ZAVRŠNI RAD IZ PREDMETA VOĆARSTVO

SADNJA VOĆAKA

SADRŽAJ1. UVOD.....................................................................................................................................12. SADNJA VOĆAKA..............................................................................................................2

2.1. Vrijeme sadnje.................................................................................................................2

2.2. Plan sadnje.......................................................................................................................3

2.3. Postupak sa sadnicama.....................................................................................................4

2.4. Tehnika sadnje.................................................................................................................5

3. EKOLOŠKI UVJETI ZA SADNJU....................................................................................73.1. Oborine............................................................................................................................7

3.2. Svjetlost............................................................................................................................7

3.3. Toplina i klimatski uvjeti.................................................................................................8

3.4. Tlo....................................................................................................................................8

3.5. Vjetar, položaj i nagib......................................................................................................8

4. IZBOR VRSTA SORTI I PODLOGA VOĆAKA.............................................................94.1. Izbor sadnog materijala....................................................................................................9

4.2. Izbor uzgojnog oblika....................................................................................................10

4.2.1. Prostorni uzgojni oblici...........................................................................................11

4.2.2. Plošni uzgojni oblici...............................................................................................11

4.2.3. Uzgojni oblik u pravcu............................................................................................12

4.3. Rezidba voćaka..............................................................................................................13

4.4. Berba voćaka..................................................................................................................15

5. ZAKLJUČAK.....................................................................................................................18LITERATURA........................................................................................................................19POPIS SLIKA.........................................................................................................................20

1. UVOD

U ovom radu detaljno će se objasniti načini uzgoja voćke točnije proučit će se ekološki faktori

koji su potrebni kako voćka donijela prinos i kvalitetan plod. Također, uvidjet će se koje

vrijeme je najpogodnije za nasad voćnjaka i zbog kojih razloga, zatim vrlo bitna stavka

prilikom uzdizanja nasada jest sam plan sadnje. Ukoliko se ispoštuje čitav plan sadnje postoje

izuzetno velike mogućnosti za uspješnost poslovanja s voćnim nasadom. Zatim, postupak sa

sadnica će se također obraditi, te na što posebno treba obratiti pozornost prilikom postupka

sadnice kada se ona transportira na sadno mjesto. Slijedeći korak jest i jedan od važnijih, a to

jest tehnika sadnje. Vrlo je bitno kojom tehnikom se treba služiti prilikom odluke o sadnji

voćaka, ali isto tako treba pripaziti na to da nisu sve sadnice jednake odnosno ne vrijede svi

uvijeti jednako za svaku sortu. Ekološki faktori koji čine krucijalan uzrok rasta i uspješnosti

prinosa voćke. Tako na uspjeh voćke neporedno utječu količina oborina, toplina, klima,

svjetlost, tlo, vjetar koji je dvosjekli mač, te položaj parcele i nagib kod kojeg je bolje da je

blaži iz razloga veće pristupačnosti svjetlosti. Nadalje, izbor vrste, sorte i podloga voćaka vrlo

je važna odluka prilikom podizanja nasada s time da je izbor sadnog materijala usko povezan

sa postupkom sa sadnicama. Zatim prilikom uzgoja također se donose odluke o izboru

uzgojnog oblika tj. načina na koji će se krošnja oblikovati nebi li idealan uzgojni oblik donio

što više prinosa. Također, pojasnit će se kako se vrši rezidba voćaka, koju se njene prednosti i

načini rezidbe i poslijednje, ali ne manje bitno jest sama berba voćaka, te procjena optimanog

vremena za berbu. Prilikom procjene vremena za berbu postoje određeni faktori prema kojima

je moguće se orijentirat, te odlučiti u koje vrijeme će se berba izvršiti.

2. SADNJA VOĆAKA

Kako bi sadnja voćaka bila uspješna potrebno je odrediti odgovarajući rok sadnje, odabrati

odgvarajuće sadnice, utvrditi raspored i razmak sadnje, napraviti plan sadnje i pravilno obaviti

sadnju.

Slika br.1. Voćnjak jabuka

Izvor: www.panoramio.org

2.1. Vrijeme sadnje

Sadnju je preporučeno obaviti u jesen ili proljeće kada je vegetacija u mirovanju. Treba

napomenuti i da iako vegetacije miruje i zimi ne preporuča sadnja u zimu iz razloga što je tlo

tada vrlo vlažno i smrnuto, te je prekriveno snijegom. S druge strane, ipak postoji iznimka za

sadnju voćke u zimu, no tada vremenske prilike moraju udovoljavati ekološkim uvjetima, te je

najbitnije da tlo omogućava sadnju. Na našim prostorima sadnja se uobičajeno obavlja u

periodu od listopada do travnja, iako postoji nepisano pravilo kako je bolje obaviti sadnju u

listopadu nego u studenom ili bolje u studenom već u prosincu, pa tako se može zaključiti da

je bolja ranije sadnja. Prema tome, kao idealnu mogućnost predstavlja sadnja u jesen.

Jesenska sadnja uvijek ima prednost od proljetne prvenstveno iz razloga što je puno lakše naći

kvalitetnijeg materijala i odgovarajućih sortimenata u jesen nego u proljeće. Kad se sadnice

izvade iz rasadnika, odmah nakon opadanja lišća treba obaviti jesensku sadnju obično

početkom studenog. Čak i kasno jesenska sadnja ili zimska sadnja povoljnija je od proljetne,

no kako je već napomenuto samo ukoliko je tlo povoljno odnosno nije smrznuto. Pored toga

jesenska sadnja dakako ima i svojih prednosti. Kada se sadnja obavlja u jesen voćka tada brže

obnavlja ozlijeđenu korijenovu mrežu, te stvara jači korijenov sustav i sadnica ima bolje

uvjete za učvršćivanje u tlu. Ipak, ako je tlo u ranu jesen još uvijek toplo i vlažno korijen tada

automatski počinje s rastom i obrastanjem tanjim vlasastim korijenjem, dok oštećeni deblji

dijelovi brže i lakše zacjeljuju stvarajući kaluse. Iz kalusa se nastavlja rast produženi rast

novog korjenja. Tijekom jeseni i zime tlo se slegne od kiše i snijega što uspostavlja odličnu

dodirnu površinu između čestica tla i korijenja koje se obnavljalo i nastavilo rasti još u jesen.

