Bakarska

RIJEKA . SIJEČANJ/VELJAČA 2013. . BROJ 1/458 . GOD. LI . CIJENA 7 KN

Korizmena poruka riječkog nadbiskupa Ivana Devčića

Korizma nas poziva na nasljedovanje Isusa

Otvorenjehospicija Kako postati bližnji drugome

Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo: Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ; Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221; e-mail: mjesecnik-zvona@ri.t-com.hr; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA,2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN: HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Otvorenje hospicija (foto: N. Kurti)

Draga braćo i sestre!

1. Krštenjem smo započeli životni put vjere. Dakako, ne bilo kakve vjere nego vjere u Isusa Krista,

odnosno u Boga kojega nam je on obja-vio. No vjerovati u Isusa Krista ne znači samo imati povjerenja i pouzdanja u nje-ga, da nas neće iznevjeriti ni napustiti, nego vjerovati prvenstveno znači na nje-govu riječ činiti ono što nas poučava ili što od nas zahtijeva. To znači da će onaj koji vjeruje uvijek biti spreman, poput Pe-tra na Genezaretskom jezeru, odgovoriti Isusu na njegovu zapovijed: „Na tvoju riječ, Gospodine!“ (usp. Lk 5, 5). Na taj je način istinska vjera uvijek povezana s poslušnošću i s ljubavlju. Ona se, kao i ljubav, dokazuje izvršavanjem Božjih za-povijedi: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“, kaže Isus svojim učenicima (Iv 14, 15). U protivnome, događa se ono na što upozorava sv. Jakov u svojoj po-slanici, naime da je vjera bez djela besko-risna, jalova, jednostavno mrtva (usp. Jak 2, 14-26).

2. Sv. Ivan Evanđelist prenosi nam i ove Isusove riječi: „Budete li ču-vali moje zapovijedi, ostat ćete u

mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao za-povijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj“ (Iv 15, 10). Isus nam, dakle, daje osobni primjer kako se ljubi Oca i kako se djelotvorno vjeruje. On nije Sin koji samo govori Ocu da ga ljubi i da mu vjeruje nego i onaj koji čini ono što mu Otac zapovijeda. U tom je smislu Isus za sebe govorio kako je njegova hrana izvršavati volju Očevu i tako dovršiti njegovo djelo (usp. Iv 4, 34). A u Getsemanskom se vrtu, prije svoje muke i smrti, ovim riječima molio svome Ocu: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude“ (Lk 22, 42). Iz poslušnosti svome Ocu on se lišio svoga božanskoga sjaja i postao jedan od nas, nama u svemu jednak osim u grijehu, te se za nas žrtvovao sve do smrti na križu. Sve je to učinio jer je u Oca imao bezgranično povjerenje ljubeći ga ne samo riječju

Korizmena poruka riječkog nadbiskupa Ivana Devčića

Kao što je Isus tražio volju Očevu i želio samo nju izvršiti, tako i mi, koji smo u krsnome zdencu primili po Duhu Svetome Kristov

život, trebamo postupati i djelovati poput Krista, tj. tražiti i činiti volju Očevu. U tom smislu svaki je kršćanin pozvan biti „drugi Krist“,

dakako, ne samo imenom nego poglavito životom. Kako bi to mogao biti, potrebno je neprestano nastojati Krista što bolje upoznati.

nego i djelom. Upravo je to davalo posebnu uvjerljivost njegovim riječima kojima je opisivao Očevu ljubav i brigu za nas i sva stvo-renja. Nitko nije tako govorio o Bogu kao Isus jer nitko nije Boga tako ljubio i tako mu vjerovao kao on. Nitko nije tako duboko kao Isus u sebi nosio Božju ljubav i vjernost Očevoj riječi.

3. Biti kršćanin nije, braćo i sestre, ništa drugo nego biti sličan Isusu. Mjeru te sličnosti naznačio je sv. Pavao kad je o sebi rekao: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni

Korizma nas poziva na nasljedovanje IsusaNitko nije tako govorio o Bogu kao Isus jer nitko nije Boga tako ljubio i tako mu vjerovao kao on. Nitko nije tako duboko kao Isus u sebi nosio Božju ljubav i vjernost Očevoj riječi.

3 B

roj 1

/458

201

3.

KORIZMENA PORUKA

Poruka riječkog nadbiskupa Ivana Devčića za korizmuKorizma nas poziva na nasljedovanje Isusa ....... 2-3

Zvona zvone Pravo glasa ......................... 4

Razmišljanja Inteligencija ....................... 4

HagioterapijaKad navale bujice... ......... 5

KatehezaPrirodna religija i kršćanska objava .............. 6

Zasjedanje HBKIzjava o zdravstvenom odgoju ....... 7

Godina vjere„Celebratio catechetica“ ....................... 8

Anketa u župi sv. Jakova u OpatijiŠto vjernici misle o vjeri ....................... 9

Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu Vjera u ljubav rađa ljubav ...................10-11

Iz povijesne rizniceTurke - župa Uzvišenje Sv. Križa .....12-13

Priroda oko nas Šišmiši – biološki pesticidi .............................13

Otvorenje hospicijaKako postati bližnji drugome čovjeku ........14-15

Medicinski kutakBubrežni kamenci ............16

Crkvena glazbaSveta glazba u Sacrosanctum concilium ...........................17

Obiteljski predah ...........18-19

Gospićko-senjska biskupija ....................... 20-21

Riječka nadbiskupija .... 22-25

Ekumenski tjedan .............. 26

Nedjelja CaritasaVjera, ljubavlju djelotvorna ....................... 27

Četiri krštenjaPo krštenju se suobličujemo Kristu ....... 28

S a d r ž a j:

Krist“ (Gal 2, 20). Drugim riječima, Kristu posta-jemo tim sličniji što više umiremo starom načinu života, a živimo novim životom na koji smo rođeni krštenjem. Taj novi život obvezuje nas tražiti „što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu“ (Kol 3, 1). Kao što je Isus tražio volju Očevu i želio samo nju izvršiti, tako i mi, koji smo u krsnome zdencu pri-mili po Duhu Svetome Kristov život, trebamo po-stupati i djelovati poput Krista, tj. tražiti i činiti volju Očevu. U tom smislu svaki je kršćanin pozvan biti „drugi Krist“, dakako, ne samo imenom nego po-glavito životom.

4. Kako bi to mogao biti, potrebno je nepre-stano nastojati Krista što bolje upoznati. To pak nije moguće bez poznavanja Sve-

toga pisma i bez onoga što i kako Crkva vjeruje i ispovijeda o Isusu. Ipak, samo teoretsko znanje

nije dosta. Traži se intimno poznavanje Isusa. A to nam omogućava molitva i meditativno promatra-nje njegova svetog lika i djela. Kao što promatra-mo lice voljene osobe, tako kao vjernici trebamo promatrati Kristovo lice, kako bismo se što više u njega zaljubili i s njime sjedinili. To će u našem srcu uroditi željom da činimo i ista djela kao on, tj. da živimo poput njega, potpuno predani Bogu i braći ljudima. Naravno, to nam neće biti moguće bez njegove pomoći, koju pak dobivamo u onoj mjeri u kojoj ga doista ljubimo, prema riječima sv. Pavla, „da Bog u svemu na dobro surađuje s oni-ma koji ga ljube“ (Rim 8, 28).

5. Pritom nikad ne smijemo smetnuti s uma Isusovu pouku: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samog sebe, neka

uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16, 24). Pogrešno bi bilo misliti da će nam životni križ biti utoliko lakši ukoliko budemo više sjedinjeni s Isu-som. Križ nam neće time biti lakši nego osmišlje-niji, jer s Isusom naš križ i patnja, pa i sama smrt, dobivaju onaj isti smisao koji su kod Isusa imali njegov križ, patnja i smrt. A znamo da su oni kod njega bili put koji vodi do punine života, dakle do uskrsnuća i potpune preobrazbe nas samih, ali i onih za koje iz ljubavi trpimo i umiremo.

6. Isto tako, ne smijemo misliti kako ćemo biti manje izloženi kušnjama što budemo bliži i sličniji Isusu. Naprotiv, kušnje neće

prestati, kao što ni iz pustinje nećemo nikada izići. Ne zaboravimo da je Isusova pustinja u kojoj je bio kušan, trajala četrdeset dana, a četrdeset je broj koji označava ljudski vijek. Kao što je Isus cijeloga svoga zemaljskog života proživljavao određenu pusti-nju u kojoj je bio iskušavan kruhom, slavom i moći, tako je i kod onih koji ga nasljeduju. Ali, združujući se s Isusom i ugledajući se u njega, postajemo sposobni odbiti kušnje i tako se osloboditi za život ne samo od kruha nego i od Božje riječi, za život ne samo slave nego i poniže-nja, ne samo moći nego i služenja. S Isusom to možemo, a bez njega, prepušteni sami sebi, teško može-mo odoljeti đavolskim salijetanjima i navaljivanjima.

7. Korizma je, dakle, braćo i sestre, vrijeme koje označava naš životni vijek koji smo pozvani proživjeti nasljedujući Isusa Krista

s kojim smo se životno povezali u trenutku svo-ga krštenja. Od tada naš se život otajstveno su-obličio Kristovu životu, njegovu životu prožetom vjernošću i ljubavlju prema Bogu i čovjeku, ali i izloženom neprestanim kušnjama i opterećenom raznovrsnim križevima te i smrću, ali i nadom u uskrsnuće.

Vaš u Kristu odani+ Ivan, nadbiskup

Upoznati kako je Isus živio svoj život, kako se nosio s kušnjama i kako je prihvatio križ i smrt, sve je to pretpostavka kako bismo i mi onaj život koji smo

od njega primili na krštenju, ostvarili na način kao što je on ostvario svoj, tj. prolazeći pobjedonosno sva životna iskušenja, noseći hrabro svoje životne

križeve, a sve u vjeri i nadi da ćemo se na kraju njemu, Pobjedniku nad đavlom i smrću, pridružiti i u njegovoj uskrsnoj slavi. Svima, braćo i sestre, želim takvu

korizmu i molim Božji blagoslov kako biste je mogli radosno proživjeti.

Korizma je vrijeme koje označava naš životni vijek koji smo pozvani proživjeti nasljedujući Isusa Krista s kojim

smo se životno povezali u trenutku svoga krštenja.

Biti kršćanin nije, braćo i sestre, ništa drugo nego biti sličan Isusu.

4 B

roj 1

/458

201

3.RAZMIŠLJANJA

Da nam u Hrvatskoj nedostaje dijaloga, kulture i razumijevanja već smo mnogo puta ustvrdili. Pod taj se nazivnik može

svesti i razina većine javnih rasprava kojima po-sljednjih mjesec-dva svjedočimo. Zdravstveni odgoj, plakati i svetinje, Judith Reisman, bla-goslov kuća, sekularna država, teme su, neke bitnije, a neke manje bitne, koje se koriste kao podloga za pokušaj ušutkavanja Crkve i uma-njivanja njezina utjecaja. Pa, iako možemo priznati da je bilo pogrešaka i od strane nekih predstavnika Crkve, žalosno je slušati prizemne rasprave koje se vode o ulozi Crkve u društvu.

U svemu tome likuju mediji, posebno ti-sak, koji se hrani izmišljenim „ratnim stanjem“ između Crkve i države. Jutarnji list u siječnju je objavio niz tekstova koji spominju Crkvu, vjernike, biskupe ili svećenike. Niti jedan od tih tekstova nije iznio ništa pozitivno o Crkvi. Toliko o objektivnosti koja guši svaki dijalog. U Večernjem listu i Novom listu situacija je tek nešto bolja, naime osim proglašavanja ratnog stanja ipak ste mogli pročitati različite aspekte pristupa Crkvi, pa čak i pozitivna mišljenja o ulozi Crkve u društvu.

Najnoviji primjer potpirivanja sukoba Cr-kve i društva naslov je objavljen ovih dana u Jutarnjem listu. „Novi skandal - Župnik minirao projekciju hrvatskog kino hita.“ Radi se o filmu Svećenikova djeca, koji se šaljivo, ali perfidno poigrava s temama koje muče Crkvu, za kojega je HRT, iako u besparici, izdvojio neuobičajeno veliku svotu novca. Film je, začudo, do sada prolazio bez značajnijih komentara u redovima Crkve. No, i bez reklame Crkve, film ruši rekor-de gledanosti. I dogodilo se eto, ipak, da je je-dan seoski župnik pozvao na bojkot projekcije filma. Dogodila se zapravo scena koja kao da je preuzeta iz Brešanova filma. Svećenik pozvao na bojkot projekcije filma u selu, a mještani ga, gle čuda, poslušali pa je film toga dana pogle-dao mizeran broj ljudi.

U tekstu skandaloznog naslova Jutar-nji ipak prenosi obrazloženje župnika „Odlučio sam taj dan progovoriti svojim

vjernicima i ne preporučiti im gledanje tog fil-ma. Mislim da vjernici koji drže do svog vjernič-kog dostojanstva trebaju znati da je to izrugiva-nje naših najvećih svetinja. Rekao sam da im ne mogu zabraniti gledanje, ali preporučujem da ga ne gledaju“, rekao je svećenik i objasnio da je recenziju filma pročitao u Glasu Koncila. Ci-tirao je napisano, da je film kod dijela vjernika, koji su ga pogledali, izazvao loše raspoloženje, nemir i tjeskobu. Što je svakako istina.

Je li poziv na bojkot pravo rješenje, ili naj-bolja reklama filmu, o tome bi mogli raspravlja-ti. Ali kad pogledamo svećenikov istup, zaista se ne radi o skandalu nego o preporuci koju svećenik ima puno pravo izreći. I, tko mu može što zamjeriti. “Svećenik ima pravo reći svoje mišljenje”, poručili su novinaru i mještani. No, urednici Jutarnjeg ne misle tako pa su i njegov istup velikim slovima označili kao novi skandal. Valjda svećenik nema prava kao drugi građani.

Danijel Delonga

ZVONA ZVONE

Dogodilo se eto, ipak, da je jedan seoski župnik pozvao na bojkot projekcije filma u selu. A mještani, kao u Brešanovom filmu,

na njoj sudjelovali u mizernom broju.

Pravo glasa

Ivo Josipović pohađa skupove koji promi-šljaju o budućnosti Hrvatske. I svašta pri-ča, baš kao i što svašta priča na svakom

koraku kad ga svašta pitaju. I koliko sva-šta priča, više nije ni sam svjestan svoga svaštarluka. Zacijelo narodu želi bolje, ali u prvom redu želi sebi najbolje, to je drugi mandat. Nekad je Mesić govorio da J. Ko-sor izlazi iz svake paštete, a danas Josipo-vić izlazi iza svakih vrata.

S druge strane, Zoran Milanović u Či-leu proročanski naviješta svoju viziju Hr-vatske koja bi za nekoliko godina trebala biti najbolja za biznis u Europi. Je li taj nje-gov vapaj došao do Linića? Koji poreznim škarama guši i ono malo poduzetništva.

Kako god, sva se politika naših politič-kih elita svodi na “izborašenje”, na politiku od izbora do izbora, na dnevnopolitička prepucavanja i podvale, manipulacije i prijetvornost. Nema nacionalne strategije, nema nacionalnog konsenzusa, nema du-goročnog planiranja... Dovoljno je samo vidjeti na koji se način donose zakoni i kako se mijenjaju, zbog koga...

U današnjoj Hrvatskoj nedostaje utje-cajna hrvatska inteligencija koja u prvom redu misli o interesima Hr-

vatske. Kako i ne bi nedostajala ako zna-mo koliko je ona sustavno devastirana više od 70 godina. Trebalo je uništiti, razbiti bilo što misleće hrvatsko kad bi se okupilo, a žalosna je činjenica da se ni u današnjoj Hrvatskoj tako nešto još nije dogodilo. Pre-više smo postali zemlja i narod kukanja, a premalo ideja i inicijativa, previše kritika i optužbi, a premalo novih prijedloga. Što nam treba? Potrebno je konstantno zazivati ljude koji misle u interesu Hrvatske da se povezuju, da zaborave na svoju isključivost te da potiču stvaranje nove hrvatske inteli-gencije koja će biti konkurentna bilo kojoj u nekoj drugoj europskoj zemlji. Treba ljude osvijestiti tko i što nas je sve razbijalo od 1918. do danas te da je krajnje vrijeme da stavimo glave na kup.

Čemu nam služe HAZU, Matica hrvat-ska i ostale institucije? Čim netko nešto kaže u interesu Hrvatske, medijska artilje-rija pokosi ga člancima i snajper ga pogodi u glavu, a onda stignu i kaznena prijava te porezna inspekcija.

Dakako da je potrebno vrijeme kako bi se stvorila inteligencija, treba nam kon-zistentnost, volja lidera glavnih institucija, treba nam kritična masa medija koji bi to stimulirali. Treba promijeniti reputaciju li-derstva kao takvog. Svakoga tko ima dobru ideju treba hvaliti. Treba stvoriti kult rada i

uspjeha stvorenog radom. To je prava isti-na o Hrvatskoj i ono što njoj treba, nitko to jasno i javno nije rekao osim Gotovca i Tu-đmana. Konačno treba reći: vrijeme je za novu hrvatsku inteligenciju, vrijeme je da se skine proskribiranje s mišljenja u kojemu je Hrvatska u središtu zbivanja i derogiranje sve simbolike. Pozicionirajmo Hrvatsku kao “cool”, kao što je Ante Gotovina “cool”.

Cijela bi politika hrvatskih sveučilišta trebala ići u smjeru stvaranja inteli-gencije koja je u stanju štititi i razvija-

ti gospodarske, političke i razvojne interese Hrvatske. Također bi trebala stvoriti inteli-genciju koja je u stanju nositi se sa svakom drugom u bilo kojoj zemlji. I da, vrijeme je da shvatimo da nismo ničiji podanici, nego lideri, ako to želimo biti.

Da, Gotovina je “cool”. No što se vrti u eteru i tko ga kontrolira? Imamo Hrvatsku više od 20 godina, a koliko smo filmova o pobjedi vidjeli? Tko je naš Frank Capra? Gdje su serije na HTV-u kao što je “Band of Brothers”? Gdje su dečki s Trešnjevke? Gdje su priče običnih dečki koji su od Ja-ske do Knina postali heroji? Ali ne, gledamo partizane koji nose iste zvijezde kao uboji-ce u Vukovaru! Hrvatska ne može biti “cool” vani dok nije “cool” kod kuće. Treba nam neovisan “think tank” da lansira podatke, analize i stavove pred “elitom” i javnosti. Treba dijalog okrenuti u smjeru gdje smo danas i gdje želimo biti sutra, pa da nitko ne može reći da nije znao ili nije imao in-formacije. Vrijeme je da se svi pokrenemo!

Piše: Zvonimir Despot

InteligencijaU današnjoj Hrvatskoj nedostaje utjecajna hrvatska inteligencija koja u prvom redu misli o interesima Hrvatske.

Cijela bi politika hrvatskih sveučilišta trebala ići u smjeru

stvaranja inteligencije koja je u stanju štititi i razvijati gospodarske,

političke i razvojne interese Hrvatske. Također bi trebala

stvoriti inteligenciju koja je u stanju nositi se sa svakom drugom u bilo

kojoj zemlji. I da, vrijeme je da shvatimo da nismo ničiji podanici,

nego lideri, ako to želimo biti.

5 B

roj 1

/458

201

3.

Pomiješala sam hagioterapiju i evangelizaciju. Ponekad mi se čini da plešu nebesku igru. Jedna iz druge izlaze. Bilo bi mi lakše da sam slikar te ih nacrtati, ili da sam glazbenik, kroz note ih svirati.

Divnih li darova!

Mogu samo misli tkati u riječi i bilje-žiti slovima ono što mi je pri samom dnu srca. Pri samom dnu. Jer je na samom dnu tišina koja tišinom želi ostati.

A ovdje vani često buka i huka valov-lja. Ma što često, uvijek!

Hagioterapija je, kad je pogledate kroz religiozni prozorčić, zapravo stal-ni proces obraćenja - onoga obraćenja koje je zahtjev svakodnevnice. Zahtjev koji ima samo jedan cilj: da čovjek bude sretan, ispunjen, smislen usprkos bujica-ma.

Gledam učenike u školi, buduće pr-vopričesnike. Govorimo o susretu Isusa i Zakeja, o tome kako se Zakej promi-jenio u tom susretu. I pitam: „Što biste vi željeli kod sebe promijeniti u susretu s Isusom?“

Tajac. Jedna bi da dobije lijep glas za pjevanje. Jedan bi da zna dobro ma-tematiku. Drugi razmišljaju... jedva se tu i tamo koja ručica usudi dignuti u zrak i prostrti svoje viđenje obraćenja. Još su malci natopljeni mlijekom i maženjem, a da bi razumjeli nužnost obra-ćenja. Tek oni koji su već doživjeli patnju, ostavljenost i neljubljenost, duboko iz sebe izvuku ono od čega se žele u susretu s Isusom oslobo-diti ne bi li postali bolji.

„Ja se želim prestati frnjiti!“ javi se glasić.

„A što je to frnjiti se?“ pitam ga ja.

„To je kad kažem mami da mi nešto kupi, a ona ne može pa ja onda prekrižim ruke, stisnem usta i spustim bradu. Ovako!“ i zorno pokaže gestom ono čega želi biti oslobođen.

Djeci se tek počinju otvarati oči, dok mi odrasli često uredno spakiramo i spremimo na ormar ono čime bismo izašli ususret Isusu, pa se na smokvu penjemo željni priznanja spretnosti i

dosjetljivosti . Sva sreća pa su nam srca vidljivija od haljina, a čežnja za Smislom jača od pokušaja opravdanja.

Hagioterapija je ono što u crkvi prepoznajemo kao pokajanje. Tre-nutak kad smo spremni predati Isusu svoje grijehe, kad pred Njim pad-

nemo ničice i priznajemo: „Tako silno želim biti čista, tako silno želim ,ali ne mogu“; kad smo sigurni da On preuzima muku i daje da hoću i mogu biti čista.

Hagioterapija mi izlazi u susret kad nisam sposobna prepoznati što je uzrok da mi se život čini nesmislen, kad ne mogu naći u sebi ni snagu, ni uporište, ni objašnjenje za ono što mi se događa. Najčešće mi se događa samo život, ni manje ni više.

