GLAVA 1.

7?

DEAN BLACKMOORE

Buffalo Bili u protunapadu

SABLAST PRERIJE

Poznate li onog ponosnog konjanika što dolazi prema nama?— Tko, onaj čovjek tamo?... Bio sam uvjeren da ga svi poznaju, ali vi ste Englez,

stranac, pa je shvatljivo vaše pitanje, gospodine! Konjanik koga promatrate je moj stari poznanik i veliki pritatelj. Osim toga, on je najvrsniji strijelac, najbolji jahač, neprijatelj koga se boje svi nepošteni! Buffalo Bili!

— Oh!Jedan od dvojice koji su vodili ovaj razgovor bijaše major Paul Ritt, engleski

oficir, proslavljen svojim podvizima u Indiji i Egiptu, džentlmen lijepe vanjštine i snažnog karaktera, a drugi Joe Perkins, o čijem je zanimanju najrječitije govorila

GLAVA 2.

7?

sama njegova odjeća: stari izviđač Divljeg zapada.Toga su trenutka ova dvojica stajali na cesti za Santa Fe, ispred jednog svratišta,

i promatrali jahača, koji je lagano napredovao prema njima.— To li je dakle glasoviti Buffalo Bili, čija se čudesna junačka djela toliko

spominju i prepričavaju?— Baš on! — odvrati Joe Perkins.

— Zamišljao sam ga drukčije: plećat, visok i jak, neotesan, okrutna lica kao u kakva desperada. Naprotiv, on cijelim svojim dostojanstvenim i otmjenim držanjem .više liči na džentlmena staroga kova. Cini mi se da čak ni ovako odjeven ne bi odudarao u Pali Mallu ili u Regent Sti'eetu.

Gospodine, ja ne shvaćam potpuno smisao vaših riječi, jer sam bijedan i neuk prerijski izviđač. Ja znam samo to, da je on najslobodniji čovjek i da od svih koje poznam ima u sebi najviše vjemosti, iskrenosti, odanosti, čestitosti i poštenja!

— Prijatelju moj, veoma sam zadovoljan da sam se prevario i da se razlikuje od onoga kako sam ga ja zamišljao. Čitao sam mnogo o njemu: novine su pune njegovih smjelih podviga... Kako malo prije rekoh, mister Perkins...

— Ah ne! Ne oslovljavajte me mister! Ja sam jednostavno stari Joe Perkins, u svoje vrijeme lovac, a sad vodič u vašoj službi.

Engleza je to zabavljalo, te smijući se nastavi:— Dobro, dragi Perkins, imam pismo kojim treba da se predstavim toliko

poznatom izviđaču i došao sam ovdje da ga sretnem. Potreban mi je energičan i sposoban čovjek za jedan veoma važan posao; svi su me uputili na njega. I vi mi možete biti od velike pomoći; pa ako veliki Buffalo Bili ushtjedne preuzeti odgovornost i vodstvo eksedicije, bit ću sretan da učestvujete i vi, i da pomognete vašim iskustvom i umješnošću.

— Rado ću prihvatiti, ako moj prijatelj preuzme zapovjedništvo ekspedicije. Odavde naprijed nižu se krajevi u kojima su opasnosti česte i brojne. Treba debelih živaca i hrabrosti da se tamo krene, ali za povratak, bez sreće, to bi bilo malo, časna riječ! — odvrati stari lovac.

— Vjerujem da ću imati sreće, ako se Buffalo Bili primi vodstva ekspedicije, i ako vi, dragi Perkins, budete išli s nama. Ali vrijeme je da čujemo mišljenje onoga koji treba da bude naš zapovjednik... Evo ga, stiže!

Slavni izviđač siđe s konja i uputi se njima laganim korakom i sa srdačnim osmijehom na usnama. Odmjerenim pokretom skinu šešir i reče svojim uobičajenim uljudnim tonom:

— Rekli su mi, gospodine, da me tražite... Dozvolite, ja sam William Cody!— Buffalo Bili?— To je nadimak koji su mi dali.— Ja sam Paul Ritt, major britanske vojske. Tu sam, u ovim divljim krajevima, da

se sretnem s vama. Uvjeravali su me da ste vi jedini čovjek koji može privesti uspješnom kraju djelo što ga želim ostvariti. Posjedujem pismo za vas, Cody.

— Majore Ritt, stojim vam na raspolaganju!Englez uvede izviđača u gostionicu. Naredi pipničaru da ih posluži u sobi bocom

viskija i praćen Buffalo Billom i Joeom Perkinsom popne se u svoju sobu.

GLAVA 3.

7?

U prostranoj sobi bijaše više stolica i naslonjača, pa čim se trojka udobno smjestila, Englez odmah stade obrazlagati:

— Treba da izvršim izvanredno važan zadatak, te sa sobom nosim pisma svoje vlade, koja mi daju ovlaštenja u tom smislu.

— Ne, nemate potrebe; vaša je prisutnost dovoljna garancija, majore.

— Hvala! Govorio sam o mom izaslanstvu s guvernerom Sondac. On mi odmah reče da ste vi jedina osoba na svijetu koja to može izvršiti... Dao mi je ovo pismo za vas. Evo ga!

Ritt pruži guvemerovo pismo velikom izviđaču, koji ga samo pogleda pa iznova poželi donosiocu pisma dobrodošlicu u divlje predjele zapadne krajine.

— Vojnik sam — produži Englez — i sudjelovao sam u brojnim operacijama, pa prema tome ne pripadam onima koje vi nazivate mekonoš- cima. Nisam dakle osjetljiv novajlija, ali ipak valja reći istinu da nisam sviknut na vaš način života na Dalekom zapadu... Govorim ovo da uka- žem kako nema zapreke da se prihvatite vodstva ekspedicije.

— Po svemu izgledate sposobni da se i sami brinete i izvučete iz neprilika! Ali, u čemu se sastoji zadatak? — raspita se Buffalo Bili, znalački promatrajući atletske oblike i dostojanstveni stas engleskog majora.

— Objasnit ću vam u dvije riječi: radi se o neizmjernom nasljedstvu, čiji korisnik je nestao. Treba ga pronaći ili skupiti dokaze o njegovoj smrti!

Poslije malo poduže stanke, Ritt nastavi povjerljivim, niskim glasom:— Sve ovo što sam vam saopćio, zahtijeva vašu punu smotrenost: tajna mora

ostati među nama!Prije nego je odgovorio, Buffalo Bili uputi majoru svoj otvoren i iskren pogled, pa

reče:— Ne bojte se, časni smo ljudi!— Mi ne brbljamo nikada! — nadoveže Perkins.

— Tajnost je neophodna, jer se moraju provjeriti izvjesni učesnici, koji će nastojati da ometu moju akciju. Već sam vam rekao: u pitanju je ogromno nasljedstvo; možda spasavanje života jednom čovjeku; a da ne računamo čast jedne ugledne ličnosti... Kad sam bio u Indiji, imao sam druga kojega sam držao kao brata. To je bio kapetan Blend Welles. Bar dva puta mi je spasio život izlažući se smrtnoj opasnosti. Jedanput me nađe ranjena ispod ubijenog konja. Bio sam opkoljen brojnim afganistan- skim ustanicima, koji su me htjeli ubiti, i tada mi on samopožrtvovno pri- teče u pomoć i razjuri ih. Pope me zatim na svoga konja, koji nas obojicu, poslije dramatičnog jahanja kroz pobunjenu oblast, odnese u spas.

— Malo se nađe ljudi tako velika srca — prihvati Joe. — Poznavao sam malo njih...

Iza kratkog zastoja, major nastavi:

— Drugom prilikom našao me nenaoružana licem u lice s tigrom... On se baci između mene i krvožedne životinje, pa premda je bio naoružan samo revolverom, ubi strašnu zvijer, a pri tom je i sam bio ranjen od udarca šape. I po drugi put mu zahvalih za život!... Pokazao mi je svoju privrženost i u jednoj trećoj izvanrednoj prigodi. Jedan oficir moga bataljo- na, smatrajući da mu ja ometam napredovanje u

GLAVA 4.

7?

karijeri, izazva me na dvoboj. Moj prijatelj, poznavajući izvanrednu vještinu moga protivnika u mačevanju, otkri njegove prave, žaljenja dostojne porive, i izazva ga da prihvati borbu s njim; tako je izazivač, s kojim sam se morao tući pod nejednakim uvjetima, pao probodena srca, od sablje moga hrabrog drugara... Zadržao sam se malo na svim ovim primjerima radi toga da vas uvjerim koliko su ozbiljni razlozi koji me danas vode u potragu za njim ... Ne

81

što kasnije doživio je teško ljubavno razočaranje: djevojku, u koju je bio zaljubljen, prisilili su njeni roditelji da ga odbije. Razočaran, podnese ostavku na službu u engleskoj vojsci i odseli u Sjedinjene Države, prekinuvši svaku vezu s domovinom. Od njegova odlaska stiže samo jedno pismo s pečatom ovoga grada, Santa Fe, Novi Meksiko, u kojem me je izvijestio da se upravo sprema za polazak u zlatonosna područja, da iskuša sreću. Otada nitko više nije dobio od njega ni retka. Neko vrijeme kasnije, njegov brat, sir Welles, nasljednik porodičnih naslova i posjeda, umrije od posljedica nesretnog pada s konja. Sljedstveno tome, moj prijatelj dobi sva prava na porodične naslove i imanja ... Iz ovoga što vam rekoh, razumjeli ste, Buffalo Bille, kakvoga sam se poslanstva prihvatio! Ne zaboravite, osim toga, da se lady Winter, nesuđena supruga moga prijatelja još nije udala, jer nije htjela pogaziti zadano obećanje voljenom čovjeku; njena porodica bila bi sada još kako voljna da dozvoli njihovu svadbu ... Htio bih, dakle, s vašom pomoći, pronaći moga prijatelja u ovoj divljoj zemlji, u ovim pusto- linama.

Izviđač je s najvećom pažnjom pratio izlaganje vrlog engleskog oficira Paula Ritta i nije krio svoje divljenje prema obostranoj besprimjernoj privrženosti majora i njegova prijatelja, pa samo reče:

— Sad, kad ste mi povjerili sve, majore, želim znati kako vam mogu korisno poslužiti!

— Kako sam već rekao, zadnje pismo, koje je poslao pred godinu dana, nosi pečat iz Santa F§. Evo, izvolite ga pročitati. Tada sam bio u Indiji.

— Pisao vam je da odlazi u zlatonosna područja?— Da. Izvijestio me da je izgubio sav svoj novac u jednoj pogrešnoj spekulaciji i

da odlazi u lov na zlato.— Znači, vi ga želite tražiti u rudarskim centrima?— Tačno... I uz cijenu pretrage cijele Arizone, Colorada, Novog Meksika, pa ako

je potrebno i drugih teritorija. Eto, zbog toga tražim baš vas i molim da uzmete učešća u pothvatu, Buffalo Bille!

— Ići ću s vama, majore! — odgovori izviđač bez trenutka oklijevanja.— Ali, uz izvjesne uvjete ...

6 Buižalo BJ11 u proljunapadu

6

GLAVA 3.

— Sasvim slobodno odredite vaše uvjete; kakvi god bili, prihvaćam ih — izjavi Ritt spremno.

Smijući se Buffalo Bili odgovori:— Nije pitanje u novcu, kako ste možda mogli pomisliti. Ne smijete zaboraviti,

majore, da sam u službi države kao vođa izviđača i potpadam neposredno pod komandu generala Milesa. U ovom svom svojstvu, ne mogu prihvatiti nikakvu nagradu od vas. Uostalom, čak i kad bi se moglo, ne bih nikada dozvolio da mi platite zadatak koji želim učiniti kao uslugu.

— Pravi ste džentlmen, Cody! Vaša je otmjenost dostojna vaše slave i poštovanja koje vas okružuje!

— Uvjeti koje sam spomenuo sastoje se jedino u tome da se dobije odobrenje moga komandanta glavom i da nešto odgodimo naš polazak kako bih mogao završiti poslove koji su mi povjereni. Moram se svakako vratiti u tvrđavu, ali ću vas ubrzo opet naći i tada ću biti potpuno vama na raspolaganju.

— Nemam riječi da vam zahvalim. — Major je izgledao stvarno ganut.— Moram dodati, Buffalo Bille, da mi je ministar rata u Washingtonu doznačio pismo za razne zapovjednike Zapadne granice, u kojima ih moli da mi pruže svaku pomoć... Bit će vam zahvalan, ako hoćete da vi sami, u moje ime, pokažete ova pisma lično vašem zapovjedniku, kako bi ih mogao razaslati naslovnicima.

— Učinit ću to sa zadovoljstvom, majore! Dotle vi možete pripremiti vašu ekspediciju koristeći savjete Joea Perkinsa, koji je poznat stručnjak za takve poslove. Zatim ćete krenuti na mjesto koje ću vam označiti. Tamo ću vas ja stići.

—■ Slijedit ću doslovno sve što ste mi rekli, Cody!

— Bit će potrebna potpuna oprema za logorovanje, tovarne životinje, i namirnice za nekoliko mjeseci dovoljne desetini ljudi, jer ću povesti sobom neke od svojih izviđača, u slučaju da se moramo suočiti i sukobiti sIndijancima ili s bijelim banditima. Joe će vam pomoći u svim ovim pripremama. Na posao, dakle!

— Jako sam zadovoljan što sam čuo takve pohvale na račun našeg ovdje prisutnog prijatelja. Njemu ću bez daljnjega povjeriti zadatak opremanja ekspedicije, izabiranja i nabavke potrebnog materijala — nastavi Ritt. — Ne držite li-ipak da bi bilo razborito i smotreno uzeti s nama veći broj ljudi? Sjetite se da troškovi ne igraju nikakvu ulogu.

— Možete uzeti i druge ljude, ako želite, majore. Uzmite ljude koji će se brinuti za logor, za konje i kuhanje. Svi oni moraju biti graničari naviknuti na bitku, krv i tegobe kroz koje će naša ekspedicija neizbježno proći. Za ove pomoćne dužnosti, mislim da će biti dovoljna trojica... Uvjeren sam, majore, da biste se vi zadovoljili tek cijelim bataljonom!...

— Ja samo želim da sve ispadne najbolje! Možda ipak neće biti naodmet ako sobom povedemo dva čovjeka više ...

— To može biti dobra ideja u slučaju napada, majore. Ponavljam ipak da se u svemu oslonite na starog Perkinsa, također u izboru ljudi. Nitko ne pozna Zapad bolje od njega.

— Učinit ću kako mi savjetujete, Cody. Kad mislite da ćemo krenuti na put?

7

— Sutra poslije podne. Morat ćete proći dug put, s malo odmorišta, prije nego stignete na mjesto određeno za sastanak.

— U kom se kraju nalazi to mjesto, Buffalo Bille? — upita stari Joe.— Poznaješ li staru Mormonsku tvrđavu, Perkinse?— Da. Jedan sam od malobrojnih koji mogu tvrditi da znaju gdje se nalazi

tvrđava Mormona.— Zaista, prijatelju moj, malo tko zna, osim starih Mormona, naših izviđača i

lovaca... Pričaju se beskrajne legende o tom mjestu ... No, prema vašem pričanju, majore, ja bih rekao da je vaš prijatelj morao krenuti s nekom od onih mnogih družina kopača zlata koje su onda polazile odavde. I koliko ja znam, sve su te družine išle uglavnom prema bogatim nalazištima zlata na obalama Colorada. A to znači da su morali preći preko planine Marbaruru! — zaključi izviđač.

Na ovaj Billov zaključak stari Perkins samo poskoči, pa se uzvrpolji, te će:— Razumijem Sta hoćeš reći, Billel To je put za koji kažu da vodi u smrt sve one

što se usude njime krenuti! Za mene je to put kao i svi ostali. Ti bar znaš da nisam neka kukavica.

— Znam, i poznam te kao odvažna čovjeka; ali, one pripovijesti koje se pričaju... toliko mirišu na praznovjerje... Zatim, znam da ti nisi nikada bio veliki prijatelj... noćnih priviđenja — odbrusi mu u smijehu izviđač.

— Istina je! Ali, u svakom slučaju, pojavile se sablasti ili duhovi, demoni ili Indijanci, bijeli zlikovci ili utvare, ja ću uvijek biti s tobom, pa makar se sreo sa samim vođom svih sablasnih izviđača.

— Sablasni izviđač? — upita major s iznenađenjem i znatiželjom.

— Reći ću vam ono što znam o ovoj neobičnoj utvari, majore — rečeBili.

— Da, samo reci. Zatim ću i ja nešto ispričati! — produži stari lovac.— Starino moja, iskreno govoreći, ja u sve to skupa ne vjerujem! Po prirodi nisam

praznovjeran i svaki put kad bih se sreo s prikazama ili bilo čime što bi moglo natjerati strah u kosti, uvijek sam iznašao da se iza toga krije nešto od krvi i mesa, nešto stvarno i živo!

— Ova me pripovijest zanima — prizna Ritt. — U jednom logoru, prije nekoliko noći, čuo sam razgovor o ovoj sablasti kao o nečem pogubnom, što se često sreće na različitim putovima. Je li tako, prijatelji?

— Jest, doista! — prihvati Buffalo Bili. — Oni koji su se probijali preko planina Arizone tvrde da su se bili namjerili na jednu sablast-kostur, ponekad kako jaše kostur-konja, a ponekad bez njega. Koliko pričaju, prikaza prijeteći odvraća putnike da produže put...

Stari Perkins ne ispusti priliku da i on kaže svoju:— Ima ih opet koji tvrde kako tokom noći kruže oko njihovih logora ili da su vidjeli

kosture oslikane na stijenama, uvijek popraćene natpisom: »Natrag!... Ili će vas pokositi smrt!«

— Neobično! I to se dešava na putu kojim bi trebalo da pođemo? — priupita major.

— Baš tamo.

8

GLAVA 3.

— Poznajete li nekoga tko je stvarno vidio tu neobičnu prikazu?— To vam je svijet kome ne bih povjerovao ni da mi se stoput zakune. Znate i

sami da kad se rodi jedna legenda, uvijek se nađe onih koji su skloni da povjeruju. A znate k tome da je jednoj takvoj priči bez obzira kolika bila u početku, nekako dosuđeno da se širi i uvećava prelazeći od usta do usta.

— To je prava istina. Vi, dakle, sumnjate u postojanje sablasti i jednostavno smatrate da se radi o nekoj maski? Zaista, nije nevjerojatno da se to netko maskira, radi nekakvih svojih posebnih ciljeva.

— Moguće je, majore. Znam da je ova oblast veoma opasna, zbog toga što bijeli razbojnici stalno podbadaju Indijance, ali za sada ne shvaćam iz kakvih razloga bi se taj čovjek maskirao kao kostur. Valjda ne samo radi toga da odvrati ljude od prelaženja preko onih planina.

