Treće poglavlje

Putopisne REFLEKSIJE

273

274

«Hajdučka vrata» na planini Čvrsnici u Hercegovini

Profesor na visokoj školi na Bosforu na vrhuncu slave Mustafa Ejubović zvani SejhJujo vratio se u Mostar, zapamćen i po rodoljubivoj misli: “Šta bi bilo sa malimnarodom da nije ljubavi prema domovini”.

Tekstovi ovog poglavlja su filmskog, televizijskog i putopisnog karakterai autor je, iako su događanja u osnovi vjerodostojna, radi principa privatnosti akterai saputnika u konstrukciji djela, uglavnom izostavljao njihova stvarna prezimena, amanje lična imena.

Prilog Igmanske bijele noći zasnovan je na konkursu beogradskog filmskogpreduzeća za pisanje scenarija u Prvoj proleterskoj brigadi, odnosno moj rukopis jepredložen za otkup, ali ni taj tekst ni film iz nekih razloga, a najvjerovatnije zbogburnih političkih previranja, nisu realizovani. Prilog u ovoj knjizi (u skraćenomobliku) objavljen je u armijskom glasilu FRONT (Istorija, br. 42, 43).

Prema ugovoru sa TV Beograd 13. septembra 1977. napisao sam proširenisinopsis putopisa SAPUTNICI (pet epizoda, ali je serija, kako je saopšteno, zbogfinansijskih preblema izostala. U ovoj knjizi objavljujem dvije epizode Magdinofatalno slovo i Svadba.

Fatkine gornje i donje odaje odlomak je iz moje posljednje (22) knjige,romana VJETRENIK (2004. god.), svojevremeno napisan kao scenarij, priča ojednom krugu građana mog rodnog grada Mostara koji su pokušavali da ostanu postrani svakog sukoba, neutralni, tokom II svjetskog rata.

Objavljujem putopisnu reportažu U bedunskom šatoru, a iz objektivnihrazloga nije bilo mogućno objaviti odlomke iz više dokumentarnih feljtona, članakatokom mog 60-godišnjeg novinarskog i publicističkog rada, posebno Javke bezodziva (Partizani Delibratske peščare), Kad voda zažubori (putopisi iz evropskihzemalja, Egipta, Sirije, Libana, Alžira), Vrelo ljeto (ustanak u Crnoj Gori iHercegovini), Pod bijelom zastavom (sudbine “neutralaca”) i drugih tekstova ukojima su u više slučajeva skicirani ili nekom epizodom ili anegdotom nagovještenilikovi običnih i neobičnih žena iz različitih društvnih, vjerskih i političkih sredinai područja.

Možda će moje kazivanje o ženama iz dva rata 1941-1945. i 1991-1995,podstaći neko novo govorenje, stih ili zvuk, naći će se pjesnik ili naučnik koji će izsudbine ratnikove, tvrde činjenice i imena junaka ili junakinja, što se ne isklesaše usnoviđenju, izvući, možda, “atmosferu i istinu, žive ljude i događaje, koji će uvijekbiti najvažnija hrana pravoj literaturi o čovjeku i životu”.

275

IGMANSKE BIJELE NOĆI

Komandir Soko, iza čijih leđa se usporena koraka vuče uzbrdo tridesetakboraca, zastade kao ukopan osluškujući pojačanu jeku borbe koja dopire zdesna, spropete gole glavice.

Krakati komandir, opleten redenicima i s dvogledom u ruci, s mašinkomna ramenu, podiže ruku i nevelika kolona bez riječi krenu naviše.

Na šajkači puškomitraljeza Karana, snažnog tridesetogodišnjeg gorštaka,velika crvena zvijezda sa ušivenim srpom i čekićem.

Petokraka je poklopila i “francusku” kapu bolničarke Nevene, koja svelikom torbom, bez oružja, zastajkuje iza komandira i puškomitraljesca.

S njima je i klonulo kljuse, natovareno ćebadima i ruksacima.

ALIMPIJE

Vuksanova desetina se spušta u kotlinu, a u izdubljenu stijenu smješta senekoliko iscrpljenih boraca.

Nevena i Korčagin zatežu ćebad između dva stabla. Kljuse, prekrivenomokrim gunjem, izduživši vrat pokušava da iščupa oštru izđikalu travu, ali umjestotrave glođe konopac koji visi s njegova vrata.

Vuksan raspoređuje borce poviše puta i pruge, iza debelih stabala, ljut naPeganinija što su grane zakačile žice gitare čiji vrh štrči iz njegova ruksaka.

Presiječe ih glasan kašalj, pucketanje slomljenih grana. Zalegli, dočekujupostarijeg seljaka u ovčijem kožuhu, koji stisnutom pesnicom, bez straha, stadeizmeđu puščanih cijevi. S ramena skide ruksak, odvezuje, hoće da u nj zavuče ruku,ali Soko ga sprečava.

Seljak ipak iz ruksaka vadi smotak papira. Na izvaljen panj kraj ugašenogognjišta razastire nekoliko potvrda-propusnica, stavlja na njih kamenčiće, a zatimkaže Vuksanu da sve što hoće da zna o njemu tu piše, ko je, odakle ide, gdje je svebio i kuda smjera dalje.

Vuksana prekida Nevena, prilazi seljaku i vodi ga do razapetog ćebeta, gdjeKorčagin, držeći bilježnicu na koljenima, znatiželjno gleda neobičnog došljaka.

Alimpije Ranitović, kao dobar znanac, priupita šta ima novo na svjetskimfrontovima, jer, eto, tragajući za sinom mjesec i više dana, nošen ofanzivom, već sepodobro “politizirao”.

276

Umjesto odgovora Korčagin obaviještava seljaka da je školski drugnjegovog sina Neše, čiji bataljon upravo tog dana, 23. decembra 1941, dan nakonformiranja Prve proleterske brigade, na susjednom brdu vodi svoju prvu “brigadnu”borbu.

Razdragani Alimpije brzo razveza ruksak i izvuče flašu rakije, žute kaosuho zlato. “Stara je devetnaest godina”, reče i podiže flašu, “a toliko je prikupiogodina i moj Nešo”. Rakiju je čuvao u zemlji, za Nešovu svadbu, ali sve seokrenulo, pretumbasalo, mada on, Alimpije, od te svadbe neće tako lako daodustane. Radi nje je i krenuo za svojim sinom.

Njegov pogled pade na šapirografisane “Vesti”, na ratni raport: snageCrvene armije, u toku ofanzive pod Moskvom, povratile Kalinjih; u Vašingtonupočela konferencija 26 država – rat protiv sila Osovine vodiće se do njihovekapitulacije.

Alimpijevu žustru besjedu na “političkom času” Vuksanove desetineprekide prijeteći huk topovske granate koja prošiša iznad krošanja visokih stabala.

Odjek se odbi u klisuri, oglasi se i rafal iznad sela, ali sve naglo utihnu, pai jeka borbe oko žandarmerijske kasarne desno od njih.

NEVENA

Visoko iznad položaja desetine, u plitkom udubljenju goleme stijene,komandir Soko čvrsto spava uz pucketanje slabe vatre od smrčeva iverja.

Između dva kamena crn kotlić, a u njemu neko šumsko bilje krčka“poškropljeno” kukuruznim brašnom.

Isus, mladić isušena lica, obrao kaćun, ljušti ga i peče. “Ima ukus leblebije”,kaže više za sebe.

Čarapan, opružen pored izvaljenog panja i sa šajkačom na licu, nervoznopita kada će biti gotov “taj teferić uz lažni kačamak i crni luk”, ali mu niko neodgovori.

Komandir otvori oči kad ču da je stigao Deva, partizan uveliko prosijed išeretskog izgleda, koji iz ruksaka vadi dva “napuhana” pšenična hljeba. Na lijevojstrani njegove bluze, na grudima, tri medalje prikupljene i čvrsto zašivene, “tripečata”, kako Kaplar reče, sa Solunskog fronta.

Ta tri Devina dragulja zapeše za oko i Alimpiju. Prije nego što pruži ruku,sjede i zagleda se u odličja. Njih dvojicu, zapletene u zajedničke ratne staze prvog

277

svjetskog rata, ostaviše u osami, a Soko, nakon poruke koju je donio Deva da senjegov vod, bez prve desetine, povlači u Podbrđe, sâm silazi prema kotlini i stižedo desetara Vuksana.

Nevena im prilazi i saznaje da će i ona ostati s desetinom na toj predstraži.Pokret brigade, razabrala je, vodi je u Bosnu, u planinsko područje koje nije dalekood njenog zavičaja.

Noć je naišla s novim snijegom i zavijanjem vjetra, ponekim usamljenimpucnjem.

Zaogrnuta sleđenim ćebetom, sklupčana na paprati, s torbom pored nogu,Nevena gleda širom otvorenih zjenica. Kao u opsjeni, gleda majku, oca i mlađegbrata kako je s kućnog praga ispraćaju na prvi čas njenog učiteljovanja u sićušnojkasabi pored rijeke.

Ponovo vidi učitelja Atlagića kako nemoćno širi ruke u prostranoj učioniciprepunoj đaka osnovaca i ponavlja: “Tako je to ovdje, na žalost, odlučeno”.Radoznale oči đaka ne mogu da otkriju čime su više iznenađeni: da li novomučiteljicom ili onim što je već prvog dana “učinila s njima”.

Nevena, koju je snijeg već podobro zapretao pod ćebetom, svoj prvi čas nemože da začne pogođena gorkim saznanjem: njeni đaci sjede u tri reda klupa – uprvom redu, uzduž prozora, sjede djeca iz muslimanskih porodica, u srednjem izsrpskih varoških kuća, a u trećem, do zida, djeca Srba seljaka iz okolnih sela.

Nevena odmjeri svoju mjeru: đake raspoređuje prema njihovom uzrastu:niži naprijed, krupniji u posljednje klupe.

Stiže i upravitelj, debeo i osoran, koji zabrza: “Tu dvojbe nema: vratitedjecu na njihova utvrđena mjesta, makar su i vjerska i staleška!”

Ona, Nevena, ćuti i odmahuje, riječi joj nedostaju. Htjela bi da kaže: Ne,tako će biti kako ona kaže, a ne kako hoće politički korteši!

Dva krupna Nevenina oka, snena pod ćebetom zatrpanim snijego, ponovosu zakovala svoj pogled. S prozora golemog čardaka, sa učiteljem Atlagićem gledaobližnji varoški trg – gomilu djece okružene ustašama i rijetkim mještanima,pokojim seljakom.

Učitelj, u čijem je čardaku Nevena izbjegla ustaški pokolj mnogih srpskihporodica i koji je odnio i njene roditelje i brata, navlači zavjese na prozore, aliNevena i dalje osmatra: klupko djece ubijenih roditelja sve brže se smanjuje, jermještani i seljaci odvode djecu svojim kućama. Ali mališan, kržljaviji od svih,

278

možda jedan od onih koje je Nevena učila, ostade sâm kao odbačeno goluždravomače, ptica prebijenih krila. Dva njegova starija brata preklinju čovjeka koji ih je“preuzeo” da povede i njihovog brata, čije su oči molile, da će njih dvojica i zanjega, nemoćnog, zarađivati hljeb koji će jesti. Ustaša s puškom u ruci čeka da liće seljak da uzme mališana ili će mu on presuditi. Braća radosno zgrabiše mališana.

Borac Paganini prevuče prstima žice gitare i Nevena naglo skoči i udariglavom o povijenu granu. Zasu je snijeg. Sjedi i gleda sleđena pogleda: kao dapokušava da razabere gdje je, šta se to sa njom zbiva.

Pogled joj se zadrža na gitari, na dječački bezazlenom Paganinijevom licu.Osluškuje poznatu kompoziciju, neko ju je nazvao “Rastanak”, koju nesvršenistudent muzičke akademije svira u trenucima predaha i sigurnosti.

Mećava zavija i snježnim otkosima prati Vuksana, Nevenu i druge koji seizvlače iz kotline...

S druge strane planinskog lanca, uz sam rub šume koja u luku opasujeprostranu visoravan, dva talijanska vojnika jedan iza drugog, uskom prtinom vukupoduže saonice na kojima sjedi Alimpije pored ranjenog partizana, svoga sina Neša.

Ispred i iza njih u dugačkoj koloni korača i nekoliko desetina zarobljenihtalijanskih vojnika.

Ranjen u nogu, nalakćen na lijevu ruku, ponesen ljepotom šumskog predjelaNešo gotovo da i ne sluša oca. Tek ponekad razabere da mu “ćale” pominje Danu,podsjeća ga kako je “zaglavljen u ljubavi do ušiju” tri puta dolazio, izdaleka, obnoć,da samo načas vidi djevojku, a zatim da se opet vrati svojoj partizanskoj četi, kojaje u širokom luku oko njihovih sela vodila akcije protiv nedićevaca i folksdojčera.