Hagioasistent je onaj koji izlaz vidi, onaj koji je povjerovao da je cijeli nje-gov život u ruci Očevoj, da su zdravlje i bolest, i kiša i sunce, i lako i teško - oči-tovanje volje Stvoritelja. Očeve su ruke tako velike da se uvijek stignem sakriti u njih i čekati da reful prođe.

To da smo od Oca ljubljena dje-ca voda je koju ne mogu prestati piti. Već ako se dan-dva ne pri-

sjetim tko je mene meni darovao i koli-ko sam bezuvjetno ljubljena, uhvati me gore u krošnji smokve bura i trga me sa korijenima. Ma dosta je da netko mrkije gleda, već na me navale bujice, ajme meni, što sam opet skrivila!

Samo mi je malo prisjećanja po-trebno, samo prijateljski pogled, osmi-

jeh. Zato, kad netko nazove na telefon i pita može li hagioterapija, znam da mu se događa baš isto što i meni. Zagledao se u zlo, grijeh, negativno i ne zna, ne vidi gdje je izlaz.

Događa mu se isto što i meni.

Da.

Što je onda tako primamljivo u hagioterapiji? To što se ja svaki dan osvjedočujem u veličanstvena djela Božja i svjedočim ih ljudima kojima je taj trenutak zamagljen vidik. To što imam nevjerojatan privi-legij vidjeti čovjeka onakvog kakvoga ga je Stvoritelj stvorio, dobroga, i ljubiti ga cijelim srcem. To što mogu strpljivo čekati dok osoba odluči da je predivna, da je sposobna i da može brda premještati. To što joj mogu nuditi „lijekove“ iz ljekarne hagioterapije koje sam sigurna da će joj pomoći ili dati snagu da se nosi... da živi.

Miješa mi se hagioterapija i evangelizacija. Postaju mi jedno.

To je dobro, zar ne?

Piše: Vesna Drmić

HAGIOTERAPIJA

Kad navale bujice...Hagioterapija osobno

Hagioterapija mi izlazi u susret kad nisam sposobna prepoznati što je uzrok da mi se život čini nesmislen, kad ne mogu naći u sebi ni snagu, ni uporište, ni objašnjenje za

ono što mi se događa. Najčešće mi se događa samo život, ni manje ni više.

Kad uspijem oda Hagioterapija je, kad je pogledate kroz religiozni prozorčić, zapravo stalni proces obraćenja - onoga obraćenja koje je zahtjev svakodnevnice. Zahtjev koji ima samo jedan cilj: da čovjek bude sretan, ispunjen, smislen usprkos bujicama. vojiti oči sa svijeta i usmjeriti pogled u Nebo, mogu i želim za taj isti svijet iz svega srca moliti.

„Ja se želim prestati frnjiti!“ javi se glasić.„A što je to frnjiti se?“ pitam ga ja.

„To je kad kažem mami da mi nešto kupi, a ona ne može pa ja onda prekrižim ruke,

stisnem usta i spustim bradu. Ovako!“ i zorno pokaže gestom ono čega želi biti oslobođen.

6 B

roj 1

/458

201

3.KATEHEZA

Pripremila: Jelenka Vučkov

Dok ateizam posve lišava ljudsku narav njezine religijske dimenzije i čovjekovog prirodnog odnosa prema svetomu, dotle kršćanstvo uzdiže čovjeka iznad svijeta.

U trećem nastavku razmatranja djela Vjera kroz vjekove i čo-vjek današnjice, kardinala Jeana Daniéloua, tvrdi se da čovjek svojim osobnim iskustvom dolazi do susreta s tran-

scendencijom te do vlastitog usmjeravanja prema Bogu. Pod osob-nim iskustvima pisac misli na ključna iskustva ljudskog postojanja: iskustva ljepote, istine, ljubavi, dobrote i sl.

U svim ovim iskustvima koje doživljava svaki normalan čovjek, možemo iskusiti ono što u čovjeku nadilazi njega samoga, t.j. ono čemu ni na koji način ne možemo naći ishodište ni opravdanje u nama samima, a po čemu dolazimo do nečega ili, bolje reći do nekoga tko, iako je iznad nas, živi u nama. To se općenito zove ra-zumskom ili prirodnom spoznajom Boga. Moguće je da se čovjek kao slobodno biće, smatrajući da je sam sebi dostatan, t.j. uslijed vlastite oholosti, zatvori tome iskustvu.

Prirodna religija. Sve velike religije su izraz religioznog genija čovjeka i predstavljaju trajan oblik religiozne baštine čovje-čanstva te jedno od njezinih najvećih bogatstava. Međutim,

religije su ljudske tvorevine jer ih nije izravno objavio Bog. U njiho-vu ishodištu postoje religiozne povijesne osobe poput Bude, Zara-tustre ili Konfucija. Kozmičke religije su prvi stupanj na čovjekovu putu prema Bogu, ali ne dovode čovjeka do autentičnog susreta sa živim Bogom. Autentičan susret s Bogom omogućuje isključivo božanska objava.

Sveto pismo govori i o razdoblju u kojem još nije postojala kršćanska Objava, pa čak ni Abrahamo-va objava, već nešto što se može nazvati samo kozmičkom objavom, a koja predstavlja prvi stupanj u povijesti Objave.

Prva kozmička objava jest objava Boga preko svemira. Temelj kozmičke objave pred-stavlja redovitost prirodnih zakona preko kojih Bog daje ljudima sve što je nužno za njihovu opstojnost. Vjerovanje u susret s Bogom preko prirode je zajednički element svim religijama.

U poganstvu, naime, cijeli svijet govori o Bogu, cijeli svijet je jedna hijerofanija. Na primjer, svjetlost i toplina sunca javljaju se ljudima u svim religijama. U svim religijama stijena predstavlja hijerofaniju u pravom smislu riječi, t.j. ona daje osjećaj božanskog jer je uzvišena, nepokretna i čvrsta, odolijeva svemu i predstavlja nešto čime se ne može raspolaga-ti. Poganin je, pak, onaj tko osjeća i razabire preko same prirode neku tajanstvenu nazočnost koja mu se objavljuje preko znakova, simbola i analogija, preko svijeta u kojemu se očituje sveto. On po-znaje samo svijet koji mu govori nešto o Bogu, ali ne poznaje Sveto pismo. Poganstvo se ni na koji način ne smije miješati s ateizmom.

Dapače, poganin je čista suprotnost ateistu jer on svugdje vidi bo-žanstva.

Malo, tek rođeno, dijete nije ni mali ateist, ni mali kršćanin: ono je, zapravo, mali dobri poganin, tvrdi Daniélou.

Kršćanska objava. Može se reći da je povijest čovječanstva povijest niza objava od kojih svaka znači novo unaprjeđe-nje spoznaje o Bogu i novo uzdignuće čovjeka. Biblijska kr-

šćanska objava nije samo jedna od brojnih religija. Kršćanstvo nije samo religija Zapada kao što bi hinduizam bio religija Indije, islam religija arapskog svijeta, a animizam religija Afrike. Iako se religije uvijek javljaju kao religije pojedine rase i izraz su religioznog genija određenog naroda, kršćanstvo je nešto posve neovisno o svakoj kulturi ili rasi. To je Riječ koja se naviješta svim ljudima iz svih religi-ja kao sveopći Božji zahvat koji se odnosi na cjelokupan ljudski rod.

Temeljna razlika između religija i Objave jest u tomu što su re-ligije prije svega izraz određenog odnosa koji polazi od čovjeka prema Bogu. One su izraz traženja Boga koje je upisano u ljud-skom srcu.

Kršćanska objava je, naprotiv, odnos koji polazi od Boga pre-ma čovjeku. Bit objave jest u tome što se Bog spustio do razine čo-vjeka s obzirom da među njima postoji ogroman jaz kojega čovjek ne može sam premostiti. Biblijska vjera temelji se na činjenici da

se Bog približio čovjeku. Inicijativu ima Bog. Da bi čovjek vjerovao u Boga ne treba biti kršćanin; milijarde ljudi

vjerovale su u Boga i prije Kristova dolaska. Krist nije došao poučiti nas o tomu postoji li Bog, nego

objaviti nam činjenicu da je Bog ljubav. Bog je došao k nama i među nas. To znači da se u tijek ljudske povijesti upliće božanski zahvat. Sam Bog djeluje u našoj povijesti. On je odabrao Abrahama, oslobodio Svoj narod iz egipatskog ropstva, postao Tijelom u krilu Djevice Marije i

to isto Tijelo je uskrisio. On je isto tako prisutan u Euharistiji i doći će na kraju vremena suditi žive

i mrtve. Dakle, božanski zahvati u ljudskoj povijesti jasno pokazuju kako je sadržaj i bit kršćanske Objave

potpuno drukčiji od sadržaja i biti ostalih religija. Na posljetku, nije dovoljno vjerovati da je Bog tajna i klanjati

Mu se u tišini. Dok je to dovoljno za religioznog čovjeka, za kršćani-na nikako nije dovoljno. Kršćaninom čovjek postaje tek kad počne vjerovati da je Bog došao na ovaj svijet, postao čovjekom te da je, uzevši na sebe slabo ljudsko tijelo, koje samo po sebi nije u stanju premostiti jaz između Boga i čovjeka, to isto tijelo uzdigao do visine i dubine Božje. Kao kršćani, uistinu prelazimo na jednu višu razinu, zaključuje kardinal Jean Daniélou.

Vjera kroz vjekove

Prirodna religija i kršćanska objava

Kršćanska objava je odnos koji polazi od Boga prema čovjeku. Bit objave jest u tome što se Bog spustio do razine čovjeka s obzirom da među njima postoji ogroman jaz kojega čovjek ne može sam premostiti.

Kozmičke religije su prvi

stupanj na čovjekovu putu prema Bogu, ali ne dovode čovjeka do

autentičnog susreta sa živim Bogom. Autentičan susret

s Bogom omogućuje isključivo božanska

objava.

7 B

roj 1

/458

201

3.

DOGAĐANJA

U skladu s poslanjem Crkve i službe koju biskupi vrše na opće dobro vjernika i cijeloga društva Hrvatska biskupska kon-ferencija je od lipnja do studenoga prošle godine tražila susret i mogućnost dijaloga s Vladom Republike Hrvatske zbog nekih pitanja od zajedničkog interesa. Ta traženja dijaloga bila su in-tenzivna osobito nakon što je Ministarstvo znanosti, obrazova-nja i sporta uvelo zdravstveni odgoj u hrvatske škole. Budući da pri uvođenju zdravstvenog odgoja nije bila poštivana uobičajena procedura te se potpuno isključilo roditelje, biskupi su smatrali i smatraju svojom dužnošću podržati opravdane zahtjeve roditelja na odgoj djece u skladu s vlastitim svjetonazorom. Taj jasno oči-tovani stav biskupa izazvao je u javnosti protucrkveno djelovanje na više razina.

Puna dva mjeseca Katolička Crkva, njezini pastiri i vjernici, kao i vjernici drugih vjerskih zajednica, izloženi su medijskom podcjenjivanju vlastitih stavova, te pravom valu netrpeljivosti i ko-munikacijskog nasilja, sve do izvrgavanja ruglu najvećih kršćan-skih svetinja. Smatramo da je neprimjereno demokratskom duhu da roditelji, kao građani i vjernici, zbog iznošenja svoga uvjerenja i traženja svojih prava, budu izvrgnuti nesnošljivosti i diskrimina-ciji. Sudbinu roditelja dijelimo i mi kao pastiri Crkve, kojima je duž-

nost poučavati i podržavati vjernike, ali i sve osobe dobre volje, od zastranjenja zaodjevenih u lijepe riječi navodnog napretka i znanosti (usp. Benedikt XVI., Govor sudionicima plenarnog zasje-danja Papinskog vijeća ‘Cor unum’, 19. siječnja 2013.).

Pojednostavljenim prikazivanjem ozbiljnih pitanja, posebice u predloženom četvrtom modulu Kurikuluma zdravstvenog odgo-ja, i dalje se ustrajno tvrdi da je Crkva protiv zdravstvenog odgoja, protiv informacija o spolnosti, protiv dobra djece i mladih, te da je neosjetljiva za stvarnost vremena u kojemu živimo. Sasvim su-protno. Crkva nije protiv zdravstvenog odgoja, nego ne želi i ne može odustati od istine o čovjeku, njegovoj spolnosti, braku i obi-telji koja se u četvrtom modulu iskrivljuje i ne prikazuje cjelovito.

U skladu s rečenim, zabrinuti zbog instrumentalizacije škole kao institucije i zauzeti za dostojanstvo djece, prosvjetnih radnika i budućnost hrvatskoga društva, podržavamo roditelje u njiho-vim ustavnim pravima i opravdanim zahtjevima. Nadamo se da će Vlada Republike Hrvatske naći vremena i načina da o tomu razgovara sa svim zainteresiranim stranama. Hrvatska biskupska konferencija ponovno izražava spremnost na dijalog o tim i svim drugim spornim pitanjima koja opterećuju međusobne odnose u cilju općeg dobra u našem društvu.

Izvanredno plenarno zasjedanje Hrvatske biskupske konferen-cije, pod predsjedanjem predsjednika HBK-a mons. Želimira Pulji-ća, zadarskog nadbiskupa, održano je 21. siječnja 2013. u sjedi-štu Hrvatske biskupske konferencije, u Zagrebu. Na zasjedanju je sudjelovao i apostolski nuncij u RH mons. Alessandro D’Errico. U dijelu zasjedanja kao gost bio je nazočan mons. Ilija Janjić, kotorski biskup.

U svojem pozdravu na početku zasjedanja predsjednik HBK mons. Puljić osvrćući se na aktualnu situaciju Crkve u hrvatskome društvu podsjetio je na propovijed pape Benedikta XVI. na Bogo-javljenje kako crkveni nauk nerijetko nije podudaran s javnim mnije-njem te na njegov upit ‘koja je uloga biskupa u takvom okruženju’. U tome smislu papa je upozorio da biskupi moraju imati ‘odvaž-nosti usprotiviti se totalitarnim stavovima i razmišljanjima’ te da to imaju činiti na način da ne očituju svoju snagu agresijom i nasiljem, nego uspravnim držanjem; a ako treba i strpljivim podnošenjem udaraca. Dužnost je biskupa, istaknuo je Sveti Otac, stajati uz isti-nu i ne bojati se. Jer, ‘tko se boji Gospodina’ (Sir 34, 16) oslobođen je straha i obzira, pa je u pravom smislu riječi slobodan.

Istaknuto je kako je čovjek našega vremena izložen brojnim i opasnim manipulacijama, nerijetko u ime ‘znanosti’, gdje se zabo-ravlja na čovjekovo urođeno dostojanstvo. Kada se to pak dogodi onda netko mora dignuti glas, u ime čovjeka, u ime čovječnosti te je u tom kontekstu razumljiv krik naše domaće Crkve u obrani čovjeka u prijeporu oko četvrtoga modula zdravstvenog odgoja.

Upozoreno je na činjenicu kako su pojedina područja kulture, filo-zofije, umjetnosti i književnosti u Europi zatrovana idejama ‘kulture smrti’ koja rastače kršćansku kulturu i civilizaciju.

Biskupi su se osvrnuli na aktualno pitanje zdravstvenog odgo-ja u školama. Upozoreno je na trend promicanja rodne (gender) ideologije koja se nastoji nametnuti diljem svijeta. Predstavljena je kronologija uvođenja zdravstvenog odgoja u hrvatske škole te po-sebno istaknut izostanak bilo kakve javne rasprave o tom važnom segmentu odgoja iz koje su isključene zainteresirane strane, a na osobit način roditelji. U tom smislu biskupi su podsjetili i na neu-spjele pokušaje Hrvatske biskupske konferencije da ostvari dijalog s predstavnicima javnih vlasti o tom pitanju kao i na neprimjere-ne, uvredljive i diskriminacijske istupe predstavnika vlasti i jednog dijela medija. Posebno je istaknuto kako je Hrvatska biskupska konferencija nakon prošlogodišnjeg jesenskog zasjedanja, 15. stu-denoga 2012. uputila službeni dopis Vladi RH u kojem je zatražen razgovor o aktualnim pitanjima te da do danas nije dobiven nikakav službeni odgovor.

U razgovor se uključio i apostolski nuncij koji je izrazio zado-voljstvo što može zajedno s biskupima promišljati o toj iznimno važ-noj temi koja izaziva veliku pozornost u hrvatskoj javnosti te izrazio nadu da će i ovaj susret doprinijeti rješavanju spomenutih spornih pitanja. Zaključeno je da se biskupi o tom pitanju s konferencije oglase posebnom izjavom.

Tajništvo Hrvatske biskupske konferencije

Priopćenje s izvanrednoga plenarnog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije

Crkveni nauk i javno mnijenjeIstaknuto je kako je čovjek našega vremena izložen brojnim i opasnim manipulacijama, nerijetko u ime ‘znanosti’, gdje se zaboravlja na čovjekovo urođeno dostojanstvo. Kada se to pak dogodi onda netko mora dignuti glas, u ime čovjeka, u ime čovječnosti.

Izjava Hrvatske biskupske konferencije

Odgoj djece u skladu s vlastitim svjetonazoromBiskupi HBK nakon izvanrednog plenarnog zasjedanja 23. siječnja uputili su poruku javnosti

Puna dva mjeseca Katolička Crkva, njezini pastiri i vjernici, kao i vjernici drugih vjerskih zajednica, izloženi su medijskom podcjenjivanju vlastitih stavova, te pravom valu netrpeljivosti

i komunikacijskog nasilja, sve do izvrgavanja ruglu najvećih kršćanskih svetinja.

Biskupi HBK

8 B

roj 1

/458

201

3.GODINA VJERE

U molitveno-slavljeničkom aspektu „Celebratio catechetica“ važ-no je ugraditi različite medije. To može biti instrumentalna i vokalna glazba, biblijski i neki drugi liturgijski ili otački tekst.

Voditelj župne kateheze bi trebao zračiti sabranošću, da sudionici znaju da je voditelj tu i za njih. Mo-litveno slavljenički aspekt bi trebao biti tako oblikovan da se njime uključno već počinje ostvarivati nešto od onoga što će se u katehetskom su-sretu dogoditi. Tome može pridonijeti vrlo kratak uvod u molitvu, odnosno u obliku meditativno-molitvenih tre-nutaka.

Voditelj župne kateheze bi trebao stvoriti uvjete da se sudionici otvore Božjoj Riječi i autentičnoj ljudskoj riječi i da dožive kako Bog njima osobno govori. Ako voditelj u molitveno-slavljeničkom aspektu čita neki tekst, važ-no je da ga dobro proživi, promeditira i primi cjelinom bića, te da se u njemu dogodi što cjelovitiji susret s riječju Božjom i riječju ljudskom. U početku poučnog dijela „Celebratio catechetica“ voditelj kateheze može potaknuti katehizante na, primjerice, buđenje osobnih iskustava u vezi teme, a samim time događa se intrapersonalna i interpersonalna ko-munikacija. Moja riječ doziva tvoju riječ, jedni potiču druge, a pasivno jezično iskustvo ukoliko je bilo ukorijenjeno u naše biće, biva dozvano i izgovoreno, te postaje aktivno.

Važno je da se sudionici kateheze mogu izražavati slobodno. Ovi-sno o temi katehetskog susreta, katehizanti mogu na početku poučnog dijela iznositi ono što znaju, osjećaju ili pak žele reći

vezano uz temu. Ili pak voditelj može, ovisno o temi, pripremiti sliku, uz glazbu, svijeću i druge simbole, a katehizanti je trebaju meditativno promatrati, te nakon toga o tome razgovarati. Bitno je da se na počet-ku katehetskog susreta katehizanti zainteresiraju za temu. Ako smo u tome uspjeli na početku, onda je uspjeh katehetskog susreta zagaran-tiran. Ako smo u poučnom dijelu za rad predvidjeli liturgijski tekst ili tekstove naredne nedjelje ili svetkovine, odnosno blagdana, koji pružaju bogatsvo sadržaja, te ih prilagodili pojedinoj dobi ili zajednici, vrlo je dobro kontekstualizirati tekst, a ako smatramo da je katehizantima nepoznat poneki izraz iz teksta, potrebno ga je kratko protumačiti. Cilj rečenoga je da u katehizanata poraste interes za tekst i temu. Važno je da voditelj župne kateheze ili osoba određena za čitanje teksta kva-

litetno, izražajno ili interpretativno pročita tekst kako bi katehizanti mogli doživjeti susret s ljudskom i Božjom riječju. Kada se pročita tekst, kratko se ostaje u šutnji ukoliko je to moguće. Važno je da, nakon što su čuli tekst, katehizanti imaju što za reći i tu se ne smije ništa koregirati.

Važno je da voditelj da mogućnost katehizantima da izraze svoje prve neposredne dojmove kao bi se luk njihove emotivne napetosti smirio, te da vidi kakav su komuni-kacijski kontakt katehizanti ostvarili s tekstom. Često se događa vrlo bogato izražava-nje, ali se ponekad može do-goditi i šutnja. Kada želimo da katehizanti spontano izra-ze svoje dojmove o onome što su čuli, trebamo se čuvati stereotipnog ponavljanja jed-nog te istog pitanja „Što vam se najviše svidjelo?“ Ako se primjerice u poučnom dijelu koristimo biblijskim tekstom koji nam govori o tome da je Isus vratio vid slijepcu, možemo katehizantima po-staviti pitanje: „Kakvom biste glazbom izrazili svoj doživljaj

kad je slijepac progledao?“ ili pak, „Kakvim biste zamišljenim bojama izrazili to što vam je bilo dojmljivo? “Kako bi katehizanti što bolje usvo-jili katehetsku građu, tj. sadržaj katehetskog susreta, treba se dogo-diti proces sve dubljega i sve cjelovitijega poniranja u tekst. Riječ je o procesu sve dubljega i cjelovitijega doživljanja, zamišljanja i spoznanja biblijskoga ili drugoga teksta.