— Bijelci, znači, ne prolaze kroz one krajeve?— Prije nekoliko godina Mormoni su se tuda kretali, ali su bili brojni, dobro

naoružani i nadasve jaki, spremni da suzbiju svaki prepad. U pokretu prema Utahu, zaustavljali su se kod stare tvrđave, koja danas nosi njihovo ime... Jedan konvoj doseljenika, sastavljen od preko tristo ljudi, poznat pod imenom »Boston Settlement«, otišao je zatim da se naseli u blizini planine Marbaruru, ali, za manje od jedne godine, Crvenokošci su ih udaljili iz lijepog podolja koje su bili odabrali za svoje boravište. Dalje se zsa da se pogibelji tih krajeva izložila grupa kopača zlata, ali se kasnije ništa više nije čulo, kao što se ništa ne zna od drugim karavanima i družinama što su se ondje izgubile bez traga... Prije godinu dana bio sam u Fort Emperu gdje sam čuo nekakve neodređene priče o kosturu ... Ali sad, da zaključim, treba biti odlučan i ne dozvoliti da nas fantastične brbljarije skrenu i zavedu; inače je polazak uzaludan!

— Ne brinite za to, Cody! Nisam čovjek koji bi se bojao sablasti. Da ohrabrim svoje ljude, ponudit ću obilnu nagradu onome tko otkrije sablast i upriliči mi mogućnost da je osmotrim iz blizine.

— Bilo bi lijepo, majore Ritt, kad biste mogli, na vašem povratku u Englesku, ponijeti sa sobom trofej lova po granici Dalekog zapada, jedan kostur koji živi i govori! — nasmija se izviđač.

— Bilo bi to divno slavlje!— Vjerujem da ću ja dobiti tu nagradu! — kao uzgred dobaci Joe.

— Nadam se, prijatelju moj, i čestitat ću vam od sveg srca.Za cijelog razgovora, Perkins je netremice promatrao Buffalo Billa.—Rekao si maloprije, prijatelju Bille, da poznaješ ljude koji tvrde da su vidjeli

utvaru i kojima ne bi povjerovao ni kad bi se zakleli?— Tako je, prijatelju!— Pa dobro, dozvoli da ti kažem da sam baš ja svojim očima vidio sablast! —

reče Perkins.

9

GLAVA 5.

10

it

Buffalo Bili osta zapanjen tvrdnjom starog lovca.Nije nikada bio u prilici da posumnja u lovčevu riječ: poznavao mu je hrabrost,

poštenje i pouzdanost.Stari Joe prošao je jedan avanturistički život, kroz najstrašnije opasnosti koje

tako često prijete svakom čovjeku s granice, lovcu i izviđaču. U udesima i nevoljama bio je pouzdan i vjeran prijatelj, pa su ga svi njegovi drugovi voljeli i poštivali.

Ali, usred svih ovih dobrih svojstava, stari Joe je imao jednu jedinu grešku.Bio je neobuzdan kockar. Kocka mu je, kako se kaže, bila u krvi.Kladio se u konje, u lijepo i ružno vrijeme, u sve što je moglo poslužiti kao izlika

za kakvu god opkladu, zadovoljavajući se makar i time da stavi na kocku i male iznose.

Ali, kada bi prodao kože ustrijeljenih ili zamkama pohvatanih životinja, ili kad bi se vratio s nalazišta s kakvom vrećicom zlatnog praha, stari bi se izviđač potpuno predao svome poroku, prelazeći od jedne partije pokera na drugu, sve dok ne bi ostao praznih džepova.

Iako je živio tako neuredno, bio je na svoj način vidovit, jer bi mu prva skrb bila, kad bi bio pri novcu, da kod svoga gostioničara uloži pozamašan iznos za momenat kad se bude našao bez ijedne pare. Drugi dio svoje zarade doznačio bi također vlasniku saluna, da bi podmirio prošle, sadašnje ili buduće dugove svojih prijatelja. Međutim, ova je njegova ve- likodušnost bila je poznata samo vlasniku saluna. Perkinsovi prijatelji, koji su se koristili njegovim specijalnim fondom, vjerovali su da je valjda s&m vlasnik saluna širokogrudo prešao spužvom preko njihovih dugova.

Onih dana stari Perkins se ponovno bio našao u ljutoj besparici. Kada je major Ritt stigao u mali gradić Santa Fe, u Novom Meksiku, starac se teško probijao i s tugom je mislio na sutrašnjicu. Vlasnik hotela gdje je oficir zakonačio, požuri da starog izviđača preporuči Englezu za vodiča, a major kao dobar poznavalac ljudi, smjesta ga je uzeo u službu.

11

Nitko nije znao kako i zašto se stari Joe našao u ovim krajevima i iz kojeg je mjesta došao. Dapače, nitko se nije brinuo ni nastojao da upozna prošlost jednog izviđača; ljudi nisu vodili računa ni o njegovim sadašnjim vrijednostima, a još manje o njegovim greškama. Sam Joe nije imao tajni i rado je pričao o sebi. Govorio je kako je morao pobjeći od žene, jer je bila pravi sotona u ljudskoj spodobi, a ne anđeo, kako je on mislio.

— Vjerujte mi, prijatelji — pričao bi — ta žena zaista nije bila za mene. Pekla me na tihoj vatri za doručak, ručak i večeru ... I kad mi je strpljenju došao kraj, pobjegao sam na Zapad, radije u borbu s Indijancima, nego da se svakodnevno suočavam s onom goropadnom oštrokondžom!...

— Jedan moj suparnik, koji je želio osvojiti njeno srce i njenu ruku, nije mi nikada oprostio što mu pokosih travu pod tabanima, te me mrzio iz dna duše. I tako, onoga dana kad sam otišao, ostavio sam takve tragove po kojima su ljudi morali zaključiti da sam ubijen. Uz to sam još udesio da neki moji prijatelji prošire glas kako sam tobože u zadnjem izdisaju zatražio oprost od moga suparnika, moleći ga da se vjenča s mojom udovicom, i da mu šaljem svoj blagoslov i iskrene želje za sreću... I bi kako sam predvidio! On prihvati poklon, a ja se sad osjećam osvećenim u punoj mjeri.

Buffalo Bili je, kao i svi ostali, mnogo poštivao lovca; pa kad ču da je stari Joe sreo sablast, umjesto da se time zabavlja i smije, reče veoma zainteresirano:

— Onda, starino moja, opiši mi potanko i najdetaljnije sve što znaš o toj tajanstvenoj pojavi koja tuče arizonske putove. Drugo i ne želim, nego da ti vjerujem!

— Prijatelju moj, prošla je godina dana otkada sam se bio našao u tom kraju; a reći ću ti da su nekako baš pred godinu dana neki moji drugovi krenuli u potragu za zlatom prema planinskim oblastima Colo- rada, ne potcjenjujući opasnosti kojima su išli u susret... Među njima bio je jedan mlad čovjek, meni veoma drag, koji me je u dvije prigode poštedio ozbiljnih komplikacija: jednom, u času kad me htjede ubiti neki zlosrećnik s kojim sam kartao, i drugi put, kad sam se, lišen svake pomoći, našao u hitnoj potrebi za novcem... Naiđoh na njega, jednog dana, negdje na stazi; bio je ranjen, doduše ne teško, ali sam ga ipak liječio dva tjedna. Bio je po prirodi šutljiv, pa ništa ne doznadoh s njegova životna računa, izuzev da je čovjek častan od glave do pete, lijep i hrabar. Sve u svemu istinski prijatelj!... Elem, dok sam se ja bio upleo u veliki lov, krenu on s istraživačima zlata. Kad sam se vratio, umjesto njega zatekao sam njegovo pismo. U kuverti je bilo i pedeset dolara koji mu nisu bili potrebni;pisao mi je da se nada sreći i da će se, ako mu pođe za rukom, pobrinuti za moju starost. Malo vremena zatim puče glas da je cijela njegova grupa razbojnički umorena; nije se pojavio niti jedan od sedmorice kopača što su zajedno bili krenuli... Tada odlučih da krenem u potragu i da ih nađem, ako mi bude moguće... Stigao sam do same planine Marbaruru. Jedne noći, dok sam poslije trudnog dana opremao svoj tabor, zamijetih iznenada u tami nešto nalik na ljudski kostur!... Ja sigurno nisam takvo biće koje bi pucalo na mrtvaca; opalih zato hitac iz revolvera ciljajući iznad njegove glave. Tada uočih na prikazi ruke u pokretu, a odmah zatim bljesak i prasak pucnja ... Sutradan, na putu kojim sam prolazio, namjerih se 11a kostur obojen crvenim namazom na jednoj litici. Ispod njega napis što je poručivao: »Natrag!... Ili

12

će te pokositi smrt!«.Stari Joe malo zastade i pokvasi grlo gutljem viskija. Možda je i sama uspomena

na strašni susret zahtjevala malo utjehe u piću, kojim su se obično otklanjala, liječila i uljepšavala sjećanja na prošlost.

— I ti si se vratio? — upita Buffalo Bili, iskoristivši prekid.— I te kako! Ne gubeći vrijeme vratih se ovdje, na naše graničarsko područje.

Cijela ova povijest, tako složena i zapletena, nije mi se sviđala, a zatim, nisam se ponio baš jako dobro i da kažem slavno... Zbog toga nisam nikome ništa pričao o ovome događaju, a danas to činim vama dvojici jer znam da mi se vi nećete izrugivati.

Starac izgovori posljednje riječi ozbiljnim i uzbuđenim tonom.Ritt i izviđač bili su sigurni da je Perkins ispričao ono što je stvarno vidio i doživio.

Obojica su ipak zadržali vlastito mišljenje o fantastičnoj sablasti i njenom neobičnom upozorenju.

Buffalo Bili zapita:— Nisi nikad ništa doznao o svom prijatelju, otkad je otišao s onom ekspedicijom

kopača zlata, stari moj Joe?— Ništa!— Nikad nisi čuo da govore o nekom od njegovih drugova?— Nikada!— Koliko je, reče, osoba sudjelovalo u ekspediciji, Perkinse?— Sedam.— I od onda je prošla godina dana?— Baš tako, otprilike godina dana.

Izviđač se okrene majoru Rittu:

— Prema pismu koje ste vi primili, majore, ima godina dana kako je vaš prijatelj navodno krenuo u društvu kopača zlata!

— Tačno! U pismu on spominje svoje drugove. Evo, čitajte, Cody! — major Ritt kao da je izgubio svoju uobičajenu hlađnokrvnost.

Buffalo Bili otvori pismo i poče čitati:»Dragi prijatelju,

Jedini ste mi Vi ostali, Vi ste moja jedina veza sa svijetom kojem sam nekada pripadao.

Znajte, da mi promjena sredine i života nije donijela nikakvo ublaže- nje mojih nevolja, a ni moje tuge. Morao sam se jedno vrijeme potucati od nemila do nedraga, jer sam novac, koji sam imao sobom, izgubio na glup način. Upustio sam se u nekakve gotovo bezizgledne poslove iz kojih sam izašao bez prebijene pare.

Ali sad, odlučio sam da poput svih onih koji su ovdje došli da nađu novi život i novu sreću, okušam čari pustolovine u ovoj divljini. Zajedno s nekolicinom meni sličnih, krećem u zlatonosna područja!

Ima nas sedam, a ja sam određen za vođu ekspedicije. Imamo odličnog i iskusnog vodiča, nekog Channinga...«

— Grom i pakao! — zaurla Perkins, prekidajući Buffalo Billa. — Channing!

13

Izviđač se okrene starcu i pogleda ga. Perkins je bio problijedio kao krpa.— Sta je, starino moja? Znaš toga Channinga?

— Kako ga ne bih znao, kad ... Ali, pročitaj, molim te, pismo do kraja, pa ću ti reći neke veoma interesantne stvari!

Buffalo Bili nastavi:

»Imamo kuhara, a još dva čovjeka preuzeo sam za stražarenje u našim logorima; to je osoblje naše ekspedicije. Nemam baš odviše povjerenja u kuhara, i njegovo lice mi se nimalo ne sviđa, ali treba se prilagoditi; nije lako naći poslugu u ovoj zemlji... Bio je jedan stariji izviđač, koga bih bio volio posvesti sa sobom, jer je odan, hrabar, umješan, sviknut životu krajišnika i upoznat sa svim njegovim tajnama. Postali smo prisni prijatelji tokom moga prisilnog odmora, kad sam bio lakše ranjen; obasipao me svom mogućom pažnjom, a u svoje vrijeme imao sam i ja priliku da mu budem koristan. Na nesreću, ta ljudina je odsutna, pa sam dakle prisiljen krenuti bez njega. Od ove ekspedicije ovisi naš ponovni susret. Ako se usrećim sa zlatom, vratit ću se jednog dana u Englesku, a ako ne uspijem, smatrajte me mrtvim za svijet, za prošlost, za staro prijateljstvo, i za ono što mi je bilo drago, jer će me sahraniti u ovoj jedinstvenoj divljini kao životnog brodolomnika, bezimenog stradalnika okrutne sudbine! Ali, kako god bude, dragi moj Ritt, Vas neću nikada zaboraviti!

Vaš vjerni prijatelj Blend«— Blend je ime koje smo dali Wellesu dok se nalazio s nama u Indiji

— odmah upade major. — I momci u bataljonu poznavali su ga samo kao kapetana Blenda.

— Zna se, kapetan Blend! — kimne potvrdno Joe, koji je s uzbuđenjem pratio čitanje pisma. — Već sam slutio da će tako biti. Moj mladi prijatelj, čovjek koga sam veoma zavolio, kao sina, a otišao je s kopačima zlata i s tim prokletim Channingom, to je bio baš Blend! Ne znana što bih dao da ga bar jednom ponovo vidim!... Jednog dana upitao sam ga kako se zove i on mi reče »Blend«, a s obzirom da je po svemu odavao čovjeka naviknuta da komandira, stali smo ga zvati kapetan Blend ...

— To je ime nosio u Indiji... Znači, moj i vaš prijatelj jesu jedna te ista osoba! — usklikne Englez. — E, kad bismo imali tu sreću da ga nađemo!

Buffalo Bili je pažljivo slušao, pa reče:— Koliko se čini, došli smo do zgodnog otkrića!... Dobro se sjećam da je u tvrđavi

bilo govora o sedmorici kopača zlata koji su nestali na tajnoviti način, o kojima se kasnije ništa više nije čulo. To su valjda oni...

— Jesu, sumnje nema! Ali se ja iz dana u dan nadam da ponovo vidim svoga prijatelja, kapetana Blenda! — dobaci stari izviđač tužnim glasom.

— Nadaj se i dalje, Joe, dapače, budi siguran! Treba svakako da ga nađemo!— Ali me neke stvari zabrinjavaju, prijatelji!— Govori, ne ustručavaj se! — reče Buffalo Bili.— Vidjeli ste kako sam skočio na ime njihova vodiča Channinga. To je sumnjiv

čovjek i nevaljalac. A čini mi se da je među onima, s kojima je kapetan Blend krenuo, morala biti još koja hulja!

— Nadajmo se da se varate! — uznemireno zavapi Ritt.— Misliš da se naš prijatelj našao u društvu izdajica? — zapita izviđač. — Hajde,

14

Joe, poštenjačino stara, slobodno govori! Među nama ne smije biti tajne!— Bili, ti znaš Čitati čovjeku u srce kao u otvorenoj knjizi, i već si shvatio kakve

me misli more.— Znaš li ti išta određenije o toj ekspediciji?— Ne, prijatelju, ne znam ništa određeno, samo se sjećam da sam vidio

Channinga, koga su zvali vodičem za zlato, poslije njegova odlaska s mojim prijateljem.

— Ah! Evo jedne sumnjive okolnosti! — živahno će Buffalo Bili. — Kad si vidio Channinga? I gdje?

— Otkud ga znam, služio je kao vodič čitavom tucetu ekspedicija, a nikad nisam čuo da je makar samo jedna od njih imala sreće. Kao sigurno znam da se jedanput veći broj kopača utopio, spasili su se samo Channing i još dvojica; a za jednu drugu ekspediciju, koju je on predvodio, znam da su je pobili Indijanci.

— A Channing je izbjegao masakr?— Jasno!— Dočim su sve ostale ubili Indijanci?— Tako kažu.— Ah!— Kasnije, jednu su novu ekspediciju zaskočili drumski razbojnici, sve su

izmrcvarili i poklali.— A Channing?— Spasio se, kao obično!— Kako! Opet?— Stopostotno sam siguran, Bille; i vjerujem da je ovo dovoljno da se vidi koliko

je Channing, za sve one koji ga najme, opasan vodič. Ne čini Ii se i tebi tako?— Zbilja je zlokoban vodič! Ma, ne reče li ti da si ga vidio i poslije neobjašnjiva

nestanka kapetana Blenda?— Da, Bille!— Kada?— Ima oko pola godine, mjesec više ili manje.— Gdje?— U tvrđavi!— Može biti da ga je kapetan Welles otpustio i otjerao — nagađao je izviđač. —

Iz svega što sam čuo, evo kako bih ja ukratko izložio ono što se zbilo: kapetan Welles je učestvovao u pohodu sedmorice ljudi, što su se uputili u Colorado da traže zlato i o kojima se više ništa nije čulo, kao ni o drugim ekspedicijama. Moguće je da su ih ubili Indijanci ili bijeli odmetnici, možda su bili žrtve izdaje ili su pali u zasjedu i pobijeni. Može biti

15

i da nikada ne otkrijemo istinu... Uza sve ovo, moglo se desiti i da su otkrili neka veoma bogata nalazišta i da su još zauzeti skupljanjem i na- gomilavanjem blaga. Dosljedno tome, mišljenja sam da je dobro pokušati da ih pronađemo, ma koliko težak izgledao pothvat. S naše strane, žrtvo- vat ćemo se do granica naših mogućnosti. Ići ćemo smjelo u susret sudbini!

— Tako je! — ushićeno se složi stari Joe.— Potpuno sam suglasan s vama. Krenut ćemo u potragu za Blendom i nećemo

stati dok ne otkrijemo istinu — reče major.— Iz svega onoga što sad znate, bit će vam lako razumjeti da ja neću ustuknuti.

Moram doznati šta je s mojim mladim prijateljem — živahno nastavi stari Perkins.— Dakle, složimo se: ja u osvit polazim da predam poruke i pisama, te da

dokončam službene poslove, a zatim ću vam požuriti u susret na Mor- monskoj utvrdi. Joe će biti vođa puta do tamo!

Bila je već noć, kad su se tri prijatelja razišla za odlazak na počinak.Prije rastanka, izviđač je majoru Rittu, za predstojeći dug put, dao mnoge

dragocjene upute, upućujući ga na kakve će teškoće i opasnosti naići probijajući se kroz one divlje krajeve pune nemirnih indijanskih plemena i odmetničkih bandi sastavljenih od bijelih zločinaca najgore vrste.

