RIMSKA RETORIKA

Sve ono što je učinjeno na polju retorike, doslo je, uglavnom iz Antike i Rima.

Poslije „zlatnog doba“, genijalni duh Grka slavio je ponovno rođenje u Rimu. U

2.st.p.n.e.grčki retoričari se polako premještaju u Rim, u kome se već stvaraju povoljne

socijalne i kulturne pretpostavke za njegovanje govorništva. Grčki retoričari nisu stigli u

Rim bez teškoća. Senat se trudio da protjera filozofe i retoričare. Prema historijskim

podacima Katon je prvi Rimljanin koji je pisao o govorništvu. Ali se ni on ne može

smatrati utemeljivačem tradicije. Tek sa dolaskom Grka retorika počinje da se razvija. Na

jednoj str. bile su pristalice grčkog obrazovanja i grč.retorike dok na drugoj str. su bile

pristalice retorike na lat jeziku. Razlog zbog kojeg su se mnogi bunili protiv retorike na

lat jeziku je strah da će izgubiti aristokratsku vlast, s obzirom da bi takva retorika bila

dostupna širokim masama a ne samo vladajućem staležu. U Grčkoj je, za razliku od

Rima, vladala demokratija. Najstariji retorički latinski udžbenik je „Herenijeva retorika“,

nepoznatog autora. I ona nije ništa više ponudila od naučnog sadržaja grč.priručnika,

nastalih u 4.st.p.n.e.. Ali taj lat.priručnik je prenosio grč.retoričku tradiciju u Rim.

Smatran je u srednjem vijeku, i renesansi autoritetom. Iz ovakvog priručnika saznajemo

da su zadaci govornika:

Inventio (pronalaženje istinitog sadržaja)

Dispositio(raspored građe)

Elocutio(stil)

Memoria(pamćenje)

Actio(izlaganje)

Marko Tulijo Ciceron

Početkom 1.st.p.n.e. u Rimu je postojao običaj da otmjeni mladi Rimljanin studira

u Atini ili na Rodosu. Ciceron je studirao na Rodosu. Ciceronovo filozofsko gledište nije

bilo sistematično-nije imao jednu ideju, stavovi su mu međusobno bili protivrječni.

Smatrao je da se ništa ne može znati u potpunosti. Rječju mi nikada ne možemo doći do

neke posljednje tačke, samo do vjerovatnosti. Njemu su se dopadali stavovi koji su se

imali suprotna gledišta, jer je nemoguće steći mišljenje ukoliko se nešto o čemu se

raspravlja ne posmatra sa svih aspekata.

1

Ciceron smatra filozofiju vještinom liječenja duša, božanskim darom, koji ljude obučava

kako da vladaju u životu da bi postigli potpunu sreću. O filozofiji Cicerona može se reći

da zastupa skepticizam, relativizam kojima poriče apsolutno, konačno znanje i da se

idejno nalazi na poziciji kritičkog gledišta u teoriji saznanja. Ciceron se obrazovao u školi

koja je insistirala na estetskom, na razumskom uživanju u životu, ali je slušao i izlaganja

predstavnika stoičke filozofije koja je nalagala neku vrstu asketizma, u sferi praktičnog

života. Glavna filozofska djela Cicerona su: Republika, Zakon, O najvećem dobru i zlu, O

dužnosti, O prirodi bogova, Akademska pitanja. Većina njegove filozofskih djela ima

oblik dijaloga.

U svom djelu Republika nasuprot apstraktnom idealu države treba da ima teoriju

koja će se praktično ostvariti. On ne daje prednost nijednom od oblika

države( demokratiji,aristokratiji), smatrajući da svaka od njih ima svojih pozitivnih i

negativnih strana i da se nijedan oblik ne može primijeniti u čistom obliku. Ciceron se

zalagao za kombinaciju više oblika. „Ja želim da u državi na prvom mjestu bude vrhovna

kraljevska vlast, zatim, da se izvjestan dio vlasti prepusti prvim građanima i, najzad, da

se neke stvari prepuštaju demokratiji i odluci naroda.“(Ciceron)

Ciceron je smatrao da osoba može biti dobar govornik iako nije pohađala retoričku

školu i da je govorništvo talenat pojedinca, ali da se od retorike kao nauke može naučit

način na koji se nesto treba izlagati. Smatra se da su u Rimu postojali i govornici i javni

govori i prije grč.retoričara.