Ukoliko su uvijeti upravo takvi mlada voćka posjeduje idealne preduvjete za prizemljivanje,

te se stoga u proljeće prije vegetacije nastavlja intenzitet rasta korijena. Tako korijenova

mreža postane u mogućnosti početkom vegetacija osigurati distribuciju vode i hranjivih tvari

u sve nazemne dijelove voćke. Na područjima gdje tlo vlažno i teško obično na sjevernim i

hladnijim područjima jesenska sadnja će tada lošije uspjeti. Korijen tada naime, ne počinje

odmah s rastom i obnovom, već tek u proljeće kada se tlo zagrije, ali do tada se mogu

dogoditi razna oštećenja na voćki kao što je pozeba i truljenje na mjestima reza. Dok u drugu

ruku u toplim i južnijim krajevima moguće je saditi i tijekom cijele jeseni. U proljeće se sadi

samo u slučaju da tlo nije bilo dobro pripremljeno u jesen ili postoji visok stupanj vlažnosti s

visokom razinom podzemih voda. Ukoliko se sadnja u proljeće kasnije obavi tada se

korijenova mreža obnovi prije početka rasta nadzemnog dijela što nije pogodno za daljni rast,

te je stoga bolje sadnju obaviti ranije. Kao što je napomenuto proljetna sadnja ipak ima i

svojih prednosti, no za to postoje određeni uvijeti u kojima je proljetna sadnja bolja od

jesenske. Samo ukoliko je tlo nedovoljno rastresito i ocjeđeno, te ako u jesen ekološki uvijeti

nisu bili na zadovoljavajućoj razini, tada proljetna sadnja ima prednost nad jesenskom

sadnjom.

2.2. Plan sadnje

Plan sadnje je izuzetno važan jer sadrži raspored, veličinu i oblik tabli, skicu rasporeda

voćaka, kanalsku mrežu, te razmak sadnje s naznakom voćnih vrsta. Prilikom sadnje potrbno

je zasadati sorte koje su kompatibilne, ali i dovoljno udaljene od glavne sorte. Takve sorte

nazivaju se oprašivači. Plan je od krucijalne važnosti ukoliko se sade stranooplodne i

triploidne sorte. Ukoliko se sade stranooplodne voćke tada je potrebno imati tri sorte koje

približno jednako cvjetaju, no u slučaju triploidnih sorti potrebno je imat četiri različitih sorti

kako bi se osigurala najpovoljnija oplodnja. U sredinu nasada se sade triploidne sorte, a ostale

sorte oko njih. Ako se sadnja obavlja na većoj površini tada je taj postupak sadnje triploidnih

sorti potrebno ponavljati sve dok se ne zasadi cijela površina namjenjena za sadnju. U planu

sadnje također je potrebno i odrediti smjer sadnje. Obavezan pravac redova prilikom sadnje je

S-J ukoliko nagib omogućava takvu sadnju. Ukoliko se pravac usmjeri u pravcu sjever-jug,

tada su uvjeti za rast puno bolji iz razloga što je osunčanost redova maksimalna, dozrijevanje

je ujednačeno, plodovi su bolje obojeni, te provjetrenost je u tom slučaju bolje što pogoduje

za zaštitu od štetočina i biljnih bolesti. Redovi se postavljaju u kontra nagib ukoliko je padina

blaža, dok na većim nagibima neophodno je formiranje terase. Nakon napravljenog plana

slijedeći postupak je mjerenje terena, te obilježavanja mjesta za sadnju. Kako bi znali

napraviti prethodno potrebno je odrediti razmak u redu i između redova, a to ovisi o bujnosti

voćaka, uzgojnom obliku, primjeni mehanizacije, plodnosti tla i sl.

2.3. Postupak sa sadnicama

Prilikom postupka sa sadnicama potrebno je nabaviti samo zdrave i dobro razvijene sadnice,

te ih na vrijeme pribaviti, nakon čega ih odmah treba posaditi ili utrapiti. Trap predstvalja

kanal dubine 50cm, te širine malo veće od promjera korijena sadnice. Dok su sadnice

povezane nije ih dobro trapiti jer tada ostaju šupljine među korijenjem. Sadnice je potreno

koso postaviti u jarak tako da i spojno mjesto bude u kanalu. Zatim se rasipaju rahlim tlom

kako bi se popunile sve šupljine među korijenjem, te se tada tlo nagazi kako bi se zemlja bolje

prionila uz korijenje. Na kraju tog postupka nasipa se zemlja tako da korijenje bude 15cm

ispod površine tla. U hladnijim područjima preporuča se postaviti sloj slame kako bi se

sprječilo smrzavanje, te isto tako treba pripaziti kako se u trap nebi uvukli miševi i voluharice.