Sutradan ujutro, kad je Ritt ustao i doručkovao, izviđač je, zna se, već nekoliko sati jahao.

Stari je Joe bio ustao ranije, da se s Billom prije njegova polaska ne samo pozdravi, nego i da se dogovori i posavjetuje o svemu što je neophodno znati i poduzeti ako se želi ostvariti takav težak i opasan pothvat kao što je bio njihov.

Zatim, ne gubeći vrijeme, starac pođe u trgovine Santa Fea, da nabavi svu opremu potrebnu ekspediciju.

Ritt mu je u tom pogledu ostavio odriješene ruke, ne ograničavajući troškove, i preporučio mu da uzme najbolju robu koju može naći.

Joe se isto tako brinuo i za potrebne ljude, ali je na svoju veliku žalost doznao da su oni na koje je računao otišli i da ih neće biti više tjedana.

Bilo je nemoguće sačekati ih, odlažući odlazak. Stoga je stari Joe bio prinuđen da se povjeri slučaju i svojoj pronicljivosti u probiranju između neznanaca što su mu bili na raspolaganju, uzimajući one koji su mu ulijevali najviše povjerenja.

Tako je upoznao jednoga koji je govorio da je tu dotjerao iz Texasa krdo goveda, zajedno s još četvoricom snažnih mladića, za čiju je ispravnost jamčio.

Pošto su te momke vidjeli i s njima razgovarali, Ritt i stari lovac za- ključiše da je prigoda dobra, te u zoru slijedećeg dana šareno društvo sedmorice kršnih i sposobnih ljudi krene na put prema Arizoni.

Od petorice unajmljenih, dvojica su određena za pomoćne vodiče, iz- vidnike i stražare; jedan je bio iz Texasa, a drugi iz Meksika, i izgledali su veoma vješti i snalazijivi za taj zadatak u pokretu.

Bili su mirni i šutljivi; jahali su lijepe konje s meksikanskim sedlom i opremom, te su uz to bili naoružani izvrsnim oružjem po kojem se vidjelo da ga dobro održavaju.

Teksašanin se zvao Tom Heston, a Meksikanac Oronzo Blancos.Major Ritt bio je zadovoljan poslom što ga obavio Perkins, kako u pogledu izbora

ljudi tako i u kupovini opreme.Slijedeći savjete Buffalo Billa, odbacio je otmjenu englesku odjeću i uzeo

praktično odijelo, vrlo slično izviđačevu, samo što je bilo novo.O opasač visile su mu futrole sa dva velika revolvera, te je od vremena do vremena vježbao trzanje oružja, oponašajući brze i precizne zahvate ljudi sa granice.

Od svog engleskog sedla nije se htio rastati; sva Perkinsova nastojanja da ga uvjeri kako je američko sedlo savršeno udobno, Englez je odbio i dao prednost onome na koje je navikao. Perkins nije mogao znati da je Englez u svom sedlu imao tajne džepove u kojima se nalazio dobar dio novca potrebnog za troškove pohoda.

97

GLAVA 9.

Pošto su prevalili gotovo punih trideset milja, grupa nađe pogodan proplanak na kojemu će se ulogoriti. Nisu se premišljali, već su sjahali i za kratko vrijeme ugotovili sve za noćni odmor.

Sat kasnije, sjedeći oko velike vatre, uživali su u obilnoj i ukusnoj hrani koju je spremio kuhar ekspedicije.

Poslije večere, Tom i Oronzo izvukoše flautu i gitaru, pa zasviraše i zapjevaše.Glasovi su im se skladno slijevali sa zvucima instrumenata i Ritt pomisli da je

imao sreće u skupljanju momaka; za početne potrebe, činilo se da je grupa sastavljena od dopadljivih i prijatnih ljudi.

Stan, visoka i jaka momčina, crne kose i očiju, imao je tako ugodan dubok glas da ga je Ritt slušao puna dva sata.

Konačno mala družina leže na počinak. Joe, kome se nije spavalo, preuze prvu smjenu straže.

Sve je bilo mirno i tiho.

S neba je pun mjesec blijedim zracima obasjavao krajolik omeđen dostojanstvenim gorama.

Ništa i nitko nije omeo san ljudima koji su u osvit ustali da nastave put.Iza obilnog doručka, Ritt naredi polazak. Stari Joe, čio i okretan kao nikad,

smjesti se na čelo kolone i pomalo škripavim glasom zapjeva nekakvu graničarsku pjesmu koju ostali u zboru prihvatiše.

* * *

Trećeg dana marša, major Ritt, jašući na čelu grupe sa starim Perkin- som, na jednom zgodnom mjestu reče:

— Dakle, prijatelju moj, izgleda da smo bili sretne ruke u izboru ljudi. Po svemu se čini da ste znali pronaći prave ljude za naš pohod.

7 Buffalo BOI u protunapadu

— Prerano je da donosimo bilo kakav sud, majore! — odgovori lovac.— Da je možda riječ o prijateljima koje sam želio pridobiti, mogao bih vam već od početka reći koliko vrijede. Zasad se ograđujem s nadom da nam ovi koje smo uzeli neće prirediti nikakva ružna iznenađenja kad zazvoni čas akcije u opasnosti!... Previše smo žurili, a da bismo mogli dočekati moje prijatelje. Nije bilo izbora, ili ovi ili nitko! Ali, prije ili kasnije ću ih iskušati... Zasad držim oči dobro otvorene!

Englez, pun iskrenog divljenja, odvrati starom izviđaču riječima odobravanja i poštovanja.

— U pravu ste, Perkins! Shvaćam da u vama imam čovjeka kakav mi treba, i ja vam stoga izražavam svoje puno povjerenje i zahvalnost!

— I ja sam bio u iskušenju prilikom izbora ljudi, majore, jer Buffalo Bili odgovara za mene, a on nije čovjek koji bi preporučio nekoga što bježi kada u bitki treba spašavati druga!... Ali, ostavimo sad to, jer ima nešto drugo što me pomalo uznemiruje... Tu su znakovi...

— Kakvi znakovi, Perkins?— Indijanaca.— Ah!... Mislite da nas Indijanci vrebaju?— Siguran sam!

— Po čemu znate? I, molim vas, ne budite tako tajanstveni!— Nisam tajanstven, nego ne znam kako da vam objasnim. Naime, naišli smo na

dva traga, međusobno udaljena oko pet milja. Jedan vodi na istok, a drugi na zapad — objasni lovac.

— A kako znate da su to baš tragovi Indijanaca?— Dragi majore, da ste živjeli na Zapadu, i vi biste odmah znali čiji su tragovi!— A kako?— Jednostavno zato što indijanski konji nisu potkovani, pa im se trag razlikuje od

traga potkovanih konja.— Ah! — začudi se Englez. Zatim, odjednom podiže ruku i reče:— Evo dolazi naš Teksašanin!Tom priđe galopom, pa trgnu uzde i konja zaustavi u oblaku prašine pred

Englezom.— Majore — on reče — našao sam još nekoliko milja prije tragove Indijanaca.

Bilo ih je oko četrdeset. A sad, prije nekoliko minuta, našao sam nove tragove, od pedesetak konja, usmjerene prema istoku. Mislim da su to dvije grupe Indijanaca koje žele da nas zaobiđu i negdje naprijed napadnu iz zasjede.

— U pravu ste, Tom!... Zato vi i Oronzo jašite naprijed, otkrijte njihovu zasjedu, pa nam javite.

— Dobro!Kauboj dade znak svom drugu, te obojica jurnuše naprijed.Sat kasnije vratiše se u velikom galopu. Tom izvijesti da su Indijanci, oko

stotinjak njih, pripremili zasjedu u jednoj cedrovoj šumi kroz koju prolazi staza.Zatim nastavi:

GLAVA 9.

— Zaobiđemo li ih zdesna, izbjeći ćemo klopku i dohvatiti se jedne uzvišice. To je pogodno mjesto za odbranu, ukoliko nas oni napadnu.

— Postupit ćemo kako vi kažete — mimo odgovori major i dok se Tom udaljavao, obrati se pobjedničkim osmijehom starom lovcu:

— Izdržali su ovu probu uspješno, Joe. Mirni su i hladni kao dva komada leda.— Pričekajte da puške i revolveri uđu u akciju, pa onda sudite, majore! — odvrati

stari Perkins. — I ja se razumijem u te stvari...Pokret do označene uzvišice izveden je uz najveću predostrožnost.Na čelu je jahao konjušar s rezervnim jahaćim konjima, za njim su slijedile

tovame životinje, međusobno povezane, a otraga su išli stražari. Kuhar je na samaru svoga konja imao rezervne puške i municiju.

U prethodnici je jahao Joe, praćen Meksikancem, dok su Ritt i Tom bili u zaštitnici.

Dostigavši uzvišicu, ugledaše pred sobom naizgled tih cedrov šumarak. Izgledalo je upravo nemoguće da se među ovim drvećem krije smrtonosna zasjeda.

Ali tišina potraje samo koji tren.Otkrivši da je ekspedicija napustila stazu, Indijanci shvatiše da je njihovo

prisustvo otkriveno na neki način, pa uz ratne krike provališe iz šumice, prijeđoše podolicu i nagnaše konje uz obronak brežuljka.

Bilo ih je oko osamdeset, dobro naoružanih, samo što su im konji izgledali umorni.

— Pripremite svoje puške, prijatelji! — povika Perkins. — Dobro nišanite! Ne trošite uludo municiju, za svakoga samo jedan metak! Radije pucajte u konje, oni su bolja meta. Ja ću vam dati znak kad ćete otvoriti vrata. Prvi je plotun najvažniji.

Malo zabrinutim pogledom, stari Joe pređe preko grupe ljudi koji su, kako je tvrdio, za njega još uvijek bili nepoznanica.

Onda mu se pogled zaustavi na Rittu. Major se naslonio na jedan kamen, spremno je uperio pušku, a lice mu bilo mirno, samo su mu oči svje- tluckale u očekivanju bitke. U tom trenu se Ritt ponovo pretvorio u oficira koji se prekalio u mnogobrojnim bitkama.

Tom i Meksikanac bili su vedri i mirni, baš kao ljudi kojima je poznata svaka tajna u ovakvim sukobima.

Dva momka, od kojih je jedan bio onaj s lijepim glasom, zaduženi brigom za konje i logor, isto su tako bili spremni za bitku i na njihovim se licima nije mogao naći nikakav znak strepnje ili nemira.

No, ni kuhar se nije držao ništa gore. Možda pod utjecajem svojih drugova, on se hladnokrvno pripremao da puni puške i dodaje municiju.

Zadovoljan onim što je vidio, Perkins sada pogleda Indijance koji su dolazili galopom.

Njihovi su ratni krici strahovito odjekivali između brežuljaka. Činilo se da njihov bijesni juriš mora srušiti sve prepone, smrviti svaki otpor.

Ali su naši junaci bili zaštićeni velikim stijenama, iza kojih su čekali neprijatelja. Malo podalje, u zavjetrini, iza jedne kamenite glavice, stajali su konj i i mazge.

Odvažnim pokretom, stari Perkins naperi pušku. Prasak, sukljaj plamena i dima, i

metak pogodi metu.Svi su bili zadivljeni nepogrešivim pogotkom staroga lovca.S&m poglavica, koji je predvodio svoje ratnike, zalomata rukama u samrtničkom

očaju i pade s konja.U silini trka konji mu izgaziše tijelo.— Divan pogodak, a u tešku metu ... Čestitam! — kliknu major Ritt pritežući

kundak ramenu.Gotovo istovremeno odjeknu šest hitaca i nekoliko metaka stiže cilj.Indijanski su jahači strmoglavce padali s pogođenih konja, dok se na njih

nemilice rušila dobro usmjerena, smrtonosna paljba.Indijanci nisu uopće zapucali, jer nisu raspolagali dalekometnim puškama. Oni

su u stvari bili iznenađeni vatrom koja ih je dočekala s takve daljine.Obeshrabreni smrću svoga poglavice, raspršeni brzom paljbom, okrenuše konje i

pobjegoše u cedrovu šumicu, praćeni u svom povlačenju gustom kišom vrelog olova.Međutim, nakon kratkog dogovora, oni ponovo krenuše u napad. Ovaj put su u

trku pucali iz svojih malobrojnih pušaka i odapinjali strijele.Jedna strijela okrznu rame majoru Rittu, a druga rani Toma u bedro, ali je to bilo

sve, jer je nov olovni vihor natjerao ratnike da se iznova povuku.Stari Joe, Ritt, Tom i Oronzo izađu iz zaklona i zapucaju nasumce za

Indijancima, kako bi ih se što prije otarasili.— Brže! — vikne tada Perkins. — Nismo ni deset milja od mjesta, gdje ćemo se

moći ulogoriti na sigurnom za cijelu noć. Stići ćemo bez okršaja, jer će proći dosta vremena dok Indijanci dođu k sebi i krenu našim tragovima!

Major se nasmiješi.

Joe zadovoljno produži:— Vrlo ugodan prizor, ovaj što ga gledamo!— Koji su to Indijanci? — upita major Ritt.— Želite reći, kojem plemenu pripadaju? ...— Da...— Komančima.— Aha!— Komanči su brojni i ima ih maltene posvuda — produži Joe.Onda se Joe okrene ostalima:— Drago mi je, prijatelji, što mogu reći da ste se borili smjelo i umješno! Čestitam

vam!Tako govoreći, Perkins se posebno obraćao Tomu i Oronzu.Majoru Rittu i Tomu najvećom su brzinom očistili i previli rane. Potom ekspedicija

proslijedi više milja grebenom brda, pa se spusti u jednu dolinu i utabori kraj malog potoka, na mjestu idealnom za odbranu.

Međutim, noć je prošla a da se nijedan Indijanac nije pojavio u blizini logora.Kad se Buffalo Bili vratio u tvrđavu, počeo je najpažljivije odabirati sebi ljude. S

istom je pažnjom probirao i konje, jer je znao koliko su oni važni u pothvatu za koji se sprema.

Izviđači koje je izabrao bili su sve sami izuzetni ljudi, srčani jahači, nepogrešivi

GLAVA 9.

strijelci, ljudi čelične volje i dokazane hrabrosti.Opremili su se da nije moglo bolje, imali su i rezervne jahaće konje i brojne

mazge natovarene potrepštinama za put koji je mogao trajati i više mjeseci.Ova grupa izađe iz tvrđave u osvit određenog dana i uputi se prema Fort

Luntariasu.Tamo su imali, po planu, da se zaustave i odmore jedan dan, prije nego uđu u

predjele gdje prestaje civilizirani svijet i gdje će u brojnim opasnostima morati da računaju isključivo na vlastite snage.

Naravno, očekivali su da će se na tri dana dalje od Fort Luntariasa, u staroj Mormonskoj tvrđavi, naći s grupom majora Ritta.

Kad je stigao u Fort Luntarias, izviđač podnese izvještaj zapovjedniku i preda mu pismo generala Milesa.

— Dobro došli, Cody! — reče pukovnik Wolnery, stiščući ruku izviđaču. — Drago mi je da vas vidim, ali dozvolite mi da vam kažem kako mi je žao što idete s tom ekspedicijom, jer mislim da je to krajnje opasna ludost.

— Zar mislite da se opasnost uvećala, pukovniče?— Da, jer su se Indijanci pobunili, a vi uskačete pravo u kandže neprijatelju ...— Tačno!— Ritt je prošao pedesetak milja sjeverno od Fort Luntariasa i poslao mi glasnika

s pismom na koje sam odgovorio i dao mu svoje mišljenje o pohodu. Predočio sam mu opasnosti na koje će naići ako ne bude imao vojnu pratnju dovoljno jaku da odbije Indijance. Ali on otklanja svaku takvuprimjedbu i prijedlog, odgovara da u svojem pohodu ne želi izložiti ppgi- belji ni jednog'vojnika, i da će imati samo dobrovoljce, civile.

— Zar tako? — začudi se Buffalo Bili.Pukovnik proslijedi:— Jedino ste vi iznimka, Cody! Ne znam da li vam je položaj baš zavidan, u

ovom trenutku ...— Ipak, pukovniče, ja ću biti sigurniji, što se mene tiče, ako povedem odjel

vojnika. Na svaki način, ako nam ne bude odgovaralo da se borimo^ moći ćemo se uvijek vratiti. A glupo poginuti...

— Da. Drago mi je i umiruje me saznanje da ćete vi biti vođa pohoda. Pa ipak, general Miles drži da s obzirom na engleskog oficira, i iz drugih razloga, uzmete jednog oficira, uz narednika i osam momaka. To će bili prilično pojačanje.

— Dakako.— Prihvaćate, dakle?— Vrlo rado.— Dobro. Ipak upamtite, Cody, da takav oficir u pohodu ima položaj komandira

vojne pratnje koja je data lično oficiru engleske vojske, majoru Rittu...— Razumijem...— Ali, on neće biti zapovjednik, kao što to neće biti ni major. Pravi vođa pohoda

ste vi.— Slažem se.— Naravno, prema prilici možete tražiti njihovo mišljenje, ako vam se to čini

prikladnim.— Prirodno.— Nadajmo se da će sve ići najbolje ...Buffalo Bili je bio optimist. On saopći svoje mišljenje pukovniku i na kraju ga

upita:— Jeste li već odredili oficira koji će me pratiti, pukovniče?— Da. Znam jednog poručnika, koji će biti sretan da krene s vama. Neustrašiv je

vojnik, i pravi stručnjak za borbe s Indijancima, učio se iz najranije mladosti. Istina, on je pješadinac, ali jaše tako otmjeno i silovito da ga je milina pogledati. On je vaš veliki prijatelj i obožavalac, Cody.

— Ja bih vas molio da mi dodijelite poručnika Boba Shella, pukovniče!— Upravo vam o njemu i govorim! — nasmiješi se zapovjednik utvrde.— Drago mi je što se tako dobro slažemo! — odvrati izviđač.Pukovnik dozva stražara te mu naredi da pozove poručnika Shella,

neka odmah dođe u štab.Oficir se pojavi deset minuta kasnije.Bijaše to lijep mladić vojničkog izgleda i držanja, oštrih, izražajnih crta lica i

orlovskog pogleda.On pozdravi zapovjednika i toplo stisnu ruku Buffalo Billu.— Shell, pozvao sam vas, da vas pitam hoćete li dobrovoljno učestvovati u

jednom opasnom pohodu, sa šakom ljudi...— Bit ću sretan, pukovniče — spremno odgovori Shell. — Tim više ako je, kako

nagađam, Buffalo Bili vodič. Nije li tako?— Tačno. Cody neće biti samo vodič, nego i zapovjednik u stvari. Vi ćete biti u

pratnji jednom stranom oficiru.— Ništa mi ne može biti ugodnije, pukovniče!— Samo se ipak sjetite da je to vrlo opasan pohvat — ozbiljno će zapovjednik.— Svejedno sam zadovoljan, pukovniče!— Ako sve vi zadovoljni, onda smo svi!... Odredite narednika i osam ljudi.

i

28

— Na zapovijed, pukovniče!Poručnik htjede pozdraviti i žurno izići, ali ga zaustavi Buffalo Bili.— Hvala što ste prihvatili, Shell — reče izviđač s osmijehom i potapša mladića po

plećima, srdačno i prisno. — Vi ste momčina i po... I to ne tvrdim samo ja, je 1’ tako, pukovniče?

