Ratne odštete sporovi: slučaj Bosne i · ZKP (BiH) Zakon o krivičnom postupku ZON Zakon o...

1 Ratne odštete i sudski sporovi: slučaj Bosne i Hercegovine

Ratne odštete i sudski sporovi: slučaj Bosne i Hercegovine

International Litigation Series #1www.nuhanovicfoundation.org

Center for War ReparationsNuhanovic Foundation›‹

#1

Ratne odštete i sudski sporovi: slučaj Bosne i Hercegovine

Izvještaj s međunarodnog sastanka održanog na Pravnom fakultetu Univerziteta u Amsterdamu 17-18 aprila 2014 organiziranog od strane Nuhanovic Fondacije

Za Nuhanovic Fondaciju, Kate ClarkS engleskog jezika prevela: Nika Jurković


Ovaj izvještaj omogućen je uz podršku Cordaid i Stichting Demokratie en Media (SDM).

Izvještaj je dostupan na nuhanovicfoundation.org. Slobodno ga podijelite. Rad je autorsko vlasništvo Nuhanovic Fondacije.


Sadržaj

Kratice 5

Predgovor 7

Uvod 9

1. Opseg parnica koje se trenutno vode u Bosni i Hercegovini (BiH) 11

2. Institucionalni okvir za parnice u poslijeratnoj BiH 17

3. Nacionalni pravni okvir za odštetne parnice 26

4. Nacionalna i regionalna sudska praksa koja je relevantna za odštete 39

5. Daljnje prepreke za dobivanje odštete u BiH 54

Zaključak 60

Lista učesnika 62


Kratice

BiH Bosna i HercegovinaEKLJP (ECHR) Evropska konvencija o ljudskim pravimaESLJP (ECtHR) Evropski sud za ljudska pravaEU Evropska unijaFBIH Federacija Bosne i HercegovineGS (UN) Generalna skupštinaHRC (UN) Komitet za ljudska pravaICVA Inicijativa i Civilna AkcijaIOM Međunarodna organizacija za migracijeIRMI Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanjeMKNO Međunarodna komisija za nestale osobeMKS (ICC) Međunarodni krivični sudMKSJ (ICTY) Međunarodni krivični sud za bivšu JugoslavijuMKSR (ICTR) Međunarodni krivični sud za RuanduNATO Sjevernoatlantski vojni savez NF Nuhanovic FondacijaOSSE Organizacija za sigurnost i saradnju u EvropiOTP Ured tužioca MKSJ-aPO Ured tužioca BiHRS Republika SrpskaSL Službeni listSDWC Posebni odjel za ratne zločineSFRJ Socijalistička federativna republika JugoslavijaSWD (EU Komisija) Radni dokument osoblja Komisije STP Strategija tranzicijske pravdeTRIAL Track Impunity AlwaysUN Ujedinjene nacijeUNDP Razvojni program Ujedinjenih nacijaUVP Ured visokog predstavnikaVRS Vojska Republike Srpske WCC Odjel za ratne zločineWGEID Radna grupa UN-a o prisilnim ili nedobrovoljnim nestancima ZKP (BiH) Zakon o krivičnom postupkuZON Zakon o nestalim osobama


x


Predgovor

Iako je prošlo dva decenija od rata u Bosni i Hercegovini (BiH) 1992.-1995. njegove posljedice i dalje se osjećaju. Brojne žrtve proživljavaju ekonomsku i socijalnu isključenost kroz neadekvatan ili nikakav pristup pravnoj i osnovnoj zdravstvenoj zaštiti. Hiljade žrtava pokušavale su ili trenutno pokušavaju prevazići nepovoljne okolnosti putem sudskih postupaka. Njihovo pravo na naknadu štete za ozljede povezane sa sukobima, odnosno pravo koje imaju kao žrtve pojedinih ratnih zločina, priznato je kako i međunarodnim pravom1, tako i pravom BiH2. Međutim, u BiH put do uspješnog odštetnog zahtjeva ili drugih načina zadovoljštine je vrlo trnovit. Tužioci su često spriječeni problemima koji su svojstveni poslijeratnim sistemima vlasti, nacionalnim pravnim sistemima i klimi kontinuiranih etničkih napetosti te visokim cijenama parnica.

U aprilu 2014. godine, na Univerzitetu u Amsterdamu pod pokroviteljstvom Nuhanovic Fondacije (NF) održan je sastanak okruglog stola na kojemu su se okupili pravnici i aktivisti iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore, te stručnjaci u području reparacija i predstavnici međunarodnih organizacija za ljudska prava aktivnih u regionu. Cilj sastanka bio je utvrditi da li i kako sudski postupak može biti efikasno sredstvo u osiguranju odštete za civilne žrtve rata u BiH. Navedeno je zahtijevalo ažuriranu recenziju sljedećeg:

(i) zamršenosti složenih pravnih sistema države BiH i njenih unutrašnjih entiteta,(ii) postignuća u području naknade šteta u BiH nakon rata, razlikujući napredak učinjen samo na papiru (razne “strategije”, “programi” i neke sudske odluke) i onaj koji je stvarno proveden, makar samo i djelimično,(iii) aktivnosti onih koji trenutačno traže obeštetivnu pravdu putem parničnog postupka, uzimajući u obzir i one koji bi to potencijalno mogli činiti u budućnosti,(iv) posebnih prepreka koje trenutno sprečavaju civile u dobivanju mjera obeštećenja koje bi im mogle ili trebale biti dostupne.

1 Ovo pravo najopsežnije je definirano u UN-ovim Osnovnim načelima i smjernicama za ost-varivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnijih povreda međunarodnog humanitarnog prava, usvojenim i proglašenim od strane Generalne skupštine rezolucijom 6/147 16 decembra 2005. godine. 2 Vidi glavu 3 za raspravu o zakonskim odredbama BiH koje se odnose na civilne žrtve rata, posebno o Zakonu o socijalnoj zaštiti iz 1999. godine.


Glavni zaključak sastanka u Amsterdamu bio je kako je najveći problem onaj koji se tiče neuspješne implementacije. Razne strategije, programi, pravne odredbe i sudske presude koje su trebale značajno poboljšati položaj žrtava rata u BiH upravo zbog neprovođenja ostale su uglavnom ili u potpunosti bez ploda. Drugi gorući problem je taj što nije bilo sistematičnog registriranja skupina civilnih žrtava, njihovog boravka i drugih okolnosti, kao ni djelatnosti onih koji su im pokušavali pomoći u dobivanju ratne odštete. Manjak takve registracije sprečava pravne i političke aktere, kao i organizacije žrtava u predstavljanju opsega i širine problema koji se stvaraju na razini cijelog društva

radi nepriznavanja i nerješavanja situacija civilnih žrtava rata. Pravilno priznanje problema značilo bi poduzimanje hitnih strukturalnih mjera kojima bi se prepoznali uslovi pojedinaca i grupa, žrtava štete nastale na osnovu rata, a istovremeno ih uključujući u cjelokupno nastojanje vraćanju normalnog funkcioniranja i odnosa koji karakteriziraju život građanina jedne države. Ovime bi se ispunio krajnji cilj odštetnog prava.

BiH je, od 1993. pa nadalje, u fokusu najekstenzivnijeg međunarodnog nadzora uz sanaciju i restorativna nastojanja. Na sastanku okruglog stola raspravljalo se i o relevantnom napretku u ostalim zemljama u regionu bivše Jugoslavije što će ukratko biti prikazano u ovom izvještaju.

Ovaj izvještaj izrađen je kao prvi u seriji izvještaja koji obuhvaćaju progresivni razvoj odštetnog prava i njegovu primjenu kroz sudski postupak.

Razne strategije, programi, pravne odredbe i sudske presude upravo zbog neprovodenja ostale su uglavnom ili u potpunosti bez ploda.

-


Uvod

Kao i svi drugi ratovi, ratovi na Balkanu devedesetih godina uzrokovali su štete koje su trajno obilježile živote pojedinaca i obitelji, čineći ih neizmjerno slabijima i siromašnijima nego što su to bili prije njih. Velika većina žrtava rata u BiH i dalje nema pristup pravnim i medicinskim uslugama, uskraćuju im se informacije o tome što se dogodilo sa nestalim članovima njihovih obitelji te nisu u mogućnosti pod-nijeti odštetne zahtjeve vladi. Preostalim pak članovima obitelji smrtno stradalog ili nestalog uzdržavatelja ponekad nedostaje obrazovanja ili vještina kojim bi im se omogućilo ponovno uspostavljanje ekonomske nezavisnosti. Također, nerijetko je upravo narušeno fizičko ili mentalno zdravlje ljudi podvrgnutih mučenju, silovanju ili drugom ponižavajućem i degradirajućem ponašanju ili onih koji su svjedočili takvim brutalnostima ono koje umanjuje njihovu sposobnost da preuzmu normalne odgovor-nosti obiteljskog i poslovnog života.Normalizirani i časni društveni i ekonomski odnosi među građanima neće se moći ponovno uspostaviti ukoliko javne institucije eksplicitno ne prepoznaju statuse i ne rješavaju situacije ljudi koji nastavljaju živjeti u navedenim uslovima. Osim ako država, uz moguću pomoć regionalnih i/ili međunarodnih partnera, ne preuzme odgovornost za ponovno uspostavljanje prava i časti žrtava rata, napredak je moguć jedino kao rezultat pojedinačnih slučajeva. Stav Nuhanovic Fondacije je kako će, sve dok BiH ne preuzme takvu odgovornost kroz stvaranje sveobuhvatnog plana nak-nade štete, sudski postupci i dalje biti nužno sredstvo za osiguranje naknade šteta i odgovarajuće priznanje koje dostupnost tih naknada implicira3. U prvoj glavi razmatra se opseg trenutnih aktivnosti na području sudskih postupaka i prikazuje kako se iste mogu proširiti u budućnosti. Druga glava predstavlja lokalne i međunarodne organizacije i programe koji čine institucionalni okvir za provođenje sudskih postupaka. U trećoj glavi razrađuje se nacionalni pravni kontekst unutar kojeg djeluju žrtve ratnih zločina i ratne štete u BiH. Relevantne sudske presude nacionalnih i međunarodnih sudova prikazane su u četvrtoj glavi u kojoj se razmatra i utjecaj koji iste imaju ili bi trebale imati na način kojim se država bavi sa zabrinjavajućim nasljeđem rata za žrtve koje su i dalje bez odštete. Peta glava nabraja neke od administrativnih prepreka na putu do efektivnih naknada šteta za civilne žrtve rata.Konačno, na kraju izvještaja, razmatra se put prema napretku. Zabilježeni su pogledi učesnika okruglog stola 2014. godine na budućnost svih građana BiH te zaključci o sljedećim koracima koje bi bilo potrebno napraviti.

3 Vidi izvještaj Međunarodne organizacije za migracije iz 2013. godine, P. Auweraerta o reparaci-jama, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije, nuhanovicfoundation.org.

10 Ratne odštete i sudski sporovi: slučaj Bosne i Hercegovine»


1. Opseg trenutnih aktivnosti na području sudskih postupaka u Bosni i Hercegovini

Ne postoji državni dokument ili zakon koji definira pojam žrtava rata s ciljem njihovog prepoznavanja kao posebne grupe.4 Također, ne postoji ni centralna baza podataka koja prikuplja informacije o brojevima i prebivalištima onih koji su podnijeli ili namjeravaju podnijeti zahtjeve pred civilnim i krivičnim sudovima BiH. Upravo zbog navedenog, cjelokupni utisak o broju tužioca, kao i onih potencijalnih, treba se stvoriti na osnovu različitih pokazatelja.5

Slučajevi ratnih zločina: 1600Značajan broj onih koji su tražili ili su ovlašteni tražiti naknadu štete od BiH čine osobe čije se pravo na naknadu štete osniva na osudi pojedinaca odgovornih za ratne zločine počinjene protiv njih. U deset godina između 2004 - 2014 zaključeno je 256 slučajeva ratnih zločina.6 Otprilike 1,200 slučajeva, pola na razini države, a pola na razini entiteta, ostaje za obradu.7 Na razini MKSJ-a, podignuta je 161 optužnica za ratne zločine od kojih je 141 slučaj završen. Ukupan broj od 1600 slučajeva ratnih zločina ukazuje na mnogo više žrtava s obzirom na činjenicu kako je priroda rata takva da na jednog počinitelja potpada više žrtava.

4 “Civilna žrtva rata” definirana je u Zakonu o socijalnoj zaštiti iz 1999. godine kao “osoba kod koje je nastupilo tjelesno oštećenje od najmanje 60%… zbog rane i ozljede zadobivene… zlostavljanjem odnosno lišavanjem slobode u toku rata… bombardiranja, uličnih borbi, eksplozije ratnog materijala, zalutalog metka i slično. Međutim, ovaj zakon utvrđuje samo podobnost za socijalna davanja na osnovu ozljede i stanja žrtve rata uslovljenih na osnovu raznih varijabli, nepovezanih sa ratnim porijeklom ozljeda (vidi također glave 3 i 4). 5 Kako bi se shvatio opseg problema, lista indikatora može se usporediti sa demografskim statistikama preuzetim iz popisa koji je sastavila Agencija za statistiku BiH 2013. godine: pop-ulacija BiH je nešto manja od 3,800.000 miliona ljudi od čega je oko 2,400.000 obuhvaćeno Federacijom BiH, 1,300.000 u Republici Srpskoj (RS) te oko 90,000 u Brčkom.6 Za podatke Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi iz februara 2014. godine vidi izvješta-je Borba protiv nekažnjavanja za seksualno nasilje u BiH povezano sa sukobom: napredak i izazovi dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.7 Imena svih osuđenih osoba, sud koji je vodio postupak, priroda počinjenih zločina te mjesto i kontekst počinjenja zločina sadržani su u Mapi ratnih zločina Organizacije za sigurnost i sarad-nju u Evropi koja je pokrenuta u februaru 2014. godine. Vidi http://warcrimesmap.oscebih.org


Žrtve/svjedoci koji podnose zahtjeve za naknadu štete unutar krivičnog postupka prema BiH pravuIako transkripti suđenja za ratne zločine na nacionalnim sudovima entiteta nisu dostupni na engleskom, neke su statistike o navedenome raspoložive zahvaljujući radu udruga za žrtve. S druge strane, Državni sud BiH ima impresivnu internetsku stranicu na engleskom jeziku na kojoj su ispisani svi završeni slučajevi po imenu i po broju. Međutim, kada se detaljnije prouči, vidljivo je kako transkripti velikog broja slučajeva još nisu dostupni, a kod slučajeva u kojima jesu, nije dostupan engleski prevod. Zaključno, jasno je kako je jako teško dobiti cjelokupnu sliku broja žrtava koje podnose zahtjeve unutar suđenja za ratne zločine pred ovim Sudom.

Na osnovu uzorka slučajeva otkriva se kako sudije rutinski odbijaju odlučivati o zahtjevima za naknadu štete unutar kaznenog postupka. U ovom kontekstu ističe se jedan slučaj. Naime, u slučaju protiv Milorada Trbića 2009. godine, više od 800 tužioca, koji su zastupali više od 2000 pogođenih osoba, podnijelo je zahtjeve za naknadu štete radi smrti članova njihovih

obitelji koji su bili uhvaćeni, pritvoreni, pogubljeni po kratkom postupku te pokopani u masovnim grobnicama nakon evakuacije enklave Srebrenice 1995. godine8. Sud je uputio tužioce na civilne sudove i odbio odlučivati o njihovim potraživanjima iako je na to zakonski ovlašten9 iz razloga što su sudije tvrdili kako će provođenje imovinskih zahtjeva odužiti kazneni postupak10. Apelaciono odjeljenje Odjela za ratne zločine potvrdilo je razloge nižeg suda za upućivanje i odbio žalbu tužioca11. Ovakvo rasuđivanje bilo bi uvjerljivije da nije primjenjeno u svakom pojedinom slučaju do sada, uključujući i one u kojima samo jedan tužioc traži naknadu štete. Advokati iz BiH koji su učestvovali na okruglom stolu potvrdili su da do datuma objave ovog izvještaja, nijedan tužioc nije dobio bilo koji oblik naknade štete kroz kazneni postupak. U svim slučajevima podnosioci su upućeni na civilne sudove. Međutim, većini tužilaca nedostaju potrebna sredstva i pravna pomoć kako bi ostvarili svoja prava.

8 Ured Tužioca BiH protiv Milorada Trbića, Slučaj br.: X-KR-07/386 - prvostepena presuda - Sud BiH 16. oktobra 2009 u glavi XII, str. 295, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.9 Vidi Zakon o krivičnom postupku BiH iz 2003. godine, članovi 195, 197 i posebno 198 (2), dostupni na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.

10 Fusnota 8, paragraf 873.11 Ured Tužioca BiH protiv Milorada Trbića, Slučaj X-KRŽ-07/386 - drugostepena presuda, 21. oktobra 2010., paragrafi 327-333, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije. Također vidi glavu 4.