Sve oštećene, nekvalitetne i zdravstveno neispravne sadnice potrebno je odstraniti prije same

sadnje. One sadnice koje su djeomično nezdrave potrebno je odstraniti te dijelove koji su

oštećeni ili nezdravi. Ukoliko je korijenov sustav izrazito razvijen kao kod bujnih sorti,

preporučuje se skratiti ga na 15cm do 20cm. Žile korijena treba skratiti oštrim škarama na

način da presjek bude ravan, a ne kosi, jer tada rane brže zarastaju. Nakon toga nije loše

potopiti korijenje u 1%-tnu otopinu Cuprablau-a, ilovače i goveđeg gnoja u omjeru 1:1:1 na

24 do 48 sati kako bi se navlažilo i obložilo česticama koje sadrže hraniva i povećavaju

ljepljivost s tlom te potopiti u fungicide i streptomicin (zaštita). U današnje vrijeme sve je više

u upotrebi otopina fitohromona koja zamjenjuje otopine vode, ilovače i goveđeg gnoja, no

najbolje rezultate dale su otopine NAA i IBA u koncentraciji 0,03 do 0,05%. U ovoj otopine

žile korijena ostaju potopljene 10 do 12 sati.

2.4. Tehnika sadnje

Tijekom sadnje potrebno je pridržavati se plana koji je izrađen za sadnju. Nakon toga

potrebno je pripaziti da sadnice bude posađene na istoj dubini kao i što su bile posađene u

rasadniku, točnije da cjepljeno mjestu bude 10cm iznad površine tla. Dubinu je moguće vrlo

lako odrediti naočigled iz razloga što je dio debla koji je prethodno bio u zemlji uvijek

svijetliji od djela koji je bio izvan zemlje, odnosno bio izložen vanjskim utjecajima. Slijedeći

postupak je iskolčavanje sadnih mjesta, te otvaranje brazda u pravcu redova. Ukoliko sadimo

na manjim površinama, tada se zabijaju kolci i oko njih kopaju jame širine 50cm – 60cm, te

dubine 40cm. Vrlo važna stavka kod ovog postupka je ta da promjer jame mora biti veći od

promjera korjenovog sustava kako bi žile zauzele što prirodniji položaj u jami. Kopanje jame

izvodi se neposredno uz marker unutar reda i obavezno sa iste strane. Gornji sloj tla od 25cm

do 35cm koji je mekši i plodniji naziva se mekota. Sloj koji se naziva zdravica, te je on i nešto

manje plodniji nalazi se na dubini od 35cm – 50cm. No, danas se ovakav način kopanja jama

smatra konvencionlnim, pa se najčešće jame kopaju s alatom odnosno svrdlom. U nekim

slučajevima se čak i ne kopa jama već se sadnice postavljaju u precizno izvučenu brazdu. Već

pripremljena saadnica se stavlja od 3cm do 5 cm od kolca, te kolac mora biti dovoljne visine

tako da može doprijeti do skeletnih grana. Prilikom sadnje bitno je napomenti da se sadnice

stavljaju uvijek s iste strane. Sadnje uz kolac ima brojne prednosti kao što je zaštita sadnice

pri jakim vjetrovima, zaštita nove sadnice od loma, mogućnost sprječavanja mehaničkih

povreda, no kolac se naime koristi samo u prve dvije godine. Uz kolac se također napravi i

manji humak u jami, te se na njega rasprostre korijenje tako da se ga se usmjeri na sve strane.

Zatim se na korijen nasipa usitnjeno tlo, uz neposredno protresanje kako bi se ispunile

šupljine i zatim se lagano ugazi. Zatim se prihranjuje se sa slojem zrelog stajskog gnojiva, no

prilikom obasipanja gnojiva potrebno je pripaziti kako korijen nebi došao u neposredni doticaj

s stajskim gnojivnom jer bi ga tada mogao spaliti. Nakon toga se stavlja još jedan sloj zemlje.

Najčešće se stavlja od 20 kg do 30 kg stajskog gnojiva po sadnici, te voćka zalije s otprilike

30 L vode. Slijedeći postupak odmah nakon sadnje je vezanje sadnice uz armaturu. Postoje

dvije najčešće greške prilikom sadnje, a to su: preduboka sadnja i preplitka sadnja. Ukoliko se

voćka posadi preduboko to uzrokuje zaostajanje u rastu, tjeranje izboja, iznad vrata korijena

pucanje kore, te slabiji i povratni rast korijena. No, ukoliko se preplitko posadi tada postoji

opasnost da je sadnica izložena suši. Odmah nakon sadnje se provodi rez nadzemnog dijela

sadnice točnije tako se pristupa formiranju uzgojnog oblika. Ukolko se nakon sadnje nebi

provoio postupak rezidbe voćke bi slabije rasle iz razloga što bi slabiji korijenov sustav slao

nedovoljno hraniva i vode nadzemnom dijelu voćke. Ali, to se ne odnosi na voćnjak koji ima

osigurano navodnjavanje. Potpore je neophodno osigurati na nasadima gdje su voćke

cjepljene na slabo bujnim podlogama. U suvremenim gustim nasadima potpore su osigurane u

obliku stupova i žica. Oni se postavljaju na razmak od 6m do 7m, a mogu biti od različitog

materijala kao što je drvo, beton, čelik pa čak i u novije vrijeme plastični.

3. EKOLOŠKI UVJETI ZA SADNJU

Ekološki uvjeti predstavljaju one osnovne preduvjete koje je potrebno zadovoljiti, te gdje

treba pripaziti polazeći od same ideje za podizanje suvremenog voćnjaka. Znalačka

interpretacija ekoloških uvjeta nekog područja ili lokaliteta upućuje na to može li se ili ne

može na planiranom položaju podizati komercijalni plantažni nasad. S obzirom da su voćke

višegodišnje drvenaste biljke one mogu uspijeti samo ukoliko se zadovolje ekološki uvjeti

koji pogoduju za rast voćke. Pod ekološkim faktorima ubrajaju se svi klimatski, topografski i

edafski uvjeti određenog geografskoj područja. Kako bi se izvršio što pravilniji odabir sorti i

vrste voćaka za sadnju je neophodno poznavati čimbenike određenog područja, te njihov

utjecaj. Bez pravilnog izbora sorte za pojedino područje ne mogu se očekivati zadovoljavajući

uspjesi čak i od najboljih sorata uz najbolju agrotehniku jer vrijednost neke sorte ne određuju

samo kvaliteta plodova i obilnost prinosa već prilagodba određenim uvjetima sredine.

