Spt o p a m a

o b i j e n i hglasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«

Žica kojom su bili vezani

pobijeni u Zagvozdu

Ostatci krunice i

habita pobijenih

fratara u

Zagvozdu

Godin

a I.,

broj

1 (1

), Hu

mac,

srpa

nj, 2

008.

, cije

na 3

KM

(12

kn)

Dragi čitatelji!

Pred vama je 1. broj glasila Stopama pobijenih. Nadam se da ćete ga lijepo primiti, odnosno da će uspješno djelovati na istraživanju okolnosti u kojima su hercegovački franjevci, uglavnom pri kraju rata 1945., ubijeni i da će uspješno osvjetljavati duhovnost njihova života i rada. Ako Bog da, jednoga dana Crkva će ih prepoznati kao mučenike i uzdići na čast oltara.

Hercegovački franjevci od prvog su trenutka pokušavali razjasniti okolnosti pogibije svoje subraće, a posebno one na Širokom Brijegu, jer je taj slučaj nekako najjasniji. On je spomenut i u onom glasovitom pismu hrvatskih biskupa iz rujna 1945. Još 1942. provincijal fra Krešimir Pandžić, kasnije i sam pogubljen, naređuje bilježenje stradanja članova Provincije i pučanstva. Mjesni biskup don Petar Čule u listopadu 1945. potiče hercegovačke franjevce da počnu istraživati pogibiju svoje subraće, na što Provincijalat smjesta potvrdno odgovara. Iz tog vremena potječu i prva svjedočanstva očevidaca izrečena pod prisegom. Udba uskoro sve zaustavlja (31. listopada 1945.) i od tadašnjeg tajnika Provincije fra Bonicija Rupčića oduzima prikupljenu građu. Prikupljanje se nastavlja u tišini. Godine 1971. ponovno se zahuktava, ali ubrzo zbog progona odlazi u ilegalu. Mnogi su zauzeto radili, nemoguće je spo-menuti sva imena, ali neka im je svima hvala. Nakon što smo u Domovinskom ratu došli do slobode, odlučili smo kao zajednica ponovno pristupiti poslu. Sve dobiva zamah kada na poticaj tadašnjeg provincijala fra Slav-ka Solde biva ustanovljeno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika. Pročelnikom mu postaje fra Ante Marić. Nedugo nakon toga rađa se Postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Postulatorom postaje fra Luca M. De Rosa, a vicepostulatorom u rujnu 2007. fra Miljenko Stojić. Time su zaokruženi napori oko us-postave tijela koje će se brinuti za daljnji rad.

Ovaj 1. broj glasila zamislili smo kao mali pregled onoga što se radilo kroz proteklo vrijeme i kao uvod u građu. Darujemo vam ga s radošću i sa željom da nam pripomognete u ovom radu. Molite se na nakanu da Crkva našu pogubljenu braću kao mučenike što prije uzdigne na čast oltara. U tome će zacijelo pomoći sva-ki, pa i najmanji podatak, koji nam dojavite. Unaprijed vam hvala i neka vas Bog blagoslovi.

Mir i dobro!

fra Miljenko Stojić

Impresum

K A Z A L O

Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, I., 1 (1), Humac, 2008.

U skladu s dekretom pape Urbana VIII. i uredbom II. vat. sabora izjavljujemo da ne želimo preteći sud Crkve kome se potpuno podvr-gavamo. Riječi »mučenik«, »mučeništvo«, »čudesa« i slično imaju u ovom glasilu samo vrijednost ljudskog svjedočenja.

Izdavač: Vicepostulatura, Trg sv. Ante 1, 88 320 Ljubuški-Humac; tel.: (039) 832-582, faks: (039) 832-585; e-pošta: mostar@pobijeni.info, internet: www.pobijeni.info

Glavni i odgovorni urednik: fra Miljenko Stojić, vicepostulator

Zaključenje broja: 25. lipnja 2008.

Lektura i korektura: Zdenka Leženić

Grafički prijelom i tisak: FRAM-ZIRAL, Mostar

Glasilo izlazi polugodišnje

Pretplata: BiH 3 KM, HR 12 kn, inozemstvo dvostruko.

ISSN 1840-3808

Nastupno slovoIz ljetopisaUstanovljeno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika ........................................... 4Tragom pogubljene braće ......................................................................................... 4Dokumenti o događajima u Lepoj Bukvi – Maceljskoj šumi 4./5 VI. 1945. .................. 5Misa zadušnica i ukop posmrtnih ostataka maceljskih žrtava ..................................10Sržni podatci o ubijenim hercegovačkim franjevcima ...............................................11Identificiran ubijeni hercegovački franjevac ............................................................14Identificirana još dva tijela ubijenih hercegovačkih fratara ......................................15Istraživanje i identifikacija naše pobijene braće u stručnom časopisu ......................15Pokrenut postupak mučeništva ubijene subraće hercegovačke franjevačke provincije ......................................................................15Zagvozd: pokopane žrtve pokolja iz veljače 1945. ...................................................16Pokop ubijenih hercegovačkih franjevaca na Širokom Brijegu ..................................17Održana tribina – Tko je ubio hercegovačke franjevce u veljači 1945. .....................18

PodsjetnikZauzeće Širokog Brijega .........................................................................................19

Povijesne okolnostifra Franjo Vidović, Utopija i totalitarna ideologija. ...................................................20

Polja djelovanjafra Ante Marić, Život u sjemeništu na Širokom Brijegu u vrijeme ispita zrelosti 1941. – 1944. ...................................................................28

Stratištafra Robert Jolić, Hercegovački Stjepan prvomučenik ..............................................32

SvjedočanstvaPuk i fratri u štali ................................................................................................... 44

Odjek u umjetnostiKrešimir Šego, Katedrala od vatre ..........................................................................45Antun Lučić, Po glavu dolaze ..................................................................................45fra Miljenko Stojić, Pobjednici ................................................................................45

Iz VicepostulatureDekret De non cultu ...............................................................................................46Pomoć u prikupljanju građe.....................................................................................46

Izdavaštvo / DarovateljiTragom ubijenih hercegovačkih fratara ...................................................................47Plakat .................................................................................................................... 47Darovatelji ............................................................................................................. 47

Stop

ama

pobij

enih

, glas

ilo V

icepo

stul

atur

e po

stup

ka m

učen

ištva

»Fr

a Le

o Pe

trov

ić i 6

5 su

brać

e«, I

., 1

(1),

Hum

ac, 2

008.

3

S

p

N a s t u p n o s l o v o

2008.1

S

p

4

Iz ljetopisa

2008. 1

USTANOVLJENO POVJERENSTVO ZA PRIPREMU KAUZE MUČENIKA

Mostar, 10. studenoga 2004. – Na sastan-

ku Uprave Pr o v i n c i j e

održanom 4. stude-noga u

s a -

m o -stanu u Slanom,

osnovano je Povjeren-

stvo za pri-

premu kauze mu-

čenika. Za pročelnika povjerenstva određen je fra

Ante Marić, a za članove povje-renstva fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zov-

ko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa.

U cijelom hrvatskom narodu i šire naš samostan na Širokom Brijegu, uz to što je poznato Gospino svetište, upisan je u svijesti vjernika kao mjesto pogi-bije naše nevine subraće. U razdoblju 1942. – 1945. partizani su ubili šezdeset i šestoricu fratara, članova naše Provincije. Godine 1945. ubili su trideset čla-nova našeg širokobriješkog bratstva u samostanu na Širokom Brijegu i oko njega, bez suda, samo zato što su katolički redovnici – »In odium fidei«.

Metkom u zatiljak i spaljivanjem dvanaestorice profesora čuvene Širokobriješke gimnazije 7. veljače 1945. u samostanu na Širokom Brijegu, neprijate-lji vjere htjeli su ubiti našu Provinciju upravo tu, u samostanu gdje je ona nastala. U godinama komu-nističke strahovlade nije se smjelo ni doći do sklo-ništa u samostanskom vrtu gdje su spaljena njihova tijela.

Ta su vremena iza nas. Vrijeme je da se svjedo-čanstvo vjere naše nevino preminule braće predstavi Crkvi. Mnoštvo vjernika već ih štuje kao mučenike. Zbog toga Provincija ustanovljuje Povjerenstvo za pri-premu kauze mučenika.

TRAGOM POGUBLJENE BRAĆE

Mostar, 12. travnja 2005. – Nakon sv. mise kojom je 7. veljače 2005. obilježena 60-ta obljetnica smaknuća hercegovačkih fratara na Širokom Brijegu i apela pro-vincijala fra Slavka Solde da nam svatko onaj tko išta zna o mjestu njihova smaknuća ili bilo čemu drugom javi, ili Provincijalatu ili Povjerenstvu za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franje-vaca, 10. veljače 2005. uslijedio je telefonski poziv iz Zagvozda da su na lokalitetu Sudišće pobijeni i ukopani »širokobriški pratri«. Temeljem te vijesti pošao sam 11. veljače 2005. u Zagvozd župniku don Jakovu Cikojeviću. Tog sam dana sa župnikom bio kod Vla-

Žica i kosti provirili su iz zemlje

5

S

p2008.1

Iz ljetopisa

5

S

p2008. 1

dimira Čaglja (koji je zvao telefo-nom), potom kod Jakova Radića i kod kuće na Sudišću u kojoj su, po njihovim kazivanjima, fratri ubijeni. Dana 14. veljače, nakon sv. mise za pobijene mostarske fratre u franjevačkoj crkvi u Mo-staru, provincijal sastavlja zamol-bu župniku i načelniku Općine Zagvozd da nam dopuste i s nama budu na lokalitetu Sudišće, kako bismo utvrdili ima li tu ostataka ubijenih ljudi. Zamolbu smo pot-pisali provincijal i ja kao pročel-nik Povjerenstva. Sutradan sam otišao u Zagvozd župniku i s njim zajedno u zgradu Općine g. načel-niku. Načelnik nam, pod ur. br. 2129/06-01-05-01, 25. veljače 2005. dopušta utvrđivanje stanja na lokalitetu Sudišće uz »mak-simalnu pomoć u obilježavanju mjesta pogibije i pronalaženju po-smrtnih ostataka«.

Čim su vremenske prilike bile pogodnije, uz provincijalovo do-puštenje, s prof. arheologije Ti-homirom Glavašom krenuo sam na lokalitet. Bilo je to 6. travnja 2005. Po dogovoru smo od žu-pnika i načelnika Zagvozda dobili

trojicu radnika i započeli radove na lokalitetu Sudišće. Pokusnim iskopavanjem već se na dubini 40 – 50 cm naišlo na rebrene ljud-ske kosti. Strojno je podignut po-vršinski sloj zemlje te je daljnjim pozornim arheološkim iskopava-njem otkriveno ukopno mjesto (cca 2,5 x 2 m) sa 17 tijela. Ruke su tih ljudi zavrnute na leđa i ve-zane žicom – sajlom, mnogima je ista žica oko vrata i oko gležanja. Odjeća je na njima strunula, kosti su u trošnom stanju. Naišli smo na puce, kopče od remenja i jed-nu krunicu. Tada smo 8. travnja obustavili radove i zajedno s na-čelnikom Općine pronađeno pri-javili MUP-u. Policija je odmah izašla na lokalitet, a prof. Glavaš i ja dali smo iskaze. Iskopavanje je obustavljeno do izlaska istražnog suca, a organizirano je i danonoć-no bdijenje na lokalitetu.

O svemu je 6. travnja preko gđe. Gordane Turić pismeno oba-viješteno i saborsko povjerenstvo RH. Gordanu Turić sam zajedno s načelnikom Općine Zagvozd posjetio 23. ožujka 2005. u Imot-skom kako bismo ju zamolili za dr-

žavnu potporu u slučaju da se naiđe na posmrtne ostatke. Obećana je svesrdna pomoć hrvatske države. Istražni sudac na lokalitet dolazi u srijedu 13. travnja 2005. i tada će se pristupiti konačnom dovršenju arheološkog iskopavanja, potom će nastupiti forenzičari, patolozi i konačno DNK analiza da bi se utvrdio identitet pronađenih tije-la.

Htjeli smo sve ovo u miru i bez novinara privesti do konač-nog ishoda, ali to danas valjda više nije moguće. Otežavajuće je bilo i to što se u župi Zagvozd već godinama javno na 10. travnja moli odrješenje za mučki ubijene na lokalitetu Jerkuša – Šuvarov Dolac i Sudišće. Stoga se ispriča-vamo i članovima Povjerenstva i svoj subraći u Provinciji da su vi-jest saznali s HRT-a. To nam ni u kom slučaju nije bila namjera. O svemu što će se dalje događati cijela će Provincija biti na vrijeme obaviještena putem provincijskog glasila Mir i dobro Vijesti.

fra Ante Marić,pročelnik Povjerenstva za pripremu

kauze mučenika

DOKUMENTI O DOGAĐAJIMA U LEPOJ BUKVI – MACELJSKOJ ŠUMI 4./5. LIPNJA 1945.

Mostar, 19. listopada 2005. (MIRIAM) – Unatoč prešućiva-nju i progonu onih koji pokuša-vaju svjedočiti, do nas su doprli određeni dokumenti o stravičnim događajima u Lepoj Bukvi u Ma-celjskoj šumi 4./5. lipnja 1945. kada je bez suda ubijen 21 sveće-nik i bogoslov. Dio je to bleiburške tragedije tijekom koje su, kako povjesničari svjedoče, partizani pobili oko 300.000 golorukih hr-vatskih vojnika i civila. Donosimo neke izvatke iz dokumenata.

Iz Kronike franjevačkog samostana u Krapini, XXI., Veri martyres pro fide et patria

»6. 5. u nedjelju poslije pod-ne bježi preko Krapine hrvatska vlada, vojska i ostalo pučanstvo prema Austriji. Tih dana je prava seoba naroda. Četiri dana vidimo goleme kolone auta, kamiona, kola i nepregledna povorka pješa-ka gdje idu da traže utočište i spas kod Angloamerikanaca. Strava i žalost je narasla do vrhunca, i

da je to dulje trajalo, kako mno-gi vele, mogli bi izgubiti pamet. 9. 5. pod večer u srijedu prije sa-moga Spasova Krapina je prazna, sve se povuklo prema granici, jer eto već dolazi partizanska i crvena vojska.

10. 5. na Spasovo već je izvješe-na zastava sa crvenom zvijezdom i na našem samostanu. Tog dana se slavilo oslobođenje, po Krapini se galami i pjevaju partizanske pje-sme. A nas je probo sedmerostru-ki mač! Nakon par dana vidjelo

S

p

6

Iz ljetopisa

2008. 1

se, kako se već mnogi vraćaju od granice, iznemogli, gladni i žedni, prestrašeni i svega lišeni, izmu-čeni i vraćeni u crnu budućnost. Došlo je ono što je moralo doći, da se ponovi toliko puta žalosna povijest Hrvata: “da počeše cviliti matere i udove ki mnogi drugi i bi tuga velika.“

20. 5. na same Duhove vra-ćaju se cijele kolone iz Slovenije, osobito oni „povratnici“, koje su Englezi i Amerikanci predali ju-goslavenskoj vojci. Sabiralište je bilo u Đurmancu i u Krapini pred

pučkom školom. O. Gvardijan je dočuo da su tamo neki franjevci, pa ih je posjetio i pozvao u sa-mostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već preko 10 dana. K nama su došli: Dr Josip Gunče-vić, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895., o. Ante Ka-tavić, župnik, r. 1902., o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912., o. Ivan Ivanović, r. 1916., kapelan, fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921., fra Domagoj Ćubela, bo-goslov, r. 1924., fra Alfons Kata-vić, maturant, r. 1924., fra Paškal

Vidović, brat laik. Svi ovi su pro-vincije Bosne Srebrene. Zatim fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.. o. Darinko Mikulić, mladomi-snik, r. 1919., fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923., ova trojica su članovi hercegovačke provincije. Kod prečasnog župnika su bili: Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909., Marijan Ivandić, župnik, r. 1902., Miroslav Radoš, župnik, r. 1910., Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923., Dragutin Turalija, bogo-slov, r. 1923., članovi vrhbosanske nadbiskupije, a Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906. i Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917. članovi su đa-kovačke biskupije. Drugi dan smo zamolili Kotarski narodni odbor za propusnice ovih svećenika i bogoslova, ali nam je rečeno, da čekamo. Sad je stigao u samostan i na župni dvor jedan funkcijoner Ozne, popisao svakog pojedinog i naredio je, da se ne udaljuju, nego neka budu svi zajedno ili u samo-stanu ili na župnom dvoru. Kako je kod nas bilo više mjesta, oni iz župnog dvora pređu u samostan i bilo je njima zabranjeno udalji-vati se, a o. gvardijanu naloženo da pazi, inače će odgovarati. Tu su bili kao u logoru.

23. V. ovima se pridruže dove-deni od Ozne: Nikola Ilijić, sve-ćenik senjske biskupije, r. 1913., Stjepan Štromar, bistrički kapelan, r. 1915. i Branko Kukolja, bogo-slov iz Marije Bistrice r. 1921. Svi su bili više puta saslušani i bilo im je obećano, da će dobiti propusni-ce i vratiti se u svoje Kotare, gdje će se saslušati ih, i ako nisu krivi, pustiti ih kući. Kako je to prilično dugo trajalo, da ih nisu otpremili u njihove Kotare, a mi nismo bili baš kod živežnih namirnica, o. gvardijan je išao pitati na Oznu,

7

S

p2008.1

Iz ljetopisa

7

S

p2008. 1

dokle će držati te ljude u samosta-nu, a oni odgovore, još malo.

4. VI. svi ovi naši logoraši po-zvani su oko 9 sati ujutro na Oznu, neki prije podne, neki poslije radi „saslušanja“. Morali su si ponesti stvari, ako su htjeli, to je bio znak da se više neće vratiti. Reklo im se, da će u Varaždin. Površno ih se ispitivalo i onda su ih smjesti-li u jednu sobu drugog kata. Pod večer ih je posjetio o. gvardijan i donio im za put nešta hrane. Čuv-ši i vidjevši sve okolnosti, rekao im je da neće u Varaždin, nego u Macelj. I doista na večer u 10 sati ugasla se sva električna svje-tla, čuo se štropot motora njiho-vog kamiona, te je odjurio put u Macelj, u klaonicu tolikih nevinih žrtava. Prema svim podatcima i okolnostima tamo su pogubljeni u noći između 4. i 5. lipnja. Veri martyres pro fide et patria! Ora-te pro nobis! O. fra Karlo Gra-bovičkić je bio tih dana bolestan od dizenterije. I on bi morao s njima otići, ali smo ih sklonili, da ga puste, dok ne ozdravi. Njega su 7. lipnja odnijeli na nosilima u vojničku ambulantu. Na blagdan Srca Isusova, dne 8. lipnja, oko podneva, tu u ambulanti ga na-šao o. gvardijan i donio mu neke stvari, a drugi dan u subotu ga već nije bilo, navodno da je pre-vežen autom u Varaždin. Neki su ga vidjeli 8. lipnja oko 2 – 3 sata po podne, da ga vode na Oznu, a odande mu se trag zauvijek za-meo. Drži se, da je i on ubijen u Macelju u noći između 8. – 9. lip-nja.«

Nikolaj Tolstoj, Ministar i masakri: Bleiburg, Kočevski Rog, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1991. str. 133.

»… među onima koji su re-patrirani bila je skupina od dva-deset i pet svećenika. U svibnju 1990. primio sam pismo jedne gospođe iz Zagreba, profesorice Paule Friben, čiji je brat, veleča-sni Stjepan Štromar, bio jedan od njih. Ona mi je napisala slijedeće: „… došao je do sela Krapina blizu Zagreba, gdje je završio prvi dio njihova ‘križnog puta’. Ondje su zaustavljeni i smješteni u franje-vački samostan što ga je OZNA koristila kao partizanski zatvor. U noći između 3. i 4. lipnja svi su odvedeni u nepoznatom pravcu. Od toga dana, 4. lipnja 1945., zameo im se svaki trag. Svi upi-ti o njima ostali su bez odgovora. Pretpostavlja se da su smaknuti kod Maceljske gore, sjeverno od Krapine.” Profesorica Friben još ima posljednje pismo koje je njen brat ikada napisao, a koje je netko nepoznat dostavio njenom stricu: ‘Još uvijek sam kod OZNE. Do-duše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, slu-žimo mise i ostalo svoje slobod-no vršimo. Samo jedno ne znam, kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje.’ Neizvjesnost nije dugo potrajala. Te je noći otac Stjepan zauvijek nestao.«

Fran Živičnjak, U vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj Svetog Križa Začretja i Oroslavlju, vlastita naklada, Zagreb, 1998., str. 26. – 34.

»… Istoga dana oko 22 sata (4. lipnja 1945., m. o.) vodio je iz II. kata OZN-e 20 svećenika

i franjevaca (Branko Löw, oficir OZN-e, rodom iz Krapine) koji su te večeri pobijeni u Lepoj Bu-kvi Maceljske šume u jami koja je prilikom iskopa 1992. godine označena rimskim brojem Ivd.

U istoj jami pronađeno je 80 kostura pobijenih hrvatskih časni-ka i 20 prostrijeljenih lubanja sve-ćenika i franjevaca te žice kojima su bili vezani po dvojica, a sveće-nici i franjevci pojedinačno.

Prema zapisu gvardijana Fra-njevačkog samostana u Krapini Ostijana Ostrugnaja u Franjevač-koj kronici piše da su se u Kra-pinu na Duhove 1945. godine vraćale cijele kolone zarobljenika iz Slovenije i da je sabiralište bilo u Đurmancu i pred Pučkom ško-lom u Krapini.

Kako je sam gvardijan dočuo da su tamo neki franjevci i sveće-nici, pozvao ih je da dođu u samo-stan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već 10 dana. OZN-a je to dozvolila, ali tako da je 10 franje-vaca išlo u samostan, a 11 svećeni-ka u župni dvor. Kako je u samo-stanu bilo više mjesta, naknadno su iz župnog dvora tamo došli svećenici, ali im je bilo zabranje-no udaljavanje, a ocu gvardijanu

S

p

8

Iz ljetopisa

2008. 1

je naređeno da na njih pazi, jer da će odgovarati ako bi koji pokušao bijeg. Sam gvardijan je u Kroniku upisao sva njihova imena, popis je na kraju ovoga teksta.

4. lipnja 1945. oko 9 sati pri-je podne pozvani su na Civilnu OZN-u radi saslušanja jedna gru-pa prije podne, a druga poslije podne. Mogli su ponijeti stvari ako su htjeli, a to je bio znak da se više neće vratiti. Rekli su im da ih na taj način zavaravaju da će ići na Sud u Varaždin, a smjestili su ih u jednu sobu na II. katu OZN-e. Toga dana me je pratilac Bran-ko Löw izveo iz podruma i odveo na saslušanje istražitelju Ivici Fi-ziru, a iz njegove sobe su izišla dva prestrašena i blijeda franjevca u habitima. Kako me Fizir nije htio do kraja saslušavati, jer me je poznavao kao školskog kolegu iz Varaždinske gimnazije, dao me je predvesti drugom istražitelju Valentu Kataleniću. Kada me je Löw pratio istražitelju Kataleni-ću, ispred Fizirove sobe čekao je saslušanje jedan svećenik.

Toga dana oko 22 sata naredili su da se u Krapini utrnu sva elek-trična svjetla. Izveli su svećenike i franjevce s II. kata OZN-e, a pra-tio ih je oficir OZN-e Branko Löw. Vidio sam to zajedno s ostalim za-tvorenicima kroz prozor podruma, jer je bila tiha ljetna noć pa smo čuli tupe korake kada su se spu-štali strmim drvenim stubama u dvorište ispred OZN-e. Nisu bili vezani. Čuo sam rad motora kami-ona koji je stigao u dvorište do ka-menih stepenica. Tu su ih ukrcali zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. Imao je zadatak da ih tijekom vožnje po-jedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kami-

onu već izrezanu i pripremljenu.Na moj upit zašto ih je vezao po-jedinačno odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše ubijati pojedinačno. Kada su ih ukrca-li, krenuli su put Macelja u Lepu Bukvu, gdje je već bila iskopana i pripremljena velika jama. Po pričanju Šafranka u kamionu su franjevcima skinuli habite, a ka-snije su partizanska djeca iz Đur-manaca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno kre-nuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freu-denreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak. Njega je tamo dovezao na motoru Zinda-pp vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se je također priklju-čio koloni. Prema izjavi Mladena Šafranka, kako je bila ljetna noć, svećenici i franjevci su shvatili da ne idu na sud u Varaždin, te da ih je u Krapini Fizir zavarao i krenuli su pješice oko 200 metara do pri-premljene jame. Osim Đurkina i Šafranka u pratnji je bio i sam komandant Hršak, a pratio ih je velik broj naoružanih partizana – dobrovoljaca.

Kad su putem svećenici i fra-njevci vidjeli da ne idu u Varaž-din plačući su molili za milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili voj-nici nego svećenici, na što im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao „da će ih on sada pomilova-ti”. Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima dr. Josipa Gunjčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj gimna-zije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen od pučanstva i učenika kao uzoran svećenik i ravnatelj.

Nakon njega ubijao je po redu ostale pucajući im također u gla-vu. Putem prema jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i komadiće kordi (pasića, m. o.) da bi na taj način označili svoj po-sljednji put prije smaknuća. Dru-gi dan su te uspomene pokupila mala školska djeca i odnijeli ih u Franjevački samostan u Krapini, gdje se i danas čuvaju kao relikvi-je pobijene braće.

Krvoločni komandant Stjepan Hršak danas bezbrižno živi s vi-sokom mirovinom i naoružan tim istim „trofejnim pištoljem Wal-ter 7,65 mm” kojim je poubijao 20 svećenika i franjevaca, u vili u elitnom dijelu Tuškanca u Zagre-bu koju je dobio kao nagradu za „zasluge za narod”.

Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani ubijali su pra-tioci šumarskim sjekiricama udar-cima po sljepoočnicama tako da su odmah mrtvi padali u jamu.U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojeg je u Krapini preslušavao Ivica Fizir, što sam već ranije opisao.