Voditelj može pripremiti nekoliko poticajnih pitanja na intelektual-noj, voljnoj, afektivnoj, djelatnoj i duhovnoj katehizantovoj razini ili dimenziji bića. Vrlo je zanimljivo i karakteristično da se u osob-

no katehizantovo otkrivanje teksta uključuju i važni elementi voditeljeva tumačenja. Takvo tumačenje ne ometa posebno poniranje u tekst nego mu daje nove sadržaje i poticaje. Takvi elementi tumačenja zovu se metakomunikacija, tj. komunikacija o tekstu koja je stručna i znanstve-no utemeljena. Osobna ili neposredna (izravna) komunikacija s tekstom i metakomunikacija se ne isključuju nego se međusobno potpunjuju. Svakako nije dobro ako se ovaj dio katehetskog susreta pretvori samo u metakomunikaciju, jer je onda riječ samo o neosobnoj komunikaciji. Nakon dubljeg poniranja u tekst ili sadržaj treba sažeti ono najbitnije što katehizanti trebaju zapamtiti. Bilo bi dobro da si najvažnije stvari zapišu. Dragocjen plod poučnog djela „Celebratio catechetica“ jest ako katehizanti sami sudjeluju u sažimanju tematskog sadržaja.

Metodički pristup katehetskih susreta (2. dio)

Voditelj župne kateheze bi trebao stvoriti uvjete da se sudionici otvore Božjoj Riječi i autentičnoj ljudskoj riječi i da dožive kako Bog njima osobno govori.

Piše: Marijan Benković

„Celebratio catechetica“

Često se događa vrlo bogato izražavanje, ali se ponekad može dogoditi i šutnja.

Važno je da se sudionici kateheze mogu izražavati slobodno.

9 B

roj 1

/458

201

3.

GODINA VJERE

1. Zašto vjeruješ?• Vjerujem jer je vjera za mene najljepši dar koji sam primila u svo-

me životu. Vjerujem jer sam upoznala Boga Oca i prijatelja koji uz mene stoji u svakom trenutku moga života. Vjerujem u beskrajnu ljubav koja me vodi na ovom putu.

• U vjeri sam odgojena. Više sam puta tijekom života prošla kroz sklop vrlo teških okolnosti u kojima mi se Bog očitovao. Zato kada me pitaju vjerujem li kažem: ne da vjerujem nego znam. Tko živi u Duhu, duh mu se Božji svakodnevno očituje.

• Odgojena sam u katoličkoj obitelji i vjera mi je od malena nešto prirodno, što se podrazumijeva. Odrastanjem sam dobila veću svijest o Bogu i želju da ga pobliže upoznam. Mislim da je to Božje djelo u meni, ta ljubav i želja koju imam za njega, to je dar koji mi je on dao.

• Vjerujem jer sam kroz život i životno iskustvo spoznala koliko smo mi ljudi mali i nemoćni, da bez Boga ne postojimo i ne možemo se ostvariti kao pravi ljudi. I kroz svoja životna iskustva bezbroj sam se puta uvjerila u Božju prisutnost, Njegovu ljubav i pomoć. Trebamo se samo okrenuti oko sebe i možemo ga prepoznati u svemu stvorenom, u nama s koliko smo ljubavi savršeno stvore-ni, u prirodi... i zazivati ga s puno povjerenja.

• Vjerujem iz samo jednog razloga, da bi živio i bio siguran da je uvijek netko uz mene.

2. Kako bi vjernik trebao živjeti?• Ne samo vjernici nego i svi ostali trebali bi živjeti moralno i hu-

mano.• Najprije u ljubavi, slušajući Isusa te se truditi kroz cijeli život slije-

diti njegov nauk, poštovati zapovijedi Božje, težiti svetosti. Slabi smo mi ljudi i grešni, ali mislim da je glavno nikada ne odustati, boriti se da budemo što sličniji Gospodinu.

• Biti vjernik nije teško, živjeti kao vjernik već je nešto drugo. Svje-dočiti vjeru je puno teže. Živjeti s vjerom i živjeti vjeru bilo bi činiti toliko toga drugome koliko i sam sebi želiš da ti se ostvari.

• Vjernik bi trebao živjeti po 10 Božjih zapovijedi jer se u njima na-lazi sva mudrost života.

• Biti vjernik u životu je biti sretan, svjestan da sve što imaš dolazi od Boga i radost i tuga. Neka na nama drugi vide da živimo vjeru.

3. Što te smeta u Crkvi?• Mislim da bi vjernicima trebalo više pričati o Bogu kao ljubavi i

dobroti, kao o dobrom Ocu, a manje kao o strogom Ocu.• Crkva bi trebala biti zajednica, živa Crkva, živo vrelo iz kojeg se

napajamo snagom i ljubavlju. • Crkva kao zajednica vjernika premalo preispituje svoju vjeru i cilj

koji ne bi trebao biti osobno dobro već dobro bližnjih i opće do-bro.

• U Kristovoj Crkvi mi ništa ne smeta, ali u zemaljskoj Crkvi bi puno toga moglo biti bolje.

• Ako gledam da je Crkva i dio mene onda mi u toj Crkvi puno toga smeta. Ako gledam Crkvu kako mi ju Gospodin daje onda mi ama baš ništa ne smeta.

4. Što znači vjera u uskrsnuće tijela?• To znači ne bojati se bolesti, ne bojati se smrti.• Znam da smo ovdje samo na putovanju i jednom će doći kraj

tog putovanja, kojeg zovemo hodočašće, dok ne dođemo cilju za koji živimo.

• Neke stvari su nama ljudima, s našim ograničenim gledanjima, teške za pojmiti. Ali vjerujem da će nas Gospodin, kada dođe vrijeme, žive i mrtve, skupiti s Njim u vječnoj slavi.

• To znači da će i naša tijela biti uskrisena, pridružena našim duša-ma, ali ne u ovom ljudskom obliku, već pročišćena, preobražena.

• Veselim se susretu s istinom i pravom vjerom.

5. Što znači vjerovati u Boga?• Vjerovati u potpunu ljubav, vječno dobro koje pobjeđuje sve. • Ne biti nikada sam.• Vjerovati da Bog postoji znači imati vjere u sve gdje osjećam da

mi Bog progovara. Kroz svaku riječ Svetog pisma, molitvu, kuš-nju. Kroz moju savjest, kroz moje srce.

• Vjerovati da Bog postoji znači vjerovati da je Bog apsolutni stvo-ritelj, gospodar, vladar, spasitelj i otkupitelj, da nas je stvorio iz svoje velike ljubavi i da će nas po svojoj ljubavi i milosrđu uvesti u vječni život, u svoju vječnu ljubav.

• Kako ne vjerovati u Boga! Nemoguće je čovjeku makar poku-šavao na sve načine. Pogledati u samo jedan najobičniji cvijet, zar to nije čudo? Meni je posve normalno da se mogu svaki dan čuditi tajni Božjeg bitka.

Anketa u župi sv. Jakova u Opatiji

U Godini vjere Zvona nastavljaju anketu među vjernicima u župama Riječke nadbiskupije. U ovom su broju na redu župljani župe sv. Jakova u Opatiji. Pročitate najzanimljivije odgovore koji nam mogu pomoći otkriti razloge vjere i uzroke nevjere.

Što vjernici misle o vjeri

10 B

roj 1

/458

201

3.PORUKA

Draga braćo i sestre,proslava korizme, u kontekstu Godine vjere, pruža nam dra-

gocjenu prigodu za razmišljanje o odnosu između vjere i ljubavi, odnosno između vjere u Boga Isusa Krista i ljubavi, koja je plod dje-lovanja Duha Svetoga i koja nas vodi na jedan put bespridržajnog posvećivanja Bogu i drugima.

1. Vjera kao odgovor na Božju ljubavVeć u svojoj prvoj enciklici sam ponudio neke elemente koji

pomažu shvatiti usku povezanost između tih dviju teologalnih kre-posti: vjere i ljubavi. Polazeći od temeljne tvrdnje apostola Ivana: »I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj« (1 Iv 4, 16) podsjetio sam da »biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac… Budu-ći da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1 Iv 4,10), ljubav sada nije samo ‘zapovijed’, već je odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret« (Deus caritas est [Bog je ljubav], 1). Vjera predstavlja ono osobni pristanak – koji uključuje sve naše sposobnosti – uz objavu besplatne i »oduševljene« ljubavi koju Bog ima prema nama i koja se u punini očituje u Isusu Kristu. Susret s Bogom Ljubavi zahvaća ne samo srce, već također um: »Upoznavanje Božjeg života put je prema ljubavi, a pristanak naše volje uz njegovu sjedinjuje naš razum, volju i osjećaj u sveobuhvatni čin ljubavi. No to nije završen proces, ljubav nije nikada ‘završen’ i gotov čin« (isto, 17). Zato je svim kršćanima i, na osobit način, onima koji se bave karitativnim radom potrebna vjera, ono »iskustvo susreta s Bogom u Kristu koje će u njima pobuditi ljubav i njihovo srce otvoriti za drugoga. Tako zapovijed ljubavi prema bližnjemu za njih neće više biti zapovijed koja im je naložena, da tako kažemo, izvana, već će biti posljedica njihove vjere koja se odjelotvoruje kroz ljubav« (isto, 31a). Kršćanin je čovjek koji je osvojen Kristovom ljubavi i stoga, nošen tom lju-bavlju - »caritas Christi urget nos« (2 Kor 5, 14), je duboko i stvarno otvoren ljubavi prema bližnjemu (usp. isto, 33). Taj se stav rađa prije svega iz svijesti da smo ljubljeni, da nam je udijeljeno oproštenje,

štoviše da nam Gospodin služi, onaj Gospodin koji se priginje da opere noge apostolima i prinosi samoga sebe na križu da privuče čovjeka u Božju ljubav.

»Vjera nam pokazuje da je Bog dao svoga Sina za nas i daje nam pobjedonosnu sigurnost da je zaista istina: Bog je ljubav!... Vjera, koja promatra Božju ljubav koja se objavila u probodenom Isusovu srcu na križu, rađa ljubav. Ljubav je svjetlo – u konačnici jedino svjetlo – koje uvijek iznova rasvjetljuje svijet obavijen tamom i daje nam hrabrosti potrebne za život i djelovanje« (isto, 39). Sve nam to pomaže shvatiti kako je glavni prepoznatljivi stav kršćanâ upravo »ljubav utemeljena na vjeri i njome oblikovana« (isto, 7).

2. Ljubav kao život u vjeriČitav je kršćanski život odgovaranje na Božju ljubav. Prvi je

odgovor upravo vjera kao prihvaćanje s divljenjem i zahvalnošću čudesne Božje inicijative koja nam prethodi i koja nas potiče. A taj pristanak s vjerom označava početak jedne svijetlom obasjane povijesti prijateljstva s Bogom, koja ispunja i daje puni smisao či-tavoj našoj egzistenciji. Bog se, međutim, ne zadovoljava time da mi prihvatimo njegovu besplatnu ljubav. On se ne ograničava samo na to da nas ljubi, već nas želi privući Sebi, preobraziti nas na tako dubok način da možemo zajedno sa svetim Pavlom reći: ne živim više ja, već Krist živi u meni (usp. Gal 2, 20).

Kada mi ostavimo prostor Božjoj ljubavi, postajemo njemu slič-ni, dionici njegove ljubavi. Otvoriti se njegovoj ljubavi znači pustiti da on živi u nama i dovede nas do toga da ljubimo s njim, u njemu i poput njega; samo tada naša vjera postaje doista »ljubavlju djelo-tvorna« (Gal 5, 6) i on se nastanjuje u nama (usp. 1 Iv 4, 12).

Vjera je spoznanje istine i pristajanje uz istinu (usp. 1 Tim 2, 4); vjera je »hod« u istini (usp. Ef 4, 15). Vjerom se ulazi u prijateljstvo s Gospodinom; ljubavlju se živi i njeguje to prijateljstvo (usp. Iv 15, 14 sl.). Vjera nam pomaže prihvatiti Gospodinovu i Učiteljevu zapovi-jed; vjera nam daje blaženstvo da je provodimo u djelo (usp. Iv 13, 13-7). U vjeri smo rođeni kao djeca Božja (usp. Iv 1, 12 sl.); ljubav nam pomaže konkretno ustrajati u božanskom posinstvu donoseći plod Duha Svetoga (usp. Gal 5, 22). Vjera nam pomaže prepoznati

Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2013.

»I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj« (1 Iv 4, 16)

Tradicionalnim smjernicama za kršćanski život, korizma nas poziva upravo da jačamo svoju vjeru pomnijim i dužim slušanjem Božje riječi i sudjelovanjem u sakramentima i, istodobno, da rastemo u ljubavi, u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, također preko konkretnih smjernica vezanih uz post, pokoru i milostinju.

Bog se, međutim, ne zadovoljava time da mi prihvatimo njegovu besplatnu ljubav. On se ne ograničava samo na to da nas ljubi, već nas želi privući Sebi, preobraziti nas na tako dubok način da

možemo zajedno sa svetim Pavlom reći: ne živim više ja, već Krist živi u meni (usp. Gal 2, 20).

Vjera u ljubav rađa ljubav

11 B

roj 1

/458

201

3.

PORUKA

darove koje nam dobri i velikodušni Bog povjerava; po ljubavi oni donose plod (usp. Mt 25, 14-30).

3. Neraskidiva isprepletenost između vjere i ljubaviU svjetlu do sada rečenog, jasno je da ne možemo nikada raz-

dvajati ili, čak, suprotstavljati vjeru i ljubav. Te su dvije teologalne kreposti duboko povezane i pogrešno je vidjeti među njima kontrast ili »dijalektiku«. S jedne strane, naime, nedvojbeno je ograničen stav onih koji stavljaju tako snažan naglasak na prioritet i presud-nost vjere da podcjenjuju i gotovo preziru konkretna djela ljubavi i ovu svode na neku općenitu humanitarnost. S druge strane, među-tim, isto je tako ograničavajuće zastupati stav o nekoj pretjeranoj premoći ljubavi i njezine djelo-tvornosti i smatrati kako djela zamjenjuju vjeru. Za zdravi duhovni život je nužno kloniti se bilo fideizma bilo moralističkog aktivizma.

Kršćanski se život sastoji u stalnom uspo-nu na »brdo« susreta s Bogom a zatim silaženju među ljude, noseći ljubav i snagu koje nam taj susret daje, tako da svojoj braći i sestrama slu-žimo istom Božjom ljubavlju. U Svetom pismu vidimo kako je revnovanje apostolâ za navije-štanje evanđelja koje rađa vjeru usko vezano uz karitativnu brigu za služenje siromašnima (usp. Dj 6, 1-4).

U Crkvi, kontemplacija i djelovanje, koje na stanoviti način simboliziraju sestre Marija i Marta iz Evanđelja, moraju istodobno postojati i međusobno se upotpunjavati (usp. Lk 10, 38-42). Prioritet uvijek pripada odnosu s Bogom a pravo evanđeosko dijeljenje mora biti ukorije-njeno u vjeri (usp. Kateheza na općoj audijenciji od 25. travnja 2012.). Ponekad se, naime, nastoji ograničiti izraz »ljubav« na solidarnost ili jednostavno pružanje humanitarne po-moći. Važno je, naprotiv, podsjetiti da je najveće djelo ljubavi upra-vo evangelizacija, odnosno »posluživanje Riječi«.

Nema većeg dobročinstva, pa tako ni čina milosrđa, koji se može iskazati bližnjemu od lomljenja kruha Božje riječi, od toga da ga se učini dionikom Radosne vijesti evanđelja, da ga se uvede u odnos s Bogom: evangelizacija je najviša i najcjelovitija promocija osobe. Kao što piše sluga Božji papa Pavao VI. u enciklici Popu-lorum progressio, naviještanje Krista je prvi i glavni činilac razvoja (usp. br. 16). Iskonska istina da nas Bog ljubi – koju se živi i navije-šta – čini nas otvorenima za prihvaćanje te ljubavi u vlastitom životu i omogućuje cjeloviti razvoj čovječanstva i svakog čovjeka (usp. enc. Caritas in veritate).

U suštini, sve polazi od Ljubavi i stremi k Ljubavi. Božja besplat-na ljubav se očitovala naviještanjem evanđelja. Ako je prihvatimo s vjerom, tada primamo onaj prvi i nezaobilazni dodir s božanskim koji nam omogućuje »uzljubiti Ljubav«, da bismo zatim prebivali i rasli u toj Ljubavi i s radošću je prenosili drugima.

Kada je riječ o odnosu između vjere i djelâ ljubavi, riječi iz Po-slanice svetoga Pavla Efežanima možda na najbolji način sažimaju njihov suodnos: »Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao. Njego-vo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog

unaprijed pripravi da u njima živimo« (2, 8-10). Ovdje se opaža da čitava inicijativa usmjerena čovjekovu spasenju dolazi od Boga, od njegove milosti, od njegova oproštenja prihvaćenog u vjeri; ali ta inicijativa, ne samo da ne ograničava našu slobodu i našu suod-govornost, nego ih naprotiv čini autentičnima i usmjerava ih prema djelima ljubavi. One nisu u prvom redu plod čovjekova truda i napo-ra, nešto čime bi se on hvastao, nego se rađaju iz same vjere, izviru iz milosti koju Bog daje u obilju.

Vjera bez djela je poput stabla bez plodova: te se dvije kre-posti uzajamno podrazumijevaju. Tradicionalnim smjernicama za kršćanski život, korizma nas poziva upravo da jačamo svoju vjeru pomnijim i dužim slušanjem Božje riječi i sudjelovanjem u sakra-

mentima i, istodobno, da rastemo u ljubavi, u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, također preko konkretnih smjernica vezanih uz post, po-koru i milostinju.

4. Prioritet vjere, primat ljubaviKao i svaki Božji dar, vjera i ljubav potvrđuju

djelovanje jednog jedinog Duha Svetoga (usp. 1 Kor 13), onoga Duha koji u nama kliče: »Abba! Oče!« (Gal 4, 6) i u kojem možemo reći: »Isus je Gospodin!« (1 Kor 12, 3) i »Marana tha!« (1 Kor 16, 22; Otk 22, 20).

Vjera, dar i odgovor, pomaže nam spoznati istinu o Kristu kao utjelovljenu i raspetu ljubav, puno i savršeno prianjanje uz Očevu volju i be-skrajno Božje milosrđe prema bližnjemu; vjera usađuje u srce i um čvrsto uvjerenje da je upra-vo ta Ljubav jedina stvarnost koja je odnijela pobjedu nad zlom i smrću. Vjera nas poziva da gledamo u budućnost s krepošću nade, u po-

uzdanom iščekivanju da će pobjeda Kristove ljubavi prispjeti svojoj punini. Ljubav nas, pak, uvodi u Božju ljubav očitovanu u Kristu, omogućuje nam na osoban i egzistencijalan način prigrliti potpu-no i bespridržajno Isusovo predanje Ocu i braći. Ulijevajući u nas ljubav, Duh nas Sveti čini dionicima Isusova predanja: sinovskog predanja Bogu i bratskog svakom čovjeku (usp. Rim 5, 5),

Odnos između te dvije kreposti je nalik odnosu između dvaju temeljnih sakramenata Crkve: krštenja i euharistije. Krštenje (sa-cramentum fidei) prethodi euharistiji (sacramentum caritatis), ali je usmjeren na nju, koja predstavlja puninu kršćanskog puta. Slično tome, vjera prethodi ljubavi, ali se pokazuje istinskom samo ako je njome okrunjena. Sve kreće od poniznog prihvaćanja vjere (»znati da me Bog ljubi«), ali to mora dovesti do istine ljubavi (»znati ljubiti Boga i bližnjega«), koja ostaje zauvijek, kao ispunjenje svih kreposti (usp. 1 Kor 13, 13).

Predraga braćo i sestre, u ovom korizmenom vremenu, u kojem se pripravljamo za proslavu događaja križa i uskrsnuća, u kojem je Božja ljubav otkupila svijet i svojim svjetlom obasjala povijest, želim vam svima da živite ovo dragocjeno vrijeme tako da oživite svoju vjeru u Isusa Krista, da bismo ušli u isti njegov optok ljubavi prema Ocu i prema svakom bratu i sestri koje susrećemo u svom životu. Za to uzdižem svoju molitvu Bogu, dok zazivam Gospodnji blago-slov na svakog od vas i na sve zajednice!

Papa Benedikt XVI.

Vjera nas poziva da gledamo u budućnost s krepošću nade, u pouzdanom iščekivanju da će pobjeda Kristove ljubavi prispjeti svojoj punini. Ljubav nas, pak, uvodi u Božju ljubav očitovanu u Kristu, omogućuje

nam na osoban i egzistencijalan način prigrliti potpuno i bespridržajno Isusovo predanje Ocu i braći.

Vjera bez djela je poput stabla bez plodova: te se dvije kreposti uzajamno podrazumijevaju. Tradicionalnim smjernicama za kršćanski život, korizma nas poziva upravo da jačamo svoju vjeru pomnijim i dužim

slušanjem Božje riječi i sudjelovanjem u sakramentima i, istodobno, da rastemo u ljubavi, u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, također preko konkretnih smjernica vezanih uz post, pokoru i milostinju.

12 B

roj 1

/458

201

3.

Piše: Goran Moravček

IZ POVIJESNE RIZNICE

Župa Turke, utemeljena 11. kolovoza 1807. godine, posvećena je Uzvišenju sv. Križa. Župna crkva izgrađena je u

sadašnjem obliku 1895. u doba župnika Lo-vre Lenca (1885-1921). Kapele u župi posve-ćene su sv. Florijanu u Hrvatskom i Gospi Lurdskoj u Gašparcima.

