Psihologija mediji etika

PSIHOLOGIJA MEDIJI ETIKA

iskustva i promišljanja za bolju suradnju

kb-prirucnik-fin.indd 1 21.10.2009 21:25:04

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne isveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 719074.

ISBN 978-953-95206-3-0

N A K L A D N I C I :

Društvo psihologa Istre – Associazione psicologi dell’Istria

«Naklada Slap»

Z A N A K L A D N I K A :

Marlena Plavšić

Biserka Matešić

R E C E N Z E N T I :

Prof. dr. sc. Vladimir Kolesarić

dr. sc. Marijana Grbeša

L E K T O R I C A :

Vesna Arsovski

G R A F I Č K O O B L I K O V A N J E :

Barbara Galant

T I S A K :

«Naklada Slap»

N A K L A D A :

500 primjeraka

impresum - fali-isbn.indd 1 21.10.2009 21:33:38

Pula, 2009.

U R e d i l i :

Dževdet Hadžiselimović

Marlena Plavšić

Jasenka Pregrad

Vesna Rusijan Ljuština

iskustva i promišljanja za bolju suradnju


SadržajP R e d G o v o R

Zlatan Krajina: Kolektivni voajerizam ... 7

U v o d

Jasenka Pregrad i Vesna Rusijan Ljuština: Osnovni sastojci i začini ... 13Iz kodeksa etike psihološke i novinarske djelatnosti ... 19

P R v o P o G l a v l j e : NakoN gašeNja koNfereNCIje, Pale se IdejeMarlena Plavšić: Zaključena zaključcima, otvorena akcijama ... 25Ana Karlović i Sena Puhovski: Ugasi loš program i upali svoj stav! ... 36

d R U G o P o G l a v l j e : očI šIrom ZatvoreNeDževdet Hadžiselimović: (Ne)pismeni u svijetu spektakla ... 49Maja Gabelica Šupljika: Zašto je važno da djeca budu medijski pismena? Pogled iz Ureda pravobraniteljice za djecu ... 62Hana Šiljan Bembić: Krenimo, s riječi na djela Iskustvo školske psihologinje u medijskom opismenjavanju i zaštiti učenika od štetnih masmedijskih sadržaja ... 69

t R e ć e P o G l a v l j e : Za sIgurNIje hodaNje medIjImaLidija Arambašić: Što, kako, koliko... mediji traže/žele od nas psihologa? I moramo li im baš sve to dati? ... 77Nataša Jokić Begić: Medijska pažnja i samoubojstva ... 92Nataša Jokić Begić i Irena Čorko Meštrović: Psiholog u medijski eksponiranom slučaju ... 98Irena Čorko Meštrović: Imate poteškoća? Pišite psihologu!... 103Irena Bezić: Medijski nastup kao ekvilibrij između osobne autentičnosti i zastupanja psihologijskih spoznaja ... 107Tanja Radočaj: Mediji kao (dobri) saveznici ... 114

č e t v R t o P o G l a v l j e : s ovu I s oNu straNu medIjaDean Ajduković: Mediji i znanstveno istraživanje društveno osjetljivih tema ... 121Vladimir Lulić: Mediji i suicid ... 127Branka Starc: Mediji i psihološke krizne intervencije ... 134Sanja Modrić: Zašto se zapalio? U čemu su sve hrvatski mediji pogriješili izvještavajući o tragediji jednog dječaka i kako je to trebalo raditi ... 147Jasenka Pregrad: Tko je za što odgovoran? Raspodjela odgovornosti za objavljeno i učinak objavljenog ... 154

P e t o P o G l a v l j e : NovI medIjI - rastuće NePoZNatoIvan Salečić: Tranzicija „koncept-tehnologija“ i editor-free mediji ... 171


Preminulom kolegi

Milanu Šopu, koji je

u vrijeme održavanja 16.

konferencije psihologa

bio predsjednik Društva

psihologa Istre

Urednici


7

Zlatan Krajina

Kolektivni voajerizam Predgovor

Anglosaksonskim akademskim krugovima medijske i kulturološke teorije u prvoj dekadi 21. stoljeća kruži priča o cariniku kojemu je svakim danom sve više sumnjiv izvjestan vozač kamiona. Ni jedna provjera cijelog kamiona nije cariniku otkrila što to taj vozač krijumčari, ali carinik i dalje ne popušta u uvjerenju da je šverc na djelu. „Nešto skrivate, ali nikako da otkrijem što. Odgonetnite mi, molim Vas, o čemu je riječ? Neću Vas kazniti, samo želim shvatiti u čemu je kvaka svakodnevnog pro-meta“, preklinje carinik vozača. „U pravu ste“, otkriva vozač, „krijumčarim.“ „Što?“ uporan je carinik. „Kamione!“ spremno će vozač.

Nije to bez razloga često prepričavana zgoda kada je u pitanju recentno razumije-vanje medija. Kao efektna metafora priča se pojavljuje u jeku svojevrsne iscrplje-nosti analiza pojedinih emisija i članaka (studije medijskih tekstova) i njihovih „dekodiranja“ (studije medijskih publika) u gotovo fetišističkom nastojanju da se dohvati „esencija“ života s medijima, dok ta ista „esencija“ izmiče pred očima: sama činjenica, kako podsjeća Todd Gitlin, da su mediji tu, svuda oko nas, i da smo im, htjeli-ne htjeli u ogromnoj količini u svakodnevnome prometu informacija izloženi na mnoge načine. S tog mjesta istraživanja mogu ići različitim putevima, a grupa novinara, znanstvenika, predstavnika javnih institucija, okupljenih oko Jasenke Pregrad, predsjednice programskog odbora 16. godišnje konferencije hrvatskih psihologa, odlučila je ići nimalo jednostavnim, ali za potrebe skromnog, gotovo nepostojećeg, hrvatskog prostora kulturnih i medijskih studija, trenutačno najpo-trebitijim putem. Zadali su si, odnosno kako ti sami humanisti kažu, osjetili su po-trebu, preispitati medijsku praksu u tek punoljetnoj hrvatskoj demokraciji.

Suvremeni hrvatski identitet mediji pregovaraju između odbačenog nasljeđa nadnacionalnih ideologija i mlade nacionalističke isključivosti, a to rade i u vla-stitom procijepu. Ispituju svoje praktične mogućnosti između tek otkrivenih po-slovnih potencijala posvemašnje komercijalizacije (čije toliko voljeno obećanje „pozapadnjačenja“ destabilizira nekad bolje razumijevanu granicu između dobrog i lošeg ukusa, što zbog nedostatka kritičnog javnog mnijenja, što zbog čistog nez-nanja), i još uvijek nedostatno baštinjenih sloboda i odgovornosti u izražavanju. „Možda smo samo nečije sjećanje“*, kažu psiholozi, koje većinom takvi hrvatski me-diji u svoje registre uključe prema zahtjevu zapadnjačkih problem/solution formula


8

da za medije (više nego s medijima) obave medijsko „imenovanje“ i „uokvirava-nje“ stvarnosti (kako to naziva Nick Couldry). No ne bez naplate duga. U okruženju skromnih hrvatskih rasprava, gdje sustavno istraživanje kulture života s medijima ne postoji, ova zbirka s obiljem izrazito važnih detalja i analitički visoko vrijednih uvida preispituje „promet“ koji je na djelu. Već samim time autori ove zbirke sudje-luju u dokidanju krijumčarenja s početka ovog teksta, možda ne toliko kamiona, već odgovornosti za medije u Hrvatskoj (iako ni simbol kamiona u modernoj Hrvatskoj nije uvijek bio samo figurativan).

Sve je manje oponenata tvrdnji da smo u postmodernome vremenu, u kojemu, kako je prije tridesetak godina uvjeravao Jean Baudrillard mapa prejudicira teren (daleko od konteksta slovensko-hrvatskih odnosa, ali asocijacija je potencijalno znakovita). Medijske slike ne samo reflektiraju nego i stvaraju svijet u kojemu se pojavljuju, opetovao je nebrojeno puta Roger Silverstone. Rezultat je to složenih tenzija među medijskim akterima (ambiciozni urednici i izvjestitelji, šablonizirani vlasnici, upotrebljavani „gosti“, zainteresirani „obični ljudi“, statističke medijske publike) i silnicama koje ih distribuiraju (pravo na informiranje, zakonska obveza za omogućavanje informiranja, tržišna obveza za zaradom). U tim se tenzijama me-diji u Hrvatskoj, jednostavno, događaju. Kao platforme masovne komunikacije, u koje su dnevno uperene nebrojene uši i oči, mediji reproduciraju kulturu svakodne-vnog života u kojem djeluju, ali pri tome operiraju osobitim simboličkim dobrima, te posljedično stvaraju svoj zaseban zapis svijeta. U takvim i pomoću takvih medija stranci se sastaju, podsjeća i Johansen, „licem u lice“. Zbiva se to, nastavlja on, u „ni-kad cjelovitoj“, ali uvijek sugestivnoj „prisutnosti“ (na „mjestu događaja“, tijekom događaja i sl. kroz živa javljanja i „najnovije“ vijesti). Brinući više o ostvarivanju takve „prisutnosti“ nego o njezinim implikacijama za društvo u kojem se ona poja-vljuje, medijima je najveća briga ona o njima samima: da nas uvjere u ideju o svojoj vjerodostojnosti. Na ekranu se jedna uz drugu pojave do tad razdvojene privatne sudbine, i to u svrhu javnog izlaganja. Prije nego ponudi analizu stvarnosti, televi-zija, dakle, traži najprikladnije vizualne i narativne tehnike kako bi „zadržala“ gle-datelja (ističu i Heath i dr.). Tako se i psiholozi nađu uz bok društvenim, političkim, estradnim akterima, pojedincima, osobenjacima, traumatiziranima, neshvaćenima. Autore u ovoj zbirci zato je, među ostalim, primarno zanimalo na koji način se to zbiva, u kojem odnosu moći te kako se u odnosu na to postavljaju i mogu postavljati psiholozi.

Prilozi zbirke Psihologija - mediji - etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju ne samo da izviru iz prakse nego, štoviše, predstavljaju vrijedan zapis iskustava s praksom. Tekstovi se, u krajnjoj instanciji, u tom smislu odlikuju visokom autore-fleksivnosti koja od sredine 1980-ih naovamo u anglosaksonskim kulturalnim stu-dijama izrasta u ključan zahtjev valjanosti kvalitativnog istraživanja. Ona autorima i autoricama omogućuje kritički odmak od svojih profesionalnih pozicija u odnosu na medije, svojih pozicija komunikatora u medijima i kroz medije s komunikantima s


9

kojima dolaze u dodir (koji je većinom virtualan, ali ništa manje moćan i značajan). Taj odmak autorima služi kao dobra prigoda za tretman odgovornosti kakav pri-mjerice britanske kulturalne studije (najčešće referencirane u svjetskim okvirima) u istraživanju prepoznaju fundamentalno u Lévinasa. „Drugi“ (npr. onaj o kojemu istražujem, o kojemu u mediju izvještavam, s kojime u mediju surađujem) na svijetu se pojavljuje nužno prije mene, odnosno, ja tu jesam tek ako si ovdje ti, jer ja, pojed-nostavnjeno, nisam centar svijeta. „Masovni“ medij (sa svim pogrdnim značenjima „masa“ i “masovnosti“ u Raymonda Williamsa) nudi se s druge strane kao „prostor akcije“, prema Zielinskome, „za organizirane pokušaje da se spoji ono što je razd-vojeno“. Povrh spomenutih vlasničkih, institucionalnih, ideoloških, i pitanja identi-teta, etički prijepori u takvim su susretima dakle neumitni, no koliko su preispitani?

Imajući na umu posvemašnju globalizaciju (u svim svojim nejednakostima i po-malo otrcanoj rasprostranjenosti pojma) i reakcionarnu „glokalizaciju“, multipli-kaciju kanala tzv. „novih“ medija te segmentaciju publika, već je previše vremena prošlo otkad su, barem na anglosaksonskom terenu, tridesetak godina stare teorije aktivnih medijskih publika ustvrdile da je mnogo korisnije (i točnije) pitati ne što mediji čine ljudima (recipijentima) nego što ljudi čine s medijima (i s onima koji se pomoću medija u slikama i zvukovima ukazuju). No moralnu kategoriju medij-ske su studije tek implicirale te je ona dobivala tek uopćene, ako ikakve, prilike za raspravu, a analize su se laćali usko specijalizirani čuvari pojedinih znanstvenih poddisciplina te su (samo) njima i pridonosili. Zbirka Psihologija - mediji - etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju može tome statusu quo pomoći dvoja-ko: prvo, svojim odlučnijim suočavanjem s odgovornošću, u složenom kontekstu pojave medijskog teksta kroz različite medije u složenosti svakodnevnog života; drugo, okupljajući sve elemente tog simboličkog „prehrambenog lanca“ u isti fo-rum za raspravu: i novinare, i urednike, i vlasnike, i predstavnike javnih institucija. Potonj a karakteristika pristupa s kojim su radovi u ovoj zbirci nastajali nudi priliku za buduće širenje kruga sudionika i specijalizacije rasprava nakon njezine objave.

U svojoj osnovi, ova zbirka, dakle, a) prepoznaje i locira uloge i pozicije s kojih osnovni komunikatori (stručnjaci – psiholozi, mediji i publika – sudionici) ulaze u masovnu komunikaciju u recentnoj hrvatskoj praksi, s kritičkom referencom na konkretne slučajeve, b) pozicionira time sugeriranu mapu odnosa moći prema su-protstavljenim kategorijama odgovornosti i moralnosti, i c) vraća tako „probavljene“ pozicije natrag u praksu, iz koje inicijalno i proizlazi, ali sada u obliku predloženih smjernica za dalji rad, za bolju suradnju. Sudionici rasprava u ovoj zbirci u tom smi-slu nastoje bolje razumjeti ono što je za svakog od njih „druga“ profesija i čitateljima zbirke ponuditi ono što bi se u duhu Julie Kristeve moglo shvatiti kao spoznavanje karakteristika „drugoga“ „u meni samome“, kao nužan preduvjet za razumijevanje, u ovome slučaju, među razdvojenim, a međusobno ovisnim profesijama.

Prerano je u Hrvatskoj gledati u perspektivu takvih istraživanja, čak i u predgo-voru tako vrijednom (i u mnogočemu pionirskom) pothvatu psihologa i medij-


10

skih stručnjaka. Za sada je i više nego dovoljno pozvati na konačno suočavanje s činjenicom da novinarstvo, iako relevantna, nikako nije i jedina važna djelatnost medija. Da spomenem samo neke relevantne medijske slučajeve, što je s ispitivanj-em identiteta koji publike pregovaraju kroz glazbene preferencije poput zapadnog popa ili narodnjaka, s ksenofobnim izljevima panika morala u slučaju etničkih i seksualnih manjina, s uspjesima domaćih sapunica i neuspjesima uličnih inter-vencija? Mediji (dakle, nikako ne samo novinarstvo) u niz svojih proizvoda nude svojim publikama simboličku referencu za kulture svakodnevice društva u kojem djeluju. Nažalost, prečesto je ona u rukama medijskih profesionalaca koji ne poka-zuju adekvatnu razinu svijesti o pripadajućoj visokoj odgovornosti koju dobivaju u društvenoj komunikaciji. Slijedeći ovu zbirku tekstova, praktičarima u medijima i nadglednim tijelima (koja rade sa sličnih startnih pozicija) zato treba biti znakovito, prvo, da na raspravu o pitanjima iz njihove domene poziva netko drugi, umjesto njih samih, te da su, drugo, ti koji se sa spomenutim problemima u ovoj zbirci love u koštac oni u čijem je profesionalnom fokusu pomoć u čuvanju mentalnoga zdra-vlja. Zar je to, dakle, karakteristika recentnog rada medija u hrvatskome društvu? Prosudit će, dakako, raznovrsni interesenti za medije, kojih je u Hrvatskoj sve više.

Psihologija - mediji - etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju označava, da zaključim, rezultat profesionalnog angažmana oko recentne medijske prakse u Hrvatskoj kao jednog važnog društvenog problema. Psihologija - mediji - etika: iskustva i promišljanja za bolju suradnju, zapravo, proizlazi iz cijelog jednog ko-lektivnog pothvata, koje umjesto pomodnog kukanja o komercijalizaciji u stilu Frankfurtske škole kritičke teorije, iznalazi ideje iz svojih muka i nudi ih onima koji bi se čak i nakon objave ove zbirke usudili pravdati kako su „svih tih problema“ vrlo dobro svjesni, ali da ne znaju što i kako činiti, a ako znaju, da ne mogu. Tko komu-nicira, odgovoran je; u aktivnosti masovne komunikacije moguće je, tehnološkim trikom, sakriti se od direktne dostupnosti publici tijekom emitiranja, ali ne i od analize i kritike koja tu aktivnost podsjeti upravo na tu opasnu trenutačnu dostup-nost tim brojnim „drugima“. Da se vratim na početak, ova nas zbirka podsjeća da ne smijemo zanemariti osnovnu činjenicu da smo svakodnevno izloženi raznovrsnim medijima, medijskim događajima i ljudima te da tu činjenicu ne smijemo, manjkom interesa ili znanja, podcijeniti. „Prozor u svijet može se zakloniti novinama“*, suge-riraju psiholozi. Budimo zato svjesni, dodao bih u nastavku, da su nam pri pogledu u svijet u rukama doista novine, a nikako prozori, koji pak, ako i omogućuju metafo-ru za medije, nisu i nikada neće biti jednosmjerni, već višesmjerni kanali (ne)odgo-vornog kolektivnog voajerizma. Dostupnost drugima pomoću medija, da zaključim, hrvatski psiholozi informirano postavljaju kao društvenu temu hitne važnosti, ali i – vječnog prijepora. Na učenje, kritiku i raspravu svi su pozvani.