“A sad, pogledaj: kakva je to narodna vojska što napušta svoja ognjišta isvoja pepelišta, ode nakraj svijeta, ode i ti s njom!”, priča Alimpije više u svojanjedra nego na sinovljevo uho, a zatim razvuče usta u suzdržan smijeh.

Hitro zavuče ruku u ruksak i pruži sinu flašu rakije, njegovu “svadbarušu”,napola popijenu.

“Kad ne bi suđeno kući da je popijemo, potegni ovdje na ovoj vokojebini!”,kaže Alimpije i, kad i on potegnu, flašu pruži Talijanu.

“Pa šta reče: hoće li vojska obrnuti nazad?”, opet će Alimpije. “Neće!”,dočeka Nešo. “A zašto neće?”, odvrati Alimpije.

Umjesto odgovora sin mu pruži brigadno glasilo i reče da će tu naćiodgovor zašto je osnovana brigada, kakva je to pokretna i udarna jedinica, kakoratuje, zašto nije zakovana za kućna ognjišta, zašto joj putevi nisu omeđeni.

279

“Može li se revolucija voditi uz kućni kazan, čuvajući samo svoj prag, svojekokoške?”, kaže Nešo.

“Može! A što ti smetaju kokoške?”, kresnu Alimpije.

Kolona uspori. Njeni prvi dijelovi već su zašli u varošicu Podbrđe,smještenu u procjepu guste crnogorične šume.

Na željezničkoj stanici šumske željeznice bosanski partizani, proleteri izarobljeni Talijani tovare u vagone zaplijenjene topove i miniciju.

Prethodnica bataljona, Sokolov vod, užurbano napušta stanicu. Komesarbataljona Boki, obučen u dugačak crni kožni kaput, požuruje ranjenike, njihnekoliko, da ostave saonice i uzjašu konje, jer put ih dalje vodi uskim šumskimprtinama.

Sokolov vod stiže pred školu i on energično traži da ga komandir stražeodmah pusti u štab.

Njegovo obavještenje da su Nijemci u Podbrđu žestoko prorijedili ciobataljon, da su novim snagama zaposjeli prugu i puteve, ali da je i Bokijev bataljonuništio njemačku četu, ubrzalo je odluku i jednog i drugog štaba da se iz obručaizvuku pravcem koji neprijatelj nikad ne bi mogao očekivati.

Na karti se proteže debela crvena linija. Zaobiđe okupirani grad i spletsaobraćajnih puteva, prođe njegovim prostranim poljem, preko rijeke, dviježeljezničke pruge i više puteva, prope se na oblu i visoku planinu s druge stranepolja i krenu naniže, niz strmine, sve do drinske matice, do Vrhovnog štaba, gotovoda zatvori novi, partizanski, crveni krug.

U njegovom središtu svijetli grad, desetine hiljada žarulja, u kom upravotada, tog časa, član Vrhovnog štaba – Brzi, od domobranskog pukovnika primanovu, iznenadnu, u njemačkoj komandi tek donesenu odluku: dve njemačke divizijese odmah povlače iz operacija sa planinskog područja i prebacuju u reon glavnepokrajinske željezničke komunikacije koju napadaju snažne partizanske snage.

Njih dvojica, kapetan španske republikanske vojske Vučeta Šaković i kurirDugonja, koji nose poruku Brzog štabu brigade i bosanskom štabu da jedinicezadrže na planinskom području i da odmah nakon povlačenja njemačkih jedinicanapadnu domobranske i ustaške snage, u seoskoj školi na goloj površi zatiču mjesnupartizansku četu – jedinu jedinicu u “obruču” već odstupajućih njemačkih snaga.

Brigada je već uveliko poodmakla. Zastala je na prvim visovima iznadpolja, osluškujući pisak lokomotive.

280

Prethodnica je krenula poljem, korak je sve brži, komande rjeđe i kraće,gotovo da se trči.

Bataljoni prevališe prugu i cestom premostiše rijeku preko drvenog mostau naselju rijetkih kuća.

Kolona predahnu pored kuća rasutih nasred polja. S praga jednospratnezgrade žena znatiželjno gleda. Krlja i Zonja iznenada upadaju u njenu kuću i ženaih uvodi u kuhinju.

I komesar Boki ulazi u kuću, u čistu i svijetlu sobu. Na krevetu posteljinabijela kao snijeg. Žena na pragu sobe stoji s flašom rakije u ruci. Na stolu – jabuke.Sa zidne fotografije širok osmjeh djevojke, kratko podšišane, partizanke.

Boki potegnu dobar gutljaj rakije i, pijući, ugleda Krlju i Zonju izvaljene naprostranoj kućnoj sećiji. Leže kao klade, obamrli. Krlju iznose i prebacuju prekokonjskog samara.

Alimpije i Deva, pogrbljeni, teško savlađuju kilometre. Riječi im seurijetko otkidaju.

Iza njih, na konju, klati se Nešo. Alimpije prilazi sinu i jednu njegovu noguuvlači u svoju šubaru.

Nevena ćuti. Lice joj ispijeno, samrtničko.

U očima boraca kao da se sve slilo u magleni plašt privida i opsjene.

Lijevo i na drugom kraju polja osule žarulje velikog grada, daleko i toplosazvježđe u očima boraca.

Konji raskrečenih nogu ukopali i sebe i kolonu, ni korak dalje ne mogu uzoble, strme i zaleđene strane.

Desetar Vuksan svlači bluzu, cijepa je i obmotava konjska kopita. Izrascjepljenih džepova ispade brošura, rasuše se cigarete.

Skide i šal. Konj koji nosi teški mitraljez nesigurno podiže nogu, koraknukao da ispituje čvrstinu leda na zaleđenoj rijeci, osmjeli se i povuče kolonu naprijed.

Alimpije kupi cigarete po snijegu. Nije ih teško naći na bijeloj i izglačanojpodlozi, jer i noć je bijela, vedra. Bijela igmanska noć!

Karan spusti puškomitraljez među noge, presavi se kao da ga metak pogodi,a zatim krenu nekoliko koraka desno. Iz zaklona izvuče i podiže desetogodišnjeg

281

sina partizanke Magde, koju gotovo bez svijesti vode uzbrdo. Zaogrnut Karanovimšinjelom, koji se vuče po snijegu, dječak sve smjelije pruža korake.

Četa u zaštitnici kolone od sedam stotina pedeset boraca, na čijem je krajuSokolov vod, zastajkuje duže od drugih na golom polju i na hladnoći koja je satjeralaživu ispod trideset drugog stepena.

Nabujali potok u koji upadaju proleteri znači novu i nepredviđenu teškoću,sve mučnije promrzavanje uz planinu.

Mnoga lica boraca triju bataljona, samostalnih četa i drugih brigadnihdijelova gotovo su odrvenjela, modra, iskrivljena, obamrla od zime i duga marša.Kao da više ne zapažaju novu prugu i cestu, potoke, ,kao da ne čuju upozorenjavodiča kako da premoste potok.

Razvučena kolona se u zoru prihvati prevoja, zađe među prve kuće navrhplanine.

Korčagin uze čašu mlijeka da ovlaži usta i zavara glad. Nešo ni to ne može.Ni Magda, ni Isus.

U toplim sobama kao da se noge, nabubrele i modre, s plikovima, ponovopovrijediše.

Nevena ćuti, gleda pocrnjele prste svojih ruku, osmatra naćve punekukuruznog brašna, čabrice sira, lonce pune kiselog mlijeka.

Vatra tinja. Zavrzan promoli glavu i reče: “Bego, danas ti je rođendan,dvadeseti, i evo ti pravog domaćeg tikvenjaka”.

Ču se prigušen smijeh. Opet će Zavrzan: “Dijeli se kreč i crna mast zaliječenje svraba”.

Pokret. Mnogi leže na saonicama, jašu, ćute i osmatraju kuće bez krovova,razvaljene ograde.

Dočeka ih stara čaršija sa svojim magazama i izvaljenom “turskom”kaldrmom, varoš razjedena zubom vremena i topovima, razapeta na brežuljku odjedne do druge džamije kao sedefasti starinski handžar. Od snažne drinske maticei brze planinske riječice penje se varoš svojim trošnim nizovima kuća premapošumljenom oblom brdu, sa kojeg stražari ogroman betonski bunker.

Dolje, na obali, usamljeni ribolovac strpljivo čeka trzaj pruta iznad modrogvira.

Djeca utiskuju u stabla petokrake.

282

“NIJEMI RAZGOVOR”

Njih četvoro – Magda, Nešo, omladinac Perić i Nevena – u jednom su ćoškuprostrane sobe, nekadašnje učionice u kojoj dvadeset i više igmanaca leži nakrevetima.

I u susjednim sobama su promrzli i ranjeni, neki i na podu, među kojima imnoga poznata lica sa marša i prethodnih borbi.

U posljednjoj sobi leži nekoliko boraca Sokolova voda – Paganini,Napoleon, Korčagin, Jumba i Cakan. I Soko u začelju sobe. Ruke i noge su uzavojima, lica pomodrila, zabrinuta.

Mlad ljekar i bolničarka skidaju zavoje sa Nešovih gnojnih, crvenih tabana– dobio je opšte trovanje, kočenje čitavog tijela. Osjeća se zadah u sobi. Bolničarkasa zavojem preko usta i nosa, brižnih očiju, ulazi i izlazi. Osjeća se blizina smrti.

Magda bespomoćno leži, pogled joj šara po sobi, kao da nekog očekuje.

Omladinac Perić je već u komi. Lica drugih su u grču, patnja ih razjeda.Svaki položaj tijela je nepodnošljiv, pokrivač težak i nepotreban.

Komesar brigade u bolničkom hodniku bespomoćno širi ruke: izokupiranog grada kurir nije donio antitetanusni serum i druga sredstva zaublažavanje bolova.

Nekoliko proletera, tek pristiglih s položaja, pored prozora i kreveta odlažupoklone – suve kruške, jabuke ruzmarinke, peškire, čuturice, dunje. U jednomćošku sobe gomila novina i knjiga.

Bolničarke Draginja i Bahra suznih očiju izlaze iz sobe. Podlegao je prviigmanac: omladinac Perić.

Grupa proletera, među kojima i oni čije su šake u zavojima, stoje iznad trihumke. Stigli su na “nijemi razgovor”, na pozdrav bez stiska ruke. Ostali su bezMagde, Perića i Čarapana.

Čiča obavještava odbornike da će im se ubrzo, dok preboli rane pridružitii partizanka Nevena, njihova zemljakinja.

PARTIZANSKA ŠKOLA

Atlagić bez pozdrava napušta sastanak, žuri ulicom ne otpozdravljajućipoznanicima, upada u bolnicu i s vrata jedne sobe ugleda Nevenu.

283

Njene ruke – sa šakama u zavojima – zagrliše Atlagića.

Njih dvoje se penju drvenim stepenicama Atlagićevog čardaka, gdje jenekad Nevena dolazila, i u prostranoj odaji zatiču dvadesetak đaka sa starimučiteljem. Oko njih drveni tronošci, u rukama tablice.

Dječak, sav u dronjcima, u ćošku drijema. Na njegovim koljenima jekomad grube paprine vreće za cement.

Đaci prate učitelja koji na zidu – velikoj školskoj tabli, jer tri zida su većišarana nezgrapnim slovima – drvenim ugljem ispisuje brojeve.

U jednom ćošku je limena kanta puna kreča. Toga dana će se okrečiti svačetiri zida – četiri nove školske table za novi krug učenja u partizanskoj školi...

Komesar Boki, bolničarka Bahra i desetak boraca iz zaklona iznadplaninskog brzaka osmatraju napuklo udubljenje u oštroj litici, procjep jedvavidjljiv, gdje se sklonilo nekoliko starijih muškaraca i više desetina žena, mahom udimijama, sa djecom, među kojima je i mališan koji je s braćom i ostalom djecomubijenih roditelja dodjeljen mještanima.

Bahra se ponovo oglasi – zove svoju rodbinu da izađe iz pećine, kaže da sučetnici, kao i ustaše, kažnjeni za svoje zločine, da su protjerani.

Puščani metak ošinu iznad njene glave. Bahra podiže glavu i doviknu darazoružaju zlikovca Begana koji je među njima, pominje bolnicu u kojoj pomaže igleda muke onih koji oslobodiše njihov zavičaj.

Ustaša ponovo nišani, ali nečije ruke prikovaše za stijenu njegovu pušku.