— Da, on je uvijek poseban! — prihvati zapovjednik.— Ako tako mislite... — odgovori mladi poručnik zarumenivši se zbog

neočekivane pohvale. — No, u ovom slučaju, ja sam počašćen pozivom ... Vaš sam veliki poštovalac, gospodine Cody. Mnogi nastoje da vas oponašaju, ali Buffalo Bili je samo jedan!

— Hvala na komplimentu, prihvaćam ga s iskrenom blagodarnošću— odgovori izviđač.

— Dosta razgovora, prijatelji — umiješa se veselo zapovjednik. — Idite i pripremite se za polazak, Shell. A onda ćete na putu imati vremena da jedan drugome dijelite komplimente. Nije li tako?

Buffalo Bili i poručnik se nasmijaše, a onda oficir žurno izađe da se spremi za put.

— Dobro, Cody, da li ste se odlučili kojim ćemo putem udariti kad iza sebe ostavimo ovaj kraj?

— Bit će bolje da o tome zajednički prodiskutiramo, Shell, s obzirom da vi izvrsno poznajete ovo područje.

Ovaj razgovor vodio se u logoru gdje se grupa Buffalo Billa zaustavila da prenoći poslije odlaska iz Fort Luntariasa.

Bivakovali su na zaravni jednog brežuljka, u podnožju kojega je tekao mali potočić, što je u tim bezvodnim predjelima bila velika rijetkost.

— Recite, Cody — nadoveže poručnik, koji je, udobno smješten uz deblo jednog drveta, zapalio svoju lulu — ako krenemo prema sjeveru, koso, onda ćemo izbiti na pravac kojim se kreće major Ritt sa svojim drugovima, je li tako? A, ukoliko ih slijedimo sve do tvrđave, produžit ćemo putovanje za bar deset sati jahanja, zar ne?

— Tačno je, produžit ćemo ga. A drugim pravcem?— Možemo stići u staru utvrdu noću, Cody. Vi valjda znate one tamo snježne

vrhunce planine Marbaruru?— A vodene prepreke?— U toku dana preći ćemo dva vodena toka! Ali, postoji mogućnost da naiđemo

na kakvu družinu Indijanaca...— Zbog toga bi se moglo dogoditi da se znatno kasnije nađemo s majorom

Rittom!— Istina!— Pa dobro, ja sam za prijedlog da se sutra probijemo pravo do Mor- monske

tvrđave. Ako tamo zateknemo engleskog majora i njegove, tim bolje, ako ih ne nađemo, pričekat ćemo ih. Oni bi zapravo već morali biti tamo. Zato mislim da udarimo najkraćim putem za utvrdu. Tamo ćemo odlučiti šta ćemo raditi ako slučajno ne nađemo Ritta.

— Dosad nismo sreli Indijance, nadajmo se da je i major bio iste sreće!

GLAVA 13.

29

— zaključi oficir.— Da, dragi Shell, nadajmo se, ali je lako moguće da su sreli kakvu bandu bijelih

pljačkaša, odmetnika. A oni su nešto gore od najgorih Indijanaca. Indijanci se bore kao neprijatelji, kao ratnici, a odmetnici su zlikovci najgore vrste, koji ne prezaju ni od kakva zločina... Umiruje me činjenica da major ima uza se Perkinsa, najboljeg izviđača i vodiča u ovom kraju. Ta ljudina zna svoj posao, vjerujte mi.

— Jest, znam ga. To je čovjek u koga se možeš pouzdati. Grupa majora Ritta sastoji se od sedam ljudi. Mi imamo devet izviđača, devet vojnika, pa nas dvojica i grupa majora Ritta, bit će nas ukupno dvadeset sedam. Zaista, znatna snaga! A sve odabrani ljudi! Ja se osjećam veoma sigurnim — zaključi Shell.

— Slažem se. Osim toga, ne treba zaboraviti kakvo oružje mi imamo, puške velikog dometa! Ovo oružje nam je glavni adut, dragi Shell.

— Nema sumnje, Cody — odgovori oficir. — A uz to u' vašim rukama ...U taj čas kuhar objavi da je objed gotov, pa se dva junaka pridružiše ostalima

koji su već očito nestrpljivo iščekivali taj trenutak.Noć prođe bez neugodnih događaja, straže nisu uočile ništa, samo što su

gavrani grakćući nadlijetali logor.Krenuli su u ranu zoru, a kad je sunce odskočilo na horizontu, već su imali za

sobom koju milju puta.Zdesna su se dizali veličanstveni vrhovi Marbaruru.Računajući da im preostaje još malo puta, prepustili su konj ima da ih do mraka,

u bezbrižnom kasu, dovedu do stare Mormonske tvrđave.Sat prije zalaska sunca mali odred uđe u neku dolinu, pa je pređe i izbi na

ravnicu zdesna omeđenu lancem brda što su sačinjavali predgorje planine, vrhovi koje se ponosno dizahu do samih oblaka.

Gola, travom obrasla ravnica protezala se od podnožja brežuljka do litica iznad kojih se ispriječila planina.

U sredini ove velike površine nazirala se grupa brvnara okruženih palisadom. Tu je tekao i potočić, ledenohladne vode.

To je bila takozvana Mormonska tvrđava, jedno od mjesta gdje su se zaustavljale grupe te poznate, nastrane vjerske sekte kad su odlazili za Sundor City u Utahu.

Buffalo Bili, koji je zajedno s poručnikom Shellom predvodio kolonu, oštro je motrio staru tvrđavu ne bi li otkrio kakav znak po kojem bi vidio da li su već tu oni s kojima se mora sastati.

Ali u negdašnjem skloništu Mormona nije bilo ničega do mrtve tišine.S koliba se nije dizao ni najmanji pramičak dima, u okolini nije bilo niti jednog

konja.Družina majora Ritta, predvođena Perkinsom, nije još bila stigla, premda bi se

morala nalaziti na ovom mjestu već više dana.Iako su bili uvjereni da u napuštenom pribježištu neće zateći one s kojima su

ugovorili sastanak, Buffalo Bili i poručnik Shell uznemireno po- žuriše k cilju u velikom galopu.

30

Međutim, dva su iskusna prerijska borca stala na izvjesnu udaljenost od palisade, te su nastavila put prema ulaznim vratima polako i oprezno, s revolverima u rukama. Oko njih svukuda mrtva tišina, nikakva zvuka, ni šušnja!

Najzad se nađoše unutar utvrde. Tu stadoše, ogledajući se oko sebe.Na kraju se Buffalo Bili okrene oficiru:— No, dragi Shell, jedno je sigurno: od naših prijatelja ovdje nema ni traga ni

glasa! Još nisu stigli, to je jasno!— Jeste li sigurni? A ako su možda došli, pa su se morali povući odavde?— U tom slučaju ostavili bi kakav znak za nas, zar ne?— Znači, netko ih je zaustavio!— Bez sumnje Indijanci!— Bojim se da imate pravo.— Nadajmo se da su odoljeli napadima...— Možda će stići noćas ... Ali, ako ne dođu?— Onda nema drugog izbora...

— Šta?— Moramo im krenuti u pomoć!— Ja sam spreman!— Shell, bolje bi bilo da krenem ja sa šest ljudi...— Ali...— Vi biste ostali ovdje da obranite od eventualnih napada ovu tvrđavu i čuvate

namirnice i ostalu opremu.— Onda, Cody, kako vi naredite!— Pustit ću vam tri moja izviđača, pa ako budemo prisiljeni na povlačenje, znat

ćemo bar gdje možemo dobježati!— A gdje idete?— Probijat ću se stazom koju sam odabrao u sporazumu s Perkinsom. Ako nisu

nastradali, srest ćemo ih, poslije jednog ili dva dana jahanja odavde — objasni Buffalo Bili.

— A u suprotnom slučaju?— U suprotnom slučaju, naći ćemo ih na kakvom mjestu kako nastoje spasavati

glave.— A ako Indijanaca ima previše? — nastavi zamišljeno oficir.— Napast ću, pa ćemo vidjeti — nasmiješi se izviđač, malo pošuti pa nastavi:— I ako se ne vratimo za tri dana, dragi Shell, krenite našim tragovima da nam

malo pomognete. U redu?— Kako vi kažete, Cođy.— Dolazak drugog pojačanja pokazat će Indijancima da u blizini imamo znatne

snage, a to će u njima stvoriti želju da se što prije udalje.— Imate više iskustva od mene, Cody, i prihvaćam u potpunosti vaš plan. Na

svaki način se nadam da će Ritt i njegovi ljudi stići još noćas, ili da ćete ih u najgorem slučaju sresti sutra ujutro na vašem putu.

— E da, to bi bilo najbolje za sve ... Priznajem da me jako brine činjenica što ih nismo našli na dogovorenom mjestu. Dva dana zakašnjenja nije malo ...

GLAVA 13.

31

— Jeste li sigurni da su uzrok tome mogli biti samo Indijanci?— To ne bih mogao tvrditi s punom sigurnošću! Sjetite se da se nestanak grupa

kopača zlata pripisuje jednoj razbojničkoj bandi koja nekažnjeno dejstvuje oko bogatih nalazišta sprečavajući čak i najhrabrijima pristup i postavljajući zasjede na cesti.

— Zato se ni ja ne bih čudio da su ih oni presreli.— Kako bih volio da mi se ukaže prilika, pa da tim huljama ja prozborim koju

besjedicu! Ali, recite, Shell: jeste li kad čuli za priču o sablasnom kosturu?— Svakako, Cody — nasmija se Shell.— Znate li da se sve češće govori o njemu?— Zna li netko o čemu se radi?— Ljudi misle da se radi o nekoj lutalici, o nekom koji je šenuo pameću. Bit će da

je neki kopač zlata poludio naišavši na bogat nalaz. Znate, glavu je izgubio... Ali ja smatram tu sablast potpuno bezopasnom!— Kako živi? Cime se hrani?

— Teško je odgovoriti... Ali, ja se nadam da ćemo potpuno rasvijetliti i tu tajnu u toku našeg putovanja.

— Bit će to još jedan podvig dostojan vas i istinsko slavlje za sve nas— uzviknu oficir, unaprijed uživajući u radostima eventualne časti. — Ali, evo naših ljudi — nastavi odmah zatim.

GLAVA 15.

32

Osjećaj nelagodnosti i zabrinutosti čitao se na preplanulim licima ovih dobrih ljudi, čim saznaše da Ritt i njegova družina još nisu stigli u tvrđavu.

Pade zapovijed da se uredi logor. Brvnare su poslužile da se ljudi bez stiske smjeste i odmore. Konj i su pušteni slobodni u prostoru ograđenom palisadom, gdje je, zahvaljujući obilju vode iz potočića što je izvirao u blizini, rasla visoka i sočna trava.

Iz nekog neobjašnjivog razloga divlje životinje nisu se usuđivale ući u napuštenu tvrđavu. Izgledalo je da duh Mormona lebdi iznad te tajanstvene građevine, koja se činila manje propalom i pustom zahvaljujući jednom ogromnom cedru okruženom bijelim i ljubičastim cvijećem čarobne ljepote.

Staro sklonište bilo je zapravo neosvojivo utvrđenje, ali Buffalo Bili nije zanemario mjere sigurnosti, te odredi da stražari budno paze, rasporedivši dvije mrtve straže tako da su mogli nadgledati ravnicu u svim pravcima.

Prostor ograđen palisadom imao je oko tri jutra, pa su konj i, što su pasli u tom krugu, bili na sigurnom od svake nepoželjne ruke.

Jednu stražu je držao vojnik, a drugu izviđač.Vrijeme je lagano prolazilo.Skrhan umorom, vojnik je zaboravio na budnost, utječući se ovda-on- da sadržini

jedne bočice koju je s najvećom revnošću skrivao u unutrašnjem džepu svoje bluze.U jednom momentu zahvati ga nekakvo neobjašnjivo uzbuđenje. Osjetio je tako

najednom da nije s&m, da je tu blizu netko koga ne vidi. Da bi izbjegao iznenađenje, nasloni se leđima na palisadu i uprije očima u tamu, koja je već sasvim bila osvojila ravnicu. Odjednom se lecnu, ugledavši obrise nekakve prilike.

Može li vjerovati svojim očima? Sablast li je pred njim? Kakav je to kostur?

113

Pred njim se pojavi bijela lubanja, rebra, hrptenjača, noge, sve tako jasno da bi se naježio i pretrnuo i najhladnokrvniji čovjek.

Pomisli da mu se privida: sigurno jest da kostur ne može tek tako slobodno šetati!

Premda uzet od straha i nemoćan da učini ma i najmanji pokret, vojnik je shvaćao da bi se morao otresti te čarolije, ukočenosti, da bi se morao uvjeriti da li je zaista budan ili sanja.

Skupi u sebi svu snagu, prisili se da učini korak naprijed i uperi otkočenu pušku, očiju stalno uprtih u užasnu prikazu.

»Ipak ne spavam!« on promrmlja obuzet sve većim užasom.Zatim se nakašlja i sačeka rezultat.Sablast je ostala na istom mjestu. Izgledala je nepokretna.— Stoj! Tko ide? — viknu tada vojnik snažnim glasom. — Govori ili pucam!Odgovor je bio neočekivan:— Smrt!Odjeknu krik koji uzbuni cijeli logor i u trenu dovede Buffalo Billa i poručnika

Shella na stražarsko mjesto.Izviđač stiže u trku, s uperenom puškom; jednim se skokom vinu preko

obrambene ograde i nađe se kraj onesviještenog vojnika opruženog na zemlji. Ne zaustavi se, već nagna dalje da otkrije šta je izazvalo onaj zastrašujući krik.

Oficir i njegovi ljudi su u međuvremenu zauzeli mjesta za odbranu od eventualnog napada.

Ispitavši drugog stražara, izviđač viknu ostalima:— Ovdje je sve mirno!Sva je pažnja bila usredsređena na stranu gdje je ležao stražar.Gledajući ga, Buffalo Bili je u prvi mah povjerovao da je mrtav. Dok se izviđač

trudio da otkrije tko ga je ubio, poručnik mu je prišao, nagnuo se nada nj i stao ga pregledavati. Onda brzo podiže glavu i viknu:

— Cođy, vojnik nije mrtav! Samo je onesviješten!— Pobrinite se za njega, molim vas, dok s jednim mojim izviđačem pregledam

okolo tvrđave. Odmah mi dovedite konja! — vikne Buffalo Bili, pa opet spusti glas te će poručniku: — Shell, siguran sam da sam vidio nekakvu sjenku kako bježi! Slijedit ću ga sve dok budem mogao.

Poručnik ga je htio zadržati, ali u tom je času jedan izviđač već doveo konja Buffalo Billu, koji skoči u sedlo i reče:

— Satach, uputite nekog od vaših drugova da me smjesta slijedi.

I krenu brzo kao vjetar u pravcu iščezle utvare.

8 Bulfalo Bili u protunapađu

34

GLAVA 16.

Premda je bila tmica, Buffalo Bili je pred. sobom vidio onu tajanstvenu priliku koju je bio ugledao u blizini tvrđave, ali mu nije polazilo za rukom da joj se približi toliko da bi je raspoznao.

Tajanstveni jahač kao da je podešavao svoje kretanje prema izviđa- čevoj brzini, a što je bilo još čudnovatnije, bio se uputio prema nekadašnjem mormonskom groblju, okruženom visokom ogradom, koje se nalazilo desno od tvrđave, ispod litica.

Izviđač još življe potjera svoga snažnog i hitrog konja, i malo smanji razdaljinu između sebe i bjegunca.

Odjeća one pojave činila se kao da je od nekakve snježno bijele, lagane i lepršave tkanine. Iz nje je izbijala nekakva fantastična blještavo-ze- lenkasta, sablasna svjetlost.

Bilo bi lako pogoditi sablast jednim hicem, ali ju je Buffalo Bili htio uhvatiti živu. K tome bio je siguran da će je dostići prije ili kasnije, jer je već vidio da joj se sve više približava.

Dva jahača su u punom trku jurila prema mračnoj sjeni u području litica.U Buffalo Billu zaiskri misao da ga je odvažnost odvukla previše daleko, s

rizikom da padne u eventualnu klopku.— Stoj ili pucam!Izviđačev glas prekri topot kopita i odzvoni ravnicom.Bjegunac stade!Okrenu se i oštrim pokretom podiže ruke iznad glave, te odgovori zagrobnim

glasom:— Stani, Buffalo Bille! Ti slijediš smrt!Izviđač, zatečen ovim jedinstvenim i čudovišnim riječima, zabulji se u pojavu koju

je slijedio i zapazi u svim detaljima kostur što je svijetlio jasnom, živom svjetlošću.Oštro trgnu uzde, a konj se toga časa izvi i pade svom težinom na zemlju.

Iznenađeni Buffalo Bili silovito poleti preko glave konja i teško tresnu0 tlo. Pad ga ošamuti.

Koji minut kasnije, kad je došao k sebi, pređe rukom preko čela, da se sredi, pa malo dalje ugleda konja već na nogama kako mirno brsti travu1osjeti kako tlo prerije drhti pod galopom konja. To su hitali izviđači opustivši konjima uzde.

Zaustaviše se kod Buffalo Billa i gledajući ga gdje se mučno diže, upitaše ga zabrinuto:

— Jeste li ranjeni, vođo? Nismo čuli pucnjavu ...— Ne, samo sam pao.— Kako to?— Ne znam... ah, konj mi je pokleknuo... moram vidjeti zašto.— Jeste li povrijeđeni?— Nisam. Samo sam dobro mlatnuo o tlo. Omamio me pad, ali je na moju sreću

tlo ovdje vlažno i mekano, pa su mi ostale kosti cijele — nastavi Buffalo Bili krenuvši prema mjestu gdje je zbačen s konja.

Zapazi dugu, usku jamu iskopanu u zemlji.— Izgleda kao otvoren grob... — izmrmlja zamišljeno.

Zatim pogleda unaokolo i nastavi:— Ovuda sam prošao. Kad sam trgnuo uzde, konju je noga upala u ovu jamu.Njegovi su se ljudi radoznalo ogledavali na sve strane i ispitivali onu rupu.Izviđač nastavi:

— Nema zemlje uokolo; odnijeli su je nekamo, a zatim, ova jama nije odskora iskopana.

— Nalik je baš na raku, Cody! — primijeti Satach.