Nijedan tužioc nije dobio bilo koji oblik naknade štete kroz kazneni postupak.


Registrirane nestale osobe: 22,438Broj nestalih osoba u BiH varira zavisno o institucijama koje ih dokumentiraju i različitim metodologijama kojim se služe. Do jula 2013. godine, Međunarodni komitet Crvenog križa je izvijestio kako je od kraja rata u BiH primio zahtjeve za pronalazak 22,438 osoba. Do sredine 2013. godine, 14,552 obitelji dobilo je informacije o svojim rođacima, dok 7886 obitelji nije dobilo nikakve informacije12. Evropska komisija je u svom izvještaju iz 2013. godine o napretku BiH prema članstvu EU sa zabrinutošću utvrdila kako je djelatnost traženja nestalih osoba naišla na značajan otpor od političkih aktera13. U septembru 2014. godine, Radna grupa UN-a o prisilnim ili nedobrovoljnim nestancima izdala je prateći izvještaj o provođenju njenih preporuka za rješavanje hiljadu slučajeva nestalih osoba. U tom izvještaju potvrđuje se kako mnogo bitnih koraka na koje je Radna grupa pozvala, nije bilo provedeno14. Udruga TRIAL pomogla je u pripremi 15 slučajeva pred Evropskim sudom za ljudska prava (ESLJP) i 11 pred Komitetom za ljudska prava UN-a (HRC), svaki od kojih je predstavljao rođake više nestalih osoba i zahtijevao cjelovitu naknadu štete od države, uključujući i obnovu dostojanstva i ugleda, te brzu, poštenu i odgovarajuću naknadu štete za pretrpljenu štetu15. Najnoviji i vjerojatno najprecizniji broj nestalih, oslanjajući se na vrlo veliku zbirku izvora, daje Međunarodna komisija za nestale osobe (ICMP) u svom inventurnom izvještaju iz oktobra 2014. godine16. ICMP procjenjuje kako je broj nestalih osoba 31,500 od kojih je više nego 25,00 locirano u “nezakonitim masovnim grobnicama i ostalim tajnim lokacijama”.

Žrtve zločina seksualnog nasilja, uključujući silovanje: 20,000Na osnovu lokalnog dosega i aktivnosti praćenja svoje misije u BiH, Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSSE) je procijenila kako je broj ženskih žrtava u ovoj kategoriji otprilike 20,000. Statistike o muškim žrtvama još uvijek nisu poznate17.

12 Izvještaj Međunarodnog komiteta Crvenog križa - “BiH: Obitelji nestalih osoba nastavljaju sa potragom” od 28 augusta 2013. godine. https://www.icrc.org/eng/resources/documents/fea-ture/2013/09-28-bosnia-herzegovina-disappeared-missing.htm13 Radni dokument osoblja Komisije - Izvještaj o napretku BiH u 2013. (prilog uz saopštenje Komisije Evropskom parlamentu i vijeću o “Strategiji proširenja i glavnim izazovima 2013-2014”, COM(2013)700 final, str. 21.14 Izvještaj Radne grupe o prisilnim ili nedobrovoljnim nestancima: Dodatak preporukama Radne grupe BiH 14.-21. juna 2010. godine, A/HRC/27/49/Add.2, 8. septembra 2014. godine, str. 34-35. 15 Vidi internetsku stranicu TRIAL-a na http://www.trial-cj.org/en/home.html16 ICMP: “Bosna i Hercegovina: Osobe nestale u oružanim sukobima devedesetih godina: inventura”.17 Vidi izvještaj OSSE-a iz februara 2014. godine - Borba protiv nekažnjavanja za seksualno nasilje u BiH povezano sa sukobom: napredak i izazovi, str. 5, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.


Lokalni advokati koji zastupaju žrtve seksualnog nasilja, Amnesty International te brojne druge nevladine organizacije naznačili su kako je pristup pravdi za te žrtve hitan.

Zahtjevi podneseni od strane organizacija žrtava: 6,900+Neke žrtve pokušale su dobiti naknadu štete kroz mehanizam masovnog zahtjeva podnesenog od strane organizacije žrtava. Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR) u januaru je 2011. godine izvijestio kako su “vlasti Republike Srpske izjavile da su primile oko 1,400 zahtjeva za naknadu štete od Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo - u iznosu od oko 470 milijuna eura - za pretrpljene patnje stanovnika glavnog grada tokom opsade 1992-1995. Pravna osnova za zahtjeve za naknadu šteta proizlazi iz presude Haškog tribunala u slučaju protiv bivšeg zapovjednika Sarajevo-romanijskog korpusa vojske Republike Srpske, VRS, generala Stanislava Galića”18. U junu 2012. godine, Balkan Insight izvjestio je kako je Regionalni savez logoraša BiH u Banjoj Luci do sada podnio 3.500 zahtjeva za obeštećenje od Republike Srpske Okružnom sudu u Banjoj Luci, a 2.000 zahtjeva iz Federacije BiH sudu u Sarajevu19. Oba udruženja potvrđuju kako u konačnici žele da država osmisli sveobuhvatan odštetni sistem koji će se primjenjivati s više konzistentnosti i transparentnosti nego što se može postići parcijalnim sudskim odlukama, u kojima se koriste različiti standardi i koje se prečesto ne provode.

Slučajevi protiv BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava (od jula 2013. godine): 1,662U izvještaju Evropske komisije o BiH iz jula 2013. godine, izrađenog u kontekstu prijave države za članstvo u Evropskoj uniji, napomenuto je kako je tada bilo 1,662 predmeta protiv BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava. Ti slučajevi odnosili su se na neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH. “Između ostalog, radilo se o neplaćanju ratne odštete i nemogućnosti da se povuku devizne štednje građana položene prije raspada bivše Jugoslavije” 20 Nevladina organizacija TRIAL trenutno pomaže žrtvama u 40 zahtjeva pred Evropskim sudom za ljudska prava i pred

18 IWPR-ovo Ažuriranje Tribunala od 10. januara 2011. godine, https://iwpr.net/global-voices/bosnia-war-compensation-dispute. Tužilac protiv Stanislava Galića, MKSJ Slučaj br. IT-98-29-A, 30. novembra 2006. godine.19 Balkan Insight 13.06.2012, http://www.balkaninsight.com/en/article/bosinan-ex-camp-de-tainees-coming-together.20 Izvještaj EU komisije o napretku BiH iz 2013. godine, SWD, 415 final, 16. oktobra 2013. godine, para. 2.2, str. 15, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovc Fondacije.


Komitetom za ljudska prava (vidi ispod). TRIAL je izrazio zabrinutost oko činjenice kako još uvijek nije postignuta kritična masa zahtjeva protiv BiH pred međunarodnim forumima. Tek kada se ista postigne, postojati će dovoljan pritisak na državu.

Čak i kad se uzme u obzir da postoji značajno poklapanje tužilaca u gore navedenim kategorijama, sa sigurnošću se može zaključiti kako se broj žrtava koje traže naknadu štete različitih vrsta kroz sudski postupak može utvrditi u desecima hiljada. Tokom okruglog stola u Amsterdamu 2014. godine navodi se kako mnogi drugi, u strahu stigmatizacije i daljnje diskriminacije, nisu istupili sa svojim zahtjevima pred javne forume. Glavna briga sastanka bila je činjenica da mnoge žrtve neće pokrenuti postupke osim ako im se ne pruži pravna pomoć i pomoć na sudu, kao i odgovarajuća zaštita.


21 Izvještaj je dostupan na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.

2. Institucionalni okvir za sudske postupke u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini

Ova glava donosi prikaz lokalnih i međunarodnih organizacija koje su radile na stabilizaciji i jačanju vladavine prava u BiH. Iako je nesporan osjećaj frustracije i nepravde izazvan neuspjehom da se pronađe zadovoljavajući plan za prepoznavanje i rehabilitaciju žrtava rata, ništa manje nije očit ogroman napor za razvijanje infrastrukture radi procesuiranja ratnih zločina i provođenja civilnih parnica s ciljem pribavljanja naknade štete. BiH je kontinuirano razvijala kapacitete vlastitih sudskih institucija i osoblja te je osmislila određene strategije i pravne instrumente namijenjene olakšavanju rehabilitacije žrtava rata. Vanjski posmatrači i savjetnici na raspolaganju su u svim vrstama kapaciteta, a sredstva za inicijative tranzicijske pravde su dostupna. Važno je imati pregled ovih struktura kako bi se shvatili uspjesi, ali i neprestani propusti koji čine sudske postupke u ime žrtava rata kontinuiranom potrebom.

Međunarodna organizacija za migracije (IOM) 1992 - danasIOM u BiH djeluje od 1992. kada je započela sa programom za evakuaciju ozlijeđenih u ratu. Uloga organizacije znantno se proširila i na pružanje savjeta, pomoći i koordinacije u svim vrstama situacija koje uključuju redovne i neredovne migracije, povratak izbjeglica, trgovinu ljudima, mirnu reintegraciju i zapošljavanje otpuštenog vojnog osoblja, izazove javnog zdravstva i općenito praćenje i izvještavanje o raznim ostvarenjima. Za svrhu ovog izvještaja od neprocjenjive je vrijednosti studija IOM-a “Reparacija za žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji: u potrazi za putem napretka” iz 2013. godine21.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) 1993 - danasMKSJ je osnovan od strane UN-a 1993. godine za suđenje najvišim civilnim i vojnim liderima osumnjičenim za (su)počinjenje ratnih zločina u jugoslavenskim ratovima. Od 1996. - 2000. godine Ured tužilaštva MKSJ-a preuzeo je i dodatni zadatak pregleda svih domaćih hapšenja i optužnica za ratne zločine. Ove mjere, poznate i kao “Pravila puta”, namijenjene su kao zaštita od proizvoljnog hapšenja u kontekstu dubokih etničkih podjela. Ured tužilaštva pregledao je 1,419 dokumenata koji uključuju 4,985 osumnjičenih te je savjetovao lokalnim tužiocima imaju li ili ne dovoljno dokaza za nastavak postupka. Odobrenje se dalo za gonjenje 848 osoba


(cca 20%). (Ovu funkciju pregleda kasnije je preuzeo Posebni odjel za ratne zločine, vidi ispod).

Kako bi se osigurao pravovremeni završetak svih bitnih predmeta, od 2005. godine nadalje, MKSJ je započeo prenos određenog broja slučajeva na domaće sudove. Preneseni slučajevi ticali su se optuženih srednjeg i nižeg ranga te nepotpunih spisa predmeta (u slučajevima koji su bili istraženi od strane MKSJ-a , ali nisu doveli do podizanja optužnice). Nacionalna pravosuđa trebala su zaključiti istrage na osnovu već sakupljenih dokaza i podići (ili ne podići) optužnicu. Na osnovu pravila 11 bis, mali broj slučajeva (njih 8) za koje je izdana optužnica bili su preneseni, uglavnom na BiH, kako bi se sudilo u skladu s nacionalnim zakonima.22 Svi slučajevi preneseni od strane MKSJ-a, većina od kojih su se ticali počinioca srednjeg ranga u Srebrenici, Foči i Prijedoru, zaključeni su do kraja 2010. godine.

Nažalost, statut MKSJ-a ne sadrži nijednu odredbu o naknadi štete za žrtve zločina počinjenih tokom rata. Tadašnji predsjednik MKSJ-a, sudija Patrick Robinson, eksplicitno je izrazio žaljenje zbog navedenog u pismu upućenom Vijeću sigurnosti 2011. godine.

Prema međunarodnom pravu, žrtve sukoba u bivšoj Jugoslaviji imaju pravo na naknadu štete za zločine počinjene nad njima. S obzirom na zakonske osnove za takve naknade, uključujući Deklaraciju o glavnim načelima pravde za žrtve zločina i zlouporabe moći (rezolucija Generalne skupštine 40/34 29. novembra 1985. godine), u svojim prethodnim izvještajima, pozvao sam Vijeće sigurnosti da osnuje fond za žrtve zločina iz nadležnosti Tribunala. Tribunal je dobio mnogo pozitivnih reakcija na ovu inicijativu od žrtava zločina počinjenih tokom destruktivnog raspada Jugoslavije devedesetih godina. Međutim, Vijeće sigurnosti nije odgovorilo na moj poziv23

Sudija Robinson naglasio je kako:Tribunal ne može samo kroz svoje presude donijeti mir i pomirenje u regionu. Ako se želi postići trajni mir, druga pravna sredstva trebaju dopuniti krivične postupke, a jedno od tih sredstava je adekvatna naknada štete žrtvama za njihove patnje. (idem)

22 Vidi Pravilnik o postupku i dokazima MKSJ-a na http//www.icty.org/sections/LegalLibrary/RulesofProcedureandEvidence23 Pismo predsjednika Međunarodnog krivičnog suda za progon osoba odgovornih za ozbiljne povrede humanitarnog prava na teritorijima bivše Jugoslavije od 1991. godine, upućeno predsjedniku Vijeća sigurnosti S/2011/316, 18 maja 2011. godine, para 89-90, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.


Daytonski mirovni sporazum 1995Ovaj sporazum sastoji se od ugovora među zaraćenim stranama koji se odnose na mnogo različitih aspekata povratka na mirne odnose u 1995. godini. Za naše potrebe, od najvećeg značaja su osnivanja ureda i komisija za promociju i implementaciju međunarodnih standarda ljudskih prava. Vidi dalje: Komisija za raseljene osobe i izbjeglice, Ured Ombudsmena i Dom za ljudska prava (BiH) koji je kasnije pretvoren u Komisiju za ljudska prava.

Komisija za raseljene osobe i izbjeglice 1995 24 Ova komisija bila je osnovana kako bi primala i odlučivala o zahtjevima ljudi koji su se htjeli vratiti u svoja prijeratna vlasništva ukoliko ih nisu dobrovoljno prodali ili prenijeli. Komisija je također pružala naknadu umjesto povratka. Ovaj je plan odštete u obliku restitucije, usprkos mnogim problemima i slabostima, bio impresivan i efektivan.

Ured Ombudsmena 1995 - danasUred je osnovan kako bi radio zajedno sa Domom ljudskih prava kao integralnim djelom Komisije o ljudskim pravima (vidi ispod). Za razliku od Doma ljudskih prava, Ured postoji i danas i prima pritužbe koje se odnose na neispravno djelovanje ili kršenje ljudskih prava od strane bilo kojeg organa BiH. Ako Ombudsmen utvrdi neispravnost djelovanja javnog organa ili da je došlo do povrede ljudskih prava, izdaje preporuku nadležnim tijelima da poduzmu mjere za otklanjanje povrede ili ispravljanje neispravnog djelovanja. Ured također pomaže građanima u ostvarivanju pravnih lijekova koji su im dostupni.

Dom za ljudska prava/Komisija za ljudska prava 1995 - 2003/2004 - danas Dom ljudskih prava bio je ustanovljen da prima, istražuje i odlučuje o tvrdnjama o kršenju ljudskih prava (a ne kršenjima u smislu ratnih zločina), a posebno o dokazima o sistemskoj diskriminaciji u periodu nakon rata. Njegov rad trebao je spriječiti srozavanje državnih organa u diskriminatorne prakse i druga kršenja ljudskih prava. Dom je imao ovlasti narediti prekrišiocu da poduzme korake kako bi otklonio svoju povredu, uključujući i naredbe za prestajanje i odustajanje, pružanje novčane naknade (za materijalnu i nematerijalnu štetu), i izricanje privremenih mjera. Ročišta Doma bila su javna, a ako je postignuta prijateljska nagodba prije nego je prigovor

24 Glava VII Daytonskog mirovnog sporazuma.


došao pred Dom, objavio je izvještaj o sporazumu i uputio ga visokom predstavniku OSSE-a i Generalnom sekretaru Vijeća Evrope. Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH nasljedila je Dom za ljudska prava 2004. godine.

Ured visokog predstavnika 1995 - danasDaytonski sporazum predvidio je imenovanje visokog predstavnika da prati primjenu Mirovnog sporazuma, pomaže u rješavanju nastalih problema i koordinira napore različitih stranaka i donatora. Ured visokog predstavnika odgovara Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji te je imao značajnu ulogu u dovođenju OSSE-a u BiH. Uprkos opstrukciji od strane nacionalističkih stranaka, 1997. godine Ured visokog predstavnika bio je obdaren posebnim ovlastima, poznatim kao “bonnskim ovlastima”, da otpusti lokalne dužnosnike i nameće zakone ako je potrebno. Ove ovlasti ekstenzivno su bile korištene između 1997. i 2009. godine25.

OSSE 1995 - danasTokom Daytonskih pregovora prepoznato je da je OSSE sposoban preuzeti neke ključne uloge, posebno u trima područjima: izborima, regionalnim mjerama stabilizacije i ljudskim pravima. OSSE je bio uključen u imenovanju Ombudsmena za ljudska prava te nastavlja i dalje pratiti pomake vezane za ljudska prava, vladavinu prava i probleme upravljanja i sigurnosti. Također, Organizacija je usko promatrala i redovito izvještava o svim aspektima pravosudnog procesuiranja ratnih zločina u BiH26.