Komesar Boki, bez oružja, krenu prema litici. Penje se kozijom stazom,praćen očima mnogih s jedne i druge strane brze rječice. Pedeset metara ispod ulazau pećinu predahnu, skide bluzu, natuče kapu s petokrakom, i poteže uzbrdo.

U pećini odjeknu pucanj.

Boki zastade, htjede da zalegne, ali buket glava koje ugleda u procjepupećine nekoliko metara iznad sebe uvjeri ga da bez opasnosti može krenuti dalje...

Čiča na prevoju susreće hirurga Španca i povjerava mu se. Ide na planinskupovrš da signalnim vatrama upozori sovjetske avijatičare da ih partizani očekuju. Aočekuju, prije svega, lijekove i municiju. Španac kreće u igmansku bolnicu, međumlade ljekare, studente medicine i priučene bolničarke, preuzima upravu bolnicekoja ne vidi izlaz iz teških prilika.

284

“Šta da se radi, kako izbjeći sigurnu smrt igmanaca?”, ponovio je Španacna sastanku konzilijuma od sedam ljekara, među kojima je samo on, hirurg sašpanskog ratišta, tvrdio da treba odmah preći na amputaciju trulih i po život opasnihdijelova tijela, jer otišlo je u nepovrat vrijeme kada se možda moglo postepenoliječiti, ublažavati bolove i spašavati nagrižene, zdravije dijelove tijela.

Noć je prošla, a odluka nije pala. Kresnula je i uvreda. Ljekari su, izuzevŠpanca, ponavljali: zar se zaista može bez narkoze i bez ikakvih sredstava zaublažavanje bolova! – preći na tako teške amputacije, zar siječenje u takvimokolnostima ne prevazilazi svaku otpornost čovjeka?

U bolničkoj “orginaciji” Španac zatiče Vučetu Šakovića, kapetana španskerepublikanske vojske, čija desna ruka, bez tri prsta i zgrčena u laktu, kao izglavljenau ramenu visi kruta, prelomljena.

Kurir Dugonja, s mašinkom preko koljena, bolničarki Draginji prenosisvoju ili nečiju poruku.

Hirurg ne ispušta prijateljevu ruku. “Ostala je ipak!”, kaže hirurg,saopštavajući svoj najteži zadatak kao ljekara i čovjeka. Čvrsto je riješen da – akona to igmanci dobrovoljno pristanu, a pristače, uvjeren je – odsječe trule i u korjenuveć gangrenozne dijelove, jer samo na taj način može spriječiti umiranje proletera.Pominje nove žrtve – proletara Neša i Vuksana.

DA LI ĆE STIĆI PRVI DOBROVOLJCI?

Telefon zvoni i s drugog kraja žice komesar brigade zove Vučetu, koji zatimsaopštava Dugonji da mora odmah krenuti – to je naredba Vrhovnog komandanta –u okupirani grad i otud da donese, prema hirurgovim uputstvima, neophodnelijekove.

Na pragu “ordinacije” Vučeta, neodlučan, stade. Vrati se u sobu i rečehirurgu da mu je žena sa sinom uhvaćena, da mu je sin ipak na sigurnom mjestu, ažena... “To je njeno posljednje pismo”, reče Vučeta i na “operacioni” sto stavikuvertu.

Španac kratko i odlučno obavještava igmance da je njihova sudbina unjihovim rukama, da glavu mogu sačuvati jedino ako im on, koliko odmah, odsječe– bez narkoze, bez ikakvih sredstava za ublažavanje bolova! – trule i po život opasnedijelove tijela, prste i stopala, sve što je trulo.

“To će biti užasni, do smrti teški bolovi”, govori hirurg. “Sijeći ću sve dozdravog tkiva, do kosti, pa i same kosti. Sijeći ću velikim, oštrim vinogradarskim

285

makazama, najčešće tim, jer pilom bi trajalo duže. Ja vjerujem – a ratnik sam iljekar sa španskog bojišta – u naš potpuni uspjeh, u moral i snagu proletera,komunista”.

Igmanci se nijemo gledaju, pitajući se da li u njima, zaista, još uvijek imasnage za taj posljednji korak, da li je to uopšte mogućno izdržati.

Španac korača od jednog do drugog ćoška polumračne prostorije u kojoj,na sredini, stoji dugačak i grubo stesan, stabilan “operacioni” sto.

Na svaki šum hirurg se trgne. Da li će stići prvi dobrovoljac?..

OSUĐENI NA SMRT

Na planinskoj zaravni, u njenom središtu i između dva nanosa snijega, ukolibi leži nekoliko partizana.

Pored vrata, odakle puca bijelina šumskog predjela, ogrnut gunjem Čiča nakoljenima drži bilježnicu i na istrgnutom listu nervozno piše: “Je li moguće da sene uviđa da bi makar jedna pošiljka, ali brza, imala vrijednost jedne uspješne i važneofanzive na jednom važnom sektoru?”

Desno od površi na kojoj Čiča uzalud očekuje avionske pošiljke lijekova imunicije, preko široke šumske grede i rijeke duboko usječene u kanjon, uvrh strmelitice u selu Žrvnju odbornik Damjan prestravljen stoji kraj ledom zakovanogprozora svoje kuće, pored žene, moleći boga da četnici zaobiđu njegovu porodicu.Ali, uzalud. Vrata brvnare se naglo otvaraju i bradonja naređuje da odmah svi

krenu na “narodni politički zbor”, na seosko groblje navrh brda, odakle pogled pucaunedogled.

Talas glasnog negodovanja dočeka oficira kada pročita presudu kojom sepetorica partizanskih saradnika, među kojima je i Damjan, osuđuju na smrtstrijeljanjem. Mnogi pokušavaju da ustuknu i pobjegnu, ali gusti redovi četnikavraćaju ih nazad.

Osuđeni na smrt koračaju pored grobova do čistine između dva stabla.Plotun se izgubi u vrisku žena i djece. Seljaci zanijemili gledaju smrtno

pogođene prijatelje, familijarne ljude. Damjan, čije oči traže svoje najbliže, oblivenkrvlju koraknu naprijed i htjede da vikne. Oficir potrča, opali iz pištolja i Damjan,zagledan u nebo, naglo zari lice u zemlju...

Raskvašenim šumskim putem Dugonja vuče naprijed nekoliko kloknulihomladinaca, obučenih “za večernje korzo”, koji gotovo i ne obraćaju pažnju nanjegova glasna i nervozna upozorenja da ubrzaju korak.

286

Dugonja, pritisnut ruksakom, napušta svoju grupu: pokazuje kojim putemtreba da idu, gdje da zađu, i sâm kreće dalje.

S prevoja ugleda prugu i cestu. Ide kraćom i otvorenijom stazom.

Nesmotreno pretrčava prugu i privlači pažnju petorice njemačkih vojnika,koji kreću u hajku za njim.

Rastojanje između njih je sve kraće. Dugonja se ipak dohvata gustog šibljai kamenjara. Skriven iza kamena, nekoliko metara iznad seoskog puta, iz torbe vadismotak partizanskih novina i baca na put ispred svog zaklona.

Prvi vojnik stade iznad rasutih novina i pozva druge da priđu. Tako seobistini Dugonjina pretpostavka da će baš na taj način i na taj mamac okupiti ugrupu, u “zajedničku metu”, svih pet vojnika. Diže se iza zaklona i osu rafalom.Samo se jedan vojnik oglasi svojim posljednjim rafalom. Ali upravo taj jedini rafalzahvati Dugonju po grudima i ramenu, osjeti bol i klonu iza kamena.

Posrćući prilazi selu i pada na pod prve kuće, pred domaćinom i njegovomženom. Pokušava da progovori, dohvata ruksak, ali riječi se ne otkidaju, pogled semuti, glava i ruke klonuše...

Laktom ruke čija je šaka u zavojima proleter Cakan budi hirurga Španca,koji je opružen na klupi pored operacionog stola.

Dvije ispružene šake u zavojima!

Dvije gnojne, crne, deformisane šake kao dvije prijeteće smrvljene pesniceleže na bijeloj plahti i pred očima Španca, četvorice bolničara, Draginje i Bahre, ipartizana Jumbe, igmanca smrznutog stopala, koji hoće da kao očevidac prveoperacije odgonetne da li će i sam smoći snage za takav podvig.

Makaze snažno zasijekoše zdravo tkivo. Krv poteče. Bolnicom se prolomivrisak i psovka.

Čovjek na stolu ne može da izdrži užasne bolove, ali hirurg sa svojimpomoćnicima je odlučan u njihovom zajedničkom podvigu.

Jedan za drugim padaju truli prsti, svih deset prstiju, obamrlog Cakana.

Jumba rukama zakloni oči. Skrhan od bola i nemoći, klonuvši kraj stola,traži od hirurga pištolj, ,želi da se ubije, da više ne pati, da ne gleda patnje drugova,da ne muči sama sebe.

287

Hirurg, sav u grču, baci pištolj, ali Jumba ga ne dočeka. Ispao je iz sobepotpuno skrhan, obnevidio...

Cakan u dubokoj nesvijesti leži u sobi u kojoj je operisan, na klupi porednjega – hirurg, budan i, čini se, zadovoljan.

Cakan otvara oči i gleda vedro lice hirurga. Osmjeh se ote. Bahra, radosna,pokazuje Špancu toplomjer.

Na sastanku komunista igmanaca – u bolničkoj sobi – sekretar Korčaginsvodi dijalog u odluku: na operacionom stolu proleter mora odoljeti svojimmukama! “Internacionala” neka se čuje kad makaze sijeku rođeno meso!

Na stolu, u bunilu, Paganini ponovo korača izglačanom prtinom, razmahujerukama i njima lupa po bedrima. Vilica ukočenih, “ide kao mjesečar i priviđa muse: čas mu se čini da se i ogromne jele kreću zajedno s njim, čas mu drugi u koloniizgledaju kao naviljci sijena koji čudno poigravaju na pokošenoj livadi”, vidi “usnu toplu sobu sa čistom posteljinom i bijelim zavjesama na prozorima”.

Proleter Moca ukrstio ruke i sleđena lica gleda kako mu nestaju stopala.

Pego raspuklim glasom kliče.

Jumba... Nevena... Zonja... Korčagin... ponovo su zalegli na novi, na svojnajteži borbeni položaj...

Dva seljaka, od koji je stariji domaćin u čijoj je kući kurir Dugonjaizdahnuo, nesigurno koračaju hodnikom igmanske bolnice i ne znaju na koja bivrata pokucali.

Jedan od njih nosi ruksak. Niko da naiđe. Vraćaju se izlazu, ali – privučeih tipkanje pisaće mašine.

Bolničarka Draginja ponavlja riječi hirurga Španca i kuca: “Kroz bolnicuprošla 172 nastradala borca – 75 slučajeva promrzlih peta, 33 slučaja promrzlihtabana, amputirana 224 prsta...”

S vrata promoli glavu seljak sa šajkačom. Uđe i stade kao vojnik.Gorak osmjeh razvuče se hirurgovim licem kad iz Dugonjina ruksaka

izvuče dragocjene kutije sa injekcijama i drugim lijekovima.

Seljaci se snebivaju, ćute, čekaju da hirurg kaže koju riječ više.Jedan od seljaka iz torbe vadi čuturicu i pruža Špancu. “Doktore, da

nazdravimo.”30

288Doktor Đuro Mešterović, sanitetski general – pukovnik JNA, učesnik u španskom ratu 1937-'39.

Magdino FATALNO SLOVO

Dvije najveće bitke čovječanstva kroz vijekove vođene su na prostorimakuda sada prolazimo: desno su nepregledna groblja gvozdenih bijelih krstovapoginulih Francuza i Nijemaca u dugom rovovskom satiranju u Prvom svjetskomratu, desno je kanal Lamanš sa Hitlerovskim atlantskim bedemom na koji se u noći5. i 6. juna 1944. u Drugom svjetskom ratu sručila ogromna anglo-američkasaveznička vojska glavnokomandujućeg generala Dvajta Ajzenhauera, bitka začetavazdušnim desantom tri divizije, sa osamnaest hiljada padobranaca, od 59 divizijakoliko ih se prikupilo uoči napada u Velikoj Britaniji! – s mikrofonom u ruciprofesorica istorije Valika obraća se neočekivano pažljivim slušaocima.

“Sadašnjost svjesna prošlosti”

Drugi front je liječio rane ratnika na prostranom Istočnom frontu, potisnutje hladni rat i danas su ljudi zapada u Evropskoj uniji, bez granica i zavada... Nadrugoj strani Lamanša, britanska imperija se svela na ostrvsku zemlju, moćnu,bogatu, i skupu.

