalnu pomoć, promatra se individualistički, kao neuspjeh neodgovornih i nekompetentnih pojedinaca u slobodnoj tržišnoj ekonomiji. Društvo i država ne snose nikakvu odgovornost za nezaposlenost, za razliku od keynzijanizma koji je glavnim ciljem ekonomske politike i državnog intervencionizma smatrao ispravljanje nesavršenosti tržišta i ostvarivanje “pune zaposlenosti”, uz ravnomjernu distribuciju nacionalnog bogatstva. Judt navodi, kao konkretan primjer, zakone administracije Billa Clintona (ali i slične u viktorijanskoj Engleskoj), koji su svojim odredbama prisiljavali nezaposlene da prihvate bilo koji posao uz bilo koju nadnicu, ako ne žele izgubiti potporu za nezaposlene. Takvi zakoni temeljili su se na ekonomskim teorijama da ako nadnice padnu dovoljno nisko i nema nikakve druge alternative za zapošljavanje, tada će svatko naći nekakav posao i neće biti nezaposlenosti.

Hipoteza o savršenom djelovanju tržišnih zakonitosti, u kojem cijene predstavljaju glavni instrument racionalne alokacije ograničenih resursa u ekonomiji, te su uvijek automatski (bez intervencije države) uravnotežene, prevladana je krizom 2008. Keynzijanizam je predmnijevao potrebu vođenja anti-cikličke ekonomske politike bi spriječile buduće ekonomske depresije i

Nove knjige

104 perspektive

osigurala “državu socijalne sigurnosti”. Ključni element istraživanja Keynesa bio je da ljudi djeluju u uvjetima neizvjesnosti, tako da ekonomska politika u osnovi predstavlja upravljanje neizvjesnošću. Keynsova razmišljanja - na osnovi povijesnog iskustva iz razdoblja između dva svjetska rata - išla su u pravcu teze da u okviru laissez-fairea kapitalisti nisu sposobni djelovati u svojem najboljem interesu, pa država to mora učiniti za njih, željeli to ili ne.

Zaštita ljudi od njih samih?Socijaldemokratski koncept “države blagostanja”, odnosno “socijalne države” bio je prihvaćen u Europi, posebice u Skandinaviji. Švedski model socijalne države zasniva na jakom privatnom sektoru gospodarstva, ali ključni je distributivni element ovog modela, gdje se kroz politiku oporezivanja ujednačavaju imovinske nejednakosti, radi osiguravanja javnih funkcija države i socijalne sigurnosti pojedinaca u društvu. Kako kaže Gunnar Myrdal, skandinavski model ima za cilj “zaštiti ljude od njih samih”. Model ne garantira društveno vlasništvo, već društvenu zaštitu (primjerice, sve skandinavske zemlje, s izuzetkom Švedske, imaju privatne mirovinske sustave). Socijaldemokratske vlade osiguravale su u Europi dugo razdoblje socijalne sigurnosti, ali uz visoke stope ekonomskog rasta sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Međutim, paternalizam države, regulacija i kontrola brojnih aspekata društvenog života, te fragmentacija klasične radničke klase, sve to dovelo je do pojave tzv. Nove ljevice. Šezdesetih godina dolazi do veće individualizacije i zahtjeva za osiguranjem autonomije pojedinca u odnosu na društvo i državu.

Pozitivne i negativne slobodeIntelektualni konzervativizam doveo je u pitanje klasičnu, poslijeratnu socijaldemokratsku paradigmu. Klasični liberali prihvatili su ideju države blagostanja i društvene intervencije, kao i progresivnog oporezivanja i društvene akcije u korist općeg dobra. Ali suprotstavljali su se svakom obliku autoritarne vlasti (države). To je našlo izraza 1958. u poznatim Esejima o slobodi Isaiha Berlina, koji je razradio koncepciju “pozitivnih sloboda” - očuvanje prava pojedinaca koje može osigurati samo država, te “negativnih sloboda” - prava pojedinca da bude slobodan u svojim individualnim pravima. Naposljetku, keynzijanski konsenzus doveden je u pitanje idejama neoliberala Čikaške škole. Ali njihove ideje nastale su na idejama libertarijanaca i konzervativaca, imigranata iz Austrije (Ludwig von Mises, Friedrich Hayek, Joseph Schumpeter, Karl Popper i Peter Drucker). Ovaj intelektualni

