2

Sad

ržaj 04

Otvorite vrata Kristu Iznenaditelju!vIč. Ivan Dodlek

05 25 godina organiziranja hrvatske zajednice u Mariborudr. sc. Šime Ivanjko

0625 godina osnivanja HKDM - razmišljanje i pogled u budućnost za slovenske HrvateMarijan Mario Maček

08 25 godina od osnivanja HKDM - sjećanje na prve godine radaMilan Vlašić

12 Simpozij Tezenska Dobrava: maj - junij 1945

16 Komemoracija na dobravi

19 Pismo predsjednici

21 MaslačakNeda Mandir

23 Likovna sekcija “Milena Lah” u 2015.Mario Berdič

26 Tri izložbe

29 Morje in ljubezen večna inspiracija Jasmina Godec

30 ArheologijaIva Ciglar

32 Moje žičareMarko Mandir

33 Zagrebancije

Glavni urednik

Uredništvo

Grafička obrada

Za izdavača

Nakladnik

Autorica slike na naslovnici (detalj)

Prijelom i tisak

Marko Mandir

Marijan Mirt, Slađana Matić Trstenjak, Mario Berdič Codella, Jasmina Godec, Iva Ciglar

Marijan Mirt

Marko Mandir

Hrvatsko kulturno društvo u Mariboru, Partizanska cesta 12, 2000 Maribor

Irena Gayatri Horvat

Časopis Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru, Partizanska cesta 12, 2000 Maribor, Slovenija, E-mail: info@hkdm.si, Web: www.hkdm.si

TRR: 10100-0044564123 pri Banki Koper d. o. o.

3

UVODNA RIJEČMarko Mandir, mag. art.

Predsjednik Hrvatskog kulturnog društva u MariboruSarastro u Mozartovoj “Čarobnoj fruli”SNG Maribor, 20. i 21. studeni 2015

foto

: M

ihae

l Mik

luš

Cjenjena čitateljice, poštovani čitatelju Croate!

Četvrt stoljeća našeg društva slavimo sredinom ovog mjeseca! Burna je to povijest, ako se samo prisjetimo okolnosti početaka HKDM. Koristim priliku da odmah na početku još jednog našeg glasila čestitam i zahvalim svim mojim prethodnicima i prethodnicama kao i svakome od vas koji ste makar moralno poduprli naš rad na hrvatskoj stvari u Mariboru i šire. Meni je, kao dosada najmlađem, u ne tako davnom prosincu 2011. bilo povjereno predsjedanje tom najstarijem hrvatskom kulturnom društvu u Sloveniji. Eto, moj se četverogodišnji mandat privodi koncu i red je da vam podnesem račune, da vas izvjestim o proteklom radu i daljnjim planovima. Puno toga smo napravili ali je ostalo i nedovršenih stvari: želim nastaviti ono što sam započeo i stoga vas sve pozivam na izbornu skupštinu u našim prostorima na Partizanskoj 12, i to nakon što protutnje ovi zadnji dani godine na izmaku; no, to ne znači da početkom nove godine nećemo još uvijek biti u blagdanskom ugođaju: nazdravićemo novim počecima i omrsićemo u srijedu 6. siječnja u 18 sati, na blagdan sv. Tri kralja.

Već na prvim stranicama glasila kojeg upravo otvoriste, dušebrižnik Hrvatske katoličke misije u Mariboru tradicionalno će nam uputiti par riječi nadahnuća za ovo blagdansko vrijeme. Usudio bih se nadovezati na spomenuti kontekst povijesnih ličnosti Gašpara, Melkiora i Baltazara, te aktualizirati njihovo tadašnje poslanstvo; svima nam je, naime, poznat bukolički scenarij betlehemske štalice u kojem su izbjegličku sv. Obitelj opskrbili za daljnji bijeg u Egipat. Danas smo svjedoci jednom sasvim drugom izbjeglištvu, bitno mnogostrukijem i od onoga koje je pogodilo naš narod tijekom Domovinskog rata. Prisjećajući se dobročinstava onih koji su možda i jednom od nas u tom razdoblju pružili ruku, a u ime časne humanitarne prošlosti našeg Društva apeliram da ne zaboravimo biti čovječni i prema tim navodno kamufliranim teroristima koji samim svojim prisustvom potkapaju temelje naše vrle civilizacije. Zar će naše gostoprimstvo biti početak našeg kraja? Unatoč našem možda opravdanom strahu od njih, sama čovječnost nas uči da barem mišlju budemo solidarni

prema tim rijekama ojađenih stranaca. Naposljetku, nismo li i svi mi ekonomski migranti, tujci?

Ovom prilikom bih se posebno zahvalio svim našim članovima koji su (ili, koji budu) uplatili godišnju članarinu ili donaciju te time pripomogli našem radu – očekujte poklon! Također, hvala svima onima koji su nam poslali elektronsku poštu putem koje smo vas pozivali na naše događaje. Oni koji još to nisu učinili, nije kasno! Takovi impulsi dobre volje daju nam do znanja da nismo sami sebi svrha već da u Mariboru postoje naši sunarodnjaci koji prepoznaju i podupiru naš rad. Na početku mandata zanosio sam se riječju omasovljenje Društva. Danas vam naglašavam našu uključivost: svi ste dobrodošli doprinositi našem boljitku, na način za koji vi smatrate shodnim, ako ne u HKDM a onda možda u mariborskom ogranku Matice hrvatske. Idealno bi bilo ako bi nam se aktivno pridružili, pobliže se upoznali sa našim radom i ako biste se dokazali, možda danas, sutra preuzeli vodstvo HKDM. Starije generacije mariborskih Hrvata, koji se već poznajete otprije, nanovo se povežite; mi ćemo vas podržati najbolje što znamo. Neka vam ne bude ispod časti poslati svoju djecu ili unuke na nastavu hrvatskog jezika i kulture u OŠ Angela Besednjaka ili na 2. gimnaziju.

Pred vama je novi broj našeg glasila u kojem smo se dotakli i 70. obljetnice završetka 2. svjetskog rata na ovim prostorima. Nadalje, bilježimo kroniku rada našega Društva protekle godine; vjerujem da je najavljenih i realiziranih događaja bilo dovoljno, kad bi barem naše publike bilo više! Cilj naših nastojanja je, među ostalim, trgnuti mariborske Hrvate iz drijemeža asimilacije i potaknuti ih na intenzivnije međusobno povezivanje, bez obzira na činjenicu da nam se domovina nalazi u neposrednoj blizini te da moguće domotužje uglavnom liječimo što češćim odlaskom u rodni kraj.

Naposljetku, dopustite mi da vam svima ponaosob zaželim spokojne blagdane u krugu vama najbližih, te da u zavjetrini obitelji u novu godinu uđete zdravi i veseli.

Sretan vam Božić i nova 2016. godina!

4

Duhovna misao

OTVORITE VRATA KRISTU IzNENADITElJU!vIč. Ivan Dodlek

Hrvatska katolička misija bl. Alojzije Stepinac-Maribor

Kada nekoj osobi želimo reći da joj vjerujemo i kada joj istovremeno želimo dati do znanja da i ona može imati povjerenja u nas onda obično kažemo: „Moja vrata su ti uvijek otvorena!“ Poziv je to na izgradnju ponajprije prijateljskog odnosa. To pak je odnos koji ništa ne pretpostavlja, tj. nema predrasudâ o onom drugom. Otvorenost znači upravo spremnost na svaku novînu i iznenađenje na koje možemo naići ukoliko se odlučimo proći kroz ta otvorena vrata prijateljstva. I doista, takva otvorenost prijateljstva obiluje iznenađenjima.

U prvom redu to je iznenađenje slobode. Međusobno obogaćenje koje proizlazi iz prijateljskog odnosa ne rezultira zatvaranjem vrata tako da nitko drugi nema pristup u prostor tog zajedništva. Zajedništvo misli i djelovanja otvorenog prijateljskog odnosa znači mogućnost proširenja takvog odnosa prema svakome tko želi biti dionikom zajedništva koje je obilježeno rastom u povjerenju. Stoga je upravo rast u povjerenju također jedno od iznenađenja koje proizlazi iz otvorenog prijateljstva.

Iznenađenje rasta u povjerenju novost je usred svekolikog nepovjerenja koje drugoga svodi na svoju mjeru ne dopuštajući mu da izrazi vlastitu izvornost i neponovljivost. Takvo prijateljsko povjerenje otvara neslućene prostore ljepote koja je kadra preobraziti – za mnoge mučnu – jednoličnost sivila koje ne dopušta da se život oboji svjetlijim bojama. Kada pak je takva preobražavajuća ljepota ipak moguća događa se još jedno iznenađenje. To je iznenađenje vlastitog ostvarenja u potpunom darivanju sebe drugome koje ne traži ništa zauzvrat.

Naravno, legitimno je postaviti pitanje: da li je to moguće? Dati sve od sebe, a ne tražiti ništa zauzvrat? I još k tome približiti se mogućnosti samoostvarenja kroz otvorenost prijateljstva? Čini se nemogućim tim više što iskustvo svakodnevnih izdaja u raznoraznim (ne)prijateljevanjima ne ulijeva povjerenje da je moguće bilo koje od iznenađenja: bilo slobode, bilo rasta u povjerenju, a najmanje samoostvarenja u potpunom darivanju sebe drugome koje ne traži ništa zauzvrat.

Ipak, u nama ostaje čežnja za takvim iznenađenjem otvorenog prijateljstva u kojem će biti moguća istinska sloboda i ostvarenje obogaćujućeg povjerenja koje omogućuje život kao potpuno predanje za druge. Na tu čežnju odgovara nam Krist koji nam otkriva iznenađujuću novost – naš Stvoritelj jest ujedno i naš Prijatelj kojeg smijemo zvati Ocem. To je novost Krista Iznenaditelja koji nam pokazuje kako je iz odnosa s Ocem moguće ostvariti otvorenost prijateljstva iz kojeg proizlaze sloboda, povjerenje i potpuno predanje za druge.

U potpunoj slobodi on „sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2, 7-8)

U povjerenju u Oca on nam navijesti da je kraljevstvo Božje među nama kada mu se predajemo s djetinjim povjerenjem. (Mk 10, 14-15)

U posvemašnjem predanju Očevoj volji on uskliknu: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“ (Lk 22, 42)

Zato je upravo molitva koju nas je naučio – „sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja“ – iznenađenje po kojemu smo i mi kadri živjeti u slobodi, povjerenju i potpunom predanju Bogu i bližnjima. Na taj način kršćanin je onaj koji je svakodnevno spreman otvarati vrata svojega života Kristu Iznenaditelju da bi u otvorenom prijateljstvu s Njime – koji je u povjerenju prema Ocu do kraja predao samoga sebe za nas i time ostvario naše oslobođenje – sve više i sam postajao iznenaditeljem onih koji ne vjeruju da je doista moguće dati svega sebe, a ne tražiti ništa zauzvrat.

Upravo takvim kršćanima iznenaditeljima pozvao nas je biti i sv. Ivan Pavao II. koji je svoju prvu misu kao Papa – 22. listopada 1978. – na Trgu svetoga Petra započeo riječima:

„Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!“

Krist koji zna što je u čovjeku zna koliko smo potrebni svagdanjeg kruha smisla, slobode oproštenja i izmirenja, te sigurnosti i zaštite od zla koje nas sa svih strana pritišće. Stoga nas kao Iznenaditelj nikad ne prestaje iznenađivati. Njegovo iznenađenje zapravo je poziv, svakome od nas upućen, a glasi: u vremenu došašća budi i ti kršćanin iznenaditelj koji će Kristu otvoriti vrata svojega bića i tako postati pronositeljem svetosti Očeva imena, navjestiteljem nebeskoga kraljevstva i vršiteljem Božje volje. Postajati kršćaninom iznenaditeljem znači jednostavno i strpljivo moliti: „kruh svagdanji daj nam danas, otpusti nam duge naše i izbavi nas od Zloga!“ Takvi kršćani iznenaditelji svjedoci su da je upravo u hranjivosti Kristova kruha u čijoj snazi se gradi zajedništvo povjerenja, zatim u oproštenju u kojemu bivamo istinski slobodni, te u milosti zaštite od Zloga, moguće biti preobraziteljima svijeta i na taj način graditeljima novog lica čovječanstva. Takvo preobraženje svijeta i novost čovjeka u Kristu doista je iznenađenje čudesnoga Božjeg djelovanja među nama.