11

O autoruZlatan Krajina (r. 1981.) magistrirao je medijsku i kulturološku teoriju na fakultetu Goldsmiths, Sveučilišta u Londonu, gdje u istom polju radi doktorat u klasi profesora Da-vida Morleya. Radio je deset godina na Hrvatskoj radioteleviziji. Na Radiju je prošao sve forme od terenskog reportera, preko urednika i voditelja do autora dokumentarne radio-drame i rada u menadžmentu kuće kao pomoćnik ravnatelja za razvoj, a na Televiziji po-vremeno izvještavao, i uređivao, i vodio ranojutarnje Vijesti te sudjelovao u digitalizaciji proizvodnje. Odlaskom najprije u SAD na godinu dana usavršavanja na polju televizije i društva, a onda u London na obrazovanje u britanskim kulturalnim studijama zauzima kritičku distancu prema industriji kako bi dalji akademski rad posvetio širenju spoznaja za bolje razumijevanje medija, kad su već bolji mediji nedosanjani ideal.

* ove dvije poruke, kao i poruke na većini bedževa konferencije, pripadaju poznatim “nepočešljanim mislima” poljskog satiričara stanislawa jerzy leca. (op.ur.)


13

Jasenka Pregradpredsjednica programskog odbora 16. konferencije hPd-a Psihologija - mediji - etika

Vesna Rusijan Ljuštinapredsjednica organizacijskog odbora 16. konferencije hPd-a Psihologija - mediji - etika

Osnovni sastojci i začini uvod

Knjiga koja je u Vašim rukama rezultat je uvjerenja (izraženog pisanjem ovdje objavljenih tekstova) nevelikog broja psihologa i još manjeg broja novinara, da ima smisla javno djelovati u skladu sa sobom, svojim svjetonazorom (humanističkim, podržavajućim demokratskom društvenom uređenju) i onda kada sveukupne društvene okolnosti poručuju da je pametnije, u svakom slučaju lagodnije, ne činiti ništa za „opću stvar“. U moru važnih informacija, događaja, doživljaja, spoznaja... koje su danas/ovdje aktualne, neke možda čak i presudne, teško je izabrati one koje imaju toliku važnost da zaslužuju naš posvećeni angažman. Tema: Psihologija - me-diji - etika urednicima i autorima ove knjige bila je takva, dovoljno važna da nas okupi i poveže oko zajedničkog cilja: djelovati k promjeni ponašanja ljudi u javno-medijskom prostoru na bolje!

Ova knjiga, koja je posljedica naše trogodišnje usredotočenosti na temu odno-sa između psihologije (psihologa) i medija (novinara, urednika, vlasnika medija), samo je pokušaj da ono o čemu je većina nas raspravljala za vrijeme, uoči i nakon 16. konferencije psihologa u Poreču 2008. uokviri tako da istakne samo neke, po nama najvažnije aspekte tog odnosa.

Moći ćemo smatrati uspjehom ako smo Vas potaknuli da ovu temu i sami proglasite važnom te da slijedom pročitanog u njoj preispitate ponašanje, promijenite ga ili pak ustrajete u svojem ponašanju u javnim medijima.

U finišu trke za ovu knjigu često su me spopadala ona dva, za takve (ne)prilike uobičajena pitanja – „Što je sve ovo meni trebalo?“ i „Kako sam se uopće zatekla ovdje?“ Na moju žalost odgovori na oba sjede u mom krilu pa mi nije bilo druge nego plivati dalje do cilja koji, evo, držite u rukama.

Što je sve ovo meni trebalo? Kako se već tridesetak godina družim s medijima i sudjelujem u njima iz uloge psihologa, primijetila sam da mi je sve teže, da sam sve češće nezadovoljna tom suradnjom, da imam sve više pitanja o smislu te suradnje te


14

da tu muku ne mogu riješiti izborom - surađivati ili ne, odnosno „širiti valjane spoz-naje o čovjeku... pomagati pri upoznavanju i razumijevanju pojava koje se tiču ljud-skog doživljavanja i ponašanja“ (kako nam nalaže naš Etički kodeks) ili čuvati digni-tet svoje struke i svoj osobni pa odbiti suradnju s medijima. Shvatila sam da me bilo koje rješenje „ili/ili“ ostavlja dijelom nezadovoljnom. Kako nisam osobno sklona kompromisima, pa me ni takva suradnja s trgovanjem koju sam probala primjenji-vati nije ostavljala mirnom, odlučila sam pozvati kolege na zajedničko promišljanje o tome postoji li neko, kako bi stručnjaci iz nenasilnog rješavanja sukoba rekli, rješenje „win/win“. Meni je doduše puno milije tragati za rješenjima „i/i“, onima koji nam dopuštaju da svi postojimo sa svojim različitostima, nego pobjeđivati. 1. hrvatski kongres primijenjene psihologije 2006. godine bio mi je inspiracija jer mi se činilo da je pravo mjesto za takvu raspravu pa sam okruglim stolom „Poziv na etičko promišljanje o pojavljivanju psihologije (i psihologa) u javnom i medijskom prostoru“ htjela tu svoju muku raspraviti s kolegicama i kolegama u nadi da možemo napraviti barem neki korak k formiranju zajedničkih i tako sigurno mudrijih stavo-va, principa i algoritama bolje suradnje s medijima. U tu avanturu dozvala sam i Andreju Brajša Žganec kao predsjednicu Etičkog povjerenstva Hrvatske psihološke komore (HPK) pa smo nas dvije otvorile i moderirale raspravu. Ako ništa drugo, kad čovjek podijeli muku, ona se prepolavlja – kaže poslovica. A naš Etički kodeks kaže i „Njegova (psihologova) je dužnost, nadalje, savjetovati se s kolegama ukoliko ima etičkih dvojbi.“ Zanimanje za temu bilo je veliko, rasprava živa i puna iskusta-va, primjera suradnje i sudjelovanja u medijima te završila zaključcima, koje smo proslijedili organizatoru kongresa Hrvatskoj psihološkoj komori. HPK je odlučio raspravu nastaviti na 14. konferenciji psihologa u Vodicama. Eto, osim što je meni trebalo, trebalo je i kolegama.

I ja sam imala nekoliko razloga za uključivanje.

Prvi: Kada sam prije nekoliko godina stala pred nastavnike jedne osnovnoškolske zbornice i pošteno ih, cijelom svojom profesionalnom dušom, poučavala smisle-nosti, učinkovitosti, sadržaju... UNICEF-ova programa zaustavljanja nasilja među vršnjacima u školama Hrvatske, te im poručivala: „To mora biti stav cijele škole i cijele vaše zajednice!“, osjećala sam tremu i nelagodu. Zašto? Jer sam bila svjesna da je uzrok problemu nasilja među djecom čvrsto ukorijenjen u ponašanju odraslih, u školi i oko nje, u „bolesnom“ društvu te da „lijek“ koji nudimo može (samo) pri-vremeno ublažiti bol. Kada mi je, nadalje, profesor tjelesnog odgoja iz iste zbornice kazao da će poruke koje učenici pokupe iz TV programa i videoigrica ko ruka znoj s čela obrisati tragove naših psiholoških radionica iz njihovih bića, zazeblo me oko srca i pitala sam se: Ima li pravo? Kako postići da budemo korisniji od štetnih utje-caja mnogih televizijskih programa i drugih medija? Kako onemogućiti da se takvi proizvode? Kako osigurati da takvi ne budu ljudima privlačni? Koliko je „protivnik“ jak?... Odustati ili nastaviti nastojati? U mom slučaju izbor je bio: nastaviti nastoja-ti! Zašto? Obvezivalo me ono što sam vidjela u očima većine učenika (i ne samo


15

njih): povjerenje, poštovanje i podršku. Dapače, očekivanje od nas odraslih, od onih koji znaju, od onih koji bi tebali znati, da budemo „putokaz“.

Drugi: Dogodila se i (slučajna?!) koincidencija: taman u periodu kada sam raz-mišljala o tome kako postignuti da, barem u Istri, gdje je Društvo psihologa gotovo desetogodišnjim radom osiguralo ugled u svojoj zajednici, pokrenemo kampanju protiv medijskih sadržaja koji ugrožavaju ljude (pogotovo djecu i stare), Jasenka Pregrad je, zajedno s Andrejom Brajša Žganec organizirala okrugli stol na 1. kon-gresu primijenjene psihologije u Zagrebu (2006.) na temu strukovnih pravila o psiholozima u medijima. Jednake i slične brige morile su, očito, još neke kolege u Hrvatskoj!

Kada se na istu temu među psiholozima na okruglom stolu u Vodicama, u sklopu 14. konferencije psihologa Hrvatske, rasplamsala rasprava, u meni je zaiskrilo nagnuće da se medijima s psihologijske/psihološke točke gledišta posvetimo temeljito, ja-snim ciljevima usmjereno. Dakle, organizirajmo cijeli stručni skup na tu temu - sljedeću konferenciju Hrvatskog psihološkog društva, u Istri! Moji istarski kolege i kolegice podržali su tu ideju, nadogradili je ugrađivanjem pitanja etičnosti u tom odnosu i započeli smo s pripremama.

Navest ću još da je to bilo vrijeme pošasti reality showova na našim TV programi-ma. Članovi moje obitelji, ljudi s kojima radim, ljudi s kojima se družim, svi su o nji-ma raspravljali. Neki su se sablažnjavali, a neki su se zabavljali, ne videći opasnost za mentalno zdravlje ni onih koji u njima sudjeluju ni onih koji ih gledaju. Ljutnja i zabrinutost tjerale su me na akciju. Volontirala sam na pripremi naše konferen-cije puna energije i tom „vatrom podgrijana“! Smatrala sam da je zadaća psihologa konfrontirati se s urednicima i vlasnicima televizijskih kuća. Smatrala sam da su oni „samo ljudi“ i da humanu argumentaciju protiv takvih programa moraju razumjeti! Reći ćete: naivno! No manje me smetalo ispasti naivna/glupa, nego li licemjerna/neodgovorna, s obzirom na to da sam psiholog koji „će nastojati zajednici u kojoj djeluje pomagati pri upoznavanju i razumijevanju pojava koje se tiču ljudskog doživljavanja i ponašanja. Pri tome će isticati i podupirat slobodu izbora vlastitog ponašanja svakog pojedinca, ukoliko to ponašanje ne šteti drugima.“ (iz Kodeksa etike psihološke djelatnosti)

Kako sam se uopće zatekla ovdje? Još od vrtića su nas, kad bismo proizveli neku nevolju, odrasli pitali: „Tko je prvi počeo?“ Od tog vremena mi se to pitanje ne sviđa i dugo mi je trebalo da shvatim da je ono nepravedno (u potrazi za pravdom), jer bi u takvoj isljedničkoj proceduri zapravo onaj koji je prvi počeo bio kriv (ili od-govoran) za sve što se poslije dogodilo i za sva ponašanja svih drugih koji su slijedili u tom nizu. Budući da sam prva počela „čačkati“ po ovoj temi, tako mi svakako pri-pada neka količina odgovornosti za to u što se izrodio okrugli stol iz 2006. godine, pa onda mislim da je pravedno da sam se ovdje zatekla iako sigurno dovde ne bih došla sama. Činjenica da smo u ovim promišljanjima došli (i) do ove knjige govori da potrebu boljeg sagledavanja suradnje s medijima dijelimo s mnogim kolegama


16

psiholozima, ali i novinarima i medijskim stručnjacima, te da su i oni preuzeli i di-jele s nama, urednicima, odgovornost („krivicu“) za sve ono što se poslije dogodilo.

A ja? Dvadeset četiri sam godine psihologinja i predano radim svoje poslove (od onih u tekstilnoj industriji, preko onih u socijalnoj skrbi, do ovih potonjih u predškolskom odgoju). Uvjerena sam da sam pomagala ljudima i nije mi bilo važno koliko se o tome zna. No kad sam se počela pojavljivati u medijima (na lokalnom radiju, televiziji), ljudi su mi se počeli obraćati češće, za raznovrsnije potrebe i s većim zanimanjem/poštovanjem prema tome što radim. Koliko god mi je to im-poniralo, toliko me je i uznemiravalo. Bila sam potpuno svjesna da kvaliteta mog pojavljivanja u medijima nije posljedica znanja o tome kako se to čini, već rezultat odvažnosti, spremnosti na rizik, uvjerenosti u to da je ispravno usmjeravati pažnju javnosti na psihološke teme obraćanjem psihologa. I meni je, naravno, jasno koliko su mediji prisutni u svakodnevici ljudi, pa sam smatrala pogrešnim ne iskoristi-ti priliku da u njima iskažem poruku javnosti koju držim važnom. U tome mi je bila potrebna podrška, savjet, uputa kako da to učinim što bolje, pa sam se pitala: Zašto nas na studiju nitko nije pripremio za te i slične situacije? Zašto se u obvez-nom stručnom usavršavanju tome području nije obratilo više pozornosti? Zašto se o tom važnom stručnom pitanju ne raspravlja među kolegama suradnički, nego s omalovažavanjem i prikrivenom kompeticijom? Zato što se pojavljivanje psihologa u medijima drži „struci i znanosti nepoželjnim ponašanjem“ ? Ili?

Prvo što nam je važno naglasiti jest da su i tema, i konferencija, i ova knjiga izrasli iz potreba ljudi koji su se tri godine okupljali oko nje.

Drugo što nam je važno naglasiti jest da smo uspjeli na konferenciji ostvariti dija-log s novinarima i predstavnicima vlasti zaduženih za medije, čime smo otpočeli istinsku demokratsku raspravu i, premda su novinari bili u manjini, ostvarili ravno-pravan dijalog između naših struka.

Psiholozi su se našli na, za njih, neobičnom terenu – bez zavisnih i nezavisnih vari-jabli, nul-hipoteza i statistički značajnih razlika, na terenu subjektivnog određenja koje će pridonijeti kolektivnom subjektivnom određenju etičnosti naše suradnje s medijima. I oni novinari koji su se odazvali našem pozivu na zajedničko promišljanje bili su na neobičnom terenu, već i sami zapitani oko etičnosti svoje struke i prakse, zatekli su se okruženi mnoštvom psihologa. Svojim hrabrim dolaskom dodali su novu kvalitetu našim raspravama i na tome im želimo zahvaliti, kao i na sudjelova-nju u ovoj našoj knjizi. Kažemo hrabrim jer se ta hrabrost može mjeriti s hrabrošću, na primjer, psihologa iz područja psihologije marketinga koji sudjeluju na konfe-renciji, recimo, filozofa – etičara i raspravljaju o etičnosti vlastite prakse.

Treće što nam je važno naglasiti jest da je većina sudionika bila mnogo više usmjere-na na prijedloge i inicijative za poboljšanje stanja nego na kukanje što je ono takvo kakvo jest, čime smo izbjegli osjećaj bespomoćnosti i vlastitu frustraciju učinili ko-risnom motivacijom za bolje i drugačije. To bolje i drugačije pretočilo se u Zaključke i preporuke konferencije, što je još jedna neobičnost u našem stručnom okupljanju.


17

Bez obzira na to što Etički kodeks psihologa nalaže da „Svaki psiholog, međutim, u svom djelovanju nastupa kao nezavisna osoba, te dopunjava i oplemenjuje pravila dana ovim Kodeksom osobnim sustavom humanih vrijednosti, vlastite kulture i životnog iskustva“, ipak je okvir i orijentir zaključaka i preporuka svojevrsni puto-kaz za objedinjavanje naših motiva i snaga u najpotrebnijim pravcima djelovanja, s jedne strane, te referentni okvir pojedincu da se lakše odluči za etičnije izbore vlastitog djelovanja.

I ova je knjiga na tragu ostvarivanja nekih od zaključaka, posebno onih koji govore o potrebi za edukacijom psihologa, novinara i edukacijom o medijskoj pismenosti. Ona nije zbornik (odabranih) radova, niti je sveobuhvatna i sistematična. Način na koji je građena dosta je nalik tome kako je građen program naše konferencije – od pojedinačnog (stručnjaka i iskustva) k općem (savjetu, prijedlogu, principu). Cilj koji bismo željeli postići ovom knjigom jest podcrtavanje onih postojećih iskustava i uvida koji mogu pomoći psiholozima i novinarima da bolje surađuju i bolje udjenu etičke principe u svoj rad. Također smo željeli da knjiga odiše ozračjem konferenci-jskog dijaloga. Zato smo iz mnoštva onih koji su aktivno sudjelovali na konferenciji odabrali autore koji mogu podijeliti svoja iskustva tako da ona pridonesu ostvarenju željenog cilja knjige. Svi autori i recenzenti sudionici su konferencije.

Premda smatramo da će ova knjiga sa svim svojim člancima biti korisna onima koji su skloni (etičkim) promišljanjima, a ne samo novinarima i psiholozima, ipak je poglavlje „Za sigurnije hodanje medijima“ više namijenjeno psiholozima, a „S ovu i s onu stranu medija“ više namijenjeno novinarima.

Možda će nam se činiti da usprkos svim ovim okupljanjima, raspravljanjima, akci-jama u našim redovima i u medijima te pisanjima, uključujući i ovu knjigu, nismo mnogo postigli, jer su medijski prostor i sadržaji u njemu jednaki kao što su bili i prije nego što smo počeli. Baveći se ovom temom i sami imamo osjećaj da je u su-vremenom hrvatskom društvu nemoguće iščupati medije iz vlasti profita. Ponekad nam se čini i da pojedine djelatnosti psihologa također postaju zarobljenici profita. Međutim, u prirodi je civilnoga društva i njegovih inicijativa da omogući pojedinci-ma da se okupljaju oko zajedničkih potreba i vrijednosti i da pokreću akcije i aktiv-nosti da bi dosegli svoje ciljeve (ne ugrožavajući integritet drugih članova društva). S druge strane, kako nas upozorava čuveni filozof i sociolog suvremenog doba Zyg-munt Bauman (Bauman, Z., 2000., Liquid Modernity Cambridge, Polity Press), u ovom postmodernom dobu stalnih promjena i fluidnog stanja nema više instituta koji čuva društvene i etičke vrijednosti. Po Baumanu je ključno pitanje kako u su-vremenom dobu „pomiriti“ vrijednosti koje su neupitni etički standardi ljudskog djelovanja, s jedne strane, i posljedice „tekućeg društva“, s druge. On smatra da ih je u današnje vrijeme zapravo nemoguće pomiriti, no da se i dalje trebamo truditi, ali i prihvatiti da ih možda ne možemo sve pomiriti u isto vrijeme. Pri tome naglašava našu osobnu odgovornost za življenje vrijednosti, jer kako kaže „Odgovornost je ili osobna ili je nema“. Dakle, ne treba se nadati da će neki autoritet dekretom


18

zaustaviti sva neetična djelovanja, nakon što mu argumentirano objasnimo da su ona neetična. Promjenu, čini se, možemo dosegnuti jedino tako da udruživanjem građana i zagovaranjem dosegnemo tu kritičnu masu osobnih odgovornosti.