Državni sud BiH 2002 - danasOvaj sud osnovan je 2002. godine od strane Visokog predstavnika BiH (na osnovu Zakona o sudu BiH koji je Parlament BiH usvojio 2002. godine). Državni sud ima krivičnu, upravnu i apelacionu nadležnost. Za naše potrebe, najvažnija je njegova krivična nadležnost da sudi u prvom stupnju za kaznena djela koja imaju nacionalnu dimenziju, definirana u Krivičnom zakonu BiH, tj. za ratne zločine, organizirani kriminal, gospodarski kriminal i slučajeve korupcije. Njegova upravna nadležnost pokriva slučajeve koji uključuju kršenja ljudskih prava i pritužbe protiv odluka koje su izdale institucije BiH. Jednako kao što ima i apelacionu nadležnost u odnosu na odluke iz vlastitog kaznenog odjela, tako može i izdavati upute o primjeni materijalnog krivičnog prava na genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i

25 Evropski institut za sigurnosne studije; “Evropska unija u Bosni i Hercegovini: Ovlasti, odluke i legitimnost”, str. 29-36.26 Vidi OSSE-ov projekt Mape ratnih zločina na http://warcrimesmap.oscebih.org


kršenja zakona i običaja rata, te na individualnu krivičnu odgovornost u vezi s tim zločinima. Sud upute izdaje po službenoj dužnosti ili na zahtjev bilo kojeg suda entiteta.

Tužilaštvo BiH (PO) (2002) i njegov Posebni odjel za ratne zločine (SDWC) (2004) - danasTužilaštvo je osnovano s posebnom nadležnošću za nastupanje u postupcima pred Državnim sudom. Ono se bavi zahtjevima za međunarodnom pravnom pomoći, provođenjem međunarodnih konvencija i zahtjeva za izručenje. Posebni odjel za ratne zločine osnovan je u decembru 2004. godine kako bi preuzeo ulogu pregleda “Pravila puta” MKSJ-a (vidi iznad). Odjel je imao zadatak označavanja predmeta kao “osjetljivih” ili “vrlo osjetljivih” kako bi se odabrao sud odgovarajućeg nivoa za svaki predmet. Označavanje predmeta uglavnom je zavisilo o vrsti i ozbiljnosti navedenog zločina i političkoj istaknutosti optuženika. Ostali faktori bitni za kategorizaciju bili su odgovori na pitanja uključuje li slučaj svjedoka iz unutrašnjeg kruga optuženika ili svjedoka koji je istovremeno osumnjičenik, postoji li mogućnost zastrašivanja svjedoka, te jesu li politički uslovi na lokalnoj razini takvi da onemogućuju pošteno suđenje. Nakon što završi označavanje, Odjel u skladu s tim prosljeđuje svaki slučaj bilo Odjelu za ratne zločine, bilo sudovima entiteta.

Odjel za ratne zločine (WCC) - Odjel 1 Državnog suda BiH (2005) - danasPosebni Odjel ustanovljen je sporazumom između MKSJ-a i Ureda visokog predstavnika u kontekstu strategije okončanja MKSJ-a u januaru 2003. godine. Odjel je nastao kao hibridni sud sa nacionalnim i međunarodnim sudijama, ali s namjerom da postane u potpunosti nacionalan do kraja 2009. godine. Međutim, po nalogu Ureda visokog predstavnika, period međunarodne uključenosti kasnije je bio produljen. Do 2012. godine većina stranaca napustili su Odjel i trenutno nema nijednog stranog sudije na sudu. Odjel za ratne zločine prvotno je je bio zamišljen kao nosilac isključive nadležnosti za ratne zločine u BiH. Njegovi zadaci bili su preuzimanje slučajeva prenesenih od strane MKSJ-a koji su uključivali počinitelje srednjeg nivoa, svi nacionalni slučajevi koji uključuju zločine protiv čovječnosti (ovo je dopušteno novim zakonodavstvom BiH iz 2013. godine)27, slučajevi započeti po službenoj dužnosti te apelacioni postupci slučajeva ratnih zločina vođenih pred sudovima entiteta. Da bi uspio upravljati svim svojim predmetima, Odjel bi zauzvrat prenosio manje ozbiljne slučajeve na sudove entiteta.

27 Vidi Krivični zakon BiH iz 2003. godine, dostupan na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije te raspravljen u glavi 2.


Međutim, u praksi, stvari nisu ispale kako je predviđeno. S obzirom na to da su sudovi entiteta bili angažirani u predmetima ratnih zločina punih deset godina do kad je Odjel za ratne zločine nastao, njihova nadležnost nije se ugasila njegovim stvaranjem te, kao rezultat tog, Odjel nikad nije preuzeo isključivu nadležnost nad ratnim zločinima. Ovo je izazvalo više problema koji su utjecali na pravnu sigurnost i zadovoljstvo žrtava i šire javnosti. Kao prvo, sudovi entiteta općenito su primjenjivali krivični zakon koji je postojao u BiH u momentu kada su zločini počinjeni (dakle, Krivični zakon Jugoslavije iz 1976. godine), dok je Odjel za ratne zločine primijenjivao novi Krivični zakon BiH iz 2003. godine, zajedno sa njegovim proširenim odredbama o ratnim zločinima, genocidu i zločinima protiv čovječnosti. Primjena drukčijih zakona rezultirala je različitim standardima kazne. Štoviše, neke odluke (vidi dalje u glavi 4) bile su naknadno osporavane zbog kršenja zabrane retroaktivne primjene zakona. U brojnim slučajevima oštrije kazne bile su zamijenjene lakšima, stvarajući time utisak počinjene nepravde, a istovremeno i pravnu nesigurnost za počinioce i povećanje povreda žrtava tih počinioca. Nadalje, većina sudova entiteta nisu u mogućnosti pružiti adekvatnu zaštitu svjedocima kako bi oni bili spremni svjedočiti. Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina iz 2008. godine (vidi ispod) potvrđuje kako kantonalni i okružni sudovi u BiH nemaju dovoljno sredstava, osoblja i objekata za pružanje adekvatne zaštite predviđene Zakonom o programu zaštite svjedoka BiH iz 2004. godine. Taj zakon još 2008. godine nije bio usvojen. Sve navedeno implicira kako paralelni rad sudova na različitim nivoima znači da odluka o tome koji slučajevi će biti vođeni pred kojim sudom ima utjecaj na zaštitu žrtava i njihovu spremnost da istupe sa svojim zahtjevima.

Zaključno, Državni sud u ovom nehijerarhijskom sistemu sudova nema višu poziciju kako bi mogao stvarati presedane ili modele najbolje prakse. Shodno tome, njegove odluke ne odražavaju se uvijek u odlukama sudova entiteta. Dakle, praksa Odjela nije rezultirala pojednostavljenjem domaće sudske prakse. Nepotrebno je napomenuti kako proizvoljne razlike u odmjeravanju kazne te nedavna ponovljena suđenja u slučajevima “višeg nivoa” nisu potaknuli povjerenje stanovništva u postupke za ratne zločine.

Dodatni problem proizlazi iz činjenice da je broj predmeta Odjela za ratne zločine ubrzo postao vrlo velik, a u isto vrijeme nije postojao dobro definiran strateški pristup za prenos slučajeva između sudova. Navedeno je potvrđeno i djelimično obrađeno u Državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina iz 2008. godine (vidi glavu 2). Iznenađujuće je kako pristup materijalima MKSJ-a nije bio automatski što je osujetilo brži napredak na slučajevima koji su preneseni na Državni sud. Sistem Odjela koji je davao prioritet vlastitim slučajevima bio je neadekvatan i ometao


efikasni transfer na Sud. Ovlast Odjela da “ukloni” postupke sa sudova entiteta (primjerice, u kompleksnijim slučajevima) nije pratila nikakva obveza sudova entiteta na otkrivanje svojih dosijea Odjelu. Prema tome, relevantne odredbe Zakona o sudovima BiH (čl. 43 st. 2) bile su bez rezultata. Također, ne postoji ni centralizirana baza podataka koja je mogla skupiti sve podatke o napretku i prenosu slučajeva.

Konačno, kao što je navedeno u prvoj glavi, jednako kao što njihovi kolege na nivou entiteta običavaju raditi, sudije Odjela za ratne zločine potpuno su zaobišli mehanizam kojim bi mogli rješavati o zahtjevima za naknadu štete unutar kaznenih postupaka, te su tužioce upućivali da to svoje pravo ostvaruju u civilnom postupku. U vrijeme pisanja ovog izvještaja, takav obrazac ponašanja ostao je nepromijenjen.

TRIAL 2008-danasTRIAL je nevladina organizacija koja djeluje na području BiH od 2008. godine kao vodeća u borbi za dobivanje priznavanja i odštete za žrtve. Strategija TRIAL-a uključuje tri različita načina pristupa. Glavni fokus organizacije je u pripremanju i izvođenju slučajeva pred Državnim i Ustavnim sudovima BiH, ESLJP te UN-ovim Komitetom za ljudska prava. Kao drugo, s ciljem poticanja implementacije, TRIAL kontaktira ustanove koje bi trebale provoditi sudske odluke ili zakone, odnosno one koje imaju utjecaj na ministre, tužioce, kantonalne urede, Institut nestalih osoba, Ombudsmena itd. Nakon toga, organizacija od navedenih traži informacije oko mjera koje namjeravaju primjeniti te vremenskog roka u kojem to namjeravaju učiniti i inzistira na prevodu i objavi tih mjera kako bi imale i javnu sferu. Osim toga, TRIAL izvještava relevantna tijela UN-a o problemima implementacije. Konačno, oslanjajući se posebno na mišljenja Komiteta za ljudska prava UN-a28, 2013. godine TRIAL je organizirao konferenciju za medije na kojoj je istaknuo istorijsku važnost nedavnih mišljenja Komiteta o propustu države da ispuni svoju obavezu razjašnjavanja gdje su osobe nestale tokom rata. Ovi stavovi predstavljaju prvo međunarodno priznanje odgovornosti države za nestanke.

U vanjskom krugu: EU Delegacija EU u BiH bavi se upravljanjem države BiH prema zadovoljavanju različitih ciljeva potrebnih za pristupanje EU. Između ostalog, reforme koje će povećati profesionalnost i efikasnost odgovornog i nezavisnog pravosuđa u BiH preduslov su za buduće integracije u EU. U oktobru 2013. godine, delegacija je objavila suspenziju

28 Komitet za ljudska prava UN-a izdaje “mišljenja”, a ne “odluke”. “Mišljenja” nisu pravno obvezu-juća, no svrha im je izvršiti pritisak na reforme u državama koje krše norme o ljudskim pravima.


pretpristupne pomoći BiH zbog propusta države da implementira odluku Sejdić-Finci ESLJP-a 29. Odluka je zahtijevala reviziju izbornog zakonodavstva tako da svi građani (uključujući i romsko i jevrejsko stanovništvo) mogu biti birani za Dom naroda, Parlamentarnu skupštinu i Predsjedništvo.

Dopis Evropske komisije 3. decembra 2013. godine izrazio je zadovoljstvo činjenicom kako je postignut napredak jer su se “vođe uspjele uslovno dogovoriti oko sastava i načina izbora delegata za Dom naroda” te “da je bio napravljen značajan napredak oko glavnih načela za izbor članova Predsjedništva” 30. Međutim, učesnici okruglog stola Nuhanovic Fondacije u aprilu 2014. godine izrazili su razočarenje činjenicom da je u međuvremenu EU prestala provoditi financijski pritisak na BiH te kako se njeno financiranje i druga pomoć nastavila bez značajne promjene. Doista, šteta je da se ovo potencijalno moćno sredstvo nije bolje iskoristilo kako bi se čvršće inzistiralo na primjeni presude ESLJP-a u kontekstu u kojem je neprovođenje odluka predstavljalo ozbiljan i trajan problem.

ZaključakSve u svemu može se uočiti jak i relativno stabilan razvoj lokalnih i međunarodnih institucija, kao i visok nivo posvećenosti poboljšanju procesuiranja predmeta ratnih zločina. Međutim, u praksi je očito kako su se određeni sistemi izjalovili.

Implementacija zaostaje iza sudskih odluka u različitim područjima, a tekuća kršenja ljudskih prava nisu adekvatno adresirana. Konačno, sudionici okruglog stola u aprilu 2014. primijetili su ozbiljan nedostatak političke i administrativne volje u odnosu na naknade štete za žrtve rata i štetu nanesenu u vezi s ratom.

29 Sejdić i Finci vs BiH, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06, 22. decembra 2009. godine, dostup-no na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.30 Dopis EU komisije - “EU-BiH Pozitivan napredak o Sejdić Finci”, Prag, 3. decembra 2013. godine.

Implementacija zaostaje iza sudskih odluka u razlicitim podrucjima.ˇ

ˇ

25 Ratne odštete i sudski sporovi: slučaj Bosne i Hercegovine§


3. Nacionalni pravni okvir za sudske postupke za naknade štete

U ovoj glavi, predstavit će se nacionalni zakoni koji sadrže odredbe relevantne za naknade ratne štete. U BiH ne postoji jedinstveni zakon posvećen regulaciji ratne odštete. Umjesto toga, više zakona uključuju odredbe koje se tiču različitih kategorija žrtava rata, ali, kao što će biti vidljivo, prava za žrtve kao da se izjednačavaju s ostalim vrstama socijalnih davanja i postaju uslovljena faktorima kao što su prihod, zaposlenost i bračni status primaoca.

Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji s djecom iz 1999. godine 31

Strogo govoreći, ovaj zakon nema nikakve veze s odštetama u smislu da propisuje mjere koje daju priznanje, osiguravaju pristup pravdi, potiču govorenje istine i obnavljaju prijašnje stanje i čast žrtve. Ipak, on je važan za mnoge žrtve jer regulira određena socijalna davanja na koja oni, kao žrtve vrata, mogu imati pravo.

Glede ovog zakona, civilna žrtva rata je definirana u članu 54 kao(...) osoba kod koje je nastupilo tjelesno oštećenje od najmanje 60% zbog rane, povrede i ozljede (u daljnjem tekstu: invalid) zadobivene:1. zlostavljanjem odnosno lišavanjem slobode u toku ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti;2. u svezi sa ratnim događanjima (bombardiranja, ulične borbe, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.)3. od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka rata 4. u svezi sa diverzantskim odnosno terorističkim akcijama kojima se ugrožava sigurnost i ustavni poredak Federacije. Invalid je i osoba kod koje je nastupilo tjelesno oštećenje od najmanje 60% zbog bolesti zadobivene, odnosno pogorane ili ispoljene pod okolnostima iz stavka 1. ovog članka. Civilnom žrtvom rata, smatra se i osoba koja je poginula, umrla ili nestala pod okolnostima iz stavka 1. ovog članka.

31 Službeni list Federacije BiH br. 36/99, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fon-dacije (http://www.nuhanovicfoundation.org/en/legal-instruments-2/).


Na osnovu člana 5, članovi obitelji civilne žrtve rata koji su ovlašteni na obiteljsku invalidninu su: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena ili pastorčad) te roditelji, očuh, maćeha i usvojitelj.Ukoliko se ove odredbe čitaju izolirano, može se doći do zaključka kako pružaju razumnu jasnoću oko identiteta civilnih žrtava rata te onih koji na osnovu srodstva mogu imati pravo na financijsku pomoć u vezi s štetom počinjenom članu obitelji tokom rata. Međutim, ako se one čitaju u kontekstu cjelokupnog Zakona o socijalnoj zaštiti, poseban status žrtava rata ubrzo postaje zamagljen: kategorija žrtava rata preklapa se sa ostalim kategorijama potencijalnih primatelja socijalnih davanja, a što uzrokuje to da se prava žrtava mogu značajno smanjiti ili otkazati na osnovu ostalih odredbi. Iako daleko od mehanizma za pružanje odšteta žrtvama rata, ovaj zakon sveobuhvatno regulira socijalnu potpor.32 Član 11 ističe kako:

Socijalna zaštita, glede ovog zakona, je organizirana djelatnost u Federaciji, usmjerena na osiguranje socijalne sigurnosti njenih građana i njihovih obitelji u stanju socijalne potrebe.

U ostale korisnike ubrajaju se stariji, nezaposleni i osobe nesposobne za rad, siročad, djeca hendikepirana u razvoju itd. Nekoliko odredbi zakona isključuju mogućnost primanja više vrsta naknada u isto vrijeme. Također, kao što je prikazano u nastavku, i mreža drugih odredbi ograničava primjenu prava na doplatak za žrtve i njihove obitelji. Član 56 propisuje da:

radi ostvarivanja prava utvrđenih ovim zakonom za civilne žrtve rata, invalidi se razvrstavaju prema utvrđenom procentu tjelesnog oštećenja.