Različite voćne vrste i sorte imaju i različite potrebe u pogledu ekoloških uvjeta.

3.1. Oborine

Kako bi se osigurali obilni plodovi dobre kvalitete od krucijalne je važnosti voda u tlu i zraku.

Voda predstavlja sastavni dio živućih organa nekih voćaka, a ne samo sastavni dio tkiva.

Funkcija voda je prijenos mineralnih tvari iz tla u sve organe voćke, održavanje lišća i tkiva,

te tako voda stvara najoptimalniju okolinu za odvijanje biokemijskih procesa. Svoju potrebu

za vodom voćka zadovoljava iz padalina. Količina padalina koju biljke koriste ovisi o jačini

površinskog otjecanja, isparavanja, upijanja, te načina na koji tlo zadržava vodu. Osim

rasporeda padalina tijekom vegetacije vrlo je važna i količina padalina u voćarskoj

proizvodnji. No potrebno je istaknutim kako se potreba za količinom vode razlikuje od sorte

do sorte isto tako ovisi i o fenofazi razvoja. Najveća je opasnost ukolko nastupi suša u periodu

kad voćka zahtjeva više vode no obično. Prema tome možemo zaključiti koliko je voda

neophodna za uzgoj.

3.2. Svjetlost

Svjetlost naime također predstavlja izuzetno važan faktor pri uzgoju voćaka. Svjetlost tako

ima utjecaj na razvoj krošnje i plodova, zametanje, te intenzitet fotosinteze. Naravno,

svjetlosni uvjeti nisu jednaki u svim krajevima, razlike postoje u intenzitetu sunčeve

svjetlosti. O trajanju osvjetljenja ovisi razvoj voćke po stadijima i njezino stupanje u fazu

plodonošenja, dok od jačine osvjetljenja ovisi količina organske tvari koja će se stvoriti u

lišću. Jednako kao i kod potreba za vodom, tako i potreba za svjetlošću se ralzlikuje od sorte

do sorte. Na količinu svjetlosti se može utjecat, ali samo pravilnim razmakom i rasporedom

voćaka., rezidbom, uzgojnim oblikom krošnje i slično.

3.3. Toplina i klimatski uvjeti

Toplina je neophodna ne samo za uspijevanje voćaka već i za njihovo održavanje iz razloga

što bez potrebne topline voćke nebi mogle živjeti s obzirom da toplina uvjetuje osnovne

životne procese kao što su disanje, transpiracija, fotosinteza, zametanje, usvajanje mineralnih

tvari iz tla, stvaranje cvjetnih pupova, razvijanje plodova i sl. Klimatske uvjete određuje sama

priroda odnosno geografski položaj, nadmorska visina, položaj prema moru ili prema kopnu,

količina oborina na godišnjoj razini, broj sunčanih dana itd.

3.4. Tlo

Prilikom odabira tla potrebno je posvetiti dodatnu pažnju jer ukoliko se načini kakva pogreška

ona se vrlo kasno primjećuje, a teško ih je ukolonit ili se pak ne mogu ukloniti. O

vegetativnom i reproduktivnom razvoju voćke utječu kemijske i fizikalne karakteristike tla.

Jedino tla koja imaju mogućnost postojanja fiziološkog balansa između rodnosti i rasta, mogu

se racionalno koristiti. Također jedna od važnijih stavki su fizička svojstva koje tlo posjeduje,

ukoliko se ona pokažu nepovoljnima intenzivno se voćarenje može automatski isključiti iz

razloga što popravak tala koji imaju loša fizička svojstva često je neizvediv ili je preskup. No,

opet postoji riješenje, a to je da se kemijska i biološka svojstva relativno lako dovesti u red.

Kako bi se utvrdile pogodnosti tla za uzgoj voćaka neophodno je znati kako i na koji način tlo

upija vodu, te kako je čuva tijekom vegetacije.

3.5. Vjetar, položaj i nagib

U najvećem slučaju vjetar je više štetan nego koristan jer njegovo djepvanje ovisi o jačini,

intenzitetu, smjeru puhanja, fiziološkom stanju voćke. Ekspozicija je vrlo važana za

plodonošenje voćaka, ali ona je određena nagibom, stranom svijeta i nadmorskom visinom.

Potpuno ravna zemljišta smatraju se nepovoljnima, povoljnijima se naime, smatraju ona koja

imaju blagi nagib iz razloga veće izloženosti suncu i vjetru. No, što je zemljište strmije, to je

njegova voćarska vrijednost manja. Tako odnos vlage i topline, te primjena raznim

pomotehničkih mjera i strojeva ovisi o stupnjevima nagiba.