Prilike u kojima se živjelo u goranskom kraju, pa i ovdje u kupskoj dolini, bile su od pamtivijeka, veoma teške i neizvjesne tako da su drevni kartografi nazivali taj planinski i šumski kraj - “vražjim vrtom” (Hortus dia-bolici). Jamačno su za takvu predočbu bili krivi i turski ratnici, koji su između 1496. i 1598. nesmiljeno napadali i pustošili Gorski kotar tridesetak puta. Tek će izgradnjom karlovačke tvrđave (1579. godine) turska moć biti oslabljenja što će omogućiti Ivanu Klobučariću (1550.-1605.) da kao naš prvi kartograf zađe u taj tada gotovo neprohod-ni i opasni kraj, te da ga zabilježi na svojim topografskim skicama. U doba Zrinskih, na-kon što su obuzdane brojne turske provale i pustošenja, vlastelinsko područje Broda na Kupi bilo je podijeljeno u deset kmetskih sučija među kojima je bila i ona u Turkama, obuhvaćajući Turke, Gašparce, Sedalce, Gornji Ložac, Gornji Zakrajc, i Nad Kupom. Selo Turke je pripadalo je brodskoj župi u Modruškoj biskupiji. Tada je već postojala kapela sv. Florijana s grobljem u Hrvatskom (pet sati daleko) za koju se tvrdi da je sagra-đena u vrijeme knezova Zrinskih, odnosno od pamtivijeka.

Župna crkva Uzvišenja sv. KrižaPrvotna crkvica sv. Križa, na mjestu sa-

dašnje župne crkve, sagrađena je 1745. Kada je Lovro Lenac postavljen za žu-

pnika u Turkama 1885. godine, zatekao žu-pnu crkvu u jadnome stanju, jer je bila mala, a i ono što je bilo “nije pristajalo za hram Božji (...) crkva osam metara četvornih i ni-šta više (...) sve trulo, kiša curi”.

Sadašnja župna crkva Uzvišenja sv. Križa podignuta je 1895., a blagoslovio ju je 1897. godine arhiđakon brodskog kotara Martin Mihelčić (1852.-1904.).

Drvene oltare izradio je i oslikao Petar Ruttar iz Osilnice. Godine 1906. zvonik je povišen za osam metara.

U crkvi su tri oltara - glavni Uzvišenja sv. Križa te pobočni oltari posvećeni sv. Antunu Padovanskom i Gospi Lurdskoj.

Hrvatsko - Kapela sv. FlorijanaKapela sv. Florijana postoji od pamtivi-

jeka. Najstariji izravni zapis o kapeli potječu iz vremena senjskog i modruškog biskupa Ivana Antuna Benzonija (1730.-1745.). U vi-zitacijama iz 1733. navodi se sv. Florijan u Hrvatskom kao filijala župe Brod na Kupi, a dvije godine kasnije, 20. lipnja 1735., za vrijeme druge Benzonijeve vizitacije u Tur-kama se spominje samostalni kapelan koji je rezidirao u Hrvatskom. Početkom 19. sto-ljeća u kapelu je moglo stati 400 duša. Sre-dinom toga stoljeća u Hrvatskom je bilo 120 katolika, a kapela sv. Florijana pripadala je župi Našastja sv. Križa u Turkama.

Mjesto Hrvatsko nalazi se 280 metara nad morem, a kapela sv. Florijana na gro-blju je na uzvisini od 322 metra. Do crkvi-ce, dugačke 15 m i široke 6 m, uspinje se kolnim putem, te stepenicama što vode do groblja. Crkva je usmjerena prema sjeve-ru. Lađa je prekrivena crijepom, a svetište limom. Pred kapelom je dozidana lopica pokrivena crijepom koja počiva na dva ma-sivna stupa dimenzija 66x63 cm. Na kame-nom nadvratniku je Kristov monogram IHS, a lijevo bočno vidi se u kamenu urezana brojka 8 dok su ostali brojevi nečitki. Vjero-jatno je bila upisana godina 1887. kada je kapela obnovljena. Zvonik je na preslicu s

Prilike u kojima se živjelo u goranskom kraju, pa i ovdje u kupskoj dolini, bile su od pamtivijeka, veoma teške i neizvjesne tako da su drevni kartografi nazivali taj planinski i šumski kraj - “vražjim vrtom” (Hortus diabolici).

TURKE ŽUPA UZVIŠENJE SV. KRIŽA

Sadašnja župna crkva Uzvišenja sv. Križa podignuta je 1895., a blagoslovio ju je 1897. godine arhiđakon

brodskog kotara Martin Mihelčić (1852.-1904.).

13 B

roj 1

/458

201

3.

Prošlogodišnja „europska noć šišmiša“, koja je u organizaciji riječkog Prirodoslovnog mu-

zeja održana u našem gradu prvih dana rujna, imala je za cilj podi-zanje svijesti javnosti o potrebi i važnosti šišmiša (netopira), čija se brojnost iz godine u godinu sma-njuje. Razlozi za takvo stanje ovih jedinih sisavaca, koji imaju prava krila i koji mogu aktivno letjeti, kri-ju se u gubitku staništa, posebno uništavanju šuma i močvara, rušenju starih zgrada i zidina, a naročito zbog korištenja pesticida kojima se uništavaju insekti, za mnoge vrste šišmiša glavna hrana. Naime, jedan šišmiš može pojesti u jednoj noći stotine kukaca ili, kako se je to mo-glo čuti u „noći šišmiša“, i do tisuću komaraca! S pravom ih zovu biološkim pesticidima.

Maleno zbito tijelo obraslo im je kratkom i gustom dlakom. Kratak vrat nosi krupnu duguljastu glavu s velikim ustima i snažnim zubalom. Kao organ za let služi im letnica, kožna opna razapeta između pešćajnih kostiju i prstiju. Palac prednjih nogu završava jakom pandžom kojom se vješaju o strop špilje, odmarajući se viseći naglavce. Danju se zavlače u duplje, špilje, tavane i sl., a noću ili u sumrak izlijeću u potragu za hranom. Imaju jedno leglo godišnje. Telemetrijskim istraživanjima (stavljanjem ogrlice s radioodašiljačem o vrat ) utvrđeno je da mnoge vrste prevaljuju velike udaljenosti (500 i više kilometara), krećući se između zimovališta i područja gdje stalno žive.

U ovom prvom zimskom mjesecu, okupljeni u nekom špiljskom prebivalištu u velikom broju spavaju zimski san (hibernacija) pa se valja upitati čime se šišmiši hrane kad su aktivni. Najveći broj vrsta hvata i jede kukce, hvatajući ih u prvi sumrak u krošnjama

drveća ili žbunja, ali i ponad zgrada i visokih stabala. Neke se vrste hrane plodovima, a neke, služeći se dugim jezikom, hrane se peludom i nektarom. Ima i onih koji ližu krv! To su tzv. šišmiši vampiri koji oštrim zubima zarežu kožu žrtve, primjerice peradi, dok spava i liže joj krv. Slinom koju ispušta na ranu sprečava grušanje krvi

Iako šišmiši imaju dobro razvijene oči, sluh i njuh važniji su im od vida. Kako su redo-vito aktivni tijekom noći, u prostoru se orijentiraju i love koristeći se ultrazvučnim signalima tzv. eholokacijom. Zvučni signal, što ga ispuštaju kroz usni otvor, pomoću kožnih nastava-ka usmjeravaju prema željenom cilju. Signale koji se odbijaju od objekta i vraćaju u obliku jeke, životinjica hvata ušima. Vrijeme potrebno za primanje povratnog zvučnog signala daje podatke o veličini i položaju objekta koji se nalazi na njihovu putu.

Više od tisuću vrsta šišmiša rasprostranjeno je po cijeloj Zemlji. U Europi obitava oko 150 vrsta, a u našoj zemlji oko tridesetak. Svi su šišmiši u nas zaštićeni Zakonom o zaštiti prirode, a polovica od toga upisana je u Crvenu knjigu ugroženih vrsta sisavaca Hrvatske.

Od roda mišouhih šišmiša u nas je najzastupljeniji obični šišmiš (Myotis myotis), s rasponom krila od kojih 40 cm. Pari se većinom u jesen, rjeđe u proljeće nakon zimskog sna. Nošenje mladih ovisi o temperaturi. Mlade, njih 1-3, donosi od svibnja do srpnja, koji sišu tri do četiri tjedna. Osamostale se nakon dva mjeseca, a spolno su zreli nakon godine dana. Životni vijek im je oko 10 godina.

PRIRODA OKO NAS

Piše: Alojzije Frković

Jedan šišmiš može pojesti u jednoj noći stotine kukaca ili i do tisuću komaraca! S pravom ih zovu biološkim pesticidima.

Šišmiši - biološki pesticidi

dva zvona. Stara zvona su rekvirirana za vrije-me Prvoga svjetskog rata. Iznad ulaznih vratiju unutar crkve nalazi se drveni kor. Pod je u cr-kvenoj lađi prekriven keramičkim pločicama, a u svetištu je betonski.

Svetište (5x5 m) ima rebrasti svod, koji počiva na pilastrima. U kapeli su tri drvena ol-tara. Glavni žrtvenik, posvećen sv. Florijanu, s kipom sveca zaštitnika u sredini, te lijevo od njega sv. Antunom, a desno sv. Rokom, po-stavljen je 1871. godine, ako je suditi po zapisu crvenom uljanom bojom na poleđini retabla. Nije zabilježeno ime graditelja. Pobočni oltari, smješteni u dozidanim nišama osvijetljenima s po dva prozorčića, podignuti su u čast sv. Luke i sv. Udalrika. Oltare je izradio i pale na-slikao Peter Ruttar iz susjedne slovenske Osil-nice. Ti su oltari blagoslovljeni 1887. godine u doba župnika Lovre Lenca, koji je preuređujući kapelu, izvana i iznutra, ustanovio kako u njoj starina nema, a još manje kakvih dokaza - spi-sa. Kip Srca Isusova pred oltarom sv. Udalrika i kip Srca Marijina pred oltarom sv. Luke izradio je četrdesetih godina prošloga stoljeća Jože Jarm iz Osilnice. Kapela je obnavljana 1999. godine, a tada je uvedena i rasvjeta.

Gašparci - Kapela Gospe Lurdske

Kapela Majke Božje Lurdske u Gašparci-ma prvi put se spominje 1888. godine. Vatra je u svega nekoliko sati 16. svibnja 1916. godine uništila kapelicu i petnaestak seoskih kuća. Tadašnja kapelica bila je skromno uređena, imala je iznad oltara samo sliku Majke Božje Lurdske.

Župnik Rude Miloš (1883-1971), tadašnji upravitelj župe Turke (1921-1931), blagoslovio je obnovljenu kapelu 28. svibnja 1928. godine, na Duhove. Crkvica ima drveni zvonik prekri-ven limom i zvono, glasa “F” i težine 98,50 kg, izliveno u Ljubljani 1930. godine. U svetištu (4,5m x 7 m), kojem svjetlost daju četiri prozo-ra, postavljen je oltar M. B. Lurdske s umjet-nom špiljom. Na retablu su kipovi sv. Alojzija i sv. Terezije od Djeteta Isusa, koje je izradio kipar Jože Jarm iz Osilnice.

Iako šišmiši imaju dobro razvijene oči, sluh i njuh važniji su im od vida. Kako su

redovito aktivni tijekom noći, u prostoru se orijentiraju i love koristeći se ultrazvučnim

signalima tzv. eholokacijom.

14 B

roj 1

/458

201

3.

Ustanova za palijativnu zdravstvenu skrb, Hospicij „Marija Kru-cifiksa Kozulić“ u Rijeci, 28. siječnja i službeno je započeo s radom. Ustanovu je osnovao Caritas nadbiskupije Rijeka, u

suradnji s Gradom Rijeka i Primorsko-goranskom županijom, ali i drugim institucijama i ustanovama koje su povezane s hospicijem i palijativnom medicinom. Na svečanosti blagoslova i otvorenja pr-vog hospicija u Hrvatskoj govorili su riječki nadbiskup Ivan Devčić, ministar zdravlja Rajko Ostojić, obnašatelj dužnosti primorsko-go-ranskog župana, Vidoje Vujić i gradonačelnik Rijeke Vojko Ober-snel. Prve korisnike hospicij će primiti već početkom veljače.

Blagoslovu i otvorenju je prisustvovalo više od stotinu uzvanika, a većina od njih barem je dijelom sudjelovala u pripremi preduvjeta za otvorenje. Već i ta brojka govori koliko je zahtjevna bila priprema i koliko je ljudi različitih struka i profila dalo svoj doprinos ostvare-nju ovog projekta. Od osoba medicinske struke koji su savjetima i edukacijom novih djelatnika pripremali strukovnu podlogu, preko onih koji su brinuli za brojne detalje pri opremanju i uređenju pro-stora, do izvođača građevinskih radova koji su prvi prionuli poslu uredivši zgradu, u kojoj je ranije bila Teologija u Rijeci, za potrebe hospicija. Brojni su i oni koju su svoje usluge ili proizvode ponudili kao donaciju. Sve pripremne radnje, brojne i zahtjevne, predvodi-li su i organizirali o. d. ravnateljice s. Danijela Orbanić iz Družbe sestara Presvetog Srca Isusova i nadbiskupijski ekonom vlč. Piotr Modrzejewski.

Nadbiskup je, zahvalivši svima koji su radili na pripremi uvje-ta za početak rada hospicija, podsjetio da je za otvaranje ovakve ustanove nužna suradnja crkvenih i civilnih vlasti. „Ovaj je hospi-cij plod suradnje mnogih ustanova i osoba različitih svjetonazora i profesija, ali svih ujedinjenih u želji da na najbolji mogući način pomognu bolesnicima u terminalnoj fazi bolesti i njihovoj rodbini te tako doprinesu humaniziranju smrti u našem društvu.

Objasnio je i zašto se mjesna Crkva odlučila osnovati hospi-cij, darujući mu prostor i znatna financijska sredstva. „Na to nam odgovor daje evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samaritancu koju je Isus ispričao kako bi svoje slušatelje poučio što znači ljubiti svoga bližnjega kao samoga sebe, odnosno kako bi pokazao na koji se način postaje bližnjim drugome čovjeku. Nema sumnje da su svi koji su se uključili u stvaranje ovoga hospicija, to učinili s motivacijom „biti bližnji nasmrt bolesnom čovjeku“, ne proći pokraj njega nego se zaustaviti i pomoći njemu i njegovim najbližima. U skladu s time, „biti bližnjim čovjeku u zadnjim časovima njegova ži-vota“ treba biti i misao vodilja našega hospicija, a to znači i svih koji će u njemu djelovati i o njemu skrbiti. Svima njima bit će puno lakše ako i sam hospicij bude imao svojih „bližnjih“, tj. onih koji će ga rado pomagati materijalno i u svakom drugom pogledu. Pozivam, stoga, sve građane da ovaj hospicij prihvate kao svoj, kako bi on mogao biti što bolje na usluzi onima kojima je namijenjen“, rekao je nadbiskup Devčić prije blagoslova kojim je i službeno započeo rad hospicija.

Ministar Ostojić potvrdio je da će djelatnost riječkog hos-picija biti financijski potpomognuta od strane Ministarstva, te da je razvijanje mreže ustanova za palijativnu skrb dugoročni plan ove Vlade kojim je predviđeno otvaranje pet regionalnih centara. „Sve osobe koje boluju od neizlječivih bolesti zaslužuju najbolju moguću palijativnu skrb, a njihove obitelji, koje zajedno s njima proživljavaju teške trenutke, svaku pomoć koju im možemo pružiti. Potrebe za hospicijima i palijativnom skrbi u Hrvatskoj će rasti jer smo u europ-skom vrhu po broju stanovnika starijih od 65 godina te, na žalost, po broju bolesnika s kroničnim nezaraznim bolestima i karcinomi-ma. Među prioritetnim aktivnostima Ministarstva zdravlja je upravo palijativna skrb, no svaka nam je pomoć u tome dobrodošla i ko-risna“, rekao je ministar. Pohvalivši zalaganja Riječke nadbiskupije

Otvorenje hospicija

Kako postati bližnji drugome čovjeku

Na svečanosti blagoslova i otvorenja prvog hospicija u Hrvatskoj govorili su riječki nadbiskup Ivan Devčić, ministar zdravlja Rajko Ostojić, obnašatelj dužnosti primorsko-goranskog župana, Vidoje Vujić i gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel. Prve korisnike hospicij će primiti već početkom veljače.

Blagoslovu i otvorenju je prisustvovalo više od stotinu uzvanika, a većina od njih barem je dijelom sudjelovala u pripremi preduvjeta za otvorenje. Već i ta brojka govori koliko je zahtjevna bila priprema i koliko je ljudi različitih struka i profila dalo svoj doprinos ostvarenju ovog projekta.

15 B

roj 1

/458

201

3.

i s. Danijele Orbanić podsjetio je da su ona tragu djelovanja velike humanitarke Marije Kozulić, osnivačice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova zbog čega hospicij i nosi njezino ime.

Gradonačelnik Obersnel podsjetio je da je osniva-nje hospicija odgovor na potrebe građana koji će tako, nakon osnivanja mobilnih timova za obilazak bolesnika, dobiti i ade-kvatnu stacionarnu skrb. „Drago mi je da smo uspjeli realizirati projekt hospicija koji će mnogim obiteljima, u kojima žive teško bolesne osobe, donijeti olakšanje jer će njihovim dragim oso-bama biti pružena kvalitetna skrb.“

Župan Vidoje Vujić podsjetio je da je Primorsko-go-ranska županija prva u Hrvatskoj u okviru županijskog Doma zdravlja osigurala i sufinancira tri mobilna tima za palijativnu skrb. Stoga je opravdana bila i suradnja županije pri osnivanju hospicija koji se pokazao kao nužna ustanova za pokrivanje potreba palijativne skrbi na području županije.

Nakon govora i blagoslova, kojima je svečani tom dao tenor Zoran Tomaić otpjevavši dvije skladbe, uzvanici i gosti imali su priliku pogledati prostorije hospicija, uvjeriti se u kvalitetu medi-cinske opreme i životnih uvjeta za korisnike, ali i djelatnike. Kroz hospicij ih je vodilo medicinsko osoblje koje je već u radnom pogonu na čelu s glavnom sestrom Larisom Miletić.

Osoblje hospicija medicinske struke prošlo je stručnu edu-kaciju s obzirom da se većina njih, čak i s prethodnim iskustvom u bolnicama, prvi put susreće s radom u području palijativne skrbi. U hospiciju je zaposleno 16 osoba na puno radno vrijeme te 4 osobe na pola radnog vremena ili po potrebi. Veliki dopri-nos očekuje se i od volontera. Hospicij je uređen kao stacionar za palijativnu skrb kapaciteta 14 kreveta sa svim pratećim sadr-žajima, prostorima za pokretne timove palijativne skrbi, gostin-skim prostorom za obitelji štićenika te za edukativnu djelatnost i volontere.

Pripreme za osnivanje hospicija bile su duge i zahtjevne jer ovo je prva ustanova ove vrste u Hrvatskoj. Kriteriji za primanje bolesnika u stacionar bit će medicinski, ali i socijalni kako bi i najpotrebnijima bilo omogućeno dostojanstveno provesti po-sljednje dane života. Potkraj studenog 2010. zatraženo je od Hr-vatske liječničke komore (HLK) mišljenje o opravdanosti osniva-nja ustanove za palijativnu skrb koje je bilo pozitivno.

Riječka nadbiskupija, Primorsko-goranska županija i Grad Rijeka 1. srpnja 2011. godine sklopili su Sporazum o suradnji

koji definira međusobna prava i obveze glede osiguranja uvjeta za obavljanje djelatnosti palijativne skrbi u korist stanovnika Pri-morsko-goranske županije (PGŽ) i Grada Rijeke u prostorima koje daje na raspolaganje Riječka nadbiskupija.

Prema postignutom dogovoru Riječka nadbiskupija dala je na raspolaganje te rekonstruirala i uredila prostor na adresi Ti-zianova 15, zgradu koju je prije preseljenja koristila Teologija u Rijeci, uloživši oko 8,5 milijuna kuna. PGŽ i Grad Rijeka pomo-gli su kod nabavka opreme svatko s 1 milijun kuna. Preuređeni prostor dobio je uporabnu dozvolu u veljači 2012., a do polovice 2012. trajalo je opremanje.

Projekt osnivanja Hospicija jedan je u nizu inicijativa koje zajedno provode civilne vlasti i riječka Crkva na polju socijalnog rada i humanitarne djelatnosti. Riječka nadbiskupija u tim pro-jektima vidi mogućnost razvoja suradnje s civilnim vlastima, ali također i mogućnost da kao Crkva bolje vrši svoju evangeliza-cijsku i humanitarnu ulogu u današnjem društvu.

Projekt osnivanja hospicija ima također širi kontekst, koji prolazi granice regije i odnosi se na državnu razinu vlasti. Nai-me razvijanje i prilagođavanje zdravstvene zaštite u RH prema normativima EU zahtjeva intenzivni razvoj palijativne skrbi tako-đer unutar državnog sustava zdravstvene zaštite. Očekuje se da bi riječki hospicij mogao ući u mrežu javne zdravstvene zaštite već do proljeća ove godine.

Zahtjevne pripreme

Riječka nadbiskupija dala je na raspolaganje te rekonstruirala i uredila prostor na adresi Tizianova 15, zgradu koju je prije preseljenja koristila Teologija u Rijeci, uloživši oko 8,5 milijuna kuna.

PGŽ i Grad Rijeka pomogli su kod nabavka opreme svatko s 1 milijun kuna.

16 B

roj 1

/458

201

3.MEDICINSKI KUTAK

Priredio: dr. Ivan Host

Bubrežni kamenci se stvaraju iz kristala koji se talože iz mo-kraće i nakupljaju u izvodnim kanalićima mokraćnog susta-va. Urolitijaza je stručni medicinski izraz kojim se opisuju

kamenci koji se pojavljuju u mokraćnom sustavu. Bubrežni kamen-ci su jedan od najčešćih ali i najbolnijih poremećaja koji pogađa ljude. Bolest prati čovjeka od pamtivijeka. Muškarci su nešto češće pogođeni nego žene.

Bubrezi čiste organizamUrinarni sustav sastoji se od bubrega, mo-

kraćovoda, mjehura i mokraćne cijevi. Bubre-zi mokraćom uklanjaju otpadne tvari iz or-ganizma. Oni također održavaju stabilnu ravnotežu soli, tekućine i drugih tvari u organizmu. Bubrezi proizvode hormone koji pomažu izgradnju snažnih kostiju i pomažu stvaranje crvenih krvnih stani-ca. Tanke cijevi zvane mokraćovodi pro-vode mokraću od bubrega do mokraćnog mjehura.