— Bit će, mislim. Najljepše je to što sam vidio mrtvaca koji je bio unutra! — reče izviđač mirno.

— Vidjeli ste mrtvaca, vođo?! — u jedan glas će izviđači, izbuljiv- ši oči.Buffalo Bili prasnu u smijeh.— Vidite onu bijelu ogradu?— Da...— U njoj je nekoliko grobova, a onaj koga sam slijedio išao je tako da me navede

ovdje. Da, naveo me ovdje, gdje jama preprečava stazu. Konj se spotaknuo, ja sam pao i za hip izgubio svijest. Taj tren je bio dovoljan sablasti da se udalji.

— Sablasti, vođo?— Zovite je kako hoćete, Satach, ali vam tvrdim da sam vidio onoga koga zovu

Kosturom Marbarurua!Od ovih riječi izviđače žmarnuše hladni trnci po leđima. Usprkos mraku, vidjelo

se kako su im naglo problijedjela preplanula lica.I odviše su dobro poznavali Buffalo Billa, te su znali kad se šali, a kad govori

ozbiljno.Svi su čuli za tu prikazu i smijali se u nevjerici. Ali je u ovom času njihov vođa

tvrdio da je on lično vidio sablast!— Vratimo se u tvrđavu. Sutra ćemo naći tragove sablasti i slijedit ćemo je! —

reče Buffalo Bili. — Stražar u tvrđavi morao je vidjeti tu istu nakazu. Zato se i onesvijestio!

— Bogme, ne vjerujem da bih ja ostao pri svi jesti, na njegovom mjestu — kiselo se nasmiješi najmlađi izviđač. — Kako će čovjek ostati pri sebi kad mu se ukaže takva grozota?

— Ja bih se rado prihvatio rizika da ga vidim pred sobom — ustvrdi naprotiv drugi. — Da imam pušku u ruci, naravno. Skinuo bih ga s mušice kao srndaća!

— Drugo ne može biti, nego preobučen čovjek — zaključi Satach. — Ali sigurno nije prijatno sresti ga noću.

— Vjerujte mi da je uzbudljivo — nasmija se Buffalo Bili.Zatim nastavi:

— Ali, pustimo brbljarije, momci! Vratimo se!S tim riječima skoči u sedlo bodro i okretno, kao da se koji trenutak ranije uopće

nije ugruvao onakvim teškim padom s konja.Četvrt sata kasnije Buffalo Bili i izviđači bili su ponovno u zaklonu iza tvrđavske

palisade, gdje je sve bilo u jednom nemiru.Vojnici su bili uzbuđeni. Nesumnjivo se već proširila vijest o posjeti utvare, a to

sigurno nije bila novost koju bi ljudi primili tek tako hladnokrvno.

36

GLAVA 16.

Poručnik Shell, koji je bio ostao kraj onesviještenog vojnika, ugledavši izviđače gdje se vraćaju, pođe im u susret, te se obrati Buffalo Billu:

— Cody, nije bilo ništa ozbiljno! Merceru je sad dobro. Doduše, namučio sam se dok sam ga dozvao k svijesti. Doživio je čovjek gadan šok! Tvrdi da je vidio ništa manje do sablast!

— Buffalo Bili, rekao sam istinu — umetne vojnik koji je također bio prišao izvidnikovoj grupi. — Sasvim jasno sam vidio kostur. Da, to je bila sablast! Duh nečiji luta ovuda!

— Taj je duh došao iz rakijinog kotla, Merceru, njegove pare su vam pomutile mozak! A ja sam mislio da ste se okanili pića — prigovori mu poručnik prijekornim tonom. — Sad uviđam da sam se prevario!

Vojnik nije znao što da kaže na oštre oficirove riječi, samo se u nedoumici vrpoljio, ali mu uto u obranu priskoči sam Buffalo Bili.

— Zao mi je što vas moram razočarati, Shell — reče izviđač — ali vam ja s punom sigurnošću tvrdim da oviaj mladić nije sanjao. U stvari, istu prikazu koju je vidio on, vidio sam i ja. Ono biće koje sam maloprije slijedio, prikazalo se i meni, baš u spodobi kostura...

Buffalo Bili malo zastade, pa nastavi:— Kad sam ga pozvao da stane, okrenuo se i podigao ruke. Zaprepastio sam se,

jer sam pred sobom gledao ljudski kostur, ili nekakvu tako vještu imitaciju da izgleda kao pravi! I dok sam ga gledao, on mi odgovori grobnim glasom: »Stani, Buffalo Bille! Ti slijediš smrt!-«

— Ah! Zvao vas je imenom?!— Baš tako!— Kako to objašnjavate?— Očigledno je to živ čovjek, nema dvojbe, preobučen u kostur, koji zna više

nego što mi zamišljamo.— Vidim. Ali, zašto se maskira na taj način? To ne mogu shvatiti...— Doznat ćemo jako brzo.— Nadam se i jedva čekam.— Ova tajna me sad previše zaokuplja, a da bih je zanemario. A zatim, taj

gospodin mi ponešto duguje — reče Buffalo Bili, značajno dodirujući glavu.Poručnik Shell, uvijek spreman da prizna svoju grešku, obrati se stra- žaru

srdačno i prostodušno:— Zao mi je što sam vam neopravdano prigovorio, Merceru.— Ni govora o tome, poručniče! Ne čudim se što ste tako mislili, jer se ne viđaju

tek tako sablasti! U svakom slučaju, ja ne bih volio da ga ikad više sretnem, jer ako mi se to opet desi, poludjet ću!... Kad sam ga ugledao, htio sam dati uzbunu, ali mi se u tom času cijelo tijelo oduzelo, a o mozgu da ne govorim! Ni maknuti nisam mogao! Buffalo Bille, vama mnogo hvala što ste potvrdili moj iskaz. Da nije bilo vas, ja bih morao ispasti lažac.

— Dobro je, Merceru. Sad zaboravite sablasti i uvucite se pod ćebad. Postavit ćemo drugog stražara na vaše mjesto — reče mu poručnik.

Vojnik se udalji.

Onda se Shell približi Buffalo Billu i u nedoumici ga upita:— Sta znači sve ovo, Cody?Izviđač ne odgovori odmah. Neko je vrijeme zamišljeno gledao Shella, onda će:— Shell, dobro znate da nisam ni praznovjeran, ni kukavica...

— Znam, Cody.

— Kad bih tvrdio da je ono što sam vidio bila sablast, ili nekakav kostur, ili duh, bio bi apsurd, jer takve stvari ne postoje... Od svih mrtvih, svih onih koji su sada pod zemljom, prijatelja ili neprijatelja, nikad se nijedan nije vratio da me vidi ili razgovara sa mnom, ako tu ne uračunam dječje snove. Dakle, znam da je smiješno govoriti o sablastima i o ustalim mrtvacima.

— Pa ipak tvrdite da ste vidjeli nešto nalik na kostur, je 1’ istina, Cođy?— Da!... I to savršen, bar po onome koliko sam mogao prosuditi za kratko

vrijeme što sam ga gledao.— Kostur je očigledno bio na putu u svoju grobnicu!— Može biti, ali ćemo ga sutra potražiti, ma gdje se krio!— Nadate se, Cody, da ćete naći tragove te vaše sablasti?— Da, da!... Sablasti koje u naše vrijeme noću kruže, ostavljaju iza sebe danju

vidljive tragove.— Kažete da ste mu naredili da stane?— Da. I odgovorio mi je.— Kakav je glas toj sablasti?— Zagrobni, i time je sve rečeno. Moram priznati da je bilo uzbudljivo kad mi je

onako zaprijetio!— I znao je vaše ime ...— Tačno.— Sad mi lijepo, otvoreno recite: šta mislite o cijeloj ovoj čudnoj dogodovštini?— Radi se o nekoj zakrabuljenoj osobi s vrlo određenim namjerama, namjerama

koje moramo otkriti, a počet ću taj posao čim cik zore razagna ovu vražju noćnu tmicu! — odgovori izviđač tonom nepokolebive odlučnosti.

— Kad vi kažete tako nešto, to znači da koža te sablasti ne vrijedi više ni lule duhana, jer znam da ćete ići do kraja. Pokušajmo sada da malo odspavamo, dok nam ne smetaju te noćne skitnice! — predloži poručnik zaključujući razgovor.

Zaželjevši jedan drugome laku noć, pođoše k svojim ležajima. Koji minut kasnije već su bili u dubokom snu.

Vojnici i izviđači još su malo prepričavali tek minule događaje, pa i oni zaspaše.Samo je jadni Mercer, pod utiskom, tek proživljenih uzbuđenja, teškom mukom

našao san.U prvi osvit, Buffalo Bili, poručnik Shell i John Satach ustadoše i đa- doše se na

traženje tragova tajanstvenog kostura.Prije svega, vojnik Mercer pokazao im je tačno mjesto gdje je spazio sablast, te

su stali najpomnije ispitivati okolni teren.Ali, na veliko čudo, nisu mogli naći ni jedan jedini trag.Prošlijediše zatim po otiscima izviđačeva konja i zaustaviše se kod jame gdje se

38

GLAVA 16.

Buffalo Bili strovalio konju preko glave.Jasno su se vidjeli tragovi izviđačeva konja, ali osim njih ništa drugo!Odatle su se prebacili na groblje, gdje su se još mogli pročitati mor- monski

natpisi na grubo tesanim kamenim biljezima.Groblje je bilo obraslo travurinom i žbunjem. Nigdje ništa što bi moglo poslužiti

kao sklonište nekom živom biću.Kad su uvidjeli da nema tragova ni ljudi ni životinja, Buffalo Bili se obrati

poručniku:— Vi i Satach produžite neko vrijeme da tragate u pravcu kojim se vjerojatno

udaljila sablast, a dotle ću ja s nekim svojim ljudima krenuti u potragu za Rittom i njegovim drugovima. Ako odsad za tri dana ne dobijete od mene vijesti, molim vas da pošaljete najprije Satacha s kojim čovjekom, a zatim, prema dogovoru, proslijedite i vi s ostatkom odreda.

— Dobro, Cody, kako vi kažete. Dobra vam sreća! — odgovori poručnik.Izviđač podbode konja i krene s četvoricom izviđača.Buffalo Bili, na čelu svoje družine, hitao je goneći konja brzim kasom, i razmišljao

o svemu što se dogodilo posljednjih dana.Sad se našao pred dvostrukim zadatkom: s jedne strane, dužan je da neodložno

nađe družinu majora Ritta, a s druge strane živo ga goni želja da što prije odgonetne tajnu pojave onoga sablasnog kostura.

Jedno je Buffalo Billu bilo jasno: i najmanje zakašnjenje može ispasti fatalno za majora Ritta i njegove ljude.

Činjenica da Ritt i njegovi drugovi nisu stigli, iako su imali vodiča kakav je stari Perkins, duboko je zabrinula Buffalo Billa.

»Da su se zadržali iz nekog običnog, normalnog razloga«, razmišljao je izviđač, »Joe ne bi propustio da me obavijesti po nekom glasniku. Ako to nije učinio, znači da ga je spriječila neka viša sila, a to opet znači da se nalaze u nesavladivim opasnostima. Doduše, još se mogu nadati da su glasnika poslali, ali da zbog nečega nije mogao stići.«

— Naprijed, momci! — on glasno podstaknu svoje drugove. — Valja nam se vraški žuriti!

Konji zagrabiše još brže i produžiše tako sve dok Buffalo Bili nije naredio da se stane.

Bilo je to malo prije podneva. Stigli su u jedan šumovit predjel obrastao bujnom travom i s krasnim izvorom hladne vode.

Nekoliko srna koje su se napajale, pobjegoše od pridošliea preplašenim trkom u nizinu, ali Buffalo Bili ustrijeli jednu, osiguravši svojoj gru- pici ukusan objed.

# — Srest ćemo naše prijatelje zasigurno još prije zalaska sunca; mislim da su se morali zadržati nedaleko odavde — reče Buffalo Bili u času kad su, iza odmora potrebnog konjima i ljudima, nastavili dugo i naporno jahanje.

Prošli su više milja, a onda izviđač otkri trag koji je izgledao sasvim svjež.— Indijanci! — reče. — Oko osamdeset njih, išli su pravcem koji i mi slijedimo —

nastavi zatim.Sad su još brže potjerali konje.

Izviđač je, otkrivši tragove Indijanaca, smatrao da sad može objasniti zašto su njegovi prijatelji zakasnili na ugovoreni sastanak.

Sat prije zalaska sunca, jahači se popeše na jedan brijeg.Kad su stigli na vrh, ukaza im se prizor od kojeg problijediše. Našli su one koje

su tražili, ali prekasno!Jasno su raspoznali logor i vidljive znakove borbe vođene među drve- ćem i

ogromnim stijenama.Kad su se jahači približili, u zrak se bučno podiže veliko jato gavrana, dok se

nekoliko grabežljivih orlušina izgubi između stabala koja su okruživala ovaj žalostan prizor.

Naokolo je ležalo preko dvadeset strvina ubijenih indijanskih ponija i osedlanih i zauzdanih konja bijelaca.

Iza njih nalazio se prizor od kojeg se izviđačima stislo srce. U polukrugu, u poširem udubljenju što je poslužilo kao utvrđenje, nalazilo se opruženo sedam leševa. Nije ih se moglo prepoznati, jer su ih strvinari već iznakazili. Oko poginulih bili su razbacani pojedini predmeti koji su pripadali maloj grupi majora Ritta.

Buffalo Bili prvi naruši tišinu.

— Družina majora Ritta bila je od sedam ljudi, a ovdje leži sedam skalpiranih i unakaženih leševa. Ali, grdno bismo pogriješili ako bismo pomislili da su ovo posmrtni ostaci naših prijatelja.

Zajedno s Buffalo Billom, izviđači stadoše pažljivo ispitivati leševe.

Sabravši se za tren, Buffalo Bili produži:

— Reći ću vam što mislim. Ritta i njegove ljude napali su i zarobili. Može biti da je netko od njih i poginuo u borbi, ali ne. vjeruj em. Pogledajte dobro ove mrtvace. Iako su ih lešinari sasvim unakazili, ja znam da bih prepoznao Perkinsa, makar da su mu ostale samo gole kosti. A njega nema ovdje. Da su, recimo, svi poginuli, a samo on ostao, zašto bi ovdje ostavili sedmi leš? Ne, ovo je namještena scena, da mi povjerujemo u njihovu pogibiju. A kako su ovdje leševi bijelaca, to zaključujem da su Indijanci bili predvođeni bandom bijelih odmetnika. I ovo je upravo njihova zamisao, tih izroda. Oni su svoje poginule tako postavili, šta vi mislite, prijatelji?

— Ja 'mislim da vam je pretpostavka tačna, Bille — odvrati jedan izviđač. — Jer, vidite, ovdje je i ova lijepa puška, nagađam da je pripadala majoru. Sad, nema toga Indijanca koji takvu pušku ne bi odnio. Okolo ima još stvari koje bi Indijanci normalno odnijeli, a ipak su tu ostale. Znači, i time su nas htjeli uvjeriti da se radi o našim prijateljima.

— Da, tako je — prihvati drugi, pa zamišljeno zabaci sombrero i počeše se po glavi. — Samo, zašto su zarobili majora i njegove ljude? Ni to mi nije normalno ...

— To je ono što moramo otkriti — zaključi Buffalo Bili.I tako, dok su lupali glavu da dokuče rješenje nove tajne pred kojom su se našli,

izviđači nastaviše da s najvećom pomnjom ispitaju bojno polje.Među ubijenim životinjama Buffalo Bili prepozna konja koji je pripadao

engleskom oficiru. Blizu strvine podiže jedan rupčić natopljen krvlju i zauzlan kao tobož da je bio upotrijebljen za zavoj oko glave. Na rupcu su bili Rittovi inicijali.

40

GLAVA 16.

— Sad ćemo pokopati ove leševe, pa ćemo nešto dalje da se ulogorimo ... Vi, Stan, izvijestit ćete poručnika Shella — reče izviđač.

— Šta ću mu reći? — upita Stan.— Recite mu da smo našli jedan logor sa sedam mrtvaca i većim brojem konja,

smještenih tako da povjerujemo kako je cijela Rittova družina na ovom mjestu izginula u borbi s nadmoćnim snagama.

— Dobro.— Cim krenete u tvrđavu, poručniku, mi ćemo poći tragovima Indijanaca, pa

dokle nas dovedu.— A zatim?— Kad tamo tačno upoznam stanje, stupit ću s njima u pregovore. Zatražit ću da

sklope mir s nama, pod prijetnjom da ću inače dovesti vojsku. I to recite Shellu.— Da, vođo.— Cini mi se da su Indijanci krenuli odavde u više grupa, valjda zato đa zbune

eventualnu potjeru...— Samo što nisu računali s tim đa im na tragu bude Buffalo Bili? — nastavi Stan

s izrazitim oduševljenjem za svoga nenadmašivog vođu.— Ne, na to nisu mislili! — nasmije se Buffalo Bili, tapšući svoga učenika. —

Sigurno je da prema meni nemaju toliko poštovanja, niti me toliko uvažavaju kao vi, Stan.

— Steći će ga vrlo brzo, u to ne dvojim! — odvrati mladić.

Koji minut kasnije, Stan je bio spreman da krene.Pozdravljajući ga, Buffalo Bili mu reče:— Pazite se, prijatelju, i nastojte stići na cilj što brže moguće!— Bit ću brz kao vjetar! — obeća Stan. — Ne brinite za mene.Tren kasnije već se izgubio u šipražju šume.Cim je Stan krenuo, Buffalo Bili i ostali stadoše kopati raku za jadne ostatke

razbacane u krvlju natopljenom udubljenju na brijegu.Zatrpavši grob zemljom, navaljaše na nj veliku hrpu krupnog kamenja kako bi

spriječili zvijerima da rastrgnu leševe.Puna dva dana su izviđači slijedili tragove jednog od odreda Crveno- kožaca —

najbrojnijega.Na mjestima gdje su se Indijanci zaustavili, izviđači su otkrili izvjesne znakove po

kojima su mogli zaključiti da u toj grupi ima bijelih zarobljenika.Sto su išli dalje, Buffalo Bili je bio sve uvjereniji da će, čim stignu Crvenokošce,

među njima naći čitavu grupu majora Ritta.Put kojim su Indijanci prošli vodio je izviđače prema sjeverozapadu, a ako bi i

dalje produžili tim pravcem, stigli bi do rijeke Colorado, i to na jedan gaz što su ga nazivali Željeznim plićakom.

Buffalo Bili je znao da je ta zapadna oblast divlja, nenastanjena i teško prohodna pustolina, u koju Indijanci zalaze samo povremeno, u slučaju krajnje potrebe.

S druge strane rijeke uzdižu se također neistražene i nepoznate planine Kaibal, ali tamo, bar po nekakvom općem uvjerenju, prebiva jedno indijansko pleme.