Sve ove potankosti o tragediji tih hrvatskih mučenika ispričao nam je Mladen Šafranko 16. svib-nja 1994. kada sam ga posjetio u društvu taksista koji me je vozio u Veliku Goricu, gdje je Mladen ži-vio u Pleškoj 27a. Taksist se zove Tomislav Travnjak, stanuje u Za-grebu, Plješevička broj 12, a te je izjave slušao u mojemu prisustvu.Na moj upit Mladenu koliko je ljudi, po njegovu sjećanju ubije-no u Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945. godine, on mi je od-govorio: „Preko 13.000 i ima oko 130 jama koje još nisu otkrivene.” Spomenuo je da ih ima u okolici Đurmanaca, Smiljanovoj grabi i

9

S

p2008.1

Iz ljetopisa

9

S

p2008. 1

Popis ubijenih svećenika i bogoslova prema Kronici franjevačkog samostana u Krapini

Popis ubijenih u crkvi Muke Isusove u Maclju

sa zapadne strane Maceljske šume u pravcu Đurmanec – Rogoš-ka Slatina. Na moj sljedeći upit odakle su mu poznate te lokacije i broj ubijenih ljudi, on mi je od-govorio da je bio u pratnji gotovo svim grupama koje su išle na stri-jeljanje i da je mnoge spasio odve-

zivanjem žice na začelju kolone.Ljude iz logora u Oroslavlju

strijeljali su navodno u nekoj veli-koj šumi kod Krapinskih Toplica, a nadređeni komandant logora Mirkovca, Oroslavlja i sabirališta u Đurmancu bio je Stjepan Hršak koji je te logore obilazio s isljedni-

kom Ivanom Đurkinom prevoze-ći ga na motoru Zindapp. Ovaj je odgovoran zajedno s komandan-tom Civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim Leo za sve po-bijene vojnike i civile u Maceljskoj šumi.«

N.B.Mladen Šafranko, oznaš koji je u Krapini spasio život Franu Živičnjaku tih krvoločnih par-

tizanskih godina nakon 9. svibnja 1945., razotkrio je tajnu Maceljske šume istom Franu Živič-njaku i to nakon 1990. Ekshumirane kosti nisu na stručan način obrađene, o ekshumaciji nije obaviještena rodbina, nisu identificirani pojedini svećenici, franjevci, časnici, vojnici i civili, što je ipak bilo moguće te je ova dobra volja i hrabrost Šafranka i Živičnjaka (koji su oba nakon ot-krivanja tajne Macelja umrli pod čudnim okolnostima) djelomično polučila pravu priču o istini zločina u Maceljskoj šumi.

IZ ĐAKOVAČKE BISKUPIJE1. don dr. Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895.2. don Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906.3. don Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.

IZ KRČKE BISKUPIJE1. don Nikola Ilijić, svećenik, r. 1913.

IZ ZAGREBAČKE NADBISKUPIJE1. don Stjepan Štromar, svećenik i kapelan u Mariji Bistrici, r. 1915. 2. don Branko Kukolja, bogoslov iz Marije Bistrice, r. 1921.

U samostanu bili su:IZ FRANJEVAČKE PROVINCIJE BOSNE SREBRENE1. fra Ante Katavić, župnik, r. 1902.2. fra Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912. – ubijen između 8. i 9. lipnja 1945. u Maceljskoj šumi, ali se ne zna lokacija ni tko ga je ubio.3. fra Ivan Ivanović, kapelan, r. 1916.4. fra Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921.5. fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924.6. fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924.7. fra Paškal Vidović, brat laik

IZ HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE1. fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.2. fra Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919.3. fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923.

U župnom dvoru bili su:IZ VRHBOSANSKE NADBISKUPIJE1. don Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909.2. don Marijan Ivandić, župnik, r. 1902.3. don Miroslav Radoš, župnik, r. 1910.4. don Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923.5. don Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923.

S

p

10

Iz ljetopisa

2008. 1

MISA ZADUŠNICA I UKOP POSMRTNIH OSTATAKA MACELJSKIH ŽRTAVA

Macelj, 22. listopada 2005. (IKA) – Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u 12 sati sv. misu zadušnicu za sve žrtve Križnoga puta u Macelju u prigodi ukopa posmrtnih ostataka maceljskih žrtava iz svibnja i lipnja 1945.

U prigodnoj propovijedi kardinal Bozanić podsjetio je da je pokapanje mrtvih za kršćane djelo milosrđa ko-jim se svjedoči da je svaki čovjek dije-te Božje i zaslužuje poštovanje, brigu i ljubav od začeća do naravne smrti. Čovjek je stvoren na sliku Božju, bez obzira na to u koje vrijeme i na ko-jem dijelu zemlje boravio, kojem na-rodu i rasi pripadao, istaknuo je za-grebački nadbiskup podsjetivši da je u maceljskim šumama nakon II. svj. rata u vrijeme Titova režima izvršen pokolj nad hrvatskim vojnicima i ci-vilima među kojima je bilo svećenika i bogoslova, a za taj zločin do danas nitko nije odgovarao. »Božja riječ o čovjekovoj veličini i dostojanstvu i trag razorne moći zla učinjenog ljud-skom rukom danas se u Macelju su-sreću dok ukapamo posmrtne ostat-ke naše braće koja su bila ponižena, njihovo dostojanstvo pogaženo, život na okrutan način oduzet, a spomen na njih trebao biti prepušten zabora-vu i ništavilu. Njihov je glas utihnuo prije 60 godina, šutnja o njima bila je nametnuta i prisilno provođena, ali došlo je vrijeme da istina iziđe na vidjelo i da ovi naši stradalnici pro-nađu svoj mir i spokoj«, istaknuo je kardinal Bozanić ponovivši kako bi trebalo konačno, hrabro i iskreno bez mržnje i želje za osvetom, zatvoriti tu stranicu povijesti i imenovati pravim imenom sve što se događalo. »Čini

se, pak, da istina i danas nailazi na veliki otpor o čemu svjedoči sustav-no veličanje ideologa i nositelja zala poraća kao i zatiranja bitnih ljudskih sloboda i tolikih nepravdi koje su obi-lježile komunističku vladavinu u na-šoj domovini«, ponovio je svoje riječi izrečene prije četiri mjeseca zagre-bački nadbiskup svjedočeći kako je uvođenje marksističkog totalitarnog sustava za naš narod značilo nov po-četak zatvora i ubijanja nevinih ljudi.Posvjedočivši kako je komunizam stavio čovjeka u drugi plan, a u sre-dištu je bila ideja kojoj su svi trebali služiti, kardinal je naveo riječi pape Ivana Pavla II. koji je napisao da je temeljna pogrješka socijalizma bila u njegovom krivom poimanju čovje-ka. »Želim vjerovati da će se konač-no naći spremnosti i hrabrosti među onima koji odlučuju da se istraži prava istina o ratnim i poratnim do-gađajima i njihovim sudionicima. To je ona najmanja zadovoljština što je dugujemo tolikim žrtvama, a danas na osobit način onima čije ćemo ko-sti položiti u grob. Nipošto ne želi-mo s mržnjom i željom za osvetom tragati za istinom. Naprotiv, ispunje-ni milošću kršćanske spremnosti na opraštanje progovaramo i o ovoj tako bolnoj rani na biću hrvatskog naroda i ove zemlje Hrvatske«, istaknuo je kardinal Bozanić, dodajući da »kao kršćani znamo da istina oslobađa te vjerujemo da će traganje za istinom i njezino iznošenje donijeti dobra i onima koji su sudjelovali u izvršava-nju ovih zločina kako bi se oslobodili

tereta i pritiska koje nose u svojim sr-cima«. Predsjednik HBK-a podsjetio je da se na sv. misi moli za žrtve da im Bog bude milostiv i da ih uvede u svoje nebesko zajedništvo, ali i za krivce i krvnike maceljskih žrtava da u Božjoj svjetlosti osjete pokajanje i Božje pomilovanje. Spomenuo se i ostalih mjesta teškog stradanja na području naše domovine: Jasenovca, Jazovke, Golog otoka, Vukovara i drugih te navodeći riječi Ivana Pavla II. o tri velika zla prošloga stoljeća – fašizmu, nacizmu i komunizmu, pozvao na molitvu Gospodinu da »ovaj naraštaj napravi hrabar odmak od zabluda, bilo lijevih bilo desnih, koje vode do tih zala«. Na kraju svo-je propovijedi zagrebački se nadbi-skup zapitao koliko mi danas živimo ideale zajedništva, solidarnosti, Bo-goljublja, čovjekoljublja, rodoljublja i domoljublja u našoj domovini u kojoj su podnesene tolike žrtve. »Bit ćemo krivci pred ovima ovdje, pred nama samima i budućim naraštajima ako svi zajedno ne poradimo na tome da Hrvatska bude zemlja poštenog rada, dobrih međuljudskih odnosa, zemlja solidarnosti, socijalne osjetlji-vosti, društvene pravednosti i mira. Plaćena je previsoka cijena da bi-smo se mogli ponašati neodgovorno i razmetnički«, upozorio je kardinal Bozanić i istaknuo da je domovini toliko potrebna kršćanska vrlina mi-losrđa i otvorenosti prema bližnjemu u potrebi te pozvao na molitvu za domovinu i sve njezino pučanstvo.

11

S

p2008.1

Iz ljetopisa

11

S

p2008. 1

SRŽNI PODATCI O UBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Mostar, 7. veljače 2006. (MIRIAM) – Da bismo vje-rodostojno govorili o viktimologiji Hercegovačke franje-vačke provincije, valjalo bi Provinciju ukratko predstaviti te makar pokušati stvoriti predodžbu o njoj u trenutku kad su je ubijali. Kad se radi o redovničkim zajednicama, najbolje je pogledati Tabulu, razmještaj osoblja. Te tabule uvijek dadnu dosta vjeran život u određenom trenutku. Jubilarna tabula jest upravo ona iz 1944. Jubilarna u tom smislu jer je Hercegovačka franjevačka provincija te godi-ne trebala proslaviti 100. obljetnicu od svog »odcipljenja od Bosne«. Po toj tabuli provincijski Conspectus Summarius je sljedeći: svećenika redovnika ima 187, studenata teo-logije u Provinciji 27, po drugim sveučilištima 6, stude-nata filozofije u Provinciji 3, drugdje po učilištima 3, u Americi studenata teologije 3, na Gimnaziji na Širokom Brijegu 3 (oni bijahu 7. i 8. razred jer je oblačenje bilo nakon 6. razreda gimnazije po ondašnjem školskom su-stavu, danas bi to bilo nakon završenog drugog razreda gimnazije), novaka je 12, svečano zavjetovana brata su 3, a braće tercijara 10. Ukupno Provincija broji 231 redov-nika. Sjemeništaraca je 68, vanjskih đaka u konviktu o kojima skrbi Provincija je 147, a u gimnaziji su ukupno 403 đaka, ostali dolaze iz svojih kuća u gimnaziju. Pro-vincija ima 4 samostana, 10 rezidencija, skrbi o 41 župi, ima tri sjemeništa za teologiju i filozofiju, jednu gimnaziju s pravom javnosti. Ima 16 doktora teologije, 11 doktora filozofije, 1 doktora prava, 1 doktora glazbe, 1 inženjera arhitektu, ima 25 od države priznatih profesora, ima svoj komesarijat u Americi sa 17 svećenika redovnika. Tog tre-nutka u Kini je jedan misionar. Te 1944. Provincija ima također svoju tiskaru (od 1872.) u Mostaru s 13 radnika. Kad su 16. svibnja 1844. krenuli iz Kreševa i došli na Čerigaj, nisu imali ništa osim dopuštenja da u Hercego-vini mogu graditi samostan. Bijahu, kako su 23. srpnja 1846. u kamen nad ulaznim samostanskim vratima na Širokom Brijegu i napisali, »… bez kruha i krova, bogati samo nadom u Boga …« Kako su sve to sagradili i stvo-rili najbolje je opisao harni fra Petar Bakula u Šematizmu iz 1867.

Hercegovačke su fratre poubijali Titovi partizani za-dojeni komunističkom ideologijom i vođeni komunistič-kom partijom. Zašto?! Protokola o suđenjima nemamo jer ih nije ni bilo. Proučavanjem komunističke ideologije mnoge će stvari biti jasnije. Crkva je, pa prema tome i svećenici, a na osobit način fratri, »protiv narodni eleme-nat«, oni su »klerofašisti«, njih je u prvom naletu trebalo likvidirati. Partizani, koji su nosili troroge titovke s pe-tokrakom, pjevali su: »Ova kapa sa tri roga, borit će se protiv Boga«, ili »Na Širokom Bregu, gavrani se legu, a narod ne drema, štetočine lema«!

Ulaz u sklonište na Širokom Brijegu

Grobišta

Fratri su poubijani na mjestu gdje su bili po svom ras-poredu djelatni ili su iz tih mjesta odvedeni te ubijeni na nepoznatom mjestu ili su pobijeni s ostalim rimokatolič-kim hrvatskim pukom i hrvatskom vojskom na Bleibur-gu i Križnom putu. U danima »oslobođenja« svaki susret fratra s »narodnooslobodilačkom vojskom – partizanima«, ma gdje on bio, skoro je uvijek završavao likvidacijom. Trenutno raspolažemo sljedećim mjestima stradanjima, nadnevcima i imenima fratara:

I. Mostarski Gradac, 6. veljače 1945. (Strijeljani, tu ukopani, a 1971. ekshumirani i ukopani u širokobriješkoj bazilici):1. fra Krešimir dr. Pandžić, (1892.), profesor na gimnazi-

ji, bivši ravnatelj gimnazije i bivši provincijal;2. fra Augustin Zubac (1890.), profesor fizike i mate-

matike;3. fra Roland Zlopaša (1912.), profesor fizike i matema-

tike;4. fra Zvonko Grubišić (1915.), kapelan u Mostarskom

Gracu;5. fra Rudo Jurić (1925.), bogoslov;6. fra Kornelije Sušac (1925.), bogoslov.

II. Široki Brijeg, 7. veljače 1945. (Upucani samo-kresom, ubačeni u ratno sklonište u vrtu samostana, tu spaljeni i zatrpani. Ekshumirani 1971. i ukopani u širo-kobriješkoj bazilici):

S

p

12

Iz ljetopisa

2008. 1

7. fra Marko Barbarić Lesko (1865.), bivši župnik;8. fra Stanko Kraljević (1871.), bivši župnik i gvardijan;9. fra Ivo Slišković (1877.), bivši župnik i gvardijan;10. fra Krsto Kraljević (1895.), bivši profesor i župnik;11. fra Arkanđeo Nuić (1896.), profesor klasika;12. fra Dobroslav Šimović (1907.), profesor i meštar

đaka;13. fra Tadija Kožul (1909.), profesor klasika i odgajatelj

u konviktu;14. fra Borislav Pandžić (1910.), profesor i prefekt đaka;15. fra Žarko Leventić (1919.), kapelan;16. fra Viktor Kosir (1924.), bogoslov;17. fra Stjepan Majić (1925.), bogoslov;18. fra Ludovik Radoš (1925.), bogoslov.

III. Široki Brijeg, 8. veljače 1945. (Zbog granatiranja samostana sklonili se s đacima, bogoslovima i narodom u fratarsku mlinicu, odatle uzeti svi koji su bili u habi-tu, odvedeni u smjeru Splita, te ubijeni – najvjerojatnije – u Zagvozdu. Istraživanje njihova mogućeg grobišta je u tijeku.)19. fra Andrija Jelčić (1904.), gvardijan;20. fra Bonifacije Majić (1883.), dugogodišnji prefekt i

graditelj konvikta i gimnazije te profesor;21. fra Rade Vukšić (1894.), ravnatelj gimnazije, profe-

sor fizike i matematike;22. fra Fabijan Paponja (1897.), ravnatelj konvikta i pro-

fesor povijesti i zemljopisa;23. fra Leonardo Rupčić (1907.), profesor francuskog;24. fra Miljenko Ivanković (1924.), bogoslov;25. fra Melhior Prlić (1912.), časni brat;26. fra Fabijan Kordić (1890.), časni brat;27. fra Mariofil Sivrić (1913.), vikar samostana, najvjero-

jatnije izdvojen iz ove skupine i odveden kasnije – 10. veljače 1945.

IV. Mostar, 14. veljače 1945. (Uhićeni u samostanu u Mostaru, odvedeni i najvjerojatnije svezani žicom ili ubijeni pa bačeni, ili živi bačeni u Neretvu. Do danas im se za grobove ne zna.)28. fra Leo Petrović (1883.), provincijal;29. fra Grgo Vasilj (1886.), gvardijan;30. fra Jozo Bencun (1896.), bivši župnik;31. fra Bernardin Smoljan (1884.), župnik na Humcu;32. fra Kažimir Bebek (1901.), župnik u Pločama;33. fra Rafo Prusina (1884.), bivši župnik;34. fra Nenad Venancije Pehar (1910.), profesor u gi-

mnaziji.

V. Ljubuški (10. – 13. veljače 1945. ubijeni u ili oko Ljubuškog. Do danas im se za grobove ne zna.)35. fra Julijan Kožul (1906.), župnik u Veljacima, ubijen

10. veljače;36. fra Paško Martinac (1882.), u mirovini, ubijen 10.

veljače;37. fra Martin Sopta (1891.), profesor filozofije, ubijen

11. ili 12. veljače;38. fra Zdenko Zubac (1911.), župnik u Ružićima, ubi-

jen 13. veljače;

39. fra Slobodan Lončar (1915.), ž. vikar u Drinovcima, ubijen 13. veljače.

VI. Vrgorac, 28. siječnja 1945. (Ubijen, tu ukopan. Do danas mu se za grob ne zna.)40. fra Maksimilijan Jurčić (1913.), ž. vikar na Humcu i

2. meštar novaka.

VII. Čapljina, 1. veljače 1945. (Odveden od župnog stana i ubijen. Do danas mu se za grob ne zna.)41. fra Petar Sesar (1895.), župnik u Čapljini.

VIII. Međugorje, 30. listopada 1944. (Smaknut ruč-nom bombom u župnom stanu. Ukopan na groblju Ko-vačica.)42. fra Križan Galić (1870.), u mirovini.

IX. Čitluk, 6. i 9. veljače 1945. (Strijeljani i ukopani u groblju Podadvor u Čitluku.)43. fra Filip Gašpar (1893.), župnik u Gradnićima, ubi-

jen 6. veljače 1945.;44. fra Ćiril Ivanković (1877.), u mirovini, ubijen 6. ve-

ljače 1945.;45. fra Jakov Križić (1893.), župnik u Čitluku, ubijen 9.

veljače 1945.

X. Izbično, 11. veljače 1945. (Odvedeni od oltara i ubijeni na nepoznatom mjestu. Do danas im se za gro-bove ne zna.)46. fra Marko Dragićević (1902.), profesor klasika;47. fra Nevinko Mandić (1908.), vjeroučitelj u Mostaru;48. fra Bono Andačić (1903.), časni brat.

XI. Kočerin, 20. svibnja 1945. (Ubijeni u župnom uredu. Ukopani u mjesnom groblju.)49. fra Valentin Zovko (1889.), župnik u Kočerinu;50. fra Andrija Topić (1919.), ž. vikar.

XII. Zanagline, 24. svibnja 1942. (Ubili ga četnici, kao i njegova brata Marijana i Matišu Penavića. Do da-nas mu grob nepoznat.)51. fra Stjepan Naletilić (1906.), župnik u Kongori.

XIII. Velika Gorica, 3. svibnja 1945. (?) (Na Križ-nom putu. Grob mu nepoznat.)52. fra Bono Jelavić (1898.), župnik u Vitini.

XIV. Zagreb, 27. svibnja 1945. (Nakon što se predao partizanskim vlastima kao član ministarstva Bogoštovlja partizani su ga objesili. Grob mu je do danas nepoznat.)53. fra Radoslav Glavaš (1909.), načelnik ministarstva

bogoštovlja u Zagrebu.

XV. Macelj, 4. na 5. lipnja 1945. (Ubijeni u Macelj-skoj šumi na lokalitetu Lepa Bukva, ekshumirani 1992. Kosti nestručno obrađene, bile sve do 2005. na Šalati na patologiji pa vraćene i ukopane u temelje novopodignute crkve Muke Isusove. Ukopani, dakle, u zajedničku grob-nicu 22. listopada 2005.)

13

S

p2008.1

Iz ljetopisa

13

S

p2008. 1

54. fra Metod Puljić (1912.), župnik u Izbičnu;55. fra Darinko Mikulić (1919.), mladomisnik;56. fra Julijan Petrović (1923), bogoslov.

XVI. Poubijani na Bleiburgu i Križnom putu uglavnom u drugoj polovici mjeseca svibnja ili čak ka-snije 1945.57. fra Bruno Adamčik (1908.), profesor na gimnaziji;58. fra Anđelko Nuić (1908.), ž. vikar;59. fra Branko Šušak (1912.), župnik u Blizancima;60. fra Jenko Vasilj (1914.), vjeroučitelj u Konjicu;61. fra Emil Stipić (1912.), župnik u Gorancima;62. fra Dane Čolak (1916.), ž. vikar u Drinovcima;63. fra Tihomir Zubac (1918.), ž. vikar u Grudama;64. fra Lujo Milićević (1919.), mladomisnik;65. fra Svetislav Markotić (1921.), mladomisnik;66. fra Ante Majić (1922.), bogoslov.

Ubijena mladost

Partizani su ubili osam bogoslova: dvojicu u Mostar-skom Gracu, trojicu na Širokom Brijegu, jednoga na putu za Split, jednoga u Maceljskoj šumi i jednoga na Križ-nom putu (za fra Antu se veli da je iz kolone u Zagrebu stavljen u bolnicu Sestre milosrdnice u Vinogradskoj i tu preminuo od meningitisa) te trojicu mladomisnika (svu trojicu na Križnom putu). Milosti nije bilo ni za najstari-je, kao ni za one najmlađe. Jedino je pravilo bilo: ako si u habitu, bio si ubijen.

Mi, na žalost, ne znamo pojedinosti njihovih zadnjih dana. No, uvjeren sam da su mogli skinuti habit sa sebe i tako se spasiti kao đaci ili civili. Oni to očito nisu učinili. Svjedočili su da su klerici, da su jednostavno zavjetovani i da pripadaju Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. To da su na sebi imali habit, dakle, da su bili fratri i da su bili članovi Hercegovačke franjevačke provincije bila im je kod partizana smrtna presuda. Krasan su primjer vjer-nosti najmlađih članove naše zajednice. Još jednom na-pominjem, vrlo su rano oblačili habit, iza šestog razreda gimnazije, dakle sa 17 godina. Od onih obučenih 1943., njih dvanaestorice i jednog novaka Bosne Srebrene, še-storica su ubijena. Ubijen je i njihov drugi meštar.

Bogoslovija je utemeljena 1895., ali je za II. svj. rata morala zbog bombardiranja samostana iseliti iz Mostara u Čerin i u Veljake. Njihovo je studiranje bilo izloženo mnogim nesigurnostima, neuvjetnostima i patnjama. Ipak, ostali su u svojoj Provinciji.

Posebnost je to da su Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji partizani ubili provincijala, dvojicu gvardijana, jednog samostanskog vikara, četrnaest župnika, dva vje-roučitelja na državnim školama, trinaest profesora, rav-natelja gimnazije, ravnatelja konvikta, jednog visokog državnog službenika, desetak fratara u mirovini, tri časna brata, tri mladomisnika i osam bogoslova. Svaki je bogo-slov svojim jednostavnim zavjetima bio u svojoj zajednici izjednačen u pravima i dužnostima na svojoj razini kao i provincijal, gvardijan, župnik ili njegov odgojitelj. Oni su današnjem Bogoslovnom zboru i Novicijatu naše Provin-cije uistinu svet primjer nasljedovanja i nadahnuća.

Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika

Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika osnovala je Provincija 4. studenoga 2004. Pročelnik Povjerenstva je fra Ante Marić, a članovi su: fra Bazilije dr. Pandžić, fra Jozo dr. Vasilj, fra Vendelin Karačić, fra Jozo Zov-ko i fra Branimir Musa. Pokrenute su stvari koje zajed-nica odavna želi učiniti. Od 66 ubijenih hercegovačkih fratara samo se zna za grobove njih dvadesetsedmorice, a za grobove 39 fratara još se ne zna. Dana 7. travnja 2005. otpočeto je s ekshumiranjem masovne grobnice u Zagvozdu, za koju mještani već odavna tvrde da su u njoj ukopani »pobijeni briški pratri«. Ekshumirano je 18 tijela koja se trenutno nalaze na Patologiji u Splitu. Za 61. obljetnicu (2006.) napravljen je plakat s fotografi-jama svih hercegovačkih pobijenih franjevaca koji će biti predstavljen i razdijeljen na Širokom Brijegu 7. veljače.Nekolicina braće u Provinciji obrađuje životopise svih 66 pobijenih franjevaca uz pomoć svih značajnijih dokume-nata i svjedočenja do kojih se uopće može doći. Nastoje se pronaći razlozi zbog čega su pobijeni i tko ih je pobio.Želi se sve učiniti kako bi zajednica bila spremna pružiti što više podataka o njima Crkvi da bi ih ona jednoga dana mogla priznati priznavateljima vjere i mučenicima za nju. Široki Brijeg postaje viktimološko mjesto Hercegovačke franjevačke provincije, a 7. veljače dan svih hercegovač-kih pobijenih franjevaca.