Krist Iznenaditelj i danas poziva kršćanine iznenaditelje da tijekom došašća – u iščekivanju Kristovog dolaska – otvaraju vrata svakoga pojedinoga čovjeka i svih područja ljudske djelatnosti Božjem spasiteljskom djelovanju koje je u svojim probraziteljskim učincima uvijek novo i radosno iznenađenje Božjeg dolaska. Stoga u otvorenosti prema Kristu Iznenaditelju zajednica u Kristu iznenađenih ne prestaje moliti:

„Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I opusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!“ (Mt 6, 9-13)

5

25. obljetnica HKDM

Hrvatska misa polnoćka služit će se u isusovačkoj kapeli na Ljubljanskoj cesti u 23:00. Dobrodošli!

Drage Hrvatice i Hrvati, dragi prijatelji našeg naroda, želimo vam čestit Božić i svako dobro u 2016. godini!

25 GODINA ORGANIzIRANJA HRVATSKE zAJEDNICE U MARIBORU

dr. sc. Šime Ivanjko

U sumraku raspada bivše Jugoslavije Hrvati u Mariboru počeli su razmišljati o osnivanju organiziranog zajedništva u okviru Hrvatskog društva u skladu s tadašnjim propisima. Inicijativu koju su pokrenuli gospoda Mario Maček i Milan Vlašić, objeručke su prihvatile stotine hrvatskih državljana koji su živjeli i radili u Mariboru krajem 1990 god. Osnivačka skupština Hrvatskog društva bila je 16. prosinca 1990. godine, upravo u vrijeme kada se počela organizirati nacionalna svijest o potrebi po nacionalnim državama u bivšoj SFRJ. Bila su to burna vremena. Osnivanje prvog hrvatskog društva u Sloveniji još u socijalističkim uvjetima, izazvalo je pažnju slovenske javnosti i s obzirom na tadašnji početak osnivanja političnih stranaka, mnogi su smatrali da je Hrvatsko društvo politična organizacija. To je posebno na neki način bilo posredovano na dan osnivanja Hrvatskog društva u drugom dnevniku slovenske radio televizije i u mariborskom Večeru. Iako smo naglašavali, da se radi o kulturnom društvu, koja se neće baviti političnim pitanjima, društvena okolina nije pozitivno

prihvatila organiziranje hrvatske zajednice u Mariboru. Međutim pripadnici hrvatske narodnosti u Mariboru bili su oduševljeni što se je iskazalo prisustvovanjem oko 250 ljudi na osnivačkoj skupštini a posebice učešćem na polnoćki 1990 koja se prvi put održala na hrvatskom jeziku. Na žalost već 1991 godine počela su ratna događanja. Hrvatsko društvo odmah je prionulo skupljanju pomoći i prihvaćanju bjegunaca, ponajprije iz Dubrovnika i iz Slavonije a onda i iz drugih kraja Hrvatske, posebice iz Bosne i Hercegovine. U to je vrijeme među članovima društva vladalo oduševljenje i mnogi su danima dobrovoljno radili na skupljanju pomoći i na poslovima organizacije. Pomagali smo na način koji je bio u ono vrijeme primjeran; posebno bih želio istaći da se nismo bavili organiziranjem pomoći samo za Hrvate, nego smo tada već organiziranom Islamskom društvu u Mariboru odstupili više prehrambenih proizvoda – ostalo mi je u sjećanju da smo im među ostalim predali 4 tone brašna na čemu su oni bili vrlo zahvalni.

6

25. obljetnica HKDM

Eto, prošlo je 25 godina od našeg prvog okupljanja Hrvata u Mariboru, što je još uvijek u ono vrijeme bilo zabranjeno. U međuvremenu se ustanovila i Hrvatska katolička misija bl. Alojzije Stepinac i Matica hrvatska. Prisjećamo se mnogih članova koji su nas zauvijek ostavili. Na žalost, oduševljenje za hrvatsko zajedništvo u Mariboru nekako je posustalo. Neki posebni rezultati u cilju poboljšanja statusa i položaja pripadnika hrvatske narodnosti u međuvremenu nisu postignuti a smatram, da je to odloženo za neku daleku budućnost, koju vjerojatno, barem naša generacija, nećemo dočekati. Osnovan i Hrvatski konzulat bez posebnih ovlaštenja i bez posebnog financiranja od strane države, koji pomaže u okviru svojih mogućnosti i savjetima, kako hrvatskim tako i slovenskim građanima. Na kulturnom području posebno angažiranjem našeg predsjednika društva, magistra Marka Mandira, društvo je pokrenulo niz kulturnih događaja te je time postalo prepoznatljivo u Mariboru i šire, što treba posebno pozdraviti; za očekivati je, da će upravo hrvatska zajednica na tom

području doprinjeti većoj povezanosti mlađe generacije pripadnika hrvatske narodnosti; istovremeno možemo po toj djelatnosti biti prepoznatljivi i u slovenskoj sredini.Prisjećajući se prošlih događaja i aktivnosti mogu ipak zaključiti da smo u danim okolnostima obavili niz dobrih radnji kojima smo upozorili slovensku javnost na postojanje hrvatske zajednice u Mariboru, istovremeno omogućivši da se pripadnici hrvatskog naroda integriraju u slovensko društvo te da proces asimilacije ipak pokušamo na neki način obustaviti.Svjesni smo poteškoća s kojima se susrećemo i koje će se možda u još težem obliku pojaviti u budućnosti zbog ostarjelosti sadašnje generacije i nedostatka mladih članova društva, koji bi mogli sa svojim novim vizionarskim pristupom, znanjem te mladenačkim zanosom doprinijeti većoj prepoznavanosti naše zajednice. Dragi prijatelji, želim Vam čestit Božić i sretnu 2016! Pozdravlja Vas sa dubokim poštovanjem Vaš Šime.

Republika Slovenija je danas u čudnim evropskim tokovima i u daljnjem traženju svoje, još ne profilirane pozicije u “ujedinjenoj” Evropi, koja sve više počinje sličiti Jugoslaviji prije raspada 1991. To je ovih dana vidljivo iz mnogočega i zato Hrvati u Mariboru (tj. u Sloveniji) trebamo ponovo zajedničku inicijativu, kao 1990., da se opet prepoznaju međusobne narodnostne veze izmedju slovenskih Hrvata, uz daljnje iskazivanje lojalnosti R. Sloveniji kao državi bivanja, kao i R. Hrvatskoj, kao državi porijekla.

Bez obzira iz kog hrvatskog predjela potječu, Hrvati se opet kao 1990., kad je 16.12.1990. u Mariboru bilo osnovano PRVO Hrvatsko društvo ikad osnovano u Sloveniji (kako bi se Hrvati u Mariboru tj. Sloveniji profilirali kao narodnosna zajednica koja ne želi izgubiti svoj identitet i ostati lojalna tada novonastaloj državi Sloveniji), moraju udružiti, tako da razlike u razmišljanjima više neće biti (toliko) važne, već će pomoću međusobnog poštovanja i ljudske ljubavi prepoznati svoje pozitivne kvalitete, ponosno dignuti glavu i osloboditi se različitih kompleksa koje su dosad nosili ili jedan drugom “nabijali” različitim neproduktivnim ogovaranjima i slično. To je zaista potrebno među nama Hrvatima u Sloveniji kao, dakako, i u Hrvatskoj.

Za nas slovenske Hrvate je najbitnije razumijevanje – povjerenje; ima nas skoro 3% od svega aktivnog stanovništva Slovenije tj. najviše od bilo koje druge institucionalno priznate ili nepriznate narodnosne skupine. To pokazuje zadnjii popis stanovništva u RS, po opredjeljenju do materinskog jezika. Zato Hrvati u Sloveniji moramo dokraja ustrajati da postignemo cilj kojeg smo si davno zadali, od kojeg će sve krenuti na bolje i koji će stvoriti potrebnu kritičnu masu za ujedinjenje svih Hrvata Slovenije tj. u kojoj će svi Hrvati Slovenije opet prepoznati svoju bit postojanosti prije nego se izgube u raznim asimilacijskim procesima, a to je:

institucionalno priznavanje Hrvata u Slovenij, kao narodnosne skupine u Sloveniji, sa jasnim institucionalnim imenom, koje će slovenskim Hrvatima u svom poslanstvu, poboljšati suživot te daljnje poštovanje R. Slovenije, kao države stalnog bivanja.

Hrvat bez narodnosnog identiteta u Sloveniji ne može biti cjelovito sretan državljanin R. Slovenije, to bi bilo kao da ne smije disati punim plućima, kao da mu leži kamen na duši... Na kraju, zar Slovenac u Austriji, Mađarskoj, Italiji ili Hrvatskoj može biti sretan državljanin te države ako ne može slobodno i ponosno biti priznat Slovenac u svom životnom okrugu?

25 GODINA OSNIVANJA HKDM - RAzMIŠlJANJE I POGlED U

BUDUĆNOST zA SlOVENSKE HRVATEMarijan Mario Maček

suosnivač HKDM

7

25. obljetnica HKDM

Ako mora kriti svoje porijeklo i samobitnost? Mi slovenski Hrvati isto tako želimo cjelovito sretne Slovence u Hrvatskoj kao i drugdje…

Zato sam uvjeren, da ćemo pravilnom i upornom inicijativom za našim priznanjem, uspjeti pridobiti razumijevanje države Slovenije da nas konačno institucionalno prizna i da na taj način konačno dođemo i do redovnog financiranja iz proračuna države Slovenije (ne samo projektno, kao dosad) za stalno operativno funkcioniranje Hrvatskih društava u Sloveniji, koja će onda u svojim okvirima preko raznih sekcija (kulturnih, sportskih, vjerskih, edukativnih, itd.) razvijati svekoliko surađivanje Hrvata u Sloveniji i udruživati ih u suživotu sa Slovencima, kao ponosne i sretne državljane Slovenije.

Važno je napomenuti, da slovenski Hrvati nemamo ništa protiv ako do priznanja Hrvata kao narodnostne skupine u Sloveniji dođe i u “skupnom paketu” priznanja svih ostalih narodnostnih skupina bivših “jugo” republika, danas samostalnih država, kao Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i Kosova. To naše stajalište smo i izrazili prošlogodišnjim sastankom u prostorima HKDM, sa svim predstavnicima spomenutih naroda, te relevantnim predstavnicima slovenske države.

Na tom smo skupu napomenuli da smo mi Hrvati u Mariboru sa osnivanjem prvog Hrvatskog društva - potom Hrvatskog kulturnog društva Maribor (i zatim svih ostalih HD po Sloveniji), osim ondašnje želje da se “ne događamo u onim teškim danima devedesetih, na ulici”, željeli odmah na raspadu bivše države, pokazati državi Sloveniji u nastajanju,

da smo uz nju, da smo joj lojalni, jer zajednički pripadamo jednoj kulturi i vjeri...

OČEKIVLI SMO DA ĆE TAJ ČIN NAS, SLOVENSKIH HRVATA iz 1990., SLOVENSKA DRŽAVA PREPOZNATI TE NAS NAGRADITI SA PRIZNANJEM, koje smo dosada samostojno inicirali sve te godine, na razne strpljive načine, preko svih relevantnih institucija države Slovenije. No to se ni uz podporu matične države Hrvatske do danas nije desilo, makar je u međuvremenu Hrvatska, barem utješno, riješila problem priznanja narodnosne skupine Slovenaca (i ostalih) u Hrvatskoj, što je nama slovenskim Hrvatima posebno drago.

Zato ostajemo povrijeđeni, da status Hrvata u Sloveniji nije riješen sa priznanjem od strane države Slovenije, tj. status narodnostne manjine, a koji nema nikave veze sa građanskim statusom Hrvata državljana R. Slovenije, koji je skoro isti kao i za Slovence. Kažem skoro, jer smo zakinuti npr. kod mnogih natječaja za državne službe, gdje ne možemo aplicirati zbog duplog državljanstva, mada državi Sloveniji a ne Hrvatskoj plaćamo porez, kao i domicilni Slovenci...