4. IZBOR VRSTA SORTI I PODLOGA VOĆAKA

4.1. Izbor sadnog materijala

Najodgovorniji dio stručnog posla jest taj kojim se odabire i osigurava sadni materijal

određenih sorti na određenim podlogama, jer neodovara svakoj sadnici jednaka podloga

odnosno ne uspijeva u potpunosti svaka sadnica na svakoj podlozi. Ukolkio se već u početku

napravi greška pri odabiru, to će se tada odraziti na cijeli životni vijek voćke. Sadni materijal

se uglavnom pribavlja u rasadnicima ovlaštenim za proizvodnju sadnica. Preporučeno je iz

rasadnika rezervirati broj sadnica koji se želi posaditi najmanje dvije godine prije sadnje kako

bi se osiguralo dobivanje podloge i sorte koju želite. Nekoliko je kategorija sadnog materijala

kao što su preosnovni sadni materijal, osnovni sadni materijal koji je označen deklaracijom

bijele boje, certificirani sadni materijal koji je označen deklaracijom plave boje, te standardni

materijal koji je označen slovima od A do S i označen je deklaracijom žute boje. Kada se

odabiru sadanice potrebno je obratiti pozornost na identitet sorte, razvijenost korijena i

nadzemnog dijela, pripaziti na to da sadnica nije mehanički oštećena, te starost i zdravstveno

stanje sadnice. S obzirom da je kvaliteta nasada u zavisnosti od kvalitete sadnog materijala u

pravilu se odabire onaj sadni materijal koje je naviše kvalitete odnosno sadnice prve klase s

dobro razvijenim korijenovim sustavom pregledati sadnicu svom dužinom nebi li se uočili

virusi, te je važno da ja sadnica potpuna zrela u nadzemnom dijelu. Pored ovih značajki bitno

je i da je mjesto cijepljenja potpuno zaraslo, te da sadnica ima dobro očuvane pupove. Dakle,

apsolutno točan podatak mora biti taj o identitetu voćke i podloge što je čak i važnije iz

razloga što od podloge zavisi rast, rodnost i razvoj voćke. Prema tome, svaka sadnica mora

biti etiketirana, te na etiketi se moraju nalaziti slijedeći podaci: ime i adresa rasadnika, voćna

vrsta, sorta, podloga, starost podloge i plemke, za koju sadnju je namijenjena te deklaracija.

Ukoliko se ispoštuje pozornost na sve gore navedeno od kvalitete sadnice do identiteta

podloge i identiteta sadnice, tada je slijedeći postupak je odabrati odgovarajući tip sadnice.

Najčešće jednogodišnje ili dvogodišnje sadnice se koriste u praksi. Sadni materijal treba

preuzeti u rasadniku nakon opadanja lišća i prilikom transporta sadnica potrebno ih je zaštititi

kako se korijen nebi osušio. Nakon dostave na određeno mjeste sadnicu je potrebno istog

trenutka raspakirati, te izložiti prirodnim uvjetima. U iskopani jarak sadnice se poslože koso,

preko korijena se nabaci fina zemlja i sve se lagano nagazi. Na taj način se sadnice mogu

čuvati do trenutka sadnje.

Slika br. 2. Sadnica voćke

Izvor: www.pinova.hr

4.2. Izbor uzgojnog oblika

Uzgojni oblik predstavlja način na koji se formira krošnja, on je kraucijalni element o kojem

ovisi rentabilnost voćke pored sorte, podloge i razmaka između sadnice. Ukoliko se navedeni

faktori ne usklade tada će uspješna proizvodnja izostati. Greške učinjene pri odabiru uzgojnog

oblika se ne mogu popraviti, te stoga ostavljaju trajne poslijedice. Izbor uzgojnog oblika je

među mnogim uzgojnim oblicima u praksi nemilosrdno nametnuo one koji su u modernoj

proizvodnji najprihvatljiviji: niskog rasta zbog olakšane rezidbe bez primjene ljestava,

kvalitetne zaštite od štetočinja te dohvatljive i učinkovite berbe. Postoje određeni zahtjevi

koje uzgojni oblik mora ispuniti, a to je brzo i lako formiranje, učinkovita berba, velika rodna

površina, mali zahtjevi održavanja, omogućena maksimalna prijmena mehanizacije, te

maksimalno iskorištenje indeksa lisne površine (ILP/ha). No, kako ne postoji uzgojni oblik

koji bi zadovoljio potpuno gore navedene uvjete, tako su se razvili mnogobrojni uzgojni oblici

nebi se bar približno zadovoljilo zahtjeve. Stoga, postoje 3 osnovne grupe uzgojnih oblika, a

to su: prostorni, plošni i uzgojni oblici u pravcu. Tako prostorni oblici imaju dva načina

oblikovanja, a prvi je s provodnicom, obična piramida, popravljena piramida, etažna piramida

i vretenasti grm, te drugi način je bez provodnice vaze. Zatim plošni uzgojni oblik: pravilna

palmeta s kosim granama, nepravilna palmeta s kosim granama, palmeta s vodoravnim

granama, horizontalna palmeta, drapo-marchand (zastava), bouche – tomas (danas se rjeđe

koriste). Potom treća grupa uzgojnog oblika se dijeli na: vitki vretenasti grm, super vitko

vreteno, kordonci (vertikalni, kosi, horizontalni), sustav “v”, solar (tatura trelis), mikado.

4.2.1. Prostorni uzgojni oblici

Kod prostornih uzgojnih oblika oblik obične piramide se sastoji od provodnice i tri skeletne

grane koji izbijaju u razmaku od 15cm do 20cm skeletne grane se zatim otklanjaju od

provodnice pod kutom od 45 ̊. Tada se iznad skeletnih grana na provodnici razvodi više kraćih

ogranaka. Etažna piramida na provodnici ima 2 do 3 etaže skeletnih grana po čemu je i dobila

ime. Ovisno o bujnosti razmak etaža je od 60cm do 120cm. Tako svaka etaža ima 3 – 5 grana

kojenizbijaju u pršljenu jedna nasuprot drugoj. Krošnja ovog uzgojnog oblika je u sredini jače

zasjenjena, no unatoč tome ima veliku rodnu površinu. Uzgojni oblik vretenastog grma na

provodnici ima skeletne grane koje se spiralno razvode na sve strane u razmaku od 15cm do

20cm, ali samo u početku jer kasnije se taj razmak izemđu grana povećava. Te grane inače s

provodnicom zatvaraju kut od 90 ̊, te ima nisko deblo dok je čitavo stablo visine od oko 2,5m.