Macelj, jama IVD gdje su ubijeni svećenici

S

p

14

Iz ljetopisa

2008. 1

IDENTIFICIRAN UBIJENI HERCEGOVAČKI FRANJEVAC

Mostar, 12. veljače 2006. (MI-RIAM) – Hercegovačka franjevač-ka provincija Uznesenja BDM sa sjedištem u Mostaru u II. svj. ratu i poraću pretrpjela je goleme ljudske gubitke. Tzv. NOV, partizani, bez suđenja i krivnje ubili su 66-oricu fratara. Ukopna mjesta njih dvade-setsedmorice su poznata, dok za njih 39 još uvijek se ne zna gdje počivaju.Dana 8. veljače 1945. iz fratarske mlinice, podno samostana Široki Brijeg, u smjeru Splita partizani su odveli osam hercegovačkih franjeva-ca, koji su hidrocentralu i fratarsku mlinicu izabrali kao sklonište jer je samostan bio granatiran. Od toga im se dana gubi svaki trag. Njihova su imena: fra Andrija (Jozo) Jelčić, fra Radoslav (Ivan) Vukšić, fra Bonifacije (Ante) Majić, fra Fabijan (Jakov) Pa-ponja, fra Leonard (Mijo) Rupčić, fra Miljenko Ivanković, fra Melhior (Jer-ko) Prlić i fra Fabijan (Jozo) Kordić. Provincija je htjela saznati za mjesto njihova ubojstva, kao i mjesto uboj-stva ostalih fratara, ali to nije mogla učiniti zbog velikog progona komu-nističkog režima, o čemu, između ostaloga, svjedoče godine zatočenja preživjelih fratara. Političkim popu-štanjem u vrijeme Hrvatskog prolje-ća iz Zagvozda stižu sve jači glasovi da su na lokalitetu Sudište pobijeni širokobriješki fratri. Fratri su nastoja-li izvidjeti, koliko se moglo o čemu se

radi. Dolaskom slobode i slobodnih stranačkih izbora na tom je lokalite-tu i na lokalitetu Šuvarov Dolac slav-ljena sv. misa 1990. i svi su na glas govorili da su na Sudištu na Đoginoj ledini ukopani širokobriješki fratri i civili, njih 18. Potom je stigao Do-movinski rat i svježe žrtve pa se pre-stalo s istraživanjem ovih lokaliteta.Približavanjem 60. obljetnice njihova smaknuća, Provincija je 4. studenoga 2004. u Mostaru na sjednici Uprave osnovala Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika s namjerom da se izuče životi ubijene braće i o njima skupe svi dostupni podatci kako bi se jednoga dana sve to predočilo Crkvi i pokrenuo postupak za njihovo pro-glašenje mučenicima za vjeru. Pročel-nik Povjerenstva postao je fra Ante Marić. Na komemorativnoj sv. misi na Širokom Brijegu 7. veljače 2005. provincijal fra Slavko Soldo zamo-lio je sve koji išta znaju o pobijenim hercegovačkim fratrima da to jave Povjerenstvu. Tako je 9. veljače po-novno iz Zagvozda stigao glas o po-bijenim širokobriješkim fratrima i ci-vilima. Pročelnik Povjerenstva je već 14. veljače pošao župniku Zagvozda don Jakovu Cikojeviću i načelniku općine Zagvozd g. Boženku Dediću s pismenim zahtjevom Provincijalata i Povjerenstva »… da nam pomognu da to mjesto arheološki pregledamo i utvrdimo pravo stanje …«. Općina Zagvozd je po svom načelniku g. Bo-ženku Dediću 25. veljače 2005. od-govorila: »U svezi Vašeg dopisa koji se odnosi na mjesto pogibije široko-brijeških fratara na lokaciji Sudišće u općini Zagvozd spremni smo Vam maksimalno pomoći u obilježavanju mjesta pogibije te pronalaženju po-smrtnih ostataka. Isto tako dajemo Vam suglasnost za sve potrebite rad-nje u pogledu ekshumacije…«.

Dana 6. travnja 2005. pročelnik Povjerenstva je s prof. arheologom Tihomirom Glavašem, ravnateljem Zavoda za zaštitu spomeničke bašti-ne Zapadnohercegovačke županije i

profesorom na Sveučilištu u Mosta-ru, a u nazočnosti načelnika Općine Zagvozd i župnika don Jakova Ciko-jevića, otpočeo arheološke istražne radove na mjestu koje su mještani označili. Ubrzo su otkrivena masakri-rana tijela, njih 18. O tom je izvješće-na policija te je 14. travnja 2005. na očevid izašao g. Marko Brdar, istraž-ni sudac Županijskog suda u Splitu, Živana Marušić, zamjenica županij-skog državnog odvjetnika u Splitu, Marija Definis-Gojanović, liječnica vještakinja i djelatnici krim-tehnike MUP-a u Splitu. Arheološko-istražni radovi i ekshumacija trajali su do 19. travnja 2005. kad su tijela, njih 18, prebačena na Zavod za patologiju i sudsku medicinu KB Split radi dalj-nje obrade.

Forenzičarskom i DNK obradom na Patologiji u Splitu utvrđeno je da su svih 18 tijela muške osobe sred-nje životne dobi. Kosturi su im bili u lošem stanju zbog neuvjetnog uko-pa. Sve su lubanje bile zaživotno slo-mljene, a na većini tijela uočljivi su zaživotni tragovi mučenja. U većini su tijela bila zrna streljiva, a svima su ruke bile vezane žicom, mnogima i vratovi i noge.

DNK analizom dokazano je da je jedno od ekshumiranih tijela po-smrtni ostatci fra Melhiora Prlića. Za identifikaciju je uzet krvni uzorak njegova bratića Vinka Prlića iz Sovi-ća. Da bi se utvrdio identitet i drugih tijela, nastavlja se započeti rad na Pa-tologiji u Splitu.

Fra Melhior (Jerko) Prlić rođen je u Sovićima, župa Gorica, 27. srpnja 1912. Roditelji su mu bili Ambrozije i Anica r. Vlašić. U franjevački red stupio je kao tercijar u Mostaru 3. kolovoza 1935. U novicijat na Hum-cu stupio je kao časni brat 11. srpnja 1937. Jednostavno je zavjetovan 12. srpnja 1938., svečano 18. prosinca 1941. na Širokom Brijegu. Radio je kao stolar u samostanskoj stolarskoj radionici na Širokom Brijegu.

15

S

p2008.1

Iz ljetopisa

15

S

p2008. 1

ISTRAŽIVANJE I IDENTIFIKACIJA NAŠE POBIJENE BRAĆE U STRUČNOM ČASOPISU

poraća II. svj. rata u Zagvozdu 30. prosinca 2005. identificirano tijelo fra Melhiora Prlića, člana Hercego-vačke franjevačke provincije, kojeg su partizani 8. veljače 1945. uhitili na Širokom Brijegu i sa sedmori-com subraće odveli prema Splitu.U svrhu uzimanja uzoraka za daljnju DNK analizu 24. srpnja i 11. kolo-voza 2006. izvršena je ekshumacija roditelja i braće preostale sedamna-estorice (17) fratara koje su partizani uhitili: skupina iz hidrocentrale na Širokom Brijegu (7); skupina iz Lju-buškog (5); skupina iz Izbična (3); fra Mariofil Sivrić; fra Maksimilijan Jurčić. DNK analizom je do sada utvrđeno da se među ekshumiranim tijelima u Zagvozdu nalaze tijela fra

IDENTIFICIRANA JOŠ DVA TIJELA UBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRATARA

Mostar, 17. veljače 2007. (MI-RIAM) – Na Sudskoj medicini Pato-logije KB-a u Splitu DNK analizom je među osamnaest (18) ekshumi-ranih tijela iz masovne grobnice

fra Zdenko Zubac fra Julijan Kožul

Zdenka Zupca (27. listopada 2006.), župnika u Ružićima i fra Julijana Ko-žula (15. siječnja 2007.), župnika u Veljacima.

Zagreb, 10. kolovoza 2007. (MI-RIAM) – U hrvatskom stručnom ča-sopisu Croatian medical journal, 48 (4), Zagreb, 2007., str. 520. – 527., ovih se dana pojavio članak Marije Definis-Gojanović i Davorke Sutlović

Skeletal remains from World war II mass grave: from discovery to identification. Govori o iskapanju masovne grobni-ce u Zagvozdu i o dosadašnjoj identi-fikaciji trojice ubijene naše braće, na čemu su autorice predano radile pod

vodstvom pročelnika Povjerenstva za pripremu kauze mučenika fra Ante Marića. Članak možete skinuti s na-ših stranica www.pobijeni.info u pdf obliku.

POKRENUT POSTUPAK MUČENIŠTVA UBIJENE SUBRAĆE HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE

FRA MILJENKO STOJIĆ IMENOVAN VICEPOSTULATOROM

Mostar, 27. rujna 2007. (MI-RIAM) – Na sjednici Uprave Herce-govačke franjevačke provincije, pod predsjedanjem provincijala fra Slav-ka Solde, 4. studenoga 2004. u Sla-nom donesena je odluka da se ustroji Povjerenstvo za pripremu kauze mu-čenika. Pročelnikom Povjerenstva postao je fra Ante Marić, a članovi: fra Bazilije Pandžić, fra Vendelin Ka-račić, fra Jozo Zovko, fra Jozo Vasilj i fra Branimir Musa. Bio je to poče-tak pripreme za pokretanje postupka

mučeništva pobijene subraće u II. svj. ratu i poraću (1942. – 1945.), za koje se vjeruje da su ubijeni »in odi-um fidei«. Sljedeći bitan korak bio je imenovanje fra Luke M. De Rosa, generalnog postulatora franjevačkog reda, postulatorom postupka. To je učinjeno 23. svibnja 2006. Mjesni biskup don Ratko Perić suglasio se s ovim imenovanjem 19. srpnja 2006. Nakon toga imenovani postulator pokrenuo je postupak mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«. Na

Kapitularnom kongresu održanom u Masnoj Luci 4. – 7. lipnja 2007., pod predsjedanjem provincijala fra Ivana Sesara, za vicepostulatora postupka predložen je fra Miljenko Stojić. Po-stulator postupka suglasio se s ovim imenovanjem dopisom od 19. rujna 2007. Vicepostulator se brine o tije-ku postupka na terenu i zastupa je pred različitim crkvenim ustanova-ma, izuzev pred Rimskim vikarija-tom i Zborom za proglašenje svetih.

Budući da je na Širokom Brijegu i

S

p

16

Iz ljetopisa

2008. 1

oko njega ubijeno najviše naše braće i znalo im se za grobove, puk Bož-ji, samostansko bratstvo i Provincija od samog početka izabrali su Široki Brijeg za mjesto, a 7. veljače za dan kad se kao Provincija sjećamo sve naše braće koja su vlastitom krvlju posvjedočila svoju vjeru i ljubav u uskrslog Gospodina. Jaki zamah ovaj je stav dobio 1. srpnja 1971. kada je zbog Hrvatskog proljeća postalo mogućim prenijeti u crkvu Uznese-nja BDM kosti dvanaestorice ubijene subraće na Širokom Brijegu i šestori-

ce u Mostarskom Gracu. Nakon Do-movinskog rata otvorila se moguć-nost za sustavno istraživanje pogibije 66-orice subraće. Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, između ostaloga, svojim radom doprinijelo je da se identificiraju trojica subra-će ubijena u Zagvozdu: fra Melhior Prlić, fra Zdenko Zubac i fra Juli-jan Kožul. Njihovi posmrtni ostatci bit će pokopani na Širokom Brijegu 9. listopada 2007. u 11 sati. Obred nji-hova ukopa i sv. misu zadušnicu pred-vodit će general Franjevačkog Reda,

OFM, fra José Rodríguez Carballo.Da bi se što prije Causa uspješno do-vela kraju i pobijeni fratri proglasili svetima, potrebno je prikupiti što više podataka i svjedočanstava o nji-hovu životu, radu i mučeništvu. Sto-ga se mole svi oni koji mogu nešto pomoći u tom pogledu da to što prije učine. Evo korisnih podataka: VICE-POSTULATURA, Trg sv. Ante 1, 88320 Ljubuški-Humac; tel.: (039) 832-582; faks: (039) 832-585; e-po-šta: mostar@pobijeni.info; mreža: www.pobijeni.info.

ZAGVOZD: POKOPANE ŽRTVE POKOLJA IZ VELJAČE 1945.Zagvozd, 7. listopada 2007.

(IKA) – Partizani su 7. veljače 1945. na Širokom Brijegu zarobili osam franjevaca i deset hrvatskih vojnika te ih iz franjevačke mlinice vezane ži-com tjerali pješice u Split, potom su ih vratili na predio Sudišće, kraj za-selka Lovrinčevići u Zagvozdu, gdje su ih danima nemilosrdno mučili i okrutno umorili. Njihovi su ostat-ci 2005. pronađeni u jednom vrtu i izvađeni te odvezeni na patologiju u Split na prepoznavanje, a utvrđen je identitet samo trojice franjevaca.

Zemni ostatci ovih 18 mučenika izloženih u župnoj crkvi Gospe od Karmela u Zagvozdu pokopani su u nedjelju 7. listopada na mjesnom gro-blju, nakon sv. mise zadušnice koju je u crkvi Gospe od Karmela pred-vodio župnik don Jakov Cikojević u sumisništvu s generalnim vikarom Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenkom Štekom, generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbi-skupije don Ivanom Ćubelićem, ši-rokobriješkim gvardijanom fra Bra-nimirom Musom i oko 50 svećenika, te pred mnoštvom vjernika.

Od mučenika su se oprostili na-čelnik Općine Zagvozd Miroslav Gaće, don Ivan Ćubelić u ime Split-sko-makarske nadbiskupije, široko-briješki gvardijan fra Branimir Musa, fra Ante Marić i fra Miljenko Šteko, u ime Hercegovačke franjevačke provincije, koji je sve pozvao da se

ugledaju u »primjere vjere ovih naših mučenika, poslušajmo što nam zbori mučenička suza vruća i spoznajmo da ne može nikad bez Golgote biti uskrsnuća«.

Zahvaljujući stručnom timu Za-voda za sudsku medicinu, patologi-ju i citologiju Kliničke bolnice Split, identificirani su ostatci trojice franje-vaca, a ispitivanja se nastavljaju. Po-stoji mogućnost kako su među ovim posmrtnim ostatcima i ostatci franje-vaca uhićenih na prostoru Hercego-vine u veljači 1945., a za koje Pro-

vincija ne zna gdje su ubijeni, kazao je fra Ante Marić, pročelnik Povje-renstva za pripremu kauze mučenika hercegovačkih franjevaca.

Posmrtni ostatci fra Melhiora Pr-lića, fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zubca odvezeni su u pratnji brojnih svećenika i vjernika u Široki Brijeg, gdje će biti pokopani u crkvi Uznese-nja BDM u utorak 9. listopada u 11 sati a sv. misu predvodit će general franjevačkog reda fra José Rodríguez Carballo.

17

S

p2008.1

Iz ljetopisa

17

S

p2008. 1

POKOP UBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRANJEVACA NA ŠIROKOM BRIJEGUŠiroki Brijeg, 9. listopada 2007. (IKA) – Fra Melhior

Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac imali su 9. listopada, 62 godine nakon smrti, dostojanstven pokop u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. pokopani posmrtni ostatci 18 franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije koji su također ubijeni 1945.

Partizani su sredinom veljače te godine poubijali uku-pno 66 franjevaca među kojima i provincijala Hercego-vačke franjevačke provincije. Za grobove njih 36 još se ne zna.

Spomenuta trojica identificirana su nakon što su nji-hovi ostatci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga.

»Ganut sam ovim činom, jer vidio sam suze u oči-ma puka«, rekao je generalni ministar reda Manje braće fra José Rodríguez Carballo. To je bio središnji događaj njegova službenog pohoda Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 7. – 10. listopada. »Za Široki Brijeg ovo je po-seban dan. Znam da su zajedno sa 66 franjevaca ubijeni i mnogi članovi vaših obitelji. Svi su oni dio onog mnoštva iz Knjige Otkrivenja. Svi su oni ono zrno što kad padne donosi veliki rod«, rekao je generalni ministar. Pozvao je na zahvalu Gospodinu za njihovo svjedočanstvo vjere. »Na njihovu primjeru posvijestimo svoju odgovornost kako bismo u budućnosti izbjegli takva događanja. Stoga slabim glasom koji dolazi od sv. Franje i jakim koji dolazi od svete vjere kažimo: Nikada više rata! Nikada više ne-vinih žrtava! Nikada više krvi! Želimo mir i zalažemo se za izgradnju mira! Mir je delikatna biljka koju svaki po-jedinac mora njegovati. Neka krv ovih mučenika postane klica mira u ovoj mučeničkoj zemlji. Zemlja Bosna i Her-cegovina ima pravo na mir i moćnici kugle zemaljske ne mogu zatvoriti oči pred ovom stvarnošću koja zaziva mir. Za ovo će odgovarati, ali i mi ako ne učinimo svoj dio. Ne možemo zatvoriti oči kad tolike žrtve viču svojom krvlju i tolikim suzama«, kazao je Carballo.

Pozvao je mlade da imaju jasan kršćanski identitet. Od roditelja je zatražio da sa zanosom prenose svoju vje-ru djeci, a od političara da se nikada ne zastide korijena i ove zemlje. »Kad Isus uđe u život neke osobe, ne uzima joj ništa, a daje sve. Stoga vas molim – otvorite srca Kri-stu, otvorite život Kristu, otvorite kuće i obitelji evanđe-lju. Mogu nam oduzeti tjelesni život, ali ne duhovni. Krv mučenika sjeme je novih svetaca«, rekao je. Na kraju je general franjevačkoga reda izrazio nadu »da će Hercego-vina ostati zemlja u kojoj će se Isus osjećati u svojoj kući«. Na kraju propovijedi na hrvatskom je jeziku nazočne po-zdravio franjevačkim pozdravom: Mir i dobro.

Riječima koje su bile koliko svjedočanstvo, toliko i poziv na dostojanstven život na tom mučeničkom krvlju obilježenom mjestu: »Ovo je Široki Brijeg. Ovo je ko-lijevka Hercegovačke franjevačke provincije«, generalu franjevačkog reda zahvalio je širokobriješki gvardijan fra

Branimir Musa. Podsjetio je kako su partizani 7. veljače 1945. poubijali svu braću u samostanu, svih 12 koliko ih se zateklo u kući u habitu. Tih je dana, na tome i okol-nim mjestima, ubijena čitava 30-člana širokobriješka sa-mostanska zajednica. »Hvala Vam, oče generale, što ste ovdje«, rekao je provincijal fra Ivan Sesar i obećao: »Ovih 66 ubijenih bit će nam putokaz na putu prema prijestolju Jaganjca Božjeg«. Ocu generalu darovao je spomenicu »ispisanu krvavim slovima naše braće. Ponesite je u Rim, sjetite nas se, molite za nas, a i mi ćemo moliti za Vas, za naš red i Crkvu katoličku«. Generalu je darovana i umjetnička slika sv. Franje i Širokog Brijega »kao sjećanje na ovaj pohod našoj Provinciji«.

Sliku širokobriješke crkve, rad studenta Hrvatske akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, gvar-dijan fra Branimir je darovao župniku iz Zagvozda don Jakovu Cikojeviću kao znak zahvalnosti »župniku i svim vjernicima župe Zagvozd koji su čuvali uspomenu na naše fratre i palili im svijeće za Dušni dan«.

Cijeli prigodni program – pokop, vrlo dojmljiv igro-kaz u kojem je 66 mladića i muževa u habitima, u žici, slikovito predstavilo smaknuće fratara, te misa na latin-skom ostavili su dubok dojam na desetke tisuća vjernika koji su došli na Široki Brijeg, stotine ministranata i člano-va FRAMA-e, koji su sudjelovali u svečanom mimohodu, kao i oko stotinu i pedeset svećenika koji su sudjelovali u koncelebraciji. Među njima su uz hercegovačkog bili svi hrvatski provincijali, te izaslanik provincijala Bosne Srebrene.

U općini Široki Brijeg 9. listopada bio je neradni dan.

Zahvaljujući stručnom timu Zavoda za sudsku me-dicinu, patologiju i citologiju Kliničke bolnice Split, identificirani su ostatci trojice franjevaca, a ispitivanja se nastavljaju. Pokrenuta je kauza mučeništva pobijene su-braće Hercegovačke franjevačke provincije. Više o svemu može se doznati na internetskoj stranici: www.pobijeni.info.

S

p

18

Iz ljetopisa

2008. 1

fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac) identificirani su nakon što su njiho-vi ostatci 2005. pronađeni u jednom vrtu u Zagvozdu kod Imotskoga te su dostojanstveno pokopani u crkvi u Širokom Brijegu u grobnicu u kojoj su 1971. smješteni posmrtni ostatci 18 drugih franjevaca koji su također ubijeni 1945. »Na putu prema pro-glašenju blaženima i svetima naše braće želimo ići njihovim stopama. Bili su veliki ljudi i veliki redovni-ci. Želimo izučavati i slijediti njiho-vu duhovnost te podrobnije istražiti njihov rad, a posebno njihove zadnje trenutke života. Molimo svakoga onog, tko bilo kakvim podatkom može doprinijeti što jasnijem rasvjet-ljenju tih događaja da to i učini«, za-vršio je svoje izlaganje vicepostulator fra Miljenko Stojić.

U drugom dijelu tribune, Ante Beljo, ravnatelj Hrvatskog informa-tivnog centra (HIC-a) i dugogodiš-nji saborski zastupnik, okupljene je podsjetio na povijesne okolnosti pod kojima se dogodila ova velika trage-dija. »Ta je tragedija godinama bila tabu tema. O njoj se počelo govoriti

tek tijekom devedesetih godina. Me-đutim, bez obzira na promjenu okol-nosti, i danas se preživjeli svjedoci ne usuđuju govoriti protiv počinitelja, makar su oni mahom poznati«, na-glasio je Ante Beljo. Odgovornost treba tražiti, tvrdi, u redovima XI. dalmatinske udarne brigade, kao i u odgovornosti majora Sime Dubajića. »U hercegovačkim su selima tada živjeli samo starci, žene i djeca dok su muškarci bili mobilizirani pa se ubojstva civila i redovnika ne mogu opravdati«, objasnio je ravnatelj HIC-a koji već godinama istražuje i prikuplja dokumentaciju o ovom slu-čaju. Tako je i došao do imena ljudi koji su povezani s ubojstvima herce-govačkih franjevaca, a svi su oni bili visokopozicionirani u partizanskim redovima.

Sljedeća tribina na istu temu i s istim predavačima, obogaćena još prikazivanjem filma Plava skamenjena vječnost, održat će se u četvrtak 14. veljače u 19 sati u prostorijama Hr-vatske kulturne zaklade i Hrvatskog slova, Ulica Hrvatske bratske zajed-nice bb, Zagreb.

ODRŽANA TRIBINA – TKO JE UBIO HERCEGOVAČKE FRANJEVCE U VELJAČI 1945?Zagreb, 10. veljače 2008. (www.

fra3.net) – »”Pobili su pratre na Bri-gu”, glasila je najčešće izgovarana rečenica u Hercegovini tijekom ve-ljače 1945.« – tim je riječima počeo svoje izlaganje fra Miljenko Stojić, vicepostulator Postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, na tribini održanoj u dvorani samostana Hercegovačke franjevačke provinci-je u zagrebačkoj Dubravi, u subotu, 9. veljače 2008. Tribina je održa-na u povodu 63. godišnjice njihove mučeničke smrti, a otvorio ju je fra Mladen Hrkać, gvardijan samostana. »Partizani su se pokušali opravdati naglašavajući kako su fratri oružjem branili Široki Brijeg«, naglasio je fra Miljenko. Međutim, hercegovač-ki narod nikada nije zaboravio što se događalo tih dana i već je nedu-go nakon tragičnog događaja počeo hodočastiti na mjesta pogibije re-dovnika. Hercegovačka franjevačka provincija pokrenula je postupak za njihovo proglašenje blaženima i sve-tima. Nakon pada komunističkog režima postalo je moguće istražiti istinu o ovom tragičnom događaju i odati počast nevino pobijenim fra-njevcima. Vicepostulator postupka okupljene na tribini ukratko je pod-sjetio na kronologiju događaja, ali i razloge zbog kojih su fratri završili kao mučenici. »Iz svega do sada zna-nog proizlazi da su pobijeni iz najma-nje dva razloga. Prvi je komunistička odbojnost prema vjeri i hrvatskom narodu, a drugi razlog bilo je posto-janje Klasične gimnazije u Širokom Brijegu koja je, prema njima, odga-jala ‘ustaške zlikovce’, bez obzira što su neki partizani pohađali ovu školu. Onaj tko je nosio habit bio je pogu-bljen«, naglasio je fra Miljenko Stojić. U posljednjim danima rata i nakon njega, Hercegovačka franjevačka provincija izgubila je čak 66 svojih članova, među kojima i provincija-la. Za grobove njih 36 još se ne zna. Trojica franjevaca (fra Melhior Prlić,

19

S

p2008.1

19

Pokoravamo se konačnoj od-luci Vrhovnog suda Jugoslavije o zabrani raspačavanja knjižice Široki Brijeg.

Ipak smatramo potrebnim iznijeti nekoliko primjedbi.

Potpuno smo zadovoljni je-dino što Vrhovni sud Jugosla-vije, kao ni prethodno Vrhovni sud Hrvatske, nije potvrdio in-kriminaciju Okružnog javnog tužilaštva iz Splita i Javnog tu-žilaštva SR Bosne i Hercegovine da su naša na Širokom Brijegu stradala braća »s oružjem u ruci i na drugi način za vrijeme II Svjetskog rata služili okupatoru u podjarmljivanju hrvatskog i drugih naših naroda« (odnosno da su »ne samo propagandom već i oružjem u ruci u toku oslobodilačkog rata služila oku-patoru na podjarmljivanju na-ših naroda i narodnosti«), što ju je Okružni sud u Splitu bio potvrdio i svrstao u red »opće poznatih događaja iz naše ne-davne prošlosti«. Ali nam ostaje žao što nije prihvaćen naš za-htjev da se utvrdi istinitost ili neistinitost te inkriminacije, tj. činjenice jesu li naša na Širokom Brijegu stradala braća uistinu »s oružjem u ruci i na drugi na-čin... služili okupatoru”« i kao takvi poginuli, ili su stradali ne-vini kako se tvrdi u knjižici Ši-roki Brijeg. A bili smo ponudili

i brojne dokaze s naše strane! O tomu naime ovisi istinitost ili »izopačenost« temeljne tvrdnje u inkriminiranoj knjižici.

Ne zadovoljava nas obra-zloženje u presudi Vrhovnog suda Jugoslavije, što polazi od pretpostavki da je »samostan u mjestu koje se onda zvalo Široki Brijeg, danas Lištica, bio pre-tvoren u snažno vojno utvrđe-nje Nijemaca i ustaša« i da je prilikom »osvajanja utvrđenog samostana« poginuo »i izvjestan broj franjevaca«. A neosporna je povijesna činjenica da samo-stan nije bio nikakvo njemačko ili ustaško vojno utvrđenje. Na temelju naše prikupljene doku-mentacije proizlazi, naprotiv, da kroz cijeli tijek borbi nika-da nijedan vojnik nije s oružjem u ruci ušao u samostan. To su izričito zahtijevali fratri, i toga se držala sva vojska, tako da su i sami njemački oficiri odlagali oružje ako su htjeli ući u samo-stan ili crkvu. Što se pak gimna-zije i đačkog konvikta tiče, bili su na silu zaposjednuti, i fratri nisu mogli biti odgovorni za ono što se tamo događalo. Na temelju naše prikupljene do-kumentacije proizlazi također i to da naša širokobriješka braća nisu poginula prilikom »osvaja-nja utvrđenog samostana«.

Ostajemo u uvjerenju, u

čemu nas je utvrdilo i mišlje-nje Vrhovnog suda Hrvatske, da smo svoje tvrdnje iznijeli u knjižici »na način koji ne može dovesti do uznemirenosti gra-đana. U protivnom slučaju i sad bismo bili povukli raspačavanje knjižice. Ako je kod jednog di-jela građana uznemirenost ipak nastala, uvjereni smo da je to posljedica nekih novinskih na-pisa, u kojima su iznesene broj-ne neistine kako u odnosu na našu stradalu braću o kojima je u knjižici riječ tako i u odnosu na nas danas.

Zahvaljujemo odvjetniku Ivanu Mužiću što je obranu naše stvari preuzeo u svoje ruke i vodio je vještinom velika prav-nika i izvrsnog poznavaoca po-vijesnih činjenica.