Normalno, mokraća sadrži kemijske tvari koje sprečavaju ili koče stvaranje kristala. Me-đutim, čini se da ti inhibitori ne djeluju kod svih ljudi, pa se kod nekih osoba stvaraju kamenci. Ako kristali ostanu dovoljno sitni, čovjek će ih izmokriti a da to niti ne primijeti.

Bubrežni kamenci se većinom javljaju u osoba u dobi od 20 do 40 godina. Velika je vjerojatnost da će se kamenci u iste osobe više puta javiti. Kod osoba u čijoj su obitelji postojali slučajevi bubrežnih kamenaca postoji također veća vjerojatnost da će ih i sami dobiti. Infekcije mokraćnog sustava, te bolesti bubrega kao što su cistične bubrežne bolesti i endokrinološki poremećaji kao što je hiperpa-ratireoidizam također su povezani sa stvaranjem kamenaca. Neki diuretici (lijekovi koji pospješuju mokrenje) ili antacidi (lijekovi za žgaravicu) mogu povećati rizik od stvaranja kamenaca jer poveća-vaju količinu kalcija u mokraći.

Započinje nagloObično je prvi simptom bubrežnog kamenca izuzetno jaka

bol. Bol obično započinje naglo kad se kamenac počne pomicati u mokraćnom sustavu - izazivajući nadražaj. Obično, bolesnik osje-ća oštru, ponekad i grčevitu bol u leđima i boku u području bubre-ga (lumbalno) koja se širi prema dolje u prepone. Ponekad se uz ovu bol javlja mučnina i povraćanje. Ako je kamenac prevelik da

sam prođe, mišići mokraćne cijevi nastoje ga istisnuti prema dolje u mokraćni mjehur - što je jako bolno. Kako se kamenac pomiče, može se pojaviti krv u mokraći. Ako je kamenac blizu mokraćnog mjehura osoba može osjećati češću potrebu za mokrenjem ili osje-ća pečenje prilikom mokrenja. Ako ove simptome prati povišena temperatura ili zimice, možda je došlo do razvoja upale. U tom se slučaju treba odmah javiti liječniku. Dijagnoza kamenaca se postavlja prvenstveno rentgenskim snimanjem, pomoći može

i ultrazvuk.Srećom, većina bubrežnih kamenaca može sama

proći kroz urinarni sustav bez operacije. Puno teku-ćine (2 do 3 litre dnevno) i kretanje pomaže ka-

mencu da se spusti. Dobro je sačuvati izmokre-ni kamenac radi određivanja njegova sastava. Ukoliko se odredi sastav može se preventiv-nom mjerama spriječiti nastanak novih.

Kirurška operacija može biti potrebna ako mokraćni kamenac ne izađe nakon razumnog

vremenskog razdoblja i izaziva stalne bolove, ako postane zapreka protoku mokraće, ako iza-

ziva stalnu infekciju urinarnog sustava i oštećuje bubrežno tkivo ili izaziva stalno krvarenje.

Razbijanje kamencaLitotripsija (popularno zvana “razbijanje kamenaca”) često je

korišteni postupak za liječenje bubrežnih kamenaca. Koriste se va-lovi koji se stvaraju izvan tijela i putuju kroz kožu i tjelesna tkiva sve dok ne udare u kamence. Kamenci se pod djelovanjem valova raz-bijaju u manje komadiće i pretvaraju u pijesak. Tako lakše prolaze kroz urinarni trakt mokraćom. Vrijeme oporavka je kratko, i većina se ljudi može vratiti normalnim aktivnostima nakon nekoliko dana.

Najjednostavnija ujedno i najvažnija mjera za sprečavanje stvaranja kamenaca je piti što više tekućine (najbolje vode). Bole-snici koji imaju previše kalcija ili oksalata u mokraći morali bi jesti manje hrane koja sadrži kalcij i oksalate. Bolesnicima će se reći da izbjegavaju hranu u koju je dodan vitamin D i određene vrste antacida na osnovi kalcija. Bolesnici koji imaju vrlo kiselu mokraću moraju jesti manje mesa, ribe i peradi. Osobama sklonim stvaranju kamenaca kalcijevog oksalata preporučiti će se da smanje unos slijedećih namirnica: jabuka, repe, šparoga, cikle, brokula, sira, čo-kolade, kakao, kave, čaja, kola pića, smokvi, grožđa, sladoleda, mlijeka i mlječnih prerađevina i blitve.

Bubrežni kamenciObično je prvi simptom bubrežnog kamenca izuzetno jaka bol. Bol obično započinje naglo kad se kamenac počne pomicati u mokraćnom sustavu - izazivajući nadražaj.

Najjednostavnija ujedno i najvažnija

mjera za sprečavanje stvaranja kamenaca je piti što više tekućine

(najbolje vode).

17 B

roj 1

/458

201

3.

CRKVENA GLAZBA

Priredila: Andrejka Srdoč

Crkveni propisi o svetoj glazbi

Sveta glazba u Sacrosanctum conciliumVelika je važnost liturgije za kršćanski život, pa su stoga biskupi na Koncilu opširno o njoj raspravljali i izglasovali ovu značajnu konstituciju. Konstitucija ima osam poglavlja, a o svetoj glazbi govori VI. poglavlje

Koncilska konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium prvi je doku-ment koji su izglasovali saborski oci

na zasjedanju 4. prosinca 1963. Pretežno je disciplinska (a ne dogmatska) jer je usmje-rena praksi kršćanskog života, ili bolje reći pastoralna, budući da je prožeta duhom li-turgijske pastoralne službe. Velika je važnost liturgije za kršćanski ži-vot, pa su stoga biskupi na Koncilu opširno o njoj raspravljali i izgla-sovali ovu značajnu konstituciju. Konstitucija ima osam poglavlja, a o svetoj glazbi govori VI. poglavlje (čl. 112-121).

Narav svete glazbečl. 112. Glazbena je baština

opće Crkve blago neprocjenji-ve vrijednosti jer se ističe između ostalih izraza umjetnosti posebno time što sveto pjevanje, združeno s riječima, tvori potrebit i sastavni dio svečane liturgije.

S pravom je svete napjeve veličalo i Sveto pismo i crkveni oci, a u novije su doba rimski biskupi počevši od sv. Pija X. potanje označili služeću ulogu svete glazbe u Gos-podnjoj službi.

Sveta će glazba dakle biti to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, bilo da promiče jednodušnost, bilo da svete obrede oboga-ti većom svečanošću. A Crkva odobrava i u Božju službu pripušta sve oblike prave umjetnosti, obdarene potrebnim svojstvi-ma.

Držeći se, dakle, odredaba i zapovije-di crkvene predaje i discipline te imajući na umu svrhu svete glazbe, a to je Božja slava i posvećenje vjernika, Sveti Sabor određuje sljedeće:

Sastavni dio bogoslužjačl. 113. Liturgijski čin poprima plemeni-

tiji oblik kad se Božja služba svečano obav-lja s pjevanjem, kod koje sudjeluju sveti službenici, a narod djelatno sudjeluje.

U porabi jezika neka se obdržavaju odredbe čl. 36; glede mise čl. 54; glede sa-kramenata čl. 63, a glede božanskog časo-slova čl. 101.

Trebaju pjevati svi vjernicičl. 114. Neka se najvećom brigom čuva

i promiče blago svete glazbe. Neka nepre-

stano napreduju pjevački zborovi, naročito kod stolnih crkava. Neka se biskupi i ostali pastiri duša revno brinu da sva zajednica vjernika u svakom svetom činu, koji se vrši s pjevanjem, može vršiti svoju svojstvenu dje-latnu ulogu prema odredbi čl. 28 i 30.

Glazbena izobrazbačl. 115. Treba da se uvelike cijeni pou-

čavanje i vježbanje glazbe u sjemeništima, u novicijatima redovnika obaju spolova i u školskim domovima kao i u ostalim zavodi-ma i katoličkim školama. Za uspješnu po-uku treba brižljivo spremati učitelje koji će voditi nastavu svete glazbe.

Preporučuje se nadalje da se prema pri-likama osnivaju i viši zavodi za svetu glazbu.

Glazbenim skladateljima i pjevačima, a osobito djeci, treba pružiti ispravnu liturgij-sku pouku.

Koral i polifonijačl. 116. Crkva smatra gregorijansko pje-

vanje vlastitim rimskoj liturgiji; ono dakle u liturgijskim činima, uz jednake uvjete, ima prvo mjesto.

Druge se vrste svete glazbe, osobito polifonija, nikako ne isključuju iz bogosluž-ja, samo ako odgovaraju duhu liturgijskog čina prema čl. 30.

Novo izdanje koralnih knjigačl. 117. Neka se upotpuni tipično izdanje

knjiga za gregorijansko pjevanje; dapače, neka se priredi kritičnije izdanje knjiga već izašlih poslije obnove sv. Pija X.

Korisno je da se za upotrebu u manjim crkvama pripravi i izdanje s jednostavnim napjevima.

Pučko vjersko pjevanječl. 118. Neka se brižljivo njeguje pučko

vjersko pjevanje, da glasovi vjernika mogu odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, i u samim liturgijskim činima, prema odred-bama i propisima rubrika.

Sveta glazba u misijamačl. 119. Kako se u nekim kra-

jevima, osobito misijskim, nala-ze narodi koji imaju svoju vlastitu glazbenu baštinu s velikim znače-njem za njihov vjerski i društveni život, neka se i prema toj glazbi ima dužno poštovanje i neka joj se dade odgovarajuće mjesto, bilo u oblikovanju njihova vjerskog osje-ćaja, bilo u bogoslužju prilagođe-nom po njihovu duhu, u smislu čl. 39 i 40.

Stoga, neka se u glazbenom odgoju misionara marljivo nastoji da oni mogu u školama i u svetim

činima promicati, koliko je moguće, tradici-onalnu glazbu dotičnih naroda.

Orgulje i druga glazbalačl. 120. U latinskoj Crkvi treba uvelike

cijeniti orgulje sa sviralama kao tradicional-no glazbalo kojega zvuk može crkvenim obredima dodati divan sjaj te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima.

Slobodno je u bogoslužje pripustiti i druga glazbala uz sud i suglasnost nadlež-nih crkvenih teritorijalnih vlasti prema čl. 22 par. 2, zatim čl. 37 i 40, ukoliko su prilago-đena ili se mogu prilagoditi liturgijskoj prak-si, odgovaraju dostojanstvu hrama i zaista uzdižu vjernike.

Dužnosti skladateljačl. 121. Neka skladatelji, prožeti kršćan-

skim duhom, osjećaju da su pozvani gajiti svetu glazbu i povećavati njezino bogatstvo.

Neka sastave napjeve koji će se isticati oznakama prave svete glazbe i koje će moći pjevati ne samo veći zborovi pjevača, nego će odgovarati i manjim zborovima te promi-cati djelatno učešće cijelog skupa vjernika.

Riječi određene za sveto pjevanje tre-ba da budu u skladu s katoličkim naukom i neka se najradije uzimaju iz Svetog pisma i liturgijskih vrela.

18 B

roj 1

/458

201

3.

Iz prošlosti Rijeke

Avionske vezeNegda je naš grad bio vezan s unutrašnjosti i ino-

zemstvom avionskim vezama. U Rijeci je bila hidro-baza pred sadašnjim gatom Karoline Riječke. Redov-na trasa bila je s Venecijom, a povremeno i s ostalim gradovima, uglavnom talijanskim. Na obali je posto-jala lijepa ciglena kućica kao čekaonica i blagajna. Promet je bio jak, a veze su se održavale do početka Drugog svjetskog rata.

Druga hidrobaza u to vrijeme bila je na Suša-ku, koji je pripadao drugoj državi. Baza je postojala ispred hotela Jadran na Pećinama. Letove do Praga održavao je ČEDOK, češko poduzeće. Veza je posto-jala u vrijeme ljetnih mjeseci zbog turista, a česi su bili glavni turisti i stalni posjetioci naše obale, naro-čito Krka i Raba. Češka doktorica bila je osnivač prve zdravstvene stanice u Baški.

Maks Peč

OBITELJSKI PREDAH

Knjiga “Mudrost svetih” Benedikta XVI.Kao svojevrsna galerija “Mudrost svetih” sadrži portrete svetaca koje je papa Benedikt

XVI. spominjao u svojim govorima, homilijama, enciklikama, katehezama i ukazivao na njihove primjere za vrijeme svojega pontifikata, a koji su u ovoj knjizi prikazani sa svojim osobinama i posebnostima kako bi svima bili na poticaj.

U knjizi je prikazano osamdeset portreta svetaca – od Augustina do Benedikta, od Marije Magdalene do Klare Asiške, od Ignacija Lojolskoga do Josemarije Escrive, od Tome Akvinsko-ga do Franje Saleškoga – koji pokazuju čovjeku put do istinske radosti, upućujući kako se može biti istinski čovječan, ne uporno tražeći svoju vlastitu sreću, nego dajući sebe.

Povijest svetaca koju nam papa Benedikt približava trajni je poziv ljudima na nasljedovanje jer put svetosti nije samo za izabrane pojedince nego za krštenike svih vremena i svih mjesta na zemlji. “Biti svet”, izvrsno tumači Papa, “znači živjeti u Božjoj blizini, živjeti u njegovoj obitelji.”

Nakladna kuća Verbum do sada je objavila trideset i pet djela Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI., što je plod dugogodišnje uspješne suradnje Verbuma i Vatikanske izdavačke kuće koja je vlasnik autorskih prava za sva Papina djela i tekstove.

IZDANJA VERBUM

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA

Slijepac iz Jerihona

“Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” (Mk 10,47)“Učitelju moj, da progledam.” (Mk 10,51)

Čovjek slijepac iz Jerihona želi nas poučiti: neka ono prvo u našim nakanama bude: doprijeti do Isusa.

Potrebno je dakle zbaciti ogrtač, potrebno je učiniti neki napor, ne dati se ušutkati u tom vapaju za životom. Trebamo pohrliti prema Isusu, ne ostati sjediti na rubu puta.

U ovom evanđeoskom odlomku vidimo i hipokriziju onih koji idu za Isusom. Najprije nastoje ušutkati Bartimeja, a kasnije hineći suosjećajnost govore: “Hrabro. Zove te!” Da je Isus pro-šao, sigurno se ne bi potrudili dovesti ga k Isusu.

Stoga, istinski živeći svoje kršćanstvo trebamo sami, po svojoj pobudi, svima donijeti poruku nade: “Hrabro. Zove te!”

I tako je u evanđelju početnoj slici sjedenja pored puta su-protstavljena završna: “uputi se za njim”.

“Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!”“Učitelju moj, da progledam.”

Priredio: Dario Miletić

Novi broj Riječkog teološkog časopisaKrajem prosinca 2012., iz tiska je izašao novi broj Riječkog teološkog časopisa (2/2012). Ovaj broj posve-

ćen je u prvome redu radovima sa znanstvenog simpozija Teologije u Rijeci koji je održan 16. ožujka 2012., na temu: Vjera i znanost – od antagonizma do komplementarnosti. O toj temi napisani su sljedeći radovi: Filozofija i teologija pred izazovima suvremen gnoze (Veronika Nela Gašpar), Kozmološki dokaz za Božje po-stojanje i nove znanstvene teorije (mons. Ivan Devčić), Znanost i religija kod Ruđera Boškovića (Aleksandra Golubović – Predrag Šustar).

Pored radova sa simpozija ovaj broj RTČ-a donosi i pet drugih radova iz različitih područja teologije i dru-gih društvenih znanosti: Palijativna skrb za djecu (Josip Grbac – Iva Štajduhar), Studentski pastoral u Rijeci danas. Mogućnosti i perspektive (Nikola Vranješ – Zlatan Kupčak), Veliki pneumatolog Zapada – Aurelije Au-gustin (Veronika Nela Gašpar – Damir Šehić), Kriza eurosolidarnosti (Bruno Petrušić), Vjeronauk u osnovnim i srednjim školama na području Riječke nadbiskupije u protekla dva desetljeća. Rezultati provedene analize stanja vjeronauka u osnovnim i srednjim školama (Ksenija Rukavina Kovačević). Na kraju ovog broja časopi-sa donesene su i četiri recenzije znanstvenih časopisa, knjiga i zbornika radova.

19 B

roj 1

/458

201

3.

OBITELJSKI PREDAHOBITELJSKI PREDAH

Biskup Juraj Dobrila„Biskup Juraj Dobrila spada

među 5-6 najvažnijih Hrvata u po-vijesti“ rekao je akademik Petar Strčić na otvorenju izložbe o životu ovog istarskog biskupa u povodu 200. obljetnice njegova rođenja, u Državnom arhivu u Rijeci 24. siječ-nja. Tom je prigodom predstavlje-na i doktorska disertacija velikog biskupa pod naslovom „De Con-fessione sacramentali“ objavljena u novom izdanju Državnog arhiva u Pazinu. U povodu proslave 200. godišnjice biskupova rođenja Dobrilin dok-torski rad objavljen je u prijepisu i prijevodu s latinskog predloška te po prvi put predstavljen 4. prosinca 2012. na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Izvornik disertacije čuva se u Knjižnici katoličke i evangeličke teologije u Beču, a posvećena je sakramentu ispovijedi i analizira njegov povijesni razvoj.

Na stručnom skupu u Rijeci sudjelovali su, uz akademika Strčića, ravna-telj Državnog arhiva u Pazinu Elvis Orbanić, autor izložbe Markus Leideck, po-vjesničar Marko Medved te domaćin, ravnatelj Državnog arhiva u Rijeci Goran Crnković.

Dr. Orbanić je podsjetio kako je prije nekoliko godina Državni arhiv započeo projekt prikupljanja građe o Jurju Dobrili kako bi se na taj način dostojno obi-lježile višestruke obljetnice, rođenja (1812.), doktoriranja (1842.) i smrti (1882.), čovjeka čije je djelovanje doprinijelo duhovnom, kulturnom ali i socijalnom na-pretku žitelja najvećeg hrvatskog poluotoka.

Dr. Medved istaknuo je upravo Dobrilino socijalno djelovanje, stipendira-nje i sustavnu pomoć potrebnima kao bitnu karakteristiku njegova djelovanja. Autor izložbe dr. Leideck objasnio je njezinu tematsku podjelu u kojoj izloženi dokumenti svjedoče o širokom spektru biskupova djelovanja. Juraj Dobrila je od 1858. godine bio porečki i pulski biskup, a od 1875. tršćansko-koparski. Svoje djelovanje neizbrisivo je ugradio u crkveni i duhovni život Istre kao biskup, dobročinitelj, čuvar hrvatske baštine i nakladnik prvih preporodnih novina Naša sloga. Dvjestota obljetnica njegova rođenja prošle je godine u Istri obilježena znanstvenim skupom koji se održao u Puli i Pazinu 25. i 26. listopada pod na-slovom „Dr. Juraj Dobrila (1812.-2012.) i stoljeće Krasne zemlje (1912.-2012.)“.

GOSPODIN JE SVEPRISUTAN

SvjedočanstvoGospodine... tako si velik... hvala ti na snazi koju da-

ješ.. samo u Tvojoj ljubavi danas mogu hodati..samo Ti me nosiš...Gospodine kako sam Ti krhko dijete... kako sam Ti slaba bez Tvog oslonca...

Gospodine stalno te tražim... da Te gledam... prepo-znajem u drugom čovjeku... dozvoljavaš mi taj pogled Gos-podine... daješ mi spoznaju svoje sveprisutnosti na svakom mjestu.. u svakom trenutku... u svakom čovjeku koji te nosi... čeznem za susretom s Tobom.. životu u Duhu Tvojem.. koji oslobađa.. daje poleta...i hrabrosti da istupim u Tvoje ime.. da Te svjedočim... da pričam o Tvojoj neizmjernoj ljubavi... koju Ti nama daruješ... Ti nas izabireš... Ti nama prvi prila-ziš... ispunjavaš naše srce oceanom ljubavi koje buja poput plime... daješ nam poticaje da govorimo u Tvoje ime.... riječi koje su i danas žive... iste kao kada si tjelesno hodao među nama... kažeš nam: “sve što ištete Oca svojega vjerujte već vam je dano...“ samo Te citiram i danas ponavljam Tvoje riječi jednom čovjeku.... bolesnom ... na radnom mjestu..

Taj čovjek te ljubi i vjeruje Ti....pouzdaje se u Tebe... ali još se nije u potpunosti bacio u Tvoj zagrljaj... postoji prepreka...sam ju je spoznao Tvojom milošću... oprostiti... ne može oprostiti...ne vjeruje instituciji crkve...niti svećenici-ma.. ne ide na ispovijed niti pričest...

Gospodine.. pričam mu o Tebi... da si Ti živ i danas i prisutan... i on to zna jer vjeruje Tvojoj duhovnoj prisutno-sti.. ali ne može napraviti iskorak u vjeri da si Ti živ i tjele-sno... da Ti daješ milost i dar opraštanja i to onog trenutka kada vaš susret bude i tjelesni ne samo duhovni...

Pitam ga da li zna kako te može susresti danas.... isto kao prije dvije tisuće godina... gleda me... kaže da živiš u njegovom srcu prisutan... i vjerujem mu... Tvoj duh prebiva u njegovom srcu i pružaš mu svoju ljubav i osjeća te... sna-gu... pouzdanje... živi nadu i Tvoj Put ... ali nije mi znao odgovoriti kako te može susresti i danas živog... tjelesnog... prisutnog duhom i tijelom... sada i ovdje... tako je jedno-stavan odgovor...

U Euharistiji u maloj bijeloj hostiji gdje nam se prije-tvorbom daješ potpuno... cijeli... Tvoja žrtva se iznova za nas ponavlja... ponovno predajući svoje tijelo za nas... naše grijehe... Ti praštaš nama sve grijehe... uzimaš ih na sebe... na križ... svakodnevno... susret s tobom u Tvom zagrljaju je susret u Euharistiji... tada Ti možeš uzeti naše boli i grije-he i osloboditi nas tereta da možemo oprostiti i osloboditi se gorčine koja nas drži na distanci od Tebe... čovjeka... svećenika... kojem ne vjeruješ... jer misliš da te ne nosi do-stojno....

