Putopisne stajacice Mensur...¢  odziva (Partizani Delibratske...

download Putopisne stajacice Mensur...¢  odziva (Partizani Delibratske pe¥Œ¤†are), Kad voda za¥¾ubori (putopisi

of 45

  • date post

    16-Feb-2021
  • Category

    Documents

  • view

    1
  • download

    1

Embed Size (px)

Transcript of Putopisne stajacice Mensur...¢  odziva (Partizani Delibratske...

  • Treće poglavlje

    Putopisne REFLEKSIJE

    273

  • 274

    «Hajdučka vrata» na planini Čvrsnici u Hercegovini

  • Profesor na visokoj školi na Bosforu na vrhuncu slave Mustafa Ejubović zvani Sejh Jujo vratio se u Mostar, zapamćen i po rodoljubivoj misli: “Šta bi bilo sa malim narodom da nije ljubavi prema domovini”.

    Tekstovi ovog poglavlja su filmskog, televizijskog i putopisnog karaktera i autor je, iako su događanja u osnovi vjerodostojna, radi principa privatnosti aktera i saputnika u konstrukciji djela, uglavnom izostavljao njihova stvarna prezimena, a manje lična imena.

    Prilog Igmanske bijele noći zasnovan je na konkursu beogradskog filmskog preduzeća za pisanje scenarija u Prvoj proleterskoj brigadi, odnosno moj rukopis je predložen za otkup, ali ni taj tekst ni film iz nekih razloga, a najvjerovatnije zbog burnih političkih previranja, nisu realizovani. Prilog u ovoj knjizi (u skraćenom obliku) objavljen je u armijskom glasilu FRONT (Istorija, br. 42, 43).

    Prema ugovoru sa TV Beograd 13. septembra 1977. napisao sam prošireni sinopsis putopisa SAPUTNICI (pet epizoda, ali je serija, kako je saopšteno, zbog finansijskih preblema izostala. U ovoj knjizi objavljujem dvije epizode Magdino fatalno slovo i Svadba.

    Fatkine gornje i donje odaje odlomak je iz moje posljednje (22) knjige, romana VJETRENIK (2004. god.), svojevremeno napisan kao scenarij, priča o jednom krugu građana mog rodnog grada Mostara koji su pokušavali da ostanu po strani svakog sukoba, neutralni, tokom II svjetskog rata.

    Objavljujem putopisnu reportažu U bedunskom šatoru, a iz objektivnih razloga nije bilo mogućno objaviti odlomke iz više dokumentarnih feljtona, članaka tokom mog 60-godišnjeg novinarskog i publicističkog rada, posebno Javke bez odziva (Partizani Delibratske peščare), Kad voda zažubori (putopisi iz evropskih zemalja, Egipta, Sirije, Libana, Alžira), Vrelo ljeto (ustanak u Crnoj Gori i Hercegovini), Pod bijelom zastavom (sudbine “neutralaca”) i drugih tekstova u kojima su u više slučajeva skicirani ili nekom epizodom ili anegdotom nagovješteni likovi običnih i neobičnih žena iz različitih društvnih, vjerskih i političkih sredina i područja.

    Možda će moje kazivanje o ženama iz dva rata 1941-1945. i 1991-1995, podstaći neko novo govorenje, stih ili zvuk, naći će se pjesnik ili naučnik koji će iz sudbine ratnikove, tvrde činjenice i imena junaka ili junakinja, što se ne isklesaše u snoviđenju, izvući, možda, “atmosferu i istinu, žive ljude i događaje, koji će uvijek biti najvažnija hrana pravoj literaturi o čovjeku i životu”.

    275

  • IGMANSKE BIJELE NOĆI

    Komandir Soko, iza čijih leđa se usporena koraka vuče uzbrdo tridesetak boraca, zastade kao ukopan osluškujući pojačanu jeku borbe koja dopire zdesna, s propete gole glavice.

    Krakati komandir, opleten redenicima i s dvogledom u ruci, s mašinkom na ramenu, podiže ruku i nevelika kolona bez riječi krenu naviše.