I naposljetku želimo naglasiti da su sve prethodne aktivnosti, konferencija pa i ova knjiga dio zagovaranja etičkih vrijednosti pojedinaca koji su s razine vlastite osobne odgovornosti odlučili djelovati, želeći iskušati koliko ima prvenstveno psihologa i novinara, ali i svih ostalih građana koji žele etičnije medije i etičnije korištenje me-dija. Hoćemo li uspjeti, osim svih ovih malih koraka, ostvariti i „statistički značajnu“ promjenu, ovisi i o Vama (i o tome kako ćete odlučiti živjeti svoju osobnu odgovor-nost), dragi čitatelju.

Pazin – Zagreb, rujan 2009.

O autoricama

Jasenka Pregrad, psiholog, psihoterapeuthoma, d.o.o., Zagreb, [email protected] 1976. godine često sam surađivala s novinarima i sudjelovala u medijima kao školski psiholog, stručnjak za područje adolescencije, poslije tijekom rata kao stručnjak za područje traume i oporavka te općenito za pitanja vezana za kliničku psihologiju i psihoterapiju. Osim brojnih sporadičnih napisa i emisija, sudjelovala sam više godina u osmišljavanju i stručnom vođenju emisije „Što mi se to događa“ na HTV 1, te godinu dana pisala svoju kolumnu „Umijeće življenja“ u podlisku Večernjeg lista. Budući da sam 20 godina radila u II. gimnaziji koja je bila u nekom razdoblju i Centar za odgoj i obrazo-vanje u kulturi i imala i novinarska usmjerenja, brojni novinari su moji bivši učenici, što mi je vjerojatno omogućilo i drugačiji pogled na novinare i novinarstvo, a i mogućnost da u brojnim kasnijim susretima s njima na osobniji način doživim i razumijem njihovo profesionalno iskustvo.

Vesna Rusijan Ljuština, vesna [email protected] Diplomirala sam psihologiju 1985. na FF-u u Zagrebu. Ravnateljica sam Dječjeg vrtića u Pazinu. Bila sam predsjednica Organizacijskog odbora 16. konferencije u Poreču. Pisala sam za srednjoškolski list, koji sam i uređivala, te sam objavljivala članke u „Poletu“ i „Studentskom listu“. Uređivala sam i vodila radijsku emisiju „Pletenica“ na lokalnom istarskom radiju – s temama iz raznih područja psihologije, a rado me ugošćuju i na Nezavisnoj istarskoj televiziji.


19

Iz kodeksa etike psihološke i novinarske djelatnosti

U knjizi se autori i autorice više puta referiraju na kodekse etike psihološke i novi-narske djelatnosti, stoga je dobra prigoda da na početku povežemo etiku sa svime onime što slijedi. Mi, zapravo, počinjemo od nje, a ne od medija ili od psihologije. Etičnost je ovdje krovni pojam. Željeli bismo da upravo on združi medije i psiho-logiju u zajedničkom nastojanju činjenja dobra u zajednici. Voljeli bismo da Vaše daljnje čitanje ove knjige bude povedeno tom idejom.

U nastavku izdvajamo odrednice iz oba kodeksa bitne za što bolju suradnju psiholo-ga s medijima, novinara s psiholozima te obrađivanje psiholoških tema.

Kodeks etike psihološke djelatnosti sadrži četiri dijela: opće odredbe, temeljna načela, etičke standarde i završne odredbe.

U dijelu OPĆE ODREDBE – odnosa između psihološke djelatnosti i medija dotiče se jedan članak:

Članak 1.

(4) Psihologu mora biti cilj širiti valjane spoznaje o čovjeku i njegovom ponašanju i primjenjivati ih s ciljem poboljšanja kvalitete života pojedinca i ljudske zajed-nice.

(6) Psiholog će nastojati zajednici u kojoj djeluje pomagati pri upoznavanju i razu-mijevanju pojava koje se tiču ljudskog doživljavanja i ponašanja.

(7) Osobna je odgovornost i zadaća svakog psihologa ostvarenje najviših etičkih standarda vlastitog ponašanja.

Dužnost mu je poticati etično ponašanje kod svojih učenika, studenata, surad-nika i kolega. Njegova je dužnost, nadalje, savjetovati se s kolegama ukoliko ima etičkih dvojbi. Svaki psiholog, međutim, u svom djelovanju nastupa kao neza-visna osoba, te dopunjava i oplemenjuje pravila dana ovim Kodeksom osobnim sustavom humanih vrijednosti, vlastite kulture i životnog iskustva.

U dijelu ETIČKI STANDARDI – OPĆI u četiri članka dohvaćaju temu psihološke djelatnosti i medija.


20

Članak 11.

Psiholog mora biti svjestan da njegov znanstveni i profesionalni stav i procjena mogu utjecati na život drugih ljudi, te stoga mora biti krajnje oprezan da se njegova uloga ne bi na bilo koji način zlouporabila.

Psiholog neće sudjelovati u stručnim aktivnostima kada se može pretpostaviti da bi se njegove vještine ili dobiveni podaci mogli krivo koristiti, osim ako za to ne postoje predviđeni korektivni mehanizmi.

Psiholog neće sudjelovati u aktivnostima koje su usmjerene manipulaciji pojedina-ca, skupina ili javnog mnijenja, a u službi su promocije nečije socijalne moći.

OGLAŠAVANJE I NASTUPI U JAVNOSTI

1. Definicija javnih nastupa

Članak 35.

Psiholog obavlja svoju profesionalnu ulogu i javnim nastupima. Javnim se nastupi-ma smatraju svi oblici plaćenih i neplaćenih oglašavanja usluga, izdavanje pisanih, audio ili videomaterijala, publiciranje u stručnim i inim časopisima, intervjui i ko-mentari dani javnim glasilima, davanje stručnih mišljenja u sudskim postupcima, predavanja i recenzije.

2. Odgovornost za javne nastupe

Članak 36.

(1) Psiholog preuzima potpunu osobnu odgovornost za vlastite javne nastupe. Oni moraju biti u skladu s ovim Kodeksom.

(2) U javnim nastupima psiholog ne smije davati netočne podatke koji bi mogli zavesti primatelja informacija. Psiholog je prije svega dužan davati točne poda-tke o vlastitom obrazovanju, iskustvu i kompetentnosti, akademskom stupnju, publikacijama i rezultatima istraživanja, o svom profesionalnom statusu i zapo-slenju, o uslugama koje pruža, o znanstveno ili klinički potvrđenim rezultatima pružanja tih usluga i o cijenama pružanja usluga.

3. Nastupi u javnim glasilima

Članak 37.

Kada nastupa ili kada komentira neke pojave putem javnih glasila, pisanih članaka, radio ili televizijskih programa, javnih predavanja i slično, psiholog mora nastojati da njegov nastup bude utemeljen na odgovarajućoj psihologijskoj literaturi i praksi te da iznesene tvrdnje i sveukupno ponašanje bude u skladu s ovim Kodeksom.


21

Kodeks časti Hrvatskog novinarskog društva sastoji se iz tri cjeline: opća načela, prava i dužnosti i završne odredbe.

U dijelu OPĆA NAČELA dva stavka povezuju novinare i javnost preko ljudskih pra-va:

Pravo na informaciju, slobodu izražavanja i kritiku jedno je temeljnih prava sva-koga ljudskog bića bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest i političko opredjeljenje. Iz tog prava javnosti da upoznaje činjenice i mišljenja proizlazi i cjelina obaveza i prava novinara.

U svojem radu novinari su dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo i slobodu, uvažavati pluralizam ideja i nazora, pridonositi jačanju pravne države i kao demo-kratski dio javnosti sudjelovati u kontroli nad djelovanjem vlasti i politike.

U cjelini – PRAVA I DUŽNOSTI u osam točaka povezuje se novinarski posao i etika:

1. U obavljanju svojeg posla i djelovanja novinar se mora rukovoditi općim na-čelima i etikom novinarskog poziva.

Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, sa-mostalna, istraživačka i otvorena za različita mišljenja, novinar za svoj rad sno-si odgovornost pred javnošću, zakonom i pred svojom profesionalnom organi-zacijom.

2. Iznošenjem samostalnoga i kritičkog stava u traganju za istinom kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o stvarima koje se tiču sviju.

4. Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju. On navodi osobe ili ustanove od kojih je dobio podatak, informaciju ili izjavu. Ima pravo i da ne otkrije izvor informacije, ali za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost.

16. Novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti. Novinar je obavezan poštivati svačije pravo na privatni i obiteljski život, dom, zdravlje i prepisku (intersubjektivnu komunikaciju). Objavljivanje podataka koji narušavaju nečiju privatnost, bez nečije privole, mora biti opravdano interesom javnosti. Korištenje sredstava za snimanje izdaleka osoba u njihovom privatnom okruženju i privatnom posjedu, a bez njihova odobrenje, neprihvatljivo je. Urednici ne smiju objavljivati materijale suradnika koji ne poštuju ta pravila.

Posebna se pozornost i odgovornost zahtijeva kad izvještava o nesrećama, obi-teljskim tragedijama, bolestima, djeci i malodobnicima, u sudskim postupci-ma, poštuje pretpostavku (presumpciju) nedužnosti, integritet, dostojan-stvo i osjećanje svih stranaka u sporu. U političkim sukobima treba uvažavati građanska prava i slobode sudionika te nastojati ostati nepristran.


22

17. Novinar ne smije intervjuirati ni fotografirati dijete (do 14 godina) o pitanjima njegova života ili života druge djece bez nazočnosti roditelja ili drugog odraslog odgovornog za dijete.

S učenicima se ne smije razgovarati niti ih se smije fotografirati u školi bez odobrenja školskih službi. Djeci i mlađim maloljetnicima (od 14 do 16 godina) ne smije se plaćati za obavijesti niti se smije plaćati njihovim roditeljima ili skrbnicima, osim ako to nije u interesu djeteta.

18. Novinar ne smije otkriti identitet djece upletene u slučajeve seksualnog zlo stav-ljanja, bez obzira jesu li svjedoci ili žrtve.

U novinskim izvještajima (i drugim prilozima) o slučajevima seksualnog zlostav ljanja djece sve formulacije moraju biti takve da:

a) dijete i maloljetnik ne mogu (ni izravno ni neizravno) biti identificirani

b) identificirana može biti samo odrasla osoba.

19. Novinari moraju izbjegavati objavljivanje detalja i pejorativne kvalifikacije o rasi, boji kože, vjeri, spolu ili seksualnoj orijentaciji kao i o bilo kojoj fizičkoj ili mentalnoj manjkavosti ili bolesti ukoliko to nije relevantno za javni interes.

P R v o P o G l a v l j e


23

P R v o P o G l a v l j e

N a ko N G a Š e N j a ko N f e R e N c i j e , Pa l e s e i d e j e

o posljedicama konferencije PsIhologIja-medIjI-etIka


P R e d G o v o R ... 7

U v o d ... 13

P R v o P o G l a v l j e : NakoN gašeNja koNfereNCIje, Pale se IdejeMarlena Plavšić: Zaključena zaključcima, otvorena akcijama ... 25Ana Karlović i Sena Puhovski: Ugasi loš program i upali svoj stav! ... 36

d R U G o P o G l a v l j e : očI šIrom ZatvoreNe ... 47

t R e ć e P o G l a v l j e : Za sIgurNIje hodaNje medIjIma ... 75

č e t v R t o P o G l a v l j e : s ovu I s oNu straNu medIja ... 119

P e t o P o G l a v l j e : NovI medIjI - rastuće NePoZNato ... 169


25

Marlena Plavšić

Zaključena zaključcima - otvorena akcijama

Iz perspektive organizacijskog i programskog odbora 16. konferencije hrvatskih psihologa s temom Psihologija - mediji - etika željeli smo da velika količina pro-gramskog sadržaja, vezanog uz glavnu temu konferencije (više od 90 izlaga nja, okruglih stolova, radionica, poster-predstavljanja, debata itd.), na kraju bude sa-žeta i pretočena u određene zaključke i preporuke. Zaključke i preporuke namije-nili smo svim sudionicima konferencije, nama koji smo konferenciju pripremali i građanstvu koje bi to moglo zanimati, a pripremili su ih moderatori pojedinih pro-gramskih cjelina zajedno sa sudionicima. Posljednjeg dana konferencije zaključci i preporuke predstavljeni su sudionicima, a nakon konferencije, u skraćenom obliku, objavljeni u javnim glasilima. Godinu dana nakon konferencije planiramo na okru-glom stolu naredne, 17. konferencije, s temom „Odgovornost – osobna, profesional-na, društvena“ saznati što se s ostvarenjem zaključaka događalo.

Konferencija Psihologija - mediji - etika dala je svojim sudionicima priliku da raz-mje nj uju znanja, iskustva, stavove, sumnje, dileme, da raspravljaju i problematizi-raju. Osim mnoštva znanja, iskustava i stavova sasvim se jasno moglo čuti i među novinarima i među psiholozima da im nedostaju neka konkretna znanja, specifične vještine, mjestimično odlučnost, ponekad samopouzdanje. To, naravno, nisu nove spoznaje, ali kada se izraze, onda onima koji organiziraju skup, kao i onima koji na njemu sudjeluju, govore da je stvoren siguran i povoljan ugođaj spremnosti za učenje i suradnju. Iako među psiholozima ima onih koji rade u medijima ili u od-nosima s medijima u tvrtkama, ili provode edukacije samoprezentacijskih vještina, psiholozi u svojem obrazovanju na studiju nemaju kolegija koji ih medijski opi-smenjuju. S jedne strane osjećaju manjkavost vlastitih znanja prilikom suradnje s medijima, a s druge strane imaju dosta prijedloga s kojima bi novinari na prikladniji način mogli obraditi neke teme.

Barem 10 razloga za zaključke i preporuke Nije uobičajena praksa da konferencije psihologa završavaju zajedničkim zaključ-cima i preporukama. No kako je naša konferencija s temom proistekla iz nekih od zaključaka prije održanih okruglih stolova, imala je nešto bolje fokusiranu temu nego što je to običaj na godišnjim konferencijama hrvatskih psihologa i organizato-ri su imali potrebu za jasnijim povratnim informacijama. Ideja da konferencija ima svoje zaključke i preporuke odjednom je imala pregršt dobrih razloga:


26

• Tijekom izlaganja, okruglih stolova i ostalih događanja – ideja o zaključcima i preporukama navodila je moderatore tih okupljanja da ono o čemu se izlaže, te-matizira i zabilježe pa su zaključci, zapravo, nastali kao artikuliraniji oblik ras-prava i bilješki.

• Usmjerenost i sažimanje – unutar jedne programske cjeline mnoštvo je različitih ideja, pristupa i podtema. Orijentacija na zaključke pomaže da se te teme povežu i ono najvažnije sažme.

• Zaključci i preporuke sudionicima konferencije služe kao podsjetnik. Moguće je prelistati ih i vidjeti koji su bili dogovori, stajališta, smjernice za djelovanje.

• Svim sudionicima konferencije, kao i kolegama koji joj nisu prisustvovali, ali i širokom krugu građana, zaključci i preporuke predstavljali su poruke koje iden-tificiraju ono što je važno reći i ono što bi se moglo učiniti.

• Uz zaključke se navode samo neke od mogućih preporuka za razmišljanje ili djelovanje. Neke su preporuke konkretnije i imaju opipljivu vremensku dimenzi-ju, dok su neke nešto općenitije i manje vremenski određene.

• Posljednja aktivnost na konferenciji bilo je čitanje i komentiranje zaključaka i preporuka. Na poveliko iznenađenje organizatora taj oblik završavanja kon-ferencije privukao je i zadržao veliki broj sudionika. Komentiranje zaključaka i preporuka pokazalo je da se sudionicima ideja takva završavanja činila korisnom.

• Zaokruživanje - Zaključci i preporuke očito imaju svoju ulogu u zaokruživanju cjeline jednog velikog događaja i daju dojam da se velika brojnost i raznolikost sadržaja i događanja može približiti i olakšati uvid u cjelinu događanja.

• Uporište – zaključci mogu predstavljati uporišta u situacijama dilema. Ako se tko ne sjeća što je bio dogovor, ako tko nije bio na konferenciji, a želi znati je li konferencija dosegla neka zajednička stajališta o nekom pitanju, zaključci mogu upravo tome poslužiti.

• Odgovornost – daljnji život zaključaka i preporuka, osim života na papiru i promocije u medijima ima i svoj značajan praktični smisao. Organizatori kon-ferencije nisu imali namjeru, i to je na čitanju zaključaka bilo jasno rečeno, for-mirati neki odbor, tijelo ili radnu grupu koja će raditi na provedbi zaključaka i preporuka. Usvajanjem zaključaka i preporuka sudionici konferencije pristali su odgovornost za njihovu provedbu uzeti na sebe, i to na nekoliko razina: na indivi-dualnoj (privatno, profesionalno), strukovnoj (u okviru sekcije, grupe, ustanove ili tvrtke) ili možda društvenoj (u obitelji, susjedstvu, civilnom sektoru i sl.).

• Referentnost – brojni se psiholozi, novinari, ali naravno i ljudi drugih struka, u svojem poslu ili građanskom aktivizmu uključuju u osmišljavanje i provedbu raz-nih akcija, projekata, odnosno imaju ideje koje se dotiču takvih tema i sadržaja. Kada prepoznaju problem kojim bi se željeli baviti, obično se trebaju referirati


27

na nešto što dokazuje da je taj problem prepoznat i među stručnjacima. Ovo je prilika da se pozovu na zaključke i preporuke konferencije.

OdjeciOsim zadovoljstva što smo uspjeli doći do zaključaka i preporuka, i to ne kao prak-se copy-paste koja se radi samo radi forme, osluškivali smo i kako ti zaključci i preporuke odjekuju u godini nakon održavanja konferencije. Koliko nam je to bilo moguće, pratili smo odjeke u medijima, u javnosti i među psiholozima.