No, uvjeren sam, da će slovenska država, kao moderna demokratska država, u našoj racionalnoj želji po priznanju, uvidjeti da Hrvati u Sloveniji nemaju baš nikakvih političkih ciljeva, već da su naši ciljevi isti kao i ciljevi slovenske države, tj. tradicionalno narodnosni ciljevi za očuvanjem samobitnosti, tj. tradicije, kulture i jezika, da Hrvati samo ne želimo da se ne izgubimo u prostoru i vremenu asimilacije i da ostanemo samobitno svoji, kako to lijepo u sljedećoj poznatoj pjesmi kaže veliki hrvatski pisac i pjesnik, August Šenoa:

BUDI SVOJ Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav, u grudi nosiš, brate, srce cijelo;Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,Put vedra neba diži svoje čelo!Pa došli danci nevolje i muke, Pa teko s čela krvav tebi znoj,Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mladaNebolike ti zlatne sanke budi,Ko sivi soko uzvini se nada,Al svijet je svijet, i ljudi tek su ljudiDa, zbilja goni s uzglavlja te meka,U sebični te zovuć svijeta boj;Ma što te, brate, u životu čeka:Ti budi svoj!

Oj budi svoj! Taj svijet ti nije pako,Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;Ni desno, ni lijevo, da se nisi mako,

Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom;Koracaj bez obzira krepko, živo,Sudbina dok ne rekne tebi; Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,I budi svoj!

Oj, budi svoj Ta Božja ti je zamet,Al” Bog sve mrzi što je laž i varka;I neka ti ja vazda vedra pamet,I srce vrelo, duša čista, žarka;Nek ravno um i srce važu,Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:Da, on je svoj!

Oj, budi svoj! Al” brat si budi braći,I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,S poštena lica teče pošten znoj,

I nijesi, brate, živio zaludu, Kad jesi svoj.

Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja! Pa diži čelo kao suce čisto;Jer kukavica tek se rđi klanja,Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.Za sjajnim zlatom ko za Bogom glediTek mićenika ropskih podli roj;Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi,Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora, Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,Kad čovjek račun si završit mora,I ti ga svršuj, nek ti žao nije,Jer tvoje srce šapnuti će ti:Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj! Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,Bio si svoj!

A. Šenoa

8

25. obljetnica HKDM

Prošlo je dvadeset pet godina od osnutka Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru ustanovljenoga raspadom bivše Jugoslavije, kada su svi narodi u njoj osjetili slobodu i mogli izraziti svoje domoljublje. Tako smo i Hrvati u nastaloj ”dijaspori” u Sloveniji osjetili želju da iskažemo pripadnost novonastaloj Republici Sloveniji te smo zato 16. prosinca 1990. osnovali Hrvatsko (kasnije kulturno) društvo u Mariboru. Od tada do danas smo proživljavali uspjehe i neuspjehe u svom radu i pokušavali Društvo dovesti do svrsishodnosti i očuvanja hrvatske kulture, tradicije, narodnosnog identiteta, da se ne izgubimo u procesu asimilacije.

Kada bi htjeli analizirati svih ovih dvadeset pet godina postojanja Društva, možda bi to mogli svrstati u tri perioda:

• 1. Posebna hrabrost i zanos u ideju, te uspon od 1990. do 1998…

• 2. Stanje stagnacije i opadanje interesa za aktivnosti, problemi članstva…

• 3. Pokušaj obnavljanja aktivnosti, traženje novih programa, povratak starih članova i stvaranje ponovnog povjerenja u smisao opstanka Društva.

Možda će neki stari ili noviji članovi Društva osporavati moj način razmišljanja iako mora doći u obzir objektivnost sa

svih strana, tražeći našu dosljednost u radu Društva. Mnogi smo analizirajući stanje u Društvu svojevremeno postavljali pitanja, kako je došlo do negativnih pojava u radu Društva, iako smo u početku svi, ponijeti emocijama domoljublja, te elanom novih promjena u slovenskoj novonastaloj državi, mogli realizirati velike ciljeve.

Iza prvih vrlo uspješnih godina rada Društva, krajem rata u Hrvatskoj, osjetili smo osip broja članova i time pad dinamike rada Društva. Uvijek kada smo spoznali, da tako ne može ići naprijed, iznudili smo imenovanje novog predsjednika Društva, kako bi održali kontinuitet postojanja društva. Teško je, ne sjetiti se nekih loših načina svojatanja Društva i provođenja kulta ličnosti što je utjecalo na osip članstva i nezadovoljstvo članova Društva. Tako nažalost, članstvo nije uvijek idealno podržavalo izabranog predsjednika.

Srećom su neki stari članovi Društva budno pratili događanja i tražili način povratka smisla nastanka Društva, kao i povratka u Društvo onih, koji su se svojevremeno distancirali od neprimjerne politike vođenja Društva, vjerujući da će jednoga dana neminovno naići procvat Društva, kojeg su stvarali! I to je bit očuvanja Društva.

Ako se sjetimo, kako je Hrvatsko društvo u Mariboru nastalo, moramo zahvaliti slučaju, vremenu, okolnostima i

25 GODINA OD OSNIVANJA HKDM - SJEĆANJE NA PRVE GODINE RADA

Milan Vlašić suosnivač HKDM

Jer čovjek, koji ne ostane svoj, ne zna voljeti, nerazumljiv i nepovijerljiv je i može postati nesretan i tvrda srca. A mislioc Pastolleti je približno ovako rekao: kad čovjek jednom otvrdne u srcu, ništa ga više ne može povratiti u normalan život.

To se nama Hrvatima u Sloveniji ne bi smjelo dogoditi, jer mi to jednostavno nismo zaslužili… A niti država nam bivanja, Republika Slovenija.

Kao Hrvati u Sloveniji imamo samo dvije opcije postojanja:

1. da kao do sada prilično “izgubljeni i nedefinirani” svi pojedinačno u sebi živimo sa kompleksom (netko više - netko manje) jer ostajemo nadalje nepriznati slovenski Hrvati

ili

2. da u poštovanju i ljubavi tj. međusobnom razumijevanju i povjerenju svi zajedno ponosno živimo kao narodnostno priznati slovenski Hrvati, ostajući još lojalniji Republici Sloveniji.

Za nas Hrvate je Hrvatska naša mati, koja se nemože nikad zaboraviti, koja je odhranila dijete, a Slovenija je naša izabrana supruga, kojoj smo vjerni, jer kao kršćani želimo

sretan brak i potomke sa njom. I ovu metaforu slovenska država mora već jednom razumjeti i pravilno do nas postupiti. Jer, što je bolje za obje strane i sociološki zdravije za društvo slovenske države? Vjerojatno je jasno. Vjerujemo da i sami Slovenci uz sebe žele duševno vedre i bezkompleksne Hrvate.

Zato vjerujemo da će nam slovenska država institucionalnim priznanjem pomoći da opet pronađemo (pomalo) izgubljeno međusobno razumijevanje i povjerenje, a mi ćemo se kao slovenski Hrvati još više potruditi u izgradnji slovenske države, u kojoj smo već mnogo toga pridonjeli, na svim razinama društvenog i gospodarskog života!

Na kraju, kao inicijator osnivanja prvog H(K)DM, uz mog poštovanog prijatelja g. Milana Vlašića, želim da se sada konačno konkretno sa strane R. Slovenije prihvate sve već poznate inicijative za institucionalnim priznanjem Hrvata u Sloveniji, te da se tako ostvari san svih Hrvata u Sloveniji, da dobiju jasno “ime i prezime” od države Slovenije, te da u njoj suživimo kao pozitivni slovenski državljani, priznata narodnosna zajednica, slovenski Hrvati…

Uvjeren sam da će država Slovenija konačno uvidjeti svoj dosadašnji nerazumljiv propust do priznanja narodnosne zajednice Hrvata, te će taj propust čim prije popraviti.

9

25. obljetnica HKDM

ljudima, koji su prvi došli na zamisao o stvaranju nečega takovog za potrebe Hrvata na ovim prostorima. Kolika je to bila hrabrost, narodnosni ponos i polet, najbolje govore podaci u radu Društva nakon osnivanja 16. prosinca 1990. godine u Škofijski avli u Mariboru, gdje nas se tada našlo osamdesetak Hrvata i Slovenaca, obiteljskih članova na Osnivačkoj skupštini, na kojoj je izabrano vodstvo: za predsjednika prof. dr. Šime Ivanjko, za tajnika Milan Vlašić a za rizničara Tihomir Batorek.

Važno je napomenuti da je predhodnica Osnivačkoj skupštini 16. Prosinca 1990, tj. osnivanju Društva, bio inicijativan sastanak za ustanovljenje Hrvatskog društva u Mariboru, nas desetorice, za ono vrijeme najhrabrijih Hrvata, koji smo 29. Studenog 1990. u restauraciji Novi svet, u Jurčićevoj ulici, u Mariboru odlučili da se službeno osnuje prva zajednica Hrvata u Sloveniji tj. u Mariboru i okolici, uz moje prisustvo kao i Marijana Mačeka - kao inicijatora sastanka te dr. Miroslav Bračić, Ivica Jurić, prof. dr. Mate Šimundić, Gojko Turudić, dr. Miroslav Bosiljevac, dr. Ratimir i dr. Krunoslav Šalinović te Tihomir Batorek – kao članovi inicijalnog odbora.

Tom smo prilikom postavili temelje za nastanak i osnivanje HKD Maribor, te napravili plan za prije navedenu izbornu skupštinu za 16.prosinac 1990.

Do kraja 1990., po osnivačkoj skupštini, održano je više sjednica IO Društva. Sjetimo se i polnoćki u Alojzijevoj crkvi sa 160 vjernika i božićne mise koje nam održi pater Filip Gajski iz Varaždina.

U istoj je godini održano je 14 sjednica Izvršnog odbora Hrvatskog društva, 5 predavanja i izlet u Pregradu, kojeg organizira naš predsjednik prof. dr. Šime Ivanjko. U siječnju 1991. registriramo Društvo na Općini Maribor i šaljemo delegaciju u Zagreb na Ministarstvo vanjskih poslova te na Kaptol vjerskim čelnicima. Započinjemo redovne mise u Alojzijevoj crkvi jer smo pronašli p. Radogosta Grafenauera, Isusovca u Mariboru, koji odlično govori hrvatski i radosno prihvaća pastvu. Sviranje kod sv. Misa redovno osobno izvodim na harmoniju kao orguljaš i zborovođa.

U svibnju 1991. se događaju vojne aktivnosti JNA i pod oklopnikom iste godine, pogiba naš član Josip Simčik, kada s ostalim ljudima na barikadama prosvjeduje protiv okupacije Slovenije. Pripremamo i proslavljamo Dan državnosti R. Hrvatske 30. svibnja u Kazinskoj dvorani Mariborskog kazališta sa bogatim programom. Sudjeluju naši glazbeni umjetnici pod vodstvom gđe Nade Cajnko.

Zainteresiranost a poslije izvanredna aktivnost Društva je usplamtjela nakon uvodnih agresija na Hrvatsku, kada smo već dobro organizirani u Društvu spremno pristupili na pomoć svojoj ratom i drugim nedaćama zahvaćenoj domovini.

Ratno stanje u Hrvatskoj i desetdnevni rat Slovenije sa JNA, zahtjeva i od nas Hrvata u Sloveniji, sudjelovanje u obrani te se zdušno pridružujemo otporu protiv JNA. Posebno će našu aktivnost preusmjeriti agresija JNA na Hrvatsku, kada ćemo u Mariboru trebati zbrinjavati izbjeglice i prognanike iz Hrvatske.

Srećom ćemo baš tada dobiti kancelariju na Mjesnoj zajednici Moša Pijade i Maks Durjava na Trgu revolucije 7, te ja kao tajnik više neću koristiti svoj stan za ured Društva. Dobili smo i telefon ali će moj telefon ostati još uvijek aktivan jer je previše stvari u Mariboru vezano na taj broj, kao npr. prijave prognanika i informacije o njima i njihovom smještaju u Mariboru i okolici.

Nastupilo je vrijeme sabiranja humanitarne pomoći, koju ćemo zatim nuditi izbjeglicama i prognanicima u Mariboru, posebno onima, koji su se sklonili kod rodbine i znanaca. Zato se redovno sastajemo na Društvu i dogovaramo o organizaciji, sabiranju, sortiranju, pakiranju i slanju kamionima u Hrvatsku. Sabirni centar je

postao stari župni ured sv. Josipa na Studencima. Svima u Mariboru je to poznato i ljudi neumorno donose svoje viškove u robi, posteljini i hrani. Sve se to odvozi kamionima TAM-a u Hrvatsku: u Zagreb na Karitas, Rijeku, Gospić, Otočac, Krapinske toplice, Ozalj, N.Gradišku, Vinkovce, Karlovac itd.

Sve više dolaze prve izbjeglice i prognanici u Maribor, rodbini, znancima i prijateljima a zatim veći broj smještava Občina Maribor u zbirni centar na Makedonskoj ulici, u radnički dom na Pobrežju.