105



zaokret doveo je kasnije do razgradnje ekonomskih funkcija države, dok je represivna snaga države čak i pojačana (posebice u kontekstu borbe protiv globalnog terorizma). Privatizacija je dignuta na razinu kulta. Privatizacija državne imovine bila je opravdavana većom profitabilnošću privatnog sektora, i ostvarivanjem dodatnih fiskalnih prihoda, radi financiranja preostalih državnih funkcija. Ali, neke vrste gospodarskih djelatnosti nisu mogle biti privatizirane po standardnim kriterijima, zbog njihove neprofitabilnosti ili potrebe za dugoročnim ulaganjima (željeznice, poštanske usluge, i sl.). Judt iznosi podatak da je zbog nižih cijena imovine koja je privatizirana, u osnovi, britanska država izvršila neto transfer u korist privatnih investitora u iznosu od 14 milijardi funta, uz dodatak plaćanja provizija za bankovne usluge od 3 milijarde funta. Tako je ukupni neto gubitak javnog sektora u privatizaciji državne imovine iznosio 17 milijardi funta. Dakle, toliki iznos je britanska država platila privatnim investitorima da provede privatizaciju javnih usluga i državne imovine.

Demokratski deficitOperativno djelovanje tako privatiziranih kompanija kasnije nije pokazalo pozitivne rezultate. Primjerice, britanske željeznice posluju s gubitkom, te nadalje primaju državne subvencije, jer nije moguć njihov bankrot. Hayek nije shvatio da monopolizirane grane privrede, zbog nemogućnosti stečaja, i nakon privatizacije mogu nastaviti s neprofitabilnim poslovanjem. Ukratko, Hayek nije predvidio tzv. “moralni hazard”, što je posebice došlo do izražaja u financijskoj krizi 2008, kada su u najrazvijenijim tržišnim ekonomijama banke de facto nacionalizirane. Privatizacija javnog sektora i individualizacija, povezana s proklamiranjem egoizma i utilitarizma kao osnovnih društvenih vrijednosti modernih društava i tržišnih ekonomija, dovela je do razočaranja, političke pasivnosti, izborne apstinencije i nepovjerenja u demokratske institucije, posebice političare. Moderna društva djeluju u uvjetima “demokratskog deficita”. Demokratski deficit vrlo je opasan u uvjetima indirektne predstavničke demokracije. Ukratko, participacija u demokratskom procesu nužna je za razvitak društva i općeg dobra.

Autor navodi kao prekretnicu za socijalnu demokraciju pad socijalizma i tranziciju post-komunističkih zemalja na sustave parlamentarne demokracije i tržišne ekonomije. Slom komunizma devedesetih godina, prema Judtu, trebalo je iskoristiti za pozitivne društvene promjene i izgradnju nove međunarodne arhitekture, kako bi se konačno otklonile posljedice Drugog svjetskog rata i hladnog rata. Rezultati tih društvenih procesa, s aspekta ubrzanog društvenog i ekonomskog razvitka post-komunističkih zemalja, prema Judtu,

Nove knjige

106 perspektive

nisu zadovoljavajući, odnosno “razdoblje od 1989. do 2009. godine su koje su pojeli skakavci”. Negativno naslijeđe realnog socijalizma, bilo je uzrokom dezorijentacije demokratske ljevice i socijalne demokracije u Europi, dok su koncepti pojačane državne uloge i njezinog intervencionizma u tržišne mehanizme, smatrani zastarjelima. Negativno nasljeđe realnog socijalizma, imalo je utjecaja na (ne)prihvatljivost lijevih programa, iako je povijesna činjenica da socijalna demokracija nikada nije transformirala u autoritarne političke sustave. S druge strane, represivne funkcije države pojačane su u demokratskim konzervativnim političkim sustavima, pod prijetnjom globalnog terorizma, dok je intervencionistička uloga države smatrana neprimjerenom u ekonomskoj politici.