Gradske znamenitosti ukazuju da je “sadašnjost svjesna prošlosti”, puno jetamnih tonova velikih crkava i spomenika, malih zelenih parkova. Valja sepročišćena Temza ispod jedanaest mostova od Tauerovog do Albertovog, život tečeod Trafalgar skvera i Pikadilija do Bakingamske palate i Londonske kule u kojoj jehiljadu godina građena nacionalna istorija, gdje su u kraljevskoj rezidenciji mnogizatvarani i giljotirani. To podstače novi dijalog Popa i Pisca – jednog zagledanogu katedrale i dvorske holove, drugog u grobove smrvljenih u dinastičkimobračunima i mužjačkim požudama.

Bliznakinje Ana i Ina u velikoj trgovini voća naručile dva kilograma jabukai pomorandži, zatim vratiše, jer istaknute cijene su za jednu jabuku i pomarandžu.

U sanitarnom čvoru dočeka ih miris poput jutra u borovim šumama,“svjetlosno oko” i aparati za sušenje ruku, blještava stakla i bijele pločice na podu,svugdje bjelina.

Jedno jaje “na oko”, prozirna kriška slanine i šunke, isječene milimetarskompreciznošću, kocka butera, pecivo i čaj – čuveni engleski doručak! – osobito neodobrovolji Pisca koji, “zaobišavši” nekoliko ručaka, prizivanjem gurmanskih jelanaprosto zagorča trenutke opuštanja, jer sve što stiže preda nj može da se smota učetiri zalogaja, što čovjeka meka srca – Lalu – podstače da mu pruži i gavrilovićevusalamu, spasonosni dodatak engleskom doručku. A treba preskočiti ručak.

Golub ne sluša Popa kako on, mlad čovjek, iz svakog hotela uzima“suvenir”, nož, viljušku i kašiku, da sramoti druge.

289

U metrou tutnjava vozova i gužva, hodnici u više pravaca. Na peronuSvetlana objašnjava kuda kreću vozovi i pokazuje tablu: “Ohford circus – Piccadillucircus”.

Lala upozorava da se drže prve riječi “Ohford” jer će inače biti ono drugo– pravi cirkus.

Voz stiže i svi uđoše u vagon. Frančeska, Mađarica iz Banata, iznenadaiskoči iz voza. Svetlana doviknu da ide u hotel, stotinu metara daleko od metroa.

U dvospratni autobus može ući samo onoliko putnika koliko ima praznihmjesta. Pošto ne mogu ući grupno, jer slobodnih mjesta nije bilo ni u petompristiglom autobusu, bračni parovi se razdvojiše i osuše.

Frančeska luta i zagleda polumračne hodnike podzemne željeznice.Policajac je izvodi iz metroa, zaustavlja taksistu i prepušta Frančesku šoferu, nekase on batrga s putnicom koja ne zna ni hotel u kojem je odsjela, zaboravila jeprospekt – propagandni oglas hotela.

“Aaaa, ćevapčići!”, obradova se šofer kad razabra da putnica dolazi izBeograda.

Prolaze pored nekoliko hotela, ali uzalud, Frančeska ne može da odgonetneu kojem je odsjela.

290

Šefika Seferović na Trafalgar skveru u Londonu

“Ćevapčići!” ponavlja šofer i dovodi Frančesku pred bife ispred kojegmladić na roštilju okreće ćevapčiće. Leskovčanin teško razabra šta žena hoće, štase dogodilo. Bi mu pomalo sumnjiva, jer ne zna jezik svoje zemlje, sve je smijesila– srpski, mađarski i njemački jezik.

Frančeska pruži 10 funti šoferu i Leskovčanin shvati da želi da vidi Hajdpark, katedralu Sv. Pavla.

Kosati propovjednik u Hajd-parku propovijeda povratak prirodi, da sve štose kreće na benzin i elektriku treba srušiti i spepeliti, uz put psujući na njemačkomjeziku englesku vladu. Frančeska mu odvrati na njemačkom da mudraci lijepo kažuda je “najbolji dokaz mudrosti uvijek dobro raspoloženje”, “kad iscrpimo sveludosti”, poput kosatog propovjednika, “tek tada ulazimo u zemlju mudrosti”.

U policijskoj stanici žena policajca uputi Frančesku da ode do obližnjegprivatnog pansiona i privatne škole gdje djeca dobrostojećih sa Balkana uče engleskijezik, neka među svojima razmrsi svoje zapretane puteve.

“Tetkicu” dočekaše “djeca” s punim čašama pića, urnebesnim smijehom, jer“tetkica” im je saopštila da je napustila metro pošto ne želi da ide u cirkus, unekakav “Ohford circus – Piccadilli circus”, a ona, bože sačuvaj, ne voli da gledaljude na trapezu.

“Djeca” povedoše Frančesku kako bi se priključila grupi putnika koji su uNacionalnom muzeju razgledali čuda svakojaka.

Pred Nacionalnim muzejom putnici u dugačkom redu čekaju da se otvoremuzejska vrata.

Aida objašnjava krivonogom mužu “gdje je bila kad je bila u najvećojrobnoj kući u Londonu”, otkud cvikeraša s bradom baš u to vrijeme i u toj robnojkući.

Majka i sin

Novinarka s magnetofonom intervjuiše turiste o dobrim i lošim stranamanjihovog putovanja i boravka u Velikoj Britaniji. Ako im je vrelina dana oduzelavolju da govore, evo i formulara i neka u njima, mogu i na maternjem jeziku, danapišu svoju istinu o zemlji i ljudima kojima su došli u pohode.

Neko kaže jedno, drugi drugo, a pored Magde i njenog trinaestogodišnjegsina Srećka, dječaka s foto-aparatom, Novinarka se duže zadrža. Srećko odgovarana engleskom, u diktafon objašnjava šta piše u formularu, i za nagradu dobinaduvani balon.

291

Magda glumici Sandri govori o sinu koji drugačije od nje shvata stranejezike, bez kompleksa da li će pogriješiti, kao što je to slučaj s njom.

Njene mutne oči, zagledane u vrevu londonske ulice, vidimo uplakane usudskoj dvorani pred sudijama i porotnicima. Sjedi skrušena i optužena da kao višikomercijalni referent nestručno obavlja korespondenciju s engleskim i drugimstranim poslovnim firmama. Jeste da je još kao dijete učila engleski jezik, završilanekoliko kurseva, podrazumijevajući i debatni, za to dobila više priznanja, govorisudija, ali – tvrde u njenom spoljno-trgovinskom preduzeću – za taj posao trebazaposliti školovanog prevodioca, pogotovo poslije njene učinjene fatalne greške.

Zastupnik preduzeća, razdragana pravnica, saopštava da prevodilački posaokoji je “gospođa Magda” godinama monopolizovala, može i treba da radi fakultetskiobrazovan službenik, a on i inače povremeno honorarno radi u preduzeću.

Dokazuje da je zbog Magdinog neprofesionalno vođenog prevodilačkogposla njihov kolektiv izgubio građevinske radove velike valutne vrijednosti.

Dvije djevojke u sudskom gledalištu se saopštavaju i povjeravaju da je tajprofesionalni prevodilac sentimentalna slabost diplomirane pravnice.

Magda ne može da objasni kako se sve to dogodilo. Godinama sepotvrđivala kao vrsni prevodilac u mnogim susretima sa strancima, ali kako je došlodo tog fatalnog dopisa, do toga fatalnog samo jednog jedinog slova zaista ne možeda odgonetne. Tačno je da je odgovor engleskoj firmi ona lično potpisala, da je,umjesto da napiše kako je direktor “He is ill” (On je bolestan), otkucano “He is kill”(On je ubijen), to jest dopisano slovo “k” i izostavljen nastavak “ed” (killed). Straniposlodavac nije želio da poslije smrti njegovog prijatelja direktora nastavljaposlovnu saradnju i preduzeće je izgubilo goleme pare.

Slučajnost ili podvala

Advokat upozorava zar ne bi moglo da bude tačno i to da je drugaricapravnica, koja joj je baš to pismo otkucala jer je tog jutra daktilografkinja bilabolesna, možda i namjerno dodala slovo “k”, očekujući da ona, Magda, neće zapazititu fatalnu štamparsku grešku. Tako se i dogodilo. Tako kaže Magdin branitelj.Međutim, Magda je potpisala i otpremila dopis i, evo, sada sjedi na optuženičkojklupi, uz podozrenje da je možda namjerno oštetila preduzeće. Oslobođena jeoptužbe, mladi prevodilac je primljen u službu, ali od sada se Magda zaklela daviše neće izustiti nijednu stranu riječ.

Ne želi da čita ni muzejske prospekte, ni naslove novina, ni riječ daprogovori na engleskom.

292

Potresena prisjećanjem Magda napušta dugački red već nestrpljivih turistai u banci na drugoj strani ulice razmjenjuje dinare za funte.

U zgradi privatne banke zatekla se iza jednog stuba u holu upravo u trenutkukada četvorica maskiranih pljačkaša upadaju s pištoljima i primoravaju službenikeda dignu ruke.

Magda ustrča uz kružne uske stepenice i na prvom spratu utrča ukancelariju. Odmor je i službenici su negdje na užini. Magda se zaključa, uzimatelefon i žurno prelistava telefonski imenik. Okreće jedan broj i na drugoj strani žicejavlja se policajac. Magda ćuti. Šta i kako da saopšti? Zar baš mora da progovoriengleski? A vrijeme odmiče. I reče dvije-tri naše riječi, ali policajac ne razumije.I Magda, u grču i znoju, obavještava na engleskom o upadu pljačkaša.

Ponovo je vidimom u kancelariji direktora banke okružena njegovimpomoćnicima i šefom internog televizijskog kanala.

Među uzbuđenim građanima i službenicima banke u velikom holu su iMagdini saputnici iz autobusa koji netremice gledaju i slušaju Magdin razgovor sadirektorom banke na ekranu na čistom engleskom jeziku. Pored nje je i njen sinSrećko. Policajac obavještava da su provalnici uhvaćeni, mada se ispostavilo da sunaoružani specijalnim gumenim pištoljima, to ne umanjuje podvig hrabre majke,govori šef propagande i televizijskog kanala, iznenađen kako njihova televizijskajunakinja govori tako čistim londonskim izgovorom.

Magdina zahvalnica

Direktor banke diktira sekretarici zahvalnicu Magdi, a ona ga moli da onjenom briljantnom znanju engleskog jezika napiše sve što je rečeno i na internomtelevizijskom ekranu. I da se to i pečatom potvrdi.

S tom dragocjenom potvrdom i poklonom Magda i njen sin dopraćeni su ido hotela, gdje je dočeka Novinarka koja ju je tog jutra nastojala da intervjuiše.Blic bljesnu i Magda saznade da će jedan večernji list objaviti fotografiju i tekst onjoj. I njenom sinu.

Njenu radost, osjenčenu tugom što je njen kolektiv “slučaj s fatalnimslovom” prepustio sudu i sumnjivim institucijama, Golub objašnjava kako je naneobičan način stekla kompleks fatalnog slova, nesamopouzdanja i klonulosti, istotako se na neobičan način tog kompleksa i oslobodila. U toj transformaciji ineobičnosti događanja i leži sva ljepota njenog putovanja, odnosno sebe.

Samo zbog jednog slova i Vuk Stefanović Karadžić, saopštava Magdi idrugima Pedagog, doživio je da u Budimu čuje prijeteći dijalog o sebi i svojoj

293

azbuci. “Šta biste vi uradili Vuku za njegovo ‘j’...”, pitao je Vukov prijateljokorijelog Vukovog protivnika, koji nije lično znao Vuka, i ovaj odgovori: “Ja bihmu i onu drugu nogu prebio”. Kad je na to Vuk rekao: “Ta nemojte, zaboga, ondaneću moći ni hodati”, ovaj se ne zbuni već odvrati: “E, šta ću vam ja, nemojte danam crkvu dirate”.

Fatalno slovo, jedno jedino, nanese nevolju i političaru, tražeći ispravku: “Unašem kraćem dopisu od 30. oktobra, u posljednjem redu potkrala se greškasekretaru koji je kucao na mašini te je umjesto ‘t’ u riječi “stanje” upotrijebio ‘r’...”.Koja je to riječ od pet slova s fatalnim slovom, Golub odgonetnu – napisa je nakartonu, začu se grohotan smijeh, ali i Svetlanin poziv na – pokret.

SVADBA

Belgijska luka i izletište Ostende na Sjevernom moru sa kupalištima uzdužobale bez zatona i zaljeva i usred ljeta je negostoljubivo odmaralište. Prohladanvjetar navukao je kupače u otvorene kabine i plitke platnene zaklone, kako zaogrnutidžemperima prizivaju zubato sunce, uz prljavo i sivo, plitko i nemirno valovitosurovo more, pored žutog tramvaja koji šiba uzduž obale trideset i nekolikokilometara.