U tim ratnim godinama ne odstupamo od redovnih aktivnosti kao što su razne priredbe, skupštine, proslave i predavanja. Tako smo pripremili i zajedničko Silvestrovanje sa prognanicima na Makedonskoj ulici a za sv. Nikolu obdarili svu prognaničku djecu u Alojzijevoj crkvi.

Spomenuti moram i Božićni sajam na Trgu slobode kada smo od turističkog društva Maribor dobili tezgu na kojoj smo prodavali razglednice, božićne čestitke, darovane knjige i ostale predmete te upoznavali Mariborčane sa agresijom na Hrvatsku te promicali sabiranje humanitarne pomoći. Naši su se članovi zdušno odazivali i pokazali svoju spremnost i hrabrost, kada su u smjenama izdržali na hladnom vremenu, vjetru i kiši po nekoliko sati dnevno i zajedno dali svoj obol za hrvatsku domovinu sa mnogo volonterskih radnih sati!

U akciji sabiranja humanitarne pomoći na Studencima pod vodstvom ing. Nike Vrdoljaka, g. Rudolfa Čerina i dr. Miroslava Bračića organizirano je više ekipa koje su svojim radom dale preko 400 volonterskih sati.

U godini 1992. intenzivno nastavljamo sa humanitarnim akcijama šaljući kamionima TAM-a robu po cijeloj Hrvatskoj; 2 puta šaljemo Crvenom križu u Koprivnici, Karitasu u Split, Kriznom štabu u Žitnić, zatim u Livno te 4,5 tone brašna bosanskom Merhametu u Mostar. U Novalju posredstvom obitelji Riedl šaljemo hranu, sabranu u Austriji posredstvom g. Gert Pressler a po našem predsjedniku prof. Šimi Ivanjko šaljemo 1000 DM prognanicima u Drniš.

Nešto novca odlukom IO Društva, koji je većinom sakupljen od utrška na piknicima te donacijama članova, poklanjamo iz blagajne Društva prognanicima za putne troškove za odlaske u inozemstvo k rodbini ili dajemo obitelji poginulog branitelja iz Slovenije.

Da bi udovoljili nastalim potrebama pokušavamo sakupljati financijska sredstva po mariborskim poduzećima

10

25. obljetnica HKDM

kao i među našim članovima, koji su uvijek bili pripravljeni u svemu sudjelovati pa tako i financijski pomoći . Evidentirano je sve u našim aktima.

Za naša veća okupljanja i druženja odlučili smo koristiti restauraciju Mariborski dvor jer je najbliži našemu uredu. Tu se okupljamo za proslavljanje zajedničkih rođendana i drugih prilika. Ipak proslavu Dana državnosi R. Hrvatske održimo u Dijaškom domu Lizike Jančar na Titovoj cesti zbor velikog odaziva i održavanja godišnje skupštine Društva.

U drugoj polovici 1992. godine smo zaokupljeni dodatnim aktivnostima dolaskom prognanika iz Bosne koji bivaju smješteni u vojarnu Slave Klavora u ulici Pariške komune.

Zbog obnove Alojzijeve crkve se selimo u dvoranu Sion u sklopu restauracije Emaus u blizini crkve gdje ćemo duže vrijeme imati sv. Mise. Krajevna skupnost Moša Pijade i Maks Durjava nam otkazuju korištenje ureda radi preuređenja prostorija za školske potrebe, zato selim ured Društva opet u svoj stan gdje će se vršiti tajnička služba dok ne dobijemo obećane nove prostore od Općine Maribor.

Delegacije Hrvatskog društva u Mariboru dva puta posjećuju Hrvatsko Veleposlanstvo u Ljubljani a jednom odlazi na razgovor mariborskom biskupu mons. Krambergeru koji nas daruje potrebnim misnim stvarima.

Izvršni je odbor te godine održao 14 sjednica i 9 predavanja a održane su i dvije skupštine: 29. svibnja godišnja sa proslavom Dana državnosti u domu Lizike Jančar na Titovoj cesti i izborna 12. prosinca kada ponovo izabiremo dosadašnjeg predsjednika Hrvatskog društva u Mariboru prof. dr. Šimu Ivanjka .

U godini 1993. nastavljamo dinamično sa radom, posebno pri traženju prostora za Društvo. Više puta odlazimo na Općinu Maribor i dobivamo pozitivno obećanje od župana Rousa.

U sklopu Društva osnivamo Gospodarski odbor koji će brinuti za pronalaženje financijskih sredstava za potrebe Društva i prognanih. Pokrećemo sabirnu akciju na pobudu iz Hrvatske ”Spasite djecu Hrvatske” i prihvaćamo kumstvo za četvero djece. Šaljemo dva puta delegacije u Ljubljanu na Hrvatsku ambasadu, kao i u Zagreb na zasjedanje društva Slovensko-hrvatskog prijateljstva.

8. lipnja dobivamo obavijest, da HKDM dobiva prostor na Partizanskoj 12/II (gdje je i danas), samo trebamo počekati da iseli Gorska služba. Želimo vidjeti prostor da možemo angažirati naše projektante i inžinjere zaradi obnove i uređenja. Odmah se nastavlja akcija uz sudjelovanje svih naših članova, najprije projektanta te svih stručnjaka za uređenje vrlo zanemarenog i derutnog prostora. U akciji sudjeluju zdušno svi pozvani članovi te skoro dva mjeseca zajednički marljivo ulažemo preko 400 volonterskih sati. Ogromno članova uređenje potpomaže novčanim prilozima. Sve radove i priloge kao tajnik redovno bilježim i arhiviram. Konačno, 24. kolovoza 1993. god. otvaramo prostorije Društva širem članstvu i simpatizerima.

Ostale aktivnosti, koje provodimo u 1993. i sudjelujemo u njima:

• 2. IV na općini dr. Rado Žic ima izložbu svojih slikarskih radova

• 21. V nekoliko članova pozvano na priredbu u Hoče , gdje nastupa KUD „ SANA“ Hoče

• 27. V u Unionskoj dvorani imaju koncert umirovljenici iz Podravke iz Virovitice

• 30. V u Emausu održimo malu svečanost prilikom Dana državnosti R.Hrvatske

• 20. VI odlazimo na izlet u Čakovec

• 29. VII posjetimo Poštarski dom na Pohorju gdje se održava POAART - slikarska izložba povodom obilježavanja Dana mira.

• Organiziramo 2 piknika kod Matišića u Zg. Jakobskom dolu i jedan piknik za prognanike u parku na Titovoj cesti.

• Održano je 11 sjednica Izvršnog odbora i 9 predavanja a 23. listopada se vrši kod nas sjednica inicijativnog odbora Svjetskog kongresa Hrvata u Sloveniji.

Sličnim aktivnostima nastavljamo i u godini 1994., gdje dolazi do nekih pomutnji u članstvu.

1995. godinu započinjemo pripremama na izbornu skupštinu koja se održi 27. sječnja u Škofijskoj auli. Za predsjednicu Društva izaberemo Dr. Maju Vetrih. Na konstitivnoj sjednici 7. veljače imenuje se Izvršni odbor u sastavu: Prof. dr. Šime Ivanjko, dr. Krunoslav Šalinović, dr. Miro Bračić, Zorica Barać, dr. sc. Rado Žic, Dragutin Šegrec, Milan Vlašić i prof.dr. Mate Šimundić. Za dopredsjednika se imenuje Dragutin Šegrec i Marijan Maček, za tajnika Milan Vlašić, koji se u studenom 1994. ponovo angažira u pripremi izborne skupštine. Za blagajničarku se imenuje gđa Marija Desaty a gđu Zrinku Fortič, koja još uvijek vodi knjigovodstvo Društva, dodatno zadužimo za organiziranje ženske sekcije.

Osim toga usvaja se prijedlog da se osnuje knjižnica i poradi na osnivanju glasila. I te godine godine delegacije Društva odlaze u Zagreb, na više državnih i instancija RKCRH te mariborskoj biskupiji, zbog oživotvorenja HKM. Odlazi se i na komemoraciji u Bleiburg.

U kolovozu preuzima naše knjigovodstvo gospođa Prša, prognanica iz Sarajeva. Predsjednica dr. Maja Vetrih organizira dvije likovne izložbe naših članova Nike Vrdoljak, dr.Rade Žic i dr. Zlatana Turčina. U listopadu prisustvujemo dolasku premijera Nikole Valentića u Maribor, održanog na Tri ribnika u mariborskom parku.

Iste se godine članstvo okuplja na dva piknika (Jakobski dol i Dogoše) i odlazi na piknik u LJUBLJANU (Mostec) na proslavu Dana državnosti R. Hrvatske. Odlazimo i na izlet-hodočašće u Mariju Bistricu. Izvršni odbor zasjeda na 9 sjednica i organizira godišnju Skupštinu na kraju godine u Strojni Maribor, sa prigodnim programom .

To je uglavnom kratak osvrt, sjećanje na prve godine rada Društva. Zahvalan ću biti svakom tko dopuni ili ispravi ovo oživljavanje uspomena na rad HKDM, do 1995. godine.

11

Iz Matice hrvatskih izseljenika

12

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

Hrvatsko kulturno društvo u Mariboru od osnivanja 16.12.1990 pokušava raditi na očuvanju sjećanja na tragične događaje iz 1945, kada je izvršen zločin nad zarobljenicima, najvećim dijelom pripadnicima hrvatskog naroda. U tezenskoj Dobravi je najveće groblje hrvatskog naroda gdje leži od 15 do 20 tisuća strijeljanih žrtava bez suđenja i bez ikakve evidencije. Sve do slučajnog »otkrića« pokopanih žrtava prilikom gradnje autoceste je vlast držala to mjesto kao najveću tajnu. Pripadnici hrvatske zajednice u Mariboru su i prije poznavali spomenute tragične događaje i stavljali spomen obilježja koja je policija uvijek odstranjivala. Osnivanjem Hrvatske katoličke misije bl. Alojzije Stepinac i Konzulata RH je pokrenuta inicijativa za obilježavanje tog grobišta ali nažalost bez pozitivnih pomaka s obzirom da je to u nadležnosti obiju država, koje nisu učinile mnogo usprkos imenovanju različitih zajedničkih komisija, koje nisu bile aktivne. Hrvatska katolička misija i Konzulat RH već tradicionalno oko 1. studenog organiziraju Dan molitve i sjećanja na mjesto pokopanih žrtava u zajedništvu sa predstavnicama drugih vjerskih zajednica u Mariboru.

Povodom 70. godišnjice spomenutih događaja na inicijativu Konzulata RH organiziran je znanstveni simpozij

3. lipnja o. g. na Univerzitetu u Mariboru na kojem su znanstvenici iz Slovenije i Hrvatske iznijeli znanstvenim metodama utvrđene činjenice što se dešavalo na tom prostoru u svibnju i lipnju 1945.

U organizaciji spomenutog simpozijuma sudjelovali su Univerza u Mariboru, Filozofski fakultet, Univerzitetna knjižnica Maribor, Konzulat Republike Hrvaške u Mariboru i Muzej narodne osvoboditve v Maribor.

Svojim predavanjima i nastupom su sudjelovali; red. prof. dr. Igor Tičar, rektor UM; dr. Zdenka Petermanec, ravnateljica UKM; dr. Aleksandra Berberih Slana, direktorica Muzeja narodne osvoboditve u Mariboru; Mitja Ferenc, Filozofska fakulteta Univerze u Ljubljani; dr. Martina Grahek Ravančić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb; dr. Jerca Starič Vodušek, Ljubljana; dr. Matjaž Klemenčič, Filozofski fakultet Univerze u Mariboru; Rozina Švent, Gozd Martuljek; dr. Damijan Guštin, Inštitut za novejšo zgodovino, Ljubljana; dr. Vida Deželak Barič, Inštitut za novejšo zgodovino, Ljubljana; Šime Ivanjko, Konzulat Republike Hrvaške v Sloveniji, Maribor.

Ovdje donosimo sažetke njihovih izlaganja u jeziku predavača iz kojih je moguće saznati bit njihovih izlaganja na simpoziju.

