Religija i pravo
-
Upload
jasmin-cancar -
Category
Documents
-
view
291 -
download
0
Transcript of Religija i pravo
Uvod
U ovom eseju pokusat ću da iznesem osnovne činjenice o sekularnoj državi i njenim
karakteristikama. Sekularna država se pojavila u moderno doba kao odgovor na vjerske
sukobe koji su harali Evropom više od jednog stoljeća i koji su društveni život izveli na put
samodestrukcije. Sekularizam je pokret koji se zalaže za odvajanje i umanjivanje značaja
religije u javnom životu. Poznat je i pod nazivom svjetovnost. Zalaže se za odvajanje Crkve
od države, te slobodu mišljenja. Termin "sekularizam" skovao je 1846. godine engleski
filozof George Jacob Holyoake koji se protivio uspostavljanju državne religije ili
favoriziranju jedne nauštrb drugih religija. U suštini, sekularizam označava skup ideja i
vrijednosti čiji je cilj da osiguraju da država ne bude uključena ni u promoviranje određenih
vjerskih ubjeđenja i vrijednosti, a ni da svoju moć i institucije upotrijebi za progon religije. Da
bi spriječili državne službenike da upotrijebe svoju političku moć u svrhu nametanja uskog
skupa vjerskih vrijednosti i mišljenja širem društvu, i da bi preduprijedili mogućnost upotrebe
vjerskih simbola za huškanje jedne vjerske zajednice protiv druge, zapadni intelektualci su
započeli projekat čiji je cilj bio odvajanje političke vlasti od vjerske pripadnosti.
1
Sekularizam i sekularizacija
Sekularizam je ideja koja se formirala i rasla u renesansnom periodu u Europi. Riječ
sekularizam je latinskog porijekla a znači odvajanje vjere od društvenih poslova i odvajanje
vjere od politike. Svakom od navedenih značenja, posvećena je posebna pažnja, a pored toga
nalaze se i u bliskoj međusobnoj povezanosti tako da kritika i analiza bilo kojeg od njih
ujedno može biti analiza i kritika oba dva. Ukoliko se dokaže da vjerska učenja obuhvataju i
pitanja u vezi sa poslovima Ovoga svijeta, u tom slučaju treba prihvatiti i činjenicu da vjera
ima ulogu u politici i društvenom uređenju. S druge strane, ukoliko se dokaže da vjera
odbacuje politiku, u tom slučaju ispravno je mišljenje o odvojenosti vjere od politike.
Opće prihvaćeno mišljenje je da sekularizam znači odvajanje vjere od politike što na kraju
ipak rezultira stavom o prihvaćenosti vjere, međutim samo kao ličnog odnosa čovjeka s
Bogom, dok laicizam predstavlja oblik protivljenja vjeri što je svojstveno ateizmu. Međutim,
pažljivim analiziranjem temeljnih načela i stavova sekularizma, postaje jasna njegova
neutemeljenost, budući da su sekularizam i laicizam suštinski blizu te, sa aspekta značenja,
podrazumijevaju jedan gradirajući i relativni pojam, koji u sebi obuhvata široku grupu ljudi,
od nevjernika do onih koji prihvataju vjeru. Na osnovu gradirajućeg pojma i sinonima, postoji
mišljenje da se sekularizam dijeli na dvije vrste, i to ekstremni i umjereni. Pod ekstremnim
sekularizmom podrazumjeva se mišljenje koje uopće ne prihvata vjeru, a pod umjerenim
sekularizmom podrazumjeva se mišljenje koje vjeru prihvata, ali samo kao lični odnos između
čovjeka i Boga.
Svojom teorijom sekularizam se proteže na široko društveno i vjersko područje, međutim,
pažljivom analizom pojmova i značenja od kojih je ta teorija sadržana, uviđa se da
sekularizam iz temelja negira vjersku vlast. Na istoj osnovi teoretičari sekularizma pored svih
svojih nesuglasica koje postoje kada su u pitanju različita pitanja, ipak kada je u pitanju
negiranje vlasti na principima vjere i neophodnosti njenog neostvarenja u tom slučaju dijele
isto mišljenje. Ispravan prijevod rijeci sekularizam je nevjera (ateizam) ili svjetovna teorija
(laicizam). Sekularizam u terminologiji ne samo da je suprotan pojmu budućeg svijeta, nego
nosi specifičnije značenje nepovezanosti s vjerom ili potpunu proturječnost vjeri. Ovaj
prijevod se jasno očituje iz definicije koju navode rječnici i strani znanstveni instituti.
Britanski naučni zavod, pojašnjavajuči termin sekularizma, kaže: "To je socijalni pokret koji
2
ima za cilj odvratiti ljude od zaokupljanja budućim svijetom i usmjeriti ih ka posvečivanju
ovom svijetu." U srednjem vijeku postojala je nezainteresovanost za ovaj svijet. Ljudi su se
uveliko posvečivali razmišljanju o Bogu i budućem svijetu. Sekularizam se kroz borbu protiv
ove pojave počeo manifestirati putem razvitka humanističkog pravca. U doba renesanse ljudi
su počeli pokazivati duboku privrženost humanističko-kulturnim otkričima i ostvarenju
vlastitih ambicija na ovom svijetu.“ Zaokret ka sekularizmu postepeno se razvijao kroz čitavo
savremeno doba kao pokret suprotan vjeri i krščanstvu.