U autobusu na autoputu za Brisel magistar Golub sluša profesoricu istorijeda nije imala sreću da vidi zemlje o kojima je mnogim generacijama govorila, alieto uštedila je i svojoj unuci Jagodi za matursko okončanje gimnazije podarila jojovo njihovo zajedničko putovanje.

Glumica Sandra, mrzovoljna i bez želje da progovori bilo s kim, gutaaspirine i od vodiča Svetlane očekuje da autobus svrati među prve kuće i potražizubarsku ordinaciju jer od bolesnog zuba, cijele vilice, pamet joj se oduze.

Lala želi da zna kakve su to razlike između Flamanaca i Valonaca, kakvaje to zemlja Beneluks, ali ga ućutkaše, neka brine svoju brigu.

Sandra ne može da izdrži zubobolju, lijekovi ne pomažu, priskačeSandžaklija i pruža joj svoj “lijek” – ljutu, da ne može biti ljuću rakiju prepečenicu,Sandra dobro potegnu i bolovi kao da se utišaše.

Ali opet zakuka. Opet potegnu dobar gutljaj prepečenice. Svejedno, morada se traži zubar u prvom predgrađu Brisela.

U predvečerju autobus sa oznakom BEOGRAD kruži uskim ulicama ipreda nj istrča mladić, zapriječi put, otvoriše se vrata autobusa, mladić uđe, poljubi

294

iznenađenu Svetlanu i na lošem srpsko-francusko-engleskom jeziku zabrza, mlatararukama, viče “wedding, wedding”, ljudi se zgledaše, slušaju razdraganog mladića“Dubrovnik, Dubrovnik”. Mirče skrenu autobus i nađe se na parkingu dvospratnice.

Iza zgrade velika cvjetna bašta sa lampionima i platnenim stolicama. Nadugačkom stolu svakojake džakonije, grickalice i piće.

U bašti je dvadesetak svatova. Visoka plavokosa Dubrovčanka, modnikreator, zagledala se u momka, novinara briselske radio-stanice, na reviji mode nadubrovačkoj plaži, i eto, stigla je do ove svadbe i mladoženjinog poklona –kupljenog modnog salona.

- Znam koliko voli Stradun, naše plavo i kao suza čisto more, smokve igrožđe, jorgovane, i ne znam šta će dalje biti – vajka se u povjerenju njena majkamladom Popu.

Mladoženjin otac nije zaokupljen tim brigama i na sto donosi njihovvjenčani svadbeni poklon. Sa dubrovačkog aerodroma su krenuli jutros nosećipečeno dalmatinsko jagnje, dva velika suha pršuta, nekoliko zmijolikih riba jegulja,već spravljenih u rižoto, specijalno vino “prošek”, sarmu u vinovoj lozi, maslinkei vijenac tek osušenih smokava.

“Grickalice” su zaboravljene i svatovi se sjatiše oko dubrovačkog milja.

Stiže i Sandra, izliječenog zuba, i prihvati se sarme i rižota.

Bliznakinje Ana i Ina slušaju mladoženjinog prijatelja pjesnika,razbarušenog i podgrijanog vinom, kako sasipa riječi kako “sve što je lijepo poputnaše Dubrovčanke, osvaja i ruši sve ideološke i vjerske predrasude i predubjeđenja”,da “dobro napisana knjiga, ako njeni junaci i nemaju svoga boga, opija poput“prošeka” ili nemirne žene, da i crkveni hor, ako valjano pjeva, svakom uhupristaje”.

Među raznobojnim cvijećem u osvjetljenoj prostranoj bašti Psiholog jenadkrilio i stihovima zaokupio Sandru. Kamera snimatelja Kevina prati Psihologakako okrenut KAKTUSU govori da “naperenih oštrih bodlji ne dopušta da mu priđeniko, dežura usamljen i dovoljan sâm sebi kao neverna žena”, zadovoljan što se“samo jednom godišnje obaspe cvetovima”, kada su mu “bodlje oštrije i nabadanjima oči braneći lepotu koja je tako teško nikla na rubu njegove samoće i sveta,strpljivo čeka svoje cvetove kao stari spavač djevojke u snu.”

Među svatove dođe i policajac

Mladoženju ni svadba ne može da odvoji od njegove redakcije i tražiodgovore šta se to događa među narodima i državama na prostorima bivše

295

Jugoslavije, kakva su to neshvatljiva previranja, sukobi, hapšenja, šta ko hoće a štaneće.

Niko ni riječ da kaže. Da, dolazio je u grad na Jadranu Herceg-Novi, ali nei u gradski muzej, reče mladoženja, slušajući Doktora kako Muzej čuva kamenustolicu iz vremena stolovanja hercegovačkog vlastelina Hercega Stjepana Kosače,u koju su uklesane riječi: “Ja, kamen čuvar, čiji sam bio, čiji jesam i čiji ću biti”.

Mladoženja na lošem maternjem jeziku ponovi uklesanu poruku, ponovidrugi i treći put, pa razabra da će “svi koji jesu to što jesu ubrzo biti koji nisu”, daće ih otpuhati vjetar i vrijeme, biće smrtni i ništavni”.

Mladoženja saopšti svatovima da je upravo dobio najljepši svatovskipoklon, dobio je jedan dragulj iz “mudrosti vremena”, o kojem će govoriti i na radio-stanici.

Šeširdžija predade svoj poklon – pletenu čuturicu prepečenice, Aida uručisvilen šal, Pop srpske opanke, nađe se još ponešto. Flauta se skladno uklopi zazvucima violine, bubnja, gitare i klavira, zaigra kolo, odjeknu pjesma, uzbudi seulica.

Mladoženjina sestra pokazuje Piscu “Na Drini ćuprija”, što pisca navede nagovorenje Bajronovih stihova. Djevojka želi da čuje stihove o uskocima ihajducima, dalmatinske i neke druge balkanske pjesme, svadba kao da se događanegdje na durmitorskom ili velebitskom planinskom gorju.

Sedamdesetogodišnja Frančeska, nekad amaterska pjevačica u operetamaprovincijskog pozorišta, pored klavira na kojem svira nastavnica muzike Gorica,pored mikrofona pjeva madžarsku šansonu, prima cvijeće mladoženjinog oca ipjevaju u duetu.

Mladin otac govori da “otkako asvalt prošara zemlju uzduž i poprekoturizan sruši granice, sve ispretura i povalja, pa i on, eto, mora da uči francuski iliengleski.” I poče da nabada prve naučene riječi.

Među svatove dođe i policajac.

Dočeka ga Dalmatinka, poljubi i naprosto dogura do stola, natoči čaševiskija i nazdravi sa policajcem.

Priđe i mladoženja i još dvije čaše se isprazniše.

Policajac promrsi da susjedi zahtijevaju mir u ulici, ali prihvati i treću čašuviskija.

296

Upališe se svjetla u susjednim kućama, a pred kuću stiže i policijskiautomobil rejonskog inspektora.

Mladoženja ga zagrli, nazva ga imenom, uvede u kuću i predade svojojženi. Inspektorov crveni nos nije obećao veliku suzdržanost prema piću, pogotovokad mu Direktor u ruke ugura pletaricu plemenitog vina.

“Doktorska disertacija”

Susjedi očekuju da se stiša buka, a prvi zraci praskozorja najaviše rastanaki rasplet svatovskog sijela.

Niko nije očekivao da će svi putnici, sem Goluba i Gorice, krenuti u gradićVaterlo, na polje gdje se 1815 odigrala bitka između francuskih snaga podNapoleonom, i engleskih, njemačkih i holandskih regimenti, pod Velingtonom, ipruskih, pod Bliherom, s druge strane.

Golub u hotelskoj sobi ne krije Gorici da će se naći na novom turističkomi “studijskom putovanju”, da priprema “doktorsku disertaciju” o pokretu milionaturista koji prelaze državne granice i kontinente kao ulice svoga grada, tragaju zaneobičnim da bi se “doživjela romantika i vrijeme kojeg više nema”, ugledala “svasila čovjekovog gotovo aladinovog umijeća”.

Turističko putovanje je imperativ svakog pravog duha, fenomen našegvremena, misao i želja miliona ljudi, starih i mladih, i zašto to ne bi bio i motivnjegove doktorske disertacije, govorio je Golub. Tako se i našao i danas i ranije upozadini autobusa radi razgovora sa putnicima. I “Nagradna razglednica” je uaranžmanu njegove majke i vlasnika hotelskih bungalova. I portrete putnika Slikarradi za njega, i obezbjeđen mu je sedmodnevni boravak na planinskom gorju.

- Kako ćeš mene smjestiti u svoju čarobnu aladinovu lampu? – šapućeGorica i njihovi se prsti nađoše, ugasi se svjetlo, začu se muzika.

U beduinskom šatoru

...Sjedimo okurženi beduinima bosih nogu i obučenih u duge bijele galabije.A sunce žeže i pijesak se lijepi za lice i vlažne usne. Iz krčaga pijemo vodu, kojusu domaćini dobili od naših odredskih vodonoša.

Dva šatora na pješčanoj gredi, jedno drvo i pijesak bez travke i života – toje sve što se vidi unaokolo. Ovdje, na Sinaju, “ne postoji drveće sa koga bi uoktobru padalo lišće” i “nema ptica koje bi letjele na jug”. Ovdje je samo pijesak

297

“koji živi nošen vjetrovima”. Ovi naši čudni i surovi susjedi – pješčane dine, ucentralnom Sinaju sa snažnim vjetrovima često se smanjuju ili premještaju kaobeduini sa svojim stadom i brojnom djecom...

Sjedimo i pušimo. Rado bi pričali sa našim domaćinima, ali – kako? Oniznaju samo nekoliko naših riječi – Tito, voda, prijatelj. Dobrodušno nas gledaju ipuše. Žena nema. Otišle su negdje dalje, valjda sa kozama u kakvu udolicu donekog “pašnjaka”, koje mi nikako da vidimo i utvrdimo od čega ovce i koze idočekaju nova i gladna sinajska praskozorja.

Nekoliko bakrenih i zemljanih posuda, vreća brašna od tatula, kojebesplatno dobiju od lokalnih vlasti, jedan sanduk i dvije ponjave, to je, izgleda,čitavo bogatstvo ove grupice plemenitih, uvijek veselih gospodara od surovih igladnih, prijetećih dina i glavica.

Pristiže i jedan mlađi beduin, koji zna ponešto engleski. Da, oni su izplemena Azazma, koje se svilo kraj našeg vodnog logora u oazi El Kuseimi,zbunjeno i osakaćeno graničnim linijama i patrolama. Nedavno je protjerano sasvojih odnjišta s druge strane granične lininje i sada provode dane i noći očekujućibolje prilike.

Pa zar ovdje, u pustinji, može da bude ljepših, radosnijih dana? Ovaj krajizgleda kao prostrani tepih bez ruža i djevojačkih vezova, jednobojno sivo tkanje bezdetalja za koje bi zapelo oko. Nema čak ni “gumastog” stabla u moru pijeska, nevide se ni putevi, sve je pusto i prijeteći gladno i beživotno. Tako izgleda život ipanorama putniku namjerniku, čovjeku suha grla i vrela stopala. Ali za beduine izplemena Leha Uat i Mizina, Aulad Ali i Suraka, Tarabina, Azazma i Tajaha, čijeime znači: neko ko je izgubio svoj put, za ta plamena ovo vrelo podneblje značiživot i slobodu, život oslobođen svih sprega i gradskih običaja, jednom riječju neštobez čega gotovo i ne bi imalo više smisla živjeti i brojati mjesece i godine.

Čeznula je za pustinjom

“Beduinima je nebo krov, a pustinja kuća” pričao je našim vojnicima iegipatski general Helmi iznoseći slučaj jedne četrnaestogodišnje beduinke koju jeon, nedavno, doveo svojoj kući, okupao je (“bilo je to njeno prvo i posljednjekupanje”), obukao, ali umjesto da radi i uči već petog dana je pobjegla u pustinju.Vratili su je, ali ubrzo ju je general morao odvesti sto milja duboko u pustinju donjenog plemena i šatora. I tu se djevojka prvi put osmjehnula otkako je napustilasvoje, tu su joj crne oči ponovo zaplemtjele i dobile svoj sjaj i ljepotu. Čeznula jeza pustinjom, jer u njoj vidi slobodu, puteve i raskršća na kojima samo beduini videsigurne putokaze.

298

299

Glavnokomandujući UNEF-a u posjeti štabu Jugoslovenskog odreda u El Arišu (Sinaj. Egipat) 22. de-cembra 1959.M.Seferović je prvi s lijeva.