Tezenska Dobrava: maj–junij 1945Međunarodni znanstveni simpozij

Maribor, 3. lipnja 2015

»Danes smo delali isto kot včeraj (likvidacija)« Množično grobišče Tezno pri Mariboru

MITJA FERENC

Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Aškerčeva cesta 2,

SI-1000 Ljubljana, ferenc.mitja@guest.arnes.si

V Mariboru je bilo maja 1945 v več zbirnih mest ujetih in vrnjenih pripadnikov vojske Nezavisne države Hrvatske. Iz teh centrov so ujetnike vozili na streljanja na različne lokacije, predvsem v protitankovski jarek na Tezno. Med gradnjo avtoceste pri Mariboru so delavci leta 1999 naleteli na del protitankovskega jarka, v katerem so bila človeška okostja. Iz 70 m dolgega jarka, preko katerega je potekala trasa avtoceste, so izkopali 1.179 okostij. Komisija Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč je leta 2007 zaradi nasprotujočih si informacij o možnem številu žrtev v celotnem jarku poskušala preveriti, v kolikšni dolžini je bil uporabljen za morišče – s sondiranji je bilo ugotovljeno, da je jarek v dolžini 940 m napolnjen s človeškimi ostanki; po matematičnem izračunu to pomeni, da je v jarku zakopanih okoli 15.000 ujetnikov, večinoma hrvaške narodnosti. Med do sedaj znanimi prikritimi grobišči v Sloveniji je tezensko

največje. Iz dokumentov in pričevanj preživelih lahko ugotovimo, da so pomor med 20 in 26. majem 1945 izvajale enote Majevićke brigade ter prvi, drugi in tretji bataljon 6. bosanske brigade, vse iz 17. divizije 3. armade.

Po odločitvi Vlade Republike Slovenije naj bi grobišče postal urejen park, vendar do njegove ureditve še ni prišlo.

Bleiburg i križni put 1945

MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ

Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, HR-10000 Zagreb, martina@isp.hr

U drugoj polovici 1944. godine političke i ratne prilike obilježene su općim napredovanjem Savezničkih jedinica koje su pratile i završne operacije na prostoru bivše Jugoslavije. Raspad njemačkog bojišta u Grčkoj primorao je Skupinu armija E na povlačenje, preko Balkana prema zapadu. S vojskom Trećeg Reicha, povlačile su se Oružane snage NDH, slovenski domobrani i razne srpske i crnogorske četničke jedinice, te dio civila. Drugi svjetski rat službeno je završen 9. svibnja 1945., no pitanje geopolitičkih odnosa i dominacije na ovim prostorima (posebice onima koji su pripadali poraženoj strani), kao i pitanje pravednog odnosa

SIMPOzIJdr. sc. Šime Ivanjko

13

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

prema pripadnicima poraženih snaga, ostali su otvoreno pitanje i velika obaveza ratnih pobjednika. Pismeni dogovori, kojima se trebalo regulirati postojeće stanje, potpisani su na konferencijama, održanim i prije završetka ratnih operacija. U taj kontekst nužno je smjestiti događaje s kraja i neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata, koji su danas poznati pod nazivom Bleiburg i križni put. Ovaj naziv obuhvaća: opkoljavanje i zarobljavanje postrojbi Trećeg Reicha, vojske NDH i dijela civila, na prostoru Celje – Slovenj Gradec – Dravograd – Bleiburg, izručivanje zarobljenika iz savezničkih logora u Austriji, te događaje koji su uslijedili duž križnog puta. Za konačni cilj postavlja se približno utvrđivanje broja stradalnika i žrtava u blajburškim događanjima, do kojih nije moguće doći na temelju improvizacija, već isključivo uz pomoć stvarnih pokazatelja uvrštenih u interdisciplinarnu analizu. Ovo vremenski kratko razdoblje, predstavlja jednu od emotivnijih tema hrvatske, slovenske, bošnjačke, srpske i crnogorske historiografije. Spomenuti događaji dugi niz godina opisivani su tek “s pobjedničke strane”, dok u osnovi vrijedni napori hrvatske, slovenske i srpske emigracije, donose uglavnom iskaze svjedoka, koji su često nabijeni emocijama i onemogućuju sveobuhvatno sagledavanje problematike. Krajem prošlog stoljeća, tema Bleiburga i križnog puta postaje sve prisutnija, no većina produkcije predstavlja memoarsku publicistiku i prigodničarsku literaturu. Radi toga prilično je teško rekonstruirati prošlu stvarnost, ostavljajući pritom prostora za različite manipulacije.

Jugoslavija, zavezniki in vprašanje hrvaških domobranov

JERCA STARIČ VODUŠEK

Bogišićeva 4, SI-1000 Ljubljana, jerca.v@siol.net

Vprašanje vračanja vojnih ujetnikov in pribežnikov z območij, ki so jih zasedale zavezniške armade v Avstriji maja 1945, je bilo širše mednarodno vprašanje – zavezniki so ga reševali v okviru svojih predhodnih dogovorov, pa tudi sproti z ukazi svojim vojaškim silam. V dogajanje, ki zadeva jugoslovanske državljane, se je seveda s svojimi zahtevami vpletala tudi nova jugoslovanska oblast, medtem ko so njene armade izvajale ukaze, ki so jih dobile na sestanku v Zagrebu 11. maja 1945.

Referat zajema tri sklope vprašanj. (1) Prvi sklop: načela in politika zaveznikov, ki je temeljila predvsem na neobjavljenem (‘tajnem’) dogovoru med ZDA in Sovjetsko zvezo ter Veliko Britanijo in Sovjetsko zvezo o ravnanju z vojnimi ujetniki in civilisti iz Jalte in njihovo diplomatsko korespondenco. (2) Drugi sklop: politična stališča Jugoslavije do tega vprašanja, tako javna, kot tista, ki so jih vsebovali tajni ukazi. (3) Tretji sklop: kako so se stališča zaveznikov in Jugoslavije udejanjala maja in junija leta 1945 ob slovenski severni meji, zlasti na Štajerskem, in kako so zavezniške oblasti obravnavale enote NDH in civiliste, ki so se v ogromnem številu pomikali proti severu – najbolj skrajna, a pretirana ocena Britancev je govorila celo o 600.000 ljudeh.

Odmevi na povojne poboje v Ameriški Domovini, časopisu Slovencev iz Clevelanda, s posebnim ozirom na poboje v Stražunskem gozdu

MATJAŽ KLEMENČIČ

Univerza v Mariboru, Filozofska fakulteta, Koroška cesta 160,

SI-2000 Maribor, matjaz.klemencic@um.si

Ameriška domovina je časopis Slovencev iz Clevelanda, ki je začel izhajati novembra 1899 z naslovom Nova domovina.

Žalosna nedovršenost memorijalnog parka vapi za odgovornošću mjerodavnih

14

Kot tednik je izhajal do junija 1908, nato pa je namesto nje začel izhajati časopis Amerika, ki se je pozneje preimenoval v Clevelandsko Ameriko. Kmalu je začela izhajati kot dnevnik, od februarja 1919 izhajala pod imenom Ameriška domovina. Izhajala je do leta 2008 in bila edini slovenski politični časopis, ki je izhajal v ZDA, ki v svoji uredniški politiki ni bil vezan na politiko bratskih podpornih organizacij. Po drugi svetovni vojni so časopis urejali Jaka Debevec (do leta 1950), Vinko Lipovec (1950–1978) in Rudolf Susel (1978–2008).

Slovenci (in tudi Hrvati) iz Clevelanda so že od leta 1946 dalje vsako leto obeleževali poboje slovenskih in hrvaških domobrancev, še zlasti poboje, ki so se zgodili na slovenskih tleh – številni prispevki o teh dogodkih so bili objavljeni v Ameriški domovini, ko jo je urejal Vinko Lipovec, ki je bil politični emigrant; tudi zgodovinar Rudolf Susel je objavlja številne prispevke o pobojih (zlasti) slovenskih pa tudi hrvaških domobrancev. Clevelandska slovenska skupnost, še zlasti preko 3.000 »političnih« emigrantov, je obeležitvi teh dogodkov posvečala veliko pozornost in na njeno pobudo je prihajalo celo do proklamacij clevelandskih županov o teh dogodkih.

V referatu je posebna pozornost posvečena predvsem odmevom na dogodke v Stražunskem jarku.

Tisk slovensko/hrvaške politične emigracije v Narodni in univerzitetni knjižnici (D-fond)

ROZINA ŠVENT

Jezerci 8, SI-4282 Gozd Martuljek, rozina.svent@gmail.com

V referatu, ki je tematsko vezan na vlogo in pomen tiska, je predstavljena predvsem njegova dvojnost. (1) Na eni strani je to njegova dokumentarna vrednost, saj je bil praktično edini »pričevalec« o povojnih pobojih, ki so se zgodili na številnih lokacijah po Sloveniji – in eno najbolj množičnih so prav protitankovski jarki na Teznem. (2) Na drugi strani je to njegov propagandni namen, namenjen predvsem rušenju novega družbenega reda, ki je zavladal v Jugoslaviji.

Hkrati s tem je v referatu predstavljena tudi vloga cenzure, ki je vse od konca vojne pa tja do konca osemdesetih let 20. stoletja obvladovala naše javno življenje. Šlo je za dve vrsti cenzure, in sicer za t. i. »državno cenzuro«, hkrati z njo pa je delovala tudi avtocenzura, ki je ljudem omogočala »normalno« vsakdanje življenje. Ob tem pa je potrebno upoštevati tudi vlogo »govoric«, ki so se širile med sorodniki, znanci in političnimi somišljeniki – prav »govorice« so (p)ostale pomemben vir, s pomočjo katerega so se odkrila nekatera množična grobišča.

Desnokrilna operacija Jugoslovanske armade spomladi 1945

DAMIJAN GUŠTIN

Inštitut za novejšo zgodovino, Kongresni trg 1,

SI-1000 Ljubljana, damijan.gustin@inz.si

Februarja 1945 se je jugoslovansko državno in vojaško vodstvo začelo pripravljati na osvoboditev zahodnega dela državnega ozemlja. Vojaška operacija, ki je bila podlaga za politično vzpostavitev oblasti na celotnem državnem ozemlju, je bila načrtovana v dogovoru s Sovjetsko zvezo in zahodnimi zavezniki, tj. s poveljnikom 3. ukrajinske fronte maršalom Fjodorom Tolbuhinom in vrhovnim zavezniškim poveljnikom za Sredozemlje Haroldom Alexandrom – njuni polji operacij sta se stikali prav na jugoslovanskem ozemlju. Sovjetska zveza in zavezniki so se strinjali, da lahko Jugoslovanska armada deluje na svojem ozemlju samostojno, upoštevajoč seveda splošni načrt zaključnih operacij, ki naj bi zagotovile brezpogojno kapitulacijo Nemčije – skupno načrtovanje operacije in zagotavljanje njenih osnovnih strateških, bojnih in logističnih pogojev je potekalo od februarja do začetka aprila 1945; v okvir teh priprav se je 1. marca 1945 sta se NOV in POJ preoblikovala v Jugoslovansko armado (JA).

Načrt, ki ga je JA začela izvajati zadnje dni marca 1945, je predvideval prodor dveh kril, ki se bosta združili na severnem robu slovenskega državnega ozemlja; JA je želela osvoboditi tudi sporni del Primorske in južno Koroško, ki sta bili za slovenski del vodstva zelo pomembni. V načrtovanje zaključne operacije je bila vključena najprej podpora v zaledju sovražnikove fronte in nato tudi sočasna vključitev vojaških sil bosanskega, hrvaškega in slovenskega odporniškega gibanja. Po vključenih silah (1., 3. in deloma 2. armada), pa tudi težiščno, je bilo desno krilo močnejše in po načrtovanih nalogah tudi bolj obremenjeno.

Prodor se je začel s prebojem »sremske fronte«, nadaljeval z operacijo v Slavoniji, osvoboditvijo Zagreba in zaključnim prodorom na črti od Varaždina do Dravograda. Prav prodor do Dravograda je pomenil zaključni obkolitveni (»kleščno«) del operacije, s katero je bilo zasedeno območje od Ptuja in Maribora do Dravograda; s tem je bil ozemeljsko močno omejen prehod umikajočih nasprotnikovih vojakov in civilnih beguncev. Vojaška operacija je bila delno uspešna, prav tako pa so bili deloma doseženi zastavljeni cilji. Zadnja naloga zmagovite 1. in 3. armade na desnem krilu je bil transport vojnih ujetnikov in tistih, ki so se ob koncu vojne predali, v notranjost države

Referat prikazuje predvsem vojaške okoliščine, ki so pripeljale do razmer, v katerih je severovzhodna Slovenija postala največji »zbirni center« poraženega vojaštva in beguncev ter prizorišče množičnih pobojev.