U Rimu se nije moglo zamisliti da bi se neko mogao domoći časti i slave a da nije

dobar orator ili da se neko njegov od porodice prije njega nije bavio retorikom.

Platon i Aristotel nisu bile političke javne ličnosti. Za rezliku od njih Ciceron je bio pisac

retoričkih spisa ali i govornik; on je učio kako treba govoriti i govoriti radi postizanja

karijere. Ciceron se zalagao za jedinstvo logičkog i estetskog, istine i ljepote govora.

Ciceron na djelu ostvaruje živo jezgro Aristotelove teorije. Iako Ciceron nije bio na visini

filoofske, teorijske pronicljivosti Aristotela, slavu je stekao kao govornik. Kvintilijan se

zalagao za etički idealizam. Smatrao je da govornik mora biti moralna ličnost. On je

predosjetio i uvidio raspad Carstva pa je želio da stvori sistem obrazovanja poput

Platonovog ideala.

2

U radu „O zakonima“, on dokazuje da se idealna država ne može zamisliti bez

vlasti aristokratije, pri čemu je blizak Platonovom shvatanju političke vlasti. Za razliku

od Platona, Ciceron je smatrao da politička vlast mora biti čvsto vezana sa religijom, što

će postati na rimskom tlu realnost. Isticao je da državnik osim svjetovnog mača, treba da

ima i duhovni. Ma koliko govornik bio obrazovan, ako ne umije da oformi svoje misli, on

nikada neće biti dobar govornik, neće znati govoriti ni ono što najbolje poznaje.

U svom djelu „O vrijednosti poezije“, Ciceron raspravlja o cilju poezije. Čovjek mora

biti obdaren i nadahnut. Svaka duša teži da ostane slavna i da iza svakog čovjeka treba

ostati nešto po čemu će ostati zapamćen, između ostalog-poezijom. On jos smatra da

dobar govornik treba da poznaje život i naravi, a po strani stavlja nejasnoće fizike i

logike. Ukoliko osoba upotrijebi pravi metod i riječi, ostavit će utisak da bolje poznaje

neku građu od stručnjaka. Govornici koji poznaju istu građu neće o njoj govoriti na isti

način jer će svaki od njih izlagati na svoj način. Pored ove specifične umjetničke

imaginacije postoji i psihička specifičnost koja proizlazi iz same ličnosti autora.

Ciceronova zasluga je u tome što je uzdigao orginalnost na viši nivo.Ciceron se zalagao

za stav da dobrom govorniku nisu dovoljna pravila, ni učitelji, ni svakodnevna vježbanja.

Njegovo djelo „O govorniku“ je remek-djelo, najorginalnija rasprava iz retorike.

Razmjenjuju se gledišta koja se s vremena na vrijeme prekidaju pitanjima slušalaca i

odgovorima raspravljača. Ciceron opravdava zabranu rada lat.učiteljima. Razlog zbog

kojeg je napisao ovaj spis je besmisao školskih sistema koji proizvode govornike pomoću

definicija, klasifikacija, teorija i pravila. Ti su govornici „istog kalupa“, taj mehanizam je

„ubio“ orginalnost. U govorništvu je bitno govoriti o svemu na orginalan način. Ali,

Ciceron nije bio protiv pravila, samo je mislio da imaju ograničen domet. Pravila su

pomoćna sredstva a nikako cilj u stvaranju. Bunio se protiv praznih glava, protiv onih

koji ne poznaju materiju i ideju. Trudio se da govorništvo bude „umjetnost mišljenja“

.Bavio se govorništvom,filozofijom, pravom i najduže politikom, s

usponima i padovima, sve donasilne smrti zbog pokušaja uspostave

republike izvornoga kova, što nije

dopustio drugi trijumvirat koji su činili Oktavijan, Antonije i Lepid.