Nakon vidnog slabljenja muslimanske vlasti u svijetu otvorena su brojna vrata razdora,
zavade, dekadence i stranog utjecaja u muslimanskim umovima i sredinama. Jedno od
najvećih iskušenja za muslimanske narode danas, a vjerovatno i u skorijoj budućnosti, je
sekularizam koji se svim sredstvima nastoji nametnuti muslimanima zajedno sa ostalim
zapadnim vrijednostima. Interesantno je to da o ovom problemu s kojim se suočava cijeli
islamski i drugi religijski svijet ima veoma malo napisanih djela, članaka i naučnih radova.
Znači sekularizma je pravac u životu ili bilo kojem domenu koji počiva na osnovi da se vjera
ili vjerska tumačenja ne smiju miješati u vlast. Odnosno, namjerno udaljavanje tih tumačenja.
Ova riječ npr. označava: ''Vlast sa čistom ateističkom politikom". Orijentalista Arberi u knjizi
"Vjera Bliskoh istoka" kaže: "Naučni materijalizam, humanizam, prirodnjački pravac i
pozitivizam su ateistički pravci. Ateizam je posebno izražen u Europi i Americi. Iako su
pojave sekularizma prisutne na Biskom istoku, nisu dobile posebnu filozofsko-književnu
formulaciju. Glavni primjer za to je odvajanje vjere od države u Republici Turskoj. U
savremenoj islamskoj literaturi sekularizam je uveliko definisan kao "odvajanje vjere od
države". U stvarnosti, ovakva definicija ne daje potpuno značenje za pojedince i njihove
postupke koji nisu u uskoj vezi s državom.
Znači, ispravno značnje sekularizma je "izgradnja života bez uplita vjere", bez obzira na
društvo ili pojedinca. Države i pojedinci, sa ograničnim shvatanjem, imaju različite stavove o
vjeri. Neki sistemi dozvoljavaju vjeru, kao liberalno-demokratska društva, i njihov pravac je
"umjereni antireligiozni sekularizam", tj. ateistica društva koja se ne bore protiv vjere.
Suprotno njima stoji "ekstremni antireligiozni sekularizam" koji se oštro suprotstavlja vjeri
kao u komunističkim i njima sličnim totalitarnim društvima. Nema nikakve razlike između
ova dva naziva ako gledamo s stanovišta islama. Sve što nije vjersko, od principa do prakse,
ono je u suštini antireligiozno. Islam i ateizam su dva potpuno nespojiva pojma.
3
Stoga može se zaključiti iz svih spomenutih definicija da sekularizam oma svoje
karakteeristike i ideologiju:
- sekularizam je ideologija koja je u potpunosti okrenuta ovom svijetu
- sekularizam u suštini ne priznaje Boga, Njegove poslanike, Njegove objave, Sudnji dan,
budući svijet
- sekularizam kao svoj osnovni cilj ima borbu protiv religije ili vjere u bilo šta nadnaravno a
posebno u Boga
- sekularizam želi da bude sveobuhvatan i da uredi i čovjekovo «ja» kao i njegove težnje,
želje i očekivanja. On je dakle sveobuhvatni pogled na život koji želi da ljude upućuje u
pogledu njihove ovosvjetske sreće i blagostanja.
- sekularizam želi da obazvrijedi sve vjerske vrijednosti i da ih zamijeni sa svojim viđenjima
- sekularizam se posebno trudi da vjeru izbaci iz politike, ekonomije, umjetnosti, kulture,
odgoja, porodičnog života, društvenog života, sporta i drugih aspekata ljudskog života
Povlačenje sa sekularnog puta Islamska revolucija u Iranu raspršila je iluzije zagovornika
teorije modernizacije/sekularizacije. Pojava ajetullaha Ruhullaha Homeinija, koji predvodi
narodnu revoluciju iz svoga progonstva u malom francuskom selu i koji ruši vladu naftom
bogatog, modernizirajućeg šaha Irana, a koji je imao brojne saveznike na Zapadu i impresivnu
vojsku, bila je izvan domašaja imaginacije kako stručnjaka tako i vladara. Buđenje islama u
muslimanskoj politici u najmoderniziranijim muslimanskim zemljama Egiptu, Libanu, Alžiru,
Tunisu i Turskoj bila je rukavica bačena u lice onih koji su vjerovali da vjera treba biti na
margini, a ne u centru javnog života. Ako su neki u početku bili zadovoljni time da islamsko
buđenje opišu kao pokret siromašnih i marginaliziranih, otuđenih i neobrazovanih, kasne
osamdesete i devedesete raspršile su njihova vjerovanja i predviđanja otkrivši "tihu
revoluciju" koja se dotada odvijala neopaženo. Islam se pojavio kao snaga u matici društva
koja je utjecala na političke stranke i organizacije, društvene pokrete i institucije civilinog
društva. Štaviše, u većini slučajeva to je bila urbana, a ne ruralna pojava. Njeni lideri i
simpatizeri bili su obrazovani profesionalci. Uporedo sa vodstvom i institucijama sekularne
elite, u mnogim muslimanskim društvima pojavila se nova alternativa otkrivajući do koje
mjere je islamski aktivizam postao institucionaliziran. Danas je Turska jasan primijer poraza
4
sekularizma. Dugo smatran jedinom potpuno sekularnom opcijom u muslimanskom svijetu i
jednim od rijetkih primjera demokratske vladavine turski se sekularizam činio neoborivim ali
na koncu sekularizam postepeno slabi pod uticajem tihe revolucije koja godinama bukti u
ovoj zemlji.