Reporter Mensur Seferović na novinarskom poslu u Gazi februara 1960.

Oni su ovdje najbolji navigatori, osmatrači i izviđači, pravi gospari ovihpješćanih prostranstava, putnici koji uvijek putuju i nikad se ne zagube. Ovdjepolicajci ne vode svoje pse tragače da utvrde tragove krijumčarskih bandi,naoružanih i opasnih šverceva hašiša i ostalih opojnih i opasnih droga.

Ovi najsigurniji tragači i čitači svih pustinjskih tragova svoje priče pletuod začuđujućih detaljisanja i pretvaraju ih u bajke nekog dalekog, starog svijeta.

Tragač, beduin, priča čitavu priču iz tragova: “Bilo je šest ljudi, koji su bilipreplašeni...” Ako ga pitate kako to zna, odgovoriće vam: “Osvrtali su se svakihdeset metara...” A kako to zna? Po tome što deva ima palac na nozi i kada se okrenenapravi zaokret u pijesku, pa se po tome zna da se okretao onaj ko ju je jahao. Onzna da li je prolaznik nosio tovar, čak i sa koje strane, jer je primijetio da je desnanoga deve upala više u pijesak. Navodi i tačno vrijeme kada je kamila prošla.Prema njenom izmetu zna da li je prošla prije dva ili tri dana, ili prije nekoliko sati.On zna da li je neko dolazio njegovoj kući dok je bio na putu. On je to primijetiopo tragovima i kao policijski pas zna čiji su to tragovi.

I šta sada, eto, pored takvih tragača i izviđača ostaje meni da zabilježim, štada pročitam i zabilježim?

Vidio sam, ako ništa drugo, njihov logor i brežuljke na kojima se, ponepisanom zakonu, mladići i djevojke mogu jedino da sastanu, u dolini – nikako, azašto – ko bi to mogao znati.

Oči kao crni ugarci

Dadoše nam i banane. Pozivaju nas i na ručak. Tu velikog izbora nema.Brašno od tatule miješaju sa vodom i bace u vatru, a zatim u pijesak. I “hljeb” jegotov. Malo kozijeg mlijeka, ponekad zalogaj jagnjetine i pirinča i beduin krećedalje na novu pašu za koze i ovce, samo naprijed, uokrug, bilokuda.

Gledam djecu koju liječe njihovi – na univerzitetu života – diplomirani“doktori”. Do mene sjedi mladić sa tri ožiljka na glavi i dva na nogama od užarenetupe igle – dokaz da je liječen od teške glavobolje i opasne reume.

Dali su nam i neke trave. Dvije stotine ljekovitih trava – to je “apoteka”pustinjskih “ljekara” i sigurnost beduinska, čije su oči – crni ugarci! – dva bistravrela i dva ogledala ispod kojih djevojke, gledajući jedna drugu, pletu svoje gustei duge pletenice. Tako se bar meni čini gledajući dječije, kao suza čiste i lijepe,velike crne oči. Oči osmatrača i izviđača.31

300

31 “Oslobođenje”, 30. april 1960

FATKINE GORNJE I DONJE ODAJE

Otud, iz zadimljene prostorije, začula se harfa. U gostionici je veselo, jergosti su podobro podgrijani vinom, pogotovu što i harfa, pod pristima starogmuzikanta, sve više raspaljuje podnapite glave.

- Mocarte, sada nam odsviraj jednu... sevdalinku. Plaćam litar žilavke... –zadumbarao je čovjek sa fesom na glavi, i Mocart, obučen u izlizano odijelo,podsmjehnuvši se, potpuno se predade svojim strunama.

- To je stari profesor muzike, ako hoćeš da znaš. Nedavno je izbio uVjetrenik. Zbog pića je izbačen iz službe, tako bar kaže, i sad zabavlja goste začašu vina. Pije samo čisto bijelo vino.

Udovica bega Imšira

Za stolom, odmah do vrata, okupilo se poveće društvo, koje je pobožno,bez riječi, slušalo Mocartove majstorije na žicama.

- Onaj sa otečenim i kao patlidžan velikim nosem – nastavio je Admiral –to je penzionisani finans Haso, zvani Truba, koji redovno, svakog dana ispije desetakmalih čokanja šljive. Čuo sam da je pobjegao ispred partizana kada su napali nanjegovu kasabu. Otkud mu pare? To niko ne zna. Onaj do njega, u kožnoj kapi bezstrehe, to je Kokot, moj stari gost...

- Njega i Begana znam. Staretinari!

- Prodaju oni sada i nove i krupnije stvari. Vidiš one bersaljere? To sunjihovi dobavljači riže, cokula, svega.

- A onaj u fesu, brko, ko je on?

- Zar ga ne poznaješ. Pa to je nekadašnji čuveni meraklija, beg Idrizbeg izŠogorova. Nedavno je došao i prodao svoju posljednju kuću, eno je na ćoškuĐokinog i Trifkovog sokaka, pa sad ne izlazi iz krčme, stalno sa sobom vučeMocarta i svima često plaća piće. Kaže, ionako je rat, sve je gotovo, topoviunaokolo gruvaju, pa zašto onda da mu badava propadne kuća. To je duša odčovjeka. U neku ruku dođe mi kao rođak. Po ženinoj lozi.

Kostriješ se trže. Ali prije nego što je progovorio, Admiral je nastavio:

- Znaš li ti onu Fatku, udovicu bega Imšira?

301

- Imšira je znalo svako dijete, a za Fatku se čulo da je...

- Stani, ne brzaj! Ti znaš da poslije rasula stare vojske nisam imao šta daradim i šta da jedem. Šta ću, kuda ću, odem ja do svojih u Fakovića kulu, na selo.Tamo me hodža i seoski knez postaviše za komandira seoske milicije. Ti si, vele

oni meni, stari vojnik, brat musliman, i niko nema više vojne struke od tebe daokupiš oko sebe dobre vojnike i da braniš naša sela.

- Od koga da ih braniš?

- Aha, to sam i očekivao da pitaš. U početku, rečeno nam je: ne daj nikomu selo! Malo-pomalo, ja razabrah situaciju. Vidim, municiju nam šalju Talijani,daju nam i sljedovanje, ali – slušaj sad šta je bilo. Neki čobanin donese mi jednojutro pismo. Od koga je, pitam, a on će na to: od partizana. Šta kažeš, od kakvihpartizana! A on će na to: od našijeh, sa planine. Koje, bolan, planine, pitam dalje,a on će opet: eno one. I pokaže na Vidino guvno. Otvorim pismo... i imam šta davidim. Gore, u vrhu, moje ime, dolje – potpis našeg Sokola.

- Kapelnika Sokola? – skočio je Kostriješ.

- Kapelnika Sokola! Jesi li ti vidio, moj lijepi brate! On ti je sada nekakavnjihov šef u opštini, odboru, što li.

- Kakvoj opštini?

- Šta ti ja znam. Nego, slušaj dalje. Piše ti meni Soko čitav ferman o borbiprotiv ovih Talijana i svih onih koji idu s njima pod ruku, i veli mi otvoreno dapripazim da izdajnici, naročito neki Murat, ne zavedu muslimane Pothumlja u, kakoreče, bratoubilački rat. I na kraju kaže da se nada našem skorom viđenju... Sutradandobih pismo i od načelnika iz Šogorova, zove me na važan razgovor. Odem, kadtamo sjede ustaše i Talijani. Vele oni meni, zovu me “gospodine komandante”, vimorate učestvovati sa stotinjak svojih vojnika u borbi protiv odmetnika...

- Partizana?

- Komunista i partizana. A, jok, mislim ja u sebi: u borbu – jok! Tamanposla. Pobjegao sam iz grada da spasim glavu i da se prehranim, a oni meni – hajdu vatru! I tada mi sinu kroz glavu: onog mog zamjenika, bivšeg žandara, koji meje popreko gledao što su mene izabrali za komandanta, treba predložiti zaglavnokomandujućeg seoske milicije. Još bolje: treba im reći da je Murat većpostavljen za komandanta...

- I ti im tako i kažeš?

302

- Tako im ja kažem.

- A Murat?

- Dalje je već bilo lako. Predam mu kožnu torbu, mašinku, i raspalim uVjetrenik.

Svijet svašta priča i pričaće

- Kakve to sve ima veze sa Imširovom udovicom?

- Ne istrčavaj. Dođem ja ovamo, ali – gdje da spavam, nema više sobe ukasarni, nema se šta ni jesti.

- A sestra?

- Pusti je. Udala se za nekog... Radi u talijanskoj komandi... I onda mijedna moja rođaka reče da bi bilo najbolje da se smjestim u veliku, zidom opasanukuću umrlog bega Imšira, kod njegove udovice Fatke, koja sama čami u odajama.

- Zar te nije bilo strah?

- Zbog čega? – podigao je obrve Admiral.

- Govorilo se da je skrenula s uma, da riječi ne progovara.

- Svijet svašta priča i pričaće. Pričalo se, i to je tačno, da je Imšir kartajućise izgubio čitavo imanje, i da je, i to je tačno, ubio dvojicu kartaroša kada su zatražilida novu partiju karata odigraju uz nagradu: ako beg izgubi – da ustupi svoju ženuFatku, samo za jednu noć. Uvrijeđen, beg je izvadio pištolj i, ubivši obojicu, ispalioje metak i sebi u glavu.

- Od tada je, pričalo se, Fatka i skrenula s uma.

- To je ono što svijet dodaje. Jest da je dobila neki, da tako kažem, kaomalo luđački izgled, skoro da je zanijemila, ali, brate, ostala je i dalje mlada i,bogme, lijepa žena.

- I šta dalje bi?

- Onako kako najbolje može. Dala mi je bez riječi gornje odaje i već prvenoći bez riječi me pustila i u donje odaje.

303

- Misliš... u njenu odaju?

- U njenu.

- Ma šta pričaš?

- To što ti kažem.

- A ona?

- Šta ona?

- Pa, tako, mislim...

- Nema tu šta da misliš: to je žena kao i svaka druga žena.

- A... sutradan, slijedeće noći, ode li opet?

- Opet.

- I...?

- I opet isto. Sve do dana današnjeg. Ne priča mnogo, ali... sve je unajboljem redu.

- Jesi li je vjenčao?

- Kažem, sve je u najvećem redu. Ona šuti, ja ćutim.

304

PISMOAdilu Zulfikarpašiću

Kada nam je gosp. Rašid Nuhanović javio da ste – nakon prvog uvida umoju posljednju knjigu Preboli zla – ispoljili želju da moje objavljene knjige imateu Bošnjačkom institutu u Sarajevu, uistinu smo se, porodično, obradovali i odmahodlučili da Vam i pismom i slanjem desetak mojih izabranih knjiga, našimpoklonom, zahvalimo na Vašoj pažnji i cjelishodnosti da se u biblioteci Institutamogu naći i najvrijednije stranice moga pedesetogodišnjega pisanja.

Šaljem vam 11 knjiga: Šoša, Pred očima grada, Vrijeme ratno ManojlaMonojlovića, Šestorica osuđenih, Istočno i zapadno od Neretve, Razmeđa ŽivkeDamnjanović, Mostarski kolopleti, Krst i polumjesec u Božurevom Dolu, Vojska zajedno ljeto, Preboli zla i Kamena ognjišta.

Posljednje dvije knjige predaće Vam izdavač, glavni i odgovorni urednikBosanske riječi iz Tuzle, pjesnik Šime Ešić, u septembru 2001., kada će svjetlo danaugledati Kamena ognjišta (izvodi iz mojih 19 ranije objavljenih knjiga, i u drugomdijelu, pretežno neobjavljeni i aktualni tekstovi).

Biću slobodan da kažem da moje knjige predočavaju svijet neizmišljenihjunaka koji su “kao sa strane a u svemu su”, koji “svoje zastave nose u sebi, kao nadobrom vjetru, plove njihovim krvotokom”, svijet zasnovan na činjenicama isagledavanjima zapretanih i teško dokučivih međuljudskih i društvenih odnosa,kako nas podučava Žan Pol Sart: “Pišem da bih na čistac izvukao neke okolnosti”.Slijedio sam, koliko sam mogao, i Stendalovu misao:

“Piscu treba isto toliko hrabrosti koliko i ratniku; on ne smije da misli nakritiku, kao što ratnik ne smije da misli na metak.”

Otuda i moje “kazivanje i s lica i naličja”, o kataklizmatičnim ratnim iporatnim konkretnim događajima i sudbinama pojedinaca od 1941. do 2001. godine,osmatračnice dokumentarnog pripovijedanja, svjedočenja o čovjeku u dogmatskomokruženju, ,prije svega u knjigama Pred očima grada, Šestorica osuđenih, RazmeđaŽivke Damnjanović i Vrijeme ratno Manojla Manojlovića.

