Najljepša istinita ljubavna priča

dvadestoga stoljeća

Ruskazima

Ru

ska

zim

a

ISBN 978-953-14-0828-879,00 kn

www.mozaikknjiga.hr

Brian Grover perspektivan je mladi inženjer koji je, kako

se činilo, imao sve: bio je tamnokos, zgodan, iz bogate obitelji,

diplomirao na Cambridgeu. Njegova majka željela je da se oženi

‘nekom dragom djevojkom’ i smiri, otac je želio da se priključi

vojsci. Ali Brian je imao druge zamisli… Godine 1931. Brian Grover

pobjegao je pred svjetskom recesijom u potrazi za bogatstvom i

pustolovinama u Staljinov, za život opasan, Sovjetski Savez. Bio

je to potez koji mu je potpuno promijenio život.

U moskovskom kazalištu upoznat će lijepu mladu bolničarku

Ileanu Petrovnu. Njihovoj zaljubljenosti ništa neće stajati na

putu, a ono što će Brian učiniti da bi bio s voljenom Ileanom

omekšat će srca i najrigidnijih sovjetskih vođa. Njihov susret

označava početak strastvene i iznimne ljubavne pustolovine

koja će, kad se nađe na novinskim naslovnicama diljem svijeta,

začuditi i očarati sve.

Sagledana u pozadini političkih i društvenih previranja, Ruska

zima vrlo je topla i iznimno napisana istinita priča o hrabrosti,

junaštvu i nepokolebljivoj odlučnosti jednoga muškarca da bude

sa ženom koju voli.

B R I A N G R O V E R i J I M R I C K A R D S Ruska zima

Nisam mario hoću li ostati živ ili poginuti.

Ako nisam mogao biti sa ženom koju sam

volio, bilo mi je svejedno hoću li umrijeti.

Brian Grover i Jim Rickards

RUSKA ZIMA

mala bibliotekaknjiga 91.

Naslov izvornikaOut of Russia

Text copyright ∂ Jim Rickards and Brian Grover 1994Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga

S engleskoga prevelaDragana Grozdanić

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., ZagrebZa nakladnika Bojan Vidmar

Grafički urednik Marko KatičićFotografija na naslovnici Shutterstock

Korektor Srđan BobanTisak Znanje d.d., Zagreb, listopad 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978∑953∑14∑0513∑3CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 744154

BRIAN GROVER I JIM RICKARDS

RUSKA ZIMATemeljeno na isTiniToj priči o brianu groveru i

ileani peTrovnoj

Ruska zima temelji se na istinitoj priči. Međutim autori su, radi postizanja dramatičnosti, neke osobe i događaje izmislili.

IZDAVAČEVA BILJEŠKA

Lavrentiju Beriji možete zahvaliti na iznimnoj ljubavnoj priči koju ćete proči-tati. Berija je rođen 1899. godine i dospijeva na mjesto šefa Staljinove zloglasne tajne policije prije nego ga je Hruščov dao smaknuti 1953. Pošteno je reći da je bio prilično nezgodna osoba.

Ali u svom groznom životu učinio je jednu pravu stvar, spojio romantič-noga engleskoga inženjera po imenu Brian Grover s njegovom lijepom ruskom nevjestom Ileanom Petrovnom. O tom neobičajenom činu ljubaznosti čitao sam u Berijnoj biografiji i ta priča me potpuno opčarala.

Napokon sam uspio ući u trag Brianu Groveru i naći ga na udaljenoj farmi u Tansvaku u Južnoj Africi. U to vrijeme imao je 90 godina, ali bio je lucidan i šarmantan dok smo razgovarali telefonom i pozvao me da dođem u posjet kako bi mi mogao ispričati svoju divnu priču. Njegova farma bila je na kraju nešto manje od šezdesetak metara dugačkoga blatnjavoga puta i moj unajmljeni automobil više puta je upao zaglibivši u duboku crvenu blatnjavu vodu, dok su posvuda oko mene bili majmuni i ostale divlje životinje, prije ne-go sam prskajući na sve strane došao do vratnica njegove savršene male farme.