Vjera sa stajališta islama
Vjera ima veliki broj različitih definicija među kojima ne postoji određenje koje bi svojim
opsegom obuhvatilo sve metode vjerskih praksi Ovoga svijeta. Zato, s obzirom na to da se
naša glavna tema odnosi na Islam bolje je da vjeru definiramo upravo sa stajališta Islama.
Dakle, u nastavku, pod vjerom podrazumjevat ćemo njeno značenje koje će biti predočeno u
sljedećoj definiciji, i nećemo uzimati u obzir druga značenja. Moguće je također da ovo
značenje nije prihvatljivo za neke druge vjere.
Sa stajališta Islama i u skladu sa čvrstim i jasnim kur'anskim osnovama, vjera je skup
zakona i načela koja se tiču morala, društvenog i individualnog ponašanja kojima čovjek
obezbjeđuje ovosvjetsku i ahiretsku sreću. O argumentima ove tvrdnje bit će opširno riječi u
nastavku. Potpuno je jasno da, ako se ova definicija dokaže ispravnom, ona će odgovarati i
ostalim Božiji vjerama, jer sa stajališta Kur'ana Časnog, temelj svih Božijih vjera je isti i
nema prednosti jedne vjere u odnosu na drugu, osim razlike koja je sagledana u sažetijem ili
širem predočavanju vjerskih principa. Kur'an Časni kaže:
Zaista kod Allaha vjera je samo Islam.1
Ime Islam za vjeru odabrao je Ibrahim, a. s. Prednost Božijih vjera ogleda se u
pojedinačnim pitanjima i metodama, što je označeno riječju šerijat.
Svima vama zakon smo i pravac propisali.2
Usljed toga, kada se govori o stvarnoj vjeri u tom slučaju pluralu nije mjesto za upotrebu,
što nam govori daje izraz vjere pogrešan jer mnoštvo kada je vjera u pitanju u osnovi nije
ispravno. Najbolje svjedočanstvo daje vjera jedna kur'anske su riječi:
1 Ali - 'Imran: 19.2 Al - Ma'ida: 46.
5
A kada Isa, sin Merjemin, reče: "O sinovi Israilovi, ja sam vam Allahov poslanik da vam
potvrdim prije mene objavljeni Tevrat i da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije
ime je Ahmed, koji će poslije mene doći" i kad im je on donio jasne dokaze, oni rekoše:
"Ovo je prava vradžbina“3
Jedna od dužnosti Božijih poslanika jeste da potvrđuju poslanike nakon kojih su došli i da
najavljuju one koji tek trebaju doći. Drugim riječima, prihvataju i potvrđuju i prijašnje i
buduće poslanike Božije, što nema nikakvo drugo značenje već najbolji je svjedok prisustva
jedne vjere kroz pokoljenja i vrijeme, na način da je svaki poslanik obznanjivao i objašnjavao
učenja vjere u mjeri koliko je bilo potrebno za njegovo vrijeme. Nakon što je došao Božiji
poslanik Muhamed, s. a. v. a., on je obznanio da je sve ono što su prijašnji poslanici, od Boga
donijeli Istina, i da će se nakon njega zauvijek prekinuti veza čovječanstva sa Objavom.
Prema tome, možemo u skladu sa gore rečenim zaključiti daje definicija vjere sa stajališta
islama ujedno definicija i svih Božijih vjera.
Kur'an je po ovom pitanju izričit i kaže da su sve razlike nastale, kako u okviru jedne
vjere, tako i između različitih vjera, od strane pojedinaca koji su to svjesno radili da bi na taj
način zadovoljili svoje nefsanske prohtjeve povodeći se za dunjalukom.