Dalje prema zapadu bila je jedna tvrđava, na onoj strani gdje su se vidjeli bijeli vrhunci gorja Marbaruru.

Do ovog časa izviđači nisu vidjeli niti jednog Indijanca, ali su, osim onih koje su slijedili, nailazili i na druge njihove tragove.

Inače, već odavna sasvim sigurni da nikoga nema za njima, Crveno- košci se više nisu ni trudili da prikriju tragove na svojoj stazi.

Kad je pala noć, izviđači su se ulogorili iznad jednog klanca, na mjestu poznatom pod imenom Navajo Spring.

Tu je bio jedan veoma jak izvor, koji je obilato tekao i pretvarao se u potok što se spuštao u nizinu i gubio iza kratkog toka u pješčanim sprudovima prerije.

U sjeni crvenih stijena okomitih poput kakvih bedema i visokih više stotina metara, Buffalo Bili i njegovi drugovi zaustaviše se na istom mjestu gdje su prošle noći logor ovali oni koje su gonili.

Bio im je dovoljan jedan pogled da shvate koliko je velik broj ljudi tu boravio.— I ovdje se pridružuju novi tragovi, vođo! — izjavi jedan izviđač koji je otkrio

više tragova što su se s raznih pravaca zbirali k ovom mjestu.— Baš onako kako sam predviđao; podijelili su se s namjerom da zbune one koji

žele na sebe preuzeti neugodnost da ih slijede. I upravo tu su se ponovno sastali, a neki možda tek na gazu Colorada — odgovori Buffalo Bili zamišljeno.

Našli su i tragove slične onima u drugim indijanskim logorima, a kad se uzveraše uz strmine kanjona i izađoše kojih stotinjak metara na litice, neočekivano opaziše najnovije otiske.

Kao i uvijek, ovi su majstori pažljivo promatrali svaki trag i bez greške utvrdili njihovu starost.

Tako su, strpljivo ispitujući svaku sitnicu, pouzdano zaključili da se s Indijancima još uvijek nalaze svi zarobljenici. Osim toga, otkrili su i da među Indijancima mora biti najmanje nekoliko ranjenih. Neki su morali biti teško ranjeni, jer se vidjelo da su ih drugi skidali s konja i stavljali u sedla.

— Ipak, svejedno mi ne ide u glavu zašto su ih uopće zarobili! — ponavljao je izviđač koji je i ranije bio postavio ovo pitanje. — I zašto ih vode sa sobom, koga vraga?

— I to ćemo doznati, ne brini, Parker — odvrati mu Buffalo Bili.— Samo... — i on ušuti.

— Da, vođo, upravo to što si htio reći: samo neka ih dovoljno dugo drže žive, dok ih mi ne stignemo — živo će Parker, gledajući Buffalo Billa u očima kojega se ogledala izvjesna strepnja. — Ne zaboravimo da pred sobom imamo Komanče, a s njima nikad ne znaš šta'će učiniti. Ako oni vode naše prijatelje u svoje selo, kako pretpostavljamo, svejedno se možemo bojati da im tamo nađemo samo izmrcvarene ostatke kako vise na stupu mučenja.

— Parker, najbolje da se okanimo pretpostavki i pesimizma. Što nam vrijede? Radije gledajmo da prikupimo snage za sutra. Ovdje imamo savršeno mjesto za počinak. Konji ne mogu daleko odlutati. Vjerujem da bismo mogli spavati i bez straže, ali to nikada ne činim kad nisam sam. Ja ću prvi stražariti.

129

Izviđači su jedva dočekali nalog da se logor pripremi za počinak.S obzirom da nije bilo uputno paliti vatru, pojeli su hladan obrok i odmah potom

se uvukli među svoju ćebad.Čas kasnije je na logor izviđača polegla tišina.Buffalo Bili je sjeo malo podalje, naslonio se leđima na jedan oveći kamen i stao

škiljiti u mrak, napinjući se istodobno da čuje i najmanji šum.

8 E-uffalo B&l u pro-tvmapadu

!30

GLAVA 22.

Sjedio je tako mimo, ali ne zadugo. U jednom trenutku se još jače napeo. Osjetio se sav prožet onom neobičnom dubokom tišinom što ga je okruživala. Nemir je nekakav ovladao njime, šesto mu je čulo govorilo da on i njegovi drugovi nisu sami, da ovdje ima još nekoga.

U noćnoj tmici, na žmirkavom svjetlu zvijezda što su treperile na tam- noplavičastom plaštu neba, Buffalo Bili je raspoznao mnoge litice, tamne provalije kanjona, vrbe uz obale potočića i usnule ljude na tvrdoj zemlji.

Onda se najednom začu najprije topot jednog, a onda zatim i drugog konja. Izviđač skoči na noge. Nešto je moralo uplašiti njihove životinje.

U prvi je mah pomislio da bi to mogla biti puma, krvoločna napast američkih planina; i već se spremao da pođe i otjera zvijer, kadli stade kao ukopan, zureći preda se izbuljenih očiju. Nedaleko od njega, ali samo na kratak momenat, izbila je ona sablast. Prikaza je nepomično stajala samo kratak trenutak, a onda se jednostavno izgubi, iščezne. I dok je izviđač došao k sebi, i ruka mu poletjela k revolveru, prikaze više nije bilo. Sad je on zurio u prazninu noćne tame.

Ma koliko prikaza bila brza, ipak je bila dovoljno jasna. Buffalo Bili je u njoj prepoznao onaj isti kostur, što ga je uzalud nastojao uhvatiti u blizini Mormonske tvrđave.

— Na noge, momci!Na njegov znak i energičan zov, izviđači skočiše, s revolverima u rukama,

pospano žmirkajući u noć, upitno gledajući u vođu.— Drugovi, vidio sam i po drugi put sablast! — on im objavi.

Izviđači, iznenađeni, najprije se ogledaše unaokolo, a onda se okrenušesvome vođi:

— Šta da radimo?Za sada ništa, ali u zoru hitro napuštamo ovaj kanjon, koji, kako znate, završava

na pola milje dalje u onom stjenovitom predjelu., — Treba li da udvostručimo stražu, vođo?

— Ne treba. Ako je onaj maskirani sSm, nije opasno. Ali, sudeći po brzini kojom se izgubio, mislim da je i on bio zatečen našim prisustvom ovdje i da će nastojati đa se drži što dalje od nas.

— Nadajmo se da se neće vratiti — promrmlja Parker.— Nadajmo se radije da će nam doći nadohvat šaka! — odvrati Buffalo Bili. — To

je neka zanimljiva osoba, i ja bih htio da se upoznam s njom i da malo pročavrljamo.— Eh, vođo, tko bio da bio, ja ne volim da sklapam poznanstva sa sab- lastima!— De, Parkeru, kakve sablasti! To je čovjek u stvari kao što smo ja i ti, od krvi i

mesa, samo se preoblači kao kostur! — odgovori izviđač odre- šitim tonom, ali uto spazi šeretski osmijeh na licima svojih mladića. — Momci, momci, za trenutak sam pomislio da i među vama ima praznovjernih. Dobro, priznajem da ste me ovaj put nasanjkali. Dosta je brbljanja, i marš na spavanje, makar sanjali sve sablasti ovoga i onoga svijeta!

Po drugi put su ćebad primila izviđače kojima nije trebalo više od nekoliko sekundi da utonu u zdrav, dubok san.

!30

GLAVA 22.

Noć je minula i prvo je sivilo zore vidjelo gdje izviđači dižu logor i spremaju se za odlazak. Prije no što će se spustiti niz klanac, Buffalo Bili se još malo zadrža da razgleda kraj što se nadaleko prostirao pred njegovim pogledom.

Tamo daleko, ispod bijelih pahuljastih oblaka, vijugao je Colorado između bedema okomitih, golih, tvrdih litica.

Daleko, daleko, vidjela se sama pustoš, visoravan obasjana prozračnim jutarnjim svjetlom, a onkraj nje nazirale se njene međe, jarkocrveni kameni masivi, vrhovi kojih su završavali među samim oblacima.

Opčaran zadivljujućom veličanstvenošću prirode, Buffalo Bili se preko volje odvoji od toga prizora i okrenu da siđe s litice.

I uto, dok se tako okretao kako bi našao najpogodnije mjesto za silazak, pogled mu se odjednom zadrža na jednoj kamenoj ploči.

Mjesto je bilo dobro odabrano, jer je bilo sigurno da će ga opaziti svaki onaj tko se bude popeo dovdje. Na ogromnoj je ploči krvavocrveno bilo ispisano velikim slovima:

»Pozor živima! Staza vodi u zemlju smrti!«Izviđač je dugo gledao u ovaj natpis.Onda je zviznuo, znakom kojim je pozivao svoje ljude, na što se oni začas

okupiše oko njega, kao uvijek pripravni na svaku zapovijed i akciju.Buffalo Bili im nijemim pokretom pokaza neobičan i neočekivan natpis.— Sto mu gromova! — zakune Parker. — Ovaj se ne šali!—: Da mi je znati kako misli provesti svoju prijetnju? Da li je to zaista luđak, ili... ■

— reče Buffalo Bili.— Ili? — prihvatiše ostali.— Ili ima pomagače. Počinjem sumnjati da između Komanča, bijelih odmetnika i

ovoga šaljivdžije postoji neka određena veza.— Ako je tako — nadostavi Cotton, plavokosi momak čije je lijepo lice bilo

nagrđeno na lijevom obrazu jednom crvenom brazdom koju je dugovao indijanskom nožu. — Ako je tako, onda bi bilo jasno zašto taj mangup iskače pred nas i piše nam ovakve poruke i preporuke.

— Da — prihvati Buffalo Bili — značilo bi da nas želi omesti da stignemo Komanče. I značilo bi da nas zapravo prati i da nam zna svaki pokret.

— Samo, odakle mu takav bezobrazluk da nama zaprijeti smrću? — reče Parker. — Tamo kod utvrde nazvao te imenom, Bille. Ako zna tko si, zar misli da će te ovim prestrašiti?

— Možda i ne želi da me prestraši, nego samo zavara? Ili da me navede na sebe, kako bih zaostao u gonjenju Komanča?

— A kako bi bilo da najprije njega pokušamo uhvatiti? — opet će Cotton. — Mogao bi nam objasniti mnoge interesantne stvari!

— Momče, nije tako ludo to što kažeš — kimne glavom Buffalo Bili.— Moramo sve snage usmjeriti na naš cilj, da oslobodimo naše ljude. A ako ovaj — on mahne glavom prema ploči s natpisom — želi da nas u tome omete, znači da njima ne prijeti opasnost da budu ubijeni prije no što mi stignemo. Prema tome, ne bi bilo loše upravo njega potražiti i primiti ga u naš topli zagrljaj!

!30

GLAVA 22.

— I to kakav zagrljaj! — potvrdi Parker stežući i otvarajući pesnice i napinjući mišiće. — Budemo li srdačni kako to znamo biti, mogle bi mu puknuti one koščice!

— Dobro, drugovi — zaključi Buffalo Bili. — Ja imam jedan mali plan. Hajde da doručkujemo, pa ću vam ga izložiti.

* * *

Cim je završen doručak i upaljena lula, Buffalo Bili će svojim ljudima:— Dakle, drugovi, sjećate se kad smo na zavoju zaobilazili ove litice, nekoliko

milja natrag, i kad smo promatrali predjel, da smo slijeva vidjeli snježne vrhove planine Marbaruru?

Svi zakimaše potvrdno, pa kralj prerije nastavi.— U podnožju planine, kao što znate, nalazi se zaravan u sredini koje leži

Mormonska tvrđava.Ja predlažem da odavde pođete prema tvrđavi, svi, ali svaki za sebe, različitim

putevima; na taj način, kad stignete u tvrđavu, moći ćete usporediti puteve i vidjeti čiji je bio najduži. Onda će onaj, koji je najlakšim i najpogodnijim putem došao do tvrđave, poslužiti kao vodič poručniku Shellu. Neka on odmah krene ovamo s četvoricom vojnika, narednikom i ostalim izviđačima. Bit će vas, znači, ukupno dvanaest.

U tvrđavi će ostati osam ljudi, koji će nas podržati u slučaju da budemo prisiljeni da se borimo na povratku.

— A ti, Bille? — upita Parker, koji je zajedno s ostalima najpažljivije pratio uputstva.

— Ja produžujem sam, i bez konja. Mora se stvoriti dojam da sam se i ja vratio s vama. Tko zna, možda riskiram živote naših prijatelja, ali ovim sve stavljam na kartu hvatanja sablasti. U ovom kraju ću se lako kretati krišom i moći ću bolje prodrijeti u tajnu i otkriti tko je u stvari onaj što se prodaje za sablast. Preći ću Colorado na gazu koji nam je poznat, da provjerim i tačno doznam kamo Indijanci idu.

— Izvrsno, Bille!— Mogu dobro pješačiti, a znate i da sam dobar trkač. Ponovno ćemo se naći

ovdje: ovo će biti mjesto našeg sastanka. Ako iz nepredviđenih razloga zakasnim, čekat ćete koliko god poručnik Shell bude smatrao neophodnim. Ali mislim da bi me samo kakva nesreća mogla spriječiti da stignem na vrijeme. A ja ne vjerujem u nesreću!

— Dobro.— A sad, prijatelji, krenimo na put! Dajte mi nešto više namirnica i municije.

Dobro je biti predostrožan. Vi ćete se ponovno snabdjeti u tvrđavi.Pošto su izvršene i posljednje pripreme, izviđači uskočiše u sedla i po- gnaše

konje putem kojim su dan ranije došli.Kad su stigli na mjesto gdje će se rastati, Buffalo Bili sjaha i pređade uzde svoga

konja Parkeru, pa stisnu ruku svim drugovima zaredom te se uvuče u vrletni klanac. Tako je započeo potragu za onom čudnom, tobožnjom sablasti.

S vrha jedne hridi, koja je vladala nad okolnom ravnicom, Buffalo Bili je mogao dalekozorom obuhvatiti veoma prostran vidik.

!30

GLAVA 22.

Vidio je svoje izviđače kako se zaputiše raznim stazama čije je stjecište bila Mormonska tvrđava, zatim je s velikom pomnjom razgledao svaki komadić krajolika što se prostirao pod njegovim nogama, u uzaludnom nastojanju da otkrije kakav znak života.

Odabravši stazu kojom će proći da bi se vratio u svoj logor, Buffalo Bili napusti osmatračnicu i uputi se pravcem što je vodio preko uzvišica.

Bio je siguran da će, krećući se tuda, zapaziti pukotinu u liticama kanjona, kojom bi se mogao spustiti do rijeke. Penjao se zbog toga prema jednoj tački koja je vladala rječnim tokom.

Izabrani put bio je težak i opasan. Buffalo Bili je pod bremenom namirnica, municije i ostale opreme napredovao lagano i smotreno.

Poslije nekoliko sati marša, stiže na vrhunac.Pogled odatle bijaše veličanstven.Stade razgledavati nadugo i naširoko, ali se oprezno prikrivao, da ne izazove

nepotrebne opasnosti. Nalazio se na uzvisini koja para oblake, gdje samo orlovi prave gnijezda.

Razmišljajući o povratku, da ga ne iznenadi noć, Buffalo Bili taman htjede krenuti, kad među stijenj em, na svega nekoliko metara, ugleda pet- -šest divokoza. Prilika je bila prelijepa a da bi se tek tako propustila. Stoga on jednim hicem osigura sebi svježe meso. Dok je s divljači skidao najbolje komade, jedan metalni glas neočekivano odjeknu iza njegovih leđa.

— Ruke u vis, Buffalo Bile!Izviđač se polako podiže, odmjereno, mirno, ne ispuštajući nož iz ruku.Ali je neznanac bio oprezan.— Baci taj nož! — odjeknu mu glas. — I diži ruke!— Dobro, prijatelju, imaš me, pa te moram poslušati — izviđač će hladnokrvno,

te baci nož i podiže ruke.Dok se okretao, oprezno i sporo, da vidi onoga koji ga je uhvatio, kleo je sebe i

divokozu koja ga je navela na glupost. »Ali, kad ne bi bilo grešaka, ne bi bilo ni uzbuđenja!« on se utješi. A tko li je sad ovaj?

»Ovaj« je bio krupan čovjek, visoka rasta, preplanula lica, duge kose i brade. Na njemu odijelo kopača zlata. U jednoj je ruci držao pušku, a u drugoj kolt uperen u Buffalo Billa.

— Tako! Sad si mi u ruci, Buffalo Bille! — on reče podrugljivo.— Tako ti misliš, a što ti mogu kad si glup? — Bufallo Bili nemarno slegne

ramenima.— Sta tu trabunjaš?— Ne, Parkeru! Hoću ga živa! — naglo drekne izviđač, upirući pogled nekamo

kraj neznanca koji ga je držao na nišanu,Izviđačev je potez bio tako nenadan i prirodan, da je neznanac morao i nehotice,

tek malko, skrenuti glavu u stranu, da se ogleda preko ramena.Bio je to tek djelić sekunde. Ali je taj pokret bio za njega koban.Buffalo Bili se panterskim skokom baci na njega, zgrabi mu ruku s revolverom i

snažno mu je izvi. Jauknuvši od bola, neznanac otvori šaku i ispusti revolver.

!30

GLAVA 22.

Trenutak kasnije, već ga u vrh brade pogodi izviđačeva željezna pesnica.Neznanac se opruži na tlu svom dužinom, a izviđač mu priđe i udarcem noge mu

izbi pušku iz druge ruke. Onda se okrene i mirno pokupi neznančevo oružje. Potom mu opet priđe, uperi mu revolver u čelo, pa će ledenim tonom:

— Ako učiniš samo jedan pokret, mrtav si! Dobro pazi: ja ne prijetim uzaludno. A sad, na noge!

Neznanac se podiže pokunjeno, bez ikakve volje da se opire.Držeći ga stalno na oku, Buffalo Bili potraži u svojoj torbi uzicu, pa sveza

neznancu ruke.-— Tako! — izviđač će zadovoljno. — Jedno sam ti dokazao: da si lud! A sad mi

lijepo reci kako se zoveš!— David Millan — izgunđa čovjek.

— Pa dobro, Davide, jesi li sam? Gdje ti se nalazi logor? Gdje ti je konj? Izvoli mi odgovoriti na ova tri pitanja, amigo. Budeš li mi vrdao, sve ću ti kosti prebiti. Ne nadaj se pomoći, jer ću, dođe li ti kakav kompanjon, prvo smaknuti tebe!

Izviđačev ton nije dopuštao nikakve sumnje u njegovu odlučnost. Millan je shvatio da šali nema mjesta.

— Sam sam — reče. ■—■ Konj mi je u logoru dalje u kanjonu. Došao sam ovdje da ustrijelim divljači; vidio sam te kad si stigao te sam se'sakrio.