Vretenasti grm se formira u intenzivnim nasadima. Uzgojni oblika vaza ima tri postrane

osnovne kosturne grane, koje međusobno zatvaraju kut od 120 ̊ , a u odnosu na zamišljenu

vertikalnu os zatvara kut od 45 ̊ . Zbog postizanja čvšćeg kostura osnovne kosturne grane

formiraju se na debelu granu na međusobnom razmaku od cca 10 cm. Na svakoj osnovnoj

kosturnoj grani formiraju se po tri sekundarne grane. Prva sekundaran grana formira se na

udaljenost od 40cm do 50cm od račvanja primarnih kosturnih grana, druga sekundarna

udaljenost 80-110 cm od prve, a treća sekundarna na udaljenost od 70-90 cm od druge.

4.2.2. Plošni uzgojni oblici

Kod plošnih uzgojnih oblika pravlina palmeta s kosim granama formira se tako da se

formiraju tri etaže skeletnih grana koje izbijaju na približno istoj visini točnije jedna nasuprot

drugoj. Razmaci grana su od 60cm do 120cm. Skeletne grane prvog reda zatvaraju kut s

provodnicom od 45 ̊, grane drugog reda zatvaraju kut od 50 ̊, dok grane trećeg reda zatvaraju

kut od 60 ̊. Kod ovog uzgojnog oblike je formiranje otežano za razliku od prethodnih. Zatim

postoji oblik horizontalne palmete. Kod horizontalne palmete važno je da se na provodnici na

razmaku od 60cm do 80cm razvodi 3 – 4 etaže skeletne grane koje se usmjeravaju u

vodoravni položaj. Nedostatak prilikom oblikovanja horizontalne palmete jest taj što se

tijekom ljeti moraju odstranjivati bujniji izboji koji izbijaju na gornjoj strani skeletnih grana,

te je zbog toga ovaj način uzgojnog oblika težak za održavanje. Nepravilna palemta s kosim

granama je uzgojni oblik koji ima veći broj primarnih skeletnih grana od pravilne palmete.

Ovakav oblik je namjenjen za srednje bujne voćke jer su te grane na razmaku od 20cm do

40cm naizmjenično u pravcu reda.

4.2.3. Uzgojni oblik u pravcu

Vitki vretenasti grm je oblik kod kojeg skelet čini provodnica obrasla duljim ili kraćim

izbojima na kojima donosi rod, te je razmak između izboja od 10cm do 20cm. Zbog plitkog

korijena potrebna je stalna armatura. Potrebno je napomenuti da je važno održavanje krošnje

u obliku stošca, te mu je visini oko 2 metra. Kod uzgojnog oblika vertikalni kordonac

provodnica je uspravna na kojoj su spiralno poredane kraće rodne grane. Vertikalni kordonac

je potrebno stalno održavanje i rezidba, te se primjenjuje u gustom sklopu. Kosi kordonac se

razlikuje od vertikalnog samo u formiranju provodnice u kosom položaju pod kutom od 45 ̊.

Slijedeći uzgojni oblik u pravcu je tvz. ''V'' sustav uzgoja koji je sličan kosom kordoncu. Kod

njega se sadnice sade na 25cm udaljene jedna od druge u sustav cik-cak, te se otklanjaju pod

kutom od 50 ̊. Naziv je dobio po tome što se armatura postavlja u obliku slova ''V''. Ovakav

oblik je pogodan jer osigurava veći broj stabala po hektru pa svijetlo prolazi unutar i sa strane

krošnje. Prilikom oblikovanja uzgojnog oblika solar deblo se formira na visini od 1m, te se na

vrhu formiraju 2 kraka. Nedostatak je gubitak vremena dok se podigne deblo. U klimatima

gdje je jaka insolacija plodovi su direktno izloženi suncu, te se stoga javljaju ožegotine.

Mikado uzgojni oblik se oblikuje tako da se provodnica prikraćuje na 40cm i formiraju se

dvije krošnje na jednom stablu, na kojima su izboji vitkog rodnog drva gdje nema više

skeletnih grana.

Slika br. 3. Uzgojni oblik vaza

Izvor: www.pijanitvor.hr

4.3. Rezidba voćaka

Osnovni pootehnički zahvat je upravo rezidba. Postoji više razloga zašto je voćku potrebno

orezivati u intenzivnim nasadima. Prva razlog rezidbe je uspostavljanje ravnoteže između

rasta i rodnosti, a to se postiže pravilnim omjerom između vegetativnoh i generativnih

pupova. Također, rezidbom se regulira ravnoteža između podzemnog i nadzemnog dijela.

Voćke koje podliježu redovitim procesom rezidbe omogućuju bolju rodnost, te stvaraju

dovoljno rodnih pupova iz kojih se razvijaju cvjetovi slijedeće vegetacijske sezone. Isto tako,

orezane voćke imaju dobru prozračnost i osvjetljenje što pogoduje kakvoći plodova i samom

zdravstvenom stanju voćke, no voćke koje nisu orezane nakon padalina vlaga se zadržava u

krošnji te su stoga sklonije raznim bolestima i infekcijama. Voćka koja je orezana daje i

estetski bolji izgled samoj voćki i krajoliku. Ukoliko se neredovito orezuje voćka metodički

dolazi do premještanja rasta i rodnosti u vrhove i obod krošnje, dok niži dijelovi odumiru.