Zar se vi nadate da će vam se jedna skupina od njih (Jevreji) odazvati i vama za ljubav
vjernici postati, a neki medu njima su Allahove riječi slušali pa su ih, pošto su ih shvatili,
svjesno izvrnuli.4
Na drugom mjestu Kur'an Časni kaže:
A teško onima koji svojim rukama pišu Knjigu, a zatim govore: "Evo, ovo je od Allaha " -
da hi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu i teško
njima što na taj način zarađuju!5
3 As – Saff: 6.4 Al – Baqara: 75.5 Al – Baqara: 79.
6
Uloga vlasti u vjeri
Sa stanovišta vjerskog svjetonazora, vlast ima izvanredno važan značaj, iz tog razloga što
ima utjecaj u širenju vjere i vjerskih stavova kao i u borbi protiv nje s druge strane, posebno
kada se ima u vidu činjenica da su svi propisi vjere prilagođeni kalupu društvenih pravila i
zakona, a vlast ima temeljnu ulogu u reguliranju društvenih odnosa.
Ono što je sigurno jeste činjenica da je vlast, sa stajališta vjere, sredstvo, a ne cilj. Znamo
da sredstvo nikada ne može imati vrijednost koju ima cilj. Drugim riječima, ukoliko bi vjera
mogla koristiti drugo sredstvo za ostvarenje svoga cilja, u tom slučaju ne bi davala nimalo
značaja vlasti. Zbod toga, ukoliko malo pažljivije i preciznije uzmemo u obzir ovu činjenicu
ne može se reći da vlast, sa stajališta vjere predstavlja bitnu stvar.
Činjenica je da je vlast sa stajališta vjere sredstvo, a ne cilj. Međutim, treba znati da jedino
vlast pomaže vjeru u ostvarenju njenih ciljeva i da je kao takva nezamjenjiva. Vlast, sa
ovakvim položajem i ulogom, ima svoju vrijednost koja se ne može osporiti ili umanjiti.
Ukoliko bismo htjeli navesti primjer za to, u tom slučaju najbolje |i reći da je uloga vlasti
naspram vjere poput uloge obožavanja 'ibadet naspram spoznaje Boga. Na isti način, kao što
'ibadet u Ulozi sredstva, ne gubi vrijednost razloga zbog kojeg je stvorena, tako ni vlast kao
sredstvo, zbog svoje jedinstvenosti, ne gubi svoju izvanrednu ulogu.
Dva temeljna načela
Kako bi smo shvatili princip odnosa koji je uspostavljen između vjere i vlasti, prije svega
trebamo razmotriti dva temeljna načela:
a) načelo apsolutne vlasti Božije, i
b) načelo prava izbora i slobode date stvaranjem.
Sa stanovišta vjere, apsolutna vlast je potpuno pravo Apsoluta Koji je sve stvorio. Sasvim
je logično da onaj koji nešto stvori ima pravo odlučivanja i ispoljavanja moći nad tim šta je
stvorio, kao svojim vlasništvom. Ovaj sud je potpuno razuman i utemeljen na racionalnoj
7
dedukciji, tj. dokazu. Riječi Božije u Kur'anu Sud pripada jedino Allahu6 predstavljaju ustvari
propis koji se direktno obraća ljudskom razumu, što znači da svaki razuman čovjek shvata
ovu zbilju. Saobrazno tome, Uzvišeni Allah prepušta vlast i provođenje moći jedino ljudima
koje je On direktno ili indirektno odabrao, koji se kreću na putu Božanske vlasti i Njegovog
ustrojstva.
U okrilju istog načela, ljudi koriste Božije zakone i propise uz pomoć kojih su
zagarantirani njihovi interesi i dobra. Žive pod okriljem vlasti u kojoj osnovu odlučivanja i
vođenja politike predstavlja Božija vjera.
S druge strane, Gospodar je čovjeka stvorio slobodnog i s posebnim ciljem podarivši mu
slobodu izbora. Upravo zbog toga On ne prisiljava čovjeka na prihvatanje vjerske ili
svjetovne vlasti. Tako da nema prisile ni u samoj vjeri kao što se u Kur'anu i kaže: nema
prisile u vjeri7, a ni u prihvatanju vjerske vlasti ti vlast nad njima nemaš?8
Vjera, u principu, negira primoravanje i nasilno prihvatanje kako vjere tako i bilo koje
vrste vlasti, bez obzira da li je ona vjerska ili materijalistička, ali s tim da se ne previđa
činjenica da, kada su u pitanju posljedice izbora i učinci prihvatanja, posljedice su stavljene
na odgovornost i teret izbora, bez obzira da li to bila vjera ili ateizam, vjerska vlast ili
materijalna. I Mi smo čovjeku pokazali puteve pa ako želi može biti zahvalan, a ako želi može
poreći, međutim uz napomenu Mi smo za nevjernike okove i sindžire i oganj razbuktali
pripremili i Čestiti će iz pehara piti komforom začinjeno piće.9
Svi rezultati i posljedice izbora stavljene su na teret izbora, i poznato je da između izbora
i djela, kao i između rezultata i tragova, postoji prirodna i zbiljna povezanost, tako da nije
moguće da dođe do raskida veze između njih.
Sastavljanjem dvaju temeljnih principa, tj. principa apsolutne vlasti Božije sa jedne, i
čovjekovog prirodnog prava na izbor sa druge strane, način vjerske vlasti i metod mudrog
vjerskog upravljanja prezentiran je do najsitnijih detalja, pri čemu su negirane druge vrste
vlasti.