Stepen invalidnosti mora se kretati između 60-100%. Relevantne vrste invaliditeta civilnih žrtava rata proširene su naknadnim amandmanima kako bi uključivale i one

32 Problem spajanja ratnih odšteta sa planom sistema socijalne skrbi predmet je detaljne anal-iza nezavisne istraživačke publikacije L. Popic i B. Panjeta: ”Kompenzacija, tranzicijska pravda i uvjetovani međunarodni kredit u Bosni i Hercegovini: pokušaji reformacije primanja vezanih za rat prema žrtvama i veteranima rata 1992.-1995.”, tekst dostupan na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije. 33 Zakoni o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti iz 2004. i 2006. godine. Strategi-ja tranzicijske pravde iz 2013. godine propisuje kako “osobe s invaliditetom uključuju osobe sa dugotrajnim fizičkim, mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koje u interakciji s različitim barijerama mogu ometati njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društ-vu ravnopravno s ostalim članovima tog društva.” Međutim, u vrijeme pisanja ovog izvještaja, Strategija tranzicijske pravde nije bila formalno usvojena.


kod kojih je tokom rata ili neposredne ratne opasnosti, usred ranjavanja ili nekog drugog oblika ratne torture nastupilo oštećenje organizma, što uključuje mentalno oštećenje ili značajno narušavanje zdravlja ili nestanak ili pogiblju te osobe33. Pored toga, slijedeći izmjene i dopune iz 2006. godine, član 54 (3) propisuje kako se:

posebnom kategorijom civilnih žrtava rata smatraju i osobe koje su preživjele seksualno zlostavljanje i silovanje te imaju pravo na mjesečno lično novčano primanje u iznosu od 70% od osnovice za određivanje osobne invalidnine ratnih vojnih invalida.

Tjelesno oštećenje invalida utvrđuje se propisom kantona-županije suglasno propisima o vojnim invalidima (čl.80). Radi utvrđivanja statusa civilne žrtve rata mora se dostaviti medicinska dokumentacija o liječenju “izdana neposredno nakon nastanka oštećenja organizma”, kao i odgovarajući dokaz izdan od strane nadležne institucije o nastanku okolnosti u kojima se ozljeda dogodila. Ovaj zahtjev predstavlja prepreku za mnoge koji su pobjegli ili koji zbog drugih razloga nisu u to vrijeme mogli dobiti medicinska izvještaje o svojim ozljedama. Član 58 propisuje kako civilne žrtve rata, po ovom zakonu, imaju sljedeća prava:

1) osobnu invalidninu,2) dodatak za njegu i potporu od strane druge osobe,3) ortopedski dodatak,4) obiteljsku invalidninu (za članove obitelji neposrednih žrtava),5) dodatak na djecu,6) potporu u troškovima liječenja i nabavci ortopedskih pomagala,7) osposobljavanje za rad (profesionalna rehabilitacija, prekvalifikacija i dokvalifikacija),8) prioritetno upošljavanje.

Također, na osnovu spomenutih izmjena i dopuna zakona, civilne žrtve rata imaju pravo na psihološku i pravnu pomoć34. Nažalost, u trenutku pisanja ovog izvještaja još uvijek ne postoji nacionalni sistem pravne pomoći. Međutim - ovdje je vidljivo preklapanje statusa žrtve - bračni drug, stupanjem u drugi brak, gubi prava utvrđena

34 Strategija tranzicijske pravde nastala je kao substrategija Strategije za reformu sektora pravde u BiH (vidi str. 113). Ta druga strategija predviđa uspostavljanje “modernijeg sistema pravne pomoći, osnovanog na jasnim kriterijima za primanje besplatne pravne pomoći i sličnim standarima za one koji pružaju besplatnu pravnu pomoć diljem cijele BiH”. Vidi također str. 33 Strategije za reformu sektora pravde u BiH, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.


ovim zakonom za civilne žrtve rata koja je ostvario kao član obitelji (član 76). Članovi obitelji gube pravo na dodatak za njegu i potporu kad god je korisnik privremeno smješten u zdravstvenoj organizaciji ili drugoj ustanovi u kojoj mu je osigurana njega i potpora druge osobe (član 74). Djeca žrtava imaju pravo na obiteljsku invalidninu

dok god se redovito školuju (član 63(2)). Udovac ili udovica imaju pravo na obiteljsku invalidninu dok ne dosegnu dob za umirovljenje (član 63(1)).

Ukratko, iako su ove odredbe bez sumnje pomogle mnogim žrtvama, one ne smiju biti zamijenjene za odštetu kao takvu. Njihova se primjena veže za invaliditet ili druge nepovoljne zdravstvene okolnosti te se prestaju koristiti u slučaju promjena u ekonomskom položaju

korisnika. One ne podrazumijevaju nikakvo priznanje štete koja je učinjena žrtvi i nezavisne su od svakog nastojanja da se utvrdi istina iza razloga povreda žrtava. Analiza Zakona o načelima socijalne zaštite iz 2010. godine pokazuje kako država BiH ne snosi nikakvu odgovornost i nije uspostavila pravni okvir kako bi garantirala istu razinu zaštite za iste potrebe diljem države35. Autori navode kako je sistem u FBiH “naročito komplikovan i nefunkcionalan... sa izraženim preklapanjem i čestim izbjegavanjem nadležnosti između 10 kantona i FBiH” te kako se “prava iz socijalne zaštite redovno krše nedonošenjem ili neprovođenjem zakona na kantonalnom nivou što onemogućuje ostvarivanje prava iz federalnih zakona u praksi”. I zaista, svaki kanton ima svoj Zakon o socijalnoj zaštiti, a u isto vrijeme ne postoji obaveza države koja osigurava da su ovi zakoni usklađeni s državnim odredbama. Autori naglašavaju kako sistem ima prave karakteristike koje vode diskriminatornom provođenju što su i potvrdili učesnici okruglog stola.

Zakon o krivičnom postupku (ZKP) BiH iz 2003. godine 36 Član 86(10) propisuje kako:

Oštećeni koji se saslušava kao svjedok pitat će se da li želi da u krivičnom postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev.

35 Izvještaj “Zašto nismo jednaki u pravima iz socijalne zaštite? Analiza stanja i preporuke za djelovanje” Inicijative i civilne akcije (ICVA) u saradnji sa Prava za sve BiH, 2010. godine.36 Dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.

Iako su ove odredbe bez sumnje pomogle mnogim žrtvama, one ne smiju biti zamijenjene za odštetu kao takvu.


Ovakva formulacija reflektira originalnu lokaciju iste odredbe u imovinskopravnom odjelu Krivičnog zakonika SFRJ. Međutim, drugdje u ZKP-u oštećenog se definira kao “osobu kojoj je osobno ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo” (član 20(h)).

U članu 198(2) vidljiv je osnov za dosljednu praksu Državnog suda kojom se oštećene strane upućuju da postave svoje odštetne zahtjeve u civilnom postupku.

U presudi kojom optuženog oglašava krivim Sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, Sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku. Član 258(4): Ukoliko je prisutan oštećeni, ali još nije podnio imovinskopravni zahtjev, sudija, odnosno predsjednik vijeća će ga poučiti da može podnijeti taj zahtjev do zaključenja glavnog pretresa37.

Prema tome, sudije imaju samo diskrecijsku ovlast, a ne obvezu odlučivati o zahtjevima oštećenih unutar suđenja. S druge strane, čini se kako samo kad “podaci krivčnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje” sudije trebaju pribjeći upućivanju stranaka da svoje zahtjeve ostvaruju u civilnom postupku. U svakom slučaju, malo je vjerojatno da je ova odredba propisana da služi više tužilaca u slučajevima masovnih kršenja ljudskih prava. Ono što je također jednako jasno iz sudske prakse je činjenica da žrtve uglavnom nemaju pravnu pomoć potrebnu kako bi formulirali zahtjev koji “pruža pouzdan osnov za potpuno ili djelimično presuđenje”.

Ove površne odredbe, koje se tek jedva primjenjuju na žrtve ratnih zločina, pojavljuju se u značajnom kontrastu s ekstenzivnim i detaljnim odredbama o naknadi šteta

37 Članovi 195 i 197 propisuju daljnje proceduralne detalje.

Sudije imaju samo diskrecijsku ovlast, a ne obvezu odlucivati o zahtjevima oštecenih unutar sudenja.

´´

ˇ


osobama koje su bile nepravedno osuđene od strane države, u pritvoru bez suđenja ili nepravedno zatvorene pri normalnim okolnostima. Ove osobe, odnosno njihovi bračni i izvanbračni drugovi ili nasljednici, imaju pravo podnositi zahtjeve neposredno nadležnom ministarstvu ili sudu. U tim je slučajevima veza između državnih institucija i počinjene povrede direktna i očigledna. Nasuprot tome, u slučaju ratnih zločina rijetko je jasno tko točno mora pružiti naknadu. Čak i do 2003. godine, kada je ovaj zakon donesen, nije osmišljeno općenito rješenje za postupanje s legitimnim zahtjevima žrtava ratnih zločina. U februaru 2014. godine, TRIAL je izvjestio kako “iako Zakon o krivičnom postupku BiH predviđa detaljan zakonski okvir za ostvarivanje prava žrtava, uključujući žrtve ratnih zločina, na naknadu štete koja im je pričinjena, u praksi do sada nije poznat nijedan slučaj odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu tih osoba, ne samo pred Državnim sudom, već i na razini entiteta, a što je predmet kontinuirane kritike predstavnica i predstavnika žrtava i organizacija koje se bore za njihovu zaštitu” 38. Slijedeći zakoni i programi predstavljaju instrumente stvorene za poslijeratnu situaciju i relevantne za ratne odštete. Međutim, ovi instumenti u praksi nisu imali pozitivan efekt bilo zbog kašnjenja i odlaganja u izradi i/ili fazama davanja odobrenja, ili jednostavno zbog neprovođenja.

Zakon o nestalim osobama (ZNO) iz 2004. godineGlava IV Zakona o nestalim osobama iz 2004. godine pod nazivom je Prava članova obitelji nestale osobe. Članovi 11-14 propisuju ograničeno pravo na mjesečnu novčanu potporu članovima obitelji nestalih osoba. Članom 15 osniva se Fond za potporu obiteljima nestalih osoba BiH. Podobnost za dobivanje novčane potpore je jako ograničena jer se ista ne može primati istodobno s drugim oblicima pomoći. Primjerice, pravo na novčanu potporu maloljetniku prestaje završetkom redovitog školovanja ili sklapanjem braka, a supružniku sklapanjem bračne zajednice ili zaposlenjem. Žrtve i njihovi zastupnici s pravom su tvrdili kako se ove odredbe ne mogu izjednačiti sa odštetim isplatama za žrtve rata jer bi iste morale biti isplaćivane bez obzira na okolnosti korisnika. Navedeno su istaknuli predstavnici obitelji Prutina u svojim podnescima Komitetu za ljudska prava39. Svakako je upitno udovoljavaju li ovakve

38 “Opšti navodi o situaciji u Bosni i Hercegovini Specijalnom izvjestitelju o promoviranju istine, pravde, reparacije i garancije ne-ponavljanja” TRIAL, podneseni UN-u u februaru 2014. godine, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije. 39 Prutina et al.; predstavke br. 1917/2009, 1925/2009 i 1953/2010 - Mišljenja Komiteta za ljuds-ka prava usvojena 11.-28. marta 2013. godine, paragraf 5.3. Detalji slučaja mogu se pročitati na internetskim stranicama udruge TRIAL.


hibridne odredbe, koje zamagljuju granicu između naknada za štete obiteljima nestalih osoba i običnih odredbi socijalne zaštite za sve osobe u financijskoj potrebi, standardima UN-ove Deklaracije o zaštiti svih osoba od nasilnoga ili prisilnoga nestanka iz 1992. godine koja se eksplicitno uzima u obzir u članku 1 Zakona o nestalim osobama iz 2004. godine. Član 19 Deklaracije propisuje kako:

će žrtve prisilnog nestanka i njihove obitelji dobiti obeštećenje i imati pravo na adekvatnu naknadu, uključujući i sredstva za što potpuniju rehabilitaciju moguće. U slučaju smrti žrtve koja je posljedica čina prisilnog nestanka, uzdržavanicima također pripada pravo na naknadu.

U izvještaju Radne grupe o prisilnim ili nedobrovoljnim nestancima Vijeća za ljudska prava UN-a iz 2013. godine istaknuto je kako:

mjere koje koje pružaju socijalnu pomoć ne ... utječu na obavezu države da pruži odštetu žrtvama kao posljedicu kršenja njihovih prava40.

Izvještaj također navodi kakoobaveza na pružanje naknade žrtvama prisilnih nestanaka nije ograničena samo na pravo na novčanu naknadu, nego uključuje, između ostalog, medicinsku i psihološku pomoć i rehabilitaciju za bilo koji oblik fizičkog ili mentalnog oštećenja, kao i pravnu i socijalnu rehabilitaciju, garanciju neponavljanja, obnovu lične slobode i sve slične oblike restitucije, zadovoljštine i reparacije koji mogu ukloniti posljedice prinudnih nestanaka41.

Prinicip ratnih odšteta djeluje tako da prepoznaje kako je primalac oštećen zbog rata ili krivičnih djela povezanih sa sukobom. Upravo zato reparatorne mjere se ne smiju negirati zbog okolnosti kao što su ponovno sklapanje braka ili dohodak od zaposlenja. Navedeno je sporno u odnosu na Zakon o nestalim osobama iz 2004. godine jer zakon nije bio implementiran u vrijeme pisanja ovog izvještaja.Strategija tranzicijske pravde iz 2010. godine preporučuje izmjene Zakona o nestalim osobama, osvrnuvši se pogotovo na nužnost provođenja odredbi koje se tiču osnivanja Fonda za potporu obiteljima nestalih osoba BiH te preporuku kako sporazum o priznanju krivice treba biti uslovljen otkrivanjem relevantnih podataka o nestalim osobama. Strategija također preporučuje izmjene Krivičnog zakona iz 2003. kojima bi se prisilni nestanak prepoznao kao samostalno krivično djelo.

40 WGEID izvještaj 2014, A/HRC/22/45 28 januara 2013, str. 10, para. 53. 41 Idem str.9 para 50.


Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20.05.1992.godine do 19.06.1996.godine (Republika Srpska) 2005. godinaOvim zakonom vlada Republike Srpske 2005. je godine stvorila opći plan za naknadu štete žrtvama rata kao odgovor na hiljade slučajeva pokrenutih na osnovu općeg prava naknade štete u RS. Ironično, u iščekivanju stvarnog osnivanja općeg plana vlada je obustavila civilne postupke za naknadu ratne štete koji su bili u toku. Ono što je također bilo obustavljeno jest i izvršenje oko 9,000 uspješnih zahtjeva u odnosu na koje je sud u Banjoj Luci naredio RS da plati iznos od 140,000,000 KM. Vlada je tvrdila kako bi bilo nepravedno da oni koji su dobili naknadu sudskim postupcima prolaze bolje od onih kojima bi se naknada odredila na osnovu namjeravanog općeg plana. U slučaju Čolić protiv BiH, grupa tužioca podnijela je slučaj ESLJP-u (vidi glavu 4).

Zakon o pravima žrtava tortureBiH je od 2006. godine javno potvrđivala svoju namjeru da usvoji Zakon o pravima žrtava torture. Kako nikakav napredak nije bio ostvaren do 2011. godine, ministar za ljudska prava i izbjeglice ponovno je pokrenuo inicijativu davanjem u opticaj nacrta zakona u februaru 2012. godine. U martu 2013. godine službenici ministarstva prijavili su kako postoji nedostatak spremnosti za usvajanje zakona i na strani Federacije BiH i na strani Republike Srpske. Do kraja decembra 2013. godine, Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine i Dom naroda usvojili su novi nacrt koji je u januaru 2014. godine dobio negativnu ocjenu Zajedničke komisije za ljudska prava. Na dan pisanja ovog izvještaja zakon još uvijek nije bio usvojen. Na sastanku Predstavničkog doma u februaru 2014. godine nije dano odobrenje na prijedlog člana Parlamenta da se zadatak pripreme nove verzije zakona, koja bi se u roku od 90 dana trebala slati u parlamentarnu proceduru, dodijeli Vijeću ministara BiH. Sva ova kašnjenja osobito su uzrokovala frustraciju među zarobljenicima logora.42 Udruge žrtava aktivno su sudjelovale u procesu izrade zakona i tražile su puno priznanje i obeštećenje. Posebice su htjele da se definira pojam i status zarobljenika logora,... dobrobit, zdravstvena zaštita žrtava, besplatna

42 Internetski dnevnik Balkan Insight dokumentirao je nezadovoljstvo udruga žrtava u medijima te njihov prosvjed u Parlamentu BiH. Vidi njihove objave iz 14. februara 2013. godine http://www.balkaninsight.com/en/article/bosnian-victims-want-law-on-torture i 24. aprila 2013. godine http://www.balkaninsight.com/en/article/bosnian-torture-victims-stage-parliament-protest


pravna pomoć, pravo na rehabilitaciju, status invaliditeta, i vrlo važno, dopuštanje memorijalizacije na mjestima zaroblje43.