Samo opraštanjem i poniznošću možeš spoznati da je i svećenik samo čovjek opterećen grijehom kojeg Ti Gos-podine neizmjerno ljubiš i oslobađaš ga tereta... i posvećen svetim redom Njegove ruke postaju Tvoje ruke... njegova riječ Tvoja Riječ koja liječi... ozdravlja.. uskrisuje.... predaje iz svojih posvećenih ruku Tebe cijelog.. duhom i tijelom... i Ti se tada izlijevaš u našim srcima koja tek tada mogu ljubiti slobodno... nenavezano... iskreno... postojano...

Hvala Ti Gospodine na susretima sTobom kojima te mogu svjedočit

Ivanka Lakota

MASKARADA drama višeslojnih maski

Predstava Maskarada Mihaila Jurjeviča Ljermontova u režiji Vita Taufera odigrana je 25. i 26. siječnja u riječkom HNK. U glavnim ulogama bili su Alek-sandra Stojaković i Dražen Nikolić.

Ljermontovljeva Maskarada, iako napisana prije gotovo 180 godina i danas nam govori. Ljermontovljev Arbenin, glavni lik Maskarade, prezire život, običaje i svjetonazor društvenog truleža u kojom je prinuđen kretati se. Društvo koje osim krabulje na licu nosi i svoju trajnu masku. Jer „maska, to nije duša, zvanje-tijelo/to je, i ako vrag se pod njom krije, /to masku s lica svog on skida smjelo.“

Čovjek ne skida svoju masku već prigodno stavlja novi karnevalski sloj.Maskirana dama iz drame, govori ono što je duboko moglo povrijediti on-

dašnje visoko društvo, a moglo bi i danas. Drama u kojoj Ljermontov otvara problem dobra i zla, negledajući na njih kao na problem pojedinca nego kao na sile koje rade za ili protiv njega. To je tragedija u stihovima, posljednja predstava prije Oktobarske revolucije.

Što je nama Maskarada danas? Isto što i u njegovo doba: skidanje maski, Ljermontov je junak i našeg doba.

Luko Paljetak na predstavljanju knjige osvrnuo se i na naše društvo pre-puno svagdašnjih maski koje se nazivaju i obrazine, krinke iza kojih se skrivaju pravi karakteri i akteri životne zbilje.

KNEZ: Kakav sam čovjek ja i tko sam, Kaži!MASKA: Ti bezbožnik si, nemoralan, bijeda, pun samoljublja, slab čovjek,

pun zloba; i u tebi ovo ogleda se doba, vijek ovaj, blistav, ali malo vrijedan. Ži-vjeti želi, a bježiš od strasti, ne znaš za žrtvu, a sve duh ti žudi, prezireš ljude bez srca i časti, a igračka si tih istih ljudi. O, znam ja tebe……………….

Priredio: Dragan Karlo Došen

20 B

roj 1

/458

201

3.GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Gospić

Đakonsko ređenje Nikole Prše

U subotu 15. prosinca u gospićkoj katedrali Navještenja BDM održano je đakonsko ređenje Nikole Prše. Uz zareditelja Gospićko-senjskog biskupa mons. dr. Milu Bogovića koncelebrirali su župnik i dekan gospićki mons. Mile Čančar i kancelar biskupije vlč. Marinko Miličević kao i brojni svećenici biskupije među kojima župnik Ličkog Lešća vlč. Ivica Miškulin koji je Nikolu uputio na bogosloviju kao i sa-dašnji župnik Kosinja vlč. Ivan Hodak. Uvodeći Nikolu Pršu u službu đakona zareditelj biskup Bogović mu je čestitao na iskoraku prema službi navjestitelja evanđelja te poručio:

„Deset dana prije Božića đakonsko ređenje u našoj katedrali prima Nikola Prša, rodom iz Gornjeg Kosinja, dakle iz katedralnog gospićkog dekanata. Ta župa pripadala je do 1969. perušićkom de-kanatu ali je zbog smanjenja broja vjernika cijelo područje tog deka-nata pripojeno Gospiću. Osipanje obiju kosinjskih župa nastavljeno je dugovječnim planiranjima o potapanju kosinjske doline, a te priče šire se i dalje u mnogo varijanti tako da Kosinjani vjerujem već sanjaju kako se voda diže prema njihovoj kući da je potopi. Kosinjski kraj bio je nadaleko poznat po vjerskom životu. Mnogo toga sam o njemu slušao od mons. Josipa Frkovića koji je dugo gajio lijepe uspome-ne na svoje župnikovanje u Kosinju, napose mi je pričao o mežnaru Grguriću, djedu našega Nikole. Frković je poslao nekoliko mladića u sjemenište, ali nisu došli do kraja. Ipak će poslije jedan iz župe sv. Ante postati svećenik. To je današnji plitvički župnik Josip Štefančić. Donji Kosinj imao je također jednog svećenika, nedavno prerano pre-minulog Josipa Šopa. U novije vrijeme kosinjska dolina ima nekoliko svećeničkih kandidata. Sudeći po Nikoli Prši i po njima samima, bit će ustrajniji su od svojih prethodnika. Kod Nikole se nije primijetilo neko kolebanje na putu prema svećeništvu. To mogu potvrditi Ivica Miškulin, koji ga je poslao u sjemenište, a i današnji župnik Ivan Ho-dak. Ni poglavari nisu primijetili neke dvojbe na tom putu. Zacijelo je preko majke Ljubice prenesena ona privrženost Bogu i vjeri u obitelj koju je zasnovala s Draganom Pršom, Nikolinim ocem.,“ istaknuo je biskup te nastavio:

„U današnjem evanđelju slušali smo poruku Ivana Krstitelja. Bio je okružen ljudima koji su vjerovali da im Ivan može dati odgovore na njihova životna pitanja. Mjesto gdje se on nalazio bila je pustinja, ali se nalazila nedaleko vode, rijeke Jordana. Osjećao je Ivan i si-romaštvo pustinje i bogatstvo vode. I Nikola će mnogo puta osjetiti pustinjsko siromaštvo ovoga svijeta, ali i bogatstvo darova koje Bog nudi svijetu po rijeci milosti koja teče iz Kristove Crkve. Jedno i drugo mu je nadomak ruke. Poput Ivana koji je grabio vodu iz Jordana i krstio raskajane Židove, i Nikola će iz bogatstva Crkve dijeliti daro-ve milosti svojoj braći, odgovarati na njihova životna pitanja. Uz taj Jordan smještamo Nikolino djelovanje već večeras po ovom ređenju jer on od danas može propovijedati i dijeliti neke sakramente. Ima u Nikoli Ivanove revnosti. Preporučimo ga Gospodinu da u toj revnosti ne sustane.

Zvonko Ranogajec

Slunj

Novi broj godišnjaka Mostova za 2013.

Povodom blagdana Božića izišao je iz tiska godišnjak Slunjskog dekanata Mostovi 2013. Ovo glasilo na 262 stranice prati crkvena zbivanja tijekom 2012. godi-ne i pravi je separat događaja i zbivanja koji uključuje i mnoge svjetovne događaje. Novi broj Mostova je 26. po redu, što zna-či da više od četvrt stoljeća marno bilježi zbivanja u župama Slunjskog dekanata i Korduna. List izdaje Slunjski dekanat, a glavni urednik je župnik i dekan slunjski mons. Mile Pecić. Na naslovnici dominira obnovljena kapelica Gospe Karmelske na Glavici kod Slunju a na zadnjoj stranici su župljanke Vaganca i Lađevca u narodnim nošnjama.

Nakon uvodnih riječi urednika mons. Pecića, poruku čitateljima Mostova upućuje gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović. Zatim slijedi katolički kalendar, astronomski i vremenski podaci za 2013. godinu, shematizam katoličke crkve u svijetu i Hrvatskoj te važni statistički podaci, te židovski i muslimanski kalendar za 2013. godinu.

Glavni dio Mostova je prikaz kronika župnih zbivanja iz pera samih žu-pnika. Z. R.

Otočac

Đakonsko ređenje Josipa Šimatovića

U Otočcu je u nedjelju 30. prosinca u župnoj crkvi Presvetog Trojstva Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović za đakona zaredio đakon-skog kandidata Josipa Šimatovića. U prepunoj župnoj crkvi uz miješani pje-vački zbor iz Senja i Otočca pod vodstvom Ivana Prpića uz biskupa je kon-celebriralo 12 svećenika biskupije na čelu s domaćim župnikom i generalnim vikarom biskupije mons. mr. Tomislavom Šporčićem.

Danas kada u božićnoj nedjeljnoj osmini slavimo blagdan Svete obitelji kao i Dan iseljenika molimo se da naša djeca imaju sve uvjete za norma-lan odgoj. To je posebno važno u današnje vrijeme nasilja i nedemokratskih oblika ponašanja u školi. Govoreći o Danu iseljenika biskup je istaknuo da u iseljeništvu obitava skoro isti broj Hrvata kao u domovini a zahvaljujući svećenstvu jača njihova nacionalna i vjerska svijest. Problem je nedostatak svećenstva pa tako u Argentini u kojoj živi oko 300 tisuća onih s hrvatskim korijenima obitava samo jedna hrvatski svećenik, istaknuo je biskup Bogović. Josip Šimatović koji danas prima đakonat u božićnom vremenu i vremenu bo-žićnih pjesama preko kojih se najbolje predstavlja evanđelje, ima priliku poput sv. Stjepana revnosno širiti evanđelje. Biskup je na kraju čestitao rodbini i župi koja nakon puno godina opet dobiva kandidata za svećenika.

Zvonko Ranogajec

21 B

roj 1

/458

201

3.

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA

Ogulin

Hrvatska župa iz Njemačke darovala potrebne

Hrvatska katolička župa Ravensburg –Friedrichshafen iz Njemačke na čelu sa župnikom vlč. Ilijom Jokićem organizirala je proteklog Adventa i Božića akciju „Kap dobrote“ u kojoj su od svojih sakupljali župljana financijsku pomoć za potre-bite obitelji u Gospićko-senjskoj biskupiji. Od ravnatelja biskupijskog Caritasa vlč. Luke Blaževića su dobili popis dvije obitelji s bolesnom djecom kojima su potreb-na sredstva za liječenje. Njemačko-hrvatska župa je odabrala obitelj Nikole i Marijane Luketić iz Ogulina koji imaju troje djece od kojih se To-mislav star 14 godina liječi od akut-ne leukemije.

Ravnatelj Caritasa vlč. Blaže-vić uručio je u četvrtak 24. siječnja obitelji Luketić iz Ogulina novčani iznos od 2865 eura, na što je obitelj zahvalila i istaknula da je Tomislav zahvaljujući božjoj pomoći ozdra-vio te su odlučili polovicu iznosa uručiti drugim potrebitim obitelji-ma koje se bore s ozdravljenjem svoje djece. Odlučili su iznos od 10 tisuća kuna kao pomoć dati obite-lji Kirasić, čija se malodobna kćer Tina također liječi od leukemije, a pohađa razred s njihovim sinom Davidom. No, Tinin otac je na ve-likodušnu ponudu Caritasa i obitelji Luketić odlučno odbio, istaknuvši da je Tina ozdravila, i da je jako zahvalan svima koji su joj financijski pomogli kada im je bilo najpotrebnije pred dvije godine kada se Tina liječila, a da on želi da se taj novac uruči obiteljima koji imaju bolesnu djecu, na što je pristao i ravnatelj Blažević. Ovo je priča iz koje se može iščitati više poruka, od poslanja Crkve u pomaganju obi-teljima s bolesnom djecom, pa do velikog srca onih koji su prošli kalvariju oko liječenja svoje djece i koji su iskusili svu patnju, neizvjesnost ali i konačnu pobjedu uz Božju pomoć. Na kraju je i razumljivo da ponuđenu pomoć nude onima kojima je ona najpotrebnije. Ovakve priče pravi su melem na dušu u vremenu kada se o Crkvi govore samo negativne stvari i kada ju zlonamjerni mediji stavljaju u nega-tivni kontekst zanemarujući temelj njezina poslanja a to je pomaganje potrebitima.

Zvonko Ranogajec

Biskup darovao najpotrebitije obitelji

Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović pred-slavio je na nedjelju Caritasa središnju misu u gospić-koj katedrali Navještenje BDM u koncelebraciji ravna-

telja Caritasa Gospićko-senjske biskupije vlč. Luke Blaževića i više svećenika biskupije. Vlč. Blažević je pozvao župljane da pomognu rad Caritasa prilozima u hrani ili dobrovoljnim radom u skladištu kod pripremanja 500 paketa za Božić. Caritas je i najmlađe vjernike koji su bili na misi darivao paketićima bom-bona. Biskup je tradicionalno na kraju mise darovao predstav-nike deset najpotrebitijih obitelji s prostora Gospićko-senjske biskupije.

U svojoj propovijedi biskup Bogović je poručio: „U ovoj Godini vjere trebamo svi još bolje promisliti jesmo li prepo-znatljivi u društvu kao vjernici i to ponajviše po tome što lju-bimo braću. Svi pokazatelji govore da u ovoj društvenoj krizi sve više se umnažaju oni koji su potrebni pomoći sa strane. Biskup je predsjednik biskupijskog karitasa, a poslove vodi preko ravnatelja. Kod nas je to Luka Blažević. Tajnica je Ivana Bilen, a uži suradnici su Kata Matanić i Jure Brkljačić. Tu su i volonteri koji priskaču kad god je potrebno. Zahvaljujem im što bdiju i vode brigu u našoj Biskupiji da naši potrebni i siromašni ne budu zaboravljeni, zahvaljujemo im što i sve nas potiču da mislimo na te potrebne. Dok im zahvaljujemo, molimo ih da još bolje otvore oči kako bi vidjeli teškoće ljudi na našem područ-ju, da svima koji mogu pomoći ne daju mira dok i oni ne uvide što kao kršćani trebaju učiniti. Danas ćemo na simboličan na-čin pokazati narav te svoje brige, svjesni da nećemo tim darom riješiti teškoće ljudi koje ćemo obdariti, a još manje svih onih koji su potrebni u našoj biskupiji.

Naš Caritas je u petak zajedno s udrugom Vila za Liku organizirao nogometnu utakmicu za bolesne od zlo-ćudnih bolesti. Uključili su se u akciju i naši branitelji i

mnogi drugi. Dobro je što se time dobije neki novac za potreb-ne, ali je još važnije da se među ljudima razvija osjećaj brige za potrebne. U današnjem tzv. atomiziranom društvu ljudi su skloni živjeti svaki u svom svijetu, ne vodeći računa o onome u susjedstvu, u istoj zgradi, na istom katu“, rekao je biskup.

Na misi su kao kandidati za red svećeništva i đakonata „ad missio“ primljeni Josip Mažar iz Podlapače i Mišel Grgurić iz Korenice.

Zvonko Ranogajec

U petak 18. siječnja u Otočcu je u Gackom pučkom otvorenom učilištu održano predstav-ljanje zbornika radova koje su pred 3 godine na obilježavanju 550 obljetnice od osnutka Otočke biskupije prezentirali znanstvenici koje je oku-pio Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, područni centar Gospić. Uz predstavnike Instituta, grada Otočca i Ličko-senjske županije o zborniku je govorio Gospićko-senjski biskup mons. dr. Mile Bogović, ina-če jedan od autora radova.

„Izdanjem ove knjige ispunjava me velika radost jer su donedavno Lika, Gac-ka i Krbava bili jako zanemareni, a nije bilo niti ljudi koji bi taj prostor razumjeli. Novije vrijeme dobili smo Željka Holjevca na čelu područnog instituta Ivo Pilar u Gospiću koji je ulaskom u ove prostore pokazao mnoge plodove kao vrsni znanstvenik i čo-vjek ovog kraja. Zahvaliti treba i ravnatelju instituta dr. Vladi Šakiću koji je prihvatio

Željkovu misiju, posljedica čega je znanstveni skup pred 3 godine kao i ovaj zbornik. Time su postavljeni temelji za veće poteze i znanstvene poduhvate. Ovaj zbornik definitivno znanstveno dokazuje da je Borna ipak knez Gacke, a detaljno

opisuje povijest Otočke biskupije i glagoljske ba-štine Gacke;“ zaključio je u svom izlaganju biskup Bogović.

O zborniku su još govorili dr. Vlado Šakić, dr. Ivo Botica kao i sam autor zbornika dr. Želj-

ko Holjevac. I ovaj događaj bio je jedan u nizu uoči proslave Fabijanove, dana grada Otočca i zaštitnika Gacke doline.

Domaćin predstavljanja bilo je Gacko pučko otvoreno učilište odnosno Jadranka Prša, a predstavljanju su nazočili predstav-nici raznih udruga iz grada Otočca, Ličko-senjske županije i šire. Na 366 stranica nalazi se 16 znanstvenih radova 19 autora iz Zagreba, Gospića, Zadra, Otočca i to je prva povijesna sinteza o Gackoj i Otočcu, istaknuo je jedna od predstavljača dr. Ivo Botica. Radovi su predstavljeni kroz cjelinu o knezu Borni, arheološku cjelinu, Otočku biskupiju i glagoljicu.

Z. R.

Otočac

Zbornik radova „Gacka u srednjem vijeku“

22 B

roj 1

/458

201

3.RIJEČKA NADBISKUPIJA

Ured za obitelj Riječke nadbiskupije u povodu Dana života 1. veljače organizirao je obiteljsku tribinu u Nadbiskupskom domu. O ulozi oče-va govorila je Danijela Perić Kosović, psiholog Obiteljskog centra Pri-

morsko-goranske županije i suradnica Ureda za obitelj. Voditelj Ureda Ivan Nikolić okupljenim supružnicima, od kojih su neki došli i s djecom, poručio je da u obitelji njeguju zajedništvo pa tako i u odgoju. „Htjeli smo stoga progovoriti o ulozi očeva jer ta je tema često nepravedno zanemarivana“, rekao je Nikolić.

Podsjetio je i da se u društvu mijenja definicija obitelji što loše utječe na njezinu ulogu i snagu. „Priča o zdravstvenom odgoju odraz je današnjeg društva. Ali obitelj u svemu tome nije objekt nego subjekt, o članovima obi-telji i njihovim odnosima ovisi kakva će ona biti. Crkva može samo pripomo-ći, usmjeriti, ukazati na opasnosti, ali obitelj mora živjeti i svjedočiti obiteljski život. Vjerujem da će obitelj ipak uvijek ostati obitelj kakvom ju mi vidimo“, rekao je Nikolić.

Psihologinja je ukazala promjene koje se događaju u odnosu na tradi-cionalnu ulogu oca. U suvremenoj obitelji, iako s tradicionalnim vri-jednostima, očevi više sudjeluju u odgoju i više vremena provode s

djecom. Na dijete utječe svako očevo ponašanje te o slici oca ovisi njegov razvoj. Kod dječaka otac je osoba s kojom se identificira, za djevojčice od-nos s ocem utječe na kasniji odnos s partnerima.

Istraživanja su pokazala da očevi imaju veći utjecaj na razvoj akadem-skih vještina i stjecanje samopouzdanja. Očevo prihvaćanje i podrška važni

su za razvoj djetetovog odnosa s vršnjacima. „Emocije su područje na ko-jemu se očevi trebaju više emancipirati“, rekla je Perić Kosović objasnivši kako je kulturološki uvjetovano da muškarci manje pokazuju emocije. Kao zaključak istaknula je da je činjenica da danas puno toga utječe na promje-ne unutar obitelji, ali još uvijek ima onih tradicionalnih koje žele učiti kako uspostaviti što bolje odnose. „Upravo taj je cilj imala i ova tribina organizira-na povodom Dana života“, zaključila je.

Dan života u nedjelju 3.veljače proslavljen je i u svim župama.

Kulturna tribina

Svećenik Augustin Juretić

Kulturna tribina Teologije u Rijeci u mjesecu siječnju bila je po-svećena svećeniku Augustinu Juretiću. Predavanje pod naslovom „Mons. Augustin Juretić - svećenik, političar, publicist karitativni dje-latnik“ 22. siječnja održala je Lidija Bencetić iz Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba. Mons. Juretić se rodio u Martinovu Selu 1890., a školovao se na Sušaku, Senju i u Beču gdje je doktorirao. Potom u Louvainu završava i sociologiju.

Službuje u Rijeci i aktivno sudjeluje u Hrvatskom katoličkom pokretu osobito na području publicistike i postaje tajnik seniorata. Predaje staroslavenski jezik i književnost te sociologiju na Katolič-kom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Pristupa Hrvatskoj pučkoj stranci i postaje predstojnik ureda ministra socijalne politike te na-čelnik ureda za katoličke vjerske škole u Ministarstvu prosvjete. Po-sreduje između dr. Vladka Mačeka i dvorskih krugova i suradnik je Antona Korošeca.

Potom djeluje u Zagrebu, posreduje između zatočenog dr. Ma-čeka i nadbiskupa Stepinca, a 1942. službeno putuje u Rim i Švicar-sku te uspostavlja vezu s HSS-om i izbjegličkom vladom u Londonu. Informira Vatikan, SAD i Veliku Britaniju o stanju u NDH. Ostaje u Švicarskoj i ne vraća se ni nakon 1945. Pomaže internircima u Italiji, skuplja pomoć za opustošene crkve, pomaže hrvatskim izbjeglici-ma u Švicarskoj, pomaže članovima HSS-a. Obavještava hrvatsku emigrantsku i svjetsku javnost o zbivanjima u Jugoslaviji i komuni-stičkom kršenju ljudskih prava o čemu piše u brojnim emigrantskim i stranim listovima. Umire u Švicarskoj 1954. gdje je i pokopan. Na-kon predavanja razvila se bogata rasprava koja je obilovala osobnim svjedočanstvima i pokrenula pitanje njegova vrednovanja u današ-njem crkvenom i društvenom kontekstu, pri čemu je istaknuta po-treba imenovanja ulice ili posvete neke ustanove imenu ovog malo poznatog ali istaknutog hrvatskog svećenika.

Skup je prigodnom riječju zaključio Sanjin Francetić, bivši žu-pnik Jelenja istaknuvši da je došlo vrijeme da mons. Juretić dobije svoju ulicu u Jelenju, te da mu se prenesu zemni ostaci na groblje u Jelenje, kako je i sam zatražio u svojoj oporuci, a što je spriječila tadašnja komunistička vlast.