U medijimaU pripremanju, u provedbi i neposredno nakon završetka konferencije suradnja između psihologa i medija bila je vrlo intenzivna. O tome svjedoči, prema našem praćenju, 17 napisa u novinama (reportaže, intervjui, objavljivanja zaključaka), 9 te-levizijskih reportaža (izjave, gostovanja, tematske emisije), 16 intervjua i reportaža na radiopostajama, više od 35 zapisa na internetskim portalima te jedan blog-zapis kolegice iz Slovenije koja je bila sudionica konferencije http://www.mediapsycho-logy.eu/blog-en/?p=3 .

Zaključci i preporuke išli su i predstavnicima medija s kojima smo surađivali prije i tijekom konferencije. Čuli smo dosta pohvala od novinara za takvu ideju i javilo ih se nekoliko koji su izjavili da su spremni na suradnju (općenito i specifično, npr. u uređivanju portala) kada ih pozovemo.

Javila se i jedna inicijativa da se zaključci i preporuke predstave Programskom Vijeću HRT-a, ali još uvijek nije stigao poziv.

U javnostiNakon objavljivanja zaključaka u javnim glasilima dobivali smo dosta pohvala i nekoliko poziva na suradnju.

√ Na poziv organizatora kolegica psihologinja sudjeluje na Festivalu Prvih u stude-nom 2008. u Zagrebu na temu Mediji i prava djeteta.

√ Na poziv udruge „Homo“ u povodu Dana ljudskih prava dvoje istarskih psihologa sudjelovalo je na okruglom stolu o zaštiti djece od štetnih masmedijskih sadržaja u multimedijalnom centru Luka u Puli u prosincu 2008.

√ Na poziv organizatora kolegica psihologinja sudjeluje na znanstvenoj konferen-ciji UNESCO Media development indicators: Monitoring media development in Croatia u organizaciji Centra za istraživanje medija i komunikacije Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u rujnu 2009.


28

Među sudionicima konferencije i ostalim kolegama

Na konferenciji

Kada se posljednjeg dana konferencije dvorana napunila iščekujući čitanje za klju-čaka i preporuka konferencije, članovi programskog i organizacijskog odbora bili su ugodno iznenađeni. Vjerujemo da je bilo nekoliko razloga za to okupljanje. Jedan je zasigurno znatiželja. S jedne strane – jer se događa nešto novo, a s druge strane – jer se mogu čuti neki zajednički nazivnici tog četverodnevnog konferiranja. Drugi je razlog, pretpostavljamo, potreba za osjećajem učinkovitosti jer se nešto već ti-jekom konferencije postiglo. Postiglo se identificiranje zajedničkih točaka i dane su smjernice za neko djelovanje. A treći je razlog (neovisno o redoslijedu), nadamo se, potreba da se nešto počne i poduzimati, a ne samo opisivati na fenomenološkoj ra-zini. Budući da je konferencija bila uže tematska u odnosu na prijašnje, nadali smo se da zajedničko, participativno zaključivanje može, barem kod nekih sudionika, potaknuti aktivistički duh.

Nakon konferencije

Neki od sudionika nakon konferencije oslonili su se na zaključke i u njima doista našli poticaj za društveno korisnu akciju. Iz skromne evidencije o učinjenome (evi-dencija je skromna, a učinjenog je, vjerujemo, bilo više) prilažemo nekoliko odjeka:

Poštovane kolegice,

Iako nisam prisustvovala konferenciji Psihologija - mediji - etika, puno sam čitala o njoj i čula odjeke s konferencije od kolegica i kolega.

Mene je ova konferencije jako ohrabrila da počnem prihvaćati pozive na istupe u medijima, da se oslobodim, pričam što znam i kažem svoje stavove. To je za mene novo iskustvo.

Lijepi pozdrav,

Ana Milčić Horvat

Vesna, Jasenka, Marlena, pozdrav!

Ne volim nedovršene priče :) Konferencija nas je potakla da smo u Rijeci pokušali prepričati priču na jednodnevnom skupu u Gradskoj vijećnici. Organizatori su bili Grad Rijeka i Društvo psihologa PGŽ, prosinac 2008. Skup je bio namijenjen urednicima i novinarima raznih lokalnih medija. Medijski je dobro bio popraćen.


29

U Hrvatskom debatnom društvu ima više psihologa. U Državnom po-vjerenstvu za natjecanje ove je godine sjedilo čak tri psihologa.

a) Uspjelo nam je da za osnovnoškolsko natjecanje stavimo tezu na koju se debatiralo: Reklamiranje usmjereno na djecu treba/ne treba zabra-niti (siječanj – ožujak 2009.)

b) Državno natjecanje u debati (slučajno opet u Poreču) u ožujku 2009. bilo je popraćeno TV, radio, Glas Istre. Tu su mediji čuli sto djeca misle o medijima.

I treće, psiholozi Rijeke u velikom su se broju odazvali akciji Ugasi loš program i upali svoj stav!

Pozdrav svima

Nada Kegalj, OŠ Podmurvice, Rijeka

Poštovana gospođo Pregrad,

Kao predsjednici Programskog odbora 16. godišnje konferencije hrvat-skih psihologa želim Vam zahvaliti i čestitati.

Zahvaljujem Vam na prilici da se o vrlo važnim pitanjima i praksama vezanim uz medije i etiku, moglo negdje znanstveno, sustavno, organi-zirano i promišljeno progovoriti. Nije mi poznato da je u našoj zemlji takva mogućnost postojala. Zbog toga Vam čestitam na prepoznavanju trenutka i odgovornosti koju ste Vi i psiholozi kao zajednica preuzeli da to učinite.

Smatram da je protekla konferencija bila značajan i važan događaj kako za buduća istraživanja tako i za etičniju praksu. Imala sam priliku i zadovoljstvo sudjelovati s radom, u suradnji s prof. dr. sc. Gorankom Lugomer Armano, što mi je bila velika želja i vrlo dragocjeno iskustvo.

Primite još jednom izraze mojeg poštovanja i čestitke, uz želje za puno uspjeha u Vašem daljnjem radu i djelovanju.

Srdačan pozdrav,

Maruša Biliško


30

√ U šk. god. 2008./2009. u Istri je održana serija susreta (predavanja i razgovora) s roditeljima, učiteljima i građanstvom na temu medijske pismenosti i medijske ovisnosti.

√ Društvo psihologa Istre i Hrvatsko psihološko društvo u ožujku 2009. godine po-slalo je prijedloge za područje medijske pismenosti vezano za Nacionalni okvirni kurikul u okviru javne rasprave na koju je pozvalo Ministarstvo znanosti, obra-zovanja i športa.

√ Ured pravobraniteljice za djecu zatražio je od Hrvatske psihološke komore i pro-gramskog odbora 16. konferencije hrvatskih psihologa savjete vezano za upite televizijskih kuća o nastupima djece u nekim televizijskim emisijama.

√ Društvo psihologa Istre osmišljava projekt za učenike i roditelje na temu medij-ske pismenosti kao prevenciji poremećaja u ponašanju.

√ Tu je i akcija „Ugasi loš program, upali svoj stav!“ o kojoj autorice pišu podrobni-je u posebnom tekstu dalje u knjizi.

Godinu dana nakon konferencije

Neki od zaključaka i preporuka krenuli su u provedbu, a neki su se provodili i neovi-sno o konferenciji, samo je ona dala na njihovoj važnosti (npr. zaključci i preporuke vezani za penološku ili seksualnu psihologiju). Neki (još) nisu provedeni. U mnogim preporukama mogu se prepoznati očekivanja od strukovnih tijela jer je njihova legi-timna moć i moć informiranja velika.

Kao što je počela puno prije 1. listopada 2008., tako konferencija nije ni završila 4. listopada 2008. Konferencijska tema – kroz najave, pozivanje, poticanje na sudje-lovanje počela je puno prije senzibilizirati sudionike. Nakon formalnog završetka rada konferencije zaključcima i preporukama tema je ponovo vraćena sudionici-ma, proširena medijskim prostorom i dalje od Poreča te poziva da se o proved-bi zaključaka razgovara na konferenciji „Odgovornost – osobna, profesionalna, društvena“ koja slijedi.

Napomena prije čitanja zaključaka i preporuka:

Zaključci i preporuke nisu poredani po važnosti ili redoslijedu pro-vedbe. Pokušali smo ih grupirati u neke cjeline slične po sadržaju. Time smo željeli postići bolju preglednost i veću srodnost, ali nismo željeli izbjeći sva moguća preklapanja i sličnosti među njima, kao što ih nismo pokušavali ni ujednačiti na dimenziji specifično-opće. Na taj način pokazujemo da je takva raznovrsnost odraz raznovrsnih potreba i različitog rada pojedine grupe koja je artikulirala zaključke i preporuke.


31

ZAKLJUČCI I PREPORUKE 16. KONFERENCIJE HRVATSKIH PSIHOLOGA NA TEMU PSIHOLOGIJA - MEDIJI - ETIKA

Zaključci:

vezani za djecu i mlade:

1. Djeca su svakodnevno izložena štetnim masmedijskim sadržajima na TV-u (u popodnevnim i večernjim terminima), a pretjerana izloženost medijima bez nad-zora roditelja može se smatrati novim oblikom zanemarivanja.

2. Pravilnik o načinu postupanja nakladnika TV djelatnosti radi zaštite maloljetni-ka u praksi se ne primjenjuje.

3. Mediji imaju veliku ulogu i važnost u promicanju seksualnog zdravlja i seksualne terapije, a posebno u seksualnoj edukaciji za mlade.

vezani za specifičnu populaciju:

1. Od središnje je važnosti zaštititi identitet klijenata i klijentica žrtava bilo koje vrste nasilja.

2. Važno je uvažavati i poštovati rodnu osjetljivost u medijima i među psiholozima.

3. Slika o zatvorskom sustavu u javnosti treba se stvarati sustavnim i trajnim in-formiranjem o ciljevima rehabilitacije, stanju resursa, a ne samo na temelju incidentnih slučajeva. Zatvorski sustav treba imati profesionalce ili državne službenike educirane u poslovima informiranja.

vezani za psihologe i ostale pomažuće profesije:

1. Za cjelokupno društvo važno je da se etičkim principima poučavaju studenti društvenih struka, pomažućih profesija, ali i šire.

2. Preporuka psiholozima: zadovoljstvo i korist od javnog nastupa bit će veća ako nastupamo autentično, odnosno ako slijedimo sebe i znamo gdje nam je granica te ako je ono što prezentiramo proživljeno spontano, a ne usredotočeno na goto-ve formulacije.

3. Otvorena je rasprava oko etičnosti sudjelovanja psihologa u ostvarenju BB-sho-wa i sličnih reality show-emisija.

Preporuke:

vezane za istraživanja, analize i procjene:

1. Poticati interdisciplinarna istraživanja – s interdisciplinarnim timovima stru č-njaka (novinara, stručnjaka za masovne medije, psihologa, pedagoga itd.)


32

2. Pokušati iznaći metodologiju za mjerenje, evaluiranje i prezentaciju pomažućih profesija u medijima.

vezane za edukaciju:

Psihologa

1. Izraditi preporuke i upute za psihologe koji kontaktiraju s novinarima, a posebno prilikom kriznih situacija i intervencija.

2. Educirati psihologe o osnovama odnosa s javnošću.

3. Naučiti psihologe kako izbjeći potencijalne opasnosti u medijskim istupima (ne-profesionalnost, ne govoriti o onome u čemu nismo dovoljno kvalificirani, ne in-doktrinirati).

4. Razvijati interdisciplinarni (izborni) kolegij Psihologija i mediji s ciljem boljeg korištenja medija.

Novinara

1. Izraditi preporuke i upute za novinare prilikom kriznih situacija i intervencija kome se obratiti i od koga tražiti stručna tumačenja.

2. Pojasniti medijima kratkoročne i dugoročne učinke medijskog izvještavanja na ljude (različite sudionike događaja o kojima izvještavaju).

3. Educirati novinare o psihološkoj etici.

O medijskoj pismenosti

1. Medijska pismenost uključuje tehničko znanje o medijima i kritično i analitičko razmišljanje o medijskim sadržajima. Potrebno ju je provoditi od najranije dobi i cjeloživotno. Uputiti to kao prijedlog Ministarstvu znanosti obrazovanja i športa i Agenciji za odgoj i obrazovanje.

2. Temelj svih edukacija treba biti razvijanje osobne odgovornosti za konzumiranje i hodanje medijskim prostorom.

O specifičnim temama

1. Obrazovati roditelje o nasilju na TV-u i videoigrama te njegovu utjecaju na doživljavanje i ponašanje djece.

2. Educirati odrasle (roditelje, učitelje), i to što brže za područje elektroničkih me-dija – kako bi mogli odgajati djecu za sigurnije hodanje elektroničkim prostorom (internet).

3. Educirati javnost i inicirati promišljanja o homoseksualnim roditeljima kao grupi kojoj ne trebaju posebna, nego ista prava.

4. Suzbijati predrasude prema osobama treće životne dobi i njihovoj seksualnosti.

5. Educirati studente u području društvenih znanosti o etici.


33

vezane za zakonsku regulativu:

1. Poduprijeti i sudjelovati u stvaranju Zakona o zaštiti privatnosti.

2. Inicirati promjene Zakona o predškolskom odgoju u cilju specificiranja potrebe i nužnosti zaštite prava djece.

3. Inicirati promjenu zakona koji reguliraju područje trgovine medijskog proizvoda u cilju zabrane prodaje videoigara djeci za koju te igre nisu primjerene (prema preporuci na samoj igri).

4. Istaknuti potrebu i inicirati mehanizme reguliranja posljedica u slučajevima kršenja etičkog kodeksa novinara.

vezane za izravne akcije:

1. Izraditi preporuku temeljenu na stručnim i znanstvenim procjenama koja se od-nosi na kršenje etičkih principa, nasilje u medijima, i njihove učinke i posljedice te je dostaviti svim odgovornima za medijski prostor u Hrvatskoj - Time podržati novinare da se ponašaju etično i zaštite od eventualnih neetičkih zahtjeva uredni-ka i nakladnika svih masovnih medija.

2. Izvještavati o pozitivnim projektima (što suradnje psihologa i novinara, etičnog izvještavanja i sl.) i razvijati stalnu suradnju i partnerstvo između psihologa i novinara.

3. Podržati inicijativu za osnivanje Centra za medije, interdisciplinarne znanstveno-stručne ustanove koja bi okupljala stručnjake za različita područja medijskog stvaralaštva, sposobne za kompetentno procjenjivanje i vrednovanje kvalitete medijskih proizvoda namijenjenih djeci kao meritornog tijela (zadaci razrađeni: edukacija novinara, medija, roditelja, odgoj za medije i sl.). Zalagati se za uključivanje psihologa i ostalih stručnjaka u postupak procjenjivanja prikladnos-ti medijskih proizvoda za pojedinu dob.

4. Inicirati izradu Profesionalnog kodeksa o djeci u medijima kao dokumenta stru-kovnih organizacija psihologa, novinara i drugih stručnjaka i institucija koje se bave dječjim pravima s osnovnim načelom da etika bude jača od prodaje vijesti i da dobrobit djece bude iznad svakog komercijalnog interesa te da se u pristupu i odabiru tema o djeci u medijima poštuju prava djece iz Konvencije o pravima djece, Obiteljskog zakona i drugih pravnih akata. HPK i/ili HPD mogu izraditi dokument sa službenim stajalištem naše struke o prikazivanju nasilja u medijima poduprijet stručnom i znanstvenom argumentacijom o štetnosti nasilja u maso-vnim medijima za djecu.

5. Pri HPD-u i HPK-i osnovati tijelo koje bi bilo zaduženo za: promptno reagiranje u slučajevima neetičnog izvještavanja, davanje stručnih preporuka i savjeta te preuzimanje inicijative i davanje medijima opservacija i istraživanja uz kritiku društvenih zbivanja (etično i u skladu sa strukom) ne samo kada se pojavi upit medija.


34

6. Zatražiti od HPK da se uključi i pruži stručnu zaštitu psihologa kad se nađu u medijski eksponiranim slučajevima.

7. Formirati novu sekciju Psihologija medija i razmotriti razvoj timova psihologa koji bi radili s medijima.

8. Prihvatiti pozive pojavljivanja u medijima kojima se promovira psihologijska struka.

9. Surađivati s medijima i poticati ih da preuzmu ulogu u osvještavanju javnosti i kreiranju stavova u javnosti protiv različitih oblika nasilja (prevencija, zaštita žrtava, primjeri dobre prakse, info o servisima) i stigmatizacije.

10. Stvarati mrežu novinara s kojima možemo surađivati (osviješteni, informirani, zainteresirani, korektni, visoke razine pismenosti, orijentirani prema promovi-ranju društvenih vrijednosti, ne prihvaćaju senzacionalistički pristup).

11. Potrebno je izdvojiti teme i područja na kojima treba raditi sustavno te sačiniti strategiju ili akcijski plan informiranja i senzibiliziranje javnosti.

12. Dati zahtjev svim TV kućama da najave za filmove i serije koje uključuju ne-prikladne sadržaje ne prikazuju u vrijeme u koje se po pravilniku ne smiju emi-tirati (čl. 9 Pravilnik o načinu postupanja nakladnika televizijske djelatnosti radi zaštite maloljetnika, NN br. 47 od 25. 4. 2008.).

13. Zatražiti od svih TV kuća da utemelje vlastitu ili vanjsku komisiju ili tim stručnjaka među kojima će biti i dječji psiholog koji će filtrirati sadržaje – što bi dovelo do označavanja primjerenosti sadržaja u odnosu na dječju dob ili even-tualno uvođenje roditeljske zaštite za određene sadržaje.

14. Tražiti od HRT-a da sponzorira emitiranje poruke s ove konferencije „Roditelji zaštitite svoju djecu od nasilja na TV-u“ koja će se emitirati jedan mjesec.

15. Kada mediji neetično potražuju informacije, obraniti se: 1. davanjem do zna-nja da je to profesionalna tajna (psihološki nalaz tretirati kao medicinski); 2. odbi janj em momentalne suradnje s novinarima u kriznim situacijama iz pozi-cije struke (u nastojanju zaštite integriteta osobe) uz postizanje razumijevanja novinara za razloge odbijanja; 3. odbijanjem komentara na osobnom nivou, a prihvaćanjem iz pozicije struke i općih psiholoških principa.