∑ Sigurno ste gladni ∑ smijuljio se dok je na brzinu smućkao doručak koji se sastojao od šest jaja i pola domaćega kruha svakome, plus brdo divljih gljiva koje je tog jutra ubrao.

Naša gozba dvaput je prekidana kad je izvukao pištolj sa šest metaka koji je nosio za pojasom i zapucao u smjeru babuna koji su mu dolazili napadati usjeve voća. Poslije mi je ponosno pokazao starinski motor kojim se još uvi-jek koristio za odlazak u grad po namirnice. Također je bio silno ponosan na divnu zbirku fotografija koje je snimio sjajnim Hasselblad profesionalnim fotoaparatom.

Ileana je bila umrla prije nekoliko mjeseci, ubrzo nakon njihove blaženo sretne pedesetosmogodišnjice vjenčanja. Dok smo sjedili i razgovarali u nje-govom lijepom vrtu okruženi poljskim cvijećem duginih boja, povremeno bi mu niz obraz kliznula suza dok mi je pričao o njihovoj posve neobičnoj ljubavnoj priči. Njegova priča o ljubavi između dvoje ljudi, koja je smekšala srca diktatora i tiranina, bila je priča koja najviše afirmira život, priča kakvu dotada nikada nisam čuo.

Konačno, nakon dana i dana razgovora, upitao sam ga nije li se bojao da će umrijeti kad se upućivao na taj užasavajući let iza željezne zavjese.

∑ Ne, nimalo… gospodine Blake ∑ odgovorio je. ∑ Vidite, bez Ileane, bilo mi je svejedno hoću li umrijeti. Više bih volio i poginuti nego suočiti se s činjenicom da ću živjeti bez nje. Na kraju se isplatilo.

John Blake, veljača, 2008.

�

UVOD

Stolac od pruća škripi dok se naprijed-natrag ljuljam na nje-mu. U daljini planine Soutpansberga kupaju se na kasnopo-podnevnome suncu. Ali i najspektakularniji prizori iz pri-rode ovih dana manje me zanimanju od srebrne kutijice s otrcanom vrpcom koju držim u ruci. Splet raskošnih vitica na rubovima potamnio od dugogodišnjega rukovanja, mi-kroskopski podsjetnici na generacije Lenine obitelji koja ju je brižno čuvala, poput najveće dragocjenosti, a potom s lju-bavlju prenosila s majke na kći. I ja sam odigrao svoju ulogu ponosno je pokazujući prijateljima ili, jednostavno, kao što sad to činim, osjećao njezinu glatkoću i sjećao se iznimne žene koja mi ju je darovala.

Unutra sićušan izblijedio portret, koji još uvijek ima sna-gu dirnuti me. Naslikan običnim vodenim bojama, s ne vi-še od trideset vještih pokreta, ali sličnost je tu. Nepoznati umjetnik na ulicama Groznoga savršeno ju je uhvatio; ne-koliko čuperaka crvenkastosmeđe kose preko čela, bore u kutovima usana, rupica neposredno iznad brade i nagovještaj maloga madeža na licu. Čini se da je i on, poput mene, u sa-mo nekoliko trenutaka bio opčaran njome. Njegovo prolazno divljenje uhvaćeno je u tom dražesnom portretu. Potom se, nedvojbeno, okrenuo sljedećoj osobi koja je nekoliko rubalja željela potrošiti na zalog ljubavi. Ali moja opčaranost njome nije prestajala. Bivala je sve veća. Obuzela mi je život i navela me na postupke koji me još uvijek iznenađuju. Prouzroko-vali su mi bol, katkad čak izazvali očaj, ali na kraju sam ipak postao istinski zadovoljan čovjek.

Trljam bradavicu i smješkam se.

11

PRVO POGLAVLJE

Majka mi je dala samo jedan savjet: ∑ Briane, nikada, ponav-ljam nikada, nemoj oženiti ženu bez novca. Samo ćeš požaliti u životu zbog toga.

Dok je tu mantru ponovno pjevušila za božićnim ruč-kom nije ni znala da sam već bio oženjen. Bila je u pravu. Požalio sam zbog svoga braka. Ali ne zbog toga što je Maddy imala malo novca, već zbog toga što se onaj slobodni duh koji me srušio s nogu kad smo se prvi put sreli pretvorio u to da ne želi ništa drugo nego me vezati uz rutinski uredski posao u nadi da bih mogao postati direktor banke.