Smrtne žrtve obračuna med prebivalstvom na Slovenskem ob koncu druge svetovne vojne

VIDA DEŽELAK BARIČ

Inštitut za novejšo zgodovino, Kongresni trg 1,

SI-1000 Ljubljana, vida.dezelak-baric@inz.si

Po zaključku štiriletne vojne maja 1945, ki so jo globoko zaznamovali raznovrstno nasilje, trpljenje in nasilno pretrgana človeška življenja, je vojna s svojimi najbolj tragičnimi

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

15

posledicami, tj. množičnimi nasilnimi smrtmi, živela še naprej. Delitve med Slovenci, ki jih je druga svetovna vojna iz leta v leto poglabljala, so neposredno po končani vojni namreč doživele nasilen epilog. Le-tega je treba pojasniti v kontekstu medvojnega dogajanja, v katerem so se prepletali različni procesi, kot so okupacija, kolaboracija, odpor, revolucija in v omejenem obsegu državljanska vojna. Obračun je bil hkrati povezan s komunističnim prevzemanjem oblasti, v katerem se je prepletala in prekrivala namera po obračunu z dejanskimi in domnevnimi političnimi nasprotniki nove oblasti s težnjo po obračunu s kolaboracijo in vojnimi zločinci.

Prispevek temelji na raziskavi o smrtnih žrtvah med drugo svetovno vojno in neposredno po njej (do začetka leta 1946) med prebivalstvom s stalnim prebivališčem na območju današnje Republike Slovenije, ki jo je izvajal Inštitut za novejšo zgodovino v Ljubljani. V omenjeni raziskavi je bilo ugotovljenih okoli 99.000 smrtnih žrtev (6,6 % populacijska izguba), od tega blizu 15.000 žrtev povojne represije. Število žrtev povojnega obračuna tako predstavlja dobrih 15 % žrtev v celotni žrtvoslovni sliki vojnega in neposredno povojnega obdobja, pri čemer je v veliki večini šlo za brezsodne poboje in le v neznatnem obsegu za usmrtitve na podlagi sodb sodišč.

Povojni obračun je zajel predvsem s Koroškega vrnjene pripadnike protipartizanskih oboroženih formacij. Daleč največjo skupino so predstavljali pripadniki domobranskih enot, v bistveno manjšem obsegu četniških enot, člani Policijskega varnostnega zbora iz Ljubljanske pokrajine, nemških uniformiranih enot itd., ki so skupno utrpeli več kot 12.200 smrtnih žrtev. Civilistov je bilo okoli 2.000, za več kot 600 oseb vojnega statusa ni bilo mogoče ugotoviti. Poboje so izvrševale vojaške in policijske enote na številnih lokacijah po Sloveniji predvsem konec pomladi in poleti 1945, najbolj množični poboji pa so se dogajali na Teharjah s širšo okolico in v Kočevskem Rogu. Zaradi odsotnosti primarnih arhivskih virov so okoliščine teh pobojev še vedno zelo nejasne. Poleg slovenske žrtvoslovne slike in problematike raziskovanja prispevek opozarja tudi na sicer redke vire o smrtnih žrtvah iz vrst oboroženih sil NDH oziroma hrvaškega prebivalstva iz istočasnega obračuna na slovenskih tleh in na zgodovinski spomin na hrvaške žrtve na Slovenskem.

Hrvaška skupnost v Mariboru in dogodki na Tezenski Dobravi 45

ŠIME IVANJKO

Konzulat Republike Hrvaške v Sloveniji, Trg svobode 3,

SI-2000 Maribor, sime.ivanjko43@gmail.com

V Mariboru živi okoli 5500 pripadnikov hrvaške narodnosti, ki so organizirani in delujejo v Hrvaškem kulturnem društvu, Katoliški misiji bl. Alojzije Stepinac in v Matici hrvaški. Hrvaška skupnost se zaveda dogodkov v maju in juniju 1945, ko je bilo na Tezenski Dobravi usmrčenih 15.000–18.000 oseb pretežno hrvaške narodnosti. V času bivše Jugoslavije so posamezne skupine iz Hrvaške obiskovale mesto, kjer so

pokopane žrtve omenjenih dogodkov in v Stražunskem gozdu skrivoma postavljale razne opomnike, ki jih je policija odstranjevala.

Mate Šimundić, pokojni profesor za hrvaški ali srbski jezik na Univerzi v Mariboru, je več let zbiraj tajno dokumentacijo in pričevanja ljudi, ki so bili seznanjeni, kaj se dogajalo z ujetniki iz Pliberka na poti skozi Maribor.

Po ustanovitvi Hrvaškega društva v Mariboru (16. 12. 1990) je postala ena izmed nalog tudi zbiranje informacij o tezenskih dogodkih, ker so se številni sorodniki žrtev iz Hrvaške obračali na društvo pri iskanju informacij o njihovih svojcih, ki naj bi bili ustreljeni na Tezenski Dobravi.

Šimundić raziskav ni dokončal, posmrtno pa je Matica Hrvatska leta 2001 v Splitu izdala njegovo knjigo Hrvatski smrtni put, v kateri je objavljen del njegovih zbranih informacij. Po osamosvojitvi Hrvaške je delegacija pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvaške vsako leto v maju obiskovala pokopališče in polagala vence v spomin na dogodke v letu 1945. Iz nam neznanih razlogov je Sabor opustil omenjeno pokroviteljstvo, kljub temu delegacije iz Hrvaške maja vsakega leta prihajajo na pokopališče. Tako sta 15. 5. 2015 predsednika Sabora in Vlade RH položila vence ob spomeniku na pokopališču, prisotni pa so bili tudi uradni predstavniki Mestne Občine Maribor. Z ustanovitvijo Konzulata RH v Mariboru in Katoliške misije so bila v zadnjih letih organizirana srečanja ob dnevu mrtvih skupaj z uradno delegacijo mesta Maribora, predstavnikov verskih skupnosti, evangeličanov, pravoslavne cerkve in muslimanov – gre za srečanja pod imenom Molitveni dan, ki jih organizirala Hrvaška katoliška misija in Konzulat; pri tem ima največ zaslug škofija iz Varaždina. Srečanju so v preteklih letih prisostvovali tudi člani različnih domoljubnih hrvaških društev in predstavniki Hrvaškega žrtvoslovnega društva iz Zagreba. Med prisotnimi na komemoracijah so bili tudi preživeli udeleženci tragične poti od Pliberka do Vršca u Srbiji.

Hrvaško društvo in Konzulat sta večkrat poskušala doseči, da bi pristojni v Sloveniji in na Hrvaškem na mestu pokopanih žrtev postavili spominsko ploščo v hrvaškem jeziku z opisom dogodkov maja in junija 1945, vendar je bil predlog vedno zavrnjen iz različnih razlogov, predvsem zaradi pomanjkanja denarja. Izdelan je bil tudi predlog, da se v Mariboru organizira v okviru ene od institucij, ki se ukvarja z zgodovino, neke vrste dokumentacijski center, ki bi zbiral gradiva in pričevanja ljudi o tem za hrvaški narod največjem pokopališču izven Hrvaške. Idejo je podprl tudi Hrvatski svetovni kongres (Croatian World Congress), ki ima status svetovalnega organa Združenih narodov, vendar ker ni bilo podpore v Hrvaški in tudi ne v Sloveniji, se ta pobuda ni uresničila.

Zanimanje za dogodke na Tezenski Dobravi se zmanjšuje, saj zgodovinski spomin peša, še vedno pa je prisoten ambivalenten odnos do teh dogodkov. Hrvaška skupnost v Mariboru si bo v okviru svojih možnosti skupaj z Zvezo hrvaških društev v Sloveniji tudi v bodoče prizadevala za ohranjanje spomina na opisane tragične dogodke.

Današnji posvet je tudi spomin na žrtve, ki so bile »uradno« pozabljene več desetletjih, maja in junija 1945 pa je

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

16

bilo poteptano tudi njihovo človeško dostojanstvo. Današnja generacija mora ohraniti spomin na tragedijo tisoče ljudi, ki nimajo svoje groba in na njem zapisanega svojega imena, kar je temeljna človekova pravica. Bodočim generacijam je potrebno predstaviti resnico o enem najbolj grozljivih krajev hrvaške zgodovine in ohraniti sporočilo o teh dogodkih z namenom, da se ustavijo vse oblike nasilja. Poudariti je treba

sporočilo miru in povzdigniti glas proti sovraštvu, izključevanju, rasizmu, ksenofobiji in vsem oblikam nestrpnosti. Vsakdo bi moral biti nosilec sporočila, da se tovrstni dogodki ne smejo nikjer in nikoli ponoviti. Dogodke na Tezenski Dobravi moramo sprejeti kot tragično zgodovinsko dejstvo, vendar pa ne smemo dovoliti, da gredo v pozabo.

komemoracija na dobravi I ove godine smo se 18. listopada susreli na mariborskoj Dobravi kako bi se prisjetili žrtava poraća. Tom prilikom smo intervjuirali više sugovornika

Iz RAzGOVORA SA VElIMIROM KUŽATKOMMeni je 3. 6. bilo 80 godina; na križni put sam krenuo sa

10 godina sa mamom i sa sestrom. Došli smo do Rimskih toplica. Tu smo se zaustavili, da se pohvalim, od Zagreba smo išli zaprežnim kolima i zaustavili smo se na jednoj livadi kod Rimskih toplica uz rijeku Savinju, da se taj konj odmori, međutim predvečer je sa onih brda izvršen napad na nas. Mi nismo znali, kapitulacija je bila proglašena, rat je završio, ali tom prilikom se nije štedjela municija, sve je to istrošeno po

nama. Tako, da je prilikom tog napada dvije stotine leševa ostalo. To je sve bilo izmješano. U Zidanom mostu su nam se priključili crnogorski četnici i Kozaci. Svi smo išli skupa izmiješani, to je već bio opći kaos. Tako da su u toj koloni izginuli razni. Kad smo došli na tu poljanu, ona je bila zelena, proljeće je bilo, krasno je bilo. Ujutro kad sam vidio tu poljanu, ona je bila sva krvava, prekrivena leševima ljudi i konja. Konji su puno krvi dali, da je to bilo sve crveno. Kad je izvršen napad, povukli su se u šumu, noć je došla, smračilo se i mama me je iznjela, mama je još hodala, imala je 8 kugli u nogama ali uzela je mene, ko majka, je li, i nosila me, tražila je sanitet. Njemački sanitet nam je pružio pomoć tamo u nekoj žutoj zgradi, kažu da je to bila škola, tamo odmah uz cestu. Međutim su nas odmah istjerali, kaže, napuštajte zgradu, gore su partizani, mogu na vas baciti ručne bombe, sve će vas pobiti. Tako smo izašli u jedan kanal ali rane su se ohladile i počele da bole. Kad je jutro svanulo, ja sam ležao mami u krilu, odjednom mama kaže: »Djeco evo partizana«. Rekao sam: »Mama, koji su partizani?« Kaže: »Ovi što imaju zvijezde na kapama«. I oni su došli među nas, mi bez ijednog metka. Odjednom svi su vrisnuli istovremeno: »Odloži oružje, odloži oružje!« I odložili su oružje, a već smo čuli tamo da je Njemačka kapitulirala tamo, u toj žutoj zgradi. To je bilo 8. na 9. maj. Međutim, oni su na sreću prešli na pljačku. Skidali su satove, nalivpera, tako da nisu ubijali tada. Jedan slovenski oficir je kraj mene uhvatio jednu staru ženu, imala je jedno 30 kila žive vage, imala je prazan ruksak na leđima, uhvatio ju je i digo u zrak. Opsovao joj je majku i kaže ukrala si moj ruksak, metak u začelje, ubije je...

Imate li danas što za poručiti mlađim generacijama, nakon 70 godina?

Imam puno toga. Mlađim generacijama mogu poručiti, da bez prošlosti nema budućnosti. Istinu moramo znati i prihvatiti je, kakva je da je. Samo tako možemo spriječiti novu kataklizmu i ono što smo mi doživljavali. Nedaj Bože nikome.