16. Djelovati u odnosu na fotografiranje djece na sljedeći način: 1. Tražiti suglasnost roditelja za fotografiranje i snimanje djece u vrtiću (obiteljski ili vrtićki album, roditeljski kutić, dokumentacija vrtića); 2. Osoblje vrtića treba upozoriti novina-re i fotoreportere da fotografije i snimke djece u vrtiću ne upotrebljavaju izvan konteksta u kojem su nastale, a pogotovo ne u negativnom kontekstu; 3. Prepo-ruka je da se fotografije djece ne stavljaju na web stranice vrtića (vidjeti preporu-ku pravobraniteljice za djecu vezanu uz zaštitu privatnosti djece).

17. Zaključke i preporuke konferencije objavljivati u medijima i proslijediti svima koji mogu sudjelovati u njihovu ostvarenju.


35

O autoriciMarlena Plavšić ([email protected]) diplomirala je psihologiju i magistri-rala antropologiju na Sveučilištu u Zagrebu. Zaposlena je na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, a sudjeluje i u raznim projektima civilnog društva. Bila je članica organizacijskog, a dobrim dijelom i programskog odbora 16. konferencije Psihologija - mediji - etika. Iskustvo u suradnji s medijima imala je u pisanju članaka iz psihologije za dnevne novi-ne Glas Istre i za mrežu pomoći izbjeglicama jugoistočne Europe SEE-RAN, a sada men-torira radijske emisije Metazine udruge Metamedij. Nije joj strano ponekad nastupiti u medijima (novine, radio, televizija). Recentno iskustvo vezano za temu etike uključuje članstvo u povjerenstvu za izradu Etičkog kodeksa Sveučilišta Jurja Dobrile.


36

Ana Karlović i Sena Puhovski

Ugasi loš program i upali svoj stav!

UvodOvim tekstom želimo predstaviti jedno pozitivno iskustvo javnog zagovaranja i su-radnje s medijima u promicanju humanističkih vrijednosti, a koje će, nadamo se, pomoći i možda inspirirati naše kolege i kolegice na slične akcije.

Naime, u sklopu Tjedna psihologije 2009. (16. - 22. veljače) Hrvatsko psihološko društvo organiziralo je javnu kampanju protiv neetičnosti i zlou-potrebe ljudi pomoću medija, pod nazivom: „Ugasi loš program i upali svoj stav!“

Grupa naših kolega (na inicijativu Ane Karlović i Sene Puhovski), u ime Hrvatskog psihološkog društva, pozvala je javnost na akciju protiv neetičnosti u medijima – konkretno ovaj put protiv emisije „Trenutak istine“.

Emisija „Trenutak istine“ bila je glavni povod za akciju upravo zbog ekstrema do kojeg je dovela u iskorištavanju ljudske nevolje i patnje, no akcijom smo željeli apelirati na šire pitanje neetičnosti i promoviranja nehumanosti u medijima.

Što nas je potaknulo na akciju?Ispitujući „natjecatelje“ intimne i neugodne, često ponižavajuće stvari iz njihova privatnog života, uz obećanje financijske nagrade, uredništvo emisije proizvelo je ponovnu traumatizaciju mnogih od sudionika, većinu je prikazalo u neugodnom svjetlu, ne mareći za posljedice kojima izlažu njih i njihovu maloljetnu djecu i obi-telj.

Samo su neki od takvih primjera pitanja: Mislite li da zbog abortusa više ne možete imati djece?; Smatrate li da je Vaša majka izvor sveg zla u Vašem životu?; Jeste li kad održavali seksualni odnos s dva muškarca istovremeno?; Smatrate li da je Vaš suprug loš u krevetu?; Jeste li kad oralno zadovoljili gosta kafića u kojem radite?; Smatrate li se dobrom majkom?

Koristeći, zapravo više zloupotrebljavajući poligraf kao „detektor laži“, većini je natjecatelja na kraju postavljeno manipulativno pitanje „Mislite li da...?“ koje omogućuje uredništvu da „sruši“ kandidata i pošalje ga kući bez ikakvog novčanog iznosa.


37

Sve ovo, ali i porast senzacionalizma u crnoj kronici te preplavljenost tračem u medijima potaklo nas je da reagiramo.

Puno puta za vrijeme akcije mnogi građani i novinari kritizirali su ovu kampanju, govoreći da su si „natjecatelji sami krivi“, da su to „odrasli punoljetni ljudi“, da svi možemo „okrenuti na drugi program“, pa čak i da emisija promovira iskrenost.

Nismo se složili s tim argumentima.

Naime, danas ne možete baš samo tako „ugasiti program“. Danas mediji, tj. urednici imaju i veću odgovornost nego ikad prije, jer im kapital omogućuje da se nametnu na načine na koje to prije nije bilo moguće (npr. ako imate dovoljno novca možete se marketinškim alatima pobrinuti da neku poruku zaista vide mnogi ljudi). Da bi-smo u današnje vrijeme nešto „izbjegli“ u medijima, trebamo se stvarno postaviti aktivno i odlučno – reći „Ja to neću gledati“ i znati to objasniti svojoj djeci, koja su znatiželjna i upijaju ono što im se nudi.

Naravno da je svatko od nas odgovoran i može u velikoj mjeri odlučiti što će gle-dati, no baš zbog te sveprisutnosti i moći medija da se nametnu, važno je da se aktivno uključimo i zapitamo – Što želimo da okupira naš medijski prostor? Jer-ry Springer? Teen Big Brother? Super Dadilja? Ili želimo one realityje u kojima plaćaju beskućnicima da se potuku? Želimo li svakodnevno biti izloženi crnoj kroni-ci, tračevima, naslađivanju tuđoj patnji?

Što reći na izjave da takva emisija promiče iskrenost? Možda je prije – zloupotre-bljava, prodaje, kupuje, obezvređuje?

Na kraju, čak i da nikad osobno ne pogledamo emisiju – možemo li kao ljudi i kao struka ignorirati to što se događa?

Kampanja

PočetakMožda se prijelomni trenutak dogodio jedne večeri kad je voditeljica kviza Trenutak istine upitala mladu ženu suznih očiju preko puta sebe: „Mislite li da zbog abortusa koji ste napravili više ne možete imati djece?“

Vidjele smo prizore u kojima se poticalo sudionike showa da ispričaju traumatske događaje iz djetinjstva, zlostavljanje koje su doživjeli, u kojima ih se poticalo da povrijede bliske ljude svojim odgovorima na pitanja, da navedu svoje želje za na-siljem nad drugima, no na neki poseban način to je pitanje osvijestilo svu okrut-nost emisije. Demonstriralo je upravo to guranje čovjeka preko ruba, bez samilosti i spremnos ti da se suosjeća zbog onog što će mlada žena odgovoriti.

Kao što i inače često činimo, čule smo se telefonom i razgovarale o svojoj ljutnji, ogorčenosti, jadu što se tako nešto događa u javnom prostoru društva u kojem živimo.


38

Željele smo nešto napraviti. Prilika je bila odlična – bližio se Tjedan psihologije 16. - 22. veljače, imale smo iskustvo javnog zagovaranja i znale smo da se i bez sredstava mogu prenijeti snažne poruke u javnosti.

Ipak, pitanja i dileme bile su brojne:

• Kako postići željeni učinak?

• Bi li javni prosvjed postigao efekt ili pak kontraefekt? (priznajemo da smo ti-jekom razmišljanja kontaktirale i s MUP-om, bez kojeg je nemoguće organizirati javni prosvjed)

• Treba li organizirati stručni događaj (poput okruglog stola, tribine) – ili će to proizvesti tek mlaki učinak i zadržati lopticu u uskom stručnom krugu?

• Kako privući pažnju, a ne šokirati ili pak postići kontraefekt koji obično postižu oni koji samo kritiziraju i propovijedaju, često bez argumenata, a što je vrlo česta pojava?

• Kako iznijeti stručnu podlogu argumenata jezikom koji će ljudima biti blizak i jasan?

• Kako pritom surađivati s medijima, uzimajući u obzir da je upravo kritika dijela medija bitan dio kampanje?

• Kako progovoriti protiv nečega, a ostati pozitivan i konstruktivan?

• Kako prozvati konkretnu emisiju, a ne raditi joj time dodatnu reklamu koju ne zaslužuje?

• Što je potrebno za organizaciju peticije?

Nakon razgovora i savjetovanja s nekolicinom upućenih, a nama dragih kolegica i kolega, kao što su Jasenka Pregrad i Josip Lopižić, odlučile smo „skočiti u vodu“, tj. krenuti u akciju, koja će sadržavati:

• pisanu medijsku objavu,

• niz intervjua (ako bude interesa i koristeći postojeće kontakte u medijima),

• organizaciju peticije na javnoj lokaciji i

• slanje pisma Vijeću za elektroničke medije.

Sve je počelo pisanjem teksta kojim smo željele na kratak i jasan način prenijeti ključne poruke naše akcije.

Kraća verzija toga teksta, tj. sam poziv u akciju najprije je objavljen na naslovni-ci web stranice HPD-a, www.psihologija.hr, u sklopu Programa 2. Tjedna psihologije, u sljedećoj formi:


39

Hrvatsko psihološko društvo organizira u Tjednu psihologije (16.-22. veljače 2009.) javnu kampanju protiv neetičnosti i zloupotrebe ljudi putem medija, pod nazivom: „Ugasi loš program i upali svoj stav!“

21. veljače 2009., subota od 10,00h do 14,00h dođite na Cvjetni trg, kod Oktogona – potpišite peticiju za prestanak emitiranja emisije Trenutak isti-ne u Hrvatskoj te za humanost i etičnost u medijima.

Pozivamo institucije i organizacije civilnog društva koje imaju stav o ovom pitanju da se pridruže akciji, odazovu potpisivanju peticije na Cvjetnom trgu te pruže podršku ovoj javnoj kampanji na koji god način žele.

Sve građane pozivamo da tokom Tjedna psihologije bojkotiraju sve reality showove, ponižavajuće „kvizove“, kao i vijesti crne kronike!

Iznenadit ćete se pozitivnom učinku na svoje mentalno zdravlje!


MedijiUbrzo nakon toga, reakcijom naše kolegice, ta vijest je objavljena na t-portalu, a zatim se krenula prenositi na sve čitanije portale, kao što su:

http://www.novilist.hr

http://www.reci.hr

http://www.net.hr

http://www.tportal.hr

http://www.monitor.hr

http://www.h-alter.hr

http://www.index.hr

http://www.24sata.hr

http://www.slobodnadalmacija.hr

http://www.totalportal.hr

http://www psihoportal.hr

http://www.vecernji.hr/showbiz/tv/3237563/index.do

http://www.jutarnji.hr

http://www.mediapositiva.hr

http://www.vjesnik.hr

http://www.e-zadar.hr

http://www.nacional.hr

http://www.medikus.hr

http://www.javno.com

pa i na: http://trenutakistine.novatv.hr

Ovo su samo neki od medija/emisija koji su zatim prenijeli vijest o Akciji:

- hrt; dobro jutro hrvatska 16. 2.

- radio.net 10. 2.

- medijska mreža 11. 2.

- jutarnji list 11. 2.

- Novi list 12. 2.

- arena 12. 2.

- slobodna dalmacija 15. 2.

- radio sljeme – 17. 2.

- katolički radio – 16. 2.

- hrvatski radio – II. program „čekaonica” – 18. 2.

- hrt; lica nacije, 6. 3.

- hrt; hrvatska uživo – 18. 2.

- radio 101 – 17. 2. i 21. 2.

- radio rijeka, radio Pula; radio šibenik...


40

Promotivni materijalDuža verzija objave za medije proslijeđena je brojnim novinarima čiji su pozivi uslijedili i koji su željeli opširnije pisati o samoj akciji. Taj tekst poslije poslužio je i kao poziv građanima, medijima i stručnoj javnosti da se pridruže akciji te je uobličen u letak i podijeljen tijekom prikupljanja potpisa:

Hrvatsko psihološko društvo organizira u Tjednu psihologije (16.-22.veljače 2009.) javnu kampanju protiv neetičnosti i zloupotrebe ljudi putem medija, pod nazivom:

„Ugasi loš program i upali svoj stav!“

ČEMU OVA AKCIJA?

Zvuči li Vam ovo poznato?

Smatrate li da je Vaša majka izvor sveg zla u Vašem životu?

Jeste li kad održavali seksualni odnos s dva muškarca istovremeno?

Smatrate li da je Vaš suprug loš u krevetu?

Jeste li kad oralno zadovoljili gosta kafića u kojem radite?

Mislite li da zbog abortusa više ne možete imati djece?

Smatrate li se dobrom majkom?

Ovakva i druga pitanja postavljaju se svaki tjedan gostima emisije Trenutak istine, uz „obećanje financijske nagrade“ ako budu iskreni.

Osim što je koncept emisije nemoralan i izrabljivački sam po sebi i ko-risti ljudske patnje i probleme za „zabavu“ gledatelja, uz to najčešće nema fi-nancijske nagrade, a termin emisije je 21h (donedavno 20h) kad su mnoga djeca i mladi pred tv-om.

Govoriti o pouzdanosti poligrafa kao mjere iskrenosti gotovo da je i smiješno jer je općepoznato da mjeri uzbuđenje, a ne istinu ili laž, kao i da zbog svoje nepouzdanosti ne vrijedi na sudu.

Upravo zbog svoje šokantnosti emisija je prilično gledana, a sudionike - lju-de koji su često prošli puno toga u životu pa i brojne traume, i koji o svojim teškoćama javno progovore, ponovo se traumatizira, obezvrjeđuje i banalizira.

Smatramo da se ovdje radi o ozbiljnom kršenju psihološkog integriteta čovjeka te o zloupotrebi psihologije, znanosti i novinarstva pod koje se ova i slične emi-sije prodaju!


41

U osmišljavanju glavne poru-ke kampanje rodila se ideja i potreba za kreiranjem prepoz-natljivih naljepnica koje bi bile podijeljene svim potpisni-cima peticije te je uz pomoć i donaciju dizajnera g. Igora Jeremića i tvrtke za digitalni tisak g. Siniše Cerovskog tis-kano 1000 naljepnica:

Ova je emisija samo jedan od bezbroj primjera kršenja čovječnosti i etike – isto je s reality showovima, kao i sa senzacionalizmom u crnoj kronici.

Je li to zaista jedini način na koji se čovjek u 21.stoljeću može zabaviti?

Produciranjem i gledanjem ovakvih emisija:

- Vodimo ljude u depresiju i besmisao

- Obezvređujemo i banaliziramo ljudske živote

- „Ubijamo“ ljudskost za zabavu i zaradu

- Toleriramo nehumanost

ŠTO MOŽEMO UČINITI?

Pozivamo sugrađane da se odazovu akciji potpisivanja peticije protiv neetičnosti medija u subotu 21. veljače 2009. od 10,00 do 14,00h:

• U Zagrebu na Cvjetnom trgu kod prolaza Oktogon

• U Rijeci na Korzu

• U Zadru na Narodnom trgu

Bojkotirajmo zajedno ovakve emisije i prebacimo program na nešto drugo!


ORGANIZATOR:

Hrvatsko psihološko društvo


42

PeticijaUz podršku tadašnjeg Gradskog Ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje Grada Zagreba (posebno Romane Galić, Zorane Uzelac i pročelnika dr. Zvonimira Šostara), koje je odobrilo postavljanje štanda te Gradskih tržnica koje su štand dopremile na Cvjetni trg, u subotu 21. veljače organizirano je u Zagrebu prikupljanje potpisa građana, s ciljem ukidanja emisije Trenutak istine te očuvanja ljudskog dostojanstva u medijima.

Posebno nas je oduševila inicijativa naših kolega Gorana Gračanina iz Rijeke i kolegice Jelene Plavčić iz Zadra koji su ponudili samostalno organizirati potpisi-vanje peticije u svojim gradovima. Time su znatno proširili vijest o akciji i omogućili brojnim građanima izvan Zagreba da sudjeluju, a da ne spominjemo moralnu podršku koju su time pružili organizatorima!

Donosimo tekst same peticije, koja se osim uživo mogla potpisati i on-line pomoću web servisa: www.petitiononline.com:

Tražimo ukidanje emisije Trenutak istine Nove TV jer obezvrjeđuje sudionike, iznova ih traumatizira i banalizira njihove teškoće.

Nečovječnost nije zabava. Poligraf ne utvrđuje istinu ili laž.

Tražimo da mediji prestanu izrabljivati teška životna iskustva i ljudsku muku za potrebe reality programa ili crne kronike.

Želimo očuvanje ljudskog dostojanstva u medijima.

rB Ime I PreZIme datum roĐeNja

adresa PotPIs

fotografije – Potpisivanje peticije u Zagrebu, 21. 2. 2009.


43

ReakcijeZa vrijeme kampanje dobivali smo niz pisama i poziva podrške, pa i viđenje neetičnosti takvih emisija, od naših kolega. Donosimo jedan anoniman primjer koji nam se toliko svidio da smo ga uključili u promotivni materijal koji je dijeljen građanima na štandu 21. veljače 2009.:

ZAŠTO JE EMISIJA „TRENUTAK ISTINE“ SPORNA?(Komentar anonimne kolegice preko interneta)

1. Ne zna se govore li ispitanici istinu ili ne, ali televizija govori laž. Jer da je poligraf tako siguran koristili bi ga i kao uvjerljiv dokaz na sudu. No nitko, koliko mi je poznato, ne može biti osuđen samo zato što jest ili nije prošao na poligrafu. Analogno tome nema nikakva utemeljenja da on bude jedini dokaz je li netko govorio istinu za pare ili nije.

2. Emisija iskorištava nevolju ljudi da ostvari profit. Posve isto što su radili i rimski carevi s gladijatorima po arenama. Duševne boli koje sami ispita-nici ili članovi njihove obitelji imaju nakon sudjelovanja u emisijama nisu nužno manje od boli zbog pregrižene šake. (A ti Neroni i Kaligule iz dav-nih rimskih vremena nam izgledaju tako nehumani u odnosu na nas. Ah, mi prosvijećeni!)

3. Pritom članovi obitelji, posebno malodobni (dakle djeca ispitanika) nisu mo-gli svojevoljno odlučiti hoće li im se majka ili otac, djed ili baka, punoljet-na sestra ili brat npr. prijaviti. To je emocionalno i psihičko zlostavljanje i kažnjivo je. Pravobraniteljica za djecu bi svakako trebala reagirati.