Davanjem čovjeku prava na izbor, negirana je superiornost i strahovlada vjere i vjerske vlasti
a također spriječeno je zatvaranje očiju kada je u pitanju uloga ljudi u vrsti svojeg izbora,
čime se otklonio sukob između vlasti Božije sa jedne i slobode ljudi sa druge strane. Dakle,
realno gledano, stanje nije takvo da ljudi moraju zaboraviti na sebe kada se spomene ime
6 Jusuf: 40.7 Al - Baqara: 256.8 Al - Gašiya: 22.9 Ad - Dahr: 4. i 5.
8
vlasti Božije kao što neke primjere takvog rezo-novanja i postavljanja prema ovom pitanju
zatičemo kod teokratskog modela shavatanja odnosa čovjek - Božija vlast. Drugim riječima,
negirana je podjela ili ograničenje na izbor samo za Boga i vjersku vlast, ili samo za ljude i
materijalističku vlast. Rečeno je da se ljudi ne nalaze na takvom raskršću. Objašnjenjem zbilje
da j e apsolutna vlast samo u Božijoj ruci, daje se do znanja da vjerski upravitelji nemaju
prava uzeti za mjerilo samo ljudsko mišljenje i sebe smatrati izvršiteljima i pro voditelj ima
njihovih želja i interesa, jer u tom bi slučaju teren za smutnju bio pripravan. Dobar primjer
ovakvog postupanja jeste demokratski model upravljanja državom, gdje se zastupaju upravo
takvi standardi. Međutim, ono što treba prakticirati i provoditi u djelo, i ono što predstavlja
mjerilo za takvo šta jeste Istina koju je Uzvišeni objelodanio. Dakle, ukazivanjem na
okolnosti u vezi sa kojima govori ajet, I koji se o poslovima svojim dogovaraju, tj. oni koji
djeluju na osnovu međusobnog sporazumjevanja i poštovanja prava svih ljudi, precizira se
njihova uloga. Međutim, ajetom Zaista apsolutna vlast pripada samo Allahu, dolazimo do
zaključka da su Nebeska poučavanja osnova i mjerilo izvršavanja ljudskih želja.
Pregled sekularističkih argumenata
Na temelju naučnog pravila svaka ideja da bi bila dokazana mora biti argumentirana. Na
taj način osim što nudi razlog da bude prihvaćena, vrši i organizirano širenje svoje misli.
Prirodno da ni ideja se-kularizma nije izuzeta iz ovoga pravila.
Za spomenutu ideju ponuđen je veliki broj argumenata, koji su, bez obzira na privlačan
izgled, lišeni zadovoljavajuće čvrstine. Nekada bi argument bio ponuđen na takav način daje
ustvari riječ o pukom ponavljanju ili je pak sami izvor argumenta neprihvatljiv i sporan zato
što nema u sebi oficijelnog racionalnog elementa.
Argumenti koje sekularisti nude mogu biti podjeljeni na dvije grupe:10
a) Ono što predstavlja skicu i osnovne crte ideje sekularizma, i ustvari nije riječ o
argumentu. U svakom slučaju i to je veoma korisno radi upoznavanja sa idejnom linijom, koju
10 Akbar Eydi – Sekularizam ili vjera; prevod sa perziskog; Sarajevo, 2004.
9
osnivači sekularizma prate, što je veoma bitno za upoznavanje sa sekularizmom za one koji ga
nikako ili dovoljno ne poznaju.
b) Argumenti koji manje-više imaju boju dokaza. Sto neka ideja ima jače argumente,
lakše je postaviti se prema njoj, zbog toga što je logičke argumente veoma lahko potvrditi ili
odbiti. U ovom drugom dijelu pokušalo se dati pažnje čak i sumnjama, koje su promakle
kovačima argumenata i da se na sve ponudi zadovoljavajući odgovor, zato što je cilj
rasvjetljavanje Istine, a ne uvjeravanje sagovornika. Dešava se da u iznijetom prigovoru ili
sumnji, koje pojedinci iznose, svjesno ili nesvjesno, hotimično ili nehotično, bez obzira što je
nekada riječ o muslimanima koji i namaz obavljaju i prihvataju islamske šarte, tj. principe,
nakon pažljivog posmatranja i analize, bude uočena neophodnost stizanja do rezultata koji
nisu ništa drugo doli potvrda sekularističke ideje. Usljed toga neophodno je obratiti veliku
pažnju samo na misli i ono čime one rezultiraju, a ne na ličnosti i vlasnike tih misli. Činjenica
da je mislilac musliman ili skeptik nije razlog da određena sumnja ili prigovor ne bude
razmotrena i podvrgnuta kritici, upravo u sekularističkim aktima. Kao što razmatranje tih
ideja na ovako rigorozan način ne znači da obavezno pripadaju sekularistima.