Iz Ciceronovih i Senekinih zapisa do današnjega dana zadržala se

definicija

3

pojma moral (od latinskoga mos = običaj, mores = vladanje, moralis =

ćudoredan), što je istoznačnica za grčki pojam ethikon uznačenju

postupak, vladanje, običaj, navika, oblikovana volja, propis, zakon,

pravilo, način mišljenja.

promišljanjima postoji shvaćanje morala, odnosno ćudoređa.

Ciceron nije ostavio mnogo izvornih misli, ali je vrlo važan za

kulturu

javnog govora zato što je povezao grčku i rimsku filozofiju u cjelinu,

uzimajući

najbolje od obje. Nije osmislio vlastiti etički sustav ali je kao istaknuti

govornik i pisac proveo uspješnu sintezu etičkih gledišta stoika, zatim

Sokrata, Platona i Aristotela i njihovih sljednika, skeptika i rimskih

teoloških mišljenja. Na taj način Ciceron je postao najvažniji posrednik

između shvaćanja starogrčkih etičara, rimske filozofije i kasnijih misli

kršćanskog Zapada.

Rimsko govorništvo razvijalo se pretežito u političke i sudske

svrhe.

Rasprave u Senatu i pred sudovima predstavljale su vrhunac

govorništva.

Usporedbom s današnjim vremenom, govornik se može nazvati i

izvorom

poruke, ali i medijem, ono što izgovara sadržajem poruke, njegov glas

predstavlja

komunikacijski kanal s dosegom do udaljenosti na kojoj se čuje, a

publiku

(primatelje poruke) su predstavljali nazočni na skupu. Upravo zbog

toga

se govorništvo u Rimu može usporediti s današnjim medijski

posredovanim

komuniciranjem jer je krug od izvora poruke, slanja posredstvom

medija kroz

4

komunikacijske kanale do primatelja sadržajno isti, samo što je

tehnologija

naprednija.

Ciceronovi savjeti za ponašanje tijekom govora, kretnje i mimiku,

iz

dana u dan postaju sve važniji i novinari, kao i svi komunikatori koji se

pojavljuju

pred publikom izravno ili, što je češći slučaj, posredstvom masovnih

medija.

Na potrebu za dobrim poznavanjem teme, sadržaja govora, Ciceron

posebno upozorava: „Ono što je običavao govoriti Sokrat, da su

svidovoljno rječiti u onome što znaju, vjerojatno je, ali ipak nije istina.

Bliže je istini to da nitko ne može biti rječit u području koje ne poznaje,

ali i to da ne bi mogao, kad bi I najbolje poznavao građu, a bio

nesposoban za uobličavanje i brušenje govora, govoriti o onome što

poznaje. (...)

.

Kakvu je vrstu govorništva zahtijevao Ciceron?

Govorništvo, istovrenmeno, mora biti ukrašeno ali i istinito, prilagođeno

svakodnevnim osjećanjima i mišljenju ljudi, svakodnevnomukusu. Treba govoriti

korektno, jasno, pristojno, stilom koji odgovara predmetu o kojem se govori, držati

pažnju čitalaca, ne šarmirati ih puno da ne dođe do zasićenja. Ciceron je koristio primjr

za blještav stil u slikarstvu i muzici i razliku između modernih i starih slikara. Blještavost

slike izaziva zasićenje i sve što nas očara na prvi pogled, pa tako i šarm u govorništvu.

Poseban metod djelovanja na slušaoce, je ubacivanje vica i humora u izlaganje.