Program poboljšanja položaja žena žrtava ratnog silovanja, seksualnog zlostavljanja i drugih oblika torture u BiHU Opštim navodima o situaciji u BiH, TRIAL je izvjestio kako je krajem 2010. godine pokrenut proces izrade i usvajanja Programa poboljšanja položaja žena žrtava ratnog silovanja, seksualnog zlostavljanja i drugih oblika torture u BiH, koordiniranog od strane Populacijskog Fonda UN-a i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH44. Finalizacija nacrta, koja je prvobitno bila očekivana krajem 2011. godine, u više je navrata bila odgođena. U novembru 2014. godine nacrt još uvijek nije podnesen Vijeću ministara BiH na usvajanje, već čeka povratne informacije na razini entiteta. Predstavnici vlade Republike Srpske nisu odgovorili na zaprimljene pozive za učešće te je cijeli proces trenutno u zastoju. TRIAL ističe kako navedeno ozbiljno dovodi u pitanje nivo prioriteta koji vlasti BiH pridaju ovoj zakonskoj inicijativi te smatra najnoviji državni plan “prilagođene implementacije” - koji bi u velikoj mjeri zavisio o financijskoj podršci stranih donora - neuvjerljivim. Naime, bez formalnog odobrenja jedne od vlada entiteta ne može se postići sveobuhvatna realizacija na nivou cijele države. Strategija tranzicijske pravdeProces nacrta i donošenja sveobuhvatne Strategije tranzicijske pravde (STP) započeo je 2010. godine pod pokroviteljstvom Razvojnog programa UN-a (UNDP) te se očekivalo kako će se nacrt dokumenta predstaviti Parlamentarnoj skupštini tokom ljeta 2012. godine. Radni dokument se pojavio početkom 2013. godine.45 U novembru 2013. godine, TRIAL je izvjestio kako “ministarstvo pravde BiH koordinira organizaciju daljnjih konzultacija na lokalnim i drugim nivoima sa raznim akterima kako bi prikupilo njihove komentare na nacrt dokumenta, unijelo izmjene i zagovaralo za njegovo usvajanje” 46. No, prema podacima koji su nama raspoloživi, ni u novembru 2014. godine nacrt nije bio predstavljen Parlamentu.

43 Izjava predsjednika udruge Saveza logoraša BiH, Jasmina Meškovića, kako je citirano u Bal-kan Insightu 14. februara 2013. godine.44 Dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije. 45 Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice i Ministarstvo pravde: Strategija tranzicijske pravde u BiH 2012-2016 - Radni dokument, Sarajevo, mart 2013. Dokument je dostupan u engleskoj verziji na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.46 Prateći izvještaj o implementaciji preporuka Komiteta za ljudska prava (CCPR/C/BIH/2), no-vembar 2013., para 41, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.


Usprkos stagnaciji odlučili smo u ovaj izvještaj uključiti dva paragrafa radnog dokumenta STP koji jasno prikazuju da je trenutno zakonsko rješenje neadekvatan instrument za reparacije. Strategija tranzicijske pravde pruža sljedeću definiciju reparacija:

materijalne i nematerijalne metode, koje imaju individualni i kolektivni efekat, a putem kojih se na direktan i indirektan način dopsinosi vraćanju dostojanstva žrtvama, vrši priznanje i prihvatanje stradanja, prevazilaze efekti kršenja prava, deviktimizacija, te poboljšava socio-ekonomski položaj žrtava, a sve sa ciljem njihove resocijalizacije47.

Strategija tranzicijske pravde usvojila bi sljedeću definiciju žrtve:Žrtvama se smatraju osobe koje su pojedinačno ili u grupi pretrpjele štetu koja uključuje fizičke ili mentalne povrede, emotivnu patnju, materijalni gubitak ili ozbiljnu povredu njihovih osnovnih prava putem akata ili propusta koji predstavljaju teška kršenja međunarodnog prava ljudskih prava ili ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava. Kada je to primjereno i u skladu s unutrašnjim pravom, termin „žrtva“ uključuje i članove uže obitelji ili štićenike neposredne žrtve i osobe koje su pretrpjele štetu u nastojanju da pomognu žrtvama u nevolji ili da spriječe njihovu viktimizaciju48.

Prijedlog Zakona o besplatnoj pravnoj pomoćiU aprilu 2012. godine Vijeću ministara BiH podnesen je prijedlog Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći. Kako izvještava TRIAL, Vijeće je usvojilo nacrt zakona kao prijedlog i predstavilo ga Parlamentarnoj skupštini BiH 23. jula 2012. godine, međutim isti na kraju nije odobren. Rok za izradu novog nacrta zakona bio je decembar 2013. godine međutim ni u novembru 2014. godine novi nacrt nije bio predstavljen. U Opštim navodima TRIAL ističe kako se velika većina žrtava teških kršenja ljudskih prava tokom rata nalazi u teškim financijskim uslovima i ne može si priuštiti pravnu pomoć i zastupanje. Prema tome, propust da se unaprijedi izrada ovog zakona ima vrlo ozbiljne i dalekosežne posljedice za velike grupe unutar populacije BiH. Učesnici okruglog stola kontinuirano su isticali kako odsutstvo pravne pomoći predstavlja nepremostivu prepreku za hiljade potencijalnih podnosioca zahtjeva za naknadu štete.

47 Vidi fusnotu 42, str.16. 48 Vidi fusnotu 42, str. 134. Ova se odredba oslanja na definiciju žrtve u UN-ovim Osnovnim principima i smjernicama o pravu na pravni lijek i reparaciji za žrtve teških kršenja međunar-odnih ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava, paragraf 8. Vidi http://www.nuhanovicfoundation.org/en/general


Zakoni o unutrašnjem dugu: pretvaranje privatnih računa banaka i kompenzacija u javni dugMnogi zahtjevi za naknadu štete pojavili su se u odnosu na devizne račune građana BiH koji su bili zamrznuti tokom rata te su i ostali zamrznuti nakon njega. S ciljem rješavanja ovog problema, osmišljen je niz “Zakona o unutrašnjem dugu”, no oni su opravdali politiku (djelimičnog) zadržavanja sadržaja tih računa pretvarajući ih u “unutrašnje dugove” dva entiteta.

Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH iz 2004. godine omogućio je pretvorbu deviznih računa privatnih građana u dio “unutrašnjih dugova odvojenih entiteta” 49. Ovaj zakon uspješno je osporio N. Špirić pred Ustavnim sudom. Sud je utvrdio kako su računi bili vlasništvo građana, a ne entiteta, i kako država BiH mora preuzeti odgovornost za raspolaganje ovim računima na razini države umjesto da dopušta entitetima da osmisle vlastita rješenja50. Noviji Zakon o izmirenju obaveza na osnovu računa stare devizne štednje u Federaciji BiH (Službeni list 28/06) uređuje visinu kamata koje se trebaju isplatiti vlasnicima računa, dopuštajući da one budu umanjene kako bi se smanjilo opterećenje na javni dug, a ustavnost takve odredbe potvrdio je Ustavni sud51. Međutim, slučaj Ališić (vidi glavu 3 ispod) bio je samo jedan od nekolicine u kojima tužioci još u 2012. godini nisu mogli raspolagati novcem na tim računima, implicirajući kako problem, bar u to vrijeme, još uvijek nije bio riješen.

Niz zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske propisuje da dosuđeno pravo na naknadu nematerijalne štete zbog proizvoljnog lišenja slobode tokom rata treba biti smatrano djelom javnog duga RS i isplaćivano obveznicama kroz period od 13 godina52. Iako je dobrodošla bilo kakva dodjela reparacija, protekom 13 godina od 2014. godine žrtve će biti 32-35 godina starije nego u vrijeme kada su zločini bili počinjeni, što i implicira kako mnogi više neće ni biti živi. Ovakva politika obeshrabruje potencijalne stranke, a istovremeno se čini kako za njih ne postoje druge otvorene opcije

ZaključakU komentaru Ustava BiH iz 2010. godine, Steiner i ostali primjetili su kako je “velika

49 Službeni list BiH 66/04. 50 Zahtjev Nikole Špirića Ustavnom sudu u slučaju U-14/05, 2. decembra 2005. godine.51 Odluka Ustavnog suda U 3/08. 52 Navedeno su izvjestili BiH pravnici na okruglom stolu.


prepreka za stabilizaciju zemlje nedostatak spremnosti na konsenzus. Grupe koje ne favoriziraju zajedničku državu pokušavaju dokazati kako je ona nefunkcionalna kroz stalna kašnjenja i kočenja procesa donošenja odluka. ...zaraćene strane BiH ukrcale su se na isti brod čije bi potonuće odgovaralo najmanje dvjema od njih tri53." Navedeno dobro oslikava pozadinu u kojoj se pokušava doći do bilo kakve vrste restorativne pravde. Pregledali smo niz pravnih i kvazi-pravnih instrumenata koji su potencijalno mogli spriječiti nekažnjavanje onih uključenih u počinjenje ratnih zločina i unaprijediti rehabilitaciju žrtava. Glavni problem koji se tiče ovih instrumenata je njihovo nepotpuno usvajanje i neprovođenje. Bez obzira na važan napredak, pogotovo u području procesuiranja ratnih zločina, zakonodavni sistem općenito nije bio u stanju pružiti žrtvama djelotvorne pravne lijekove. U kontekstu navedenog, legitimno je pitanje o kojem je raspravljeno tokom okruglog stola Nuhanovic Fondacije u aprilu 2014. godine - može li se ono što je potrebno značajnom broju žrtava postići kroz parničenje?

Zaključak do kojeg se došlo (vidi dalje glavu 5) bio je kako je, u odsutstvu adekvatnog administrativnog plana reparacija, parničenje sredstvo kojim bi se potencijalno mogao postići trostruki cilj. Kao prvo, sistem aktivnog ostvarivanja prava na pristup sudu je vjerojatno najjači dokaz upornosti vladavine prava u poslijeratnom okviru. Nadalje, svaki sudski slučaj u kojem su žrtve prepoznate kao takve ili su dodijeljene naknade štete predstavlja presedan koji naglašava pravo civila na naknadu za štete

pretrpljene tokom sukoba. Konačno, upornost u parničenju način je vršenja pritiska na državu da stvori adekvatni administrativni plan reparacija.

Sudionici okruglog stola zaključili su kako je potrebno hitno prikupiti podatake o imenima, boravištima, trenutnoj situaciji i posebnim potrebama žrtava da bi se mogli sastaviti konkretni prikazi vladi BiH o tome što bi plan reparacija morao pružiti.

53 Komentar Ustava BiH, Steiner, Christian et al; Konrad Adenauer: Program vladavine prava u jugoistočnoj Evropi, Sarajevo 2010., str. 23.

Upornost u parnicenju nacin je vršenja pritiska na državu da stvori adekvatni administrativni plan reparacija.

ˇˇ

38 Ratne odštete i sudski sporovi: slučaj Bosne i Hercegovine§


4. Nacionalna i regionalna sudska praksa

U ovoj glavi predstavit ćemo neke od značajnih sudskih predmeta vođenih pred nacionalnim i međunarodnim forumima koji se odnose ili na počinitelje ili na žrtve rata u BiH. Svaki od slučajeva oličenje je nekog problematčnog apekta funkcioniranja pravosudnog sistema u BiH.

Čolić i drugi protiv BiH - Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) 2009 54 Proceduralna putanja: Prvostepeni sud u Banja Luci 2001 - Dom za ljudska prava i Ustavni sud BiH 2005 - ESLJP 2009Prigovor: obustavljanje isplaćivanja dosuđene naknade u iščekivanju generalnog plana za naknadu ratne štete

Aplikanti su se u ovom slučaju žalili Domu za ljudska prava u BiH i Ustavnom sudu BiH kako im naknada štete dosuđena pred prvostepenim sudom u Banjoj Luci 2001. godine nikad nije bila isplaćena te kako samim time presuda nije bila provedena. Užitnici presude saznali su 2005. godine kako je RS obustavila izvršenje njihove presude, kao i 9,000 drugih presuda iz 2005. godine. Vlada je tvrdila kako bi isplata dosuđenih iznosa koštala više u smislu javnog duga nego što bi koštao novi plan reparacije koji bi se ustanovio na osnovu Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20.05.1992.godine do 19.06.1996.godine iz 2005. godine (vidi glavu 2). Osim toga, vlada je tvrdila kako bi, u svjetlu imanentnog stvaranja generalnog plana za naknadu štete, bilo nepravedno da neke žrtve dobiju (višu) naknadu na osnovu sudskih odluka, dok bi druge, u sličnim situacijama, dobile naknadu samo na osnovu novog plana.ESLJP je utvrdio kako se ne može odgoditi izvršavanje presuda pravosnažnih prije nastanka plana. Sud je zaključio kako je došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na uživanje imovine te je naložio isplatu dosuđenih iznosa, kao i iznos od 1,500 eura nematerijalne štete po tužiocu. U vrijeme pisanja ovog izvještaja nismo bili u mogućnosti utvrditi jesu li ove isplate učinjene. Učesnici okruglog stola potvrdili su kako u svakom slučaju namjeravani plan reparacija, predviđen Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20.05.1992.godine do 19.06.1996.godine, nikad nije bio ustanovljen. Ovaj slučaj pokazuje kako zakonske odredbe mogu imati zavaravajuću

54 Čolić i drugi protiv BiH, ESLJP aplikacija br 1218/07 etc 10 novembra 2010. godine, slučaj je dostupan na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.


moć na papiru. Upravo vlada, koja je napravila ovaj zakon, koristi ga kako bi izvrnula zahtjeve odobrene na osnovu sudskih odluka. Kao što je vidljivo u slučaju Mujkanović (ispod), oslanjanje na pisane zakone kao garanciju buduće aktivnosti može prikriti neaktivnost ili neprovođenje kroz dug vremenski period.

Nažalost, u BiH je neprovođenje zakona i politika postalo šablona. Ovakav obrazac ponašanja, zajedno sa neprovedenim sudskim odlukama, umanjuje povjerenje javnosti u institucije i proces tranzicijske pravde. Bez obzira na neprovođenje nekih sudskih odluka, stav Nuhanovic Fondacije je da sudska odluka koja dodjeljuje reparacije žrtvama ima vlastitu težinu uvjeravanja - pokazuje kako pravosudne institucije nisu prestale raditi i pruža dokazni materijal tužiocima čija je misija razotkriti (ne)funkcioniranje države međunarodnim posmatračima. Tužioc protiv Milorada Trbića - Državni sud BiH55 Proceduralna putanja: MKSJ - Odjel za ratne zločine 2009 - Apelaciono odjeljenje Odjela I za ratne zločine Suda BiH, 2010.Sudsko upućivanje podnositelja zahtjeva za naknadu štete na civilni postupak

Slučaj protiv Trbića, koji je prenesen sa MKSJ-a na Sud BiH 2007. godine, rezultirao je osudom za genocid i tridesetogodišnjom kaznom za počinitelja56. Ovo je bio jedan od prvih slučajeva u kojima je velik broj žrtava - više od 800 - predstavilo zahtjeve za naknadu štete pred Sudom BiH. Sud je odbio procesuirati zahtjeve i uputio tužioce na civilni postupak.

U smislu odredbe člana 198. stav 2. ZKP BiH, Sud upućuje oštećene sa postavljenim imovinsko-pravnim zahtjevom i oštećene sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom na parnicu s obzirom na to da bi utvrđivanje činjenica u pogledu visine imovinsko-pravnog zahtjeva iziskivalo duže vrijeme 57.

55 Tužilaštvo BiH protiv Milorada Trbića, slučaj broj: X-KRŽ-07/386, 16. oktobra 2010. godine, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije: http://www.nuhanovicfoundation.org/en/reparations-cases-2/56 U novembru 2014. godine, Ustavni sud ukinuo je presudu Trbiću i naložio ponovno suđenje. Ovo je najrecentnija od serije odluka kojima se ukidaju slučajevi o kojima je odlučeno na osnovu Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine, umjesto Krivičnog zakona iz 1976. godine koji je tad bio na snazi. Presude prate odluku ESLJP-a u slučaju Maktouf u kojem je postojala povreda prava podnosioca prijave prema članku 7 EKLJP (Nema kazne bez zakona).57 Vidi fusnotu 2, para 378.


Tužioci su se žalili 2010. godine, tražeći od Apelacionog odjeljenja da promjeni dio odluke koji se odnosi na njihovo upućivanje civilnom sudu. Međutim, Apelacioni odjel potvrdio je prvobitnu odluku. Državni je Sud dodao:

“...s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, naročito dužinu trajanja cjelokupnog postupka i činjenicu da se radi o pritvorskom predmetu sa neophodnošću hitnog postupanja u strogim zakonskim rokovima, utvrđivanje činjenica u pogledu visine imovinsko-pravnog zahtjeva iziskivalo duže vrijeme što bi u konkretnim okolnostima dodatno opteretilo ovaj sud u rješavanju primarne krivičnopravne stvari.” (vidi član 198(2) ZKP-a)58.