Vrijeme “političkih pigmejaca”Ukratko, Judt postavlja pitanje “Što da se radi?”, nakon promašenih dvadeset godina. Autor ukazuje na nedostatak državničkog kapaciteta modernih političara, kakvog su imali stari političari iz razdoblja konstitucionalnog liberalizma (Winston Chruchill, Charles de Gaulle, Franklin Delano Roosevelt). Oni su predstavljali političku klasu koja je imala osjećaj duboke moralne i društvene odgovornosti u svom javnom djelovanju za opće dobro. Danas se, pak, nalazimo u vremenu “političkih pigmejaca”, kaže Judt. Zbog toga je široko rasprostranjeno duboko nepovjerenje građana u političku klasu, političke stranke i demokratski sustav. Potrebne su političke reforme: novi zakoni, različiti izborni sustavi, restrikcije u lobiranju i financiranju političkih stranaka, jačanje autoriteta izvršne vlasti, te treba osigurati mehanizme izbora takvih političkih predstavnika koji će biti odgovorni svojim izbornim konstituencama i biračima. Demokratski mehanizmi morali bi osigurati rješavanje društvenih konflikata, posebice u uvjetima sve većih imovinskih nejednakosti u post-komunističkim društvima, ali i razvijenim tržišnim zemljama. U modernim društvima ponovo su potrebna rješavanja socijalnih pitanja. Primjerice, postoji opasnost zadržavanja visoke endemske nezaposlenosti u razvijenim ekonomijama, uslijed brzih tehnoloških promjena i ekonomske globalizacije. Javlja se potreba za paternalističkom ulogom države, kako bi se sačuvala društvena kohezija.

Opasnost zadržavanja endemske nezaposlenostiGlobalna kriza 2000-2008. zatekla je ljevicu nespremnom na izazove, te je razbila iluzije u učinkovitosti nereguliranog kapitalizma i korporativističke tržišne ekonomije, uz minimalnu ekonomsku ulogu države. Rast nezaposlenosti,

107



propast banaka i cijelih industrijskih grana u razvijenim tržišnim ekonomijama, tražili su hitnu intervenciju države u ispravljanju tržišnih poremećaja. Njemački kršćanski demokrati, napustili su doktrinu slobodnog tržišta te se vratili modelu “socijalno - tržišnog gospodarstva”. Ponovno je vraćen ugled državi kao “posredničkoj instituciji” između ugroženih građana i neodgovornih korporacija i međunarodnih institucija, u uvjetima globalizacije i ekonomske krize. Karl Popper kaže da je slobodno tržište doista paradoksalno. Ako se država ne umiješa, tada će se umiješati druge kvazi-političke institucije, kao monopoli, trustovi, sindikati, i drugi, reducirajući tako slobodu tržišta do fikcije. Upravo to je ključno, kako navodi Judt. Uvijek postoji opasnost tržišnih poremećaja od strane jakih igrača, čije djelovanje priječi državi da se umiješa i zaštiti slobodno djelovanje tržišnih zakonitosti. S vremenom, tržište postaje samo sebi najvećim neprijateljem. Nedostaci tržišta mogu biti katastrofalni, ali i uspjeh tržišnog djelovanja može biti politički opasan. Ukratko, država ne smije samo ispravljati nedostatke tržišta, već treba djelovati i na kontroli iznadprosječnih profita. Međutim, u post-komunističkim zemljama generacije mladih ljudi učile su (naravno, pogrešno) o opravdanosti slobodnog tržišta i minimalne uloge države. Mladi ljudi pretpostavili su da su ekonomske slobode i intervencionistička uloga države međusobno isključive kategorije, što je dogma američke Republikanske stranke. Judt izvrsno uočava da su zbog toga različite forme “klepto-kapitalizma” vrlo lako naslijedile korumpirane socijalističke režime, što predstavlja teške izazove za krhke demokratske strukture.