Marko Medved

Dan posvećenog životaOsobe posvećena života, redovnice i redovnici, članovi svjetovnih redova

2. veljače proslavili su Dan posvećenog života. Zahvaljujući Gospodinu na daru posvećenja okupili su se u dominikanskoj crkvi sv. Jeronima u Rijeci na molitvi Večernje te se nakon blagoslova uputili u katedralu sv. Vida gdje je misu predvo-dio riječki nadbiskup Ivan Devčić. Na početku euharistije blagoslovio je svijeće koje su zatim upaljene svi okupljeni držali u rukama, simbolično na taj način naviještajući svijetlo Kristovo.

Nadbiskup je u propovijedi objasnio da je blagdan Isusova prikazanja u Hramu Crkva proglasila i Danom posvećenog života, misleći pritom poglavito na one vjernike koji se Bogu posvećuju zavjetima poslušnosti, čistoće i siromaštva. „Bog u svakom vremenu poziva određene muževe i žene u redovnički stalež, tj.

na život Bogu posve posvećen i predan prihvaćanjem i živ-ljenjem evanđeoskih savjeta ili zavjeta. Takvi muževi i žene trebaju svim vjernici-ma služiti kao primjer i uzor istinskog po-svećenja i predanja Bogu i braći ljudima. Zašto i ovo drugo? Zato jer ne možemo Isusa Krista ljubiti, a ne ljubiti i ne brinuti

se za one radi kojih se on odrekao svog božanskog obličja i uzeo naš ljudski lik, štoviše postao sluga sviju.“ Objasnio je da je blagdan svijećnice stoga osobama posvećenog života prilika Bogu zahvaliti za svoj poziv, ali i prilika da cijela Crkva Bogu zahvali na daru muževa i žena koji nastoje što više posvetiti se i suobličiti Isusu Kristu. „To je najbolji pokazatelj svetosti i životnosti Crkve na nekom mjestu i u nekom vremenu.“

Nadbiskup se, nadahnut evađeljem o prikazanju u hramu, osvrnuo na ak-tualni trenutak u kojem „vidimo i proživljavamo kako su i danas, pa i u našem narodu, Isus i njegova Crkva znak protivljenja. A sve to posebno bolno probada dušu i srce Crkve kojoj je Majka ona o kojoj Šimun reče da će joj „mač probosti dušu“. U tom smislu, neka i vaše najveće trpljenje, drage redovnice i redovnici, bude to što se Krista odbacuje, kako biste na taj način bili dionicima Marijinog trpljenja, ali i onoga kojim je njezin Sin na križu spasio svijet“, zaključio je nad-biskup u propovijedi.

Dan života

Uloga očeva u obitelji

23 B

roj 1

/458

201

3.

RIJEČKA NADBISKUPIJA

Nadbiskupijska škola za crkvenu glazbu

Podjela potvrdnicaNadbiskupijska škola za crkvenu glazbu u nedjelju 16. prosinca u župi sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali, svečano je podi-

jelila potvrdnice završenim polaznicima. Prigodni program i pjevanje mise predvodio je Riječki nadbiskupijski zbor pod ravnanjem mo. Giovannija Geracija. Potvrdnice je polaznicima uručio mr. Mario Gerić, voditelj povjerenstva za liturgijski pastoral i crkvenu glazbu Riječke nadbiskupije zajedno s voditeljicom škole mr. Andrejkom Srdoč.

Nakon završenog ciklusa predavanja, devetero polaznika Nadbiskupijske škole za crkvenu glazbu, od toga sedmero na prvom stupnju i dvoje na drugom stupnju školovanja, primili su potvrdnice o uspješno završenom školovanju. Polaznici prvog stupnja dobili su potvrdnicu za voditelja liturgijske glazbe, a to su: gđica. Blažević Marina iz župe Srca Isusova - Škrljevo, gđa. Graziani Gianna iz župe sv. N. Tavelića - D. Krnjevo, gđa. Milardović Lucija iz župe BDM Karmelske - Drenova, gosp. Relja Marinko iz župe sv. Mihovila - Jelenje, gosp. Richter Ivica iz župe Sv. Juraj - Trsat i Fužine, gđa. Surina Marina iz župe sv. Romualda - Ko-zala, gosp. Tomić Mladen iz župe sv. Anton - Šmrika. Polaznici koji su završili drugi stupanj dobili su potvrdnicu za liturgijskog orguljaša i voditelja zbora, a to su gosp. Mežnarić Josip iz župe Marije Pomoćnice - Banderovo i gđica. Tomljanović Jelena iz župe Uznesenja BDM iz Senja.

Radujemo se zajedno s našim „diplomantima“ ne samo radi uspješno završenog školovanja, nego i radi naučenog znanja koje sada mogu prenijeti u svoje župne zajednice i preuzeti odgovornu službu voditelja crkvenih zborova i na taj način pridonijeti u kvaliteti liturgijskih slavlja. Upravo to je svrha škole, da pomogne vjernicima laicima, svećenicima i redovnicima u preuzimanju odgovornih službi u crkvenoj glazbi i tako svjedoče i navještaju svoju vjeru.

Delegat provincijala Misio-nara Srca Isusova p. Xavier Anin-ger posjetio je 17. siječnja riječ-kog nadbiskupa Ivana Devčića. S nadbiskupom je razgovarao o dvojici redovnika koji pripadaju provinciji u Salzburgu, p. Ivanu Androiću i p. Marku Stipetiću koji djeluju u Hrvatskoj, obojica u Riječkoj nadbiskupiji. P. An-droić trenutno je na službi u župi Vrbovsko, a p. Stipetić je postav-ljen za vicerektora bogoslovnog sjemeništa „Ivan Pavao II.“ u Rijeci. Zanimalo ga je na koji su način redovnici u službi Nadbiskupije i kako u njoj djeluju. Objasnio je da nije prvi puta u Hrvatskoj te da mu je drago što članovi njihovog reda mogu doprinijeti životu Crkve na području Riječke nadbiskupije. Istaknuo je opći trend opadanja svećeništva u Europi pa tako i u njihovoj zajednici, ali je ujedno izrazio nadu da će možda djelovanjem ove dvoji-ce misionara baš iz Hrvatske doći neki budući svećenik. Za razliku od Europe, njihove provincije u drugim dijelo-

vima svijeta, kao npr. u Brazilu, Indoneziji ili Papui Novoj Gvineji, bogate su zvanjima.

Kao dugogodišnji provin-cijal, službu je vršio 25 godina u 5 mandata, p. Aninger dobro je upoznat s Crkvom u srednjoj i Istočnoj Europi, području koje pokriva provincija sa sjedištem u Salzburgu. Poslanje Misionara u prošlosti je bio odlazak u zemlje Južne Amerike, Afrike i Azije u

kojima su često bili prvi donosioci Isusovog evanđelja. Nakon demokratskih promjena u Istočnoj Europi deve-desetih godina prošlog stoljeća, Misionari iz Salzburga počeli su dolaziti i u postkomunističke zemlje.

Misionare Srca Isusova osnovao je francuski sveće-nik Jules Chevalier 8. prosinca 1854. godine u Francu-skoj s ciljem da kao misionari pronesu evanđelje ljudima u ona mjesta u svijetu gdje ne postoje kršćanske zajed-nice te da svoje djelovanje stave u službu najpotrebniji-ma. Danas djeluju u 55 zemalja svijeta i imaju oko 3000 svećenika.

Vizitacije franjevaca trećoredacaGeneralni vizitator franjevaca trećoredaca Jose Antonio Martorell posjetio je 10. siječnja riječkog nadbiskupa

Ivana Devčića. Time je i započela vizitacija samostana sv. Franje Hrvatske provincije franjevaca trećoredaca glago-ljaša sv. Jeronima u Rijeci na Pehlinu a nakon Rijeke posjetit će i sve ostale samostane. Nadbiskupa je upitao za mišljenje o životu i djelovanju troje franjevaca trećoredaca u jedinom samostanu u Riječkoj nadbiskupiji te o njihovoj suradnji u dijecezanskom pastoralu. Nadbiskup je izrazio zadovoljstvo njihovim djelovanjem i upravljanjem župom na Pehlinu te podsjetio i na potrebu gradnje crkve u toj župi. Franjevci trećoredci poseban doprinos daju i u Ordina-rijatu jer jedan od njih, fra Milan Šokčević, djelatnik je Interdijecezanskog ženidbenog suda.

U sljedećih mjesec dana vizitator će posjetiti svih 15 samostana Hrvat-ske provincije te desetak župa kojima trećoredci upravljaju. U okviru redovi-tih vizitacija svake 4 godine, porazgovarat će sa svakim od 66 zavjetovane franjevačke braće od kojih su 62 svećenici.

U razgovoru s nadbiskupom Devčićem objasnio je da je njegov zadatak analizirati stanje i djelatnosti svakog samostana, utvrditi žive li trećoredci vjerno svoju redovničku karizmu i poštuju li pravila reda. „Redovnici, za ra-zliku od biskupijskih svećenika, imaju i svoja posebna pravila i način života. Moraju uvijek imati na umu da su oni prije svega redovnici, franjevci trećo-redci, i to se mora očitovati i u njihovom načinu življenja i djelovanja.“ Svo-ja će zapažanja nakon toga proslijediti generalnoj upravi u Rimu, a nakon Uskrsa u Zagrebu će se održati kapitul Hrvatske provincije na kojemu će biti izneseni zaključci i smjernice te potvrđena nova uprava provincije i samosta-na u Hrvatskoj.

Prisjetio se i svoja prethodna 4 posjeta Hrvatskoj koju je ocijenio kao izuzetno lijepu i perspektivnu zemlju. „Ja sam iz Mallorce i na vašoj sam obali vidio mnoga mjesta koja me podsjećaju na moje u Španjolskoj“, rekao je izrazivši zadovoljstvo što ima priliku posjetiti sve samostane trećoredaca u Hrvatskoj.

Da se ne bi ponovilo

Vjeroučenici Ugostiteljske ško-le Opatija obilježili sjećanje na žrtve holokausta u radionici s predstvanicom Yad Vashema

Uoči Dana sjećanja na žrtve holokausta, dr. Chava Baruch, vo-diteljica Odjela za istočnu Europu Međunarodne škole za studije holo-kausta u Yad Vashemu 26. siječnja održala je radionicu s vjeroučeni-cima Ugostiteljske škole Opatija. Radionicu su organizirali vlč. Matija Matičić, koordinator za međuna-rodnu školu studija o holokaustu između Riječke nadbiskupije i Yad Vashema, i vjeroučiteljica Maja Ši-mičić, koja je prošla edukacijski seminar o holokaustu koji se održa-vao u kolovozu 2010. u Jeruzalemu. Tom je prilikom dvadesetak vjerou-čenika odvojilo svoje vrijeme da se u prijepodnevnim subotnjim satima u prostorijama župnog ureda „Sv. Nikole biskupa“ na Krnjevu posvete razmišljanju o strašnim patnja mili-juna žrtava nacizma koje su ostavile neizbrisiv ožiljak po cijeloj Europi.

Dr. Baruch je na početku susre-ta predstavila rad i svrhu Yad Vashe-ma, memorijalnog centra kojemu je povjereno dokumentiranje povijesti židovskog naroda za vrijeme holo-kausta, uz čuvanje sjećanja i priča svake od šest milijuna žrtava i priop-ćavanje nasljeđa holokausta novim generacijama preko arhiva, knjižni-ce, škole, muzeja i priznavanja Pra-vednika među narodima. Učenici su se preko iscrpne prezentacije upo-znali s golemim kompleksom muze-ja, izložbi, arhiva, spomenika, skul-ptura i spomen područja smještenih na Har Hazikaronu, Brdu sjećanja u Jeruzalemu.

Na kraju druženja dr. Baruch je naglasila kako nacistička ideologija nije bila pogubna samo za Židove, već za razne skupine koje je takva ideologija smatrala „rasno inferi-ornima“: Rome, invalide i neke od slavenskih naroda (Poljake, Ruse i druge), te skupine koje su proganja-ne zbog političkih razloga ili pona-šanja. „Možemo reći da holokaust dogodio jednom, prije sedamdese-tak godina, te da je to bilo relativno davno, ali ne smijemo zaboraviti da i danas na svijetu ima mnogo predra-suda i pokušaja izoliranja onih koji su drugačiji i koji nam nisu dragi. Zato je važno sjećati se patnji koje su se dogodile jednom narodu zbog jedne strašne ideologije. Potrebno je o tome govoriti da se ne bi pono-vilo, jer to su neljudske stvari koje su živa bića bila u stanju učiniti drugim živim bićima.“ zaključila je dr. Chava Baruch.

Maja Šimičić

Delegat provincijala Misionara Srca Isusova

24 B

roj 1

/458

201

3.RIJEČKA NADBISKUPIJA

100 STJEPANOVIH BADNJAKADavne 1912. godine na badnjak u Le-

keniku se rodio Stjepan Švarc. Povodom njegovog 100. rođendana članovi Udruge sv. Vinka Paulskoga iz Rijeke posjetili su ga u njegovom stanu 23. prosinca, donijeli mu prigodne darove i tortu te zajedno s njim i gospođom koja mu svakodnevno pomaže proslavili stoljeće njegovoga života.

Stjepan je kao mladić došao u Rijeku gdje je do mirovine radio na željeznici i već je 40 godina u mirovini. Još je dobroga zdravlja i voli pjesmu i šalu pa je s nama nazdravio i zapjevao. Kaže da navija za Di-namo i volio bi imati njihov dres sa brojem 100. Članovi Udruge su ga obećali redovito posjećivati i svakako iduće godine proslaviti s njim 101. rođendan.

M. Radić

Godišnjica smrti vlč. Josipa ŠopaNakon godine dana smrti vlč. Josipa Šopa, bivšeg ravna-

telja riječkog Caritasa, u petak 25. siječnja u crkvi Ivana Krsti-telja na Škurinjama, održana je komemorativna misa, okupili su se djelatnici, volonteri i neki štićenici Caritasa koji su poznavali pokojnog ravnatelja. Misu je predvodio ravnatelj Caritasa mons. Nikola Uravić, a vjernici se u molitvama prisjetili životnog puta svećenika te njegovog odnosa prema radu i brizi koju je poka-zivao prema potrebnima i svim onima koji su mu bili povjereni na tom životnom putu. Nakon mise dio djelatnika uputio se na groblje Kozala gdje su zapalili svijeću i pomolili se ispred nje-govog groba.

Komemorativnom Misom djelatnici i volenteri potvrdili su pozitivna i ugodna sjećanja na dragog čovjeka i suradnika čiji

duh je još prisutan u njihovom svagdašnjem radu i koga se još rado prisjećaju i spominju. Neka ga Bog obdari vječnim svjetlom i svojom ljubavlju.

U ime caritasovih volontera i djelatnika Ornela Boseglav

Udruga sv. Vinka Paulskog:

Pomoć misijama na Salomonskim otocima

S radošću uvijek slušam lijepe i poticaj-ne komentare nakon što duhovna obnova naših „Vinkovaca“ i „“Vinkovki“ završi. Svi su zadovoljni i govore kako su se ugodno osje-ćali u nama već dobro poznatom samostanu sestara milosrdnica u Kresnikovoj ulici, a što svakom ponaosob daje snage i poticaja za daljnje djelovanje u okrilju obitelji svetog Vin-ka. Upravo je ovakvo pozitivno raspoloženje bilo prisutno i na posljednjoj duhovnoj obnovi članova Udruge sv. Vinka Paulskog, a prvoj u 2013. godini.

Obnova je održana 19. siječnja u samo-stanu sestara milosrdnica, a odazvali su se članovi gotovo svih konferencija koje djeluju na području Riječke nadbiskupije (Područno vijeće „Sv. Vid“). Posebno raduje i dolazak onih koji još nisu članovi Udruge, no voljeli bi se upoznati s našim radom. Prvi dio programa koji bismo mogli nazvati „radnim“, započeo je predavanjem don Dragutina Detića pod nazivom „Nova evangelizacija“. Don Drago je nakon uvodnih riječi progovorio o novoj evangelizaciji koja se je temeljila na riječima pape Benedikta XVI. Uz prigodnu prezentaci-ju, sažete poticajne rečenice i jasan pregled vjere u današnjem vremenu don Drago je na lijep način obogatio našu duhovnu obnovu. Sljedeći predavač, član same Udruge i vjero-učitelj, Miroslav Radić, održao je predavanje na temu ekumenizma. S obzirom da smo bili u ekumenskoj osmini, ova je tema bila i više nego dobrodošla i zanimljiva.

Kratko druženje i okrjepa su na kratko prekinuli radnu atmosferu, a kao posljednja predavačica, u drugom dijelu susreta, stigla nam je s. M. Marinka Blatarić, čije je preda-vanje o misijama na Salomonskim otocima oduševilo sve prisutne. Vedra i nasmijana, s. Marinka nam je prenijela komadić životne svakodnevice ljudi sa tih dalekih otoka za koje mnogi čak nisu niti znali gdje se nalaze, a ka-moli kako se ondje živi. Često čitamo i sluša-mo o mnogim misijama, no potpuno je druga-čiji doživljaj kada se susretnemo s misionarom uživo koji nam „iz prve ruke“ može prepričati zanimljive događaje, poteškoće i radosti iz mjesta iz kojeg dolazi. Scenskim nastupom program je obogatila naša članica Marija Bu-šić koja je u kratkim pauzama između preda-vanja recitirala pjesme koje je sama napisala.

Nakon predavanja smo sudjelovali na eu-haristijskom slavlju u kapeli sv. Josipa, a pri-loge od milostinje namijenili smo sestrama u misijama na Salomonskim otocima. Jedno ve-liko hvala svim predavačima koji su se odazva-li našem pozivu, a posebno s. M. Marinki koja nam je darovala zahvalnicu „za velikodušni dar potrebnima i nesebični doprinos“ misija-ma na već spomenutim Solomonskim otoci-ma. Svi misionari, kao i oni najpotrebitiji s koji-ma se i sami u svakodnevici susrećemo, uvijek će biti u našim molitvama.

Katarina Kiš Badurina

Pomoć stradalnicima u SirijiNa konferenciji za novinare 1. veljače u Nadbiskupskom domu u Rijeci predstavljena je huma-

nitarna akcija za pomoć stradalnicima u sukobu u Siriji koju su zajedno pokrenuli Hrvatski Caritas, Hrvatski Crveni križ i Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj. Akcija je na nacionalnoj razini započela susretom predstavnika triju organizacija 24. siječnja u Zagrebu, a u susretu s novinarima željelo se predstaviti ju i na lokalnoj razini, na području Rijeke i Primorsko-goranske županije. Akciju su novina-rima predstavili ravnatelj Caritasa Riječke nadbiskupije mons. Nikola Uravić, predsjednica gradskog društva Crvenog križa Kim Anić i glavni imam riječki Hajrudin ef. Mujkanović.

„Ovo nije prva akcija suradnje Mešihata Islamske zajednice i Katoličke crkve u Hrvatskoj“ podsje-tio je ef. Mujkanović dodavši kako bi građani Hrvatske trebali biti posebno socijalno osjetljivi kada se radi o pomoći drugima u nevolji jer su i sami prošli vrijeme stradanja u Domovinskom ratu. Pozvao je vjernike Islamske zajednice da o tome posebno promišljaju i donacije uplate nakon podnevne molitve petkom, ali i drugim danima na žiro-račun ili pozivom na broj telefona za donacije.

Mons. Uravić podsjetio je na poruke pape Benedikta XVI. kojima poziva na mir u Siriji i potiče na humanitarnu pomoć. U župama Riječke nadbiskupije sabirna akcija provodit će se u dvije naredne nedjelje, a prikupljena sredstva bit će uplaćena na žiro-račun Caritasa.

Predsjednica gradskog Crvenog križa Kim Anić podsjetila je na brojeve žiro-računa i telefona putem kojih se mogu izvršiti donacije te pozvala sve ljude dobre volje da se uključe u akciju.

Svaka kuna darovana s ljubavlju iz Hrvatske pretvorit će se u kruh, pokrivač, šator, vodu i lijek! Prenijet će jasnu poruku: Niste sami!

Donacije za stradale u sukobima u Siriji moguće je uplatiti na račune: Hrvatski Caritas: 2340009-1100080340 - poziv na broj 231

Hrvatski Crveni križ: 2340009-1511555516 – poziv na broj 02Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj: 2340009-1100085466

ili pozivom na telefone:Hrvatski Caritas: 060 9010

Hrvatski Crveni križ: 060 9011

Moguće je uplatiti i donaciju on-line na mrežnim stranicama ovih triju organizacija: caritas.hr, islamska-zajednica.hr, hck.hr.

25 B

roj 1

/458

201

3.

RIJEČKA NADBISKUPIJA

Djeca u Srednjoj DragiUnatrag nekoliko godina početkom siječnja u apartmanima „Jurković“ u Srednjoj Dragi,

mjestu nedaleko Tršća, borave djeca iz većih sredina koja ovdje nastoje provesti ugodne tre-nutke pod budnim nadzorom svojih voditelja. A kada bude pri tome i snijega dječjoj radosti nikada kraja, a obližnji brežuljci odjekuju radosnim dječjim glasovima dok se niz padinu spu-štaju na kamionskim gumama. Izredala su se ovdje djeca iz Buzeta, Kraljevice i drugih sredina a upravo ovih dana tu smo zatekli skupinu mališana, u dobi od 4 do 16 godina, ostavljenoj i nezbrinutoj djeci koja su svoj krov nad glavom i novi život našla u okrilju Dječjeg doma „Ivana Brlić Mažuranić“ iz Lovrana s njihovim voditeljima Lidijom Vestić koja je rodni Čabar zamijenila za Lovran i Edinom Jusufagićem.