Ljudi koji vjeruju u nepomirljivost i u trajni sukob između vjere i dunjaluka, kao i u
suprotnost između vjerskog nauka i slobode misli, prilikom preciziranja svojih stavova i
deklarisanja usmjerenja koja slijede dijele se na veliki broj grupacija. Jedni, kada su u pitanju
lična vjerovanja spadaju među vjernike oni čak i prilikom argumentiranja koriste vjerske
činjenice, drugi pak ovom pitanju pristupaju od počekta nevjernički. Bez obzira što
raznolikost utječe na zrelost ili nestabilnost iznijetih stavova, kao i na različitost rezultata do
kojih se stiže prilikom svođenja računa, ipak se u jednoj tački svi slažu. Naime, svi su
jednoglasni u presudi da vjeri nema mjesta na društvenoj, političkoj ili državnoj sceni. Svi se
slažu u stavu kako vjera ne treba da se miješa u državna pitanja i kako ne bi smjela davati
mišljenja u vezi sa ovosvjetskim društvenim pitanjima. Ukoliko ovu zajedničku tačku
ostavimo po strani, možemo reći da skoro i ne postoji stav ili mišljenje po kojem se svi slažu.
Zagovornici odvajanja vjere od politike i države, dijele se na četiri skupine11 od kojih
ćemo svaku posebno predstaviti u kratkim crtama.
11 Akbar Eydi – Sekularizam ili vjera; prevod sa perziskog; Sarajevo, 2004.
10
Prva skupina
Oni u vezi sa vjerom kažu da je bezvrijedna i ništavna. Vjerska naučavanja za njih imaju
vrijednost koliko je imaju i bajke. Na temelju toga kažu sljedeće:
a) vjera se ne treba pojavljivati na društvenoj sceni,
b) vjera nema pravo mješati se u politiku,
c) vjerska su poučavanja izmješana sa društvenim pitanjima i sastavljena su poput
dokaza od ispravnih i neispravnih činjenica, što dovodi do neispravnih zaključaka.
Druga skupina
U vezi sa vjerom i vjerskim naučavanjem kažu:
a) vjera je u osnovi istinita i čovjek treba biti vjernik,
b) područje vjere ograničeno je i nije široko,
c) područje vjere tiče se individualnih pitanja u vezi sa moralnim vrlinama i kvalitetima
duše,
d) Upravljanje državom, ekonomija, menadžment i planiranje jesu segmenti koji nisu
zastupljeni vjerskim programima.
Prema mišljenju spomenute skupine vjera je lični odnos sa Bogom svakog pojedinca, a
poslanici su dolazili da urede Onaj svijet a ljudi i sami mogu obavljati poslove Ovoga svijeta,
jer znaju šta će na njemu raditi.
Treća skupina
Riječ je o ljudima koji vjeruju, muslimani su, ali u vezi s vjerom kažu sljedeće:
a) vjera je istinita i treba vjerovati,
b) područje vjere šireg je opsega od lično individualnih pitanja,
c) vjera ima pravo mješati se u društvena pitanja, upravljanje države i si.,
11
d) uvjet aktivnog prisustva vjere u društvu jeste da na čelu ljudi bude bezgrješan čovjek.
e) Spomenuta skupina vjeruje da kada je bezgriješan čovjek kao što je poslanik
Muhammed, s. a. v. a., na čelu muslimana, u tom slučaju vjera ima pravo zalaziti u sve
pore ljudskog života, međutim, obični ljudi bez obzira koliko dobri i čestiti bili, nemaju
pravo u ime vjere mješati se u državna pitanja jer Bog nije dao dozvolu za takvo šta.
Četvrta skupina
Ova skupina u suštini priznaje vjeru međutim zagovara slijedeće mišljenje:
a) vjera je nešto sveto, nešto što pripada Bogu
b) prisustvo vjere na dunjalučkoj sceni umanjuje i šteti njenoj sevbtosti
c) zaprljanost vjere biva uzrokom da ljudi postanu sumnjičavi u odnosu na nju
d) zaprljanja u vjeri u suprotnosti su sa svrhom dzbog koje je Bog slao poslanike i Knjige
Zaključak, koji se može izvesti iz spomenutih stavki, sljedeći je: Dunjaluk prepustite
dunjalučarima, a Ahiret vjernicima! Miješanje vjere u dunjaluk jedino može dovesti do
gubitka Božijih vrijednosti, a kada se to desi, dolazi do sukoba između poziva zaprljane i
izmaterijalizirane vjere i onoga čemu u skladu sa svojim programom poziva, tj. čisto ti
ljudskoj.
Sekularna država u liberalnoj demokratskoj tradiciji
Historijski posmatrano sekularne ili svjetovne države pojavile suse u moderno doba u dvije
različite geografske i kulturne cjeline tj. u katoličkoj Francuskoj i u zemljama protestanske
kulture kao što su SAD. U ovim zemljama razvijene su različite varijante sekularne države,
između ostalog, i zbog toga što je religija u njima igralarazličitu ulogu u pojavi modernosti.