Da Vam kažem još neku riječ o nama na ovoj strani Okeana. Družili smose s Vama čitajući i knjige Bošnjačkog instituta: Adil Zulfikarpašić – članci iintervjui (1991), Bošnjaci u emigraciji – Monografija Bosanskih pogleda (1996),Okovana Bosna (1995), Bošnjak – Adil Zulfikarpašić (1994). U ratnom nevremenučitali smo intervjue sa Vama u štampi, poput priloga u Borbi od 23. aprila 1994,gdje Đilas i Vi ukazujete ko je izgubio rat u Bosni, a ja ponešto od toga prepričavaosvojoj izbjegloj familiji u Francuskoj, kako to piše i u knjizi Preboli zla na 191.

305

stranici: “Zulfikarpašić tvrdi da su ‘u ovoj tragediji i stradanju otklonjene sve sumnjeo egzistiranju bošnjačkog naroda, prije svega u našim dušama’, pa zaključuje: “Sveiluzije da smo Hrvati ili da smo Srbi, ili, pak, da ćemo postati Hrvati ili Srbi, sve teiluzije su propale kroz ovu grubu stvarnost’...”

I sada, nakon toliko godina, Vi i dalje istrajavate u nastojanju da svojimkazivanjem Bošnjacima u dijaspori obogatite i osmislite, oljepotate naše dane, poputupečatljive besjede o Kongresu Bošnjaka u Njujorku krajem maja 2001. Trebalo jeda na taj skup dođete lično Vi, i da im jednostavno i sugestivno, dobronamjernoukažete, prije svega organizatorima, ali i učesnicima i čitateljstvu, kako, ko i na kojinačin, oko čega, i zašto da se Bošnjaci okupljaju i svoja opredjeljenja dograđujunovim ostvarenjima, opštim i svakodnevnim potrebama, i, uz to, okrenuti i svojojrodnoj grudi BiH. Kako da izbjegnu ili otklone stranputice i isključivosti svakevrste, mogući sunovrat, okoštalost i otuđenost jednoumlja, poruke bilo koje dogme.

Gospodine Zulfikarpašiću, Vi ste svojim ličnim činom – moralnim,političkim i materijalnim (o čemu je ovih dana pisao i prof. dr. Šaćir Filandrapovodom otvorenja Bošnjačkog instituta u Sarajevu) veoma direktno, na najboljinačin predočili kako, i kuda, gdje da se usmjere raznovrsne mogućnosti uspješnihBošnjaka širom svijeta.

Da li u ovim našim ispreturanim društvenim i ljudskim vrijednostima imai onih u dijaspori koji osluškuju i prihvataju zahtjeve svoga i nekog budućegvremena? Kako djelovati među “ljudima u tuđini”, pitao se svojevremeno i moj

306

Autorove knjige

zemljak Mostarac i filozof Predrag Matvejević, koji je “upoznao njihovu samoću,i njihovu isključivost”, kad “podjele među njima uvećavaju i dob i uspjeh, položaji razlike”, kad se “jedni okreću protiv drugih, a ne mogu jedni bez drugih”, kad su“sporovi među njima jalovi i sitničavi”, kad su se “odvojili od svoje zemlje, a utuđoj nisu pustili korijena”, a oni koji se “odvajaju uzimaju rizik”, kad “pojediniemigranti smatraju da im zasluge, stvarne ili izmišljene daju pravo da odlučuju osudbini naroda”. U stvari, “njihovi su prijedlozi neprihvatljivi u zemlji iz koje suotišli, nerazumljivi u onoj u koju su došli”.

Tu neobičnu sliku “ljudi u tuđini” dogradio je i sarajevski kolumnist GojkoBerić sa svojom “Izbjegličkom nacijom”, kad kaže da onaj kome bi pošlo za rukomda među bosanskim izbjeglicama nađe zajednički izbjeglički nazivnik, postao bislavniji od Lorenca od Arabije i zaslužio bi deset Nobelovih nagrada za mir”, pričemu bi “ovdje prva prepreka za sve bila psihološki Rubikon”.

Kako je mučno djelovati u takvim okolnostima vrijedno je pomena i mojeiskustvo radeći ovdje u Čikagu kao glavni i odgovorni urednik u dva bošnjačkamagazina Zambak i Tribina Bošnjaka (bez honorara, kao što sam u ovom gradunapisao, bolje reći, dovršio i tri knjige odričući se u sva tri slučaja bilo kakvoghonorara, plativši kompjutersko i dizajnersko oblikovanje, pa čak jednim dijelom ištampanje jedne knjige, svakako zahvaljujući cjelokupnoj novčanoj pomoći ipodršci moje djece, jer ovdje živim od socijalne pomoći, to je moj prilog BiH).Nešto od te djelatnosti možete sagledati i u časopisima koje će vam predati gospodinMujko Erović kojeg ste vjerovatno upoznali na Kongresu, čijom dobrotom vamšaljem i moje knjige.

Evo i ove značajne pojedinosti. Uoči osnivačkog Kongresa Bošnjaka uČikagu prošle godine, napisao sam članak za Zambak (u međuvremenu je iz naslovaispalo (“BiH odjek”) polazeći od iskustvenih činjenica iz evropskih gradova da je“procentualno gledano izuzetan uspjeh ako barem 10% Bošnjaka (izuzetak jeŠvedska sa 23%) od ukupnog stanovništva u dotičnoj zemlji u kojoj se nalazi,pohodi prostore IZ”.

Ali, članak nisu objavili. To zapisano i tada neobjavljeno, izložio sam,djelomično, u članku “Susreti i razlazi” u Tribini Bošnjaka marta 2001, gdje piše iovo. “Ukratko, da li se osloniti i obuhvatiti samo 10% vjernika, ili i 90% ostalih‘zaboravljenih’ Bošnjaka. Odgovor može biti višeslojan, tj. ako se šutke pređe prekote iskustvene činjenice, ako samo dogmate ili ‘užareni’ tumači jednoumlja bilo kojevrste uzmu riječ i o tome pišu, doživjećemo ono što su dobro zapamtili i nekadašnjilijevo orijentisani pjesnici, bilo je među njima i radnika, koji su već dalekih 1935-tih godina napisali knjigu stihova pod naslovom “Čekić i pero”, i poslali na recenzijuvaljda najistaknutijem književniku tog podneblja Miroslavu Krleži. I dobili surecenziju od samo tri-četiri slova, najkraću za koju znamo: umjesto naslova Čekići pero, Krleža je napisao: “Čekićem po peru”. Pa, rekoh, ako se zatvore oči pred tim

307

308

Na promociji knjige «Iskušenja» u Bošnjačkom institutu u Sarajevu ljeta 2006.U prvom redu Šefika Seferović i njen brat

izazovom, i bošnjačka dijaspora će udariti čekićem po vlastitom tkivu, ostaćeuskraćena za jednu vjerovatnu istinu, ostaće tako kao što je i sada, ove 2001. ilineke druge godine.

Kongresu održanom u čikaškoj džamiji prisustvovale su i moje kćerke,Sanja i Selena, i bile svjedoci kad ekstremno “njujorško” bošnjačko navijačkojezgro svojom torcidom da se dvojica prisutnih novinara, Erol Avdović i RašidNuhanović, osvjedočeni istrajni borci za napredak BiH, ne biraju u bilo kakveodbore i komisije, jer im nije mjesto među njima, delegatima, jer se “oni druže saSrbima i Hrvatima”.

Razumljivo, takva torcida može samo da šteti BiH, ona svakako neće udaritipečat Kongresu, ali i dalje su prisutni i provincijalizam i dogmatizam, kao da suprirodno udruženi i predvodnici i barjaktari, koji naprosto svojim isključivostima nemogu privući ogromnu većinu Bošnjaka, koji se klone svih sastajališta idogovaranja, sve dalje od Bosne.

Taj ledeni brijeg, čini se, vi ste, poštovani Adile, pomjerili iz svog ležišta.Vidjećemo gdje ćemo stići.

S poštovanjem,Seferović Mensur

309

VRIJEME RATNO I PORATNO (Pogovor)

Slobodan Inić, liberal koji je otpušten sa posla zato što se javnosuprotstavaljao rezimu Slobodana Milosevica, upravo ovakvim idejama, potom jeuskoro preminuo, u svojoj zaostavštini ostavio je više skica-stranica o ljudima kojisu vodili Srbiju u izolaciju i sunovrat (a njegovi prijatelji sve to prikupili i objaviliknjigu “Portreti”). U tim materijalima piše i o Vojislavu Koštunici, vođiDemokratske partije Srbije, koji je bio stalno zagledan u “srpske zemlje s drugestrane Drine”.

Republika Srpska-drugo plucno krilo Srbije

“Što se samog Koštunice tiče, ‘neće biti baš da je rat vođen ni za što’, to može dakaže neko drugi, ko je čitavo vrijeme bio protiv rata i protiv takve krvave politikesrpstva”, piše dr. Inić. “Jer, do prije samo godinu dana, ‘nacionalni demokrata’ jerazvijao jednu monstruoznu organicističku ‘teoriju sa naučno-narodskompretenzijom u njenoj interpertaciji, teoriju čak s pozivom na pamet(!) o Srbiji sadva plućna krila’...”

A zatim citira Koštunicu: “Samo opstankom Republike Srpske, Srbija ćeostati sa oba plućna krila. Bez zapadnih zemalja, Srbija bi postojala kao invalid sasamo jednom stranom pluća. Svaka varijanta tipa mirovnog plana Kontakt grupeili nekog sličnog rešenja koje konzumira, čuva Bosnu i Hercegovinu u nekadašnjimgranicama, pa makar Srbima davala i status nekakve federalne jedinice, nepredstavlja rešenje, koje bi nam moglo sačuvati to drugo plućno krilo sprskognaroda” (Argument, 11. avgust 1995.) Tako, eto i V. Koštunica upozorava S.Miloševića kako da se ponaša na pregovorima o BiH u američkom gradu Dejtonu,kada se manipulisalo istorijskim simbolima i mitovima, kada je nacionalizam zastotine i stotine hiljada ljudi bio “neka nova religija”. Drugim riječima, poručujeKoštunica Miloševiću, ne smije da bude kolebljiv, slabić, već čovjek čvrste ruke.Bilo je to vrijeme kada se “opšte muslimansko-antitursko-antibalijsko raspoloženjemoglo, bukvalno, seći nožem: Šešelj, Arkan, dobrovoljci, mediji, crkva, vojska... svekao da se svelo na poziv na pravoslavni džihad, Bosnu”, zapisao je oštroumnibeogradski kritičar tog vremena Petar Luković.

Kako napustiti zauzeto

Ako je u Hag upućen Slobodan Milošević kao slabić, zasluživši kao takavzatvor, u Dejtonu pak već zadovoljan postignutim dogovorom o Republici Srpskoj,gospodar srpskih duša, S. Milošević nije podržao bosanske Srbe, članove svoje

310

delegacije, koji nisu htjeli, a morali su, da prihvate njegovu odluku i napusteteritorije oko Sarajeva, opštine Vogošću, Rajlovac, Ilijaš, Hadžiće, Ilidžu, Grbavicu,položaje sa kojih su tukli grad topovskim granatama i snajperima, pored ostalog izbog toga što su bili, čulo se na dejtonskom skupu, nesposobni da, poput klonulihratnika i kukavica, tokom rata pređu rječicu Miljacku i zauzmu pridavljeni grad.Za to su imali sve preduslove, izdašnu pomoć u dobrovoljcima, tehnici, oružju,municiji, logistici, sanitetu, imali su rukovodeće vojne kadrove, plaćene oficire.Srbija i Crna Gora su zbrinule i 15.000 ranjenika sa zapadnih ratišta. Tako je samoiz Republike Srpske od maja 92. do marta 93. stiglo 7000 pretežno teških ranjenikasa velikim stepenom invaliditeta, kako je obavijestila Politika 11. marta 93. svojimčlankom “Čitavo društvo postaje Crveni krst”.

Ta nemoć bosanske srpske vojske i svakojakih dobrovoljaca zbunjivala jei mučila i tri stotine penzionisanih generala JNA, koji su u beogradskom DomuVojske tražili da im general Ratko Mladić objasni otkud takva vojnička nemoć ipored toliko topova i tenkova, a njihovi partizaski bombaši zauzimali su i najtvrđeneprijateljeve bedeme, varoši i gradove. Mladić je objašnjavao složene ratne prilike,velike žrtve, snažnu odbranu grada, ostavljajući zbunjene partizanske ‘bombaše’.