Prigodom kraćeg susreta s djecom i njihovim voditeljima, saznali smo da borave na zimo-vanju, a usprkos nedostatku snijega imaju svakodnevno organizirane aktivnosti i izlete. Posjetili su Zavičajnu zbirku Prezid i staru kuću Vesel, otišli do obližnjeg Milanovog vrha gdje su vidjeli i hranili jelene i košute; u dvorcu Zrinskih u Čabru razgledali su Zavičajnu zbirku, izložbu lo-vačkih trofeja i galeriju Vilima Svećnjaka; šetali su Poučnom stazom do vidikovca iznad Čabra i Poučnom stazom predatora u Tršću te posjetili brojne vidikovce u okolini uživajući pri tome u prelijepom pogledu na pitomu i nedirnutu prirodu. Bili su oduševljeni mirom, tišinom i spoko-jem koji ovdje vlada, ali i gostoljubivošću tete Mirjane koja im je nastojala ugoditi na svakom koraku. Upoznali su se sa životom na seoskom domaćinstvu, farmom domaćih životinja, a omogućeno im je i jahanje konja. Posjetili su ribogojilište u Mandlima, stari mlin obitelji Žagar u Zamostu i izvor Gerovčice. Vrijeme im je brzo prošlo zahvaljujući kvalitetno pripremljenom i sadržajnom programu, a na rastanku su obećali da će ponovno doći. A mala sedmogodišnja M. V. rekla nam je: „Teta Mirjana jako fino kuha, a najbolje su njene fritule“.

Željko Malnar

Dekanatski susreti povodom Godine vjere

Uz misu, Bibliju i razgovorU župi Cernik 25. siječnja poslijepodne započeli su dekanatski susreti povodom Godine

vjere sa ciljem povezivanja i okupljanja vjernika Dekanata koji uz misu, Bibliju i razgovor teže osobnom i zajedničkom osnaživanju, svjedočenju i naviještanju vjere. Susretu se odazvalo šezdesetak članova ŽPV- a i drugih angažiranih vjernika iz gotovo svih župa dekanata, sveće-nici Anto Aračić i Ivan Milardović te đakon Mato Barišić. Sv. misu prije susreta vodio je župnik Cernika i Bakarski dekan Petar Zeba koji je sa župnicima dekanata i desetak članova Inicijativ-nog odbora osmislio i pripremio ove susrete.

Tema prvog susreta bila je Petoknjižje - Tora a pripremio ga je član ŽPV Cernik umirovljeni ekonomista Zlatko Kurtović. Kurtović je govorio o osnovnom sadržaju svake od pet biblijskih knjiga Staroga zavjeta i izabrao poruke za šire i dublje promišljanje koje se mogu primijeniti i na današnje vrijeme. Jedna od glavnih postavki je: «Bog je stvorio muško i žensko da njih dvoje budu jedno tijelo.» Znači Adama i Evu a ne dva Adama ili dvije Eve. To je i potaklo kasnije brojne rasprave o sadašnjoj situaciji u Hrvatskoj kada se želi donošenjem zakona legalizirati istospolne zajednice, uvesti zdravstveni odgoj u škole koji je ne primjeren kršćanskom stavu i kršćanskom nauku.

Dekan Zeba uključio se u razgovor i rekao kako je potrebna vjera ne djelu, da svaki dan proživljavamo svjedočeći tu vjeru. Da se zna da mi kao kršćani postojimo, da znamo tumačiti Sveto pismo i podržati ono što je u njemu zapisano te dokazati onima koji su između i onima koji su protiv nas da ne politiziramo, da se ne prilagođavamo svijetu nego stojimo uz Božju Riječ i ono što je volja Božja.

Svi prisutni složili su se da treba podržati stavove Hrvatske crkve o tim važnim pitanjima za budućnost naše djece, glasno istupati i govoriti kada treba jer puno je deklariranih kršćana, ali malo je onih koji su spremni svjedočiti svoju vjeru u svakom trenutku. I ovaj susret na neki način je apel vjernika Bakarskog dekanata za obranu temeljnih kršćanskih vrednota na kojima su sazdane naše obitelji i odgajana naša djeca.

Idući susret bit će u župi Jelenje 10. veljače.Gordana Fumić

Jubilej župe na Pećinama

Župa Svete Obitelji na Pećinama 50. obljetnicu osnutka i postojanja doživjela je kao milosni dar u Go-dini vjere na kojemu su župljani svečano zahvalili Bogu 3. veljače na spomendan sv. Blaža. Svečano euhari-stijsko slavlje predvodio je nadbiskup Ivan Devčić uz koncelebraciju župnika Vjekoslava Kovača, gvardijana trsatskog svetišta fra Antuna Jesenovića i prijašnjih žu-pnika Pećina mons. Nikole Uravića i Vjekoslava Đapića, kojima se kasnije pridružio i Anton Zec.

Bivši župnici predvodili su mise bogate četverod-nevne pripreme koja je bila posvećena jačanju vjere. U Godini vjere svjedočanstva života u vjeri dali su sveće-nici, bogoslovi, redovnice i obitelji. U župi bogatoj živim vjerničkim zajednicama aktivne su tri neokatekumen-ske zajednice, Opus Dei, Zajednica Srca Isusova i Mari-jina te Zajednica Schontattske pobožnosti.

Posljednjeg dana uoči proslave, 2. veljače, misu je predvodio mons. Janez Oberstar, rektor biskupijsko-misijskog sjemeništa u Trstu. S. Dobroslava Mlakić 31. siječnja govorila je o 40 godina djelovanja na Pećinama Družbe sestara Presvetog Srca Isusova i utemeljiteljici Družbe Mariji Kozulić kojoj je ispred njezine rodne kuće upravo na Pećinama nedavno postavljena spomen plo-ča. Brojni su se vjernici tih dana okupljali na euharistiji u dvorani župne kuće jer još uvijek nije izgrađena župna crkva.

Nadbiskup je u propovijedi podsjetio na povijest ove riječke župe te da je ona najstarija među riječkim župama koje do danas nemaju svoju župnu crkvu, a to su: župa sv. Ane na G. Vežici, sv. Luke na Brašćinama i Pulcu i sv. Franje Asiškog na Pehlinu. „Prvi je župnik Pećina bio dr. Ljubo Kučan, koji je ovom župom samo formalno upravljao, jer je istovremeno bio i župnik župe sv. Ćirila i Metoda na Sušaku. Stvarni poslužitelj župe bio je dr. Ivan Ilijić, profesor filozofije i dogmatike na Vi-sokoj bogoslovskoj školi u Rijeci.“

Nadbiskup je kao posebnost ove župe istaknuo da je ona jedina u Riječkoj nadbiskupiji posvećena Svetoj Obitelji te objasnio zašto Crkva toliko časti Svetu Obitelj i potiče sve obitelji da žive po tom uzoru. „Budući da je odabrao roditi se i odrasti u obitelji, Isus je time po-sebno istaknuo vrijednost i važnost obitelji u ljudskom životu, što onda i Crkvu i sve njezine članove obvezuje da promiču obitelj i obiteljske vrijednosti.“

Nadahnut riječima sv. Pavla poželio je župljanima da se ljube onom nesebičnom i velikodušnom ljubavlju kojom sve ljude ljubi zajednički nebeski Otac. „S tom željom čestitam vam svima zlatni jubilej Vaše župe u nadi će ona zalaganjem svih vas sve više postajati veli-ka obitelj braće i sestara u Bogu“.

26 B

roj 1

/458

201

3.DOGAĐANJA

Ekumenska molitva u gimnazijiDevetu godinu u nizu tijekom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana u

Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji upriličena je multimedijalna ekumenska molitva koju su 18. siječnja predvodili članovi Molitveno-karitativne zajednice Agape s voditeljem Miro-slavom Radićem. Na molitvi su osim učenika i profesora Gimnazije bili nazočni članovi Ekumenskog odbora grada Ri-jeke i animatori iz Salezijanske mladeži.

Uz pjesme, prezentaci-je, kratki film o Taizeu, svije-će i trenutke tišine te čitane i spontane molitve, gimnazijalci su pokazali da se i oni mogu uključiti u ekumensku molitvu ako je ona prilagođena njima te da žele biti aktivni sudionici ekumenskih događanja.

Učenici i gosti su izrekli i molitve vezane za aktualna događanja u Hrvatskoj i svijetu: za više jedinstva u našem društvu, mir u Maliju i Siriji i zahvalu za održani Taize susret mladih kršćana za Novu godinu u Rimu.

M. Radić

Ekumenski koncert“S čime ću doći pred Gospodina” tema

je ovogodišnje molitvene osmine za jedin-stvo kršćana, a tim povodom u Pastoralnom centru „Auli pape Ivana Pavla II.“ u nedjelju, 20. siječnja održan je ekumenski koncert na kojemu su nastupile glazbene skupine: Ben Hur, Kristina i riječka FRAMA. Okupljene je pozdravio vicerektor riječkoj sjemeništa, o. Marko Stipetić, a uz vjeroučitelje, franjevce, brojne vjernike, koncertu se odazvao i pa-stor Baptističke crkve u Rijeci, Giorgio Grlj. U redovnom dijelu programa svaka grupa je izvela po četiri skladbe, dok je manifestacija zaključena s nekoliko zajedničkih pjesama koje su podigle publiku na noge i izmamile i dodatni bis.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana nastavlja se do petka, 25. siječnja kada će u crkvi Gospe Lurdske biti održana završna ekumenska molitva s početkom u 19:30.

Helena Anušić

Završni ovogodišnji ekumenski molitveni susret u Rijeci odr-žan je 25. siječnja u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske. U za-jedničkoj molitvi tijekom ekumenskog tjedna sudjelovali su

predstavnici Rimokatoličke crkve, Makedonske pravoslavne crkve te Baptističke i Evangeličke crkve. Pozdravljajući okupljene u naj-većoj riječkoj crkvi o. Marko Stipetić, svećenik i redovnik Katoličke crkve pojasnio je značaj zajedničke molitve kršćana. „Osam dana putovali smo zajedno i bilo je to veliko obogaćenje za sve nas, za naše zajednice u kojima smo se susretali. Ovo što danas činimo, posljednjeg dana ekumenskog tjedna, to je samo srce vjere, sama bit kršćanstva. To je ispunjenje Isusovog zahtjeva da svi budu jed-no, da zajedno slijedimo njegove zapovijedi. Krenimo stoga zajed-no u molitvu i po njoj obnovimo lice našeg grada i naše zemlje“, rekao je Stipetić.

Razmišljanja nadahnuta željom za jedinstvom uputili su i pred-stavnici ostale tri kršćanske zajednice koje su sudjelovale u za-jedničkoj molitvi. Baptistički pastor Giorgio Grlj istaknuo je kako dijalog s drugim kršćanima ne bi smio voditi gubitku vlastitog kr-šćanskog identiteta, nego radosti. „Crkve su predane dijalogu o promicanju jedinstva kršćana. Posljednjih godina razvio se i dijalog s pripadnicima drugih vjera. Ti susreti ne samo da obogaćuju nego također promiču poštivanje i dobre uzajamne odnose te grade mir ondje gdje je sukob. Ako se naše kršćansko svjedočanstvo ujedini na temelju vjere u Krista, naš otpor predrasudama i sukobu bit će još djelotvorniji.“

„S čime ću doći pred Gospodina“ (Mih 6, 6-8), bio je naslov ovogodišnjeg Tjedna molitve za jedinstvo kršćana. Ovogodišnji program na svjetskoj razini pripremljen od strane ekumenskih za-

jednica iz Indije. Teme molitve u najavljenom tjednu nadahnute su starozavjetnim tekstom proroka Miheja koji govori o Božjem zahtje-vu upućenom čovjeku da živi pravedno i milosrdno.

Kršćanske zajednice diljem svijeta od 18. do 25. siječnja su-sretale su se na zajedničkoj molitvi kako bi tražile putove jedinstva. U ekumenski program u Rijeci bili su uključeni i

mladi te dvije srednje škole. Ekumenska molitva održala se u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji i Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji. Mla-di su se susreli i u nedjelju 20. siječnja u Auli na Trsatu uz nastup glazbenih skupina Ben Hur i Kristina te zajedničkoj molitvi 22. si-ječnja u crkvici sv. Sebastijana u riječkom Starom gradu u kojoj se sastaje i Makedonska zajednica.

Ekumenska molitva

Dijalog među kršćanima vodi radostiU zajedničkoj molitvi u Rijeci tijekom ekumenskog tjedna sudjelovali su predstavnici Rimokatoličke crkve, Makedonske pravoslavne crkve te Baptističke i Evangeličke crkve.

PRETPLATNICI - VELJAČA 2013. GOD.BAKAR: Marica Lusičić, Sonja Winter, Ela Nekić, Vera Hess; DRAŽICE: Janja Radetić; DUGA RESA: Čeko Katica; KLANA: Josip Laginja, Marija Barak; KOSTRENA: Darinka Pettiroso; NOVI VINODOLSKI: Kuzma Piškulić; OGULIN: Mica Sinko; PULA: Rozika Turković; OSIJEK: Slavo Barešić; OPATIJA: Dragan Vladislović; SLUNJ: Jure Radočaj; RAVNA GORA: Anica Janeš; RIJEKA: Đurđica Kalčić.Ivanka Pavešić, Mira Borčić, Gertruda Rakić,

Ivan Maričić, Paula Vaić, Ružica Sironić, Josip Tomašić, Kata Marušić, Ruža Beljan, Marija Beljan; SPLIT: Domagoj Matejčić; VIS: Č.S.Agneza Juretić; ZAGREB: Dina Miklić, Ljubica Mrakovčić, Mato Repić, Ana Ćorkalo, Hrvoje Defar, Mirna Sudar-Kulčar, Pavica Rumiha, Stipe Obućina, Slavica Horvat, Nada Lončarević, Drago Budiselić, Dina Miklić, Franka Leš, Željka Znidarčić, Blažica Karlović, Dubravka Pavišić, Ivan RadetićINOZEMSTVO: USA: Karlo Bruketa; NJEMAČKA: Snježana Šepić-Hyrat

Maks Peč zakoračio je u stotu godinu života. „Veliki prijatelj riječkih nad-biskupa“, kako ga je oslovio nadbi-

skup Ivan Devčić, 99. rođendan proslavio je 13. siječnja u nadbiskupskom domu u Rijeci. „Sutra sam pozvan kod prijatelja, a i prekosutra će me ugostiti, ali meni je uvijek posebno drago doći ovdje, u Nadbiskupski dom, jer me vežu lijepe uspomene za našeg nadbiskupa Ivana, ali i njegove prethodnike s kojima sam surađivao“, podsjetio je slav-ljenik koji još uvijek ne zaboravlja brojne de-talje. Na svečanom ručku prisjetio se zgoda koje je proživio s tada mladim svećenikom Ivanom Devčićem i legendarnim osniva-čima i prvim urednicima nadbiskupijskog mjesečnika Zvona pok. mons. Josipom Šo-jatom i pok. mons. Antonom Sironićem.

Nadbiskup Devčić podsjetio je na nje-govu veliku ljubav prema tom listu, jedin-stvenom za Crkvu u ondašnjoj Jugoslaviji, u kojemu i danas, nakon 50 godina izlaze njegovi tekstovi. Istaknuo je i njegovu vjernu povezanost s Crkvom, a posebno pok. nad-biskupom Josipom Pavlišićem. Zbog toga ga je, uoči dolaska u Rijeku 2003. godine,

papa Ivan Pavao II. odlikovao „Pro Ecclesia et Pontefice“. Nadbiskup je istaknuo i kako je slavljenik, nakon što je prošao brojne tu-

đinske vlasti u Rijeci, prije dvadesetak godi-na bio spreman pomoći u stvaranju samo-stalne Hrvatske.

Uspomene „živuće povijesti Rijeke“ sežu daleko u prošlost u vrijeme iz-među dva svjetska rata, talijanske

okupacije te izgradnje Rijeke nakon Drugog svjetskog rata. Maks Peč po struci je gra-đevinar i svojim se djelovanjem nakon Dru-gog svjetskog rata upisao u povijest Rijeke. Postavljen je za šefa saobraćajne sekcije vojne uprave grada i projektirao mostove, kako kaže, od Rijeke do Trsta. Nikada nije bio član Partije, što samo dokazuje da su ga tadašnji čelnici cijenili zbog njegovog rada i stručnosti iako je uvijek ostao vjeran Crkvi i nikada nije tajio svoju vjeru.

Pored rada u struci bavio se pisanjem, fotografijom i sportom. Bio je profesor na Građevinskom fakultetu, tajnik Plivačkog kluba Primorje i zapovjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva Sušak. Brojna sje-ćanja barba Max povezuje u angdote koje rado prepričava, a njima je i na proslavi ro-đendana uveseljavao čestitare.

D. D.

U Caritasovu domu u Rijeci 15. prosinca održan je susret volontera župnih Caritasa. U Godini vjere i uoči nedjelje Caritasa tema susreta bila je „Vjera, ljubavlju djelotvorna“,

a o tome je govorio ravnatelj nadbiskupijskog Caritasa mons. Ni-kola Uravić. Volontere u župama podsjetio je na cilj Godine vjere, a to je rasti i učvrstiti se u vjeri, produbiti ju, svjedočiti i naviještati. Kao vjernici uključeni u karitativne projekte njihovo svjedočenje i naviještanje posebno se odnosi na djelotvornu ljubav prema bli-žnjemu u potrebi. Poticaj je pronašao i u Svetom pismu istaknuv-ši poruku iz Prve Petrove poslanice kako je bolje trpjeti nepravdu čineći dobro nego čineći zlo.

Podsjetio je da je evangelizacija, svjedočenje i širenje vje-re, poziv i poslanje svakog vjernika. „Ona se ostvaruje riječima i djelima, ili jednostavno načinom života. Ona ima za cilj unutarnju promjenu pojedinca i društva. Tu je promjenu potrebno započeti od sebe i najbližih, evangelizirati u vlastitom domu, obitelji, župi.“ Poticajne riječi ravnatelja Caritasa potaknule su tridesetak sudioni-ka iz desetak župa da iznesu primjere karitativnog djelovanja iz vje-re u svojima zajednicama. Uz zahvalu volonterima za sve što čine u svojim sredinama na nadbiskupijskom Caritasu ostaje koordinacija djelovanja, ali i vrlo konkretni projekti pomoći.

Godišnje Caritasovi programi u Riječkoj nadbiskupiji obuhvate barem 7000 korisnika. Najveći broj potrebnih dotakne se akcijama podjele namirnica za Uskrs i Božić, oko 3500 obitelji. Namirnice se dostavljaju u župe, a volonteri ih razdijele potrebitima. Za svaki blagdan podijeli se oko 1000 paketa po župama, ali se pred blag-dane i u Caritasu dijele pojačani, bogatiji i raznovrsniji paketi hrane. Tijekom cijele godine se nastoji da u skladištu uvijek ima nešto hra-ne kako bi se pomoglo onima kojima je pomoć hitno potrebna za nekoliko dana do mirovine ili plaće. Godišnja vrijednost ovog pro-

grama je oko 150 000 kuna, a financira se od novca iz «Korizmene akcije», raznih donatora i Riječke nadbiskupije.

Drugi vrijedan projekt je pomoć u pelenama za odrasle, me-dicinskim, ortopedskim i drugim pomagalima, koji obuhva-ća oko 1500 korisnika. Tu je još i podjela odjeće, rabljenog

namještaja, posjet volontera obiteljima s više djece ili nemoćnim osobama, pa i financijska pomoć za 50 studenata ili kratkoročna posudba potrebnim obiteljima. Aktivno je i savjetovalište koje po-maže korisnicima kako da si bolje organiziraju život sa sredstvima koja su im na raspolaganju. Projekt kumstva na daljinu provodi se već 18 godina, a na taj način potporu donatora godišnje dobiva 106 djece. Pored toga pod okriljem nadbiskupijskog Caritasa u Ri-jeci djeluje Dom za žene i djecu, žrtve obiteljskog nasilja, zatim Prihvatilište za beskućnike „Ruže sv. Franje“ te „Kuća utočišta“ koja djeluje kao pučka kuhinja. Početkom slijedeće godine s radom bi trebao započeti i hospicij za palijativnu skrb kojega je osnivač tako-đer nadbiskupijski Caritas.

Ur.

Nedjelja Caritasa

Vjera, ljubavlju djelotvorna

Rođendan Maksa Peča

Zakoračio u stotu

Godišnje Caritasovi programi u Riječkoj nadbiskupiji obuhvate barem 7000 korisnika.

Riječki nadbiskup Ivan Devčić na svetkovinu Isusova krštenja 13. siječnja krstio je četvero djece u Viško-vu, župi s najvećim natalitetom u Riječkoj nadbisku-

piji. Djeca dolaze iz velikih obitelji, Gabrijela Sušanj i Petar Višnjić peto su dijete, Emanuel Vratović je šesto, a mala Marija Pilar Tuftan sedmo dijete svoje brojne obitelji.

Nadbiskup je čestitao roditeljima na primjeru kojim po-kazuju koliko su otvoreni životu. „Svi smo mi Božja djeca, čovjekovo dostojanstvo proizlazi upravo iz toga. Stoga smo pozvani poštivati pravo i dostojanstvo svakoga čovje-ka. Pozvani smo štiti život od samog njegovog početka i biti otvoreni životu. Samo tako možemo graditi novi i bolji svijet“, rekao je nadbiskup. Roditeljima i brojnim vjernicima u punoj crkvi sv. Mateja objasnio je i značaj krštenja.

„Isus se krstio na početku svog javnog djelovanja što je s njegove strane čin solidarnosti i poistovjećivanja s nama ljudima. Time je najavio novo vrijeme, novo

čovječanstvo. Po krštenju se i mi suobličujemo Kristu, že-limo ga slijediti i roditi se za novi život. A taj se sastoji od dijela ljubavi prema Bogu i ljudima“, rekao je nadbiskup u propovijedi.

Župnik Ivan Nikolić čestitao je svojim župljanima pod-sjetivši da obitelji s mnogo djece nisu rijetkost u župi sv. Mateja u Viškovu. To je posebnost ovoga mjesta u Primor-skom kraju, fenomen čak i u okvirima Hrvatske. „Čestitam vam što ste otvoreni životu. Nemojte se bojati toga, djeca su radost i blagoslov. Roditelji koji su danas krstili djecu to i potvrđuju“, rekao je župnik na kraju mise.

Četiri krštenja

Po krštenju se suobličujemo KristuKrštena djeca dolaze iz velikih obitelji, Gabrijela Sušanj i Petar Višnjić peto su dijete, Emanuel Vratović je šesto, a mala Marija Pilar Tuftan sedmo dijete svoje brojne obitelji.