U spisu „Orator“ ocrtan je model savršenog govornika. Osobine koje krase

idealnog govornika su talenat, mudrost, pozavanje građu. Ciceronova inteligencija je

stvorila idealnog govornika, kojeg u životu nikad nije sreo. Dobar govornik zna da

5

ubijedi, da se dopadne drugima i da uzbudi. Ciceron se trudio da ujedini dvije struje u

retorici:

Kićeno govorništvo, blještav stil, tiče se spoljašnih efekata govora;

Govorništvo koje se kreće od Sokrata i Platona ka Kvintilijanu-da se unutrašnjem

u govoru, njegovom logičkom sadržaju odredi primarno mjesto.

U Ciceronovoj retoričkoj poziciji primjećuje se kolebanje oko toga koji od

konstituitivnih elemenata(iskustvo, retorička pravila ili filozofija)zauzima prvo mjesto.

Ciceron je odstupao od svojstava idealnog govornika, u svome izlaganju. Razlog tome je

u tome što je Ciceron bio rimski a ne grčki retoričar. U Grčkoj su se slijedili strogi

principi u Rimu je bilo odstupanja.

Kvintilijan

„Dobrim ljudima, naprotiv, nikada neće nedostajati lijepih riječi, uvijek će moći

pronaći najbolje misli. Samo dobar i pošten čovjek može biti dobar govornik. Tako je

najvažnije svojstvo govornika moć rasuđivanja.“(Kvintilijan)

U prvom st.p.n.e. pojavio se jedan od najvrijednijih spisa „Obrazovanje

govornika“, autora Kvintilijana. Ovo djelo je teorijski, pedagoški i praktični pogled na

govorništvo. Kvintilijan ne uzima u obzir slušaoce, on je smatrao da je bitna umjetnost,

umjetničko djelo i umjetnik.

„Ja sam za to da se kudikamo više gleda na moralni aspekt nego na ma kakvo blještavo

govorništvo“. (Kvintilijan)

Ovo djelo napisao je iz potrebe suprostavljanja postojećih praksi govorništva. Kvintilijan

poput Platona bunio se protiv retoričke prakse koja je u govoru više pažnje obraćala na

umjetničko a manje na tehničko i naučno, pri čemu su se ova dva teoretičara zalagala za

govorništvo kao vještinu sličnu brodarstvu, ljekarstvu i astronomiji. Platon i Kvintilijan

su bili protiv slobode u govoru, tj. protiv individualne struje u stvaralaštvu. Kvintilijan

odbacuje mogućnost da pokvareni ljudi mogu biti dobri govornici Ali je kasnije uočio da

ulogu dobrog govornika može obavljat i onaj ko nije čestit i valajan. Za umjetnike u

cjelini moralnost njihovog karaktera igra neznatnu ulogu. Kvintilijan je uočio da

ubjeđivanje nije presudno za retoriku, jer ubijediti može i žensko tijelo i novac. On

6

odbacuje i Gorgijinu definiciju, snaga retorike je u riječima. Manjkavost ove definicije je

u tome što i laskavci i razvratnici ubjeđuju riječima. Kvintilijan doslovice prihvata

definiciju retorike:“Onaj koji doista hoće da bude pravi govornik, mora biti pravedan i

razumjeti se u ono što je pravedno.“

Retorika kršćanstva

U ranom kršćanstvu, posebice u djelima Sv. Augustina, nastoje se pomiriti

platonovska i ciceronovska retorika. Sv. Augustin naime kritizira retoriku, ali se i sam

njome obilno služi u obrazovanju i obraćanju ljudi. U kršćanstvu govornik na neki

način nestaje u sjedinjenju logosa i patosa, jer upravo to sjedinjenje, po mišljenju

kršćanskih retoričara, filozofa i teologa, osigurava pristup Istini. Retorika, koja se u

prvom redu poima kao ars praedicandi (umijeće propovijedanja), smatra se

legitimnom kad joj je cilj kršćanska istina, a nelegitimnom kad se zbog pogrešaka ili

ljudske gluposti taj uzvišeni cilj ignorira.