Algoritam ovih dana objavljuje hrvatski prijevod knjige Tonyja Judta ’Zlo putuje zemljom’ (’Ill Fares the Land’), u prijevodu akademika Zvonimira Baletića, o novoj ulozi socijalne demokracije u nalaženju izlaska iz posvemašnje društvene i ekonomske krize, koja je zahvatila Europu, ali i Hrvatsku. Uz dozvolu autora prenosimo tekst u cijelosti, prvobitno objavljen u časopisu “Politička misao”, Vol.47, No.2, 2010.

Originalni naziv: Tony Judt, Ill Fares the Land: A Treatise on Our Present Discontents, London: Allen Lane, March 2010

Nove knjige

108 perspektive

U završnom poglavlju, Judt navodi da socijalna demokracija nije najbolji sustav za budućnost, niti predstavlja neku idealnu prošlost. Ali, moderna socijalna demokracija najbolja je opcija od svih raspoloživih koje danas imamo. Socijalna demokracija predstavlja kombinaciju prihvaćanja kapitalizma, kao ekonomskog sustava, te parlamentarne demokracije, kao političkog sustava predstavničke demokracije koji osigurava zastupanje interesa većine stanovništva. Naslijeđe europske socijalne demokracije bilo je vrlo pozitivno u razdoblju nakon 1945. Ali, budućnost će biti pod snažnim utjecajem globalizacije. Rast nejednakosti u modernim društvima te ideje jednakosti unutar društva, ali i između različitih zemalja, predstavljaju osnovu za redefiniranje socijalne demokracije i njezinu novu ulogu u budućnosti.

Kontaktirajte nas na e-mail adrese:

[email protected]@inicijativa.com.hr


IndikatoriGlobalna ekonomija

Europa – globalna ekonomska super-sila

Na EU otpada gotovo jedna trećina od 41 bilijuna eura svjetskog BDP-a

Eurostat je predstavio najnoviji globalni gospodarski, socijalni i demografski pregled na osnovi podataka UN-a i Svjetske banke. Unatoč svim svojim problemima, Europska unija je i dalje mjesto velikog bogatstva i snažnog gospodarstva. Privreda zemalja Europske unije generirala je u 2010. godini BDP u vrijednosti 12,279 bilijuna eura. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda EU, kao cjelina, tim rezultatima predstavlja najveće gospodarstvo svijeta.

Bruto društveni proizvod svih zemalja svijeta iznosio je 41.200 milijardi eura, odnosno 41,2 bilijuna eura u 2008. godini, pokazuju najnoviji podaci Eurostata, Svjetske banke i statističkog odjela Ujedinjenih naroda. Europska unija čini 30,4 posto cijelog svjetskog gospodarstva i uvjerljivo je najjača ekonomska sila u globalnim razmjerima. Nakon EU, najjače gospodarstvo ima SAD s BDP-om od 9,658 bilijunai eura, što je udio od 23,4 posto u globalnoj ekonomiji.

Treća i četvrta gospodarska sila svijeta su Japan i Kina, s udjelima od 8,1, odnosno 7,1 posto. Vrijednost BDP-a Japana bila je 2008. godine 3,338 bilijuna, a Kine 2,941 bilijuna eura. U međuvremenu je kinesko

Indikatori

110 perspektive

gospodarstvo uspjelo preteći japansko. I svrstati se na treće mjesto svjetske ljestvice.

Europska unija bila je uvjerljivo i najveći izvoznik, prema podacima za 2009. godinu. Iz EU je lani izvezeno robe vrijedne 1094 milijarde eura, što je u odnosu na 683 milijardi eura iz 1999. godine povećanje od 60,2 posto. Drugi najveći svjetski izvoznik je Kina (860 milijardi eura), što je povećanje u 10 godina od čak 371 posto, i SAD (760 milijardi), odnosno 16,7 posto više u odnosu na 1999. Nakon Kine, najveći rast izvoza u posljednjih 10 godina imale su Indija (+262 posto) i Saudijska Arabija (+250 posto).