12
U Francuskoj, od revolucije 1789.god., modernost je stvarana nasuprot religiji, a u
protestanskim zemljama religija je bila sastavni dio modernosti.
Francuski termin za odnos religije i države u toj zemlji je laicite što znači da je država laička
(svjetovna), a ne konfesionalna ali da se poštuje sloboda religije ili uvjerenja. U Francuskoj
ovaj koncept je dobio pravni izraz u Zakonu od 9. decembra 1905. koji se tiče odvajanja crkve
od države, drugim zakonima koji su slijedili i sudskoj praksi. Glavni principi ovog Zakona su:
1. Republika garantuje slobodu savjesti i slobodupraktikovanja religije
2. Republika ne priznaje niti podržava nijednu religiju, osimtroškova za kapelansku
službu (u bolnicama, zatvorima, vojsci i lisejima)
3. Crkve, odnosno religijske zajednice, mogu se organizovati kao ustanove privatnog
prava.
Prema ovim principima u laičkoj državi nema ni zvanične religije ni zvaničnog ateizma.
Religijski lideri se izjašnjavaju o javnimstvarima, ali je francuska javnost prema tome više
kritički opredijeljenanego u drugim evropskim državama.
U engleskom jeziku koristi se termin secular state (svjetovna država), gdje je termin secular
izveden iz latinskog saeculum što znači “ovdje i sada“. U SAD-u ovaj koncept je dobio svoj
pravni izvor u Prvom amandmanu na Ustav SAD-a, koji je dodat temeljnom pravnom aktu
ove zemlje 1791. godine. Taj amandman glasi: “Kongres neće donijeti nikakav zakon koji bi
neku religiju proglasio za zvaničnu ilizabranio njeno slobodno vršenje“. Prema stavovima
američkih stručnjaka za ova pitanja, iz ovog amandmana mogu se izvesti slijedeći principi:
1. odvajanje crkve od države, što znači da se radi o različitim ustanovama koje se jedna
drugoj ne miješaju u unutrašnju upravu
2. jednako postupanje, odnosno nepostojanje diskriminacije prema građanima bez obzira
na njihovu religiju ili uvjerenje
3. neprisiljavanje i sloboda religijskog izbora, odnosno, državane može nikoga
prisiljavati da praktikuje ili ne praktikuje neku religiju ili uvjerenje.
Prema ovim principima, sadržanim kako u francuskoj tako i uameričkoj varijanti sekularne
države, sekularnim državama se ne mogusmatrati države koje favorizuju ateizam, kao vrstu
uvjerenja, ili vrše progone ili diskriminaciju na osnovu religije ili uvjerenja. Brojni autori su
pokušali da izrade jedan opći koncept sekularne države koji bi se naslanjao na liberalnu
13
demokratsku tradiciju i nadilazio geografsku ili kulturnu određenost. Jedan od takvih autora je
Donald Eugene Smith, koji je to učinio u svojoj studiji o Indiji kao sekularnoj državi.
Smith definiše sekularnu državu kao “državu koja garantuje pojedinačnu i kolektivnu slobodu
religije, odnosi se prema pojedinc ima kao prema građanima bez obzira na njihovu religiju,
nije ustavno povezana ni s kakvom religijom niti nastoji da promoviše ili se miješa u religiju.
Prema ovom autoru, koncept sekularne države u liberalnoj demokratskoj tradiciji sadrži tri
različite vrste odnosa između pojedinca,države i religije. Te vrste odnosa su:
1. religija i pojedinac, gdje važi princip slobode religije;
2. država i pojedinac, gdje važi princip građanstva;
3. država i religija, gdje važi princip odvajanja.
U pogledu prvog odnosa religija i pojedinac idealno je kada je iz njega isključen treći faktor,
odnosno država. U ovom odnosu važi princip slobode religije što znači da je pojedinac
slobodan da odabereda li da vjeruje ili ne i u koje vjersko učenje da vjeruje. Ako odabere da
slijed i određenu religiju, slobodan je da slijedi njeno učenje, praktikuje ga, propagira,
zauzima mjesto u religijskoj organizaciji i da, na kraju, ako odluči, napusti dotadašnju religiju.
Država je u načelu isključena izovog odnosa. Država, međutim, ima pravo da reguliše
iskazivanje religije i da ga dovede u vezu s očuvanjem javnog zdravlja, sigurnosti i morala.
Pojedinci imaju pravo da se udružuju u skupine i tada nastaju iodređena kolektivna prava. Ta
prava uključuju pravo udruživanja radi ostvarenja religijskih ciljeva; upravljanja svojim
poslovima,posjedovanja imovine, ustanovljavanja obrazovnih i dobrotvornih ustanova i
slično.
U drugom odnosu – država i pojedinac suštinsko je isključenjetrećeg faktora, religije. U
sekularnom modelu religija postaje potpuno irelevantna za definisanje građanskog statusa.