4. Priča o tome kako su sudionici sami odlučili pa tko im je kriv je elemen-tarno bedasta. Jer ako netko sam odluči zaraziti se ptičjom gripom npr. ili bjesnoćom (i pritom biti u karanteni do kraja da ne zarazi druge) društvo na to ipak neće pristati i pokušat će ga spriječiti. Kao što će pokušati spriječiti i samoubojice. U moja dva gledanja emisije (ne baš cjelovita) bile su najma-nje dvije osobe koje po svemu sudeći imaju ozbiljne emocionalne i psihičke traume. Iskorištavati ih je posve isto kao kad bi se naplaćivalo ulaz za gle-danje nekoga s fizičkom traumom (vanjski prijelom noge, iscureno oko i sl.) ili npr. nekad davno cirkuske atrakcije u vidu osoba sa sedam prstiju, brada-tom ženom i sl. Danas odavno zabranjeno i kažnjivo. Neovisno o tome što bi i ti sudionici mogli pristati (da plate dug ili rate kredita).

5. To što ljudi ne kuže da je to isto, to je ono što me ozbiljno brine. A ne moja bojazan da bih se u određenim postupcima, mislima, djelima ili propusti-ma nevoljnika mogla prepoznati i ja, i moji susjedi i autorica teksta. To sam znala i bez gledanja Trenutka istine. Ili da bi neki od tih sudionika mogli


44

biti sutrašnji pljačkaši ili zavidni ubojice. Mislim, to je otprilike kao da neka emisija sebi pribraja u zasluge to što me poučila da ljudi moraju piti vodu da ne dehidriraju. Silnog li i veleumnog otkrića. Naprosto sam pala u nesvijest od velebnosti tog otkrića.

Rezultati kampanjeNa rezultate naše kampanje možemo zaista biti ponosni – na prvu najavu pe-ticije protiv Trenutka istine i najavu kampanje, uslijedili su brojni pozivi iz raz-nih medija – organizatorice akcije dale su 20-ak radijskih intervjua, akcija je popraćena u HTV-ovim emisijama Dobro jutro Hrvatska, Hrvatska uživo te Licima nacije Branimira Bilića. Sve dnevne tiskovine popratile su akciju bar jednim člankom, a posebno ističemo Novi list i Jutarnji list, Slobodnu Dalma-ciju, ali i tjednike i mjesečnike poput Zareza i Cosmopolitana koji su popratili akciju i istaknuli njene glavne poruke.

Naravno, vijest je najprije i najbrže odjeknula na svim popularnijim internet-skim portalima, a kolega Hrvoje Gligora, predsjednik Hrvatske psihološke ko-more (a tada Hrvatskog psihološkog društva) organizirao je i tematsku Facebook-grupu u znak podrške akciji.

Upućen je dopis Vijeću za elektroničke medije kojim ih je HPD pozvao na uključivanje u akciju, ali i zatražio da kontinuirano i aktivno reagiraju.

Svoju podršku akciji dali su mnogi kolege i kolegice, ponajprije vodstvo Hrvat-skog psihološkog društva, uz veliku podršku Josipa Lopižića, programski odbor Konferencije Psihologija - mediji - etika u Poreču 2008., uz posebnu zahva-lu kolegici Jasenki Pregrad, zatim Sekcija za organizacijsku psihologiju HPD-a, Psihologijski portal, Hrvatska psihološka komora, ali i pravobraniteljica za djecu, potpredsjednici Vlade, niz vjerskih organizacija te mnogi drugi svojim pismima, pozivima i e-mailovima podrške.

Osim štanda s peticijom kojom su se prikupljali potpisi u znak podrške akci-ji, a koja je organizirana 21. 2. 2009. na Cvjetnom trgu u Zagrebu (uz pokrovi-teljstvo Gradskog ureda za zdravstvo, rad, socijalnu zaštitu i branitelje te Gradskih tržnica Zagreb), kolegica Jelena Plavčić i kolega Goran Gračanin istu su peticiju organizirali u Zadru i u Rijeci te je u jednom danu ukupno prikuplje-no preko 1600 potpisa uz još oko 1000 elektroničkih potpisa na internetskoj stranici www.petitiononline.com.

U ožujku 2009. emisija Trenutak istine prestala se emitirati, no kako su izjavili s Nove TV – „zbog ljetne sheme programa“. U rujnu 2009. emisija ponovo kreće s emitiranjem, u terminu 21h te je ovo prilika svima nama da ponovo promi-slimo o tome što želimo učiniti i upustimo se u neke nove aktivističke pothvate.


45

Na kraju bismo željeli naglasiti da uspjeh civilnih inicijativa ne treba mjeriti po tome jesu li postigle sam deklarirani cilj (npr. ukidanje TV emisije), već upravo po odjeci-ma glavnih poruka kampanje u mislima i dušama građana. Stav onih koji proizvode takve sadržaje teško ćemo mijenjati (iako ni to nije isključeno!), no na ovaj način imamo priliku aktivno prakticirati etičnost naše struke, promicati medijsku pisme-nost, kao i osvještavati osobnu odgovornost svih nas za izbore koje činimo, pa i izbore o sadržajima i programima koje odlučimo gledati i pratiti. A to je prilika koju ne bismo trebali propustiti.

Naučili smo... Nakon toga iskustva, mi organizatori ostajemo s bezbroj dojmova, ali i nekoliko važnih zaključaka:

• Možemo stvarno puno napraviti kad hoćemo! Potrebno je nešto vremena, gotovo ništa sredstava i puno dobre volje i entuzijazma – i mogu se pokrenuti nevjerojat-ne stvari.

• Javnost hoće čuti glas struke, naročito psihološke i možemo dobiti podršku od mnogih pojedinaca, ali i institucija, a naročito medija!

• Psihologiji nije mjesto samo u „uredima“, „ordinacijama“ i „ustanovama“, već i „na ulici“ i među ljudima – psihologija kao struka može i treba dati svoj glas jav-nim zbivanjima i time aktivno sudjelovati u javnoj komunikaciji.

• Ako svi zajedno budemo budniji i aktivniji, a pogotovo ako djelujemo zajedno, promijenit ćemo stvari koje su nam važne i za koje vjerujemo da se ima smisla boriti – ne sve, i ne za stalno, ali značajno!

A za kraj, i svima nama za inspiraciju:

„Don´t fight the media, be the

media!“*

* slogan je poruka na jednom od bedževa konferencije u Poreču. Nastao je u okviru ekologije medija i nastojanja na medijskom osvješćivanju ljudi pa zapravo poručuje da borba s medijima ima vrlo malo izgleda na uspjeh, budući da iza njih stoji moć kapitala i profita. ono što nije ni lako ni jednostavno, a ipak ima više izgleda na uspjeh je sustavno odgajanje kritičnog gledatelja i interaktivne publike, od-nosno unutarnjeg medija u svakom od nas. to unutarnje uporište protiv masmedijskog zarobljavanja i manipulacije, postaje osnova za odgovorno postupanje ako u vremenu brojnih novih mogućnosti i sami, poput drugih medija, odlučimo svijetu posredovati poruke.(op.ur.)


46

O autoricama

Ana KarlovićDiplomirala sam psihologiju 2001. i trenutačno sam samostalna psihologinja te vodite-ljica Medijacijskog centra Zagreb. Nakon diplome radila sam kao koordinatorica udruge Hrabri telefon što je uključivalo i javno zagovaranje te medijsku promociju udruge i pre-vencije nasilja nad djecom. Tijekom rada u Poliklinici za zaštitu djece (2002. - 2005.) važan dio mog posla činila je upravo suradnja s medijima i javno komuniciranje. Između 2005. i 2007. stekla sam iskustvo rada u privatnom sektoru, kao savjetnica za ljudske potencijale u tvrtki Electus d.o.o. Paralelno sam se nastavila educirati s područja sa-vjetodavnih i komunikacijskih vještina te upisala četverogodišnju edukaciju iz Gestalt-psihoterapije 2002. - 2006., u okviru koje pripremam završni rad. U području rada s civilnim sektorom imala sam prilike surađivati na više načina s medijima, predstavljajući djelovanje udruga s kojima surađujem, savjetujući udruge s područja javnog zagova-ranja te odgovarajući na upite medija o pojedinim temama iz psihologije. Posebno bih izdvojila jednogodišnje iskustvo kao gost psiholog u HTV-ovoj emisiji za mlade (Briljan-teen, 2007.-2008.); zatim gostovanje u 10 epizoda emisije o seksualnosti za tinejdžere (Ljubav ne boli, HRT 2009.); koautorstvo knjige iz popularne psihologije (Odgajam li dobro svoje dijete?, 2006.); te organizaciju javne kampanje Ugasi loš program, upali svoj stav! 2009.

Sena Puhovski Diplomirala sam psihologiju na zagrebačkom sveučilištu 2002. godine, od tada sam se dodatno educirala najviše u području /dječje/ traume i psihoterapije. Zaposlena sam u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba gdje uglavnom radim s traumatiziranom i zlostavljanom djecom i njihovim obiteljima. Moji susreti s medijima bili su uglavnom vezani uz područje kojim se bavim, dakle komentari i sudjelovanje u emisijama na temu djece i dječjih prava, kao i podizanje senzibiliteta javnosti na temu zlostavljane djece. Od 2004. do 2006. bila sam redoviti gost u TV emisiji „Briljanteen“ gdje sam kao psiholog komentirala i definirala različite pojmove i pojave te odgovarala na pitanja gledatelja.

d R U G o P o G l a v l j e


47

d R U G o P o G l a v l j e

o č i Š i R o M Z at v o R e N e

o medijskoj pismenosti


P R e d G o v o R ... 7

U v o d ... 13

P R v o P o G l a v l j e : NakoN gašeNja koNfereNCIje, Pale se Ideje ... 23

d R U G o P o G l a v l j e : očI šIrom ZatvoreNeDževdet Hadžiselimović: (Ne)pismeni u svijetu spektakla ... 49Maja Gabelica Šupljika: Zašto je važno da djeca budu medijski pismena? Pogled iz Ureda pravobraniteljice za djecu ... 62Hana Šiljan Bembić: Krenimo, s riječi na djela Iskustvo školske psihologinje u medijskom opismenjavanju i zaštiti učenika od štetnih masmedijskih sadržaja ... 69





49

Dževdet Hadžiselimović

(Ne)pismeni u svijetu spektakla

Zlokobni ekrani kontaminiraju naše duše poput sive, uporne kiše.

Pierre merot, sisavci

Sudionici simpozija i okruglih stolova o medijskom odgoju i medijskoj pismenosti na 16. konferenciji Hrvatskog psihološkog društva Psihologija-mediji-etika (Poreč, listopad 2008.) predložili su nakon izlaganja i rasprave određene zaključke. Upravo zbog značaja i složenosti njihove realizacije, ali i brojnih poteškoća u razvijanju me-dijske pismenosti, osvrnut ćemo se fragmentarno na složeni civilizacijski kontekst u kojem bi se taj rad trebao odvijati. Dakako, a u skladu s temom konferencije, ne tiče se to samo medijske pismenosti već i masmedija i psihologije, ali i njihove etički vrlo dvojbene pozicije u spomenutom kontekstu. Ako se ovaj osvrt kome i čini negativno intoniran i/ili donekle radikalan, cilj mu je nesumnjivo pozitivan: da se masmediji i psihologija, i ne samo oni i ne samo pomoću medijskog opismenjavanja i osvješćivanja, založe daleko više nego (do) sada za stvarnu dobrobit čovjeka i op-stanak ugroženog života na Zemlji. Takav pogled na fenomen medijske pismenosti potreban je zbog snažnijeg, ali i trajnijeg utemeljenja motiva onih koji se namje-ravaju baviti medijskim (pre)odgajanjem drugih, odnosno nastojanjem na razvoju medijske pismenosti, koja jest poželjan, ali i prilično neizvjestan cilj. Naime, medij-ska pismenost nije nešto što se jednom dostigne i dovrši. Postignuta razina medij-ske pismenosti najčešće je tek relativna, viša ili niža, budući da je kod te pismenosti manje u pitanju određeni sustav znanja, a znatno više stalna pozornost, misaoni napor te niz umijeća u propitivanju i kritičkom odnosu spram medija, njihovih po-ruka i sadržaja. A sve to u doticaju s medijima vrijedi uvijek iznova prakticirati, čak i onda kad za to nismo baš raspoloženi i kad bi bilo kudikamo udobnije prepustiti se sofisticiranom i zavodljivom nagovoru medija na pasivnost, zaborav i opuštanje. Dodatna je poteškoća da se sadržaj pojma medijska pismenost stalno širi i postaje sve bogatiji. Tako se on sve više odnosi i na stvaranje, uređivanje i diseminaciju vlastitih poruka, a ne samo recepciju i interpretaciju tuđih.

U svakodnevnom življenju i radu multimedijsko okruženje skoro je nemoguće izbjeći, a bez njega je teško i zamisliti funkcioniranje suvremenih demokratskih društava. No ostavimo li u ovoj prilici po strani neosporne koristi i pogodnosti koje nam mediji i njihove tehnološke inovacije znače i pogledamo li pozorno „dru-gu stranu ogledala“, otkrit ćemo zanimljivu sliku. Dinamično, zavodljivo, tu i tamo


50

čak dopadljivo, ali ipak, metaforički rečeno, dijaboličko lice masmedija. Naš život s masmedijima Dorothea Franck stoga i naziva trgovinom s vragom, u kojoj nam oni prodaju, naturaju ili „poklanjaju“ ono što nam najčešće ne treba, a uzimaju, prisvajaju ili otimaju ono što bi nam moralo biti dragocjeno: vrijeme, pozornost i/ili slobodu. Taj zavodljivi i manipulativni masmedijski „vrag“ proizvodi brojne ne-povoljne (osobne, društvene, ali i planetarne) posljedice, koje su veće što je naša medij ska pismenost na nižoj razini. O nekim takvim posljedicama vrlo skromne me-dijske kulture i dominacije masmedija u našim životima govorili smo opširnije na drugom mjestu pa ih ovdje tek sažeto navodimo:

• Masmedijska ovisnost (najčešće o televiziji, videoigrama i internetu) s poslje-dičnim pratiocima: porast nasilja, strahovi, oskudna razina društvenih vještina, brkanje virtualne i neposredne stvarnosti, dvojbe s identitetom, teškoće s obve-zama, zdravstveni rizici i sl.

• Nesnalaženje u informacijskom obilju, kaosu, buci, smeću…; degradiranje zna-nja, poteškoće nalaženja i izdvajanja pravog i vrijednog znanja u lavini vijesti i podataka.

• Parcijalizacija i atomizacija svijesti, dezorijentacija, zbrajanje svega i svačega, od-nosno kaotična usporednost sadržaja posredovanih masmedijima.

• Opadanje sposobnosti usmjeravanja pozornosti i trajnijeg usredotočivanja na neku aktivnost ili zadatak. Promjena u kognitivnom funkcioniranju djece ili po-rast ADD-sindroma? Implikacije za nastavu, učenje i razumijevanje djece.

• Slabljenje empatije, sposobnosti da stvari shvatimo ozbiljno, da nas nešto istinski potrese…

• Izumiranje autentičnih kultura (jezika, znanja, običaja…) i izrastanje globalne Mc culture u kojoj smo sve više zarobljeni gledatelji i manipulirani potrošači.

• Ubrzanje globalne destrukcije prirode masmedijskim naturanjem životnog stila ekscesivne potrošnje kao svojevrsnim zamašnjakom razaranja biološke osnove života.(1)

Spomenuta dvostruka priroda masmedija zapravo je preslikana matrica dvostru-ke prirode vladajućeg društveno-ekonomskog poretka liberalnog kapitalizma. Kad Terry Eagleton govori o anđeoskom i demonskom licu kapitalizma, onda to na jed-noj strani znači učinkovitost, poduzetništvo, slobodno tržište, demokraciju, ljudska prava, obilje materijalnih dobara… Na drugoj strani, sve nabrojeno, ima i svoje de-monsko lice. Otkrijmo za ovu priliku samo jedno: navedeni je poredak (bio) doista vraški učinkovit i u pustošenju, biološkom obezvređenju i onečišćenju našeg planeta.

Kapitalističko je društvo osebujan amalgam idealizma i cinizma, anđeoskog i demonskog, koje svoju jagmu za profitom krije pod krinkom moralno poučnog pijeteta. (2)


51

Kad je u pitanju cinizam o kojem također govori Eagleton, navodimo za ilustra-ciju dvije vijesti vezene za klimatske promjene. Prva: u jesen 2007. masmedi-ji obavještavaju da je Ministarstvo financija Ujedinjenog Kraljevstva naručilo istraživanje o vjerojatnoj ekonomskoj šteti koju bi mogle prouzročiti klimatske promjene. Vlasnici su kapitala napokon priznali postojanje klimatskih promjena, koje su sami izazvali i do tada sustavno negirali. Eto, njih zanimaju eventualne eko-nomske štete koje bi te promjene mogle prouzročiti. Dakako, zato što su pretpo-stavili da bi mogle biti ogromne. Brojne subjektivne „štete“, koje bi pri tome mogli imati milijuni ljudi, vlasnike kapitala zapravo ne zanimaju. Druga vijest: u ožujku 2009. u Kopenhagenu na summitu se okupilo 2.500 svjetskih klimatologa da upo-zore vlade u svijetu o vjerojatnim drastičnim posljedicama koje bi mogle pogoditi stotine milijuna ljudi kad, zbog klimatskih promjena, budu morali napuštati svoje životne prostore. Konačno, rekli bismo, jer je ta prilično konzervativna struka done-davno držala da su evidentne promjene klime zapravo samo uobičajene normalne varijacije. Eto, ovog su puta ukazali na moguće patnje velikog broja ljudi, a psiho-lozi i srodne struke valjda bi trebali malo detaljnije zamisliti kako bi to izgledalo. Unatoč dramatičnom upozorenju klimatologa, natezanja, igre i nedisciplina oko prihvaćanja i primjene sporazuma o ograničenju emisije stakleničkih plinova traju, a trajat će po svoj prilici i dalje.