Zahvaljujemo također i svi-ma koji su nas u svemu ovomu prijateljski pomagali.

Posebno zahvaljujemo vjer-nicima širokobriješke kotline, a i čitave zapadne Hercegovine, koji su svojom ljubavlju i mo-litvama širokobriješkoj Gospi dali svoj doprinos za mir i dobro u ovoj našoj Hercegovini.

Mostar, 27. listopada 1971.

Za hercegovačke franjevce:dr fra Rufin Šilić

provincijalMir i dobro, 7, Mostar, 1971., str.

295. – 296.

ZAUZEĆEZAUZEĆE

Izjava oca provincijala

Širokog Brijega

Podsjetnik

S

p2008.1

S

p

20

2008. 1

UTOPIJA I TOTALITARNA IDEOLOGIJA KOMUNIZAM KAO PRIMJER TOTALITARNOGA KARAKTERA UTOPIJE

»Komunizam je veličanstvena teorija, no nesreća bijaše u tome da se ta teorija pokušala pretvori-ti u stvarnost.« Tom je rečenicom veliki izraelski satiričar Ephraim Kishon sažeo svu problematiku pokušaja ostvarenja jedne utopi-je, u ovom slučaju komunističke. Sam je Kishon na vlastitoj koži, u svojoj domovini Mađarskoj, isku-sio što znači pokušaj ostvarenja prvo fašističke, a onda komuni-stičke utopije. Pošto je uspio pre-živjeti i jednu i drugu, nakon toga i pobjeći u slobodan svijet, postao je jedan od vodećih svjetskih sa-tiričara.

Međutim, stoji li njegova tvrd-nja da je komunizam doista lijepa utopija koja je propala samo zato što ju se pokušalo pretvoriti u stvarnost?

Komunisti »izjavljuju otvo-

reno, da oni svoje ciljeve mogu ostvariti samo silovitom promje-nom svih dosadašnjih društvenih struktura. Neka uzdrhte od stra-ha vladajuće klase pred komu-nističkom revolucijom. Proleteri nemaju, u revoluciji, što izgubi-ti osim svojih okova. Međutim, mogu osvojiti novi svijet.«

Tko čita ovaj završetak Komu-nističkog manifesta, taj se počinje pitati nije li u samom začetku komunističke ideje već položeno sjeme nasilja, terora.

»U Pragu je jedan partijski se-kretar podnosio izvješće na javnoj tribini o perspektivama tekućeg petogodišnjeg plana. ‘... i na kraju ovog petogodišta’, kaže on, ‘imat ćemo 0,7 posto traktora po gla-vi stanovnika...’ Iz slušateljstva se čuje povik: ‘A što je s toalet-nim papirom?’ Govornik se ne da

smesti i nastavlja: ‘Proizvodnja željeza po glavi stanovnika...’ Isti glas prekida ga još jednom: ‘A kako će izgledati situacija s toa-letnim papirom?’ Ni ovaj se put govornik ne da smesti nego i da-lje proklamira: ‘Imat ćemo tisuću kila umjetnog gnojiva po glavi stanovnika...’ Glas iz slušateljstva ponovno: ‘A toaletni papir?’ Izla-gač gubi strpljivost i dere se: ‘Mo-žeš mi polizat...’, na što čovjek iz publike odgovara: ‘Ostaje li to i nadalje jedino rješenje?’«

Ova priča ne pokazuje samo na što se svelo Marksovo obeća-nje o izobilju i višku svih materi-jalnih stvari koje će nastati nakon pobjede komunističke ideje, nego govori i o slici čovjeka u njegovoj ideologiji: to je čovjek u potpuno-sti podređen partijskoj svijesti.

1. Ostvarenje komunističke utopije u brojkama

Umjesto uvoda: iskustvo s komunizmom pretočeno u satiru

Povijesne okolnostiSovjetski Savez 20 milijuna žrtava komunističkog teroraKina 65 milijuna žrtava komunističkog teroraVijetnam 1 milijun žrtava komunističkog teroraSjeverna Koreja 2 milijuna žrtava komunističkog teroraKambodža 2 milijuna žrtava komunističkog teroraIstočna Europa 1 milijun žrtava komunističkog teroraLat. Amerika 150.000 žrtava komunističkog teroraAfrika 1.7 milijuna žrtava komunističkog teroraAfganistan 1.5 milijuna žrtava komunističkog teroraKomunistička Internacionala i komunističke partije koje nisu bile na vlasti 10.000 žrtava komunističkog terora.

21

S

p2008.1

Povijesne okolnostiNijednu utopiju u povijesti nije se tako temelji-

to pokušalo pretvoriti u stvarnost i nijedan poku-šaj ostvarenja utopije nije progutao tolike žrtve kao ostvarenje komunističke utopije.

Mnogi su i danas uvjereni da je ideja komunizma bila dobra teorija, jedino što su pri njezinu ostvare-nju nastale određene pogrješke, izopačenosti. Među-tim, pitanje je nije li sama komunistička ideologija od samog svog začetka u sebi bila loša i nosila klicu terora koji će joj kasnije biti glavnom oznakom do povijesnog sloma? Ideologija koja traži zajedništvo svih materijalnih dobara pretpostavlja uništenje pri-vatnog vlasništva jer samo tako može sve postati zajedničko. Novi čovjek i novo društvo koje komu-nizam želi stvoriti pretpostavljaju nasilno uništenje svega starog, tako piše u Komunističkom manifestu. Novi čovjek i novo društvo žele se stvoriti silom. Sa-moj početnoj ideji komunizma nasilje je imanentno.

Nasilje je sredstvo dolaska na vlast i održavanja ko-munističke vlasti.

U ovom članku želim se pozabaviti pitanjem od-govara li teza o kojoj govori Kishon da je komuni-stička utopija morala propasti jer je od teorije po-stala praksom? Koji je uzrok propasti komunističke utopije? Nisu li 93 milijuna žrtava koje je iza sebe ostavila propala komunistička utopija, utkani već u same začetke te utopije? I kako je moguće da od ve-likih Marksovih ideala, ideala koje su preuzeli mnogi intelektualci na Zapadu i Istoku, u stvarnom komu-nizmu ostane glavno pitanje: zašto nema dovoljno toaletnog papira? Pitanje gdje su tisuće i milijuni onih koji su završili u masovnim grobnicama i gu-lazima nije se smjelo ni postaviti, a tko zna kako je završio i junak iz pripovijesti G. Lauba koji se usu-dio postaviti pitanje o nedostatku toaletnog papira u komunističkom društvu izobilja.

2. Pojedinac, društveni čimbenik koji treba biti uklonjen – Platonova Država

Ideja o zajedništvu dobara i novom društvenom poretku pripada takoreći osnovi svih europskih društvenopolitičkih utopija. To zajedništvo dobara, međutim, povezano je s određenim totalitarizmom i nasiljem. Prvu veliku društvenopolitičku utopiju, koja je kasnije imala velik utjecaj na razvoj svih eu-ropskih utopija, nalazimo u Platonovoj Državi. U njegovoj idealnoj državi zajednička su sva dobra, uključujući i žene i djecu. Ideje o zajedničkim že-nama nije bilo u komunističkoj utopiji, no bilo je pokušaja da se djeca oduzmu od roditelja i odgoje samo za službu državi.

Kod Platona čitamo: »Da one (žene) budu svi-ma zajedničke, da ni jedna zapravo ne pripada samo jednome i da djeca isto tako budu zajednička, tako da otac ne poznaje svoje dijete, ni dijete svoga oca« (Politeia V 457 C-d).

»Oni (čuvari) ne smiju posjedovati ni kuća ni ze-mlje ni bilo što drugo, nego moraju zajednički trošiti ono što im drugi daju za njihov život ...« (464c).

Potpuno zajedništvo dobara služilo bi, po Pla-tonovu mišljenju, potpunom predanju pojedinca u službi države. Posjed, žena, djeca samo odvraćaju od tog potpunog posvećenja državnoj službi. Ako se svatko brine samo o svom pojedinačnom dobru, onda nužno zaboravlja zajedničko dobro.

Platon smatra da će novi oblik zajedničkog života stvoriti i novog čovjeka. Djeca odgojena prema nje-govoj zamisli bit će bez emotivne navezanosti na ro-ditelje. Sva njihova ljubav, emotivna vezanost, pripa-dat će državi. Država već nakon rođenja djecu treba selektirati i odgojiti prema njihovim sposobnostima za službu u državi (V 458c-462a).

Dakako, Platon ne poznaje jednakost svih ljudi, nego su ljudi podijeljeni na gospodare (kralj, filozof), čuvare (vojnike) i seljake/radnike (narod). Svaka od tih klasa služi državi na svoj način. Platonov totali-tarni način očito ima određene dodirne točke s ko-munističkom utopijom, o čemu će kasnije još biti riječi.

Macelj, prostrijeljene lubanje svećenika

S

p

22

2008. 1

Povijesne okolnosti

3. Karl Marks i rušenje dotadašnjih društvenih oblika

Kao što je u početku spomenuto, mnogi suvre-menici još i danas simpatiziraju komunističku uto-piju smatrajući da je ideja komunizma bila dobra, samo su je Lenjin, Staljin i drugi komunistički vođe pokvarili i izopačili. Nasilje i teror komunističkih vlastodržaca nad vlastitim stanovništvom vide kao nehotične pogrješke komunizma koje su u suprot-nosti s izvornom idejom. Međutim, ako se čitaju dje-la »oca« marksizma K. Marksa, dobiva se drukčija slika o njegovoj nauci i ideologiji. Ovdje ne želim predstaviti Marksov Kapital, dosadno gospodarsko-filozofsko djelo, nego Komunistički manifest, djelo Marksa i Engelsa. Manifest je postao svojevrsnom Biblijom komunizma.

Podijeljen je na sljedeća poglavlja:(1) Građanstvo (buržoazija) i proleteri: »Povijest

svih dosadašnjih društava jest povijest klasne borbe« – tako počinje ovo poglavlje. Marks ocrtava pro-mjenu koja je nastala raspadom feudalnog sustava i rađanjem novoga, građanskog sustava. Taj građan-ski sustav poistovjećuje s kapitalizmom. Građansko društvo u svojoj želji za profitom rađa proletarijat koji opet građanstvu služi kao sredstvo za proizvod-nju. Proletarijat se razvija u istom odnosu kao i ka-pital. Proletarijat prolazi kroz različite faze od poje-dinca, radnika u tvornici, do svjetskog proletarijata. Između radnika i građanstva traje prikriveni rat koji će jednom prerasti u otvorenu revoluciju kojom će »nasilno biti srušeno građanstvo, a proletarijat će utemeljiti svoju vlast«. Komunisti zastupaju interese proletarijata.

(2) Prigovori komunizmu i odgovori na te pri-govore:

a. dokidanje privatnog vlasništvab. dokidanje obrazovanjac. dokidanje obitelji d. dokidanje nacionalnostie. odbacivanje svakog morala, vrijednosti, vje-

re.S proleterskom revolucijom i proleterskom vla-

šću započinje nova epoha ljudske povijesti, vrijeme kakvoga do sada nije bilo, započinje novo društvo. Komunistička je revolucija najradikalniji raskid s do-sadašnjim oblicima vlasništva pa nije nikakvo čudo da se pri njegovu razvoju najradikalnije dokidaju sve tradicionalne ideje. Marks ne sumnja da je provedba njegovih ideja moguća samo silom i nasiljem.

(3) U trećem dijelu Marks obrađuje socijalistič-ku i komunističku literaturu.

(4) U četvrtom dijelu obrađuje odnos komuni-sta prema različitim oporbenim strankama. Komu-nistička se partija bori u početku zajedno s drugim oporbenim strankama protiv vladajuće skupine, no pritom ne zaboravlja da su i te stranke neprijate-lji proletera i komunista. Savezničke stranke bit će uklonjene s povijesne pozornice čim bude uklonjen zajednički neprijatelj.

Ovaj dio završava već poznatim pozivom za na-silnim rušenjem tadašnjeg društvenog poretka.

Nakon osvajanja vlasti komunisti su dosljedno proveli naputke iz Manifesta, o čemu govori sljedeće poglavlje.

U svakom slučaju, Platonova je Država, ako je trijezno čitamo, primjer totalitarnog društva u ko-jem ljudi služe kao »materijal« od kojega se gradi »zajedničko dobro«. Ostaje nejasno tko su ti koji će uživati u tom »zajedničkom dobru«. Dobro pojedin-ca potpuno se niječe zbog navodnog dobra zajednice. Dobro pojedinca štetno je za zajednicu koja postaje

sve apstraktnija. Pojedinac je najveći neprijatelj u Platonovoj Državi. Tog pojedinca s njegovim osob-nim interesima treba isključiti iz društva, ne smije se uopće dopustiti da se on pojavi, razvije, kako to navode dijelovi Države o rađanju i odgoju djece.

23

S

p2008.1

Povijesne okolnosti

4. Rusija 1917. – 1945., od teorije do prakse

Oktobarskom revolucijom 1917. komunistička ideja, dotada samo teorija, prvi put u povijesti dobi-va mogućnost prikaza kakvo društvo želi izgraditi. Društvo koje komunisti žele izgraditi odgovarat će zahtjevima Marksova i Engelsova Manifesta. Okto-barska je revolucija za mnoge još i danas »mitski« nadnevak: kraj ugnjetavanja i izrabljivanja radnič-ke klase, proletera, početak novog, boljeg svijeta. Ovdje ne želim prikazati povijesni tijek Oktobarske revolucije nego pokazati događaje u kojima se vidi ostvarenje komunističke ideje. Mnoge brojke koje navodim u ovom poglavlju ne žele samo pokazati odnos kvalitete i kvantitete komunističke utopije, nego odgovaraju i formalno novoj komunističkoj stvarnosti. Karakteriziranje stvarnosti uz pomoć brojki, statistike, kako je to i kod G. Lauba prikaza-no, bio je omiljen način komunističkog ophođenja sa stvarnošću (koliko kilometara cesta, pruga, koliko kilograma pšenice, koliko pionira itd.). Egzaktnim brojkama pokazati stvarnosti komunističkog druš-tva možda je najsnažnija kritika komunističke uto-pije.

Ako Oktobarsku revoluciju promatramo s odre-đenog povijesnog i ideološkog odmaka, onda se mora kazati da je ona plod različitih političkih nemira koje su komunisti pod Lenjinovim vodstvom uspjeli isko-ristiti za svoje ciljeve. Od 1902. Rusiju potresaju se-ljački nemiri, pobune protiv veleposjednika, pobune u ruskoj vojsci (vojnici su sve manje zainteresirani za sudbinu Carstva), pobune radnika (radništvo čini svega oko 3% radno sposobnog stanovništva). Mno-gi narodi ruskog carstva traže samostalnost ili bar veću autonomiju. Svi oni djeluju početkom 1917. na uništenju tadašnjih državnih institucija kako bi ostvarili vlastite interese. Slabljenjem ili pak nestan-kom državnih institucija nastaje »prazan« prostor koji vješto koriste boljševici, crvenogardisti. Krajem 1917. boljševici nakratko pokušavaju ispuniti očeki-vanja masa, no to će se ubrzo promijeniti.

Svu vlast u državi preuzima Lenjin i osniva voj-no-revolucionarni komitet Petrograda, prema nje-govim vlastitim riječima: operativnu jedinicu koja je lagana, pokretna i odmah spremna za djelovanje, bez ikakve pravne pedanterije. Ona posjeduje neo-graničenu ovlast djelovanja, da bi oružanom rukom diktature proletarijata razbila neprijatelje. Od svog osnivanja Komitet djeluje protiv svih neprijatelja re-volucije i svih onih za koje komunisti misle da su im neprijatelji, a to su:- političari koji nisu boljševici- radnici u borbi za svoja prava: kruh, rad,

dostojanstvo (ustanci radnika 1918. – 1920. ugušeni su u krvi)

- seljaci (kulaci), progonjeni od samog početka do 1938., tj. njihova uništenja

- Kozaci (masovne deportacije 1923.)- narodni neprijatelji i sumnjivci, tj. nacionalne

manjine, svi oni koji imaju drukčiji nazor na svijet od boljševika i svi oni koje boljševici takvima proglase, osobito:

o od 1921. intelektualci, tzv. inteligencija o pripadnici duhovnog staleža, plemstvo o umjetnici, zanatlije o trockisti o pripadnici partije iz Lenjinova vremena o pripadnici »oslobođenih« naroda kao Poljaci,

stanovnici baltičkih zemalja o vojnici koji su se vratili iz zarobljeništva o Židovi (»proces liječnicima«)

Jedna od naslovnica knjiga o zlima komunizma

S

p

24

2008. 1

Povijesne okolnosti

Za sve ove skupine, ukoliko ih nisu odmah po-ubijali, boljševici su napravili utopijska mjesta vlastite naravi, logore, gulage: 1940. u logorima se nalazilo 1.670.000 zatvorenika, 1941. bijaše ih 1.930.000, 200.000 ljudi čekalo je u zatvorima na transporte. Osim toga 1.200.000 ljudi bili su tzv. posebni na-seljenici koji su živjeli u uvjetima sličnim onima u gulagu. Godine 1953. u gulazima Sovjetskog Save-za nalazi se 2.400.000 zatvorenika i 2.750.000 »po-sebnih naseljenika«. Dekret »o crvenom teroru« od 5. rujna 1918. legalizirao je ovo nasilje.

Da bi ostvarila svoj plan stvaranja novog i sretnog društva, teror će postati trajnom oznakom ostvare-nja komunističke ideologije. Dovoljno se sjetiti slje-dećih događaja:

- 1929., potpuno dokidanje vlasništva i otimanje zemlje seljacima, nasilna kolektivizacija

- 1932./33. velika glad u Ukrajini, milijuni umiru od gladi, u isto vrijeme Sovjetski Savez prodaje pšenicu Zapadu

- veliki teror 1936. – 1938.: ovim prisilnim mjerama pogođene su sve društvene skupine, od članova Politbiroa do jednostavna građanina koji je uhićen na ulici, da bi se ispunila »kvota« kontrarevolucionarnih elemenata koje treba uništiti. To je vrijeme moskovskih procesa (Sinovjev, Kamenjev, Krestinski, Rykow, Piatakow, Radek, Buharin i dr.). U tim procesima na dotad neviđen način ostvarila se poznata izreka iz Francuske revolucije da revolucija jede svoju djecu.

Međutim ako želimo napraviti nešto točniji za-ključni račun komunističke vlasti u Rusiji, odnosno Sovjetskom Savezu između 1918. i 1945., onda se ne smiju zaboraviti ni:

- desetci tisuća bez ikakve presude strijeljanih seljaka i radnika između 1918. i 1922.

- pet milijuna mrtvih od gladi 1922.

- likvidacija i deportiranje donskih Kozaka

- umorstva desetak tisuća zatvorenika u gulazima od 1918. do 1930.

- likvidacija oko 690.000 ljudi u velikim čistkama od 1936. do 1938.

- šest milijuna mrtvih od gladi u Ukrajini 1932./33.

- deportacije volgoških Nijemaca, krimskih Tatara, Čečena i mnogih drugih.

Ova strašna panorama pokazuje kako su nasilje i represija ona snaga kojom se pokušala ustoličiti komunistička utopija. Nasilje je zahvaćalo sve više i šire, dok i sami krvnici nisu postali žrtvama. Neki zaljubljenici u komunističku ideju pokušat će oprav-dati ove zločine stavljajući ih na Staljinov račun. Me-đutim, kao što je iz podataka vidljivo, nasilje i teror imanentni su komunističkom sustavu, štoviše: teror jest komunistički sustav. I to stoga što drži da samo potpunim uništenjem staroga može nastati nešto novo. Svoj cilj stvaranja potpuno novoga društva, »društva izobilja«, komunisti ne će uspjeti ostvariti, ali ne će biti spremni za preispitivanje vlastitih ide-oloških postavki, nego će krivce za neostvarivanje svog sna tražiti u »neprijateljskim elementima« u vlastitom društvu i izvan njega.

Komunistički sustav održavao se na taj način što je provodio sustavno nasilje nad stanovništvom: ži-voti i imovina pojedinaca nisu imali nikakvu vrijed-nost. Sustav se mogao održati samo uz pomoć nasilja i zato su mu za opstanak stalno bili potrebni »nepri-jatelji«. »Neprijateljski elementi«, koje stvara sama komunistička vlast, potrebni su svim komunistič-kim društvima, od Sjeverne Koreje preko tadašnjeg Sovjetskog Saveza i Jugoslavije do Kube.

Marksov zahtjev za primjenom nasilja pri stva-ranju komunističkog društva postao je i ostao kon-stitutivni element svih komunističkih društava. Bez nasilja komunistički sustav ne može opstati na vlasti. Komunistička utopija, »raj za seljake i radni-ke« (kako se svojevremeno nazivao Sovjetski Savez), nema kao cilj sreću pojedinca, nego ostvarenje »no-voga društva«: »dobro« tog novog društva jest cilj, a ne pojedinac. Pojedinac je onaj koji smeta, on se tre-ba savršeno uzidati u zgradu komunističkog sustava i na taj način prestati biti osobom sa svojom vla-stitošću. Pojedinca treba »preodgojiti«, promije niti mu svijest kako bi postao dio komunističke utopije. Svaki onaj koji se ne želi uklopiti u to novo društvo, smeta i treba doslovno biti uklonjen. Osoba je smet-nja ostvarenju komunističke utopije, slično kao i u Platonovoj Državi.

Pokušaj ostvarenja komunističke utopije u Rusiji bio je »više od negacije kršćanstva, više od dokidanja privatnog vlasništva, više nego povratak u barbar-stvo (...) Političkoj određenosti društva bio je podlo-žen svaki oblik života«.

25

S

p2008.1

Povijesne okolnosti

Jedno djelo uvjerenog komuniste Bertolda Brechta na pozornici

5. Zapad: Opčinjenost totalitarizmom

»Postoji samo jedan apsolutno slobodni način ži-vota: živjeti kao komunist na Zapadu.«

U vrijeme dok u Rusiji vlada nasilje kako bi ko-munistička utopija postala stvarnost, na Zapadu vlada oduševljenje komunizmom: Romain Roland, Henri Barbusse, Louis Aragon, André Malraux, An-dré Gide, Charles Vildrac, Heinrich Mann, Bertolt Brecht, Johannes Becher, Aldous Huxley, E. M. For-ster, svi oni bijahu komunisti, velikim dijelom člano-vi Komunističke partije. Zašto?

Najmanje im se može spočitnuti da:

a) nisu znali što se događa u Rusiji

b) nasuprot nepravednosti u vlastitom društvu vjerovali su u utopiju o jednakopravnosti svih ljudi.

Francois Furet pokazao je da se nijedna od ovih tvrdnji ne može održati. Do 1933./34. intelektual-ci na Zapadu nisu bili opčinjeni samo idejom ko-munizma, nego – iako u manjoj mjeri – i idejom fašizma. Godine 1934. Staljin je odaslao u svijet krilaticu o antifašizmu što mu uopće nije smetalo da 1939. sklopi sporazum s Hitlerom. Ideja antifa-šizma našla je posebno plodno tlo na Zapadu. Ono što je zapadne intelektualce oduševljavalo u komu-nističkoj ideologiji, nije bila jednakost svih građana, nego korjenita revolucija, kraj građanskog društva, tog zajedničkog neprijatelja kako komunizma tako i fašizma. Obje ideologije, fašizam i komunizam, žele stvoriti novog čovjeka, oslobođena starih vrijednosti građanskog društva. Jedna je od središnjih vrijed-nosti građanskog društva i dostojanstvo pojedinca, osobe. Komunizam, kao ni fašizam, ne zanima poje-dinac, nego velika zadaća stvaranja novoga društva i nove osobe. Obje ideologije, i komunizam i fašizam, žele u stvari dokidanje osobe u službi »više vrijedno-sti«. Komunističko nasilje u Rusiji kao i tzv. monti-rani procesi bili su dobro poznati na Zapadu. Očito da oni nisu previše smetali određenim intelektual-nim krugovima na Zapadu; svaka kritika na račun komunističke ideologije pokušala se objasniti tvrd-njom da ostvarenje »viših ciljeva« zahtijeva i žrtve. Nasilje i njegove posljedice prikazivani su kao nužno čišćenje društva. Taj proces »čišćenja« glorificirale su obje ideologije, i fašizam i komunizam.

F. Furet pokušao je istražiti nastanak komunistič-kog terora i posebno se pozabavio određenim vre-

menom Francuske revolucije, tzv. vremenom termi-dora. Upravo to krvavo vrijeme Francuske revolucije poslužit će komunistima kao uzor. Komunisti stalno strahuju da se s njihovom revolucijom ne dogodi isto što se dogodilo i s Francuskom – povratak građan-skom društvu.

Ideologija terora prožima komunistički svijet posebno nakon I. svj. rata, nakon raspada dotadaš-njeg svijeta i njegova poretka. Građansko društvo primjenjivalo je nasilje kako bi povećalo svoj profit (jedno od tumačenja razloga za početak I. svj. rata). Komunistička ideologija uporabit će nasilje da bi stvorila novi svijet, novoga čovjeka, a sve dotadašnje institucije, kao dekadentne, trebaju biti uništene.

Komunizam, kao i fašizam, odbacuje i samu dr-žavu kao oblik vladavine, na mjesto države u fašizmu stupa rasa, a u komunizmu klasa (Proleteri svih ze-malja, ujedinite se!). Neprijatelji protiv kojih se obje ideologije bore nisu samo pojedine države, nego su nadnacionalni. Komunizam je tu u određenoj pred-nosti pred fašizmom u izboru kako saveznika, tako i neprijatelja: u svakom društvu može se naći određe-na klasa koja je nezadovoljna, potlačena.

Kako se ideje vodilje komunizma i fašizma, rasno i klasno, dadu međusobno povezati, već je pokazano na primjeru Sovjetskog Saveza – progonom pojedi-nih naroda. Sličan primjer povezivanja ideje rase i klase poznat je i iz bivše komunističke Jugoslavije gdje su također cijeli narodi (npr. Nijemci) kao rasa i klasa proglašavani neprijateljima komunizma i određeni za fizičko uništenje ili protjerivanje.

Intelektualci na Zapadu dobrim su dijelom odu-ševljeni mišlju o stvaranju novog čovjeka i novog društva jer je teoretski bilo zanimljivo stvoriti nešto dotada neviđeno. Međutim, za narode i pojedince na kojima je iskušavana ta teorija, stvarnost bijaše

S

p

26

2008. 1

Povijesne okolnosti

sve drugo samo ne novo društvo »napretka i bla-gostanja«. Od stvarnosti u kojoj su živjeli narodi u komunizmu zapadni intelektualci vidjeli su ono što im je sovjetska propaganda željela pokazati i ono što su sami željeli vidjeti. Stvarnost je za njih bila ono što su sami odabirali u svojim intelektualnim igra-rijama. Mnogi intelektualci na Istoku, posebno oni koji su imali prilike iskusiti komunističku utopiju na vlastitoj koži, bili su sve drugo samo ne oduševljeni ostvarenjem komunističke utopije.