Nitko izvana ništa ne bi posumnjao, ali istina je bilo to da je iza zidova našega ‘skromnoga’ dvorca u Home Coun-ties svaki član obitelji Grover, koja je pripadala srednjoj klasi i živjela lagodnim životom, imao zbog nečega požaliti. Moji roditelji najviše su žalili zbog toga kakav sam postao. Rođen u prvoj godini dvadesetoga stoljeća uživao sam u svim pred-nostima koje su išle uz takav stil života. Do devete godine odgajala me guvernanta, nakon čega sam išao u državnu ško-lu. Premda Otac i Majka nikada nisu bili bliski sa mnom, dali su mi ono što su oni smatrali nužnim i imali su sve razloge vjerovati kako ću odrasti onako kako su to oni zamislili, u sina kojim će se ponositi.

Promjena se dogodila tijekom moga boravka na sveuči-lištu. Cambridge je omogućio prostor upornim sumnjama koje su mi se poput crva uvukle u misli. Nisam se morao priključiti vojsci kako bih ispunio ambiciju koju je moj otac gajio za mene još od prvoga dana kad me ostavio u Chatter-houseu. Nisam morao oženiti kći iz bogate otmjene obitelji

12

da bih usrećio svoju majku. Bio sam diplomirani inženjer što mi je mogla biti putovnica za mnogo privlačniji život. Stvar-nost me uzdrmala. Ali još veći šok bila je spoznaja da mi to još prije nije palo na pamet. Odjednom se činila očitom, i jednostavnom.

Tjedan nakon diplome namjerno sam propustio dugo planirani intervju koji bi mi otvorio vrata časničkoj obuci. Umjesto toga dan sam proveo u središtu tvrtke Shell i uspio ih nagovoriti da dobijem mjesto na njihovim naftnim polji-ma u Sarawaku. Dok sam se vlakom vraćao kući prevrtao sam po jeziku samoglasnike izgovarajući to ime. Zvučalo je egzotično i bilo vrijedno hladnoće koja će me dočekati kad roditeljima priopćim te vijesti.

Ali posao u Sarawaku bio je obustavljen zbog krize, i ka-ko se bližio kraj 1930.-te neko vrijeme ‘uživao’ sam u svom prvom Božiću kod kuće. Vratio sam se uglavnom zato što sam to osjećao kao dužnost i, premda su moji roditelji bili zadovoljni time što me vide, nisu se mogli suzdržati od re-dovitog isticanja ‘kakvu si zbrku načinio od svog života’ i izražavali su nadu kako ću sad, kad sam se opametio, dobiti posao kakav dolikuje i postati dijelom onog pametnog kruga ljudi na West Endu, a ne tratiti vrijeme s tamo nekim grubi-janima s kojima sam se poistovjećivao.

∑ Tvoj problem mladiću je taj što nikada nisi slušao ∑ rekao je otac dok je rezao patku, naglašavajući svaki rez s riječju prijekora.

Nisam osjećao veliku povezanost s to dvoje ljudi koji su čini se postojali u drukčijem svijetu od svijeta koji sam pozna-vao, onoga koji me neprestano dovodio u kušnju da doživim nova iskustva i odem na nova mjesta. Bio sam svjestan toga koliko sam im razočaranje, ali na Štefanje sam shvatio koliko je duboko bilo to korijenje. Jedan njihov stari prijatelj svratio je na ručak. Bio je u potpunom suglasju s njima, slažući se

13

s Majkom u tome da ‘Rotary Klub čini velika djela za siro-mašne’, te žestoko kimao glavom kad se otac razmetao kako ‘ti bezveznjaci nikada nisu zahvalni, bez obzira što čovjek za njih činio’. Tijekom ispijanja kave tema razgovora postao sam ja i to što sam činio sve te godine dok me nije bilo. Prije nego sam uspio odgovoriti javila se Majka. ∑ Brian je istraživač. U jednoj je ekspediciji u Sarawaku.