Voćka također gubi rodnu površinu, rast mladica slabi, a rodnost još više opada jer nema

obnove rodnih izboja. Postoje tri tehnike rezidbe voćaka. Prva je prorjeđivanje, kod

prorjeđivanja se odstranjuje višak grančica, izboja ili grana. Ovom tehnikom se održava bolja

ravonteža između rasta i rodnosti, a k tome je i prihvatljiva iz razloga što se tim postupkom

odstranjuje višak naboja. Druga tehnika jest prikraćivanje. Prilikom prikraćivanja odstranjuje

se vršni dio izboja odnosno grančice. Ova tehnika se primjenjuje ukoliko je voćka mlada za

vrijeme formiranja uzgojnog oblika ili ukoliko ima prevelik broj pupova koji su rodni.

Prikraćivanjem se postiže razgranavanje na odreženoj visini. Treća tehnika jest rovašenje, to

je naime postupak kojim se kora zasjeca u obliku slova ''V'' , te se tako prekida floem. Njome

se osigurava veća količina hraniva za rast pupa. Nadalje, potrebno je spomenuti i zakonitosti

rasta pojedinih djelova krošnje, ovisno o kutovima grananja, kutu izbijanja grana, raspoložive

lisne površine i debljine. Te zakonitosti su:

1. Ukoliko su dvije grane iste dužine i debljine koje izbijaju na istoj visini i pod istim

uglovima, tada one jednako rastu.

2. Od dvije grane pod istim ostalim uvjetima, kraća grana slabije raste nego duža.

3. Od dvije grane pod istim ostalim uvjetima, duži porast ima grana koja izbija pod oštrijim

kutom.

4. Od dvije grane iste debljine i dužine s istim uvjetima, tada bujnije raste ona grana koja

izbija iz glavne grane.

5. Deblje grane pod istim uvjetima, bujnije rastu od tanjih grana.

6. Od dvije grane trećeg reda, jači porast će imati ona koja iz grane drugog reda izbija bliže

glavnoj grani.

7. Od dvije grane pod ostalim istim uvjetima, bujnije raste ona grana koja nasebi nosi više

sekundarnih grančica odnosno koja ima veću lisnu površinu.

Razlikujemo dvije vrste rezidbe jedna je ona u doba mirovanja vegetacije odnosno u zimu,

takva rezidba se još naziva i rezidba u suho. No, može se provoditi od jeseni do proljeća

neposredno pred bujanje pupova. U praksi se najčešće obavlja rezidba u rano proljeće kad je

smanjena opasnost od ranih mrazeva, jakih zima i hladnoća iz razloga što su voćke iznimno

osjetljive nakon rezidbe. Rezidbu je nabolje obavljati svake godine redovito jer najpovoljnije

djeluje na razvitak mladica i površine lista. Druga rezidba se obavlja u ljeto u vrijeme

vegetacije, te se stoga naziva rezidba ''u zeleno''. Zelenom rezidbom se popravljaju i

dopunjuju učinci rezidbe u mirovanju i pojačava se osvijetljenost krošnje kako bi se osigurala

kvaliteta plodova i zametanje rodnih pupova  za sljedeću vegetaciju. Zelena rezidba je

obavezna pomotehnička mjera pa se obavlja više puta. Kao što je već spomentuo u doba

vegetacije i to kada mladice narastu do 15cm obavlja se tvz. pinciranje mladica koje su

suvišne. Druga zelena rezidba obavlja se kada mladice završe vegetatitvni rast, te se

polovicom kolovoza ukoliko je potrebno može obaviti odstranjivanje mladica koje su suvišne

ili nisu na vrijeme odstranjene. Izolacija vrha se obavlja u tri faze, a njom se postiže pravilnije

razgranavanje lateralnih izboja po dužini. Vrh se izolira u fazi tek nabubrenih pupova, zatim u

fazi krenulih pupova, te u fazi već odraslih mladica. Kod izolacije u periodu mirovanja dolazi

do jačeg razvoja produljnice i eliminiranje konkurentnih izboja ispod same produljnice, dok

kod izolacije u početku vegetacije vršni pup ostaje neoštećen, a intenzitet rasta se prenosi na

niže pupove. Alat kojim se rezidba provodi u pravilu bi trebao biti dezinficiran i oštar.

Slika br. 4. Pribor za rezidbu

Izvor: www.gospodarski.hr

4.4. Berba voćaka

Kako bi berba bila odrađena što kvalitetnije potrebno je odraditi neke poslove prije same

berbe. Dakle pored onih standardnih poslova kao što je zaštita od bolesti i štetnika, zaštita od

tuče, navodnjavanje vrlo je važno i kemijsko i ručno prorjeđivanje plodova kako bi plodovi

bili jednako raspoređeni na stablu. Koliko će berba trajati i kada će se obavljati berba

predstavlja vrlo važnu odluku, a k tome o roku i trajanju berbe ovisi kvaliteta, čuvanje,

trajnost, prijevoz i kvaliteta, skladištenje plodova. Isto tako idealno vrijeme za berbu izuzetno

je važna odluka iz razloga što o tome ovisi i sam financijski rezultat posebice ukoliko su

plodovi namjenjeni dužem čuvanju. Optimalno vrijeme berbe je kompromis između

optimalne zrelosti za konzumaciju i procesa raspada tvari i stvaranja novih tvari kao što je

formiranje etilena, raspadanje škroba i klorofila, mekšanje plodova. Većina nabrojenih

procesa ovisi upravo o optimalnom određivanju vremena berbe, te ukoliko se krivo procjeni

vrijeme berbe to može nanijeti štetne poslijedice na proizvodne učinke. Naravno, kriterij za

berbu ovisi i o vrsti i namjeni voća. Kao primjer može se navesti egzotično voće kao što su

banane jer one se naime, beru još dok su nezrele, te priliko trasnporta u naše krajeve dolaze

potpuno zrele. Predviđanje roka berbe ima i organizacijsko-tehničku važnost što bi značilo

planiranje radne snage, skladišnog prostora, osiguravanje strojeva za berbu(ukoliko su

potrebni), planiranje ambalaže, te određivanje dinamike prodaje. Kako bi ispunili zakonske

okvire, te doprinijeli poboljšanju poslovnih rezultata potrebno je o svemu voditi evidenciju.