Europska je unija s 1200 milijardi eura bila i najveći svjetski uvoznik robe i usluga, ispred SAD-a (1150 milijardi) i Kine (720 milijardi eura).

Ranglista 10 najvećih vanjskotrgovinskih partnera EU (2010.)

Rang Partneri Uvoz (mln eura) % Export

(mln eura) % Ukupno (mln eura) %

Ukupno EU 1.501.843,9 100% 1.348.792,4 100% 2.850.636,3 100%

1 SAD 169.467,4 11,3% 242.095,1 17,9% 411.562,5 14,4%

2 Kina 282.011,1 18,8% 113.117,7 8,4% 395.128,8 13,9%

3 Rusija 158.384,9 10,5% 86.508,8 6,4% 244.893,7 8,6%

4 Švicarska 84.126,2 5,6% 105.433,4 7,8% 189.559,5 6,6%

5 Norveška 79.179,4 5,3% 41.860,2 3,1% 121.039,5 4,2%

6 Japan 64.898,1 4,3% 43.730,1 3,2% 108.628,2 3,8%

7 Turska 42.088,0 2,8% 61.189,7 4,5% 103.277,7 3,6%

8 Indija 33.147,3 2,2% 34.798,8 2,6% 67.946,1 2,4%

9 Južna Koreja 38.651,6 2,6% 27.984,8 2,1% 66.636,4 2,3%

10 Brazil 32.320,4 2,2% 31.282,9 2,3% 63.603,3 2,2%


Gospodarska povezanost EU-SAD

Nijedna privreda u svijetu nije tako integralno povezana kao što je to slučaj između EU i SAD. EU I SAD generiraju oko polovine ukupnog svjetskog BDP-a, a razmjena dobara i usluga čini više od trećine ukupne svjetske razmjene. Transatlantske privredne veze odražavaju se i na području financijski transakcija.

Razmjena dobara:

• Izvoz dobara EU u SAD iznosio je 2010.: 242,1 milijardi eura

• Uvoz dobara EU iz SAD u 2010.: 169,5 milijardi eura

Usluge:

• EU izvoz u SAD u 2010.: 125,2 milijardi eura

• EU uvoz iz SAD u 2010.: 131,0 milijardi eura

FDI – direktna ino-ulaganja:

• EU investicije u SAD u 2009.: 79,2 milijardi eura

• Ulaganja SAD u EU u 2009.: 97,3 milijardi eura

Indikatori

112 perspektive

Europska kriza

Kako stoje pojedine zemlje Europske unije

Proračunski deficit zemalja EU (u postotku BDP)



Ukupna dugovanja EU – članica (u % BDP-a)

Indikatori

114 perspektive

Privredni rast zemalja EU (% u usporedbi s prethodnom godinom)



Visina privatnih i državnih dugovanja (u % BDP-a, bez dugovanja financijskih kompanija)

Izvor: Deutsche Bank, Eurostat, Federal Reserve, Bank of Japan

Japa

n

Portu

gal

USA

Špan

jolsk

a

Irska

Grčk

a

Italija

Njem

ačka

Fran

cusk

a

116 perspektive

Izdavač: ZAGREBAČKA INICIJATIVA, Zagreb, Petrićeva 7

Glavni urednik: Ante Gavranović

Izlazi kvartalno

e-mail: [email protected] [email protected]

Priprema: Seniko studio, Zagreb

Tisak: Tiskara Zelina, Zelina

Tiskano u 350 primjeraka

ISSN 1848-140X

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na www.inicijativa.com.hr

Ovaj primjerak je besplatan, zahvaljujući financijskoj podršci Zaklade Konrad Adenauer, Zagreb

Sadržaj - inicijativau SAD opada privredni dinamizam, javni dug raste, zemlji je snižen kreditni...

Documents

Transcript of Sadržaj - inicijativau SAD opada privredni dinamizam, javni dug raste, zemlji je snižen kreditni...