Namjeravao sam ispraviti je kad sam uhvatio Očev pogled i shvatio da je priznati kako sam crpio naftu među hordom neotesanih naftaša ogrubjelih ruku bila tabu tema. To što su osjećali bilo je daleko više od razočaranja. Bilo ih je sram.

Lakoćom brojnih godina provedenih u uglađenom druš-tvu majka je ubrzo razgovor navela na sigurniji teren, a ja sam se ubrzo zatim ispričao rekavši kako moram napisati neko važno pismo. Radilo se zapravo o veoma kratkoj poruci u ko-joj sam svojim roditeljima objasnio kako mi je žao što se tako osjećaju, ali da ja moram živjeti svoj život na način koji sam smatram najboljim. Izrazio sam nadu da ćemo, kad se sljedeći put vidimo, moći prihvatiti međusobne razlike i zadovoljno poput djeteta zaključio: ∑ Molim vas, nemojte brinuti zbog mene. Mogu sam brinuti za sebe. Uvijek sam mogao.

Pokupio sam svoje stvari i tiho se iskrao kroz vrata. Goto-vo sve što sam mogao pokazati iz tih godina neovisnosti bilo je zagurano u te dvije torbe. Usto sam još imao tromjesečnu otpremninu, propali brak, strašno nezadovoljne roditelje i popis s adresama ljudi koji bi mi mogli ponuditi posao, koji sam dobio od našeg obiteljskog odvjetnika. O, da, imao sam još i svoju optimističnu narav i prijateljstvo jednog Ameri-kanca po imenu Frank.

14

DRUGO POGLAVLJE

Mojim roditeljima se Frank Brown zasigurno ne bi svidio. Osim što je imao očitu manu da je bio rođen u Teksasu, bio je neuglađen, bez dlake na jeziku, i nije mu se uvijek moglo vjerovati u uljudnome društvu. Bilo je čak i onih trenutaka kad se moj u Cambridgeu dotjeran senzibilitet zgražavao na njegove fore. Ali bio mi je najpouzdaniji prijatelj i potpora.

Upoznali smo se u Sarawaku. Prvih pet mjeseci koje sam tamo proveo nisu bili nimalo laki. Po naglasku sam se razlikovao od ostalih, zbog neiskustva i pogrešaka nisam bio baš omiljen pa sam se počeo pitati je li to život za koji sam stvoren. Uto je stigao Frank. Čak i među naftašima bio je krupan. Dvadeset godina radio je na bušotinama, od Dallasa pa sve do Bliskoga Istoka. Taj posao bio mu je u krvi, i što je bilo još očitije, u tijelu. Ruke su mu bile žuljevite na mjestima na kojima su izbijali i zacijeljivali brojni žuljevi, sve dok mu koža nije izgubila onu elastičnost da se na njoj žulj ponov-no pojavi. Nadlaktice su mu bile umrljane katranom koji se zavukao pod kožu i pune ožiljaka od kipuće pare. Premda u četrdesetoj, bio je dovoljno snažan da se usporedi sa svakim muškarcem na bušotini, još neustrašiv i dovoljno okretan da bude brz i siguran na tristotinjak metara visokoj platformi, te s dovoljno energije da uživa ostajati u baru do kasno u noć nakon dana provedenoga na vrućini i u prljavštini.

Njegovo iskustvo odmah mu je pribavilo poštovanje i ugled među čitavom postavom i njegov ležeran način opho-đenja značio je da će ubrzo postati omiljen. Na moje iznena-đenje on je bio taj koji je izabrao mene i posvetio mi pozor-nost. Kad sam ga malo bolje upoznao upitao sam ga zašto, na

15

što mi je odgovorio: ∑ Izgledao si tako kao da ti je potrebna pomoć.

Što se toga tiče bio je u pravu, ali ono što je, pretpostav-ljam, za njega započelo kao nejasno zanimljivo popunjavanje vremena, doznati nešto o tom neobičnom neumjesnom En-glezu, brzo se razvilo u nešto više. Postali smo dobra ekipa. Ja sam poznavao teoriju i posljednje zamisli iz cijeloga svijeta koje su našle put do Cambridgea, a on je znao praksu i znao mi pokazati kako se držati na strani pravih ljudi koji nešto znače, a da ne budem potrčkalo. Prijateljujući s Frankom bio sam prihvaćen od ostalih i do kraja godine nadgledali smo uspješnu ekipu i bili odgovorni za glavnu bušotinu na naftnom polju.