Da su kojim slučajem zaživjele ideje, koje je šezdesetih godina prošlog stoljeća za-govarao američki ekonomist i humanist Kenneth Buolding, naš svijet bi danas zasi-gurno drugačije izgledao i bio prikladnije i sigurnije mjesto za život. Buolding je već u to vrijeme naslućivao mjeru do koje će zahuktali kapitalizam i njegov konkurent državni socijalizam nasrnuti na ograničene resurse i osjetljivi ekološki sustav pla-neta. Ekonomiju koja se trudi proizvoditi i trošiti što više, gdje su stalni privredni rast, ali i gomilanje manje ili više opasnog otpada, slobodno tržište i profit neu-pitni, nazvao je ekonomijom Divljeg zapada. Takvoj je ekonomiji suprotstavljao ekonomiju svemirskog broda, jer sve što postoji na Zemlji u ograničenoj je količini, pogotovo ako se ima u vidu činjenicu da na njoj živi nekoliko milijarda ljudi te da bi valjalo voditi računa i o kvaliteti života budućih generacija. U takvoj se ekonomiji racionalno i promišljeno proizvodi i troši, u njoj se štedi, a ne rasipa. Nažalost, za civilizaciju tog vremena i stupanj njezine emancipacije, bile su to utopijske zamisli. Dakako, i danas dominira ekonomija Divljeg zapada pa se za predočavanje njezine rizične i hazardne naravi upotrebljavaju i druge metafore, od kojih svaka izražava dio cjelovite slike. Tako imamo ekonomski užas (Viviane Forrester), Titanik, brod koji tone (Mary Jane Rust), a Al Gore govori o molohu koji uništava sve što mu se nađe na putu.

Moderna industrijska civilizacija, kako je sada organizirana, žestoko se su-dara s ekološkim sustavom planeta. Snaga njezina nasrtaja na Zemlju odu-zima dah, a strašne posljedice javljaju se tako brzo da ih jedva uočavamo…


52

Dokle god civilizacija u cijelosti, sa svojom golemom tehnološkom moći, na-stavi slijediti obrazac razmišljanja koji potiče dominaciju nad prirodnim svi-jetom i njegovo iskorištavanje radi kratkoročnih dobitaka, moloh će nastaviti uništavati Zemlju ma što bilo tko od nas činio. (3)

U razornoj ekonomiji, koja danas sve više nalikuje pokvarenom stroju što proizvo-di brojne štetne posljedice, a koji nitko ne zna ni popraviti ni zaustaviti, svojevr-sni je zamašnjak ekscesivna potrošnja. Nažalost, masmediji, znanost općenito, pa dakako i psihologijska struka vjerno su služili razornom sustavu i podizali njego-vu učinkovitost, a posebno učinkovitost oglašavanja kao akceleratora iracionalne potrošnje. Otprilike u isto vrijeme, kad se Boulding zalagao za drugačiju ekonomiju, sociolog Vance Packard, autor poznate knjige Hidden persuaders, snažno je kri-tizirao, između ostalog, sudjelovanje američke psihologije u reklamnoj industriji, pitajući se koliko je moralno manipulirati ljudima, a posebno djecom u iznuđivanju ekscesivne potrošnje te kamo će dospjeti američka privreda pod stalnim priti-skom potrošačke groznice. Svjetska je privreda danas dospjela, između ostalog, i do otoka smeća u Pacifiku čija je veličina 25 puta veća od površine Hrvatske, do metaforičkog naziva moloh itd. A kamo je dospjela američka psihologija sa svojim vjernim služenjem sustavu i krajnje neprihvatljivim posredovanjem spoznaja te stručnim nadzorom ispitivanja, ponižavanja i mučenja zatvorenika, to zasigurno zaslužuje poseban osvrt. Međutim, etički je vrlo upitno, danas još više nego u vrije-me Packarda i Bouldinga, između ostalog, i manipuliranje u oglašavanju, odnosno iznuđivanje iracionalnih ponašanja kupaca u ciljano smišljenim, konstruiranim i uređenim trgovačkim centrima. Razvoj manipulacije i iznuđivanja nastavio se u smjeru, kako kaže Douglas Rushkoff, naprednijih, manje uočljivih i pogubnijih teh-nika nagovaranja na potrošnju. Propagandni stručnjaci, a to su po njemu obično psiholozi, ljude tretiraju kao mete čije kognitivne procese valja zaobići i navesti ih da postupaju emocionalno i impulzivno, a ne racionalno. Razumije se da su na ma-nipulaciju manje otporna djeca, osobe nižeg obrazovnog ili intelektualnog statusa te medijski nepismene osobe.

Vještina manipulacije postala je toliko dominantnom da našu kulturu tjera naprijed više no ijedan njezin značajni promicatelj. O silama prinude u našem društvu konstruktivnije je misliti kao o dijelu velike mašinerije koja se omakla kontroli. Tek kad bolje osvijestimo kako djeluje, možemo je početi demonti-rati. (4) Jedini način za stvaranje pravog profita jest privlačenje emocionalnog, a ne racionalnog potrošača… Uspjeh…zahtijeva da ciljamo malo niže, u cijelo tije-lo, a ne samo u glavu. (5)

K tomu, u svrhu boljeg razumijevanja društveno-ekonomskog okvira, u kojem se vrijedi zalagati za medijsko opismenjivanje ljudi, potrebno je, barem donekle, de-


53

mistificirati fenomen slobode medija, inače ponos zapadne demokracije i liberalnog kapitalizma. Možda o njoj najbolje govori jedna karikatura, nastala tijekom rata u Iraku, koja prikazuje tri poznate američke medijske kompanije (CNN, NBC i FOX NEWS) kao tri majmuna. Jedan od njih pokriva šapama oči, drugi uši, a treći usta. Drugim riječima nema tako svete istine koju se neće skriti, iskriviti ili preparira-ti, ako je to u interesu vlasnika medija, (američkog) nacionalnog interesa, interesa politike ili utjecajnih oglašivača. Pridoda li se tome autocenzura urednika i novi-nara, odnosno ako se sve spomenuto spoji u „udružene snage“, a tako je bilo prvih godina rata u Iraku, onda od slobode medija ostaje jako malo. Delikatne se istine znaju potom postupno otkrivati godinama ili kao promišljena strategija kontroli-ranog curenja informacija ili kroz spoznaje upornih novinara istraživača. Kad se eventualno konačno saznaju, obično više i nisu aktualne. Neke stvari, međutim, unatoč svoj tehnologiji, masmedijima i življenju u globalnom selu, vjerojatno ni-kad nećemo pouzdano saznati. Primjerice, istinu o događaju, koji je poslužio kao opravdanje početka tzv. rata protiv terorizma, a potom prouzročio smrt, stradanje i poniženje milijuna civila, o tome tko je, zašto i kako srušio tornjeve blizance u New Yorku, nećemo nikad saznati. Zbog neuvjerljivosti službene verzije o spomenutom događaju nastao je velik broj drugih pa bi pravu istinu, i kad bi se pojavila, u lavini „činjenica“, teorija, ekspertiza, dokaza i protudokaza, tajnih dokumenata i manipu-lacija bilo vrlo teško prepoznati. Uostalom, ako vlast Sjedinjenih Američkih Država, prema Toffleru, proglašava godišnje oko 20 milijuna dokumenata tajnim, o kakvoj je to slobodi govora i medija riječ?

U 21. stoljeću najvažnija među sirovinama moglo bi biti znanje. Hoće li se sto-ga oko njega voditi ratovi i socijalne revolucije budućnosti? Ako hoće, koju će ulogu u toj budućnosti igrati mediji? (6) Na „slobodnom“ tržištu, sloboda govora postala je roba kao i sve drugo – prav da, ljudska prava, pitka voda, čisti zrak. Dostupna je samo onima koji si je mogu priuštiti. (7)

Drugi je nepovoljan trend za slobodu medija u tome da većinu medija posjeduje sve manji broj vlasnika, što umanjuje pluralizam na masmedijskoj sceni, a potom i mjeru slobode izvješćivanja. Tako je, na primjer, 1983. godine 90% medija u Sje-dinjenim Američkim Državama posjedovalo 50 vlasnika, a 2004. godine tek njih 5. Slučaj dominacije Berlusconija u talijanskim medijima ne treba ni spominjati. U takvom se trendu obično gase ili utapaju mali neovisni mediji, a tako je u Hrvatskoj nestao Feral Tribune.

Da doista živimo u vrlo dinamičnoj, ubrzanoj (P. Virillio) i/ili stvarnosti nepo-stojanih, fluidnih formā i odnosā (Liquid reality, Z. Bauman) svakodnevno nam pokazuju suvremeni masmediji kad, u sprezi s propagandistima, internetskom tr-govinom pa, dakako, i profitom, od prilično banalnih događaja stvaraju svojevrsne planetarne spektakle. Razumije se da takva stvarnost ubrzanih promjena, stalnih


54

tehnoloških inovacija i nepostojanih odnosa, stavlja čovjeka i njegove mogućnosti prilagođavanja pred ozbiljne izazove i kušnje. Pri tome mu mogu pomoći, između ostalog, nova znanja, novi stavovi i umijeća ili, kako se to danas običava reći, nove pismenosti. Zapravo svjedočimo pravoj proliferaciji pojma (ne)pismenost na nova područja pa je čovjek pred stalnim zahtjevom usvajanja novih oblika pismenosti. U uvjetima fluidnog društva i onima koji su sposobniji i motivirani neke nove forme pismenosti izmiču pa su i oni u koječemu u manjoj ili većoj mjeri (ne)pismeni. Nije teško pretpostaviti kako se u tako dinamičnoj situaciji snalaze oni prosječni i manje sposobni.

Za razliku od nekog područja znanja, pismenost bi u istom području trebala uključivati i svrhovito pronalaženje, potom upotrebu pa onda i moralnu odgo-vornost u korištenju nekog sustava znanja. Tako se, na primjer, informacijska pi-smenost može odrediti kao sposobnost i umijeća da se snađemo u informatičkom društvu, odnosno da se informacijama odgovorno koristimo u rješavanju problema i donošenju odluka. Više operativno, po Alainu Martinu, informatička pismenost po-drazumijeva znanje o izvorima informacija u nekom području, sposobnost i umijeća da se sačine učinkovite strategije pretraživanja i izdvajanja, ali i kritičkog vredno-vanja informacija da bi se njima onda adekvatno i odgovorno koristilo, uključivši u to i citiranje s predočavanjem referenci. Srodni pojmovi, digitalna pismenost i e-pismenost, naslanjaju se na informatičku pismenost, no nisu joj istoznačnice. Sve se češće spominju i sljedeće (ne)pismenosti: znanstvena (i njoj srodna metodološka), tehnička i tehnološka, vizualna, glazbena, kulturalna, filozofska, financijska, pra-vna, religijska, politička (i uže, psihopolitička), zdravstvena, spolna, emocionalna (već duže etablirana u psihologiji), psihološka (za druge struke), ekološka, moralna itd. K tomu, govori se i o nekoj vrsti povezujuće ili interakcijske pismenosti (transli-teracy), kao sposobnosti i umijeću čitanja, pisanja ili reagiranja na nizu komunika-cijskih platformi, alata ili medija, kao što su televizija, film, radio, mobitel, internet, online-socijalne mreže itd., a pomoću glazbe, govora, pisanja, čitanja, interpretaci-je, dijaloga i drugih oblika interakcije. Kao što smo se već uvjerili pri određenju in-formacijske pismenosti, moralni bi aspekt trebao biti sadržan i u svakoj od brojnih pismenosti. Tako, recimo, psihopolitička pismenost, koju bi svakako trebali usvoji-ti pripadnici psihološke struke, podrazumijeva odgovorno odabiranje i ponudu psiholoških spoznaja, informacija ili stručnih interpretacija, a koje u izvjesnim si-tuacijama i trenutcima mogu pripomoći da se neki problem u užoj ili široj zajednici najpovoljnije shvati, postavi ili razriješi. Psihopolitički pismena osoba odgovorno će reagirati na određeni društveni događaj ili pojavu nastojeći da svojim znanjima i stavovima stvara pretpostavke višoj kvaliteti života i socijalnoj pravednosti u zajed-nici u kojoj djeluje i živi.

Još nekoliko riječi, uz ono što je već rečeno, o dvije ključne pismenosti s kojima ni naša globalizirana civilizacija, ni masmediji kao njezini promotori, a ni psiho-logija ne stoje baš dobro. Prvo, sasvim kratko o ekološkoj pismenosti. Ne dođe li


55

do dubljeg razumijevanja ekološke krize i shvaćanja povezanosti gotovo univer-zalne antropološke etike, dominantnog razornog modela ekonomije i vrlo rizičnih ekoloških posljedica, sve će se teže dogoditi potrebni zaokret u načinu življenja i postupanja te tako osigurati opstanak života i ljudske vrste na Zemlji. Premda u svjetskoj psihologiji ima ponešto ekološki orijentiranih strujanja, glavni korpus psihološke znanosti nosi struja inercije, odlaganje uvida u stvarno stanje i dalj-nje vjerno služenje postojećem ekonomskom poretku. Izvjesne naznake promjene pruža Australsko psihološko društvo (u Australiji su ekološke poteškoće izraženije) sa svojim aktivnostima i proklamacijama, kao što je ona o klimatskim promjenama, drugim ekološkim problemima te o tome kako bi psiholozi u svemu tome mogli pomoći.

Ekološki problemi i izazovi su kompleksni te zahtijevaju suradnju i multidisci-plinarnost u analizama i „rješenjima“… Psiholozi bi trebali biti uključeni na svim razinama planiranja, implementacije i evaluacije ekoloških projekata i kampanja. (8)

Postoje i drugdje pokušaji ekološkog osvješćivanja i provokativnih rasprava, prem-da su ograničena dometa, u okviru kritičke, radikalne i ekopsihologije, ekološki usmjerene psihoterapije i sličnih orijentacija u psihologiji. Kao što se svojevremeno pitao Erich Fromm, slično se pita i ekopsihologica Hilary Prentice o tome je li ljud-ska vrsta suicidalna kad se angažira u destruktivnim ponašanjima prema svemu onome o čemu zapravo ovisi, odbijajući istovremeno sučeljavanje s takvim odno-som. Premda je bilo nekih pokušaja, uključivši i zalaganje za održivi razvoj i preu-zimanje svog dijela odgovornosti za ekološku krizu u preambuli Etičkog kodeksa Hrvatskog psihološkog društva (HPD), u našoj se psihologiji nije dogodila nikakva ozbiljnija ekološka (pre)orijentacija. Da je unošenje odgovornosti za ekološku krizu u kodeks HPD-a bilo stvar trenutka, a ne ozbiljnog opredjeljenja struke, pokazalo se pri usvajanju Kodeksa psihološke djelatnosti Hrvatske psihološke komore (HPK), u kojem stajališta iz preambule kodeksa HPD-a nema. Uzgred i pitanje, čemu dva etička kodeksa za jednu struku?

Članovi Hrvatskog psihološkog društva svjesni su i širih problema s kojima se suočava čovječanstvo. Svjesni su duboke ekološke krize, zabrinjavajućeg pogoršanja uvjeta za život u biosferi te drugih nepovoljnih trendova razvoja na našoj planeti. Polazeći od toga spremni su preuzeti dio odgovornosti koju dijele sve znanosti i humanističke discipline u ostvarivanju projekata održivog razvoja i očuvanja prirode i života na Zemlji. (9)

Kad je riječ o moralnoj pismenosti, onda je stanje prilično nepovoljno, i u psihološkoj struci i u onih koji posluju u masmedijima. Ta se pismenost teško može temeljiti samo na etičkim kodeksima struka, koji polazeći od antropološke etike reguliraju


56

odnose među ljudima, ali ništa ne govore o odnosu prema prirodi kao svekolikoj osnovi života, uključujući tu i život čovjeka. Ti kodeksi govore, na primjer, o zaštiti životinja u psihologijskim eksperimentima, što je sasvim u redu, ali ne govore ništa o izumiranju vrsta zbog našeg obezvređenja prirode, niti o etičkim obvezama pre-ma budućim generacijama ljudi i životinja te njihovu pravu na život. Moralna se pismenost, recimo u psihologiji, teško može zasnovati bez kritičkog odmaka prema društveno-ekonomskom sustavu koji trenutačno opslužujemo. Za početak je zasi-gurno korisno prihvatiti Hegelovo stajalište o tome da bi se naša moralnost trebala zasnivati prije svega na tome jesmo li u dovoljnoj mjeri i dovoljno duboko svjesni posljedica koje naše činjenje proizvodi. Upravo navedeni Hegelov stav uzeo je za polazište američki humanist, psiholog i psihoterapeut Rollo May, kad je poticajno pisao o društvenoj odgovornosti psihologa.

Prije spomenutoj ubrzanoj stvarnosti i zahtjevu za svladavanjem novih pismeno-sti dobro bi došao i ubrzani čovjek (homo rapidus) s natprosječnim intelektual-nim kapacitetima, a ovaj naš obični, nastojeći joj udovoljiti, nerijetko pati od bole-sti užurbanosti (hurry sickness), nedoraslosti i zbunjenosti. O svojevrsnoj bolesti, odnosno tjelesnim i/ili duševnim teškoćama, zbog povećanih zahtjeva za stalnim prilagođavanjem brzim promjenama, stresu zbog preopterećenosti informacijama i učestalog donošenja odluka i sl. pisao je potkraj prošlog stoljeća vrsni kritičar „pro-gresa“ Alvin Toffler i nazvao je šok budućnosti.

Nepromišljenim ubrzanjem ritma promjena, prekomjernim povećanjem no-vih pojava, situacija i mogućnosti izbora, mi se lakomisleno poigravamo s bit-nim preduvjetima duševne ravnoteže koji moraju vladati u životnoj okolini. Tako milijune i milijune ljudi izlažemo šoku budućnosti. (10)

Za razliku od Tofflera, gotovo optimistično, opisuje Dragan Petrić čovjeka našeg doba nazivajući ga superkomunikator. Pripisuje mu tri temeljna obilježja: natprosječne vještine pretraživanja i upijanja informacija, istovremeno obavljanje više aktivnosti te nelinearno učenje. Podsjeća to na opis homo zappiensa koji je dao Nizozemac Wim Veen, no Petrićevo zagovaranje uređenja društvene zajednice na načelima etičkih normi kao i „surove, drske, neumjesne i proste komunikacije“ s interneta jedva treba komentirati.