Tek poneki intelektualac na Zapadu bio je spre-man ispraviti svoje ideološke zablude, svoje teorije podvrgnuti ispitu stvarnosti. Jedan od tih intelektu-alaca, André Gide, priznao je i ispravio svoje zablude nakon jednog od posjeta Sovjetskom Savezu. Među-tim, njegova kritika tadašnjeg stanja u Sovjetskom Savezu donijela mu je isključenje iz Komunističke partije. Većina ostalih intelektualaca ostala je vjer-na komunističkoj utopiji i nasilje pokušala objasniti nužnim procesom pri preobrazbi društva.

Marksova teorija da život, stvarnost, određu-je svijest, i obrnuto, provođena je u komunizmu s dotada neviđenom dosljednošću. Život pojedinca učinjen je potpuno ovisnim o društvu. Pojedinac je izgubio svaku važnost i zato ga se može nesmetano uništiti ako to traži »više dobro«. Svijest pojedinca, prema komunističkoj utopiji, treba tako odgojiti da ona vidi i prihvaća stvarnost oko sebe samo na par-tijski propisan način.

Jedan subrat doveden na sud u komunističkoj Jugoslaviji optužen je da je tvrdio kako su zadruž-ne krave tako mršave da ne mogu stajati na noga-ma. Na upit komunističkog suca je li istina da je on to kazao, optuženik odgovara: »Što znači kazao? Ja sam to vidio!« Zbog svoje izjave bio je osuđen na dugogodišnju robiju. Krave, naime, nisu mršave

ako partija kaže da nisu. Komunistička ideologija određuje što je stvarnost, a što nije. Komunizam je pokušao stvoriti novi svijet, a taj svijet trebao je biti potpuno podložan komunističkoj ideologiji. Ako se stvarnost ne da uklopiti u komunističku teoriju, onda je treba uništiti, u najblažem slučaju proglasiti je nepostojećom.

F. Engelsu prigovorio je jedan od njegovih kole-ga da njegova teorija ne odgovora stvarnosti, na što je Engels odgovorio: »Tim gore po stvarnost!« Ova Engelsova maksima našla je u komunizmu dotad neviđeno brutalno ostvarenje.

Postavlja se pitanje kako je komunizam mogao svoj utopijski karakter tako dugo održati u svijetu? Fašizam je u odnosu na komunizam razmjerno krat-ko trajao i doživio slom. Da je komunistička utopija ipak tako dugo trajala, postoji više razloga. Prvi je, naravno, bio pragmatično-politički: Rusija je bila sa-veznik u borbi protiv fašizma. Fašizam je bio »kod kuće«, a zbog svoje je ekspanzionističke politike pre-ma Zapadu i Istoku ostao sam. Uz to je došao i slom fašističke ideologije, njezine očigledne idiotarije ute-meljene na rasnoj teoriji. Svijet u kojem vladajuća rasa ima plavu kosu i oči ipak je prenaivna utopija. Tom utopijom mogu se oduševiti samo oni koji su se odrekli vlastitog razuma. Uz sve navedeno, za razliku od Hitlerova, Lenjinov i Staljinov propagandni stroj funkcionirao je puno bolje. Propagandna putovanja koja su komunistički vlastodršci organizirali za inte-lektualce sa Zapada, nisu ostala bez očekivana rezul-tata. Zapadni intelektualci znali su što znači živjeti u fašističkoj diktaturi, a komunistička im diktatura ipak nije bila tako blizu. Činilo se da je i povijest po-kazala kako je komunizam bolji od fašizma. Ta nije li Staljin pobijedio Hitlera? Začudno je gotovo ma-nihejsko crno-bijelo razmišljanje pojedinih zapadnih intelektualaca. Strahote fašističke diktature postale su ubrzo nakon II. svj. rata svima poznate: fašisti bijahu dovoljno glupi da su sami dokumentirali svo-ja zlodjela. Komunistički režimi bili su očito svjesni svojih zlodjela i zato su pokušali uništiti i cenzurirati sve ono što bi ih moglo kompromitirati. Tako su sli-ke iz komunističkih gulaga dvadesetih i tridesetih godina prava rijetkost. Masovne grobnice o kojima se nije smjelo znati jedna su od značajki komuni-stičke utopije. Ono što nije dokumentirano, nije se ni dogodilo. Na taj način komunistički vlastodršci manipulirali su javnošću. Vlast nad slikama jedan je od oblika vlasti nad stvarnošću.

Gladomor u Ukrajini 1932./33., česta slika na grobljima

27

S

p2008.1

Povijesne okolnosti

Plakat filma koji je uzbunio duhove u Europi

6. Kraj iluzije?

Zašto su intelektualci tako dugo vjerovali i ostali vjerni komunističkoj ideologiji? Odgovor daje F. Fu-ret u samom naslovu svoje knjige: kraj komunizma znači kraj jedne iluzije, jednog sna. J. F. Lyotard bi rekao da je to zadnja velika priča novoga vremena.

Što znači taj kraj iluzija za nas teologe? Je li na-kon sloma sekularnih utopija nužan povratak svijeta i pojedinca religiji? Smijemo li se radovati da je ko-munistička utopija doživjela svoj slom?

Mislim da se smijemo radovati što je propao su-stav koji je čovjeka podredio svojoj ideji. Međutim, potreban je oprez jer je i religija u opasnosti da bude svedena na ideologiju i svoju ideologiju postavi iznad čovjeka i njegove osobe. Primjera za ovu tvrdnju ima dovoljno u povijesti: Staljinovi procesi ne nazivaju se uzalud progonima vještica, a djelo Malj protiv vještica inkvizitora Sprengera i Institorisa moglo je poslužiti Staljinu kao literatura prije spavanja.

Je li kraj komunističke utopije ujedno i kraj Marksove kritike religije kao »opijuma za narod«? Možemo li nastaviti svoj rad tamo gdje nas je ko-munistički teror prekinuo? Predstoji li nam uskoro ostvarenje kraljevstva Božjega na zemlji?

Ne smije se zaboraviti da korijeni komunizma nisu samo u Francuskoj revoluciji, nego i u kršćan-stvu, posebno u njegovoj krivoj interpretaciji. U po-vijesti kršćanstva bilo je primjera, kao kod Jana van Laidena i drugih, kada se pokušalo kraljevstvo Bož-je ostvariti silom, ljudskom snagom. Svi ti pokušaji imaju nešto zajedničko: proroci su ljudima obećavali raj na zemlji, a kad su došli na vlast, pretvorili su je u pakao. Svi su oni željeli ukloniti razlike među ljudima i to uklanjajući sve koji ne misle kao i oni. U ime “slobode” čovjeka ubijalo se i od pojedinca pravilo roblje za vlastite interese. Svaki pokušaj da se kršćanski ideali provedu nasilno uz pomoć držav-ne moći, donosio je Crkvi kritiku kojoj je i danas dijelom izložena.

Nijedan od velikih teologa u kršćanskoj povijesti nije se zauzimao i obećavao ostvarenje kraljevstva Božjega ovdje na zemlji. Svi su oni govorili kako je kraljevstvo Božje već tu, među nama, ali ne u svo-joj punini. Eshatološka napetost mora ostati do po-novnog dolaska Kristova. Civitas Dei (kako bi rekao Augustin) duhovna je zajednica koja se sastoji od slobodnih članova. Civitas Dei ne može biti oblik vladavine.

Sve utopije ispuštaju iz vida još jednu činjenicu: čovjekovu slabost i nesavršenost. Kršćanstvo tu či-njenicu nije nikada zaboravilo. Zbog čovjekove sla-bosti, njegove nesavršenosti, propale su sve utopije. Zbog nesavršenosti vođa, zbog nesavršenosti onih za koje su bile stvorene. Unatoč svim pokušajima da se »manje« vrijedni pojedinci, klase, »neprijateljski elementi«, uklone iz društva, utopijska društva ne uspijevaju stvoriti novoga čovjeka.

Zadaća kršćanstva nakon kraja komunističke iluzije nije u tome da ponudi vlastitu utopiju, nego da pomogne deziluzioniranom svijetu u svladavanju njegove teške svakodnevice. Orest u Sartreovoj dra-mi Muhe kaže da »ljudski život počinje s onu stranu očaja«. Vjerojatno je i sam Sartre upravo zbog svog očaja trebao u životu komunističku iluziju. Kršćan-stvo može nasuprot Sartreu kazati da život počinje s onu stranu iluzije, s velikom nadom koju daje sam Stvoritelj.

fra Franjo Vidović

Prilagođeno i preneseno iz Hercegovine franciscane, III, 3, Mostar, 2007., str. 66. – 79.

Polja djelovanja

28

2008.1S

p

Starješinstvo Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM preko direkcije gimnazije i meštara za klerike (VII. i VIII. r.), internista (sjemeništarci I. – VI. r.), te konviktoraca (gimnazijalci koji stanuju u konviktu za vanjske đake, I. – VIII. r.), kao i za đake koji stanuju kod svojih kuća, a školuju se u gi-mnaziji, želi školski život dovesti do moguće razine, kako u duhovnom smislu tako i u onom zakonski od Crkve i države određenom. Crkveni propisi vele da su »sjemeništa svijet za se, odijeljena od ostalih redovnika i od svih svjetovnjaka. Malo sjemenište treba da je zgrada rastavljena od samostana ili da je barem zidom od ostalih dijelova samostana posve odijeljeno. Pitomcima se zabranjuje svako općenje s redovnicima i uopće zalaženje u samostan« (Gen. konst., br. 22). Mnogo je nedostataka koje su uprava i vodstvo internatâ u ovim godinama željeli otkloni-ti. »U sjemeništu troja vrata zjaju prema samosta-nu i djeca mogu da kao miševi slobodno jure na sve strane; samostanski momci zalaze u dječje zahode; drugi civili u prigodama slobodno ulaze u sjemenište i druže se s đacima, a da ne smatraju potrebnim, da prije za to treba odobrenje prefekta; klerici i svećeni-ci također prolaze kroz sjemenište; onda trčkaranje đaka kroz samostan, kad idu po vodu, često puta i na Dućane i na Lišticu prigodom dolaska njihovih roditelja; zalaženje u kuhinju i u sobe samostanskih otaca, izvirivanje u samostan itd.«

Odgojitelji žele »gornja dvoja vrata potpuno za-tvoriti«, a donja imati pod ključem. »Od svih vrata ključeve imadu samo prefekti, sjemenišni momak i dekan. Na vrata staviti električno ili koje drugo zvonce, a vrata otvara ili zatvara momak ili dekan. Pristup u samostansku kuhinju đacima potpuno za-braniti. Sjemenište sada ima svoju posebnu čatrnju, pa radi višeg mira u samostanu i radi same discipline đaka, mislim, da bi se moglo bez velike poteškoće zavesti, da djeca ne idu više na samostansku čatr-nju. (…) Ograničiti dozvoljavanje sjemeništarcima da idu na Dućane ili na Lišticu.«

Klerikat, kojem pripadaju VII. i VIII. razred i gdje na ispite zrelosti dolazi osmi razred klerika i osmi razred vanjskih đaka, opet je briga za sebe. »Klerikat je svijet za se, odijeljen od drugoga svije-ta, da u njemu klerici bolje upiju askezu, crkveni i redovnički duh, disciplinu i nauku. U tom odijelje-nom svijetu klerici treba da se potpuno osposobe pa da izađu na njivu Gospodnju kao spremni i potpuni redovnici, izgrađeni ljudi, dobri vinogradari. (…) Prije svega, dakle, trebamo brižno ograditi naše nji-ve, oplesti plot oko naših vinograda. Nemoguće je uzgojiti vinograd nasred puta i bez čuvanja danju i noću. Svaki klanac na vrijeme treba zadračiti, po-rušeno nanovo sagraditi. Redoviti i slobodni ulaz u vinograd ima samo gospodar (magistar i starješina), druge osobe (ostali redovnici i civili) mogu samo kad on dozvoli i komu dozvoli.« Treba pozornost obratiti i »na prozore«, kuda može ući vanjski svijet preko pisama, političkih novina, drugih svjetskih izdanja i radija. »U našim odgojnim zavodima ne bi se smjelo ništa čitati, što ne služi na izgradnju mladeži.« Pri-tom treba imati mudrosti i razboritosti da klerikat ne postane otok za sebe, već s mudrošću i ljubavlju povezan s ostalim fratrima u samostanu i sa svije-tom u mjeri koja će rečeno još bolje učvrstiti. Klerici moraju uljepšati molitvu Crkve, liturgiju opleme-niti pjevanjem i služenjem. U klerikatu se trebaju naučiti upravo tom umijeću uljepšavanja liturgije: »Na mnogim našim župama imamo sada kapelane, ali na žalost često ni župnik ni kapelan nema pojma o crkvenom pjevanju. Odatle mrtvilo i strašna mo-notonija na našim sv. misama i na drugim vjerskim činima.«

Da bi život i u materijalnom smislu bio što udob-niji, tijekom 1941. godine o. prefekt je u dogovoru s fra Melhiorom Prlićem u »prijašnjoj ostavi (dao) urediti malu banju s dva tuša. Banja je sjemeništu neophodno potrebna radi slučajeva svraba i sličnih zaraza. Zid između sjemenišnog dvorišta i samo-stanske ograde, što ga je 1936. tadanji prefekt o.

ŽIVOT U SJEMENIŠTU NA ŠIROKOM BRIJEGU U VRIJEME ISPITA ZRELOSTI 1941. – 1944.

Polja djelovanja

29

S

p2008.1

Tadija Kožul većim dijelom podigao, produžen je za 27 metara do stolarske radionice i završen. Tako je odijeljena sjemenišna ograda od samostanske. Fra Melhior Prlić postavio je nove električne stupove od centrale na južni dio gimnazije – sjemenište – sa-mostan. Rupe za stupove iskopali su u ljeto 1941. dobrovoljno klerici.«

»Protekla je u borbi s mnogobrojnim poteškoća-ma koje su ometale normalan život. Bilo je poteš-koća radi prehrane, a time su se pridružile nedaće vanjskih nemira.« Hercegovina brzo oćuti svaki rat i uvijek joj u tim vremenima pokuca glad na vrata. To je sjemenište s cijelom Hercegovinom i te kako pro-živjelo u vremenima I. svj. rata. No u sjemeništu se ipak nešto činilo: 10. je ožujka uređena sjemenišna kupaonica; postavljene su nove klupe u sjemenišnoj kapelici 17. ožujka; dva dana ranije, 15. ožujka, sje-menište dobiva nova pravila. »U lipnju su kandida-ti za Novicijat učinili duhovne vježbe i već naručili prevozilo da krenu u Tomislavgrad na oblačenje, koje je bilo urečeno 24. lipnja. Dolazak partizana u Duvno onemogućio je oblačenje.«

U konvikt za vanjske đake primljena su 133 kan-didata. Dana 14. svibnja došlo je do promjene pre-fekta Konvikta. U samostan je prešao o. fra Leonar-

do Rupčić, a na njegovo mjesto dolazi o. fra Tadija Kožul. U dio zgrade nastanio se na svoju ruku odred talijanske vojske 16. srpnja. »Zauzeli su 6 soba. Pri-godom mature bio je u konviktu na stanu i hrani povjerenik ministarstva g. J. Babić. Nakon svršenih izpita priređena je za abituriente oproštajna večera u konviktu. Preko ljeta išao je upravitelj konvikta o. dr. F. Paponja u Zagreb, da nabavi hranu, kako bi se osigurao rad u sliedećoj školskoj godini. U stu-denom su došli pitomci u konvikt. Poteškoće su bile radi prostorija, koje su zauzeli Talijani. Nakon duljih pregovaranja sa zapovjednikom izpraznili su veliku i malu učionicu i tako su se đaci nekako smjestili.«

Dolazi s još težim stanjem. Prehrana je još više otežana zbog prekinuta prometa. »Osim toga par-tizani su se približavali u našu neposrednu blizinu. Radi toga smo 28. II. morali sjemeništarce raspusti-ti kući. Ponovo smo ih pozvali u sjemenište nakon mjesec dana. 6. VII dobilo je sjemenište od provin-cijalnog starješinstva dekret, br. 386-43. kojim se đačka (i klerička) ograda daje u izključivu uporabu đacima (klericima).

Radi nestašice hrane ove godine nijesmo mogli početi sa školskim radom. Stoga smo, kad već nije bilo drugoga rješenja, zatražili od đačkih roditelja,

Pogled iz zraka na Široki Brijeg, 1934.

Polja djelovanja

30

2008.1S

p

da plaćaju u naravi. Ugovoreno je dakle, da svaki pitomac donese: 200 kg. kukuruza ili 150 kg. pše-nice, 5 kg. suhe svinjetine ili 10 kg. suhe govedine, 3 kg. masti. Velika većina roditelja pristala je na ove uvjete.«

Klerici su preko školskih praznika mnogo radili kako bi prostori što spremniji dočekali novu škol-sku godinu. Tako su »obojili u samostanu 13 soba, u đačkom sjemeništu 14 soba i popravili hodnike, u gimnaziji podbojili (stavili cokul) u svim razredima, u klerikatu obojili salu za spavanje, učionicu i zahod. Klerici su također radili i oko samostanskih pčela, čistili hidrocentralu i obavili još neke druge radove. Za vrieme boravka vojske u klerikatu, klerici su sta-novali u samostanu.«

Ratne teškoće sve teže i zaglušnije lupaju na vra-ta Širokoga Brijega. Zbog nestašice hrane smanjeni su obroci kruha. Pred konviktom za vanjske đake u siječnju je i veljači 1943. »prekrčen dio dvorišta, koji nije spadao u igralište. Tu je predviđen mali park, pa su uzduž i poprijeko ostavljene ceste. Na krče-vini su posađene voćke uz cestu, a inače je zemljište zasađeno krompirom, koji je izvrsno rodio, tako da je bilo komada teških 97 dkg.(…) Za vrijeme par-tizanske i četničke opasnosti koncem veljače, kad je obustavljena škola, većina je đaka ostala u konviktu, jer nijesu mogli otići kućama.«

Dana 15. ožujka vojska opet zauzima iste prosto-rije u konviktu, koje su Talijani prije toga ispraznili. U nezauzetim prostorijama i po hodnicima držana je đacima nastava sve do konca školske godine jer je druge zgrade – gimnaziju i sjemenište – bila zauzela vojska. Dana 14. V. odlazi vojska iz konvikta. Ali ne zadugo. Budući da su trenutačno bile slobodne, fratri su ih popravili kako bi mogla početi nastava. »Međutim je vojska zauzela 16. X. sve prostorije.«

Najrazličitije poteškoće odugovlačile su početak školske godine. Prijamni ispit kandidata za sjeme-nište održan je 24. srpnja. Istoga je dana održana sjednica nastavničkog zbora pod predsjedanjem o. provincijala dr. L. Petrovića, na kojoj je glavna i go-ruća točka bila prehrana pitomaca. Odlučeno je da će pristojbe za školovanje i boravak naplatiti u na-ravi – hrani. Uskoro je održana nova sjednica pod predsjedanjem o. provincijala te je odluka o plaća-nju u naravi primijenjena i na konviktorce. Nakon

mnogo razglabanja i traženja najboljeg rješenja, na-stava je trebala započeti 5. i 6. studenoga, što poti-če o. provincijal svojim dopisom br. 791-43. kojim odlučuje da se đaci vrate u školske klupe. Dok je upraviteljstvo pripremalo pismene pozive i već bilo obavijestilo nastavnike da se u određeni dan nađu na okupu, došla je vojska i zauzela sve zgrade: gimnazi-ju, konvikt i sjemenište. Tako je saziv đaka onemo-gućen. Da bi se bar nekako ublažila nastala situacija, nastavnici su đacima zadali određeno gradivo koje trebaju pripremiti za polaganje koje će se održati za prvo polugodište u ožujku 1944.

Bitke za Široki Brijeg započele su 1. studenoga 1944. Bile su neprekidne i po stanovništvo pogubne. To je na osobit način oćutio samostan. Provincijal fra Leo Petrović mnogim dopisima požuruje fratre da u samostanskom vrtu izgrade protuavionsko sklonište kako bi se fratri, profesori i đaci mogli skloniti od granatiranja. Provincijal je sve činio kako bi se uza sve nedaće organiziralo i neko učenje. U tu je svr-hu izmjestio bogosloviju iz Mostara, a na Crnču dao popraviti župnu kuću kako bi mogla primiti barem nešto đaka i profesora sa Širokoga Brijega.

U ovakvom stanju nije moglo biti nikakva govora o školi. Đaci su, doduše, bili povremeno na Širokom Brijegu, no sav im se život sastojao u pomaganju kod sv. misa svećenicima i profesorima, kakvu radu u samostanu i oko njega, privatnom učenju, a najvi-še su vremena provodili trčeći na znakove opasnosti prema vrtu i skloništu. O tim će događajima kasnije pričati preživjeli svjedoci fra Dobroslav Begić i, sada već pokojni, fra Marko Dragićević i fra Alojzije Se-sar.

Široki je Brijeg pao u partizanske ruke 7. velja-če 1945. Partizani su u samostanu zatekli dvanae-storicu fratara i sve ih poubijali u ratnom skloništu. Odvodili su ih iz samostanske zbornice jednog po jednog u kratkim razmacima. Fratri su se dostojan-stveno, tako svjedoče preživjeli, odazivali prozivci svojih krvnika. Svjesni su bili što ih čeka, no straha nisu odavali. Dijelili su jedni drugima odrješenje gri-jeha i u tihoj molitvi čekali da krvnici izgovore »Ti!«, te da ih odvedu na smaknuće. Tko je god bio u ha-bitu nije pošteđen pa ni umirući fra Marko Barbarić Lesko, ni bolesni fra Krsto Kraljević. Od profesora koje bilježi zadnje gimnazijalno izvješće školske go-dine 1943./44. ubijeni su:

Polja djelovanja

31

S

p2008.1

- fra Radoslav dr. Vukšić, direktor gimnazije, profesor matematike i fizike, čuvar fizikalne zbirke. On se 6. veljače zbog granatiranja i bombardiranja te strojne i puščane paljbe sklonio u hidrocentralu. Dana 8. veljače izjutra, kad je pucnjava utihnula, s ostalom je subraćom došao Brijegu. Tu su ga uhitili, odveli prema Splitu, smakli na još nepoznatu mjestu.

- fra Krešimir dr. Pandžić, profesor njemačkog, latinskog i grčkog jezika, bivši direktor gimnazije i provincijal. Strijeljan je između Mostarskoga Graca i Gostuše na divljem proplanku Bila s petoricom svoje subraće. Sklonio se od bitaka za Široki Brijeg u župu Mostarski Gradac.

- fra Arkađeo dr. Nuić, profesor latinskog, grčkog i francuskog jezika, čovjek iznimne inteligencije i pobožnosti. Usmrtili su ga hitcem u zatiljak, spalili u ratnom skloništu s ostalom subraćom te sklonište zatrpali.

- fra Fabijan dr. Paponja, nadstojnik konvikta, profesor narodne i opće povijesti i zemljopisa, direktor seoske kase. Sklonio se s drugima u hidrocentralu. Uhićen je 8. veljače i s drugom braćom odveden prema Splitu. Ubijen na nepoznatu mjestu. Do danas mu se za grob ne zna.

- fra Marko dr. Dragićević, profesor povijesti starog vijeka, latinskog i grčkog jezika, razrednik osmog razreda. Od ratne se pogibelji sklonio u Izbično. Od sv. su ga mise partizani otrgli, uhitili, odveli i ubili na nepoznatu mjestu. Do danas mu se za grob ne zna.

- fra Leonard Rupčić, profesor francuskog i latinskog jezika, razrednik V. razreda. Uhićen na Širokom Brijegu 8. veljače, odveden prema Splitu i smaknut na nepoznatu mjestu. Do danas mu se za grob ne zna.

- fra Bruno Adamčik, profesor kompozicije i glazbene znanosti, klavira i pjevanja, razrednik III. razreda. U povlačenju pred partizanima ubijen u kolonama smrti sa stotinama tisuća hrvatskih rodoljuba. Za grob mu se do danas ne zna.

- fra Tadija Kožul, profesor latinskoga, grčkoga i hrvatskoga jezika, donadstojnik konvikta. Ubijen hitcem u zatiljak, gurnut u ratno sklonište, zapaljen i zatrpan.

- fra Borislav Pandžić, profesor vjeronauka, nadstojnik sjemeništaraca od I. do VI. r. Hitcem u zatiljak usmrćen, spaljen i zatrpan u ratnom skloništu.

- fra Dobroslav dr. Šimović, profesor vjeronauka, razrednik VI. r. Smaknut hitcem u zatiljak, gurnut u ratno sklonište, zapaljen i zatrpan.

- fra Venancije Nenad Pehar, profesor narodne i opće povijesti i zemljopisa, razrednik VII. razreda i čuvar povijesno-zemljopisne zbirke. Partizani su ga 14. veljače 1945. uhitili u samostanu u Mostaru, mučili i ubili, te s još šestoricom subraće bacili u rijeku Neretvu.

Od maturanata klerika iz ovog su razdoblja ubi-jeni:

- Markotić, Ante fra Svetislav, maturirao 8. svibnja 1941. Ubijen u kolonama smrti sa stotinama tisuća hrvatskih domoljuba. Za grob mu se do danas ne zna.

- Majić, Dobroslav fra Ante, maturirao 27. srpnja 1942. Kao bogoslov u kolonama smrti Križnoga puta stigao do logora u Zagrebu gdje je umro od meningitisa u bolnici Sestara milosrdnica 6. kolovoza 1945. Ukopan u Mirogoju, no za grob mu se ne zna.

- Azinović, Pero fra Albert, maturirao 17. srpnja 1943. godine. Istupio iz franjevačkog reda 20. travnja 1945. Kao bogoslov u habitu došao u Konjic. Nestao na Križnom putu sa stotinama tisuća hrvatskih rodoljuba. Za grob mu se do danas ne zna.