Sud se ovdje oslanja na nepropisan jezik člana 198, o čemu je raspravljeno ranije. Tokom okruglog stola objavljeno je kako tužioci nisu uspjeli sa svojim zahtjevima pred civilnim sudovima. Upućivanje na civilni postupak za veliku većinu tužioca nastavlja biti prepreka u dobivanju naknade.

Abduladhim Maktouf protiv BiH - ESLJP 2013 59 Proceduralna putanja: Odjel za ratne zločine 2005. - Apelaciono odjeljenje Odjela I za ratne zločine Suda BiH 2006. - Ustavni sud BiH 2007. - ESLJP 2013. - Sud BiH (ponovno suđenje) 2014. godineRetroaktivna primjena novog Kaznenog zakona na zločine počinjene za vrijeme rata

Ovaj slučaj nije se odnosio na odštetne zahtjeve. Uključen je u ovu glavu jer je imao značajan utjecaj na naknadne odluke Ustavnog suda BiH. Zbog njega je ukinuto sedamnaest presuda te su u istim slučajevima naložena ponovna suđenja. Time se ugrozila pravna sigurnost u BiH, a žrtve su svjedočile puštanju i ponovnim postupanjem protiv osuđenih osoba koji su uvijek rezultirali nižim kaznama.

Odjel za ratne zločine je 2005. godine osudio Maktoufa na deset godina zatvora zbog pomaganja u svojstvu vozača i pomoćnika treće osobe u otmici dva civila 1993. godine. Ovo je minimalna kazna koja se prema Krivičnom zakonu iz 2003. godine može izreći za zločin otmice tokom oružanog sukoba. Zbog olakotnih okolonosti, Maktoufova kazna smanjena je na pet godina. Međutim, prema Krivičnom zakonu

58 Tužilaštvo BiH protiv Milorada Trbića, slučaj broj: X-KRŽ-07/386, drugostepena presuda, 21. oktobra 2010., para 330.59 Maktouf i Damjanović protiv BiH, aplikacije br. 2312/08 i 34179/08, 18 jula 2013. godine, dos-tupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije: http://www.nuhanovicfoundation.irg/en/reparations-cases-2/


SFRJ iz 1976. godine, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, minimalna kazna bila bi pet godina, s mogućnošću smanjivanja na jednu godinu u slučaju olakotnih okolnosti.Odjel za ratne zločine tvrdio je kako je dopuna Krivičnog zakona iz 2004. godina (član 4(a)) propisala “iznimno odstupanje” od principa zabrane retroaktivne primjene zakona i obveze primjene blažeg zakona ukoliko su zločini u pitanju počinjeni u kontekstu rata60. Navedeni član Krivičnog zakona reflektira član 7(2) EKLJP:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. 2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

U žalbi Apelacionom odjeljenju Suda BiH 2006. godine, potvrđena je odluka Odjela za ratne zločine o primjeni zakona iz 2003. godine. Nakon toga, odluku je ponovno potvrdio Ustavni sud BiH 2007. godine. Međutim, 2013. godine Maktouf je podnio slučaj ESLP-u. Sud je naveo da

se ne može složiti sa stavom Vlade da ukoliko je neko djelo predstavljalo krivično djelo prema „općim pravnim načelima koja priznaju civilizirani narodi“ u sklopu značenja člana 7 (2) Konvencije u vrijeme njegovog počinjenja, da tada pravilo koje zabranjuje retroaktivnost krivičnih djela i kazni nije primjenjljivo61.

Sud je utvrdio da je jasno da oni koji su sastavljali tekst Konvencije nisu imali namjeru da dozvole bilo kakav opći izuzetak od pravila neretroaktivnosti. Sud je s tim u vezi u brojnim predmetima zaključio da su dva stava člana 7 uzajamno povezana i da se trebaju tumačiti na usklađen način…

Također, sud je dodao da član 7(2) predstavlja samo kontekstualno pojašnjenje za aspekt krivične odgovornosti iz tog pravila, a koji je dodat tako da se osigura da nema nikakve

60 Član 4(a) KZ: “Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.”61 Maktouf i Damjanović protiv BiH, (aplikacije br. 2312/08 i 34179/08), 18 jula 2013. godine, para 72.


sumnje u pogledu valjanosti krivičnih postupaka nakon Drugog svjetskog rata u pogledu zločina koji su počinjeni tokom tog rata62.

Štoviše, Sud je smatrao kako je, za razliku od zločina protiv čovječnosti za koje ne postoji odredba u ranijem zakonu, definicija “ratnih zločina” ista u oba zakona (iz 1976. i 2003. godine) što uklanja bilo kakvu potrebu za primjenom kasnijeg zakona na toj osnovi63. U zaključku, Sud je naveo da smatra da je došlo do povrede člana 7 Konvencije u konkretnim okolnostima ovog predmeta, dodajući da se ovaj zaključak ne treba tumačiti tako da su trebale biti izrečene niže kazne, već samo da su se u predmetima ovih aplikanata trebale primijeniti kaznene odredbe Zakona iz 1976. godine. Maktoufu su naknađeni troškovi postupka, ali ne i dodijeljena naknada štete. Slučaj je vraćen na ponovno suđenje Sudu BiH. U svojoj odluci iz 7. jula 2014. godine, Sud BiH “izrekao je [novu] prvostepenu presudu kojom je optuženi Abduladhim Maktouf osuđen za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na pet godina zatvora.” Na ovu odluku još se može uložiti žalba.Slijedeći odluku ESLJP-a, Ustavni sud je do oktobra 2013. godine poništio 10 slučajeva u kojima je bilo odlučivano na osnovu zakona iz 2003. godine. Navedeno je značilo da je bilo nužno ponavljanje suđenja, a da su u međuvremenu okrivljeni bili izvan pritvora. Učesnici okruglog stola izrazili su zabrinutost oko činjenice kako to potencijalno predstavlja ozbiljnu prijetnju žrtvama/svjedocima koji su bili uključeni u izvorne postupke. Na istoj osnovi, Sud je u novembru 2014. godine poništio presudu protiv Milorada Trbića (vidi iznad). Stručnjaci za ljudska prava izrazili su zabrinutost nad njegovim potencijalnim puštanjem na slobodu i mogućnošću da pobjegne u područje druge jurisdikcije kao što se već dogodilo u najmanje jednom sličnom slučaju64.

Navedeni slučajevi prikazuju kako je pravna sigurnost nakon rata bila ugrožena jer su se primijenjivala dva drukčija Krivična zakona na slične ili čak identične slučajeve. No, ovakva situacija nije iznenađujuća: BiH je probni slučaj u kojem su se zločini počinjeni tokom rata, iako već prepoznati kao ratni zločini, prethodili prvim statutima koji su oblikovali međunarodno kazneno pravo - statuti MKSJ-a, MKS-a i MKSR-a. Naime, upravo su ti zločini potaknuli nastajanje navedenih statuta. Pa

62 Idem. 63 U članovima 142, odnosno 173.64 Priopćenje iz UN News Centra, 19 novembra 2014. godine, dostupno na http://www.un.org/apps/news/story.asp?NewsID=49380#.VIDUzEscG_c


ipak, spremnost države da prilično snažno odgovori na odluku ESLJP-a zabrinjavajuće je u suprotnosti s njenim protivljenjem provođenju brojnih drugih odluka sudova u korist žrtava.

Prutina et al., predstavke podnesene Komitetu za ljudska prava UN-a 2013. godine 65 Proceduralna putanja: Tužilaštvo Kantona Sarajevo - Ustavni sud - Komitet za ljudska prava UN-aPrigovor: Neadekvatne informacije, istrage i naknade dodijeljene članovima obitelji prisilno nestalih

Autori predstavki 9. su septembra 2005. godine podnijeli krivičnu prijavu Tužilaštvu Kantona Sarajevo protiv nepoznatih

pripadnika VRS zbog otmice, mučenja i nestanka članova njihovih obitelji. Do septembra 2011., kad je uzeta izjava jednog od autora, podnosioci nisu dobili nikakav odgovor od Tužilaštva. U istom mjesecu (septembar 2005. godine) podnijeli su prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH. U navedenoj prijavi podnosioci su tvrdili da je došlo do povrede člana 3 i 8 EKLJP i članova II.3(b) i (f) Ustava BiH s obzirom na to da im ni federalna ni vlada entiteta nisu pružile nikakve informacije o nestalim članovima obitelji.

Ustavni sud je 23. februara 2006. godine potvrdio da je došlo do povrede članova 3 i 8 EKLJP i odgovarajućih ustavnih odredbi. Sud je naložio Vijeću ministara BiH i vladama sva tri entiteta da objave sve informacije koje posjeduju o sudbinama nestalih rođaka autora podnesaka i da osiguraju da državne organizacije predviđene Zakonom o nestalim osobama iz 2004. godine, a prvenstveno Institut za nestale osobe, Centralna evidencija nestalih osoba BiH i Fond za potporu obiteljima nestalih osoba BiH, započnu s radom. Nije dosuđena nikakva naknada štete jer je Sud

65 Predstavke br. 1917/2009, 1925/2009 i 1953/2010 - Mišljenja Komiteta za ljudska prava usvoje-na 28. marta 2013. godine, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije: http://www.nuhanovicfoundation.org/en/reparations-cases-2/.

Spremnost države da prilicno snažno odgovori na odluku ESLJP-a u ovim konkretnim okolnostima zabrinjavajuce je u suprotnosti s njenim protivljenjem provodenju brojnih drugih odluka sudova u korist žrtava.

ˇ

´

´


predvidio da se ovaj aspekt treba riješiti upravo kroz navedeni Fond.

Dana 18. novembra 2006. godine Ustavni je sud presudio kako njegova odluka od 23. februara 2006. godine nije bila u potpunosti provedena. Iako je Republika Srpska objavila sve podatke u svom posjedu, druge institucije nisu. Nadalje, Institut za nestale osobe, Centralna evidencija podataka i Fond za pomoć pomoć obiteljima nestalih osoba još uvijek nisu postali operativni. Ova odluka je podnesena državnom tužiocu s obzirom na to da neprovođenje odluka Ustavnog suda u BiH predstavlja krivično djelo.

Komitet za ljudska prava 28. je marta 2013. godine usvojio mišljenje o slučaju u kojem je utvrdio povredu člana 2. stava 3.,Pakta o građanskim i političkim pravima, čitanog u kombinaciji sa članovima 6., 7. i 9. u vezi sa autorima predstavki i njihovim nestalim srodnicima66. Komitet je smatrao da obaveza istraživanja navoda o prisilnim nestancima i dovođenje krivaca pred lice pravde nije obaveza zbog rezultata, nego sredstvo67. te se mora tumačiti na način na koji se vlastima ne nameće nemoguć ili nerazmjeran teret. Dakle, dok priznaje težinu djela nestanaka i patnje autora predstavki, jer sudbina ili boravište njihove nestale rodbine još nisu razjašnjeni, a krivci još nisu privedeni pravdi, to samo po sebi nije dovoljno, odnosno nije dovoljno samo reći da je došlo do kršenja člana 2. stav 3. Pakta u posebnim okolnostima vezanim za ovu predstavku. Međutim, Komitet smatra kako je djelovanje države u ovim slučajevima u tri aspekta palo ispod standarda koji se zahtijevaju od država stranaka Pakta u odnosu na postupanje sa žrtvama prisilnog nestanka. Kao prvo, o nekim važnim koracima koje su vlasti preduzele u njihovom slučaju, obitelji su saznale tek nakon obraćanja Komitetu. Ovo ukazuje na to kako država nije bila susretljiva prema tužiocima s obzirom na to da su sve relevantne informacije trebale biti prosljeđene članovima obitelji te predstavlja povredu prava na djelotvorni pravni lijek propisan člankom 2(3) Pakta. Nadalje, socijalna pomoć ne smije biti uslovljena

66 Ibid para 10-12. Odluke Komiteta za ljudska prava zovu se “Mišljenja” i nisu pravno obvezujuća kao što su sudske odluke. “Mišljenje” treba smatrati važnim, javnim vrednovanjem donesenim od strane stručnog odbora sa najvišim akreditivima, a koje može uključivati odobrenje ili osudu i distribuirano je u međunarodnoj domeni. Njegov cilj je vršiti pritisak na države članice kako bi ispunile svoje obaveze iz Pakta. 67 Vrijedi spomenuti da je jedan član Komiteta dao djelimično suprotno mišljenje, smatrajući kako dužnost pružanja djelotvornog pravnog lijeka članovima obitelji nestalih osoba treba biti shvaćena kao obaveza davanja rezultata s obzirom na to kako se jedino puno znanje o sudbini i lokaciji voljenih može smatrati “djelotvornim pravnim lijekom”: ništa drugo ne može prekinuti muku u kojoj su živjeli do tog trenutka. Ibid - Dodatak para 2-3.


time da autori predstavke priznaju da su nestali članovi njihovih obitelji mrtvi. Njihovo pravo na istu postojalo je već na osnovu činjenice da je došlo do povrede obaveza. Konačno, dvoje podnosioca zahtjeva bili su maloljetnici u vrijeme prislinih nestanaka. Država članica nije uzela u obzir status maloljetnika niti im je ponudila posebnu zaštitu u skladu sa članom 24 što predstavlja kršenje istog člana.

U skladu sa članom 2. stav 3., Pakta, Država članica je obavezna da autorima predstavki osigura djelotvoran pravni lijek, uključujući (a) nastavak napora ka utvrđivanju sudbine ili boravišta njihovih srodnika, kako zahtijeva Zakon o nestalim osobama iz 2004.godine, (b) nastavak napora na privođenju pravdi osoba koje su odgovorne za njihov nestanak i to od kraja 2015.godine, u skladu sa Državnom strategijom za ratne zločine; (c) ukidanje obaveze članova obitelji da svoje nestale srodnike proglase mrtvim kako bi mogli koristi socijalne naknade ili bilo koje druge oblike kompenzacije, (d) i osiguranje adekvatne kompenzacije68. (Ovo mišljenje može stajati u opreci sa odlukom u slučaju Mujkanović u kojoj su sudije i Ustavnog suda BiH i ESLJP-a prihvatili niži standard korektivnih mjera za podnosioce prijava na osnovu EKLJP.)

U vrijeme pisanja ovog izvještaja, nakon slučaja Prutina, Komitet za ljudska prava izdao je mišljenja na slijedeće slučajeve u BiH:- Rizvanović protiv BiH (21. mart 2014. godine)- Selimović i drugi protiv BiH (17. jul 2014. godine)- Đurić i drugi protiv BiH (16. jul 2014. godine)- Hero protiv BiH (28. oktobra 2014. godine)- Kozljak protiv BiH (28. oktobra 2014. godine)69.

U svim slučajevima BiH je proglašena odgovornom za kršenje nekoliko odredbi Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima vis-à-vis nestalih osoba i njihovih rođaka te su preporučene slične mjere reparacije. Nažalost, u trenutku pisanja ovog teksta, nivo implementacije u svim slučajevima je gotovo nikakav.

Mujkanović et al. protiv BiH ESLJP 2014 70 Proceduralna putanja: Ustavni sud BiH 2007 i 2009 - ESLJP

68 Ibid para 11. 69 Za sažetak svih navedenih slučajeva i pristup relevantnim tekstovima vidi:http://www.trial-ch.org/en/activities/litigation/the-advocacy-center-trial-act/acts-cases/bosnia-herzegovina.html 70 Munira Mujkanović et al. protiv BiH, aplikacija br. 47063/08, 3. juna 2014. godine, dostupno na inter-netskim stranicama Nuhanovic Fondacije.


Pritužba: Aplikanti navode da nije bilo efikasne istrage o nestanku i smrti njihovih srodnika, te da su vlasti pokazale potpunu nezainteresiranost za njihove patnje.

U ovom slučaju podnosioci prijava, svi redom članovi obitelji osoba koje su nestale u vezi sa masovnim ubijanjem na Korićanskim stijenama u augustu 1992. godine, podnijeli su prigovor Ustavnom sudu BiH 2006. godine. U prigovoru su tvrdili kako je vlast BiH neadekvatno reagirala na nestanak članova njihovih obitelji. Ustavni sud je u julu 2007. godine presudio kako je BiH prekršila članove 3 i 8 EKLJP: s obzirom da nije ustanovila relevantne državne agencije (Centralnu evidenciju podataka i Fond za pomoć obiteljima nestalih osoba). Također, Ustavni je sud naredio da se podnosiocima pritužbi pruže sve informacije vezane za nestanke.