— Koliko ima da si se ulogorio?— Par sati.— A gdje ti je sklonište?— Ne razumijem ...— Slušaj: možda i jesi ovdje sam, i tako kratko vrijeme, ali sigurno imaš drugove

na nekom skrivenom mjestu. To ja znam! Opet si glup, kad misliš da ćeš mene prevariti. Uostalom, kako ti tako nešto pada na pamet, kad znaš tko sam? I otkuda ti mene znaš? Ja te nikad nisam vidio. No, reci, otkuda me znaš?

— Znam te još kao poni-jahača. U ono vrijeme sam se vrtio po utvrdama kojima si prolazio. Svi su te znali.

— A što si ti tamo radio?— Lovio sam divlje konje i prodavao ih stanicama za zamjenu konja.— Dobro. Dakle, još jednom: u logoru si sam? Sigurno?— Sigurno!— U to ću se odmah uvjeriti.Millan šutke slegne ramenima.Bili sveza svog zarobljenika za jedno drvo i uputi se brzim koracima u kanjon.Uskoro naiđe na neosedlana konja, koji se s vidljivim zadovoljstvom sladio

sočnom travom što je bujala kraj izvorića.Pusti životinju gdje je i našao, zadovoljan da nema više od jedne. Uvjerio se da

je zarobljenik govorio istinu kad je tvrdio da nema društva.Kraj donjeg izvora opazi konjsku opremu i Millanove stvari.Izvidi klanac s lijeve i desne strane, čak do njegova kraja, ali ne nađe ništa

sumnjiva.Tada se vrati, osedla i zauzda konja, nabaci mu preko hrpta bisage, skoči u

!30

GLAVA 22.

sedlo i popne se do gornjeg izvora u klancu.Nađe zarobljenika kako ga je i pustio. Raspremi konja da ponovno pase, pa

nakupi vrbovih suharaka. Zapali lijepu vatricu u jednoj pukotini skrivenoj od pogleda onih koji bi eventualno prolazili kanjonom.

Sjedeći kraj veselog i mirisnog ognja, spretno i vješto je spremao jelo. Kad je završio, dovuče Millana do vatre, izvještavajući ga podrugljivim tonom da je jelo gotovo.

Razveza mu ruke, ali mu još jače stegnu spone na nogama.— Hoće li ti biti teško da mi kažeš gdje si nabavio opremu za konja?

— upita Buffalo Bili.— Trampio sam s jednim Indijancem.— Iz kojeg plemena?— Ne znam tačno. Mislim, bit će Apač.— Nemoguće. Doduše, meni izgleda da bi se prije moglo raditi o Ko- manču. U

svakom slučaju, kad sebi dozvoljavaš sklapanje takvih trgovačkih poslova s Indijancima, znači da s njima održavaš prijateljske odnose. Pa, i ja imam dobrih prijatelja među njima, ali, jedno sam ja, a drugo si ti. Mislim da je ovo i tebi jasno, amigo. I čim takvi kao ti šuruju s Indijancima, Komančima, to je jasno koliko je sati. Najveće zlo potiče upravo od vas, bijelih izroda! Ne čini li ti se tako?

— Nisam izrod! — zagunđa Millan.— A da li ćeš mi reći koliko ima da si nabavio ovo?— Dugo.— Uistinu? Nemoguće! Ja sam ovo englesko sedlo i uzdu vidio u jednom gradu u

Novom Meksiku, i to nedavno. Dapače, znam da su svojina jednoga mog prijatelja, koji je krenuo na put u ove krajeve... i trebao je da se nađe sa mnom! Prema tome, poštenjakoviću moj, dopusti mi da barem posumnjam da si do ovih stvari došao tek tako, na lijepe oči... Savjetujem ti da se odmah ispovjediš, ako nećeš da ti za tren oka namaknem omču oko vrata. Međutim, s obzirom da je jelo gotovo, dat ću ti priliku da se najprije lijepo iiajedeš, pa će ti biti lakše, bilo da sve priznaš ili da otputuješ u pakao.

I tako izviđač posluži svoga zarobljenika jelom, na koje se ovaj baci kao izgladnjeli vuk. Činilo se da ništa drugo i ne misli, doli samo kako da se najede. Ali je izviđač mirno i s tekom jeo, siguran da će njegov čovjek progovoriti. Imao je on izvrsne metode pod kojima su progovorili i naj- okorjeliji razbojnici.

Progutavši posljednji zalogaj, izviđač obrisa usne, sve gledajući Milla- na kao mačak miša, pa polako, metodički napuni lulu, pusti da još koji minut prođe u tišini, i najzad će:

— Dakle, amigo, da budemo kratki. Znam da pripadaš bandi koja je nahuškala Komanče na majora Ritta i njegove ljude. Tražim da mi kažeš cijelu istinu i da me odvedeš tamo gdje ih krijete. Samo se tako možeš spasiti vješanja. Ako nećeš da me poslušaš, konopac ti ne gine! Razumiješ? Jesi li kad gledao obješena čovjeka? Krasna slika, zar ne? I ti ćeš pružati takav savršen prizor! Sad je na tebe red. Odluči!

Millan je za to vrijeme blijedio i očima zvjerao na sve strane, kao zvjerka u zamci. Na čelu mu izbile krupne graške znoja. Ako je i potcije- nio izviđača, kad je mislio da

!30

GLAVA 22.

će ga tek tako lako zaskočiti, sad sigurno nije dvojio u njegovu odlučnost i spremnost da ostvari svoje prijetnje.

— Dobro — najzad će Millan krkljajući. — Da spasim život, druge mi nema; moram ti poslužiti kao vodič.

— Dobro, prijatelju, a kakve tajne imaš da mi povjeriš? — mirno upita Buffalo Bili.— Šta mi nudiš za to?— Život.■— Trebalo bi i nešto novaca uz to.— Nećeš dobiti ni centa. Samo život. Ni više ni manje. Jest da ti sad ne vrijedi ni

lule duhana, ali je tebi mio, koliko god bio gadan. Ako ne prihvatiš, ostavit ću ti samo tri minuta za posljednje razmišljanje. Tako je, Davide Millane. Kad si se uputio takvim pogubnim životnim stazama, morao si znati da one gotovo redovito završavaju zamkama. I najzad, ako i umreš sa svojom tajnom, što si postigao? Misliš da neću naći one koje tražim? Da ih neću osloboditi? Ti mi samo olakšavaš posao, a za to ti ostaje glava. Zar bi htio više?

— Ali ti si s&m, a s&m ih nikad nećeš osloboditi.Na ovu tvrdnju, izviđač se posprdno nasmije.— A ti se samo nadaj da je tako ... Idiote, zar ne znaš da sam ja nasamario

daleko veće hulje i prevejance nego što si ti i tvoja banda izroda? Svi ste vi ipak samo kukavički zlikovci. Nisam sćim, amigo, tu se ljuta varaš, ali ti neću reći gdje mi je družina. A i da jesam, kad tebe gledam jasno mi je da bih i ja sšm bio dovoljan za pedeset takvih. Uzdaš li se možda u Indijance? Mani se takve nade! Znaj da mi treba samo nekoliko riječi progovoriti s njima i oni će se u tili čas okrenuti protiv vas. Ne biste ni »a«< izgovorili, a već bi vaši skalpovi krasili njihove opasače. Uostalom, ni oni vas ne cijene mnogo. Vide kakvi ste bijednici. Dakle, dajem ti priliku da se spasiš ... Indijanci su samo oruđe: siguran sam. Iza njih se krijete vi,, odvratni bljedoliki, odmetnička banda izroda. Kako vidiš, sve znam.

S tim riječima, Buffalo Bili se diže, ode do Millanova konja i skide s njega laso.Potom priđe Millanu, stade pred njega i poče namještati omču.Pogledom je prelazio preko jedne grupe od nekoliko čvornovatih stabala što su

rasla stotinjak metara dalje.Millan je unezvjerenim očima pratio svaki njegov pokret. Vidno je drhtao.— Sad si zavezao jezik, ali će ti za pet minuta biti pola metra van — polako će

izviđač, a usne mu se ovlaš razvukoše u leden osmijeh.Millan pređe jezikom preko suhih usana.

— Stani... Govorit ću!Buffalo Bili ne odgovori odmah. Još je neko vrijeme gledao svoga zarobljenika,

kao da se premišlja. »Znoj se još malo«, mislio je izviđač. »Znoj se, huljo prokleta. Najradije bih te objesio, da na ovom svijetu bude jedan gad manje!«

Onda ležernim pokretom odloži laso, sjede, ponovo izvadi lulu, nabije je duhanom, zapali, povuče dva-tri dobra dima, i napokon progovori: '

— No, dobro! Je li major Ritt živ?— Jest.— A Perkins? i ostali?

!30

GLAVA 22.

— Svi su živi.— Prema tome, oni su zarobljeni i odvedeni u vaš brlog? — prijeteći nastavi

Buffalo Bili.— Ne, odvedeni su u indijansko selo! — spremno odgovori bandit.— U redu. Pokazat ćeš mi stazu koja vodi pravo do sela i pomoći ćeš mi da

spasim te nevine ljude.— Učinit ću sve što hoćeš! — odvrati Millan. — Znaj da nisam neprijatelj ljudi

moje rase!— A ja mislim da si ti radi svoje koristi neprijatelj ljudi uopće. Ali, na stranu s tim!

Imam još ponešto da te pitam, Millane! ■— nastavi izviđač fiksirajući bandita tvrdim pogledom.

— Da?— Tko je onaj kostur koji se noću šeta ovim krajevima? Šta bi mi ti mogao reći o

tom gospodinu?Izviđač je pažljivo promatrao Davidovo lice; vidje trzaj koji ovaj nije mogao

prigušiti, bljesak u očima što ga je nastojao sakriti žmirkanjem, i instinktivno stisnute usne.

Ali je sve to trajalo tek tren.Čovjek odgovori veoma spremno, a iznenađenim tonom:— Šta to kažeš?— Govorim ti o onoj nazovi sablasti, o onom kosturu, prijatelju!— Pa šta?— Šta znaš o tome?— Pojma nemam...— Ti kao da nikad nisi čuo za sablast? Za kostur, odnosno za tipa koji se

preoblači u kostur iz tko zna kojih razloga?— Nisam. Tko je taj?— Jedan fantastičan snop kostiju što se kao duh mota stazama ovoga kraja, pa

opomenama i prijetnjama straši ljude koji dolaze da ovaj kraj ispituju i nasele.— Neće valjda biti prava sablast! — izmrmlja Millan dubokim glasom.— Ima ih koji tako misle. Ti sigurno ne vjeruješ u slične pojave!— Šta ja znam... Otkad sam na ovom području, vidio sam toliko neobičnih pojava

... Nekada sam se smijao takvim pričama... Ali, vjeruj mi, Buffalo Bille, poslije svega što sam ovdje doživio, više ne znam što da mislim... Ti pojma nemaš što sam sve doživio u ovim krajevima...

— Mogu zamisliti! Same divote, otimačine i pljačke. Pitam se što su doživjeli oni kojima si ti stao na put.

— Ne, Cody, ti se ipak varaš u meni...— Dobro, ostavimo sada razmišljanja o gorčini života, pređimo na ono što mene

interesira. Dakle, što je s kosturom?— Šta će biti?... Ja baš ništa ne znam o tome, vjeruj mi! I ne odbijam potpuno

mogućnost da duhovi mrtvih lutaju...— Ali ovaj nije duh, nego hrpa kostiju, Davide.

— To je ista stvar. Ne bih ga htio sresti ni za šta na svijetu...

!30

GLAVA 22.

— Ti si komedijaš i pretvorica, Millane, ali ni ja nisam naivan lako- vjernik...— Nemam namjeru da te izigram, Buffalo Bille.— Neka bude. Dat ću ti priliku da spasiš život, ali sad je vrijeme spavanju.Izviđač ponovo sveza zarobljeniku ruke, pa mu dade ćebad. Onda ga je motrio

kako se onako vezan koprca da se uvuče među dva ćebeta. Zadovoljan postignutim uspjehom, Buffalo Bili i sam leže nekoliko minuta kasnije.

U zoru nađe čovjeka onako kako ga je ostavio, samo što su mu ruke i noge bile ponešto otečene od čvrstih spona.

Izvidnik mu brzo opusti vezove i dozvoli mu da se umije u svježoj izvorskoj vodi.Poslije doručka, Buffalo Bili odvede konja na uzvisinu iznad kanjona.

S malom sjekirom, koju je stalno nosio sobom, nasiječe nekoliko grana i napravi prepreku kojom je pregradio oveći prostor gdje je bilo trave i vode. Unutar ograđenog prostora uvede i ostavi konja.

— Sad ćemo se, Millane, dalje snalaziti pješke. Skinut ću ti veze s nogu, ali ću te ustrijeliti kao psa ako učiniš i najmanji pogrešan korak! Ili ako digneš uzbunu u slučaju da sretnemo nekoga od tvoje bijele braće ili crvenih saveznika.

— Znam držati jezik za zubima kad treba! — prosvjedova zarobljenik.— Obećao sam da ću ti pomoći, i ni za što na svijetu ne bih prekršio datu riječ.

— Dobro, dobro. Imam punu vjeru u tebe... bar dok si mi u dometu revolvera!David se strese.

Buffalo Bili nastavi:

— Tvoj konj mora se privremeno sam snalaziti, jer nemam namjere da ga vodim s nama. Smetao bi nam.

— Ali ja nisam dobar pješak — usprotivi se zarobljenik s odurnom grimasom.— Ako si ovuda tražio zlato, onda ga nisi valjda tražio sa sedla? Pa to se ne radi

tako, moj Millane! Zato ga i nisi našao, pa si morao sezati u tuđe džepove. Eh, baš si jadan!

— Zašto da ne koristimo konja? Nosio bi naše zavežljaje i jahali bismo naizmjenično — Millan opet pokuša.

— Sto smo naivni! Pa da me konj oda, je li? Ne, ne, amigo, pa nas nitko ne smije otkriti! Tvoga konja neću ubiti, samo ću ga pustiti ovdje, u ovoj ogradi, s nadom da ga nitko neće vidjeti dok nas ne bude... A sad,naprijed; ja idem za tobom. I zapamti da te u stopu prati jedna revolver- ska cijev!

Zarobljenik zabaci na leđa svoj zavežljaj i prigušivši tešku kletvu krenu na put, elastičnim korakom silazeći niz poznatu stazu.

Poslije marša od nekoliko milja, dva putnika odjednom ugledaše ispod sebe veličanstveni tok moćne rijeke.

Okrenut ovoj izvanrednoj i nadasve uzbuđujućoj slici svemoćne ljepote i snage prirode, izviđač zaboravi sve nevolje, muke i napor.

Zatim upita:— Kako ćemo prijeći rijeku? Staza završava na onoj tački dolje...— Prelazi se plivajući, ali ja ne znam plivati. ,— Naučit ću te i to samo s jednom vježbom. Vidiš kako ću ti biti koristan? Bit

!30

GLAVA 22.

ćeš zadovoljan što si naučio nešto tako zabavno i korisno... Kakav je ono dim što se diže iz kanjona tamo preko Colorada?

— Bit će da je indijanski logor.— Tu smo!— Možda!Buffalo Bili izvidi predjel dalekozorom, pa reče:— Vidim jedan kanu s druge strane. Noćas ću preplivati i uzeti ga. Dakle,

nećeš morati da učiš plivati po »metodu Buffalo Billa«.Kad je izviđač otkrio kanu, zapazio je krajičkom oka da se zlikovac trgnuo, ali

to ne pokaza nego samo reče: 1

— Potražit ćemo najprije sklonište gdje se možemo mirno odmoriti. Ostat ćemo tu do noći, a zatim ću otići da uzmem kanu.

GLAVA 6.

145

Pošto je ponovo svezao zarobljeniku ruke i noge, i zapušio mu usta, Buffalo Bili ode ispitati okolinu.

Ispitivao je pažljivo razne stazice koje su vodile do obale i zaključi da su se i preostale indijanske grupe, koje su bile krenule s mjesta bitke, ponovo sastale na ovoj tački kod obale Colorada. Od obale je očigledno samo jedna staza vodila u indijansko selo gdje su Indijanci završili svoj put. I po samoj logici stvari mora biti da je do spajanja svih indijanskih grupa došlo u neposrednoj blizini sela.

Tu u blizini je dakle selo, ali gdje su zarobljeni bijelci? I gdje su bijeli banditi?, Oni su sigurno negdje na stazi napustili Indijance, iz jednostavnog razloga što ne žive s njima.

A major Ritt i ostali? S kim će oni biti?

»Indijanci nisu ni imali interesa«, računao je izviđač, »da bijelce zarobljavaju i da ih vode u svoje selo... To su učinili za račun bijelih hulja.« Dakle, odmetnici su ih odveli u svoje sklonište, koje mora da je negdje preko Colorada, ali ne sasvim u blizini indijanskog sela.

Kad je utvrdio te činjenice, izviđač odredi položaj izvjesnih tačaka po kojim će se orijentirati noću. Osmotri mjesto gdje je bio skriven kanu i pogledom izmjeri udaljenost. Promrmlja:

»Vratit ću se kada padne noć i plivat ću do čamca. Nema više od četvrt milje. Kanu može ponijeti nas obojicu s našim stvarima i preći ćemo bez ikakve opasnosti. Treba naći mjesto gdje se možemo ulogoriti za ostatak noći, a sutra će mi onaj tip pokazati njihovo sklonište. Bude li se nećkau, pritegnut ću ga tako da će zažaliti što se rodio...«

Vrativši se zarobljeniku, opusti mu veze i oslobodi usta. Millan pokaza volju da čavrlja, ali ga izviđač nije u tome ohrabrio; trebalo je spremiti večeru i razmisliti o planu koji je uskoro valjalo ostvariti.

10 BufSalo BiH u prcrtunapadu

146

Završivši večeru i spremivši sve u prostrane torbe, Buffalo Bili je nanovo svezao zarobljeniku ruke na leđa i zapušio mu usta da bi mu osujetio eventualne planove za bijeg.

Noge. mu je pustio slobodne. Obojica krenuše nizbrdicom, već poznatom stazom kojom je popodne išao izviđač.

Kad su stigli na obalu rijeke, Buffalo Bili čvrsto zaveza zarobljenika za jedno drvo, pa se skinu i baci u vodu.

Kako je vijugala spuštajući se s planina kroz duboke usjekline kanjona u vječnoj sjeni, rijeka je bila upravo bolno ledenih voda. Buffalo Bili je znao da je tu u velikoj opasnosti — može ga uhvatiti grč, a može i zapasti u kakav vrtlog kojih je bilo puno u hirovitoj rijeci.

Napredovao je sijekući vodu u snažnim zamasima.

Dodirnuvši zemlju, lagano skoči na kameniti strmac, koji je oblikovala obala, malo podalje od vrbika i kanua što bijaše tu privezan.