Uživao je zadirkivati me, zvati me ‘profesor’, optužujući me da mi je glava u oblacima. Neprestano ga je zabavljalo kad je zadatke koji su zahtijevali fizički napor obavljao spret-nije od mene. Ali znao sam da me poštuje i nas dvojica smo mnoge sate provodili zajedno nakon posla. Nakon nekog vremena slobodno smo vrijeme koristili za gradnju splavi od domaće trske, katkad potiho razgovarajući, a katkad zadovolj-no šuteći. Kad smo je dovršili ni u čemu nismo uživali više nego u odnošenju splavi do sredine rijeke Rajang, gdje bismo je kamenom na užetu usidrili, ležerno plovili razmjenjujući priče i ispijali nekoliko boca piva koje su posebno uvozili za kopače na bušotini.

Naučio sam cijeniti njegove savjete. Nisam ih uvijek pri-hvaćao, nakon čega bih obično požalio što ga nisam poslušao. Sasvim sigurno sam trebao obratiti veću pozornost kad mi je rekao da ne prihvatim posao koji su mi ponudili na naf-tnim bušotinama u Kaliforniji. Istaknuo je kako je tamo isto neumoljivo sunce, samo u drukčijoj vremenskoj zoni, te da su sve naftne bušotine uglavnom slične, dodajući ono što je smatao ključnim argumentom… tamo neće biti njega da me

16

drži za ruku. Ali ja sam bio nemirna duha pa sam ipak otišao. Zapravo, nisam imao problema s poslom. Putovanje do tamo prouzrokovalo je nevolju.

Brod je bio krcat iseljeničkim obiteljima i starijim pa-rovima koji su odlazili na stalno krstarenje. Zadovoljni što revni konobari udovoljavaju svakoj njihovoj mušici nisu se više ni zanimali za iskrcaj kad su doplovljavali u neku novu luku. Dosađivao sam se. Nisam imao što drugo raditi osim čitati, naginjati se preko ograde i gledati kako se pjeni val kojeg siječe brod. Nekoliko večeri kartao sam s nekolicinom mornara koji nisu bili na dužnosti. A onda sam jedne večeri tijekom večere upoznao ženu iz Alabame koja me upoznala sa svojom kćeri.

∑ Briane, ovo je Madeleine. Na velikoj je europskoj tur-neji ∑ izvijestila me gospođa Jacobs pokazujući više od male naznake zadovoljstva. Madeleine je bila veoma lijepa, sitna, kratke plave kose ošišane tako da je imala sitne čupere preko lica. Imala je krupne, zelene, privlačne oči. Zapazio sam da se ne smiju kad i ostatak lica, ali nisam tome pridavao po-zornost. Osjećao sam olakšanje što mogu razgovarati s nekim mladim i živahnim. Činilo se kako se i ona, poput mene, očajnički trudi ne postati replikom svojih roditelja. Dok je njezina majka putovala Europom zato što to tako treba, Ma-deleine je bila istinski očarana onim što je vidjela u Rimu, Parizu i Londonu.

Otad pa nadalje redovito smo zajedno objedovali. Kad se osvrnem na to vidim da je neodoljiva gospođa Jacobs bila manipulatorica koja je na palubi uspjela ‘naletjeti na mene’ neposredno prije nego je gong oglasio vrijeme za večeru. Ali bilo mi je svejedno. Bio sam relativno neiskusan po pitanu žena i uživao sam u pozornosti. Ubrzo se putovanje preob-razilo. Prvo na što sam svako jutro pomislio bilo je potražiti Maddy, a i njoj je sasvim očito bilo drago što me vidi. Igrali

17

smo igre na palubi, šetali od pramca do krme i zavirivali u sve kutke i zanuglice nastojeći izbjeći njezinu neodoljivu majku. Noću smo se skrivali u sjenovitim zadimljenim kutovima kasina i, da budem iskren, pretpostavljam kako me se dojmila ta svjetovna mlada žena koja je znala kako se kretati izme-đu kartaških stolova, koja bi osvojila stotine dolara i potom bezbrižno novac rastrošno bacala na jedno jedino klađenje ili kupnju preobilnih koktela.