Dana 27. marta 2009., do kad se malo toga promijenilo, Ustavni sud razmotrio je navodno neizvršavanje njegove odluke iz jula 2007. godine. Međutim, sud je zaključio da se ta odluka treba smatrati provedenom bez obzira na to što neke od državnih agencija predviđenih Zakonom o nestalim osobama iz 2004. godine nisu ustanovljene (točnije, Centralna evidencija podataka i Fond za pomoć obiteljima nestalih osoba). Sud je smatrao kako on sam ne treba poduzeti nikakve daljnje korake s obzirom na to da je neizvršenje slične odluke već bilo prijavljeno Državnom tužiocu (jer je neprovođenje konačne i izvršne odluke Ustavnog suda prema pravu BiH krivično djelo).

Tužioci su potom podnjeli aplikaciju ESLJP-u. Sud je uzeo u obzir razne zakonodavne napretke postignute u periodu od 2005. godine, kao i osudu 11 počinitelja u vezi s ovim smrtima te je zaključio kako, bez obzira na propust da se zaista sprovedu neke bitne odredbe Zakona o nestalim osobama BiH, država nije bila neaktivna i kako je napravila važne korake u okviru svojih ovlasti s obzirom na okolnosti. Prema tome, sud je utvrdio kako nije došlo do povrede članova 2,3,5,,8 i 13 EKLJP.

Sud je zaključio da:(i) je istraga o okolnostima i uzrocima smrti, te lokaciji posmrtnih ostataka žrtava bila barem djelimično, ako ne i potpuno, efikasna s obzirom na to da su neki dijelovi posmrtnih ostataka žrtava bili otkriveni te je istaknuo u mnogim prilikama kako “procesna obaveza iz člana 2 ne predstavlja obavezu koja se odnosi na rezultat, nego na način vršenja istrage”;(ii) da je istraga dovela do identifikacije i kažnjavanja desetorice direktnih počinioca od strane Državnog suda;(iii) da je pristup informacijama o istrazi bio adekvatan: “Ovaj aspekt te procesne obaveze ne zahtijeva da aplikanti imaju uvid u policijske spise ili kopije svih


dokumenata za vrijeme istrage koja je u toku, ili da budu konsultirani ili obavještavani o svakoj poduzetoj mjeri… ne može se automatski zahtijevati da se obiteljima dostave imena potencijalnih osumnjičenika protiv kojih nije prikupljeno dovoljno dokaza da bi se pokrenulo krivično gonjenje.”;(iv) da je na sve zahtjeve aplikanata za dostavljanje informacija bilo odgovoreno (možda ne individualno, ali) objavljivanjem izjava za javnost ili grupnim sastancima sa žrtvama i/ili njihovim udruženjima. Sud ovaj pristup smatra razumnim u svjetlu velikog broja predmeta ratnih zločina pred domaćim sudovima, kao i desetina hiljada žrtava; (v) da će u pogledu nedostatka ekspeditivnosti o kojem govore aplikanti, te protoku vremena od nestanka njihovih srodnika, Sud uzeti u obzir samo period nakon 2005. godine kada je osposobljen domaći pravni sistem za rad na predmetima nestalih. U vezi s tim, Sud napominje da nije bilo značajnijeg perioda neaktivnosti domaćih organa nakon 2005. godine u ovom predmetu. Sud je imao posebno velika očekivanja od odredbi Zakona o nestalim osobama iz 2004. godine. Istaknuo je kako je Institut za nestale osobe osnovan 2005., a započeo s radom 2008. godine71. Također, smatrao je kako će Fond - iako još 2014. godine nije bio osnovan i isplatio bilo kakva plaćanja - biti taj koji će članove obitelji opskrbljivati sa mjesečnom financijskom naknadom.(vi) da je Centralna evidencija podataka ustanovljena Zakonom osnovana u februaru 2011. godine (dakle, u trenutku donošenja ove odluke “čini se kako proces verifikacije još uvijek traje”.)72.Šteta je da je sud stavio na stranu veoma ozbiljne pritužbe o neosnivanju Fonda za pomoć obiteljima nestalih osoba oslanjajući se na formalnosti:

Iako je tačno da isplata finansijske pomoći srodnicima nestalih osoba nije otpočela jer još uvijek nije osnovan Fond za nestale osobe, aplikanti nisu pokazali da bi oni imali pravo na takvu pomoć73.

Ovo je čudna tvrdnja s obzirom da je Ustavni sud BiH već izričito uputio tužioce na Fond, implicirajući time postojanje njihovog prava. Čini se kako je ova odluka obilježena pragmatičnošću. Nije teško razumijeti motivaciju Suda u kreditiranju države s time da je poduzela sve što je bilo u njenoj mogućnosti s obzirom na teške posljedice u poslijeratnoj BiH ako se uzme u obzir da se država suočava sa hiladama potencijalnih žrtava aplikanata/podnosioca zahtjeva. Međutim, mjere koje država

71 http://www.ic-mp.org/icmp-worldwide/southeast-europe/bosnia-and-herzegovina/ 72 Fusnota 70, para 30.73 Fusnota 70, para 49.


poduzima - čak i deset godina nakon stupanja na snagu Zakona o nestalim osobama - nastavljaju padati daleko ispod standarda ponašanja koje je ovaj isti sud potvrdio u ranijim odlukama o prisilnim nestancima. Izvrstan sažetak interpretacije EKLJP o tome što se treba uraditi za članove obitelji nestalih osoba sadržan je u Amicus sažetku nevladinih organizacija Redress i Svjetske organizacije protiv mučenja, upućenom ESLJP-u 2013. godine74. Implicitnim odobravanjem odredbi Zakona o nestalim osobama za podršku obiteljima, a istovremeno ignorirajući propust neosnivanja Fonda, Sud je propustio priliku da podrži hitno potrebno provođenje zakonodavstva i sudskih odluka u BiH. Propust implementacije jedan je od najvećih problema s kojim se žrtve danas suočavaju u BiH.

Sejdić-Finci protiv BiH - ESLJP 2009 75

Proceduralna putanja: Ustavni sud BiH 2006 - ESLJP 2009Diskriminatorna zabrana političke participacije manjinamaOvaj slučaj primjer je šireg utjecaja koji može imati neprovođenje sudskih odluka. Također, on služi kao podsjetnik da sudski postupci, osim što sami po sebi predstavljaju oblik reparacije, odnosno “pravične naknade”, također privlače i pažnju međunarodnih posmatrača i mogu biti sredstvo pritiska na državu da provede neophodne reforme.

Podnosioci prijava dvije su istaknute javne ličnosti u političkom životu BiH. Njihov prigovor bio je, da im je prema odredbama Ustava BiH, onemogućeno kandidiranje za Predsjedništvo ili Dom naroda jer su pripadnici romskog i jevrejskog porijekla i stoga se ne mogu identificirati kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda - Bošnjaka, Hrvata i Srba76. Gospodin Sejdić trenutno obavlja dužnost posmatrača za romsku populaciju pri Misiji OSSE-a u BiH, dok je ranije bio član Vijeća Roma BiH. Gospodin Finci trenutno obavlja dužnost ambasadora BiH u Švicarskoj, a prije toga je obavljao dužnost predsjednika Međureligijskog vijeća BiH i direktora Agencije za državnu službu.

Apelanti se pozivaju na član 14 EKLJP i član 1 protokola 12 koji zabranjuju diskriminaciju općenito, a pogotovo onu počinjenu od strane javnih vlasti. Osim toga,

74 Intervencija Redress-a i Svjetske organizacije protiv mučenja, u odnosu na slučaj Munira Mujkanović et al. protiv BiH, aplikacija br. 47063/08, 3. juna 2014. godine, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije. 75 Sejdić i Finci protiv BiH, aplikacije br. 27996/06 i 34836/06, 22 decembra 2009. godine, dostupno na internetskim straicama Nuhanovic Fondacije. 76 Član IV Ustava BiH, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.


oslanjaju se i na član 3 protokola 1 koji propisuje pravo na slobodne i pravične izbore.

Sud je utvrdio kako je u predmetnom slučaju, imajući u vidu aktivno učešće aplikanata u javnom životu, “ bilo potpuno opravdano da su aplikanti razmišljali o kandidiranju za Dom naroda i Predsjedništvo” 77. Ustav BiH je aneks Daytonskog mirovnog sporazuma, i kao takav je međunarodni sporazum. Ovlaštenja za izmjene i dopune Ustava su, međutim, u nadležnosti Parlamentarne skupštine BiH koja nesumnjivo predstavlja domaći organ. Sud je utvrdio kako su prava aplikanata osnovom EKLJP doista bila povređena. Utvrđena povreda sama po sebi predstavlja pravičnu naknadu za bilo koju nematerijalnu štetu koju su aplikanti pretrpjeli. Troškovi i izdaci aplikanata uglavnom su bili pokriveni. Glavna posljedica koju je odluka trebala imati jest pritisak na BiH, državu potpisnicu Konvencije.

Međutim, u periodu između decembra 2009. godine i februara 2014. godine, odluka nije imala vidljiv utjecaj na zakonodavstvo BiH. Komesar za proširenje EU izrazio je “duboko razočarenje” neprovođenjem odluke ESLJP-a 18. februara 2014. godine:

Provedba presude Sejdić i Finci nije udaljeni ili virtualni problem. To je međunarodna dužnost BiH koja je sada, u skladu s voljom zemalja članica, ključ napretka BiH na putu k EU. Ona ima stvarne koristi. To podrazumjeva potpuno stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. To znači mogućnost da BiH može podnijeti vjerodostojan zahtjev za članstvo u EU78.

Komesar je podsjetio vlasti BiH kako su od 2010. godine bila tri pokušaja formalnih inicijativa putem institucija BiH da se ovo pitanje riješi i kako te inicijative nisu bile uspješne. Naglasio je kako:

BiH, barem zasad, i dalje krši svoje međunarodne obaveze. Sramotan je neuspjeh političara zbog nepoduzimanja aktivnosti, jer ostatak regiona napreduje na putu ka članstvu u Evropskoj Uniji, a i zato što građani pozivaju političare na odgovornost.

Učesnici okruglog stola izrazili su razočaranje činjenicom da EU delegacija i komisija nisu vršile pritisak potreban za pomak vlade BiH prema nužnim zakonodavnim promjenama.

Panel evropskih ministara, akademika i kreatora politike, čiji je domaćin bio Institut

77 Fusnota 75 para 79. 78 Memorandum Evropske komisije, 18 feb 2014. godine: “EU - Duboko razočarenje neprovođen-jem Sejdić Finci presude”, dostupan na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.


za globalnu pravdu u Haagu u julu 2014. godine, potvrdio je očigledan nedostatak koherentne strategije od strane EU ili SAD-a u svom naporu da utiču na napredak BiH79. Komesar je primijetio kako je

BiH zapela jer je njen ustav podržavao etnički nacionalističke političke stranke na pozicijama vlasti s kojih bi ih mogle maknuti samo još više nacionalistički orijentirane stranke. Daytonski sporazum je zaustavio rat, ali nije osigurao centralnu vladajuću strukturu u zemlji koja je sposobna pregovarati i provoditi zahtjeve NATO-a ili članstva u EU 80.

Također je utvrđeno kako neuspjeh “uzajamnog priznavanja štete” potkopava i nastavlja potkopavati pomirenje koje je presudno za razbijanje trenutne stagnacije.

Naš je stav kako odluka i odgovor na odluku Sejdić Finci prikazuju da sudski postupci, čak i kad su suočeni s neprovođenjem, mogu povećati međunarodni nadzor i, iako sporo, povećati pritisak na državu da napravi bitne reforme osnovane na načelima ljudskih prava.

ZaključakSlučajevi koje smo pregledali u ovoj glavi ilustriraju brojne konstantne probleme u zakonodavnom i pravosudnom sistemu poslijeratne BiH. Poražavajuće je da nijedan od ovih aplikanata/podnosioca zahtjeva do danas nije dobio nikakav oblik reparacije. Primijetili smo kako se stagnacija u praksi uspješno može sakriti iza zakonodavnih poboljšanja koja, objavljena, postaju vidljiva i uvjerljiva za nacionalne i međunarodne posmatrače. Također, svjedočili smo kako je ESLJP tokom dugotrajnih posljedica rata u BiH dopustio da se određeni standardi potiho snize, pritom priznajući njegov uloženi napor i dobre namjere u teškim okolnostima. Iznad svega, neprovođenje bilo djela zakonodavstva, bilo sudske odluke karakteristike su svih ovih slučajeva.Pa ipak, izuzetna je karakteristika parničnog postupka ta da, u mjeri u kojoj on može

79 Haški Institut za globalnu pravdu “Dovršavanje posla na Balkanu”, 18 jul 2014. godine, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije: http://www.nuhanovicfoundation.org/en/reparations-cases-2/80 Daniel Server, viši stručni saradnik, Centar za prekoatlantske odnose, John Hopkins Univ. SAD.

Parnicenje ukazuje na postojanje operativnog pravnog sistema, ali, u isto vrijeme, otkriva njegove slabosti.

ˇ


dosegnuti do domaće i međunarodne javnosti, služi kao jasno ogledalo određenih nedostataka u poslijeratnim nacionalnim sistemima koji bi inače mogli ostati nevidljivi posmatračima. Parnični postupak ima vlastitu valutu: čak i djelimično ili potpuno neprovedena odluka nosi određenu težinu. Parničenje ukazuje na postojanje operativnog pravnog sistema, ali, u isto vrijeme, otkriva njegove slabosti. Bez parničnog postupka, u nedostatku jakih i proaktivnih javnih vlasti, ili visoko organiziranih i glasnih grupa civilnog društva, žrtve nemaju šanse za privlačenjem pažnje na izostanak poštivanja njihovih ljudskih i civilnih prava koje je rezultiralo slabljenjem njihovog punog učestvovanja u poslijeratnom društvu.


81 Vidi članove 200-205 Zakona o obligacionim odnosima iz 1978. godine.

5. Daljnje prepreke za dobivanje odštete u BiH

U prethodnim glavama vidjeli smo kako je glavni problem u odnosu na civilne žrtve rata koje nisu dobile potrebno priznanje ili potporu, problem neprovođenja brojnih vrlo bitnih strategija vlade, zakonskih propisa ili nacrta zakona. Čak ni obvezujuće sudske odluke nacionalnih i međunarodnih sudova nisu na snazi jer nisu provedene. I zaista, učesnici okruglog stola primijetili su zaprepašćujući kontrast između napretka postignutog na papiru (u BiH i za BiH) i onog što se stvarno promijenilo u praksi za žrtve rata.

U glavi 4 vidjeli smo kako su krivični sudije konstantno odbijali odlučivati o zahtjevima za naknadu štete žrtava/svjedoka koji su sudjelovali u postupcima, usprkos tome što su bili ovlašteni odlučivati o istima. Primijetili smo kako naknada štete (kao vrlo važan oblik reparacije) ima samo marginalno mjesto u odredbama domaćeg krivičnog zakona BiH i da se postojeće odredbe ne mogu efikasno iskoristiti od strane onih koji traže odštetu za ratne zločine. Zakon o obligacionim odnosima BiH (1978) nudi ograničeni okvir za podnošenje zahtjeva za naknadu štete, a neki su advokati naveli kako su ostvarili skromne uspjehe koristeći ovaj zakon kao pravni osnov za civilne zahtjeve81. Zbog beskrajnih kašnjenja u izradi, prezentaciji ili fazi odobrenja, mnogi ključni poslijeratni zakonski instrumenti nisu pružili obeštećenja kako je bilo predviđeno, dok su ostali samo djelimično ili nisu uopće provedeni. Glava 4 pokazala je kako je utjecaj sudskih odluka koje dodjeljuju reparacije znatno ograničen zbog neprovođenja mnogih, čak i nakon potvrde ESLJP-a kako takav propust predstavlja kršenje Konvencije. Jednako tako, nekoliko mišljenja Komiteta za ljudska prava koja su više puta skretala pažnju države na neprovođenje sudskih odluka nisu imala direktan utjecaj. Pravni stručnjaci iz BiH potvrdili su na okruglom stolu kako neprovedene odluke pridonose općem osjećaju obeshrabrenja i demoralizacije: žrtve su obeshrabrene mukotrpnim procesom koji često ne vodi do pravog priznanja ili promjene, a istovremeno je među vlastima široko rasprostranjen manjak interesa za pitanja koja se tiču žrtava.

Drugi sveobuhvatni problem koji onemogućuje napor da se postigne i dobije adekvatna odšteta za žrtve jest izostanak centralnog mehanizma registracije koji bi prikupljao podatke o pogođenom stanovništvu u BiH i mapirao aktivnosti onih koji trenutno rade na tome da im se pomogne.


U ovoj glavi proučavamo još neke od dodatnih faktora koji nastavljaju onemogućivati uloženi napor da se dobije odšteta. Ovi faktori mogu se ugrubo svrstati u četiri kategorije: (i) administrativne prepreke raznih vrsta, (ii) nedostatak adekvatnih odredbi za pravnu pomoć i podršku žrtvama, (iii) nedostatak pravne sigurnosti i neusklađivanje prakse i (iv) nedostatak centraliziranih podataka o broju, uslovima i boravištu žrtava štete nanesene ratom.