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

17

INTERVJU S VARAŽDINSKIM BISKUPOM MSGR. JOSIPOM MRzlJAKOM

Povijest je bremenita stvar, znamo da pobjednici pišu povijest. Poznata su nam i povijesna nastojanja hrvatskog naroda za suverenošću, ako se samo ograničimo na prošlo stoljeće - od raspada Austrougarske do hegemonističke prve Jugoslavije, od sporazuma Cvetković - Maček do Banovine Hrvatske i nedugo nakon, grozota 2. svjetskog rata, evo to je to uleknuće o kojem govori Ivanjko (biskupu Mrzljaku pokažem tenkovski rov koji se nazire među drvećem iza spomenika žrtvama posljeratnih egzekucija na Dobravi). Znamo i da se naš blaženik Stepinac nedugo nakon uspostave ustaškog režima distancirao od Pavelićevih praksi. Danas evo, srpski premijer Vučić neumjesno komentira Stepinčevu kanonizaciju, i ne znam je li uopće oportuno na ovom mjestu pijeteta govoriti o tome. Mene osobno žalosti da se hrvatska slavna, tisućljetna povijest u ime tamo nekog hrvatstva mora poistovjećivati sa tih par godina kvislinškog režima.

Da, svi su te godine čekali uspostavu Hrvatske države. Nažalost, nije to išlo onim pravim putem kako su to ljudi očekivali. Blaženi Alojzije Stepinac je rekao i na sudu, da je on osjećao bilo svojega naroda, da bude samostalan, slobodan ali krenulo je krivim putem. Vlast je došla u krive ruke i on je sigurno uvijek bio protiv i onih rasnih zakona i protiv bilo kakvih zločina. I on je, ima puno prepiska koje je on pisao Paveliću i ministrima kada je trebalo braniti nevine ljude. Upravo ovih dana biti će i simpozij u Zagrebu, koji će još više istraživati te događaje na temelju dokumenata, na temelju

upravo tih pisama, koje je pisao blaženi Alojzije tadašnjim vlastima, koji su tada bili vlast. Ta država je postojala, ona je bila, oni su imali vlast, Stepinac je bio u Zagrebu ali on se je uvijek nastojao distancirati odnosno govoriti protiv i braniti one koji su bili nevini, koji su bili u zatvoru i to bez obzira na vjeru, naciju, dakle branio je i Srbe i...

Slovenske svećenike...

O, slovenske svećenike pogotovo, to je opće poznato i mnoge druge, tako da je to čisto.

Koliko nam je poznato, sprema se kanonizacija našeg blaženika i čini se da će papa Franjo, unatoč izjavama iz Beograda, povod kanonizacije Stepinca pokušati izkoristiti u ekumenskom smislu; smijemo li se, dakle, nadati nekoj pomirdbi pravoslavne i katoličke crkve?

To je papina želja, to je jedna gesta dobre volje, koju je on učinio. Papa je više puta na javnim istupima rekao, da je on uvjeren u Stepinčevu svetost; tu nema dileme. Ali njegova želja je pokazati gestu prema Srbima, da i oni malo vide upravo taj dio povijesti, kada su se stvarali razni mitovi o mnogim stvarima; papa želi to razčistiti i kad tad će Stepinac biti proglašen svetim, bez obzira kako će se završiti ti pregovori. Ali to je sigurno čin dobre volje i to moramo na taj način gledati, upravo kao dobru volju koju je papa pokazao.

Susret Velimira Kužatka sa mariborskim nadbiskupom msgr. Alojzijem Cviklom DI i varaždinskim biskupom msgr. Josipom Mrzljakom na komemoraciji na Dobravi 18. listopada 2015.

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

18

Povijesno gledano, civilizacija počinje tada, kada se sa pijetetom poštuje pokop umrlih. Ako se sjetimo Sofoklove drame, Antigona je željela pokopati svoga brata, te se obratila kralju Kreontu: »Ne boli me ako me osudiš na smrt ali boli me ako neću moći pokopati svoga brata.« Upravo ta, dvije i pol tisuće godina stara poruka stalno je prisutna u povijesti civilizacije. Međutim, ovdje na ovom mjestu odzvanja taj zov Antigone, koja nam kaže da svih tih 15-20 tisuća žrtava koji leže ovdje, po ovim proplancima šume još uvijek nisu pokopani. O čemu razmišljamo kada kažemo, da još nisu pokopani? Prije svega, za njihov grob se ne zna. Oni su ubačeni kao stvari u protutenkovski rov, odnosno jarak koji je bio namjenjen sasvim drukčijim ciljevima nego za ukop ljudi. Pedeset godina, nitko ili malo ljudi je znalo za taj kraj; to je bila jedna od najvećih državnih tajni.

Drago mi je što ste se odazvali pozivu Hrvatske katoličke misije »bl. Alojzije Stepinac« i Konzulata, da ovdje se pomolimo za pokoj pokojnika. Razmišljamo o jednom civiliziranom pokopu svih tih žrtava koje su razbacane ovom šumom. Samo jedan mali dio, 1400 kostura, koji su slučajno pronađeni prilikom gradnje autoceste ovdje u blizini, pokopano je u kosturnici ispod spomenika. Ako čitate o Mariboru, značajkama Maribora i spomenicima Maribora, nažalost nećete naći niti jedne rečenice o ovom mjestu. Kako smo danas naučeni proguglati neke činjenice, ako upišete riječ Tezenska Dobrava naći ćete samo jedan podatak i to o jednom događaju koji se desio ove godine na poticaj Konzulata, kada je Filozofski fakultet Mariborskog svečilišta, organizirao po mom mišljenju prvi znanstveni simpozij na kojem su stručnjaci i povjesničari koji se bave novijom poviješću pokušali iznijeti rezultate svojih istraživanja, osobito iz hrvatske i slovenske povijesti zajedno. Na tom simpoziju, održanom 3. lipnja ove godine u Glazerjevi dvorani Univerzitetne biblioteke, pod pokroviteljstvom rektora Mariborskog sveučilišta, bilo je izneseno niz novih činjenica koje dosad nisu bile poznate. Pogledali smo i čitali što piše u zapisnicima komandanata jedinica koje su strijeljale, gdje komandant među ostalim piše, da je njegova jedinica sa oduševljenjem i danas nastavila posao likvidacije. Ovdje, kad budemo šetali memorijalnim parkom,

u ovom ulegnuću leže tisuće kostura. Htio bih reći da su Hrvatsko kulturno društvo i zajednica Hrvata u Mariboru, odmah, čak i prije ‘91., kad je situacija to dozvoljavala, pokušavali na neki način podsjetiti okolinu o tom kraju. Srećom, sada poslije sedamdeset godina počinju i Republika Hrvatska i Slovenija razmišljati o Parku sjećanja, gdje će Hrvatska imati mogućnost dati svoj sadržaj, na neki način podsjetiti na ono što se tu deševalo svim žrtvama bez obzira na narodnost. Prema podacima ovdje leži između 15 do 20 tisuća ljudi. 15 do 20 tisuća ljudi! Možete li zamisliti taj broj? Mi danas govorimo o brojevima, međutim to su ljudi sa imenom i prezimenom, očevi, braća, sestre, žene, majke i djeca. I ovaj naš susret jedanput godišnje je jednostavno izražaj naših osjećaja, poštovanja do tih žrtava. I današnje molitve nisu samo molitve za pokojne, već nadam se, da su to molitve i za one koji su izvršavali te zločine jer su nosili teško breme do svoje smrti, odnosno još uvijek ga nose. Činjenici da je to bilo namjerno zaboravljano, prkosi pjesma koja je u Hrvatskoj bila zabranjena ali koja se je pjevala; osobito su je pjevale djevojke: »Gdje je moja poginula dika, niti groba, niti spomenika« Još jedanput želio bih da se sjetimo tog događaja, da prenesemo to budućim generacijama, iako sadašnje generacije žive u kulturi povijesnog zaborava i jednostavno kažu »to nije to naš problem«. Ne. Ja mislim da je to problem naše generacije, jer ako nismo svjesni događaja koji se desio u ne tako prošlim vremenima, ne možemo to prenijeti budućim generacijama; postaviti ovdje neko spomen obilježje koje će stvarno reći evo, desilo se to jednom. Političari su to dogovorili, ljudi su to izvršili, a na nama je da to razumijemo, da oprostimo i učinimo sve da se nešto takvo više ne bi dogodilo.

Msgr. Josip Mrzljak se obraća prisutnima na molitvenom skupu kojem su nazočili predstavnici evangeličanske, pravoslavne i islamske zajednice u Mariboru.

KONzUlOV GOVOR NA DOBRAVI

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

19

Hrvatska zajednica u Mariboru pozdravlja Vašu pobjedu na nedavno održanim predsjedničkim borima; iskreno se nadamo da ćete u svojem mandatu podupirati nepriznatu hrvatsku manjinu u Sloveniji.Ovih dana, kada se o 70. obljetnici pobjede nad fašizmom svi prisjećamo strahota rata i poraća, progovorili bismo o žalosnoj činjenici da je danas slovensko (baš kao i hrvatsko) društvo u dobroj mjeri polarizirano, zbog apsurdne odsutnosti konsenzusa glede naše nedavne prošlosti. Ovdje nam nije namjera manipulirati brojkama žrtava niti se baviti revizionizmom, uspoređujući negativna naslijeđa ustaškog kvinslinškog nacizma sa jugoslavenskim staljinizmom. Nije li jalovo raspravljati koji režim je počinio veća zla? Posebice danas smo moralno obligirani da nam se nikad ne dogodi memoricid. Utoliko u sklopu Saveza hrvatskih društava u Sloveniji redovito komemoriramo Crn grob pri Škofji Loki; hrvatska katolička misija u Mariboru “Alojzije bl. Stepinac” od svojeg osnutka svake zadnje nedjelje u listopadu ustraje u obilježavanju strašne poslijeratne retorzije počinjene u mariborskom predgrađu, na Teznu. Polazeći od prava svih žrtava svih masovnih ubojstava da dobiju svoje ime i grob, dolazimo do zaključka, da još uvijek postoji kvalitativni i kvantitativni nesrazmjer u obilježenim spomen područjima, što nas dovodi do teme ovog pisma: vjerojatno ste upoznati sa žalosnom povijesnom činjenicom da je od pedesetak tisuća žrtava poslijeratnih pokolja, najveći broj sudionika Bleiburškog križnog puta (njih najmanje petnaest tisuća!), upravo u predgrađu Maribora “stigla ruka osvetnica”, kako se izrazio Tito, kad je 28. svibnja 1945., držao pobjednički govor u Ljubljani. Također ste vjerojatno upoznati sa jednom od prvih odluka aktualne vlade da relativiziraju metaforičko značenje Bleiburga i prenesu centralnu komemoraciju na mariborsko Tezno zbog gore navedenih povijesnih datosti. U mariborskoj se zajednici Hrvata sa tom objektivnom argumentacijom u načelu slažemo, u prvom redu zbog činjenice da takove komemoracije u vrijeme i na prostoru bivše zajedničke države apsolutno nisu bile moguće, te da je stoga hrvatska emigracija komemoraciju geografski locirala na austrijskoj strani, na mjestu gdje nisu počinjeni (veći) pokolji. Međutim, zbog povijesne simbolike koju je kroz desetljeća zabranjenog prisjećanja to austrijsko pogranično selo dobilo, zbog inercije dugogodišnje navike, kao i zbog inata aktualnoj socijaldemokratskoj vladi, pravnoj

sljednici egzekutora, do neke organiziranije komemoracije od strane hrvatske države na Teznu do današnjeg dana još nije došlo. Časna iznimka je varaždinski biskup Mrzljak koji zadnjih godina svojim redovitim prisustvom na komemoraciji barem predstavlja hrvatsku Crkvu. Zločin moramo oprostili ali mi i sami bi počinili zločin ako bi zaboravili. Mariborsko spomin obilježje svo ovo vrijeme stoji katastrofalno nedovršeno i zato vas molimo da prvom prilikom posredujete ili kod svojeg slovenskog kolege, g. Pahora ili u hrvatskim mjerodavnim institucijama, da se taj već koncipirani projekt uspješno dokonča. Uvjeren sam da bi na taj način sve te bezimene žrtve našle svoj mir te da bi tim putem i mi živi, postigli ponovnu nacionalnu pomirbu. Mišljenja smo da bi spomenutom translokacijom središnje svečanosti prisjećanja u Maribor afirmirali lokalnu, regionalnu kao i nacionalnu zajednicu Hrvata u Sloveniji, te posredno, zacijelo doprinjeli konačnom priznanju statusa manjine.