- Petrović, Berislav fra Julijan, maturirao u zadnjoj generaciji širokobrijeških franjevačkih maturanata 13. srpnja 1944. Smaknut na lokalitetu Lepa bukva u Maceljskoj šumi u noći s 4. na 5. lipnja 1945. s mladomisnikom fra Darinkom Mikulićem i izbičkim župnikom fra Metodom Puljićem. Tijela im sa 1163 drugih nedužnih pobijenih ekshumirana 1992.; zajedno s njima ukopan u kriptu novoosnovane područne crkve Muke Isusove u Frukima, župa Đurmanec na Macelju 22. listopada 2005.

fra Ante MarićPrilagođeno i preneseno iz Hercegovine franciscane,

III, 3, Mostar, 2007., str. 203. – 232.

Stratišta

32

2008.1S

p

Prvi među svim stradalim her-cegovačkim franjevcima u II. svj.

ratu bio je kongorski župnik fra Stjepan Naletilić (svibanj 1942.). Velika stradanja hercegovačkih franjevaca dogodila su se kasnije, tijekom 1945., od veljače do pro-ljeća ili ljeta. Jedini koji je ubijen prije toga razdoblja bio je fra Stje-pan. Njegova se smrt povezuje s tzv. Vukovskom četom (nazvana po srpskom selu Vukovskom na planini Ljubuši), o čemu danas imamo dovoljno prvorazrednih podataka. Jesu li to bili partizani ili četnici? U duvanjskom kraju do danas se poistovjećuju te voj-ske pa se kaže »četnici-partiza-ni«. Ipak, u ovom slučaju radi se

o partizanima – ako je vjerovati njihovim vlastitim iskazima. Ubi-li su ga, dakle, duvanjski i okolni odmetnici Srbi i muslimani, među kojima je, na žalost, bilo i Hrvata. Prije smrti su ga ispitivali, »sudili« i vjerojatno mučili, a za njegove se kosti ne zna do današnjeg dana. S njim su ubijena još dvojica Hr-vata, fra Stjepanov brat Marijan i njegov prijatelj Matiša Penavić sa Širokog Brijega. Po svemu sude-ći, nakon smaknuća ubačeni su u provaliju zvanu Suho jezero, na planini Ljubuši iznad sela Zana-glina u blizini Rilića, u kupreškoj općini.

HERCEGOVAČKI STJEPAN PRVOMUČENIKU prigodi 65. obljetnice mučeničke smrti fra Stjepana Naletilića (1942. – 2007.)

I. Život

Fra Stjepan Naletilić ml. rođen je 1. studenoga 1907. u Lisama, župa Široki Brijeg. Krsno mu je ime bilo Nikola. Roditelji su mu bili Jure i Pera, r. Kara-čić. Imao je i mlađega brata franjevca, fra Vitomira Naletilića. Osnovnu je školu fra Stjepan završio u Lištici (1916. – 1920.), a gimnaziju na Širokom Bri-jegu (1920. – 1929.). Bogoslovni studij započeo je na Franjevačkoj teologiji u Mostaru (1929. – 1933.), a završio u Fribourgu (Švicarska) i Lyonu (1933. – 1935.). U starojugoslavenskoj vojsci bio je od 1. svibnja do 25. listopada 1933.

Uobičajeno je bilo da franjevački bogoslovi bo-goslovni studij završavaju u inozemstvu. Stoga je provincijal fra Dominik Mandić tražio od generala franjevačkog reda dopuštenje da neke svoje klerike može poslati na studij u inozemstvo. Za fra Ljubu Čuvala i fra Stjepana Naletilića bio je predviđen Wroclaw (tada se zvao Breslau i bio je dio Njemačke – danas u Poljskoj). Na studij su otišli vjerojatno u studenom 1933., ali je fra Stjepana zapao Fribourg, a ne Breslau. Nisam pronašao objašnjenje kako je do toga došlo. U Fribourgu je ostao tek oko pola godi-ne. Već 4. svibnja 1934. provincijal mu dopušta pre-mještaj u Lyon (Francuska) te zahvaljuje gvardijanu u Lyonu na gostoprimstvu, a uskoro, 9. svibnja, tra-ži od generala reda obedijenciju za fra Stjepana da se

može premjestiti u Lyon. Dopuštenje je poslano 17. svibnja. I u Lyonu je fra Stjepan ostao samo nekoliko mjeseci. Već je, naime, 25. rujna 1934. od provinci-jala dobio dopuštenje da se vrati u Provinciju. Isto-dobno provincijal zahvaljuje gvardijanu u Lyonu na susretljivosti, a on već 29. rujna upućuje izvješće o hercegovačkim klericima u svom samostanu (uz fra Stjepana je tu tada bio još barem fra Gracijan Ras-pudić). Nije posvema jasno kada se fra Stjepan vra-tio u Hercegovinu. Vjerojatno u jesen 1934. Mogu-će je ipak da se kasnije na nekoliko mjeseci vratio u Lyon kako bi završio studij ili pak diplomirao. Tako u njegovu smrtopisu stoji da je bogosloviju studirao u Fribourgu i Lyonu od 1933. do 1935.

Fra Stjepan je franjevački habit obukao 29. lipnja 1926. U novicijat ga je primio provincijal fra Lujo Bubalo. Jednostavne je zavjete položio 30. lipnja 1927. u ruke istoga provincijala, a vječne 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Za svećenika ga je zaredio biskup mostarsko-duvanjski fra Alojzije Mišić 5. studenoga 1933. Nakon toga je otišao na studij u Fribourg. Početkom 1935. položio je jurisdikcijski ispit o čemu je sačuvana svjedodžba Provincijalata od 4. veljače 1935. Čitav svoj preosta-li svećenički život fra Stjepan je proveo kao pastoral-ni radnik, od toga u Mostaru samo oko pola godine (ožujak – rujan 1935.) te ostalih šest i pol godina u

Stratišta

33

S

p2008.1

duvanjskom kraju – najprije kao kapelan u Tomi-slavgradu dvije i pol godine (rujan 1935. – svibanj 1938.), pa onda kao župnik u Kongori četiri godine (svibanj 1938. – svibanj 1942.).

Njegov je naraštaj u novicijatu bio veoma brojan, bilo ih je deset: fra Bruno Adamčik, fra Ljubomir Čuvalo, fra Julijan Kožul, fra Inocencije Mandić, fra Anđelko Nuić, fra Teofil Pehar, fra Rajko Radišić, fra Ferdinand Skoko, fra Vendelin Vasilj i fra Stjepan Naletilić. Je li tko od njih te 1926., kada su se obukli na Humcu, mogao i zamisliti što će ih sve snaći za manje od 20 godina!? Jedan je napustio zajednicu (I. Mandić), četvoricu su ubili partizani (fra B. Adamči-ka, fra J. Kožula, fra A. Nuića i fra Stjepana), trojica su prije rata otišla u Ameriku i tamo provela svoj redovnički i svećenički život (fra Lj. Čuvalo, fra F. Skoko i fra T. Pehar, koji je kasnije, 1949., napustio franjevačku zajednicu i postao dijecezanski sveće-nik te djelovao u Kaliforniji), a jedan je 1945. uspio pobjeći ispred komunista te život također proveo u Americi kao član Kustodije (fra V. Vasilj). Jedini je fra R. Radišić preživio rat i ostao u domovini. On je, međutim, bio suđen i proveo u komunističkom za-tvoru najprije dvije i pol godine, u Mostaru i Zenici (veljača 1949. – kolovoz 1951.), a onda je ponov-no osuđen i proveo u zatvoru deset mjeseci (veljača 1952. – prosinac 1952.).

Već je 1. ožujka 1935. provincijal predložio bi-skupu Alojziju Mišiću da za kapelana u Mostaru po-stavi fra Stjepana. Za njega piše da je nedavno polo-žio jurisdikcijski ispit i da je završio svoje bogoslovne nauke. Uskoro ga je (7. ožujka) biskup potvrdio za navedenu službu. Ipak je iz dokumenata koji slijede vidljivo da je njegova služba u Mostaru bila samo privremena. Tako već koncem travnja 1935. pro-vincijal traži od biskupa potvrdu da se fra Stjepan Naletilić premjesti u Duvno, ali mu samo mjesec dana nakon toga fra Stjepana predlaže za kapelana u Posušju. Uljeto 1935. fra Stjepan je na Humcu pa se čini da je bio predviđen i za službu kapelana na Humcu, jer u obavijesti fra Miji Čuiću, dekanu u Duvnu, provincijal 13. rujna 1935. piše da mu za vikara rezidencije u Tomislavgradu dolazi fra Stje-pan Naletilić s Humca, a istodobno gvardijanu na Humcu fra Vali Zovki javlja da njemu na Humac namjesto fra Stjepana, koji ide u Duvno, dolazi fra Vice Skoko iz Glavatičeva. Istoga je dana provincijal fra Stjepanu izdao dekret da je premješten u Tomi-slavgrad za kapelana i vikara rezidencije. Već je prije traženo, i dobiveno, odobrenje Ordinarijata. Tako je fra Stjepan od rujna 1935. na službi duhovnog po-

moćnika i vikara franjevačke rezidencije u Tomisla-vgradu. Zašto je bilo toliko »lutanja« i razmišljanja hoće li fra Stjepan u Duvno, Posušje, na Humac…? I nije to bio slučaj samo s njim, nego i s nekim dru-gim franjevcima. Je li se možda radilo o nekom nes-porazumu s biskupom? Nisam posve siguran, ali je zanimljivo da fra Stjepan iz Duvna piše provincijalu, šaljući neke misne stipendije koje su došle na nje-ga iz Lyona, da jurisdikciju još nije dobio. Pismo je pisano 18. studenoga 1935. U istom se pismu fra Stjepan požalio da nema nikakve zimske odjeće, a već je pao prvi snijeg.

Godina 1936. bila je »mirna«. Iz nje je sačuva-na samo svjedodžba za jurisdikcijski ispit nekolici-ne svećenika, među njima i fra Stjepana Naletilića. Svjedodžba je izdana 7. listopada 1936. S početka 1937. sačuvan je dopis duvanjskog župnika fra Ta-dije Beljana provincijalu, u kojem moli da se fra Stje-panu odgodi petogodišnji provincijski ispit jer je fra Mijo Čuić bio odsutan, a fra Tadiju uhvatila gripa, pa je jedini na nogama bio fra Stjepan. U tom tre-nutku nije bilo nikoga drugoga da bi vodio opsež-ne poslove u župi osim njega. Provincijal je uvažio fra Tadijinu molbu i odgodio ispit fra Stjepanu. U istom mjesecu, veljači, provincijal traži očitovanje o nekom oštrom pismu koje je fra Stjepan napisao s. Ludmili Kuharski, predstojnici sestara sv. Vinka u Mostaru. Sestra je fra Stjepanovo pismo poslala provincijalu. Fra Stjepan je odgovorio tek dva tjedna kasnije. U svom dopisu provincijalu najprije se ispri-čava što kasni s odgovorom. Razlog je prezauzetost. Bilo je to korizmeno vrijeme pa je tri dana pomagao bukovičkom župniku fra Velimiru Šimiću ispovije-dati staru čeljad u Bukovici i Gornjem Brišniku, a potom je svakodnevno ispovijedao u Tomislavgradu. Predstojnici je napisao oštro pismo jer nije dopuštala jednoj sestri u svom samostanu da s njim telefonski razgovara kad ju je zvao iz Tomislavgrada, i to u dva navrata. Ta mu je sestra nešto donijela pa je trebao od nje to preuzeti, ali predstojnica nije uopće do-pustila sestri da s njim razgovara. Nastavlja: »Ona može teror vršiti nad sestrama ali nad fra Stjepanom nikad«. Štoviše, više nikada ne će tražiti nešto preko nje, nego izravno preko časne majke (provincijal-ke) da tako bude »sigurniji od nadutih i histeričnih žena«. Rekao bih da navedeno pismo odražava fra Stjepanovu narav: zalagao se za normalnost i isto-dobno nikome nije dao na sebe. K tome, očituje da je bio veliki radnik te je pomagao susjednim sveće-nicima kad je god bilo potrebno.

Na župi u Tomislavgradu fra Stjepan je bio sku-pa s fra Mijom Čuićem koji mu je bio i župnik do 1936. Do 1936. njih su dvojica bila jedini dušobriž-

Stratišta

34

2008.1S

p

nici te prostrane župe. U to je vrijeme fra Stjepan obavio gotovo sva krštenja i vjenčanja. Fra Mijo se bavio gradnjom. Od 1936. pridružio im se fra Ta-dija Beljan koji je imenovan župnikom. Fra Mijo je imenovan župnim pomoćnikom i nastavio je izgrad-nju bazilike i samostana. Fra Stjepan je naslijedio u kapelanskoj službi fra Jaku Jukića, a fra Stjepana je 1938. naslijedio fra Berto Dragićević. Prvo krštenje fra Stjepan je obavio 19. rujna 1935. Krstio je Ivana Protuđera, sina Miše i Matije, r. Zrno, iz Letke. Kr-stio je ukupno 246 djece, što je 70% svih krštenih u te dvije i pol godine. Posljednje je krstio blizance Vinka i Ružu Madunić s Kola, djecu Pere i Mare, r. Jurčević, rođene 13. travnja 1938. Prvi mladenci koje je vjenčao bili su Bože Madunić s Kola i Kata Baćak iz Letke, 28. listopada 1935. Posljednje je vjenčanje obavio 31. siječnja 1938. Radi se o mla-dencima Ivanu Ćurkoviću i Mari Kutleša iz Stipanji-ća. Tijekom svoga boravka u Tomislavgradu vjenčao je 60 parova. U ono su vrijeme sprovode vodili sami župljani, svećenici tek iznimno. U svoje je dvije i pol godine fra Stjepan vodio samo jedan sprovod: Anđi Marjanović, starici od 79 godina, na gradsko groblje Karaulu 20. lipnja 1936.

Još je oko godinu dana fra Stjepan ostao na služ-bi u Tomislavgradu, a onda je koncem travnja ili početkom svibnja 1938. premješten za župnika u Kongoru, župu kojih desetak kilometara udaljenu od Tomislavgrada. Dekret o premještaju poslao mu je provincijal 22. travnja 1938., a Biskupski ordina-rijat podijelio mu jurisdikciju dan ranije. U Kongori je naslijedio fra Petra Bakulu ml. (župnik kongorski 1936. – 1938.). Fra Petar će poslije podržavati neke župljane koji su došli u sukob s fra Stjepanom pa će to morati rješavati sam provincijal. Od fra Petra je fra Stjepan naslijedio i dug za crkveno zvono, a taj je opet dug fra Petar naslijedio od svojih prethodnika fra Pave Šimovića (župnik 1922. – 1932.) i fra Veli-mira Šimića (župnik 1932. – 1936.).

Po svom dolasku u Kongoru fra Stjepan se naj-prije zauzeo za Društvo sv. Ante. Sačuvano je jedno njegovo pismo »dragom kolegi« u Mostar, pisano 24. svibnja 1938., u kojem piše da mu šalje 120 di-nara za zastavu Društva, za mušku mladež. Misli da će, kad vide tu zastavu, naručiti još koju. U Kongo-ri, nastavlja, nema ništa nova, kiša stalno pada. Slje-deće godine na dnevni red dolazi neplaćeno zvono. Zvono je 1930. izlio u Zagrebu Kvirin Lebiš, pozna-ti ljevač zvona. Bilo je teško 300 kg, s jarmom 328 kg, a cijena mu je bila 12.750 dinara. Za prijevoz od Zagreba do Kongore plaćeno je dodatnih 2000

Kongora, negdašnja župna kuća

dinara. Zvono je naručio fra Pavo Šimović, graditelj prve kongorske župne crkve (1924. – 1927.), ali je uspio isplatiti tek oko polovice tražene svote. Lebiš se obraćao i fra Pavinu nasljedniku fra Velimiru Šimiću (1934.) tražeći ostatak novca pa je uzeo i odvjetnika u Livnu kako bi to postigao. Ali ni fra Velimir nije uspio sve isplatiti. Tako je dug stigao sve do fra Stje-pana. Njemu se Lebiš obratio 1939. tražeći isplatu preostalog duga. Fra Stjepan javlja o tome provinci-jalu u Mostar i traži upute. Provincijal mu vraća do-pis i upućuje neka prikuplja novac, ali neka ništa ne šalje dok mu se ne javi iz Provincijalata. Očito je da je provincijal odlučio preuzeti dio duga na Provinci-ju. Stvar, međutim, nije bila riješena u nekoliko slje-dećih mjeseci pa se Lebiš opet obratio fra Stjepanu prijeteći ovog puta i sudskom tužbom. Fra Stjepan stoga opet piše provincijalu obavješćujući ga o tome te dodaje da se sada radi vanjska fasada na crkvi u Kongori pa mu u tom trenutku nije moguće poslati novac jer isplaćuje majstore i materijal. Tako znamo da je fra Stjepan dao ožbukati izvana crkvu koju je od kamena bio sagradio fra Pavo Šimović. Dug za zvono konačno je bio isplaćen tek početkom 1940. Fra Stjepan piše provincijalu fra Mati Čuturiću da je dio duga platio fra V. Šimić 1936. (1295 dinara), a dio fra P. Bakula 1937. (1.000 dinara). Lebiš traži još 4.300 dinara. Stvar je opet na sudu o čemu svjedoči dopis fra Stjepanu od Lebiševa odvjetnika Dragana Šafara od 11. siječnja 1940. Lebiš je konačno u svom dopisu Provincijalatu od 26. siječnja 1940. spustio visinu duga na polovicu, dakle na 1.650 dinara. Za-pravo, stari je Lebiš već bio umro, a taj dopis piše njegov sin. U istom pismu kaže kako ima još takvih slučajeva da godinama mora čekati isplatu dugova i kako mu je to opomena da ubuduće zvona lijeva samo onima koji ih unaprijed plate. Na istom listu, dopisu Lebiševu, dopisano je da je dug od 1.650 di-nara platio Provincijalat. Na poleđini istoga dopisa vide se podatci o »kupljačini« te da je najzaslužniji

Stratišta

35

S

p2008.1

za isplatu zapravo sam provincijal. Tako je konačno riješen deset godina star dug za zvono kongorske cr-kve koje je 1930. izlio ljevač zvona Kvirin Lebiš iz Zagreba.

Kao prilog svome pismu pisanom 25. siječnja 1940. fra Stjepan piše o tragičnom događaju koji se zbio u kongorskoj župi, u selu Borčanima, dan ili dva ranije. Upravo je nezapamćeno nevrijeme bilo razlogom što je kasnio s odgovorom provincijalu:

»Upravo večeras sam se vratio iz sela Borčana i tamo sam vodio sprovod od pet nosila – žrtve lavine. Danas je i fra Julijan (Kožul, župnik u Seonici, op. R. J.) pokopao jednoga iz Omolja također poginulog od sniježnih lavina. Materijalne su štete po čitavom Duvnu neprocjenljive. Čujem da je i u Fra Velimiro-voj župi (= Bukovici, op. R. J.) poginula čitava jed-na obitelj od 10 članova s čitavom kućom i blagom. Kako je nevrijeme ljudi ne idu od kuća nikamo pa tako i ja ne znam još potanko vijesti iz drugih župa. Jučer sam i ja bio čitavi dan u vodi tražeći ljude da otkopavaju žrtve i da spasavaju mal ljudima, koji su nastradali. U Borčanima imam srušenih 6 kuća i iz-ginulo je goveda i konja. U Omolju je također velika materijalna šteta dočim je poginuo samo jedan čo-vjek.« O istom događaju Provincijalat je izvijestio i fra Julijan Kožul, seonički župnik.

Nije jasno oko čega je zapravo izbio spor izme-đu župnika fra Stjepana Naletilića i njegova župlja-nina Dane Krištića iz Borčana. Tako će i ostati jer su spisi o tome sporu naknadno uništeni u arhivu Provincije. Ostali su samo šturi podatci u urudžbe-nom zapisniku. Svakako, Dane Krištić je početkom 1940. zbog nečega tužio fra Stjepana Biskupskom ordinarijatu u Mostaru. Spor je, međutim, rješavao Provincijalat. Pošto je provincijal fra Stjepanu poslao Krištićevu tužbu, on je tužio Danu Sreskom sudu u Duvnu zbog uvrjede časti. Problem je za provincija-la bio u tome što su u taj spor bila uključena i druga dvojica franjevaca, fra Julijan Kožul, župnik iz su-sjedne župe Seonice, te fra Petar Bakula, fra Stjepa-nov prethodnik u Kongori, a tada župnik u Ljutom Docu. Fra Julijan je, međutim, u svom odgovoru od 18. travnja 1940. porekao svaku vezu sa sporom iz-među Dane Krištića i fra Stjepana. Fra Petar je, pak, od provincijala bio ukoren i kažnjen zbog uplitanja u taj spor. Spisi su naknadno i uništeni zbog toga što je u spor bilo uključeno više franjevaca. Fra Petra se kažnjava da bi se uklonila sablazan međusobnog optuživanja članova Provincije. Nije poznato kako je završio spor pred Sreskim sudom između Dane Krištića i fra Stjepana Naletilića.

Iz toga razdoblja poznato je da je fra Stjepan na-bavio križni put za kongorsku crkvu. Bilo je to u korizmi 1940. Tada je, kako je bilo uobičajeno, za-molio Provincijalat da mu se odredi svećenik koji će blagosloviti postaje te križni put »predati puku na štovanje i pobožnost«.

Početkom 1942. fra Stjepana je uhvatio težak išijas u lijevoj nozi tako da od 7. siječnja nije uop-će mogao ustati iz kreveta. Zamjenjivao ga je fra Krsto Ravlić, duhovni pomoćnik iz Tomislavgrada, ali je gvardijan fra Sebastijan Lesko poručio da će to moći nastaviti samo do 16. veljače, a dalje ne će moći zbog prezauzetosti osoblja u samostanu i župi Tomislavgradu. Stoga se fra Stjepan obraća pismom provincijalu fra Krešimiru Pandžiću te ga obavješta-va da je »postao očajan« zbog nastalog stanja. »U župi je mješanija i prelazi na dnevnom redu, a ja u krevetu – ne mogu niti ustati, pa onda sami možete zaključiti kako mi je, a da Vam ja to i ne spominjem. Radi toga Vas najponiznije molim pošaljite nekog u ovu župu dok se ja ne dignem ili definitivno ako hoćete jer sam ja ovaj momenat potpuno nesposo-ban za ikakvu službu. Liječnik mi savjetuje da idem na specijalni pregled u Zagreb.« Traži provincijalovo mišljenje. Provincijal je odgovorio na istom listu, ali tek 23. veljače, i rekao kako je naredio da ga zami-jeni fra Bogdan Ćubela iz Duvna ili fra Gojko Stojić iz Rakitna. Pa ipak je to bilo samo privremeno rješe-nje. Već je u proljetnom razmještaju osoblja (travanj 1942.) fra Stjepan bio premješten za kapelana na Humac. Na Humac ipak nikada ne će stići: u noći prije namjeravanog preseljenja iz Kongore na Hu-mac uhitili su ga partizanski šumljaci te ga nekoliko dana kasnije ubili.

Matične knjige kongorske župe svjedoče da je prvo krštenje u Kongori fra Stjepan obavio 30. trav-nja 1938. Krstio je Anđu Gabrić iz Lipe, kći Luke i Luce, r. Pokrajčić. U četiri godine župnikovanja krstio je ukupno 209 djece. Posljednju je krstio Sto-janku Sesar iz Mandina Sela, kći Davida i Matije, r. Bazina, 12. svibnja 1942. Ukupno je vodio 23 spro-voda od čega u Borčanima 14, u Kongori 6, u Lipi 2 i u Mandinu Selu 1. Među njima i sprovod za pet žrtava lavine u Borčanima. Posljednji sprovod vo-dio je u Kongori pok. Jozi Radošu 10. svibnja 1942. Vjenčanja je ukupno obavio 43. Posljednje je bilo vjenčanje Mije Tokića i Ruže Sliško iz Kongore, 13. svibnja 1942. Tijekom njegove bolesti u siječnju i veljači 1942. zamjenjivali su ga fra Krsto Ravlić i fra Bogdan Ćubela iz Tomislavgrada.

Stratišta

36

2008.1S

p

Jedini preživjeli izravni svjedok odvođenja fra Stjepana i dvojice njegovih gostiju bio je fratarski »dijak«, dakle kuhar i poslužitelj, Marijan Čolina, koji je te noći bio s njima trojicom u župnoj kući. U tome se slažu svi izvori. Ipak, fra Damjan Rozić, na-sljednik fra Stjepanov, kaže da je Marijan bio »brat dijaka Ćikeše i njegov pomoćnik«.To je fra Damjan morao znati jer je zamijenio fra Stjepana i zatekao stanje kakvo je ostalo iza njega. Svakako, Marijan, zvani Čota, pričao je kako su te noći, 19./20. svibnja 1942., u kongorskoj župnoj kući noćili fra Stjepan, njegov brat Marijan, zvani Marica, i Matiša Penavić iz Lištice, Maričin prijatelj. Namjeravali su ujutro uzeti fra Stjepanove stvari i prenijeti ih na Humac u samostan, kamo je fra Stjepan bio premješten u proljetnim promjenama te godine. Stvari je fra Stje-pan već prije bio poslao do Bagarića u Bukovicu, a odatle su ih trebali prevesti dalje kad pođu na put u Hercegovinu. Uz to je Matiša namjeravao ponijeti i brašna iz Duvna jer je te godine u Hercegovini bila velika nestašica hrane. Matiša je bio ugledan čovjek, imao je svoju brijačku radnju u Penavića kući, kod mosta na lijevoj obali rijeke Lištice.

Je li možda fra Stjepan prije bio upozoren na opa-snost koja je vrebala? Čini se da jest. O tome je fra Damjanu Roziću kasnije posvjedočio don Ilija Rezo, svećenik rodom iz Mandina Sela, sela kongorske župe, koji se u to vrijeme nalazio u rodnoj kući. Fra Stjepan je, naime, dan prije otmice otišao u Duvno (Tomislavgrad), gdje je nekoć bio kapelan, oprostiti se s nekim prijateljima prije odlaska na Humac. S njim su bila i dvojica njegovih gostiju. Kad su došli pod Mandino Selo, susreo ih je don Ilija. Bio je »ne-što načuo. Rekao fra Stipanu kad je naišao: ‘Nemoj ići kući! Nešto se sprema.’ A fra Stipan bio arli, do toga ništa nije držao…« To ga je stajalo života!