Rokovi i prepreke koje se odnose na prebivalište ili status povratnika.Na mnoge žrtve prepreke su postavljene nepravednom ili diskriminatornom primjenom rokova za prijavu za određena prava. Primjerice, na okruglom stolu je rečeno kako su mnogi oni koji su se nakon 2003. godine htjeli vratiti u Republiku Srpsku saznali da više ne potpadaju pod odredbe entiteta koje se odnose na povratnike i kako su se s tim preprekama suočili pogotovo bivši stanovnici RS bošnjačkog ili hrvatskog etniciteta. Internetski dnevnik Balkan Insight u martu 2014. godine je izvijestio kako je RS, navodno frustrirana zbog zastoja procesa donošenja zakona o prebivalištu na nivou države, donijela svoj zakon o prebivalištu i dodao kako se organizacije bošnjačkih povratnika i bošnjački zakonodavci na državnom nivou boje da će zakon dopustiti policiji RS da diskriminira između povratnika i ostalih pojedinaca na lokalnom nivou82. Daljnje prepreke postavljene su uslovljavanjem prava na socijalnu pomoć mjestom trenutnog prebivališta podnosioca, čineći time nepravdu prema žrtvama koje žive izvan BiH. Konkretno, invalidske penzije uključujući i one za žrtve rata preklapaju se

sa sistemom socijalne zaštite: ljudi izvan BiH joj ne mogu pristupiti.

Uslov prihvaćanja deklaracije o smrti u cilju dobivanja socijalne pomoćiObitelji koje žele dobiti socijalnu pomoć da bi umanjile uticaj gubitka “nestalog” člana obitelji prvo moraju dobiti deklaraciju kojom se nestala osoba proglašava mrtvom. U tom slučaju, one se suočavaju s dilemom u kojoj bi prihvaćanje deklaracije o smrti značilo odustajanje od borbe da se sudbina njihovih voljenih adekvatno istraži i objasni. Često im se izdaju deklaracije u kojima su datumi smrti

82 Izvještaj dostupan na http://www.balkaninsight.com/en/article/republika-srpska-adopts-disputable-residence-law

Obitelji se suocavaju s dilemom u kojoj bi prihvacanje deklaracije o smrti znacilo odustajanje od borbe da se sudbina njihovih voljenih adekvatno istraži i objasni.

ˇ

´ˇ


slučajno izabrani, nekad čak i prije nego što je osoba zadnji put bila viđena živa, a u drugim slučajevima godinu dana nakon što su neprijateljstva prestala što rezultira time da se osobe u pitanju ne mogu kvalificirati kao žrtve rata. Komitet za ljudska prava posebno je osudio uslov deklaracije smrti kao preduslov za dobivanje socijalne naknade u statusu žrtve i zatražio od BiH da izmijeni svoje zakonodavstvo.

Poteškoće koje se odnose na parnicu, nedostatak pravne pomoći i neadekvatne strukture potpore za žrtve u funkciji svjedokaUčesnici okruglog stola prijavili su nizak nivo svijesti među civilnim stanovnštvom o njihovom pravu na podnošenje zahtjeva. Sudski postupak i osnova za tuženje države BiH za mnoge žrtve su zbunjujući: neki se osjećaju nelagodno tužiti državu jer ne smatraju da je država BiH kriva za štetu koja im je počinjena. Predstavnici TRIAL-a u BiH prijavili su kako su značajni i ponovljeni napori potrebni da bi se podnosiocima objasnila načela odgovornosti koja su osnov za ostvarivanje obeštećenja putem suda.

Restriktivni rokovi također su smanjili broj onih sa realnim šansama za dobivanje naknade štete putem parnice. Jedan od primjera istih jest nepravedni zahtjev da je medicinska dokumentacija trebala biti prikupljena do godinu dana nakon nastanka štete. Učesnici okruglog stola koji rade za žrtve u BiH potvrdili su kako dokaznim sredstvima općenito nedostaje fleksibilnosti jer se brojni originalni zahtjevi žrtava ne mogu podvesti pod ta sredstva.

BiH pravnici izvijestili su na sastanku kako su institucije pravne pomoći znatno neadekvatne što praktično isključuje veliki broj žrtava od poduzimanja pravnih radnji. Opisali su nevolje ljudi koje su njihove obitelji i zajednice izopćili, posebice žrtava seksualnog nasilja i pogotovo kada više nema muških članova njihovih obitelji da ih zaštite. Ovakva situacija vodi do upornog i neizbježnog siromaštva, te isto tako i stigmatizacije i diskriminacije ne samo žrtava, već i njihove djece. Konkretno, žrtve seksualnog nasilja suočavaju se sa najvećim poteškoćama u pristupu pomoći i dobivanju obeštećenja.

Pravna pomoć nije omogućena ni žrtvama koje učestvuju u krivičnim postupcima i koje imaju pravo na podizanje zahtjeva za naknadu štete ukoliko je počinioc osuđen. Navodi se kako zastupnici mogu biti prisutni, no generalno se pretpostavlja samo pasivna uloga, a ne djelovanje u ime tužioca. Svjedoci često nisu obaviješteni o svom pravu na svjedočenje, a sudije ih često ne pozovu da ga iskoriste. Sud ne dodjeljuje osoblje za pomoć žrtvama. Neke žrtve dolaze same jer ne postoje sredstva kojima bi se financirala njihova pravna podrška, dok optuženi često imaju advokate koji su


plaćeni državnim novcem. Rezultat je drastična nejednakost oružja između žrtve-svjedoka i optuženog.

Pravnici i predstavnici nevladinih organizacija prikazali su scenarij u kojem žrtve nemaju autonomiju u odnosu na pravni proces: sva sredstva su u posjedu tužilaca i sudija. U slučaju da se tužioc odluči suzdržati od krivičnog gonjenja, žrtve su u potpunosti pravno obespravljene. U isto vrijeme, krivični sudije u državi nisu obučeni ili im nisu dane jasne smjernice o tome kako rukovati sa zahtjevima za naknadu štete koji često prate osudu. Nedostatak pravne sigurnosti i usklađivanja prakseNedostatak sporazuma oko prihvaćenih osnova za određivanje jurisdikcije znači kako sudovi često odbacuju slučajeve tvrdeći da nisu nadležni. U isto vrijeme, postoji konfuzija: vlada kojeg entiteta treba biti odgovorna za reparacije - onog u kojem je krivično djelo počinjeno ili onog u kojem optuženi ili žrtva sad žive? Ili je to pitanje pripisivanja objektivne odgovornosti? Prakse i standardi za dodjelu odšteta nisu ustanovljeni. Advokati se oslanjaju na “kriterije orijentacije” za dodjelu naknada prema Zakonu o obligacionim odnosima koji su zadnji put revidirani 1986. godine. Radi se o istim kriterijima koji se koriste za naknadu štete u slučaju saobraćajnih nesreća i drugih vrsta šteta i ne odgovaraju drugim tipovima zločina.

Nedostatak statističkih podataka u vezi broja žrtava rataPonavljana tema sastanka okruglog stola Nuhanovic Fondacije bila je ta kako je napor onih koji rade na pravilnoj rehabilitaciji žrtava znatno otežan jer ne postoji centralizirana baza podataka koja bi trebala identificirati žrtve rata, njihovu trenutnu lokaciju i obiteljsku situaciju, njihove uslove života i ekonomske, zdravstvene i obrazovne potrebe. Bez tih podataka nemoguće je precizno definirati prirodu i (ekonomsku) veličinu zadatka koji vlada BiH mora poduzeti u cilju uspostavljanja sveobuhvatnog plana reparacije duž linije na koju je ukazala IOM 2013. godine83. Autor izvještaja detaljizirao je plan koji bi “uključivao obezbjeđivanje priznavanja žrtava kao građana sa svim građanskim pravima, ponovno uspostavljanje povjerenja između žrtava i države, kao i unaprijeđenje političkog učešća marginalizovanih žrtava”.’ 84

83 Peter Van der Auweraert u saradnji sa Igorom Cvetkovskim: “Reparacija za žrtve rata u bivšoj Jugoslaviji: u potrazi za putem napretka”, izdano od strane Međunarodne Organizacije za Mi-gracije, 2013. godine, dostupno na internetskim stranicama Nuhanovic Fondacije.84 Ibid str. 43.


ZaključakPredstavnici TRIAL-a u BiH izrazili su veliko nezadovoljstvo zbog inercije oko realizacije sudskih odluka Ustavnog suda BiH, EKLJP i mišljenja koje izdaje HRC, kao i neosnivanja Fonda za nestala lica, predviđenog zakonom iz 2004. godine (vidi glave 3 i 4). Deseci izvještaja različitim tijelima UN-a nisu bili u stanju da dovedu do značajne promjene u tom smislu, niti je to uradila velika medijska kampanja, koja uključuje državno tužilaštvo, Institut za nestale osobe, Ombudsmena, i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice. Pa ipak, izrazili su zadovoljstvo činjenicom da su mišljenja HRC-a značila prvo međunarodno priznanje odgovornosti države BiH da plati naknadu za neprovođenje svojih sudskih odluka. Navedeno ima istorijski značaj.

Mišljenja HRC-a znacila su prvo medunarodno priznanje odgovornosti države BiH da plati naknadu za neprovodenje svojih sudskih odluka.

´

´

ˇ

59 Ratne odštete i sudski sporovi: slučaj Bosne i Hercegovine}


Zaključak

U svom izvještaju iz 2013. godine, IOM je izrazila uvjerenje kako bez obzira na inerciju oko provođenja reparacija, “udruženja žrtava kao i organizacije civilnog društva ne žele da u skorije vrijeme odustanu od političke borbe za reparaciju”85. Pitanje na koje su se učesnici vraćali na kraju okruglog stola bilo je može li parnični postupak pomoći žrtvama rata u BiH u njihovoj borbi za reparacije. Konsenzus je bio kako je parnica dug i naporan put i da su rezultati do sada oskudni, ali da BiH mora biti viđena kao probni slučaj, i da je parnica alat koji ima potencijal zalagati se za promjene u društvu. Njen puni potencijal biti će ostvaren kada se presudi i donesu rješenja u kritičnoj masi slučajeva. Parnični postupak ima važnu ulogu, uz druge “brojne aktuelne inicijative usmjerene da premoste jaz reparacija, koje ohrabruju i mogu biti nadograđene unutar konteksta integralnog programa reparacije”86.Osim parničenja, aktivno sudjelovanje medija i lobiranje političara bilo je i nastaviti će biti neophodno sredstvo stvaranja klime političkog i javnog prihvaćanja nužnosti reparatornih mehanizama. Nuhanovic Fondacija odaje priznanje svom partneru, TRIAL-u koji u najvećoj mjeri nastoji uključiti medije i političare BiH u svoje pothvate, dok istovremeno vodi pravne parnice na najvišem nivou.Država BiH i njen Ustavni sud priskrbili su dragocjen izvor objavljivajući engleske prevode mnogih svojih odluka. Kao što je napomenuto ranije, BiH je probni primjer glede mnogih stvari: ove odluke daju uvid u djelovanje funkcionalnog pravosudnog sistema u neizmjerno kompleksnom poslijeratnom okruženju. Naime, pravni kontekst obuhvaća preklapanje međunarodnih i domaćih pravnih sistema, dok već sam domaći pravosudni sistem ima više slojeva i koristi drukčije statute u nekim slučajevima od onih koje koriste viši nacionalni sudovi. Objava odluka nižih domaćih sudova omogućila bi vanjskom svijetu čak i još bolje razumijevanje načina na koji se država, kroz dva decenija i još uvijek, nosi sa ogromnim zadatkom procesuiranja ratnih zločina i civilnih slučajeva koji se odnose na ratnu štetu. U kontekstu navedenog, mnogo je pridonijela interaktivna online mapa ratnih zločina OSSE-a

85 Van der Auweraert & Cvetkovski, 2013.: 21.86 Van der Auweraert & Cvetkovski, 2013: 6.

Parnica je alat koji ima potencijal zalagati se za promjene u društvu.


koja prikazuje koji su domaći sudski slučajevi procesuirani te geografsko prostiranje relevantnih zločina.Do sad nije bilo sveobuhvatnog pokušaja registriranja svih pogođenih civila, njihovih kratkoročnih i dugoročnih gubitaka i ozljeda te razmjera u kojem su bili (odnosno, nisu bili) sposobni vratiti se na ekonomsku nezavisnost i pristupiti adekvatnim zdravstvenim i ostalim osnovnim normama. Kao što smo vidjeli ranije, sistematska registracija ozljeda civila, žrtava i njihovih preživjelih članova obitelji - koje je još uvijek novost u poslijeratnim okruženjima87 - znatno bi olakšala rad onih koji rade na dobivanju reparacija. Jedan od zaključka okruglog stola bio je kako se takva

registracija mora pomaknuti na više mjesto na dnevnom redu u u poslijeratnom okruženju od onog na kojem se trenutno nalazi. Nuhanovic Fondacija odaje priznanje radu nekoliko svojih partnera koji su registrirali detalje o civilnim žrtvama u razmjeru u kojem su to mogli.Nuhanovic Fondacija dijeli mišljenje svojih bosansko-hercegovačkih i međunarodnih partnera. Reparacije se moraju nastojati ostvarivati sudskim postupkom sve dok se na mjestu sudskih postupaka ne pojavi uvjerljivi državni plan reparacija. Iako je sudski postupak nezgodan i ne uvijek

efektivan instrument, on predstavlja životnu nit koja povezuje civile sa pravosudnim institucijama sve dok ne dobiju puno priznanje i reparatornu pomoć priznatu prema međunarodnom pravu. Krivični su postupci u BiH (kao jedan element punih reparacija) dosljedno napredovali, pokazujući kako nekažnjavanje ne može biti pravilo. Državni su krivični sudovi potvrdili kako žrtve imaju legitimne zahtjeve za reparatornu pomoć. To što su mehanizmi koji omogućavaju da se ti zahtjevi prouče ostali slabi, nije argument za napuštanje parničenja, već za njegovo korištenje i dokumentiranje, istovremeno zagovarajući ustanovljenje efektivnog sistema pravne pomoći koji bi omogućio realizaciju prava na reparacije kroz civilni sudski postupak. Nuhanovic Fondacija veseli se nastavku saradnje sa svojim bosansko-hercegovačkim kolegama i prijateljima narednim godinama.

87 L. Zegveld, “Bodycounts en de afscherming van oorlogsgeweld”, javno predavanje za Felixa Meritis-Vredeslezingen, 19. septembra 2013. godine. Zegveld je napomenula kako nekoliko zemalja preuzima zadatak ograničene registracije civilnih ozljeda i stradanja, ali da one gener-alno drže informacije povjerljivim.

Sistematska registracija ozljeda civila, žrtava i njihovih preživjelih clanova obitelji znatno bi olakšala rad onih koji rade na dobivanju reparacija.

ˇ


Učesnici

Okrugli stol o sudskim postupcima za naknadu ratne štete u BiHCentar za ratne reparacije, Pravni fakultet UvAAmsterdam 17-18 april 2014.

Peter van de AUWERAERT (Međunarodna organizacija za migracije, Švicarska) Dion van den BERG (Pax, Nizozemska)Prof Theo van BOVEN (Univerzitet u Maastrichtu, Nizozemska)Milena CALIC JELIC (Documenta, Hrvatska)Gabriella CITRONI (TRIAL, Švicarska)Kate CLARK (Nuhanovic Fondacija, Univerzitet u Amsterdamu)Jasminka DZHUMUR (Ombudsmen BiH)Prof Axel HAGEDORN (Advokat Nizozemska/Njemačka, Univerzitet u Amsterdamu)Edda KRISTJANSDOTTIR (Univerzitet u Amsterdamu)Lejla MAMUT (TRIAL, BiH)Gorana MILNAREVIC (Goldsmiths koledž, Univerzitet u Londonu)Emir PRCANOVIC (Vaša Prava – BiH)Nedzla SEHIC (Advokat BiH)Luka STIJEPOVIC (Human Rights Action: Crna Gora)Heikelien VERRIJN-STUART (Novinarka, Nuhanovic Fondacija, Nizozemska) Frederiek de VLAMING (Nuhanovic Fondacija, Univerzitet u Amsterdamu)Mieke ZAGT (Nuhanovic Fondacija, ICCO)Prof Liesbeth ZEGVELD (Advokat, Nizozemska, Univerzitet u Amsterdamu)

U organizaciji okruglog stola Nuhanovc Fondaciji pomogle su:Franka GRUJA (LLM studentica Univerziteta u Amsterdamu)Nika JURKOVIC (LLM studentica Univerziteta u Amsterdamu)


Urednica: Frederiek de VlamingDizajn: Fridy Visser Knof

›‹

Ratne odštete sporovi: slučaj Bosne i · ZKP (BiH) Zakon o krivičnom postupku ZON Zakon o...

Documents

Transcript of Ratne odštete sporovi: slučaj Bosne i · ZKP (BiH) Zakon o krivičnom postupku ZON Zakon o...