    Na šajkači puškomitraljeza Karana, snažnog tridesetogodišnjeg gorštaka, velika crvena zvijezda sa ušivenim srpom i čekićem.

    Petokraka je poklopila i “francusku” kapu bolničarke Nevene, koja s velikom torbom, bez oružja, zastajkuje iza komandira i puškomitraljesca.

    S njima je i klonulo kljuse, natovareno ćebadima i ruksacima.

    ALIMPIJE

    Vuksanova desetina se spušta u kotlinu, a u izdubljenu stijenu smješta se nekoliko iscrpljenih boraca.

    Nevena i Korčagin zatežu ćebad između dva stabla. Kljuse, prekriveno mokrim gunjem, izduživši vrat pokušava da iščupa oštru izđikalu travu, ali umjesto trave glođe konopac koji visi s njegova vrata.

    Vuksan raspoređuje borce poviše puta i pruge, iza debelih stabala, ljut na Peganinija što su grane zakačile žice gitare čiji vrh štrči iz njegova ruksaka.

    Presiječe ih glasan kašalj, pucketanje slomljenih grana. Zalegli, dočekuju postarijeg seljaka u ovčijem kožuhu, koji stisnutom pesnicom, bez straha, stade između puščanih cijevi. S ramena skide ruksak, odvezuje, hoće da u nj zavuče ruku, ali Soko ga sprečava.

    Seljak ipak iz ruksaka vadi smotak papira. Na izvaljen panj kraj ugašenog ognjišta razastire nekoliko potvrda-propusnica, stavlja na njih kamenčiće, a zatim kaže Vuksanu da sve što hoće da zna o njemu tu piše, ko je, odakle ide, gdje je sve bio i kuda smjera dalje.

    Vuksana prekida Nevena, prilazi seljaku i vodi ga do razapetog ćebeta, gdje Korčagin, držeći bilježnicu na koljenima, znatiželjno gleda neobičnog došljaka.

    Alimpije Ranitović, kao dobar znanac, priupita šta ima novo na svjetskim frontovima, jer, eto, tragajući za sinom mjesec i više dana, nošen ofanzivom, već se podobro “politizirao”.

    276

  • Umjesto odgovora Korčagin obaviještava seljaka da je školski drug njegovog sina Neše, čiji bataljon upravo tog dana, 23. decembra 1941, dan nakon formiranja Prve proleterske brigade, na susjednom brdu vodi svoju prvu “brigadnu” borbu.

    Razdragani Alimpije brzo razveza ruksak i izvuče flašu rakije, žute kao suho zlato. “Stara je devetnaest godina”, reče i podiže flašu, “a toliko je prikupio godina i moj Nešo”. Rakiju je čuvao u zemlji, za Nešovu svadbu, ali sve se okrenulo, pretumbasalo, mada on, Alimpije, od te svadbe neće tako lako da odustane. Radi nje je i krenuo za svojim sinom.

    Njegov pogled pade na šapirografisane “Vesti”, na ratni raport: snage Crvene armije, u toku ofanzive pod Moskvom, povratile Kalinjih; u Vašingtonu počela konferencija 26 država – rat protiv sila Osovine vodiće se do njihove kapitulacije.

    Alimpijevu žustru besjedu na “političkom času” Vuksanove desetine prekide prijeteći huk topovske granate koja prošiša iznad krošanja visokih stabala.

    Odjek se odbi u klisuri, oglasi se i rafal iznad sela, ali sve naglo utihnu, pa i jeka borbe oko žandarmerijske kasarne desno od njih.

    NEVENA

    Visoko iznad položaja desetine, u plitkom udubljenju goleme stijene, komandir Soko čvrsto spava uz pucketanje slabe vatre od smrčeva iverja.

    Između dva kamena crn kotlić, a u njemu neko šumsko bilje krčka “poškropljeno” kukuruznim brašnom.