Kući su došli navečer, umorni od pješačenja iz To-mislavgrada u Kongoru. Pošli su na počinak na kat gdje se nalazila župnikova soba (na uglu koji gleda prema Tomislavgradu). Gosti su bili u susjednim so-bama. Tu je svoju sobu imao i dijak Marijan. Fra Blago Karačić i fra Martin Planinić, koji su 1976. istraživali događaje vezane za fra Stjepanovu smrt, zapisali su da su njih četvorica otišla spavati u 11 sati navečer što je teško povjerovati kad se zna da su bili umorni od puta. Držim da su ranije otišli spavati, kako ispada i na temelju razgovora s fra Damjanom. Upravo kad ih je hvatao prvi san, netko je počeo lupati na vrata župne kuće. Dijak Marijan skočio je iz kreveta i kroz prozor upitao tko lupa. Kako je u

noći uobičajeno tražiti svećenika samo u slučaju da treba opremiti bolesnika, to se najprije i čuo odgo-vor: »Bolesnik!« Kad je Marijan dalje počeo raspi-tivati, onda su mu konačno odgovorili: »Narodna vojska«!, ili pak »Narodnooslobodilačka vojska«! Oni su se, dakle, predstavljali kao partizanska voj-ska, a poslije ćemo vidjeti da su to i bili partizani, ili barem šumljaci koji su kasnije postali partizani; to proizlazi iz njihovih vlastitih svjedočanstava. Na to im je dijak odgovorio da mora najprije vidjeti sa župnikom hoće li ih pustiti u kuću. Ali oni nisu če-kali na to. Sami su provalili vrata i popeli se na kat. Dijak se pokušao spasiti bijegom pa je sa svoga pro-zora, s kata, skočio van. Nije, međutim, imao sreće jer je prelomio nogu. Prema drugim zapisima Čota nije slomio, nego iščašio ruku, a fra Blago Karačić je zapisao da je »teško ištetio ruku i nogu«. Njega su uhvatili te svezali i čuvali dok nisu iznijeli stvari i potjerali ostalu trojicu iz kuće. Kako dijak Marijan nije mogao hodati, posjeli su ga na konja i tako je kolona krenula preko polja, kroz Mandino Selo i da-lje na Ljubušu. »Oko jedan sat poslije ponoći krenuli su na put. Fra Stjepan, svezanih ruku sprijeda, išao

Litica niz koju je fra Stjepan vjerojatno strovaljen

II. Smrt

Stratišta

37

S

p2008.1

je prvi, brat mu i prijatelj svezani jedan za drugoga išli su za njim.« Kako su izgledali otmičari i uboji-ce? »Partizana je bilo trijestak, naoružani i umotanih glava, samo su im se vidjele oči i nosovi. Zora ih je zatekla na Ljubuši iznad Mandina Sela. Tu je bio prvi počinak. Kad su opet pošli, Marijan nije mogao s mjesta. Noga i ruka bile su otekle i strašno ga bolile. Jaukao je i molio, da ga ostave. Tada ga je prepoznao jedan Srbin iz kolone, jer su zajedno prije rata bivali u galentariji. Na molbu toga poznanika ostavio ga je na putu Božo Mišković, šef kolone, Srbin iz sela Baljaka kod Šuice. Marijana su, kad je svanulo, našli čobani. Ljudi su ga iz Mandina Sela na konju preba-cili njegovoj kući (u Borčane, op. R. J.).« U bitnome se o spašavanju Marijana Čoline slažu i drugi izvori. Veselko Jolić ispričao je, a zacijelo na temelju Čotina pričanja, kako Čota nije mogao ići, a s njim je ostao partizan na začelju kolone, njegov poznanik. »On je bio u galandariji, ćeber, našli su se i poznali. ‘Ja ću te ostavit, ubit te ne ću, a ti se snalazi kako znaš…’ Ne znam kako se zvao partizan. Čotu našle mandoselj-ske čobanice. Poslao jednu po svog rođaka, po Stipa-na Majića. On doveo konja i odveo Čotu u Borčane.« Fra Damjan je zapisao: »Marijana je poznavao jedan među njima, bili su ćeberi. On ga je sklonio.«

Je li tko u Kongori čuo kad su odvodili fra Stje-pana? Župna je kuća, naime, prilično izdvojena od sela pa je teško da je moglo biti i drugih svjedoka. Veselko Jolić svjedoči da je te noći s drugima bio na nekoj seoskoj straži, nekoliko stotina metara da-lje od župne kuće. Oni su u noći čuli kako se sru-šio neki zid u blizini župne kuće. Na to je jedan od njih, član »drvene milicije«, seoske straže, Jozo Jolić, zvani Žuti, ispalio metak iz puške u pravcu crkve. S druge je strane, međutim, odgovorila strojnica sa svjetlećim metcima. Na to su se »drveni milicajci« razbježali jer nisu imali pravog oružja niti su znali o čemu se radi. Tek su sutra saznali da je te noći od-veden župnik. Sutra je Veselka pozvao Ante Krajina Kusić, inače stari fratarski dijak, i uveo ga u župnu kuću. Sve je bilo isprevrtano, fra Stjepanovi papiri, stol, čitava soba.

Marijan Čota tako je bio jedini preživjeli svjedok odvođenja fra Stjepana Naletilića, brata mu Mari-jana Naletilića i njegova prijatelja Matiše Penavića iz župne kuće u Kongori. S njima je i on išao do na Ljubušu iznad Mandina Sela. Što je, međutim, bilo dalje s njima trojicom? O tome je također posvjedo-čio spomenuti Čota, prema vijestima koje je dobio od Muje Seferovića, jednog od sudionika ubojstva fra Stjepana Naletilića i dvojice njegovih gostiju.

»Marijan Čolina nam je pričao kako je došao u svađu s jednim muslimanom Mujom Seferovićom iz grada Duvna 1945. U toj svađi mu je Mujo zvani Dućur rekao: ‘Da sam znao da si taki, mučio bih te kao i fra Stjepana.’ Taj je i danas (1976., op. R. J.) živ, bio je ključar zatvora i sada je u penziji. Živi i sad u gradu Duvnu.« Drugo je svjedočanstvo Marijanova bratića Mate Čoline. Mate je na radu u Austriji upo-znao Srbina iz Vukovskog, imenom Miloš. S njim je sjedio u nekoj gostionici i Miloš mu je ispričao svoja sjećanja na smrt fra Stjepana Naletilića. Bilo mu je tada osam godina, ali mu je događaj ostao u živu sjećanju: »Jednog dana partizani su pozvali svijet iz Vukovskog, da prisustvuje suđenju navedene trojice. On je kao dečko svojim očima gledao kako su Stje-pana razapinjali na jednoj jeli, a potom ga pekli na ražnju. Miloš je još nadodao, da je tada isteklo masti iz fratra koliko iz dobre dvije jalovice.(…) Ona dvoji-ca su streljani, a fra Stjepan pečen s njima zakopan.« Općenito se drži da je fra Stjepan mučen i ubijen sa svojim pratiocima 24. svibnja 1942. kod Kukavičjeg jezera, u blizini Rilića. Tako stoji i u provincijskom imeniku: »U noći između 19. i 20. svibnja 1942. odveden iz župnog stana u Kongori i oko 24. svibnja u blizini Kukavičjeg jezera blizu Rilića ubijen«, a na drugom mjestu: »U noći između 19. i 20. svibnja odveli ga partizani (Srbi četnici) iz Kongore gdje je bio župnik i nakon tri-četiri dana mučenja iz mržnje na vjeru ubili«. Ono što je čitavo vrijeme dovodilo u zabludu podatak je iz Nekrologija i Imenika da je fra Stjepan ubijen u blizini Kukavičjeg jezera. To se jezero, naime, uopće ne nalazi u blizini Rilića, nego je od njega udaljeno kojih deset kilometara, i to pre-ko planine, bez ikakve izravne cestovne poveznice. Tako fra Stjepanova smrt nema nikakve veze s Ku-kavičjim jezerom! Radi se o drugom jezeru, zvanom Turjača (u Zvirnjači kažu Turnjača), udaljenom oko 1 km od Rilića, u blizini (sada napuštenog) srpskog sela Zanaglina. To je zapravo više bara nego jezero, ali se redovito ipak navodi kao jezero. Kojih 300 me-tara od Turjače, u obližnjoj šumi, u blizini prvih kuća u Zanaglinama, nalazi se jama, bolje rečeno provali-ja, zvana Suho jezero. Najvjerojatnije je tu ubijen fra Stjepan čije je mrtvo tijelo zatim gurnuto u provali-ju. Ako i nije bio mrtav u trenutku strijeljanja, strme litice Suhog jezera nisu mu dale ni najmanju priliku za preživljavanje.

Od Kongore do Zanaglina ima oko 30 km »kada se ide po bespuću preko planina, po pričanju mje-štana iz Zanaglina«. Stipi Vicanu je Božo Mišković, koji je po vlastitom priznanju bio zapovjednik odre-da NOV-a koji je uhitio i doveo fra Stjepana i drugu dvojicu iz Kongore u Zangline, rekao da je uhićenje

Stratišta

38

2008.1S

p

bilo oko 23 sata (19. svibnja), a da su u Zanagline stigli nakon pet sati pješačenja – dakle u zoru 20. svibnja. Vođa odreda koji je uhitio i doveo fra Stje-pana bio je Šefko Lokmić, tadašnji komesar odreda. Lokmić je, pak, Vicanu tvrdio da je glavnu riječ u tom odredu imao Ante Mioč, »španski borac koji je poginuo za vrijeme rata, na Sutjesci«.

Prema Vicanovim saznanjima, partizani su prove-li svojevrsno »suđenje«. Zarobljenici su bili smješteni u podrumu neke kuće u selu Zanaglinama. Osnovan je prijeki vojni sud na čijem je čelu, navodno, bio Florijan Sučić, rodom iz Livna (nakon rata umro u Splitu). S njim su za presudu – prema svjedočanstvu Šefke Lokmića – najodgovorniji bili članovi štaba Vukovske čete: Božo Mišković, Luka Džalto (koji je 1981. još živio, u Livnu, ali je bio oslijepio i mental-no poremećen), Ante Mioč i Mustafa Latifić.

Fra Stjepan je optužen da je pokrštavao duvanjske Srbe, a druga dvojica što su »kod sebe imali osobne dokumente koje je izdala ustaška vlast u Širokom Brijegu« (kao da su i mogli imati neke druge doku-mente u to vrijeme!). Presuda je bila da svu trojicu treba strijeljati. Optuženicima nije bila omoguće-

na nikakva obrana: ni branitelji, ni pravo žalbe na presudu. Zanimljivo je svakako i ono što je Vican saznao o pokušaju bijega sa stratišta: »Dok su se iz-vršitelji streljanja i straža razmještali i dok su vršili streljanje fra Stjepana, ostala dvojica osuđenih, koji su bili skupa vezani (žicom, op. R. J.), pokušali su pobjeći. Potrčali su prema istoku. To je bio potpuno ravan teren, bez šume. Da su, kako se poslije pričalo, pošli ka sjeveru, odmah bi ih srela gusta šuma, pa i ako zajedno vezani imali bi više nade za spas. Ali, dok su trčali livadom, pokošeni su rafalom mitralje-za. Njihov pokušaj bjegstva, odmah prema istoku, potpuno ravnim terenom, vjerovatno je učinjen po instinktu, jer su osjećali da je njihov zavičaj i njihovi najmiliji u tom smjeru.«

Fra Stjepan je, kako su posvjedočili navedeni svjedoci, umro bez ikakve mogućnosti obrane, a vje-rojatno i mučen prije smaknuća. Tko su bili ljudi koji su ga tako ubili, s još dvojicom posve nedužnih ljudi koji su se u Kongori našli posve slučajno? Već je spomenuto ime zapovjednika odreda Bože Miš-kovića, komesara Šefke Lokmića, »španskog borca« Ante Mioča, Luke Džalte (komandanta odreda »Vo-jin Zirojević«), Mustafe Latifića (kasnije proglašenog »narodnim herojem«), suca Florijana Sučića, parti-zana Muje Seferovića... K tome, Božo Mišković pri-sjetio se i još nekih imena: Meho Seferović, kasnije poginuo, Serafin Brdar, kasnije poginuo, neki Senčić kojemu je zaboravio ime, Jozo Bakrač, obavještajni oficir odreda. Veselko Jolić spominje da su, prema priči, u toj skupini bili i Rajko Kovačević, neki Srbi i muslimani iz Oplećana, ali da je najviše bilo Srba iz Rašćana. Čini se ipak da se Rajko nije zvao tako, nego Vlajko Kovačević. On u svojim sjećanjima go-vori o svome ratnom putu. Iz konteksta se može za-ključiti da je u Vukovsko došao u travnju ili svibnju 1942. Tu je zatekao borce Vukovske čete među ko-jima je najviše bilo Duvnjaka. Navodi i imena nekih od njih, ali fra Stjepana ne navodi ni na tome mjestu ni uopće u svojim sjećanjima. A upravo je to bilo vrijeme kad je odveden i ubijen fra Stjepan. Držim da je i Vlajko bio u skupini koja je učinila to zlodjelo. Čini se da je u skupini bio i Muharem Dilaver, zvani Džinić, rodom iz Mandina Sela – iako je on Vicanu zanijekao da je u tome sudjelovao.

Više je nego znakovito da se u partizanskoj građi spremanoj za izdavanje knjige Duvno u NOB-u samo na jednome mjestu spominje da su partizani izvršili otmicu fra Stjepana Naletilića! I oni koji ga spomi-nju kao zločinca, ni jednom jedinom riječju ne govo-re o njegovoj otmici ili pak smrti. Jedino se, dakle, u

Svjedok Stipe Vican

Stratišta

39

S

p2008.1

sjećanjima Luke Vulića izrijekom navodi da su parti-zani izravno odgovorni za fra Stjepanovu smrt. On, naime, u svojim sjećanjima navodi kako je bio član SKOJ-a (Saveza komunističke omladine Jugoslavi-je) i koji su bili uvjeti da netko postane članom te organizacije: »Kandidati za SKOJ moraju raščistiti sa religijom i monarhijom, steći pojmove o socijaliz-mu…« Nastavlja: »SKOJ je (…) prikupljao i neke informacije, nosio kancelarijski i druge materijale u Odred i politički radio među mladima kao i sa dru-gima. Neke informacije koje smo dobijali iz grada, Nikola i ja smo odneli grupi partizana iz odreda koja je u proleće 1942. godine izvršila akciju na katoličkog popa fra Stipana iz Kongore (istaknuo R. J.). Sa tom grupom mi i još neki mladići iz tih sela smo se našli u Bilanovića Stajama. Oko 20 časova uveče.«

Da su ti partizani bili uglavnom rodom iz duvanj-skih sela, svjedoči i spomenuti Vlajko Kovačević, inače brat partizanskog »narodnog heroja« Boriše Kovačevića. U svojim sjećanjima on piše: »Dola-skom na Vukovsko zatekao sam oko 20 boraca iz Duvna, tu su pored ostalih bili Ilija Baković, braća Mašići Ante i Miško, Šefko Lokmić, Kasim Numić, nekoliko boraca iz Oplećana, Raščanska četa još nije bila povučena na oslobođenu teritoriju jer je imala svoj zadatak u Rašćanima. Nacionalni sastav du-vanjskih partizana bio je sastavljen od Hrvata, Mu-slimana i Srba. To je bio začetak zajedničke borbe protiv zajedničkog neprijatelja.(…) Na Vukovskom je bilo i partijsko povjereništvo za Duvno u kojem su bili Rafić-Tadić, Kasim Numić i Lokmić Šefko.« Upravo su to bili oni koji su odveli i ubili fra Stje-pana i drugu dvojicu. Na drugom mjestu Kovačević piše kako je partizanski odred u Vukovskom osno-van u jesen-zimu 1941., a prvi izravan susret s du-vanjskim Srbima imali su u studenom 1941., kada su »drugovi« Vojin Zirojević, Mustafa Latifić, Božo Mišković i Anđelko Rudić sišli s Ljubuše u Rašćane u kuću Važića-Ninića. Otada u partizanske redove počinju odlaziti duvanjski Srbi, Muslimani, pa i neki Hrvati. Taj je odred 1943. preformiran u Duvanjski odred ili pak Livanjsko-duvanjski odred, koji je pri-padao bataljunu čiji je zapovjednik bio spomenuti Božo Mišković.

Najopširnije o Vukovskom odredu (vodu) govori spomenuti Šefko Lokmić u svojim Sjećanjima. On je vodu pristupio, čini se, u prosincu 1941. Vukovska četa osnovana je u ožujku 1942. U njezin sastav ušli su Ravanjski, Baljački i Rilićki vod te jedan vod iz Blagaja i Janja. Ta je četa imala oko 80-100 bora-ca, od čega 10-12 komunista. Komandir čete bio je Miroljub Šakan. Politički komesar bio je Ante Mioč, zvani Španac, iz Livna, a nakon njega Mujo Dizdar

iz Livna. »Po formiranju čete dolaze i prvi duvanjski partizani i to Mujo Seferović, Semko i Vehbo Đu-gum. Poslije izvjesnog vremena dolaze novi borci iz Duvna: Ante i Miško Mašić, Ilija Baković, Mujo Đugum, a poslije njih došli su Marko Draško – Bi-kan, Miloš i Sava Simić. U aprilu je došao Kasim Numić, a u mjesecu maju dolazi Vlajko Kovačević i Bogdo Vuković iz Splita.« Lokmić potom govori o partizanskim akcijama: »razoružavanju žandar-merijske kasarne u Ravnom« i napadu na miliciju u Zvirnjači, okršajima s rumbočkom milicijom, uni-štenju električne centrale u Veseloj kod Bugojna i drugim akcijama, ali se nigdje ne spominje akcija koju su zvali »Kongora«, u kojoj je uhićen kongorski župnik i kasnije pogubljen.

Fra Stjepana je u župničkoj službi u Kongori na-slijedio fra Damjan Rozić. O dolasku u Kongoru sa-čuvano je njegovo osobno svjedočanstvo. Na novu župu pošao je 20. svibnja 1942. Do tada je bio žu-pnik u Gorancima iznad Mostara. U Gorancima je spasio živote nekim Srbima koje su ustaše bili odveli u Mostar i na Široki Brijeg. Stoga su ga partizani cijenili i tvrdili mu da mu se ne će dogoditi ništa loše. Za fra Stjepanovo odvođenje saznao je na putu prema Kongori, u Lištici. Dovezao ga je Stanko Hr-kać sa Širokog Brijega jer je imao automobil. Došli su najprije u samostan u Tomislavgrad. Odatle je s njima u Kongoru išao fra Mijo Čuić. »Pred mrak smo došli u Kongoru. Ljudi oko župskog stana, iz-bezumljeni. Razbijena vrata, unutra dar-mar, sve je ispreturano… Došle su i stvari preko Jele (na pet konja, op. R. J.). Ne možeš tu rastovariti, nego stvari prenesemo u samostan.« Fra Damjan je zbog straha najprije oko pola godine boravio u samostanu, a u Kongoru dolazio samo nedjeljom i blagdanima. Po-tom je »poravnio« i došao u Kongoru za stalno. Iako

Područje fra Stjepanova stradanja

Stratišta

40

2008.1S

p

je imao jamstva od kongorskih Srba Zečevića da je siguran od partizana, često je s narodom bježao kad bi se čulo da partizani dolaze u selo: preko Liba, u Borčane, Mesihovinu. Nakon rata uhitio ga je nje-gov »prijatelj« Mitar Vujčić, zločinac, šef duvanjske OZN-e. Bio je suđen zbog toga što je u nekoliko navrata susreo Mirka Kapulicu, za kojim su oznaši dugo tragali i konačno ga uhvatili. Kapulica je izdao 50 ljudi kod kojih se skrivao ili s njima dolazio u doticaj. Fra Damjan je osuđen na pet godina zatvora s prisilnim radom i dvije godine lišenja građanskih prava. Izdržao je godinu i mjesec dana u Banjoj Luci, Travniku i Zenici (1946. – 1948.). Preminuo je u Mostaru 27. svibnja 1991. u 82. god. života i 57. god. svećeništva. Preminuo je izvan samostana. Po-kopan je u rodnim Sretnicama.

O točnu mjestu stradanja trojice pobijenih raspi-tivali su se fra Blago Karačić i fra Martin Planinić. »Jedan Srbin iz Ravnog, prijatelj Luke Šarca iz Man-dina Sela, pokazao je mjesto Luki i fra Martinu gdje su pokopani. Danas je to ledina uz cestu koja vodi iz Ravnog u Rilić. Mjesto se nalazi odmah uz cestu na lijevu stranu, čim se zađe u šumu Želvodić, dvije do tri stotine metara od početka šume.« O tome je fra Blago načinio i jednostavan nacrt. Dakle, na Ra-vanjskom polju, s (danas asfaltirane) ceste Mokrono-ge-Rama odvaja se makadamska cesta za Vukovsko i dalje za Rilić. Kad se prođe Vukovsko, to je mjesto s lijeve strane na putu prema Riliću. Fra Blago, fra Martin i fra Krsto Ravlić bili su u potrazi za grobom fra Stjepanovim još koncem rujna 1975. Povod je bio razgovor s Petrom Petrovićem zv. Perko, šuma-rom, koji je »bio u ratu i dugo vremena član SKJ«. Među ostalim Perko im je tada (21. rujna 1975.) rekao i »gdje je ubijen pok. fra Stjepan Naletilić«. Fratri su sutradan otišli i »obišli smo to mjesto, ali nismo našli nikakva znaka za grob. Nekultura ga nije uspjela kulturno pokopati«.

Ipak, po svemu sudeći, ubijeni i nisu bili pokopa-ni niti uopće imaju kakva groba: oni su bačeni u du-boku provaliju! To je ishod Vicanova istraživanja – a on je jedini imao izravan pristup sudionicima zločina i jedini je obavijesti o smrti spomenute trojice dobio iz prve ruke.

O točnu mjestu gdje su ubijeni, Vicanu je pričao Božo Maleš, rodom iz sela Rilića, 2. kolovoza 1981. Tada je Božo bio starac i teško se kretao. U vrijeme kad su fra Stjepan, Marijan Naletilić i Matiša Pe-navić strijeljani, Božo Maleš je bio stražar te je sve promatrao vlastitim očima. Ovako je ispričao Vica-nu: »Bio sam na straži kao partizanski borac kod

Suvog jezera kad su na ivicu tog jezera doveli fratra da ga strijeljaju i dvojicu njegovih prijatelja. Najprije su strijeljali fratra i gurnuli ga dolje u provaliju. I dok su se vojnici bavili fratrom ova druga dvojica su, vezanih ruku žicom zajedno, pokušali bježati le-dinom u pravcu istoka, ali nisu mogli daleko, stigao ih je rafal.« Vican zaključuje: »Time je ovaj dobro-namjerni čovjek htio potvrditi činjenicu da su žrtve, čije posmrtne ostatke rodbina traži punih pedeset godina, bačene u ovu provaliju duboku oko stotinu metara. Njihov zajednički grob.« To se »stratište« nalazi na »planini više jezera Turjača (…). To mjesto je izabrano valjda zbog toga da bi se izbjeglo ko-panje grobova. Žrtve su, poslije streljanja, bacane u spomenutu jamu.«

U kolovozu 2006. zamolio sam gosp. Stipu Vi-cana da pođe sa mnom u Zanagline kako bi mi pokazao mjesto smaknuća fra Stjepana Naletilića i druge dvojice. Vican se rado odazvao te smo preko Kupresa i Rilića stigli do jezera Turjače. U pratnji su bili i fra Klement Galić te Ivan Skoko i njegov sin sa Širokog Brijega. U blizini Turjače ostavili smo te-rensko vozilo i uputili se pješice uz kosinu, zaraslu u borovu šumu, do provalije zvane Suvo jezero. Vican je pričao da je prije 25 godina (1981.) istim putem njega vodio spomenuti partizan Božo Maleš, koji je kao stražar svojim očima gledao kako su partiza-ni pobili spomenutu trojicu i bacili ih u provaliju. Kako je Maleš tada bio starac i teško pokretan, više su ga među sobom uz brdo vukli njegov sin Simo i Vicanov pratilac Milan Kukavica nego što je sam hodao.

Ubrzo smo našli provaliju za koju se može reći – ma koliko to strašno zvučalo – da je idealno mje-sto za takve zločine. Okolo je gusta borova šuma, a litice provalije onemogućuju svaku mogućnost pre-življavanja. Vican nam je pokazao i izbočeni kamen na koji je fra Stjepan doveden i ubijen i odakle je strovaljen u jamu duboku vjerojatno kojih 50 me-tara. U blizini te izbočene stijene danas je veliki ko-rijen bora koji je u posljednje vrijeme povalila neka strašna oluja tako da je sada prilično lako s velikom sigurnošću pronaći točno mjesto ubojstva. Nakon što smo pronašli ono što smo tražili, željeli smo se spustiti i u samu provaliju – što je u početku izgle-dalo potpuno nemoguće. Pa ipak, pošto smo prošli na drugu stranu provalije, od strane sela Zanaglina, uvidjeli smo da je strmina manja i da se uz oprez i dosta muke ipak moguće spustiti do dna. Provalija ima ljevkast oblik, a u dnu je široka samo koji metar. Ipak, nakon spuštanja do samoga dna, uvidjeli smo da je kosti danas, nakon 64 godine, nemoguće pro-naći. Ponajprije, s litica provalije neprestano se zbog

Stratišta

41

S

p2008.1

kiše i snijega odronjava kamenje i pijesak pa valja pretpostaviti da je tijekom desetljećâ dno jame pre-kriveno s nekoliko takvih slojeva. Osim toga, prova-lija je zapravo ponor (zato se i naziva jezerom). Nai-me, vidljivi su brojni izvori, tada suhi, koji ponekad tijekom godine provru te se ulijevaju u ponor na dnu provalije, noseći sa sobom sve što se nalazi na putu – pa tako i kosti ljudi ili životinja koje su tu ubače-ne. I, konačno, prema Vicanovim saznanjima, tu su partizani osim spomenute trojice strijeljali i brojne druge osobe, osobito zarobljene: domobrane, Talija-ne… Tako kosti fra Stjepana Naletilića nikada ne će biti pronađene, ali je barem sigurno mjesto gdje je ubijen i gdje je zatvorio svoje mučeničke oči.

Partizani su u početku širili laž da fra Stjepan uopće nije ubijen, nego da je k njima došao dobro-voljno i da je sada partizanski pisar. Bio je to, narav-no, promidžbeni trik. U vrijeme kad su to pričali, fra Stjepan je već odavno – barem mjesec dana – bio pod zemljom. O partizanskoj promidžbi svjedočio je seljak iz sela Trebiševa na Ljubuši, kojega su partiza-ni bili zarobili 25. lipnja i poslije pustili na slobodu. Partizani su mu govorili »da se fra Stjepan Naletilić bivši župnik iz Kongore, kotar Duvno, koga su par-tizani u mjesecu svibnju odveli, nalazi kod njih u ne-koj pisarnici kao pisar; jer da im je on javio da dođu po njega i da u Duvnu ima samo 5 osoba-ljudi koji nisu komunisti«. Naravno da je to besmislica jer u Duvnu su samo malobrojni bili u partizanima, a nije previše bilo ni njihovih pomagača ili simpatizera.