Za koga i šta položiti glavu

Moju pažnju je isto tako privukla i neobično inventivna spoznajaposlijednjih ratnih događanja na Kosovu u knjizi Petrit Imamija “Srbi i Albancikroz vijekove”, samizdat 1999, podstaknuvši moja uvjerenja, lična iskustva ipoimanja mladih ljudi u nedavnoj stvarnosti, što je i moto mog istraživanja irasuđivanja: da li se uočavaju izvjesne značajne promjene u odnosima mladih ljudiprema ratu i žrtvovanju svojih glava za ideologiju i programe bilo koje partije,nacionalnih ili vjerskih stremljenja. U tom smislu usmjerena su i Petritovakazivanja:

“U ovom ratu su porazne istine izbile na vidjelo: prva, da mnogi srpskinacionalisti nisu bili spremni da ginu do poslijednjeg druga, da mnogi albanskinacionalisti nisu bili spremni da polože svoje živote na oltar otadžbine. Prvi su nakraju rata bili srećni što su svoje živote mogli da izvuku iz pakla, a drugi su bilisrećni što nisu morali da ostanu u paklu. Prvi su bili hrabri dok su uz pomoć sileoružja činili zločine, drugi su se ohrabrili kada im je sila oružja štitila zaleđe, prvisu grmeli pa zamukli, drugi su prvo zamukli pa zagrmeli. Na kraju je i kod jednihi kod drugih zavladala kakofonija misli...”

Puk dezertera i bezimeni tenkist

Neočekivani raspleti na hrvatskom ratištu ‘91, gdje se iz dana u danispoljavala neborbenost jedinica JNA u neposrednim sudarima sa nedovoljno

311

naoružanim hrvatskim snagama, kada je samo sa sigurne udaljenosti artiljerija bezbiranja ratnih ciljeva tukla “tepihom” granata po gradskim četvrtima Vukovara idrugih gradova razarajući moral mobilisanih vojnika pod državnim zastavama bezpetokrake zvijezde.

Pristizali su im “dobrovoljci” i paravojne čete i bataljoni vojvode VojislavaŠešelja sa naznačenim četničkim simbolima, kao na fotografiji u mojoj knjiziIskušenja.

To već nisu bili vojnici već ubice i pljačkaši. Osjećaj bespomoćnosti iuzaludnosti ratovanja nagnali su cio jedan pješadijski puk, mobilisane mladiće izKragujevca da se samovoljno i sa uružjem vrate sa ratišta u svoj grad. Sutradan suna gradskim oglasnim tablama i po stablima drveća bili izlijepljeni spiskovidezertera.

Bilo je to kolektivno otkazivanje poslušnosti mladih ljudi, njihov otporratnim osvajačkim planovima, pored mnogih pojedinačnih samovoljnih napuštanjaratišta, kako je to uradio i jedan tenkista, koji je, umjesto da krene u napad, svojtenk usmjerio ka Beogradu. I niko ga nije uspio da zaustavi. Uz put je uništionekoliko automobila sve dok svoju cijev nije okrenuo prema zgradi Savezneskupštine gdje je i uhapšen. Njegovo ime bi trebalo zapamtiti i za nadati se da ćejednoga dana, bar od nekoga, dobiti pohvalu za svoj antiratni hrabri čin, i sa sebeskinuti etiketu izdajnika, najvjerovatnije prikačenu od mnogih u njegovoj okolini.

Među onima koji su se na svoju ruku vraćali sa fronta bio je i vojnik kojije novinaru “Borbe” 4. novembra ‘91 ispričao svoju priču: “Je li neko objavio dasmo pre neki dan u napadu na Bogdanovce imali 49 mrtvih i 78 ranjenihdobrovoljaca. Nije objavljeno. Ali, mi iz Topole pređosmo kojekako, oni izKragujevca su desetkovani. Poklali smo se pa se mi vratili u naše, a oni u svojerovove... Ovo je klanje, ubijanje, čerečenje.”

“Kako ću čovječe, biti srećan”

Tada se na vukovarskom ratištu pojavilo četrdesetak partizanskih‘bombaša’, bivših starješina ni više ni manje nego Prve proloterske brigade da bipodizali moral klonulih vojnika Jugoslovenske/srpske vojske i paravojnihdobrovoljaca sa četničkim kokardama, protiv koji su se, da apsurd i ironija buduveće, u Drugom svjetskom ratu četiri godine borili zajedno sa svojim saborcimaHrvatima, Bošnjacima i ostalim narodima protiv fašizma, Njemaca i njihovihsaveznika, ustaša, četnika, istih tih kokardi. Među njima je bio i glavni lik mojeknjige Iskušenja, pukovnik avijacije i narodni heroj, pokojni Petar Radević kojegsam pokušao da ubjedim da ne ide, da se ogradi od takve politike koja kompromituječitav njegov dotadašnji život, ali bez uspjeha. Nastao je i novi termin “crveničetnici”, bivši partizani komunisti – sada srpski nacionalisti.

312

Ipak, bili su to i prvi nagovještaji da se ubuduće neće moći baš tako lako ibaš sve kako su očekivali kreatori rata masovno voditi mlade ljude na ratne klanice.Takođe je postalo kristalno jasno da se u udarnim grupama dobrovoljaca okupljajumahom ne ratnici već okorjeli pljačkaši i probisvjeti, “vikend četnici”, čija jehrabrost iskopnila u sudarima sa nepokolebljivim braniocima kućnih ognjišta. Aliisto tako i dalje je bilo uočljivo da su u Vukovarske varnice ratnog otpora tokomslijedećih ratnih i poratnih godina bivale prigušivane mitinzima ultranacionalista,ratovođa i bubnjara, tadašnjim režimskim satrapima na istočnim i zapadnimstranama.

“Kako ću, čovječe, biti srećan kad se u ovom našem Beogradu najviše pričao izmjenama granica unutar zemlje! Zar da svoga sina šaljem da postavlja barikadei hajdukuje za račun nekih lidera i sumnjivih planova tobože u ime srpstva ijugoslovenstva a suštinski protiv toga. Kako ću biti srećan kad već više od tri godinene čujem lijepu riječ o Hrvatima... Postali smo zarobljenici nacionalizma, nemabrane ludilu, sluđenih je sve više, neka nam je Bog na pomoći, spašavaće nasUjedinjene nacije...”, oglašavala je čovjekovu muku tada već uveliko proganjanaNedeljna Borba, ubrzo potom preuzeta u režimske ruke.

Neiskazane muke

“Da vam kažemo i to da je oko nas sve manje razuma i pameti, svakojakemedje su do te mjere udaljile ljude da su im i noći i jutra prepuni neke neiskazanemuke, zavisti i jagme”, pisali smo iz Beograda sinu, ćerki i zetu u Čikago, drugojćerki i zetu u Pragu, gdje su se sve više okupljale grupe i pojedinci izbjeglih mladihi školovanih ljudi, što je bio i vid njihovog otpora ratovođama pod nacionalnim idržavotvornim zastavama.

Jedan od izbjeglica u Beču, moralni i ugladni akademik BogdanBogdanović, bivši gradonačelnik Beograda, začuđen, pita se “zašto u BeograduKrika nema, zašto se ljudi ne okupe i kažu Stop, mi nismo za ovu vlast i ovaj rat”.

Raspolućenim Beogradom i Srbijom tekle su dvije kolone, jedna užarena ivođena nagonima režima, druga malobrojna, svojom mukom i željom za mirom,radom i školovanjem.

U međuvremenu su događaji tekli u BiH svojevrsnim tokom ispisujući čudabosanskog otpora, godinama ratujući protiv “srpskih vukova i hrvatskih šakala”,zatečeni između srpske i hrvatske haridbe, u zlo doba kada su se “Tuđmanove iMiloševićeve zvijezde sastale na nebu iznad BiH, ali su tu i potamnile”, zapisao jesarajevski kolumnist Gojko Berić.

313

Politički slijepci

Tako se dočekao i dejtonski mirovni ugovor i okupljanje u pariskojjelisejskoj palati u kojoj je rečeno da je “cilj Bosna i Hercegovina cjelovita idemokratska država, višenacionalna zajednica i otvoreno društvo, da se borbanastavlja miroljubivim sredstvima, ne silom oružja, nego snagom ideja i duhom”.

“U svijetu kakav jeste Bosna se boljem miru nije ni mogla nadati”, riječi suAlije Izetbegovića koje je iz Dejtona novembra ‘95. ponudio svome narodu. I, evo,protekle su mnoge godine a u BiH se nijedan topovski plotun nije oglasio, nijednažrtva savezničke vojske i građana nije pala! “Za mnoge od nas”, govorio jepredsjednik, “Bosna nije samo domovina, Bosna je ideja, to je vjera da ljudirazličitih vjera, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno”, pitajući se: “Hoćeli tjeskobe pojedinaca rušiti ono za šta su ginuli naši vojnici”, insistirajući da“cjelovite Bosne nema bez Srba i Hrvata”, da “ko to ne vidi, politički je slijepac”.

Njegov lični prijatelj i česti posjetilac Sarajeva francuski pisac i filozofBernar Levi, bivao je u ratnim i poratnim godinama i u Beogradu, pa se tako i 20.decembra 2001, nakon dvočasovne projekcije njegovog filma Bosna, obratiookupljenim Beograđanima, (njih oko 400, mahom mladih ljudi), podsjećajući ih ina njihova nečinejna u vrijeme opsade Sarajeva i zločina u Srebrenici, nezaboravljajući da novinarima kaže: “Ali, odlazim iz Beograda sa stvarnom nadom...Mislim da je proces izbacivanja malih Miloševića iz glava počeo i da će i završitiuspješno. Siguran sam u to... Sada morate da se suočite s tim. Biće to vrijemebolno, sa puno patnje...”. Filosof je očigledno uvjeren da će svijet kojem se obraćau dogledno vrijeme preispitati i procijeniti sve što se događalo i u čemu jeučestvovao, da će doživjeti katarzu kao “psihološko-filosofski pojam koji značipročišćenje”, kao specifično estetsko značenje kako ga je izložio grčki filosofAristotel u svojoj Poetici, da pročisti, rastreti dušu od štetnih efekata.”

Karadžićeve “čiste ruke” i naknadna dokumentacija

Život kojim živimo kao da na to izvjesno razvedravanje i upućuje, jer, evo,nakon 13 godina hajukovanja i svakojake jatačke podrške “najveći srpski junak”Radovan Karadžić našao se u haškim zatvorskim ćelijama i u svom starom društvuŠešelja, Krajišnika, Župljanina, Gajića, i drugih četovođa i ratovođa, a malo je faliloi svog vrhovnog šefa, samog Miloševića.

Događanja i ćutanja ukazuju i na to da beogradski novinski i televizijskirežimski izvjestitelji, “čija je glavna funkcija da razdražuju narod i da huškaju naone kuda im nevidljivi prst ukaže”, i dalje, već godinama, istrajavaju u svomlagarenju i sasipanju maglene prašine na zaluđene poslušnike i sljedbenikeprevaziđene retorike dobrog dijela političke elite i njihovih uličnih bubnjara.

314

315

Autor knjige sa suprugom u Čikagu 1998. godine

Naišlo je i vrijeme da “onog trenutka kad se u Srbiji čovek proglasi zasrpskog patriotu, stiče pravo da radi šta hoće”, zapisao je posmatrač dnevnihdogađanja Petar Ignja, obraćajući se zahuktaloj masi: “Kaže otac Panglu, u KUĆiKamijevoj, neveselom stadu: ‘Braćo moja, snašla nas je velika nesreća, braćo moja,vi ste je i zaslužili”.

Jedan među njima, aktuelni beogradski novinar i pisac Marko Lopužina, uuvodu svoje knjige “Radovan Karadžić – najtraženija srpska glava” (objavljena2001.), obaviještava da je novembra te godine u Beogradu osnovan Svetski komitetza “istinu o Radovanu Karadžiću, sa ciljem da prezentuje dokaze o Karadžićevojnevinosti i besmislenosti poternice Tribunala u Hagu i Interpola u Lionu”, da je ta“knjiga autorov prilog istini”.

Na kraju knjige, gdje čitaocima Radovan Karadžić poručuje da se uRepublici Srpskoj “kreće(m) po svojoj zemlji kao po svojoj kući”, objavljene su idvije Karadžićeve naredbe (11. marta 1993. i 18. maja 1993), kao “dokaz”zakonitosti i njegove bezgrešnosti. U toj drugoj naredbi doslovno (i samo toliko)ukazuje se “Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srpske (n/r ministra AdžićRatka) da “se obezbjede svi vjerski objekti u tom gradu i okolini, i zaštite odučestalih teroristi