    Isus, mladić isušena lica, obrao kaćun, ljušti ga i peče. “Ima ukus leblebije”, kaže više za sebe.

    Čarapan, opružen pored izvaljenog panja i sa šajkačom na licu, nervozno pita kada će biti gotov “taj teferić uz lažni kačamak i crni luk”, ali mu niko ne odgovori.

    Komandir otvori oči kad ču da je stigao Deva, partizan uveliko prosijed i šeretskog izgleda, koji iz ruksaka vadi dva “napuhana” pšenična hljeba. Na lijevoj strani njegove bluze, na grudima, tri medalje prikupljene i čvrsto zašivene, “tri pečata”, kako Kaplar reče, sa Solunskog fronta.

    Ta tri Devina dragulja zapeše za oko i Alimpiju. Prije nego što pruži ruku, sjede i zagleda se u odličja. Njih dvojicu, zapletene u zajedničke ratne staze prvog

    277

  • svjetskog rata, ostaviše u osami, a Soko, nakon poruke koju je donio Deva da se njegov vod, bez prve desetine, povlači u Podbrđe, sâm silazi prema kotlini i stiže do desetara Vuksana.

    Nevena im prilazi i saznaje da će i ona ostati s desetinom na toj predstraži. Pokret brigade, razabrala je, vodi je u Bosnu, u planinsko područje koje nije daleko od njenog zavičaja.

    Noć je naišla s novim snijegom i zavijanjem vjetra, ponekim usamljenim pucnjem.

    Zaogrnuta sleđenim ćebetom, sklupčana na paprati, s torbom pored nogu, Nevena gleda širom otvorenih zjenica. Kao u opsjeni, gleda majku, oca i mlađeg brata kako je s kućnog praga ispraćaju na prvi čas njenog učiteljovanja u sićušnoj kasabi pored rijeke.

    Ponovo vidi učitelja Atlagića kako nemoćno širi ruke u prostranoj učionici prepunoj đaka osnovaca i ponavlja: “Tako je to ovdje, na žalost, odlučeno”. Radoznale oči đaka ne mogu da otkriju čime su više iznenađeni: da li novom učiteljicom ili onim što je već prvog dana “učinila s njima”.

    Nevena, koju je snijeg već podobro zapretao pod ćebetom, svoj prvi čas ne može da začne pogođena gorkim saznanjem: njeni đaci sjede u tri reda klupa – u prvom redu, uzduž prozora, sjede djeca iz muslimanskih porodica, u srednjem iz srpskih varoških kuća, a u trećem, do zida, djeca Srba seljaka iz okolnih sela.

    Nevena odmjeri svoju mjeru: đake raspoređuje prema njihovom uzrastu: niži naprijed, krupniji u posljednje klupe.

    Stiže i upravitelj, debeo i osoran, koji zabrza: “Tu dvojbe nema: vratite djecu na njihova utvrđena mjesta, makar su i vjerska i staleška!”

    Ona, Nevena, ćuti i odmahuje, riječi joj nedostaju. Htjela bi da kaže: Ne, tako će biti kako ona kaže, a ne kako hoće politički korteši!

    Dva krupna Nevenina oka, snena pod ćebetom zatrpanim snijego, ponovo su zakovala svoj pogled. S prozora golemog čardaka, sa učiteljem Atlagićem gleda obližnji varoški trg – gomilu djece okružene ustašama i rijetkim mještanima, pokojim seljakom.

    Učitelj, u čijem je čardaku Nevena izbjegla ustaški pokolj mnogih srpskih porodica i koji je odnio i njene roditelje i brata, navlači zavjese na prozore, ali Nevena i dalje osmatra: klupko djece ubijenih roditelja sve brže se smanjuje, jer mještani i seljaci odvode djecu svojim kućama. Ali mališan, kržljaviji od svih,

    278

  • možda jedan od onih koje je Nevena učila, ostade sâm kao odbačeno goluždravo mače, ptica prebijenih krila. Dva njegova starija brata preklinju čovjeka koji ih je “preuzeo” da povede i njihovo