Pa ipak, i sami su partizani – kako smo vidje-li – naknadno priznali da su usmrtili fra Stjepana i drugu dvojicu. Pritom, naravno, nisu spominjali kad su mu sudili, gdje su dokumenti o suđenju, kao ni to jesu li ga prije ubijanja okrutno mučili. Tako je Mitar Vujčić, zloglasni udbaš i progonitelj hrvatskog naroda osobito potkraj i nakon svršetka rata, izjavio u svojim sjećanjima da je fra Stjepan »vršio utjecaj na srpski živalj i pokrštavanje srpskog življa na tom području i vodio žestoku propagandu putem javnih propovijedi sa oltara protiv narodnooslobodilačkog pokreta i KPJ radi čega je ubijen«. Očito je iz ovoga kako partizani priznaju da su ubili fra Stjepana. Je li točna ova Vujčićeva optužba? Drugi dio, da je fra Stjepan bio protiv komunista i partizanskih zločina-ca, zacijelo je točan. Moguće je i da je vršio propa-gandu protiv njihova pokreta. Je li pak fra Stjepan vršio »pokrštavanje srpskog življa«? Čini se da jest. Priča se da je preporučivao pravoslavcima da dolaze u crkvu pa su Srbi iz Rašćana bili počeli dolaziti u katoličku crkvu u Kongori. Fra Stjepan je, dakako,

na taj način okolne Srbe htio zaštititi od mogućih progona jer nema ni jednog jedinog dokaza da bi on i službeno neke pravoslavce primio u Katoličku crkvu. K tome, partizanima-šumljacima zamjerio se i zbog srdačna dočeka Rafaela (Ranka) Bobana, onda ustaškog natporučnika, poslije zapovjednika Crne legije, kada je s ustaškom vojskom prolazio kroz Kongoru. Dakako, fra Stjepan nije krio svoje zadovoljstvo zbog osnutka samostalne hrvatske dr-žave, za koju se – kako je na svom suđenju rekao nadbiskup Alojzije Stepinac – »hrvatski narod ple-biscitarno izjasnio«.

Što još govore partizanski izvori o fra Stjepanovoj »krivici«? Zanimljivo da Vlajko Kovačević, koji je, po svemu sudeći, i sam sudjelovao u tomu zločinu, navodi imena nekih svećenika, pogotovo franjeva-ca, koji su navodno surađivali s ustašama, pa čak i »blagoslivljali« zločine (fra Karlo Grbavac, fra Mijo Čuić, fra Julijan Kožul), kao i nekih koji su navodno simpatizirali partizane (fra Klement Dokić, fra Bog-dan Ćubela; drugi spominju i fra Šimu Ančića i fra Dominika Ćorića), ali nigdje ne spominje fra Stjepa-na Naletilića. Vjerojatno nije želio upasti u zamku da se njega i njegovu Vukovsku četu uopće poveže s tim zločinom.

Fra Stjepana u negativnom kontekstu spominje Ljubo Karan iz Rašćana: »Nas iz Rašćana pozvale su ustaše da se javimo u školu. U školi su nam rekli da se moramo pokrstiti. U crkvi u Kongori je fra Stipan bio taj koji je obavljao taj prljavi posao. Starješine iz srpskih porodica su morale dati po jednu ovcu sve-tom Anti za spas duša članova njihovih porodica. U sva ova krvoprolića nad srpskim življem umješan je bio dio katoličkog klera«. Očito je iz navedenoga da su ustaše tražili da se pravoslavci pokrštavaju, točnije, prelaze na katoličku vjeru. Svećenici su to shvaćali kao mogućnost zaštite pravoslavnog puka, a isto su tako stanje shvaćali i sami Srbi, kako ćemo poslije

Tijela pobijenih strovaljena su niz ovaj ponor

Stratišta

42

2008.1S

p

vidjeti. Još teže optužbe na fra Stjepanov račun izno-si Šefko Lokmić: »Neposredno sa početkom progona Srba počelo se raditi na njihovom pokrštavanju, u čemu su najrevnosniji bili među katoličkim sveće-nicima Naletilić fra Stipan, fra Karlo Grbavac i fra Mijo Čujić. Tjerali su Srbe da prihvate katoličku vje-ru. Fra Naletilić je vodio evidenciju članova srpskih porodica, koji su se svake nedelje morali prijavljivati u crkvu. Ko to ne bi učinio ustaše su odmah provje-ravale i hapsile. Naletilić je nosio fratarsku mantiju i odmah je stavio ustaški znak U, a bio je naoružan puškom. U grad je dolazio tako opremljen. Vršio je užasnu pljačku srpskog naroda (npr. za molitvenik je tražio ovna). Opljačkano je slao na Široki Brijeg«. Očigledno je da se radi o pretjerivanju i, zapravo, želji da se na neki način opravda zločinačko ubojstvo svećenika koji je nastojao zaštititi pravoslavno pu-čanstvo na području svoje župe. Ako je već bilo tako kako piše Lokmić, zašto onda nije naveo i okolnosti otmice, suđenja i ubijanja fra Stjepana Naletilića – o čemu je Lokmić znao sve jer je i sam sudjelovao u tome zločinu?

Čini mi se prikladnim ovdje navesti svjedočan-stvo Srbina Ilije Vulića iz Srđana koji govori o počet-ku srpske pobune protiv NDH u kolovozu 1941.: »Domaći neprijatelj je znao da u Rašćanima djeluje organizovana grupa; da bi sprječio razvoj ustanka pokušao je da pet najuglednijih srpskih porodica iz sela prevede na katoličku vjeru, a za uzvrat će im biti garantovana sloboda. Ovu akciju pokrštavanja pokušao je da ostvari fra Mijo Čuić zajedno sa Fra-nom Radošem. Na moju inicijativu privremeno smo prešli na katoličku vjeru i zato smo bili mirniji i be-zbjedniji«. Očito je, dakle, da se radi o spašavanju srpskog življa i da su i svećenici – kao i Vulić! – sma-trali to samo privremenim rješenjem. Još je zanimlji-vije da Vulić uopće ne spominje fra Stjepana iako su se Rašćani nalazili na području kongorske župe, a poznato je da su doista neki pravoslavci iz Rašćana neko vrijeme dolazili u katoličku crkvu u Kongori. I on pokušava skriti partizanski zločin nad nedužnim čovjekom. Ali istina kad-tad mora izići na vidjelo!

I sam fra Stjepan u svom dopisu provincijalu od 8. veljače 1942. piše kako je »u župi mješanija i pre-lazi na dnevnom redu«, čime potvrđuje da je bilo prijelaza pravoslavnih Srba na katoličku vjeru u nje-govoj župi. Da je to ipak bilo samo zbog zaštite pra-voslavnoga pučanstva, svjedoči i smrtopis objavljen 1944. godine: »Među mnogim žrtvama ovoga kob-noga rata prva je bila o. fra Stjepan. Za prevratnih dana veoma se je zauzimao za ugroženo pravoslavno žiteljstvo, od kojeg je i poginuo«.

O fra Stjepanovu odvođenju iz župne kuće pro-čulo se odmah po Hercegovini, istoga dana. Tako je o tome fra Damjan Rozić saznao na Širokom Brijegu već 20. svibnja 1942. U Kronici Provincije za 1942. zabilježeno je da je već 21. svibnja provincijal fra Krešimir Pandžić »otišao u Duvno radi nesretnog slučaja O. S. Naletilića«. U istoj se Kronici za župu Kongoru navodi sljedeće: »Četničko-partizanski od-metnici, većinom pravoslavci iz mjesta (iz Mandina sela i Srđana) došli su u noći 19.20. V. 1942. i od-veli župnika o. fra Stjepana Naletilića sa njegovim bratom Maricom i Matišom Penavićem, brijačem sa Lištice. O njima se do danas nije čulo ništa sigurno. Govori se, da su sva trojica ubijena u mjestu Jeze-ra na ravanjskom polju«. Dalje se govori o štetama koje su partizani počinili za vrijeme dok su u ne-koliko navrata 1942. i 1943. bili zaposjeli područje župe: »Partizani su organizirali po selima ‘narodno-oslobodilačke odbore’, koji su se morali brinuti za prehranu ‘vojske’. I pojedinci su pljačkali, osobito prigodom povlačenja. Partizani su oduzeli od žu-pljana 34.339 kg žita, 8.600 kg krumpira, 3.475 kg suha mesa, a odveli 104 vola, 100 konja i 489 ovaca. Druga šteta nije procienjena. Župski stan je podpuno opljačkan. Osim župnika partizani su ubili još šest župljana«.

Slično je izviješće i u Kršćanskoj obitelji, svibanj-lipanj 1942.: »Komunističko-četničke bande napa-daju i ruše sve što je hrvatsko, a njihova je mržnja osobito velika prema katoličkim svećenicima i kato-ličkim župama, jer znadu da su im oni najveća zapre-ka u njihovu divljanju. Dne 1. svibnja oni su zarobili i odveli starog dobrog svećenika Don Antu Bakulu, koga su po pričanju nekih katolika, koji su s njim bili zarobljeni i spasili se, na najgrozniji način mučili, a kakova je njegova sudbina do sada se sigurno ne zna ništa. Dne 21. svibnja zarobili su i odveli O. Fra Stjepana Naletilića, župnika u Kongori, i brata mu Marijana Naletilića i Matišu Penavića. Za njihovu se sudbinu do sada također ne zna ništa. Preporučamo ih našim čitateljima u pobožne molitve«.

Malo kasnije (8. srpnja 1942.) pisao je provin-cijal fra Krešimir Pandžić fra Dominiku Mandiću, hercegovačkom franjevcu, u to vrijeme generalnom definitoru franjevačkog reda u Rimu, o stanju u Pro-vinciji. Piše i o odvođenju fra Stjepana Naletilića iz Kongore: »Za fra Stjepana nisam još nikako mogao doći do pouzdane vijesti pa me to zabrinjuje. Ras-pitivao sam se na sve strane. Išli su ljudi, dokle se moglo doprijeti, rezultata nema. Nadamo se, da će akcija proti partizana biti pojačana i imati uspjeha«. Iako je bilo gotovo posve sigurno da je mrtav, fra-

Stratišta

43

S

p2008.1

njevačka se uprava s oprezom izjašnjavala o njegovoj smrti gajeći još pritajenu nadu da bi mogao biti živ, samo u zarobljeništvu. Tako provincijal piše 22. srp-nja 1942. u pismu »svim ocima Provincije«, među ostalim i o tom slučaju: »Za o. fra Stjepana Nale-tilića ima svaki svećenik čim prije reći po jednu sv. misu: ako je živ, za njegovo izbavljenje, ako nije živ, za vječni pokoj. Braća klerici i lajici primit će na istu nakanu sv. pričest i izmoliti franjevačku krunicu«. Pa ipak, uprava humačkog samostana u svom dopi-su provincijalu od 1. rujna 1942. piše: »Uslijed smrti o. Stjepana Naletilića ostalo je ispražnjeno mjesto katehete na osnovnoj školi na Humcu kod Trebiža-ta«. Stoga traže zamjenu za njega. Provincijal je u svom odgovoru od 8. rujna 1942. ipak još oprezan. Piše fra Vidu Čuljku: »Da osnovna škola nestankom o. fra Stjepana Naletilića ne ostane bez stalne nastave vjeronauka«, neka vjeronaučnu nastavu preuzme fra Vid. Provincijalat je fra Stjepanovu osmrtnicu svim samostanima i franjevačkim kućama poslao tek 22. listopada 1942. Procijenjeno je, dakle, da više nema nade da bi se on još mogao nalaziti među živima. Ipak se i nakon toga ponekad stavlja upitnik uz nje-govu smrt. Tako kongorski župnik fra Damjan Rozić

piše dopis Provincijalatu 23. travnja 1943., u kojem obavještava da je »iza pok.? fra Stjepana Naletilića ostalo 311 sv. misa, á 30 kn nakon što je odveden od partizana 19. 5. 1942. g. u noći«. Provincijal je tek u dopisu Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja, Odjelu za bogoštovlje, u Zagrebu, 5. kolovoza 1943. izre-kao kako više nema nikakve nade da bi on bio živ: »U noći od 19. na 20. svibnja 1942. došao je čopor zlikovaca, koji su iz župskog stana u Kongori kotar Tomislavgrad odveli župnika Fra Stjepana Naletilića zajedno s njegovim bratom i još jednim rođakom. Sva pretraživanja i traganja da se odvedeni župnik pronađe i sazna za njegovu konačnu sudbinu ostali su uzaludni.(…) Budući da smo izgubili svaku nadu da će se isti ikada pronaći, na našoj provincijalnoj sjednici od 3. srpnja 1943. zaključili smo, da ga sma-tramo mrtvim i da ga brišemo iz Platnog izkaza«. Za njega nije bilo nade čim su ga partizanski zlikovci odveli, ali tada se još nije moglo ni zamisliti na što su sve bili spremni. To će se u punoj mjeri pokazati tek po završetku rata kada su – od veljače do svib-nja 1945. – stradali i brojni hercegovački franjevci: u Hercegovini i na raznim »križnim putevima« od Bleiburga do Makedonije.

Za fra Stjepana zapravo nikada nije ni napisana prava osmrtnica, ili smrtopis, jer tijekom dugog raz-doblja nije ni bilo sigurno da je mrtav. Stoga na kra-ju o njegovoj naravi preuzimam samo kratak izvje-štaj iz Hercegovine franciscane, objavljen u posljednjem broju toga predratnog službenog glasila Hercego-vačke franjevačke provincije (1944.): »Fra Stjepan je bio vedra i otvorena duša, te je lako i prijateljski dje-lovao na ljude, s kojima je obćio. Zato je k mnogima imao pristupa, a s mnogima prijateljsko poznanstvo. Bio je uzto od mlade dobi veoma radišan, gostolju-biv, podatan, uslužan i susretljiv«. Sve mu to ipak nije pomoglo da ne bude ubijen upravo od onih za koje se zauzimao!

Na kraju ovog istraživanja, a na temelju crkve-nih kao i partizanskih izvora, nema nikakve sumnje da je fra Stjepan Naletilić, kongorski župnik, ubijen nakon nekoliko dana zatvora i vjerojatno mučenja. Uhitili su ga u noći s 19. na 20. svibnja 1942. par-tizani iz Vukovske čete te ga odveli preko planine

Ljubuše u selo Zanagline. Tu su ga nekoliko dana držali, a moguće i mučili, te nakon suđenja pred prijekim sudom, a bez mogućnosti obrane, bez od-vjetnika i mogućnosti žalbe na presudu, strijeljali s drugom dvojicom njegovih pratilaca: njegovim bra-tom Marijanom Naletilićem i prijateljem Matišom Penavićem, koji su se posve slučajno te noći zatekli u kongorskoj župnoj kući i s fra Stjepanovim slučajem nisu imali ama baš nikakve veze. Njihova su tijela nakon strijeljanja ubačena u provaliju zvanu Suho jezero. Čini se danas nemogućim njihove kosti pro-naći i dostojno pokopati. Fra Stjepan je prva od 66 žrtava, hercegovačkih franjevaca, stradalih od parti-zanskih snaga tijekom Drugoga svjetskog rata. Bilo mu je tek 35 godina!

fra Robert Jolić

Prilagođeno i preneseno iz Hercegovine franciscane, III, 3, Mostar, 2007., str. 177. – 202.

Zaključak

S

p

44

2008. 1

Partizani su u moju obiteljsku štalu u zaseoku Barbarići u Knešpo-lju 8. veljače 1945. popodne doveli skupinu civila i fratara. Civila je bilo 15-ak, a fratara 10-ak. Straža ih je čuvala, nismo im se mogli približavati. Tražili su barem malo vode da se napiju. Uspje-li smo umoliti stražara da to dopusti. Dali smo im mlijeka. Tada mi je jedan od fratara rekao: »Zbogom«. Kad mi je fra Miljenko Stojić 13. svibnja 2008. u mojoj obiteljskoj kući u Mostaru poka-zao plakat s likovima ubijenih fratara, mislim da sam među njima prepoznala dvojicu zatvorenih iz naše štale. To bi bili: fra Rade Vukšić, kojemu sam, čini mi se, prvom dala mlijeka da se napije, te fra Fabijan Paponja. Malo me bunilo što sam poznavala još neke fratre koji su tada bili na Širokom Brijegu. Zatvoreni su sutradan odvedeni u nepoznatom pravcu. Civili su pobijeni u našoj ogradi koja se zove Dubrava. Petorica naših ljudi morali su kopati jame za njihovo smaknuće. Sve ih je pobila jedna partizanka. Ubrzo nakon toga čina pala je granata i nju potpuno raznijela. Od za-tvorenih u našoj štali ostala je jedna krunica. Nju sam 13. svibnja 2008. predala fra Miljenku Stojiću da se sačuva za buduća poko-ljenja kao znak vremena u kakvom smo živjeli.

Danica Barbarić

Svjedočanstva

Puk

i fra

tri

u št

ali

45

S

p2008.1

Odjek u umjetnosti

PO GLAVU DOLAZE I opusti nam dlgi naše Jakože i mi otpušćajem dlžnikom našim! I ne vavedi nas v napast, na izbavi nas ot neprijazni! Sde preklon se glagoljet.

Na blistavoj stranici Misala iz 15.stoljeća

I.

Pri pozivu ostadosmo s krotkim, odrješitim slovcima.O što nam je, što nam je pritom,meni, tebi otprve spoznati?

Glava je prvina. O njoj su počelizboriti urotnici, nasamo.Pogledali su s brda istočnih,ukraj tjedna, pri ponestalu danu,groznici, u veljači gubilište.

O glavi! O njoj su računali,kao kljun koji odbija sebi led,koliko oštricama treba.Ovdje smo, pod kožom očuvani,zasad poput subote stvaranja.

II.

Sudilo se po čelima,dok vi nastavno živitejer snivaste s pridošlima.Nasljedujete i uza žicu, na križu, gurnutu od oltara.

Po obraz su došli!Što vam postelja kazuje,onaj brojni bolesnik,hladni svrtak rijeke, posestra za smrt vezanih rukui sputanih nogu.

Bijahu glave i nastaviše seu licu mom, onome hodu.Svjetlo dano u postotcima,

od potoka djetinjstva, prijelaza, ora pro nobis.

Za godine ukresane u pamet, ne i led s kojim patke pokreću hti-jenje.Ti hvataš misao, sjeckanu povijest, nadalje još dublju, ražarenu.

Spomenak na 60. obljetnicu stradanja 66 fratara po hercegovačkom

reljefu, uz hram svetih Petra i Pavla u

Mostaru, na veljačni dan i podjedno dolazećih veljača

Antun Lučić

POBJEDNICI Širokobriškim mučenicima

Bilo je slavno i bilo je raspamećeno,sudarila se vremena kao noć i dan u zoru.Ljudi su bježali, djeca plakala, majke kršile ruke,oni su dolazili, bijesni i divlji, besmislom opijeni,priroda je skamenjeno šutjela i pamtila.

Neki drugi pritegli su svoj bijeli pasić i čekali.Ni mrava nisu zgazili, ni ptici zaustavili pjev,ovo je njihovo, sa svojim su narodom i svojim Bogom,zašto bi bježali, mogu živjeti jedni pokraj drugih,vrijeme će pokazati tko ima krivo, a tko pravo,svima su nam majke od krvi i mesa, očevi isto tako.

Sve je išlo brzo i jednostavno, kako se poželjeti može,nisu se otimali, imalo se vremena odmoriti, pa i popiti,samo je nešto u dubini bića zbunjivalo, remetilo pobjedu,zar je baš sve ovako moralo ispasti, zar nije bilo druge…?Njihova je krotkost pekla, tako nesmiljeno pekla,izliječiti je može samo dobro piće i grube riječi.»Da, tukli su se s nama, pobijedili smo ih, imamo pravo.«

Godine su prolazile, franjevačka je krv snažila Brig,pukao je o svemu glas nadaleko, kao i o njihovim mučiteljima.Stavljali su ih za uzor, o njima neprestano raspitivali,one druge su nastojali zaboraviti, izbrisati kao mučan san.Svanjivala su nova vremena na dalekom obzorju,nije ih se moglo zaustaviti ni tamnicom, ni metkom,širokobriški mučenici ispružili su svoje nevine ruke,prihvatile su ih još nebrojene takve i čvrsto krenuli.

fra Miljenko Stojić

KATEDRALA OD VATRE Spaljenim širokobriješkim fratrima

Mi smo kripta i zidovi, krov,povelja ugrađena u temelje,mramor, zvonici i portal,mi smo svijeće, misno ruho,tijelo i krv, oltar

na njemu prinijeta žrtva.

Mi smo orgulje, zvona,njihova šutnja usred dana,jecaj u podne,katedrala od vatre sazdana

koja do neba plamti.

Mi smo njezine lađe, stupovi, kor,kalež, kruh i vino, začeće,križni put.

Mi smo Golgota i raspeće.

Krešimir Šego

S

p

46

2008. 1

Iz vicepostulature

DEKRET DE NON CULTU

Da bi se postupak za proglašava-nje nekog blaženim i svetim uspješno priveo kraju, potrebno se pridržavati papinskog naputka o nedopustivosti njegova javnog štovanja prije nego što to sama Crkva zaključi. Nepri-državanje ovog naputka za sobom povlači prekid postupka proglašenja blaženim i svetim i nemogućnost njegova ponovnog nastavka. Iz cr-kvenih dokumenata i stručne litera-ture prikupili smo sržne rečenice.

Prema crkvenom Zakonu »do-pušteno je javnim štovanjem častiti samo one Božje sluge koji su vlašću Crkve uneseni u popis svetaca ili bla-ženika« (kan. 1187). To pak znači da se javno štovanje ne može iskazivati sluzi Božjemu koji još nije proglašen blaženim. U konkretnom vjerskom životu to znači da se posmrtne ostat-ke sluge Božjega ne smije pokapati ispod oltara, da se njegove slike ne smiju izlagati u crkvama i kapelica-ma, da mu se ne smiju posvećivati crkve ili kapelice, da ga se ne smije slikati s oznakama (aureolom, kru-nom) koje su vlastite svecima, da se ne smiju njegovi ostatci čuvati među moćima svetaca itd. S druge strane, dopušteno je na njegov grob stavljati ono što se općenito stavlja na gro-bove pokojnika (svijeće, cvijeće...).

Dopušteno je također širiti njegove fotografije s prikladnom molitvom kojom će se vjernici privatno moliti za njegovu beatifikaciju ili za kakvu posebnu milost.

Prema tome, dopušteno je privat-no štovanje sluge Božjega, ali javno nije dopušteno. Stoga crkveni zakon traži (Normae, 28a), pozivajući se na odluku Urbana VIII. iz 1625., da se tijekom postupka kanonizacije usta-novi da javnoga štovanja sluge Bož-jega nije bilo i da ga nema. To se čini tako da biskup ili delegirani sudac posjeti grob sluge Božjega, prostorije u kojima je živio i druga mjesta, ako

ih ima, gdje bi netko mogao iska-zivati znakove javnoga štovanja, te uvjerivši se da takva štovanja nema, izda dekret de non cultu.

»Zabranjuju se u crkvama bilo kakve svečanosti ili pohvalni govori o slugama Božjim, kojih je svetost života još uvijek podvrgnuta zakoni-tom ispitivanju. Ali, i izvan crkve tre-ba se suzdržavati od onih čina kojima bi se vjernici mogli navesti na krivo mišljenje kao da ispitivanje koje je obavio biskup o životu i krjepostima ili o mučeništvu sluge Božjega sigur-no vodi budućoj kanonizaciji dotič-nog sluge Božjega« (Normae, 36).

PRIPOMOĆ U PRIKUPLJANJU GRAĐEVicepostulatura nastoji priku-

piti što više građe glede pobijenih hercegovačkih franjevaca krajem i u poraću II. svj. rata. Dobrodošla nam je svaka pa i najmanja poje-dinost. Evo nekoliko korisnih ra-zjašnjenja.

Svjedoci. Najprije su nam po-trebni svjedoci o zadnjim trenutci-ma pobijene braće, kao i svjedoci o mržnji prema vjeri njihovih uboji-ca ili nalogodavatelja. Potrebni su nam i svjedoci o njihovu životu i

radu. Svjedoci trebaju biti iz prve (vidjeli su) ili druge ruke (čuli su od nekoga tko je vidio). Ostala svjedočenja mogu samo poslužiti kao putokaz u istraživanju.

Pisana i druga građa. U ra-znim pismohranama sačuvana su svjedočanstva iz ovog vremena. I za njih vrijede pravila gore rečena. Pronađe se i poneka fotografija, ne rijetko i u privatnom vlasniš-tvu. Ostali su i poneki predmeti iz trenutka njihova mučeništva ili

iz njihova života.Čuda, uslišanja, milosti... Već

od prvog trenutka pogubljenja puk Božji uticao se zagovoru naše pobijene braće. Moguća su pone-ka čudesa, uslišanja milosti.

Ako nam na bilo koji gore opisani način možete pripomoći, bit ćemo vam vrlo zahvalni. U zaglavlju glasila doneseni su svi potrebni podatci kako nam se možete javiti.

Vatikan, crkva sv. Petra

47

S

p2008.1

Izdavaštvo / Darovatelji

TRAGOM UBIJENIH HERCEGOVAČKIH FRATARA

U veljači 2007. iz tiska je izišla knjiga Tragom ubi-jenih hercegovačkih fratara. Ekshumacija u Zagvozdu i identifikacija. Priredio ju je fra Ante Marić. Naklad-nik joj je Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika Hercegovačke franjevačke provincije. Tiskana je u Franjevačkoj tiskari FRAM-ZIRAL u Mostaru.

Knjiga se, po cijeni od 29 KM, može nabaviti kod FRAM-ZIRAL-a (www.fram.ba) na sljedeći način: tel./faks: (036) 351-281; e-pošta: fram@fram.ba. Tako-đer se može nabaviti u Vicepostulaturi.

PLAKATPreko Vicepostulature može se nabaviti veliki

plakat naše ubijene braće, prikladan za velike pro-storije (98 x 68 cm), ili

manji, prikladan za sobe i urede (48x33 cm).

DAROVATELJI

Kroz proteklo vrijeme novčano su potpomogli rad Vicepostulature:

fra Častimir Majić 100 USD fra Josip Nenad Galić 100 USD

Najljepša hvala darovateljima i svi-ma onima koji se mole da naša po-gubljena braća što prije dospiju na oltar kao mučenici.

Podsjetnik

S

p

48

2008. 1

General franjevačkog reda fra José Rodríguez Carballo na pokopu trojice identificirane braće ubijene u Zagvozdu, Široki Brijeg, 9. listopada 2007.