Dostajao je jedan brz pogled da provjeri ima li gdje blizu indijanskih straža. Ne bijaše nikoga.

Brzim koracima stiže do čamca, uskoči u njega s vrbe za koju je bio vezan i odgurnu ga u maticu. Kad uvidje da nema opasnosti i da nije otkriven, uze veslo s dna čamca i pohita natrag prema drugoj obali.

Iskrcavaš! se, brzim korakom uputi se prema mjestu gdje je ostavio zarobljenika i nađe ga čvrsto vezana i s izrazom surove zlobe na licu.

Prva briga bila mu je da prenese stvari u kanu, zatim odveza zarobljeniku noge i naredi mu da krene pred njim.

Zarobljenik posluša.

Buffalo Bili ga potjera u kanu, pa se otisne i uputi se na suprotnu obalu.Kad su dodirnuli zemlju, izviđač izabra jedno zgodno mjesto gdje su se mogli

sakriti, odvede zarobljenika i nanovo ga sveže i zapuši mu usta; svaki put kad bi se od njega udaljio morao je ponoviti ovu operaciju.

Zatim pri veza kanu na mjestu gdje ga je našao.

Dok se pogrbljenih leđa, pod teretom zavežljaja i ćebadi, vraćao natrag, zastade neočekivano.

Tamo otprilike gdje je ostavio zarobljenika, nešto je na tren zasvijet- ljelo, sjaj nekakav samo se ukazao i zgasnuo. Buffalo Bili na čas zastade, u nedoumici. Da li je dobro vidio? Da nije halucinacija? Da se nije i njemu počelo priviđati koješta? Priviđati? ...

Nasmiješi se za se i lakim, nehajnim korakom produži put.S izgovorom da mu otiču ruke, zarobljenik je bio zamolio Buffalo Billa da mu

malo olabavi spone, što je izviđač, uvijek čovječan, i učinio.Međutim, čim se Buffalo Bili udaljio prema mjestu gdje je ostavio kanu, Millan se

dade velikom žustrinom na posao. Izvijao je ruke, koje su mu bile svezane na leđima, takvom silinom, da su mu se u jednom trenutku otkinula dva dugmeta s kaputa. No, napor mu nije bio uzaludan.

Uspje osloboditi najprije jednu, pa drugu ruku. Upravo je odvezivao i noge, kadli opazi da se izviđač vraća. Onda brže-bolje namjesti spone na nogaima da izgledaju

GLAVA 28.

147

kao nataknute, zabaci ruke na leđa i zauze položaj u kojem ga je Buffalo Bili ostavio.»Sad, kako bude!« pomisli razbojnik. »Ako ga sada ne udesim na brzinu, nikad

više neću!«Uto se pojavi Buffalo Bili. Kao i svaki put, on pogleda zarobljenika, upućujući mu

svoj podrugljiv smiješak.— Šta je, Millane, razmišljaš li o sudbini koja te čeka? Ili si očekivao dobroga

drugara Codyja da s njim malo popričaš o teškoćama i nedaćama lupeškog života i da mu se malo isplačeš na ramenu?

— Aduti su u tvojim rukama, Cody! Ali, umjesto da mi se rugaš, ne bi li bilo čovječnije da mi još malo opustiš veze? Volio bih da ti možeš osjetiti koliko je ovo ugodno!

— Eh, čovječnost će me jednom stajati glave! — uzdahne izviđač, i priđe Millanu da mu usliša molbu.

»I to će biti ovaj put!« pomisli razbojnik, napinjući mišiće za presudni trenutak.Kako se sagnuo nada nj, da mu olabavi veze, Buffalo Bili se Millanu okrenuo

pobočke, u položaju koji je za razbojnikove namjere bio idealan.Držak izviđačeva starog i pouzdanog kolta našao se Millanu tako reći pred

nosom.Zmijskom brzinom, razbojnikova ruka sunu iza leđa i poleti ka koltu.Idućeg trena, Buffalo Bili je zapanjenim pogledom zurio u cijev svoga kolta koja

mu je bila uperena u grudi!Jednim skokom, Millan se našao na nogama. Raskrečio se, odmjerio izviđača od

glave do pete, pa se gromko nasmijao.— Dakle, tu smo, kralju prerije! Tko se zadnji smije, najslađe se smije! De, nasmij

se i ti, zadnji put u životu!— Valjda me nećeš ubiti! — odvrati izviđač ponešto nemirnim tonom.

— Ne zaboravi da sam i ja tebi poštedio život.— Ne, amigo, kako ti kažeš, ne, ovaj put ne pali. Odviše si opasan, a da te

čovjek ostavi u životu! Makar i samo pet minuta!— Ali, zar ćeš ubiti čovjeka koji se ne može braniti?— Nećeš biti ni prvi ni zadnji!Millanove se oči zakrijesiše iskricama ubilačkog žara, usne mu se raz- vukoše u

pakosnu osvetničku grimasu.Ruka mu malo više podiže revolver, prst pritisnu obarač — jednom, dvaput

zaredom.Začuše se dva suha, metalna škljocaja!U nevjerici, zaprepaštenju, izbuljenih očiju razbojnik pogleda revolver, pa ga opet

podiže i bijesno, očajnički potegnu obarač još nekoliko puta.Ali — u revolveru nije bilo ni metka!Buffalo Bili je stajao, sa svojim ledeno-podrugljivim smiješkom i gledao kako se

razbojnikov trijumf pretvara u zvjerski urlik bijesa i nemoći.— Da, amigo, revolver mi nije nabijen. A znaš zašto? Jer mi je za takve kao što si

ti dovoljno ovo!I Buffalo Bili skoči na Millana koji se od silnoga šoka bio skamenio u mjestu.

148

Izviđačeva pesnica pogodi razbojnika posred lica. Millan se zatetura, pa ga, što od strahovitog udarca, što od uzbuđenja, izdadoše koljena i on polako kleknu.

Ali mu Buffalo Bili ne dade da dođe do daha.Opet se skokom našao na njemu, prevrnuo ga na leđa, te ga nemilosrdno

udarao po nosu, očima, vilici.— Tako, kopilane prokleti! — cijedio je izviđač kroz zube. — Htio si me

hladnokrvno umlatiti, kao životinju, je li? Okusi sad malo moj lijek! Moj lijek!I najzad, izviđač uhvati jednom rukom Millana za okovratnik, a drugom

jednostavno mu strga bluzu s njega.Ispod bluze ukaza se crna majica na kojoj su bile fosfornom bojom naslikane

grudne kosti.

14& 1

— Ah, ah! Blago meni! Imam u rukama pravu pravcatu sablast! Kostur! Sad mi je jasno zašto vjeruješ u sablasti, kad si njihov predstavnik u ovom kraju! A gdje ti je mrtvačka glava, a?

— Tu, ispod opasača — izgunđa Millan kroz natečene i okrvavljene usne.— Pa dobro, kosture, i ova je maskerada okončana! Vidiš, baš ti je ovaj kostim

kriv što si sada izgubio igru. Jer, valjda dok si se koprcao da se oslobodiš veza, samo je za tren zasvijetljelo tvoje »drugo tijelo«, ha-ha, i to mi je bilo dovoljno. Zato sam i ispraznio kolt, idiote, i namjestio ti ga tako primamljivo pod nos. Ah, Davide, Davide, i suviše si naivan! Kakva šteta što ćeš tako naivan visiti!

— U redu, Buffalo Bili, odigrao sam i posljednju kartu i izgubio. Sta sad hoćeš?— Da me poslušaš u svemu što tražim i da budeš miran i pokoran kao bubica.

Ako nećeš da ti pokažem izvjesne vještine kojima su me Komanči naučili.— Naređuj... — dahnuo je zarobljenik.— Najprije mi ponovo odgovori: zarobljenici su u vašem skloništu?— Jesu.— Svi?Millan je oklijevao.— Odgovori!— Samo Englez i stari Joe. Ostali su ubijeni, neki u borbi, neki kad su uhvaćeni.— Tako! Ali, zašto ste zarobili Engleza?— Da dobijemo bogatu otkupninu.— Otkupninu?!— Tačno. Iz istog razloga držimo već dugo još jednog Engleza.— Kapetana Wellesa?— Da.— I on se nalazi u vašoj jazbini?— Da. S Rittom i starim Joeom.— Ali kako ste uhvatili majora i Perkinsa?— Uz pomoć Komanča. Nismo im dozvolili da pobjegnu, mada su se tukli kao

lavovi.— Dobro. Sad mi objasni još nešto. Sto ti je trebalo to krabuljanje i maskiranje,

izigravanje kostura?

150

— Već ima nekoliko godina da na taj način plašimo kopače zlata. Cak i kod onih koji nisu praznovjerni, kad se ponovi nekoliko puta, upali! Pobjegnu!

— I tako imate čistu situaciju u rukama! A šta ste radili s onim tvrdo- glavcima koji ne vjeruju u sablasti?

Millan skrene pogled u stranu i ušuti.— Da, da... razumijem — reče izviđač. — Takvi su zauvijek ostali ovdje. Pa

čuješ... sto mu gromova, sad mi je nešto jasno! Pa ti si Channing, vodič Channing!— S obzirom da me je stari Joe prepoznao, nemam razloga da to krijem od

tebe ... Da, ja sam Channing!— Dobro, Channing, sud će imati razumijevanja za dobra djela tvoja i tvojih

kompanjona! — izviđač će posprdno. — A kako misliš da me od- vedeš na upoznavanje s ostalom bratijom?

— Ići ćemo danju — reče Channing, koji se pomirio sa sudbinom. — Tada su svi vani, kod skloništa je samo stražar.

— Efoliko vas ima?— Sad nas ima samo sedam, jer su tvoji prijatelji ubili četvoricu.— Borba je bila, po svemu sudeći, jako oštra — reče izviđač.— Da, tim više što su poginuli naši najbolji ljudi. Vjeruj mi, Buffalo Bille, stari

Perkins umije da se bori! A Englez! Imali smo i mi i Indijanci paklenske muke dok smo ih savladali!

Slijedećeg dana, zarobljenik odvede Buffalo Billa u jedan sasvim divlji, krševiti ogranak kanjona i reče:

— Pećina je tamo dolje. Pred njom je stražar. Moramo pripaziti da nas ne primijeti.

— Da ne primijeti mene — reče Buffalo Bili koji je dotle bio izvadio revolver, držeći ga za cijev, pa izmahnu i silovito ga spusti na glavu Millanu.

Razbojnik pade kao pokošen.Onda ga Buffalo Bili još čvršće zaveza, zapuši mu usta, pa ga ostavi iza jednog

grma.Minut kasnije, već se tiho, mačjim koracima šuljao prema označenom mjestu

gdje je trebalo biti sklonište razbojnika.Ubrzo je ugledao otvor pećine, a pred njim stražara, koji se pospano protezao i

zijevao.S revolverom u ruci, izviđač napravi širok luk, pa se nađe nešto kasnije iznad

same pećine. Kad se stražar našao pod njim, odluči se na skok,Razbojnik nije stigao ni da shvati što se s njim događa. Odjedared se nekakav

teret strovali na njega, on pade, a trenutak kasnije mu snažan udarac po glavi oduže svijest.

Sigurno, ali ipak oprezno, izviđač uđe u pećinu. Nakon desetak koraka, na nejasnom svjetlu, ugleda u jednom uglu tri čovjeka, u ritama i zaraslih brada, vezana lancima. Bili su to major Ritt, stari Joe i jedan neznanac. Buffalo Bili pogodi da je to kapetan Welles.

— Prijatelji, kako ste?

GLAVA 29.

151

Iz grla trojice zarobljenika ote se usklik radosnog iznenađenja, a engleski major viknu:

— Jesam li vam govorio da će Buffalo Bili doći đa nas oslobodi, pa makar se morao suprotstaviti cijeloj vojsci bandita! Sjajni ste!

— Nemamo vremena za komplimente i zahvaljivanja, prijatelji! Moramo sačekati bandite kad se vrate...

Brzim korakom Buffalo Bili izađe, priđe onesviještenom stražaru, pa ga podiže za okovratnik te ga uvuče u pećinu.

Onda ga prekopa i nađe ključeve od okova.Za tren oka zarobljenici su bili oslobođeni i odmah su se naoružali stražarevom

puškom i revolverom.— Prijatelji, ostanite tu, idem da dovedem još jednog štakora! Ulovio sam ga u

planini, a htio me uplašiti nekom maskeradom... Krepat ćete od smijeha, kad vam ispričam!

I izviđač kao munja ponovo izleti iz pećine te trkom ode tamo gdje je ostavio Channinga.

Razbojnik je upravo dolazio k sebi.Bez ijedne riječi, Buffalo Bili ga jednostavno prebaci preko ramena i spusti se do

pećine.Stigavši u pećinu, bez imalo nježnosti zbaci Channinga s ramena, pa se okrene

svojim drugovima:— Slušajte, mogli bismo pokušati da odmah pobjegnemo, ali mislim da je bolje

da se najprije otarasimo bande, šta vi mislite?Svi se složiše i odmah stadoše kovati plan kako će najbolje iznenaditi bandite na

prepad.♦ * *

Mrak se već spuštao.Pred pećinom se stražar šetao gore-dolje, ali bi pažljiv promatrač vidio kako mu

je prostor kretanja veoma skučen, kako su mu koraci nesigurni, i kako mu pogled stalno bojažljivo bježi prema jednom ovećem kamenu njemu zdesna.

A iza toga kamena ležao je Buffalo Bili, cijev njegove puške pozorno je pratila stražara u svakom njegovom koraku.

Ostali su bili raspoređeni unaokolo, dobro sakriveni iza stijena.Ubrzo se začuše koraci više ljudi, koji su se približavali.— Riđi, jesi li tamo? — začu se nečiji mukao glas.— Tu sam, Freddie — odvrati stražar.

Koji trenutak kasnije, u krugu pred pećinom, koji je bio pretvoren u smrtonosnu klopku, nađe se pet bandita naoružanih do zuba.

Međutim, na nekoliko koraka od stražara, onaj što se zvao Freddie stade. Da li ga je neki predosjećaj zaustavio u mjestu? Sušanj kakav? Ili pogled na stražara?

— Riđi, je li sve u redu? — on upita sumnjičavo.

— Pali! — istoga trenutka zaurla Buffalo Bili shvaćajući da bi zasjeda mogla zakazati.

GLAVA 29.

152

On sam, prvim hicem obori onoga što se odazivao na ime Freddie, a odmah potom još jednoga.

Razbojnici, uhvaćeni pod unakrsnu vatru, polegli su na tlo i kao ludi pucali čas lijevo, čas desno, ne znajući kako da se izvuku iz smrtonosne klopke.

I odjednom, kako je počela, tako pucnjava stade i na prostoru pred pećinom pade grobna tišina.

Prvi se iza svoga naklona diže Buffalo Bili, a za njim njegovi drugovi, major Ritt, stari Joe i kapetan Welles.

Oprezno su prišli palim banditima.Svi su bili mrtvi, i stražar Riđi je ležao, sa dva metka u grudima.— A gdje je Channing? — upita Buffalo Bili.— Dok smo pucali, pokušao je da pobjegne između stijenja, i ja sam ga umlatio

kao psa! — odvrati stari Joe.— Dobro si učinio, moj Joe! To je bio hladnokrvni ubojica koji je tko zna koliko

nevinih i časnih ljudi otpremio u smrt — reče Buffalo Bili.Potom nastavi:— A sad, prijatelji, da se gubimo odavde što prije. Svakoga časa možemo

očekivati novu posjetu: njihove saveznike Komanče!Nađoše konje odmetnika, koji su pasli u jednoj obližnjoj udolici, pa se s najvećom

žurbom uputiše prema rijeci.

* * *

Sutradan je grupica smjelih u brzom kasu jezdila pravcem što je vodio do Mormonske utvrde.

Buffalo Bili je bio primijetio, daleko iza njih, kako se diže još jedva vidljiv oblačić dima. Znao je da su to Komanči, te je sada gonio grupu što brže, kako bi se dočepali jednoga kamenjara odakle će lakše pružiti otpor Indijancima.

I zaista, nakon dugog jahanja, čas kasom, čas galopom, grupa se dohvati kamenjara, sjaha s već izmorenih konja i zauze položaj iza golemih stijena.

Ubrzo se ukazaše Komanči.

Jurili su pravo na zaklon bijelaca.Uz divlje ratne krikove, grupa od tridesetak Komanča sruči se poput uragana na

Buffalo Billa i njegove drugove.Bijelci, dobro naoružani zahvaljujući oružju što su ga pokupili kod izginulih

bandita, junački su odoljeli prvom naletu.Palo je mnogo Komanča, pa su ratnici ustuknuli, da se srede i pripreme za novi

žešći napad.Međutim, kod bijelaca je situacija bila očajna: stari je Perkins pogođen strijelom u

prsa, te se nalazio u veoma teškom stanju, jer nitko od njih nije imao kod sebe nikakvih medikamenata. Buffalo Bili mu je iščupao vrh strijele iz mesa, što je stari podnio stisnutih zuba, junački, i previo mu ranu komadom košulje, ali je to sve što je mogao učiniti.

GLAVA 29.

153

Kapetan Welles pak, bio je ranjen krhotinom u desnu ruku koja mu je, okrvavljena i obamrla, mrtvo visila niz bok.

Namrgođen, Buffalo Bili je, sa dva revolvera u ruci, čekao posljednji obračun. Uz njega je bio major Ritt, miran, hladnokrvan, i on spreman, svijestan nadasve teškog položaja.

Zemlja zadrhti pod kopitima konja, zagrmi njihov topot.Komanči su dolazili!Odjedared, na pola puta, grupa napadača zaustavi se, u njoj nastade neka

zbrka, gužva.Buffalo Bili izviri bolje, da vidi što se to događa.I ugleda prizor od kojega mu srce zaigra od neizmjerne sreće.— Drugovi, spaseni smo! Dolaze naši!Komanči su bježali u punom trku, dok se zdesna, u krasnom galopu, bližio odred

na čijem je čelu bio poručnik Shell.EPILOG

Tako se završio pohod u kojem je Buffalo Bili našao izgubljenog engleskog kapetana Wellesa, otkrio tajnu sablasti s obala Colorada, i uništio .bandu bijelih izroda.

Mjesec dana kasnije, major Ritt i kapetan Welles napustili su Divlji zapad, da se vrate u domovinu, u Englesku.

Oficir, odavno izgubljen i smatran mrtvim, ovim sretnim pothvatom zadobi slobodu i posjed, i postade muž obožavane djevojke.

Na Dalekom zapadu će ga se zadugo sjećati. Ovu je uspomenu najviše podgrijavao stari Joe, koji je svaki put kad bi se ukazala prilika bio sretan da može ispričati veliku pustolovinu u kojoj je učestvovao uz bok Buffalo Billa, jednog od najvrlijih ljudi američke granice.

Kraj