Govori se i o različitu shvaćanju retorike u protestanata i katolika. Protestantska se

retorika svodi na svojevrsnu hermeneutiku (tumačenje). Ona odbacuje artificijelnost,

a poziva na jednostavnost i prirodnost. Manje naglašava akciju (izvedbu), a više

tumačenje (interpretatio). Nastoji (slušateljstvu) približiti izvornu i temeljnu namjeru

svete riječi. U katolika je suprotno: teži se živu i uvjerljivu govoru, ali ne primarno

zato da se protumači ili približi neka istina, nego ponajprije zato da se zajamči

integritet i legitimitet tumača (tj. svećenika), a on će se zbog toga u govoru čuvati

nedolične životi ili pretjerane uznositosti.

„Crkva je željela da djeluje na narodne mase, i njena sredstva za to bila su muzika i

kitnjasti govor.“(Helmut Kuhn)

Uporedo sa opadanjem retoričke i govorničke prakse u Rimu, od 1. st. n.e., u

vazduhu se osjećao dah nove epohe, novog duhovnog stanja zapadne civilizacije.

Kulturno-historijski razlozi utjecali su na pripremanje osnove jednom novom i cjelovitom

pogledu na svijet. Ideologija kršćanstva postala je osnovom političkog programa miliona

ljudi u Rimskoj imperiji.

Na čelu hrišćanskog učenja je crkva koja je isticala trojicu eminentnih grčkih

autora: Pitagoru, Platona i Aristotela. Njihovo djelo je imalo alegorijsko-religijski

7

smisao, pa ga je trebalo navodno trebalo samo protumačiti, tj.čitati spise ovih autora

„između redova“. Nekoliko je imena značajno za razvoj retorike u ovom periodu:

Jeronim, Klement Aleksandrijski, Jovan Hrizostom, Kasiodor.

Izgrađeno je crkveno govorništvo u čije se svete istine moglo samo vjerovati, a ne

i znati. Takve istine su se izlagale i širile među širokim slojevima neobrazovanog naroda.

Do svete istine dolazi onaj koji vjeruje, onaj koji voli koji ne saznaje nego osjeća. Ljubav

je osnova toga napora, a cilj nada i vjera. Crkva dobiva socijalnu i političku moć. Cilj

crkvene retorike je da sumnjive ubijedi, kolebljive pridobije, fanatike zaludi, lakovjerne

održi a vjerne zadrži. Avgustin će govornički dar više cijeniti od pravila i istine. On je

smatrao da vjera ne traži dokaze, nego dogme uzima kao gotove istine. Znanje čovjeka

treba služiti vjeri. Prema Avgustinovom mišljenju Biblija je osnovni tekst i sadržaj samog

govora. Sve biblijske riječi imaju skriven smisao.Avgustin je smatrao da kršćanski učitelj

mora bit rječit da ulije strahopoštovanje, da smekša, da oživi i da podigne, ne smije da

bude trom i hladan, nego da smiri neprijateljske raspoložene, da podstakne nemarne.

Avgustin naglašava da je život govornika utjecajniji od njegove riječi.

Počev od 4.st. crkva je dala govorništvu ne samo određeno mjesto u svom

vaspitnom i etičkom sistemu, nego ga je uzdigla da najvišeg nivoa.

Grgur-riječ božanskog porijekla, moćna je kao i samo božanstvo.

Bazilid-milosrđe mu je bilo glavni sadržaj propvijedi, time je zadovoljavao gomile

nezadovoljnih masa.

Hrizostom-u njegovim govorima glavna tema je bila moralna dužnost čovjeka.

U renesansi se razvija uvjerenje da Božja riječ nije jedino mjesto stvaralačke moći,

nego da takvu moć posjeduje i ljudski jezik. Čovjek nije samo čitatelj, promatrač ili

slušatelj Božje riječi i božanskih znakova nego i sam putem sposobnosti služenja

jezikom postaje stvarateljem znakova i gospodarom njihove forme i sadržaja.