Ukoliko se berba vrši prerano poslijedice su te da je voće tada sklonije fiziološkim bolestima,

veći broja kala, slabije se mogu uskladištiti, manji broj plodova, mogućnost nepravilnog

oblika plodova, lošijom teksturom mesa. S druge strane ako se berba obavi kasnije tada se

vijek konzumacije plodova smanjuje, teže podnose manipulaciju, imaju manji sadržaj

kiselina, mekšaju, te su nerijetke pojave staklavosti. Prema tome, plodove koji su primorani

biti ranije ili kasnije obrani potrebno je što prije ih prodati ili preraditi. Kako bi se moglo što

bolje odrediti početak berbe moguće se služiti se i metodama optimalne prognoze berbe.

Dvije su metode prognoze optimalonog roka: subjektivne i objektivne. Pod subjektivne

metode spadaju boja ploda, lakoća odvajanja od peteljki, boja sjemenki, broj dana od cvatnje

do berbe ponekad je moguće osloniti se samo na taj broj dana jer predstavlja dobru

orijentaciju u područje sa stabilnom klimom, no podložan je većem variranju od godine do

godine zbog vremenskih prilika. Zatim pod subjektivne metode ubrajamo još i broj dana od

''T'' faze do berbe taj pokazatelj je stabilniji od prethodnog jer se izbjegava sučeljavanje

temperature, nastupa otprilike 40 do 50 dana nakon pune cvatnje. U tom periodu otprilike

započinje sinteza GA u plodu i peteljka s plodom čini slovo T. Nakon T-faze prestaje dioba

stanica i nastupa rast stanica. Zatim, pod objektive metode prognoze berbe ubrajamo zbroj

temperatura od cvatnje do berbe, tvrdoću, topljivu suhu tvar, stupanj razgradnje škroba,

indeks zrelosti, te internu koncentraciju etilena. Berba naime može biti ručna ili mehanizirana.

Ručna berba se koristi samo ukoliko se voće prodaje za svježu upotrebu iz razloga što ručna

berba zahtjeva skupu i savjesnu radnu snagu. Za voće koje je namjenjeno preradi pokušava se

uvesti mehanizirana berba, no problem stvara neujednačeno dozrijevanje voća. Poslijednji

korak prije berbe jest tretiranje ethrelom ili sličnim preparatima za lakše odvanjanje plodova.

Slika br. 5. Plod kruške

Izvor: www.gorila.jutarnji.hr

5. ZAKLJUČAK

Stoga, prema svemu što je navedeno može se doći do zaključka kako je sadnja voćaka jedan

složen proces s poprilično odluka, te podignuti nasad je jedan odgovoran posao koji zahtjeva

mnogo truda i ulaganja napora. Najvažnije je odlučiti vrijeme sadnje, te koju sortu voćke

želimo posaditi i vrijeme berbe. Također potrebno je oprezno postupati sa sadnicama, te ih

tretirati na način kako je propisano u suprotnom bi sadnica mogla loše se razviti. Najvažnije je

i to dad ekološki uvjeti budu zadovoljeni, no to je ipak stvar relativnosti. Svjetlost i oborine

trebaju biti optimalne kako bi nasad uspio. Zatim vrlo je bitno znati i što se želi od voćnjaka,

te koju vrstu i sortu voća se želim posaditi, te sukladno tome postupati s pravilima na koji

način saditi, kojom tehnikom, kojim sadnim materijalom, koji uzgojni oblik oblikovati, način

kako voćku pravilno i kada orezati, te zatim procjeniti što je više moguće točnije vrijeme

berbe kako bi se plodovi maksimalno iskoristili. Nakon berbe potrebno je dalje njegovati

nasad kako bi bio spreman za slijedeću vegetaciju ondosno godinu u kojoj će dati više ili

manje rod ovisno i tome kako tretiramo voćku. Moje mišljenje je da je danas posebno u našim

krajevima isplativije podići nasad voćaka nego vinograda iz razloga što za sadnju voćaka nisu

toliko organičeni okviri europskih zakona po kojima se i Republika Hrvatska mora ravnati od

dana pristupanja. S time smo prihvatili sva pravila u okvirima pregovaračkog poglavlja po

pitanju poljoprivrede i ruralnog razvoja. No, isplativije je samo ukoliko se odlučimo za

proizvodnju na veliko, no to opet sa sobom vuče velike investicije za koje bi bilo upitno

vrijeme povrata investicije. S obzirom da znamo kakva je poduzetnička klima u Republici

Hrvatskoj vrlo teško opstati bilo da smo proizvodžač na veliko ili proizvodžač na malo, ali

opet prednost imaju veliki proizvodžači koji tako zauzimaju veći tržišni udio. Prema tome,

sadnja u komercijalne svrhe zahtjeva puno truda i napora.

LITERATURA

Knjige

1. Brzica, K. Uzgoj i rezidba voćaka. Zagreb : Agroznanje, 2000.

Internet izvori

1. www.agroklub.com 07.02.2014.

2. www.panoramio.org. 10.02.2014.

3. www.pinova.hr 10.02.2014.

4. www.pijanitvor.hr 10.02.2014.

5. www.gopodarski.hr 10.02.2014.

6. www.gorila.jutarnji.hr 10.02.2014.

POPIS SLIKA

Slika br. 1. Voćnjak jabuka

Slika br. 2. Sadnica voćke

Slika br. 3. Uzgojni oblik vaza

Slika br. 4. Pribor za rezidbu

Slika br. 5. Plod kruške