Lijepo smo se zabavljali zajedno i kad smo se usidrili u Americi bio sam oduševljen kad je pristala da ostanemo u kontaktu. Ja sam otišao do Long Beacha, a ona se vratila kući i osamnaest mjeseci redovito smo se dopisivali. Njezina pisma bila su topla, zabavna i ispunjena očitom čežnjom da propu-tuje još svijeta, strese sa sebe prašinu Alabame i život kakav su njezini roditelji planirali za nju. Što smo bili udaljeniji, to smo se sve više zbližavali. Vidio sam je samo jednom. Imao sam slobodan tjedan pa sam otišao do kuće njezinih roditelja. Sve je bilo baš onako kako priliči. Odlazili smo na plesove, u ki-no. Zadnje večeri sam je poljubio. Osjećao sam se onako kako sam zamišljao da mora izgledati ljubav. Negdje usput utuvio sam sebi u glavu kako neizbježan sljedeći korak treba biti brak.

Nisam imao mnogo vremena razmišljati o tome. Kad sam se vratio u Kaliforniju doznao sam da ću dobiti premje-štaj na Trinidad pa sam pisao Madeleine i zaprosio je, zahti-jevajući od nje da pođe sa mnom u West Indies. Pristala je, a njezini roditelji bili su ushićeni. ∑ Znate, naša Madeleine udaje se za jednog bogatog Engleza. ∑ Bilo je to žurno ali tiho vjenčanje u New Yorku. Nije bilo vremena za medeni mjesec, ali smatrao sam da će život u Trinidadu biti dovoljno dobar odmor.

Kad je naš brod pristao u španjolskoj luci, uz zvuke li-mene glazbe osjećao sam kao da se kupam na obalama raja. Kilometri netaknutoga bijeloga pijeska mamili su pogled ka-

18

mo god je sezao. Tu pokraj stajali su mali dječaci spremni se uzverati na stabla palmi koja su omeđivala obalu i otkinuti osvježavajući kokos. Bio sam zaljubljen, uz mene je bila moja nevjesta i imao sam posao u kojemu sam uživao. Mislio sam da je život savršen. Ali ubrzo se pokazalo kako to nije ona vrsta pustolovine kakvu je Madeleine zamišljala. Tijekom nekoliko sljedećih mjeseci shvatio sam da ima više toga zajed-ničkoga s mojim roditeljima nego sa mnom. Nije ona imala ništa protiv životnoga stila svoje obitelji, osim što je njezina majka bila glavna i što je bila okružena ljudima koji su pri-padali starijim generacijama. Ona je sama željela biti glavna dama, a ne samo kći koja je služila kao ukras. Nadala se kako će joj brak omogućiti da ima vlastiti salon i vlastite prijatelje. Gadio joj se Trinidad. Mrzila je duge sate koje sam provodio na poslu i prezirala ljude s kojima sam radio. Od prvoga dana žalila se na vlagu, na hranu, na mještane.

Nije to bilo ono što sam očekivao od braka. I dalje sam volio Madeleine, ali čeznuo sam za tim da u njoj i dalje vi-dim onu istu ženu punu duha koju sam poznavao na brodu, ili osobu koja je pisala ona divna pisma. Činilo se kako je sve to bila samo zamka, mamac za privlačenje muškarca za ko-jega je pomislila da ga može oblikovati u idealnoga supruga. Smatrala je kako se ponižavam obavljajući posao koji sam radio pa mi je to i rekla, ističući kako bi mi bilo mnogo bolje zaposliti se u banci u kojoj je radio njezin otac. ∑ Zašto, pa za nekoliko godina bio bi direktor ∑ rekla je, čudeći se kad je shvatila kako me ta pomisao ne privlači.