Građanski status je skup prava i obaveza koje proizlaze iz odnosa pojedinca i države. Taj
status je egalitarni i sveobuhvatni. Njime se pojedinac uključuje u puno političko članstvo u
državi i integriše u politički sistem. Jednakostgrađana je moguća, jer proizlazi iz okolnosti da
su građani faktor suvereniteta, da njihova volja oblikuje pravo i da se lojalnost dugujepravu.
U takvoj situaciji, religijska uvjerenja pojedinca ne smiju da utiču na njegov a prava i
obaveze.
Zakoni u sekularnoj državi treba da budu neutralni. “Neutralnostzakona“ se obično shvata kao
njihova usklađenost sa vrijednostima kojesu dominantne u datom društvu. Pri tome se mogu
javiti različiteteškoće. Naprimjer, šta ako sekularna država donese zakone koji nisu u skladu
14
sa dominantnim vrijednostima u društvu? Ili, ako se donesezakon koji je u suprotnosti sa
vrijednostima manjinskih grupa, da li se omogućavaju izuzeci od općih pravila? Na ova
pitanja teorija i praksa ne daju zadov oljavajući odgovor. Međutim, očigledno je da
sekularnadržava, koja se javila kao nastojanje da se izbjegne religijskanetolerancija,
definisana kao pretvaranje religijske dogme u zakondržave, može da upadne u zamku
sekularne netolerancije kada sedržavni zakon pretvara u religijsku dogmu.
U trećem odnosu između države i religije temeljna postavka je da su to dvije različite funkcije
ljudskih djelatnosti sa vlastitimciljevima i metodama. Demokratska država izvodi svoju
legitimnost iz svjetovnog izvora (“saglasnost vladanih’’), a ne iz vjerskih izvora. Razdvajanje
države i religije jeste funkcionalna diferencijacija. Svereligije su odvojene od države ali su, u
neku ruku, i subordiniranedržavi. Naprimjer, na religijske grupe se primjenjuju opći državn
ipropisi. Religijske grupe su autonomni entiteti: same se organizuju, same formulišu svoja
vjerovanja, disciplinu, osnivaju svoje ustanove,finansiraju svoje aktivnosti itd. Država nije
obavezna da finansira religijske zajednice.
Vrlo često se cijeli koncept sekularne države svodi na “odvajanje religije od držve’’, uz
zanemarivanje druge dvije dimenzijevaže za liberalnu demokratsku tradiciju slobode religije i
građanskog statusa nevezanog za religiju i uvjerenje.12
12 dr. Fikret Karčić - Šerijatsko pravo – Reformizam i izazovi modernosti; Sarajevo, 2009
15
Zaključak
Sekularna država bazirana na principima slobode religije,građanskog statusa nevezanog za
religiju i odvajanja državnog ireligijskog autoriteta, utiče bitno na obim i modalitete
iskazivanja i institucionalizacije religije u njenim okvirima. Ovdje se prvenstveno ima na umu
da se velike monoteističke religije, islam posebno, obraćajučovjeku u njegovom totalitetu, te
utiču na njegov cjelokupni život.Sekularna država, s druge strane, zahtijeva funkcionalnu
diferencijacijureligijske i političke sfere, posmatra pojedince kao građane za čiji status je
irelevantna religijska pripadnost, te zahtijeva lojalnost građana pravu koje je rezultat
konsenzusa ili većinske odluke građana. O pitanjima religije, sekularizma, sekularizacije vode
se brojne rasprave i debate već dugi niz godina. Na jednoj strani su mislioci pripadnici tri
velike svjetske religije koji pokušavaju da ukažu na nedostatke sekularne države i pokusavaju
da vrse utjecaj na povratak religije u državu i politiku predlažući nove ideje. Sa druge strane
su mislioci, ateisti koji svoja učenja zasnivaju na učenjima Dekarta, Hobsa, Loka i Rusoa a
kasnije Kanta i Marxa zalažu se za iste ideje koje su prvi put u 15. stoljeću iznjeli navedeni
reformatori. Ispostavlja se da je sekularizacija kao i religija komplekan fenomen te da je
veoma teško dati odgovore na brojna pitanja koja bivaju postavljena.
16
Literatura:
dr. Fikret Karčić - Šerijatsko pravo – Reformizam i izazovi modernosti; Sarajevo, 2009.
Akbar Eydi – Sekularizam ili vjera; prevod sa perziskog; Sarajevo, 2004.
Seyed Muhammed Naguib al-Attas – Islam i sekularizam; prevod; Sarajevo, 2003.
dr. Salih Fočo – Socijlogija; Zenica, 2000.
dr. Hilmo Neimarlja – Sociološke teme i perspektive; Fakultet islamskih nauka u Sarajevu,
2005.
17
Sadržaj:
Uvod 1
Sekularizam i sekularizacija 2
Vjera sa stanovišta islama 5
Uloga vlasti u vjeri 7
Dva temeljna načela 7
Pregled sekularističkih argumenata 9
Prva skupina 11
Druga skupina 11
Treća skupina 11
Četvrta skupina 12
Sekularna država u liberalno demokratskoj tradiciji 12
Zaključak 16
Literatura 17
Sadržaj 18
18