Marko Mandir, mag. art.predsjednik Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru

PISMO PREDSJEDNICIPovodom izbora nove predsjednice Republike Hrvatske našli smo shodnim napisati joj pismo

kojeg ovdje iznosimo u cijelosti

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

20

O umjesnosti teksta na nedavno otvorenoj ploči na Dobravi presudite sami.Uredništvo smatra suvišnim čak dva puta pilatovski se ograđivati od nekakvih “vrijednosnih sudova” a istovremeno zakinuti posjetitelja za odgovore na osnovna pitanja: tko, što, kada, gdje, zašto i kako. Historiografija kao ni mi ne pozivamo na odgovornost, međutim, nužnim držimo da posjetitelji na tom lokalitetu budu upoznati sa objektivnim povijesnim činjenicama.

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

21

MASlAČAKNeda Mandir

Kao zaključni prilog poglavlja Croate u kojem smo se dotakli 70. obljetnice pobjede nad fašizmom, što je na ovim prostorima istovremeno najavilo početak komunističke diktature, iznosimo priču Nede Mandir, medicinske sestre koja je odnjegovala preživjelog svjedoka hrvatskog križnog puta i zabilježila njegovo svjedočanstvo

Jeste li vidjeli telefon u našoj kući? Niste? Šteta. To je valjda otprilike petnaesti, šesnaesti u našoj kući. To je kod nas potrošna roba. U svakom trenutku, kad smo budni, a za mene često i kad spavam. Vučem ga sa sobom u kuhinju, slušalica na uhu, aparat je ispod pazuha i kuham. Mario ga vuče u svoju sobu, u svoj svijet, a ja se u trku spotaknem o žicu, iščupam je iz zida i telefon umre. Pa Mislav piše zadaću preko telefona, a telefon tisuću puta bubne na pod, pa onda ne zvoni. Martineee! Mariooo! Brzo ga popravite, opet je umro. Nema Marija.

Hvala Bogu, Martin je narastao dovoljno velik i pametan da ga sad i on može popraviti i tako naš telefon dobiva još jedan sloj flastera i opet preko njega imamo “most”. “Most” po kojemu ljudi dolaze do nas i mi odlazimo k ljudima. Noge su mi ledene, moji su se dragi raspršili kô rakova djeca. Konačno ću se ušuškati u toplu deku i pročitati jučerašnje novine. “Morgen. Morgen”. Znate onu kako je pjevao naš Robić, e tako ću i ja malo “morgen” čitati. Telefon se ponovno oglasio.

– Molim vas, je li to stan Mandir?– Da, izvolite.– Molim vas, znate li stavljati braunile?– Znam.– Molim vas, moj je otac došao iz bolnice, ne može jesti,

hrani se samo infuzijom, a sada je to ispalo. Možete li nam pomoći? U jednom dahu čovjek istrese svoju muku.

– Ne znam hoću li uspjeti, ali pokušat ću.– Molim vas, mogu li odmah doći po vas?– Možete.Na krevetu, bolje rečeno, na kauču, bolesnik. Ispaćeno

tijelo, neodređenih godina.Suha koža zaogrnula kosti. Koljena strše ispod deke

stisnuta, uzdignuta.Ruke mršave, duge, na dlanovima tragovi dugogodišnjih

žuljeva. Zanimljive crte ispijena lica daju naslutiti kako je to bio lijep muškarac. Oči su upale u duplje, jedna je vjeđa malo više, a druga malo manje spuštena. Uz bolesnika slika Srca

Marijina, pa pozdravljam:– Hvaljen Isus i Marija, mir kući ovoj, meni su rekli da me

tu trebate?– Na vijek, na vijek – odgovora mršava ženica.Uz bolesnika zapanjujući red. Sve je složeno po školski.

Kao da će sada netko polagati stručni ispit iz kućne njege. To je unuka Ana Marija završila školu u Mlinarskoj, sad je na burzi, a njezini talenti trunu, a toliko zna i hoće pomoći.

Timski radimo kao da smo oduvijek zajedno. Djed je presvučen, infuzija teče, braunila je učvršćena. Zabrinjavaju me jako otečene noge i česta stolica. U organizmu nema

bjelančevina. Ne znam kako ću ih nabaviti. Potrebne su jako jer mi ne znamo ni dana ni časa kad će ga Otac pozvati. Može još samo dvanaest sati, a može i dvanaest dana. Ni mjeseci nisu isključeni. Opet telefon.

– Molim vas, imate li suhu ljudsku plazmu? – pitam.– Nemamo.– Halo, molim vas imate li vi suhu ljudsku plazmu?– Nemamo, a imate li potvrdu za davanje takvih preparata?– Nemam, hvala, ali ni vi nemate plazmu. – Halo, imate li vi...?– Nemamo ...Propusti. Propusti. Mnogo toga nemamo, ali imamo

dobro srce dobrog doktora Nole. On je došao i pomogao. Njemu je prvo čovjek. I djedu je bilo mnogo bolje. Bolje da se mogao nasmijati, bolje da je mogao zapjevati refren. Možete li zamisliti kako je čovjeku koji je prošao sve životne muke i poniženja, jer je bio “ustaša”, jer je bio Hrvat, čak je i Križni put upisan na njegovu licu. Sve je to ponosno i stoički odživio i sada, na kraju puta, mora u pelene, to... to... ma znate to.

A žena, a unuka, a sin... strašno je to kad si shrvan i nemoćan.

Uspjeli smo to prebroditi. Sačuvali smo mu dostojanstvo da to ne mora raditi u pelene ženi i unuci. Kratko smo koračali zajedno. Samo nekoliko dana. Ali on me je mnogo obogatio i mnogo opteretio. Zavoljela sam svim srcem toga čovjeka. Još jednog Matu svojega života. Uspjela sam mu na trenutak vratiti zaboravljeni osmijeh i izgubljenu pjesmu. Pričali smo viceve. U posljednje popodne. U sumrak njegova života, kad su njegovi najdraži pozaspali iscrpljeni od probdjevenih noći, a snaha još izmučena svojom bolesti. Nas dvoje smo razgovarali. Infuzija je kapala. Držala sam u svojim rukama izmučenu staračku šaku. Svuda me je vodio. Bila sam s njime na ognjištu njegova rodnog Drniša. Sjedila uz braću i sestre i čekala da se ohladi kruh ispod peke i zakuha varenika. Koračala sam s njegovim ocem i s njime bosa na sajam u Kninu da mu otac kupi prve cipele. Pjevala sam u crkvenom zboru. Krala voće i pekla krumpire na žaru te skupljala zadnje mrvice kruha po šarenoj pastirskoj torbi. Bože moj, glad je tako često udarala pečate u njegovu životu. I sada gladuje. Hvala Ti što smo znali i mogli barem umjetno odagnati glad od ovoga izmučenog starca. Stisnule su se kosti oko moje ruke kad mi je pričao o najstrašnijoj gladi i žeđi.

Križni put mojega naroda otjerao ga je do Varaždina, ugurao ga je u obor od bodljikave žice, njih dvjestotinjak. Uz bodljikavu je žicu tekla Drava. A oni su na dan dobivali kotao vode i kotao kuhanih krumpira. Do Drave nisu smjeli, svu su travu popasli u krugu. Samo su maslačke čuvali kô svetinju. Čekali su da procvjetaju. Onda su ih pobožno ubrali, cvjetove

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

21

MASlAČAKNeda Mandir

Kao zaključni prilog poglavlja Croate u kojem smo se dotakli 70. obljetnice pobjede nad fašizmom, što je na ovim prostorima istovremeno najavilo početak komunističke diktature, iznosimo priču Nede Mandir, medicinske sestre koja je odnjegovala preživjelog svjedoka hrvatskog križnog puta i zabilježila njegovo svjedočanstvo

70. obljetnica završetka 2. svjetskog rata

21

MASlAČAKNeda Mandir

Kao zaključni prilog poglavlja Croate u kojem smo se dotakli 70. obljetnice pobjede nad fašizmom, što je na ovim prostorima istovremeno najavilo početak komunističke diktature, iznosimo priču Nede Mandir, medicinske sestre koja je odnjegovala preživjelog svjedoka hrvatskog križnog puta i zabilježila njegovo svjedočanstvo

Jeste li vidjeli telefon u našoj kući? Niste? Šteta. To je valjda otprilike petnaesti, šesnaesti u našoj kući. To je kod nas potrošna roba. U svakom trenutku, kad smo budni, a za mene često i kad spavam. Vučem ga sa sobom u kuhinju, slušalica na uhu, aparat je ispod pazuha i kuham. Mario ga vuče u svoju sobu, u svoj svijet, a ja se u trku spotaknem o žicu, iščupam je iz zida i telefon umre. Pa Mislav piše zadaću preko telefona, a telefon tisuću puta bubne na pod, pa onda ne zvoni. Martineee! Mariooo! Brzo ga popravite, opet je umro. Nema Marija.

Hvala Bogu, Martin je narastao dovoljno velik i pametan da ga sad i on može popraviti i tako naš telefon dobiva još jedan sloj flastera i opet preko njega imamo “most”. “Most” po kojemu ljudi dolaze do nas i mi odlazimo k ljudima. Noge su mi ledene, moji su se dragi raspršili kô rakova djeca. Konačno ću se ušuškati u toplu deku i pročitati jučerašnje novine. “Morgen. Morgen”. Znate onu kako je pjevao naš Robić, e tako ću i ja malo “morgen” čitati. Telefon se ponovno oglasio.

– Molim vas, je li to stan Mandir?– Da, izvolite.– Molim vas, znate li stavljati braunile?– Znam.– Molim vas, moj je otac došao iz bolnice, ne može jesti,

hrani se samo infuzijom, a sada je to ispalo. Možete li nam pomoći? U jednom dahu čovjek istrese svoju muku.

– Ne znam hoću li uspjeti, ali pokušat ću.– Molim vas, mogu li odmah doći po vas?– Možete.Na krevetu, bolje rečeno, na kauču, bolesnik. Ispaćeno

tijelo, neodređenih godina.Suha koža zaogrnula kosti. Koljena strše ispod deke

stisnuta, uzdignuta.Ruke mršave, duge, na dlanovima tragovi dugogodišnjih

žuljeva. Zanimljive crte ispijena lica daju naslutiti kako je to bio lijep muškarac. Oči su upale u duplje, jedna je vjeđa malo više, a druga malo manje spuštena. Uz bolesnika slika Srca

Marijina, pa pozdravljam:– Hvaljen Isus i Marija, mir kući ovoj, meni su rekli da me

tu trebate?– Na vijek, na vijek – odgovora mršava ženica.Uz bolesnika zapanjujući red. Sve je složeno po školski.

Kao da će sada netko polagati stručni ispit iz kućne njege. To je unuka Ana Marija završila školu u Mlinarskoj, sad je na burzi, a njezini talenti trunu, a toliko zna i hoće pomoći.

Timski radimo kao da smo oduvijek zajedno. Djed je presvučen, infuzija teče, braunila je učvršćena. Zabrinjavaju me jako otečene noge i česta stolica. U organizmu nema

bjelančevina. Ne znam kako ću ih nabaviti. Potrebne su jako jer mi ne znamo ni dana ni časa kad će ga Otac pozvati. Može još samo dvanaest sati, a može i dvanaest dana. Ni mjeseci nisu isključeni. Opet telefon.

– Molim vas, imate li suhu ljudsku plazmu? – pitam.– Nemamo.– Halo, molim vas imate li vi suhu ljudsku plazmu?– Nemamo, a imate li potvrdu za davanje takvih preparata?– Nemam, hvala, ali ni vi nemate plazmu. – Halo, imate li vi...?– Nemamo ...Propusti. Propusti. Mnogo toga nemamo, ali imamo

dobro srce dobrog doktora Nole. On je došao i pomogao. Njemu je prvo čovjek. I djedu je bilo mnogo bolje. Bolje da se mogao nasmijati, bolje da je mogao zapjevati refren. Možete li zamisliti kako je čovjeku koji je prošao sve životne muke i poniženja, jer je bio “ustaša”, jer je bio Hrvat, čak je i Križni put upisan na njegovu licu. Sve je to ponosno i stoički odživio i sada, na kraju puta, mora u pelene, to... to... ma znate to.

A žena, a unuka, a sin... strašno je to kad si shrvan i nemoćan.

Uspjeli smo to prebroditi. Sačuvali smo mu dostojanstvo da to ne mora raditi u pelene ženi i unuci. Kratko smo koračali zajedno. Samo nekoliko dana. Ali on me je mnogo obogatio i mnogo opteretio. Zavoljela sam svim srcem toga čovjeka. Još jednog Matu svojega života. Uspjela sam mu na trenutak vratiti zaboravljeni osmijeh i izgubljenu pjesmu. Pričali smo viceve. U posljednje popodne. U