Nastojao sam situaciju sagledati iz njezinoga kuta gledanja. Shvatio sam kako joj vjerojatno nedostaje kuća, jer dok sam ja na poslu sretao brojne ljude, ona je satima u nedogled bila sama. Nadao sam se kako će se priviknuti kad se sprijatelji i uživati u Trinidadu jednako koliko i ja, ali jednoga dana, usred žestoke svađe, bacila je prema meni mjesne novine iz Alabame

1�

i povikala: ∑ Evo ti što mislim o tebi i o ovome dobroćudnom mjestu. ∑ U njima je bio članak koji je ona napisala ismijavaju-ći naftaše zbog njihovog neuglađenog ophođenja i podrugljivo govorila o ‘primitivnom’ načinu života u Trinidadu.

Ubrzo smo spavali u odvojenim krevetima i kad sam se nekoliko tjedana potom vratio kući zatekao sam je kako stoji u predvorju, s kovčegom pokraj nogu, odjevena za put.

∑ Vraćam se kući ∑ rekla je. ∑ Pođeš li sad sa mnom, oprostit ću ti.

Nisam osjećao da mi treba oprost. ∑ Imam posao, Maddy. Ne mogu se samo tako pokupiti i otići.

∑ Onda je gotovo, ako se ne urazumiš. ∑ Onda je gotovo ∑ ponovio sam. Ona se vratila u Ameriku, a ja sam ostao potresen. Pomi-

slio sam na to da pođem za njom, potrudim se da to uspije. Možda sam bio sebičan; možda sam se trebao potruditi biti onakvim suprugom kakvog je priželjkivala. Ali znao sam da je to bilo nemoguće. Nisam mogao biti sretan u banci u Alabami, jednako kao što Maddy nije mogla biti sretna kao supruga naftaša na Karibima. Nakon nekog vremena zatražio sam razvod. Odbila ga je dati i bio sam zatečen gorčinom u njezinom pismu. Pisala je kako svakodnevno doživljava po-niženje zbog suprugove odsutnosti i da sam se prevario ako mislim da ću odlepršati u novi život a da ne platim cijenu. Pismo je završavalo rečenicom s načrčkanim tiskanim slovi-ma: ∑ PLATIT ĆEŠ JEDNOGA DANA!

Bilo je to zadnje što sam neko vrijeme čuo od Madelei-ne, i iznenađujuće brzo osjećao sam se kao da se Madeleine nikada nije ni dogodila. Otprilike godinu dana ostao sam na Trinidadu, nakon čega sam se vratio u Sarawak i ponovno priključio Franku. Otkriće o mom propalom braku bila je nova tema za zadirkivanje koja mu je omogućavala da kaže ‘rekao sam ti da ne ideš, trebao si me poslušati’.

Najljepša istinita ljubavna priča

dvadestoga stoljeća

Ruskazima

Ru

ska

zim

a

ISBN 978-953-14-0828-879,00 kn

www.mozaikknjiga.hr

Brian Grover perspektivan je mladi inženjer koji je, kako

se činilo, imao sve: bio je tamnokos, zgodan, iz bogate obitelji,

diplomirao na Cambridgeu. Njegova majka željela je da se oženi

‘nekom dragom djevojkom’ i smiri, otac je želio da se priključi

vojsci. Ali Brian je imao druge zamisli… Godine 1931. Brian Grover

pobjegao je pred svjetskom recesijom u potrazi za bogatstvom i

pustolovinama u Staljinov, za život opasan, Sovjetski Savez. Bio

je to potez koji mu je potpuno promijenio život.

U moskovskom kazalištu upoznat će lijepu mladu bolničarku

Ileanu Petrovnu. Njihovoj zaljubljenosti ništa neće stajati na

putu, a ono što će Brian učiniti da bi bio s voljenom Ileanom

omekšat će srca i najrigidnijih sovjetskih vođa. Njihov susret

označava početak strastvene i iznimne ljubavne pustolovine

koja će, kad se nađe na novinskim naslovnicama diljem svijeta,

začuditi i očarati sve.

Sagledana u pozadini političkih i društvenih previranja, Ruska

zima vrlo je topla i iznimno napisana istinita priča o hrabrosti,

junaštvu i nepokolebljivoj odlučnosti jednoga muškarca da bude

sa ženom koju voli.

B R I A N G R O V E R i J I M R I C K A R D S Ruska zima

Nisam mario hoću li ostati živ ili poginuti.

Ako nisam mogao biti sa ženom koju sam

volio, bilo mi je svejedno hoću li umrijeti.