Flavije Magnus Aurelije Senator Kasiodor bio je starorimski I

bizantski državnik, svećenik, redovnik i pisac te glazbeni teoretičar.

Jedan je od crkvenih otaca. Senator nije bio njegov čin, nego dio

njegova prezimena.

8

Obitelj mu je bila vjerojatno sirskog podrijetla. Učenik je rimskog

filozofa Boecija. Karijeru je počeo kao savjetnik svog oca, guvernera

Sicilije. Tako se mlad naučio pravu.. Na gotskom su sudu cijenili

njegova znanja, pa je radio oko značajnih javnih dokumenata. Vrhunac

mu je karijere bio kad je obnašao dužnost pretorskog prefekta Italije,

zapravo je bio premijerom ostrogotske građanske vlasti. Pisao je na

latinskom jeziku kasne antike. Karijeru je proveo pokušavajući

premostiti kulturne podjele 6. stoljeća: Istoka i Zapada, starogrčke

kulture I latinsske, Rimljana i Gota te između katolika i njihova

arijanskog vladara. Kad se umirovio, osnovao je samostan Vivarij

(Vivarium) na svom obiteljskom imanju na obalama Jonskog mora.

Sveti Beda Časni , crkveni učitelj. Kad mu je bilo tek sedam

godina, roditelji su ga kao oblata, neke vrste samostanskoga

kandidata, predali sv. Benediktu Biscopu.

Beda je u 19. godini primio red đakonata, a u 30. prezbiterata. Sveti

Beda cijeli se je život bavio proučavanjem Svetog pisma, a bio je i

marljiv i plodan pisac. Počeo je pisati već kao đakon. Uz teološke spise

napisao je i nekoliko asketskih. Uz crkvenu povijest, sv. Beda je

napisao I vrijedna hagiografska djela, a pisao je i gramatička i

znanstvena djela. Ona su ga uvrstila među najučenije ljude

srednjeg vijeka. Za vrijeme svojih 55 godina redovničkoga života Beda

se je rijetko kada udaljio iz svog samostana. Bio je pravo

čudo svetosti i učenosti svojeg vremena i njome je zadužio ne samo

svoju domovinu Englesku, već i cijelu Crkvu.

On u povijesti Crkve ima zaista univerzalno značenje. Nadimak Časni

nosi uistinu zasluženo. Crkva ga je uvijek mnogo cijenila, a papa Lav

XIII. proglasio ga je I naučiteljem Crkve.

9

U 16. se stoljeću, između ostaloga, produbljuje se proučavanje

tropa i figura. Naime Kvintilijan, koji je najviše radio na razradi stilskih

figura, razlikovao je čak dvanaest različitih vrsta tropa, a Ramus npr. u

16. stoljeću tvrdi da ima samo četiri tropa, tj. samo četiri osnovna

načina promjene doslovnoga značenja riječi, i to metonimija kao

premještanje uzroka na posljedicu, prelazak s glavnoga na sporedno,

ironija kao prelazak neke stvari u svoju suprotnost, metafora kao

usporedba i sinegdoha kao prelazak s cjeline na dio ili s dijela na

cjelinu.

Po svom književno-znanstvenom radu i životnom stavu, Erazmo je

najsvjetlija i najznačajnija ličnost humanizma.

Majstor latinskog stila, on njeguje sve književne forme od poezije do

znanstvenog traktata. Njegov spis O načinu učenja prvi je sistematski

program humanističkog školskog obrazovanja, dok iz niza njegovih

pisama izbija lik čovjeka obilježenog optimizmom, širinom I

kritičnošću znanstvenih gledanja, nepomirljivošću prema licemjerju i

falsifikatima svetinja, ali i samilošću prema ljudskim nevoljama te

tolerancijom prema slabostima.

10