Čim se uju tro pro bu di… gra bi svoj “pa me tni” te le fon i na nje mu pro vje ra va pri sti gle e-ma i lo ve, SMS-ove te gru pne i pri va tne po ru ke pri sti gle pu tem Fa-ce bo o ka i in ter net skog fo ru ma ko ji re do vi to pra ti. Oni ma za ko je pre tpo sta-vlja da se oče ku je nje go va br za re a kci ja odmah odgo va ra… Če ka ju ći na se ma-fo ri ma, ner vo zu… kra ti uti pka va njem no vih sta tu sa na onim so ci ja li za cij skim ser vi si ma ko ji mu do pušta ju da to uči ni pu tem mo bi te la… Opet te le fo ni ra, opet ti pka, sti že mu no vi SMS. Zvo ni i no vi e-ma il, mo bi tel vi bri ra, iska če pro zor


57

za chat. Reply, Forward, Send, Reply, Forward, Send, Reply, Forward, Send, i ta ko do na ve čer…(11)

No u svezi s naslovom i predmetom ovog članka, opisani superkomunikator možda jest dovoljno digitalno ili informatički pismen, ali mu zasigurno nedostaju medij-ska, komunikacijska i etička pismenost, jer surova, drska ili neumjesna komunika-cija nije nigdje prihvatljiva, a još manje odgovorna. Naime, važno obilježje medijske pismenosti, osim recepcije i razumijevanja poruka, bit će sve više i produkcija po-ruka, a za njihovo stvaranje, uređivanje i oblikovanje vrijedi također niz zahtjeva, u najmanju ruku odgovornost za posljedice koje naše poruke mogu izazvati. K tomu, postizanje bilo kakve pismenosti, pa i one najjednostavnije alfabetske, stvar je prije svega sposobnosti. U Hrvatskoj, nažalost, postoje deseci tisuća alfabetski nepisme-nih ljudi, a u svijetu preko milijardu. Čak kad bi i bilo moguće da svi u dogledno vrijeme postanemo superkomunikatori, kako misli Petrić, njegov opis superkomu-nikatora ne čini se baš privlačnim i smislenim ciljem. Prije bi moglo biti istina da ni intelektualno prosječni neće biti dorasli novim generacijama softvera i sofisticiranih uređaja pa će se dogoditi kao u onoj karikaturi u kojoj računalo priopćuje korisniku da bi trebao „nadograditi“ svoj mozak, kako bi bio kompatibilan novom softveru. Lucidni Michel Houellebecq ukazuje zapravo da je sve otišlo u smjeru površnosti i trivijalnosti te se, po njemu, proizvode i reklamiraju prijevozna sredstva za stvo-renja koja nemaju kamo ići i koja nigdje nisu kod kuće, odnosno komunikacijska sredstva za bića, koja i tako nemaju što reći. Pogleda li se čime se zabavlja i o čemu komunicira najveći broj korisnika društvenih mreža na internetu, npr. Facebooka, u iskušenju smo da se složimo s Houellebecqom. Kapital i njegovi vjernici našli su u stalnim tehnološkim i masmedijskim inovacijama svoj opipljivi financijski smisao, no ostaje da smisao nađe i čovjek koji kritički misli i koji bi htio znati odgovor bar na dva-tri osnovna pitanja, koja je vizionarski još 1935. postavio Martin Heidegger: kamo, čemu i što onda?

Kada i najudaljeniji dio kugle zemaljske postane tehnički osvojiv i gospodarski opljačkan; kada svaka i najmanja stvar na bilo kojem mjestu i u bilo kojem tre-nutku postaje dostupna;…kada vrijeme znači još jedino brzinu, trenutačnost i istovremenost;…tada, da tada, lebdi kao avet iznad cijelog ovog smeća, pita-nje: čemu, kamo, a što onda? (12)

Nadalje, ugledni sociolog Zygmunt Bauman otkriva posebnu nelagodu tehnološki nametljivog okruženja, suosjećajući s čovjekom globaliziranog kapitalizma, a po-sebno s mladim ljudima koji bi trebali dovoljno sigurnosti da stvore osnove svojoj trajnijoj egzistenciji. Dugo su učili i studirali, a sada im je radno mjesto sasvim ne-sigurno, jer već sutra tvrtka u kojoj rade može preseliti, primjerice, u Indoneziju ili Kinu. Bez dovoljno sigurnosti oni ne mogu potvrditi svoju slobodu. U fluidnoj i


58

nepostojanoj stvarnosti, koju masmediji čine još kaotičnijom, strahovi su raspršeni i neodređeni pa je utoliko teže okriviti za njih konkretne objekte ili osobe.

U današnjem svijetu ljudi imaju mnogo razloga za strah. Mogli bismo lako načiniti katalog rizika s kojima se mlada osoba danas sučeljava, ali je ta-kav katalog nemoguće kompletirati, jer su stvarni uzroci straha disperzira-ni, nejasni i teško odredljivi, a to ih čini i više prijetećim. (13) Beznačajni smo, preplavljeni morima izbora, plimama promjena. Postoji to-liko toga…Više izbora. Više potrošnje. Više zabave. Više straha. Više nesigur-nosti. (14)

Pogledajmo sada, tek ilustrativno, kako se u fluidnom društvu proizvode spektakli. Slučaj je htio da su tri nedavna i relativno trivijalna događaja, koji su se zbili ovih dana, skoro u isto vrijeme (oko 20. travnja 2009.), zahvaljujući masmedijima i načinu kako oni konstruiraju stvarnost, postali planetarne senzacije, da bi potom i dalje odjekivali u različitim medijskim formama, sve dok redatelji medijskih događanja drže da se to isplati, odnosno da može donijeti profit. Nema sumnje da se medijska obrada takvih događaja smišlja i planira i prije no što se dogode.

Prvi se događaj zbio na marginama summita dviju Amerika na Trinidadu. Kontro-verzni predsjednik Venezuele Hugo Chavez poklonio je američkom predsjedniku Baracku Obami knjigu Otvorene vene Latinske Amerike: Pet stoljeća pljačkanja kontinenta urugvajskog pisca Eduarda Galeana. Jedna zaboravljena knjiga postala je preko noći vrlo tražena, što je Amazon.com vrlo dobro iskoristio. Zaradili su, međutim, i mnogi drugi, jer se razgovor o knjizi, njezinu sadržaju i mnogim drugim problemima prenio u masmedije, uključivši i brojne internetske portale. Sasvim neobično, nekoliko dana poslije novinarka Jasmina Ryan govori o krivnji koju je osjećala zbog pisanja o onom nebitnom i trivijalnom, a izostavljanja bitnog, pri-mjerice iz izlaganja nobelovca Stephena Chua, američkog ministra za energiju, o opasnosti drastičnog ubrzavanja klimatskih promjena zbog mogućeg oslobađanja ugljika, pohranjenog u zaleđenoj tundri.

Ipak, u izvješćima, kao i druge kolege, pišem o rukovanjima, zagrljajima, sit-nim i krupnim političkim izjavama. Jer da sam pisala o tundri, i čitatelji i urednici možda bi pomislili da me tamo, na putu, udarila tropska vrućina. Dok pratimo skandale, ubojstva, razvode, svađe i mirenja – bojim se ne zat-varamo li namjerno oči pred onim što nam dolazi. (15)

Drugi je događaj slučaj izvjesne 47.-godišnje škotske kućanice po imenu Susan Boyle, koja je pobijedila na nekom natjecanju u pjevanju. Ne bi to bilo baš medij-ski zanimljivo da izvrsno pjevanje dotične gospođe nije bilo u značajnoj opreci s njezinim tjelesnim izgledom te njezinim jadnim životom u kojem je navodno ni-


59

tko nikada nije poljubio. K tomu, „netko“ je potom savjetovao gospođu Boyle da ispriča i druge neobičnosti o sebi i svome životu, a to je zajedno s njezinim izgledom i pjevanjem postalo masmedijima prilično atraktivno. Uz mnoge prijedloge koje su joj svjetski mediji ponudili, najbizarniji je onaj nekog pornografskog portala da za nagradu od milijun dolara pristane da kamere snimaju gubitak njezina navodnog djevičanstva. Bilo kako bilo, masmediji će eksploatirati i taj slučaj sve dok bude senzacionalističkog naboja u njemu.

Treća priča. Zahvaljujući dobro smišljenoj kampanji, novi komunikacijski mikro-blogerski alat Twitter, čiji korisnici mogu istovremeno biti izvor vijesti, osobni medij i interaktivna publika, odlučio je naći svoje mjesto pokraj prezasićenih društvenih mreža MySpace i Facebook, nastojeći privući i jedan dio njihovih korisnika. Sve se poklopilo kad je jedan od vrlo uspješnih mikroblogera, glumac Ashton Kutcher, svojim dosjetkama, komentarima i razgovorima sa suprugom Demi Moore zami-jetio da ima na tisuće čitatelja, da se broj korisnika njegove mreže približava mi-lijunu, a sličan je broj korisnika bio i na mreži CNN-a. Tko će prije dostići milijun korisnika: CNN ili Twitter? Pobijedio je Twitter s Kutcherom. Uz slogan „Facebook je prošlost, živio Twitter!“ i prelaskom na tu komunikacijsku mrežu nekih poznatih osoba, uključivši i predsjednika Obamu, isprovociralo se znatiželju i vjerojatnu mi-graciju nekih korisnika Facebooka i drugih društvenih mreža na moderniji Twitter. Treba li uopće reći da je time porasla zarada, ali i cijena Twittera, koji su neki, a među njima i Facebook, odmah pokušali kupiti.

Perverzija više nije subverzija, a šokantni su ekscesi dio samog sustava, smatra fi-lozof i dobar analitičar suvremenosti Slavoj Žižek, pa kao primjer navodi da se u konceptualnoj umjetnosti mogu sresti izlošci mrtvih krava, prikazi kolonoskopije ili gastroskopije i mnoge druge neobične pojave. U reklamiranju se možda otišlo još dalje pa se sve češće upotrebljava šok oglašavanje (shockvertising). Dapače, sustav se sve više šokom i ekscesom hrani nastojeći i tako pojačati svoju reproduktivnu moć.

Danas sve više kulturno-ekonomski aparat sam, u svrhu vlastita reproduci-ranja u tržišnim uvjetima konkurencije, ne mora samo tolerirati već i direktno poticati šokantne efekte i proizvode. (16)

Fenomen medijske pismenosti zapravo je knjiga koja se stalno dopunjava. Goto-vo svakodnevno naše se multimedijsko okruženje inovira, ne samo tehnološki već i novim formama, odnosima i interakcijama. Istraživanja o učincima medija na ponašanje, socijalnu patologiju, kognitivno funkcioniranje itd., premda su u priličnom zaostajanju za brzim promjenama, ipak stalno donose nove spoznaje. Za one koji se unatoč iluzijama, barijerama i teškoćama, ipak namjeravaju baviti medijskim odgajanjem spomenut ćemo neke pojave, dvojbe ili natuknice u vezi s medijima i medijskom pismenosti, koje valja upoznati, pratiti, proučavati, a kad je


60

neophodno i praktično iskušati, da bi se spomenuta „nedovršena knjiga“ dopunja-vala i upotrebljavala u neposrednim susretima sa sudionicima predavanja, rasprava ili radionica.

• Masmediji općenito: medijska tranzicija (strahovi, stres, motivacija) i kako je olakšati, ekologija medija, širenje stereotipa i predrasuda, tehnike manipula-cije, masmediji i ideja održivosti i opstanka, forum-teatar u odgoju za medije, prepuštanje tehnologiji, problemi s gadgetima, otežano moralno i na budućnost usmjereno mišljenje, homo zappiens itd.

• Videoigre: korist i šteta, sredstvo učenja, nasilje i predrasude, uloge (identifi-kacije, fiktivni identiteti), inspiracija ubojstva, predoziranje i zdravstveni rizici, ovisnost i liječenje, zaštita djece i sl.

• Internet i virtualni prostor: tipovi ličnosti i forme ovisnosti, online-učenje, so-lidarnost, spolne i druge zloupotrebe, online-zlostavljanje, zaštita djece, etičke norme, paralelni, višestruki ili fluidni identitet?, konstrukcija identiteta i lažno predstavljanje, revolucija socijalnih mreža (facebook, mySpace, twitter, se-cond life…), socijalna psihologija online-grupa (forum, blog, socijalne mreže), jezik i žargon, psihologija avatara, online-psihoterapija, privatnost, cenzura, virtualna „crna rupa“, zamjena i/ili brkanje virtualne i neposredne stvarnosti, online-ekshibicionizam i/ili voajerizam, masovna (samo)ubojstva kao planetarni spektakli (najavljena internetom i inspirirana njegovim mogućnostima), demo-grafija i migracije na komunikacijskim mrežama, nove forme: web 2, web 3, web bio itd.

Raspravljati o današnjem globaliziranom kapitalizmu, mjestu medija i psihologij-ske struke u njegovu nelagodnom i sve tješnjem okviru, kao i načinu kako medijski opismeniti i emancipirati djecu, roditelje i ljude općenito, a ne izazvati svojevrsni distopijski ugođaj, skoro je nemoguće. Trenutačna kriza i recesija, koja je posljedica začudne sebičnosti i ekscesivnog bogaćenja bankarske, menadžerske i elite financij-skih špekulanata, samo pojačava tu atmosferu. Nalikuje li, stoga, rad na medijskoj pismenosti, s obzirom na njezino trenutačno vrlo nepovoljno stanje te dinamični i složeni društveni kontekst u kojem je valja razvijati, Sizifovu poslu? Odgovor nije jednoznačan. Naime, sudbina tog mitskog junaka nije samo metafora apsurdne djelatnosti već i svjesnosti i promišljanja situacije, istrajnosti te upornog hrvanja s pothvatom koji nije ni lak ni jednostavan. I kao što je s medijskom pismenošću, tako je i s ustrajanjem na očuvanju okoliša, demokraciji, ljudskim pravima, nena-silju, duševnom zdravlju i sličnim, u dobroj mjeri, utopijskim projektima. Napokon, kao što se u svojim razgovorima suglasiše dva značajna filozofa naših dana, Alain Finkielkraut i Peter Sloterdijk, suvremeni se Prometej neobuzdano zaigrao ostva-renjem svojih zamisli, tehnološkom moći i pustošenjem Zemlje te će morati smoći snage da se obuzda, postavi granice i iznađe alternative onom što je do sada neod-govorno činio te potom, slično Sizifu uporno i istrajno, počne uklanjati štetu koju je sam proizveo. I da u tome, kao i Sizif u svojim naporima, nađe smisao i zadovoljstvo.


61

c i t i R a N a l i t e R a t U R a :

1. Hadžiselimović, Dž. (2004.): (Video)medijska pismenost, manipulacija, ovisnost, Metodički ogledi, br. 19., str. 30-34.

2. Eagleton, T. (2006.): Sveti teror, Jesenski i Turk, Zagreb, str. 76.

3. Gore, A.(1994.): Zemlja u ravnoteži: ekologija i ljudski duh, Mladost, Zagreb, str. 209.

4. Rushkoff, D. (2002.): Iznuđivanje: zašto slušamo ono što nam oni kažu?, Bulaja naklada, Zagreb, str. 31.

5. Ridderstrale, J., Nordstrom, K.A.(2002.): Funky business: kapital pleše samo s da-rovitima, Differo, Zagreb, str. 288.

6. Toffler, A. (1991.): Powershift: Knowledge, welth, and violence at the edge of 21st century, New York, Bantam books, str. 323.

7. Roy, A. (2004.): Vodič za imperij za obične ljude, Naklada Enigma, Zagreb, str. 48.

8. Climate change and other enviromental problems: How psychology can help, Au-stralian psychological society, www.psychology.org.au/Assets/File/how-psycholo-gy-can-help.pdf

9. Etički kodeks Hrvatskog psihološkog društva(1996.)

10. Toffler, A. (1975.): Šok budućnosti, Otokar Keršovani, Rijeka, str. 296.

11. Petrić, D.: Likovi bez srama, Jutarnji list, 3.1.2009.

12. Heidegger, M., Prema Sunić, T. (1993.): Američka ideologija, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, str. 9.

13. Galecki, L.: The unwinnable war, Interview with Zygmunt Bauman, www.eurozi-ne.com/articles/2006-12-13-bauman-en.html

14. Ridderstrale, J., Nordstrom, K.A. (2002.): Funky business: kapital pleše samo s darovitima, Differo, Zagreb, str. 92.

15. Ryan, J.: Što da sam pisala o tundri!?, Jutarnji list, 24.4.2009.

16. Žižek, S. (2008.): Pervertitov vodič kroz film, Antibarbarus i Hrvatsko društvo pi-saca, Zagreb, str. 93.

O autoru:

Dževdet Hadžiselimović, prof. [email protected] psihologiju 1970. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Živi u Puli. Umirovljen prije desetak godina, no još uvijek ponešto radi i piše. Sudjelovao je aktivno u radu Konferencije HPD-a 2008. u Poreču. Bavi se, između ostalog, educiranjem učitelja, rodi-telja i građana te pisanjem o medijskoj pismenosti, ovisnosti i manipulaciji. Surađivao s većim brojem novinara (radio, televizija, novine i časopisi).


62

Maja Gabelica Šupljika

Zašto je važno da djeca budu medijski pismena? Pogled iz ureda pravobraniteljice za djecu

Na dijete i njegovo odrastanje u mnogim njegovim manifestacijama mediji utječu na različite načine, a „suvremeno“ djetinjstvo možemo, zbog vrsta i prisutnosti me-dija, nazvati multimedijalnim. Mnogi medijski sadržaji pozitivni su činitelji socija-lizacije djeteta te imaju edukativnu, odgojnu, zabavnu i informativnu vrijednost, a mnogi jesu ili bi mogli biti štetni za dijete i ugroziti njegovo zdravo odrastanje.

Da bismo se približili odgovoru na pitanje Zašto je važno da djeca budu medijski pismena?, valja vidjeti od kakvih to sadržaja treba djecu štititi, zašto to i kako treba činiti te što je zapravo medijska pismenost*.

Medijski sadržaji koji ugrožavaju djecuNije rijetkost čuti izjave poput “Mediji su krivi za sve, otuđuju ljude, razaraju vri-jednosni sustav, potiču nasilje i nemoral, kvare djecu namećući im lažne idole, ruše vrijednost obrazovanja, ugrožavaju obiteljske vrijednosti i roditeljski autoritet, stva raju negativnu sliku o školi i učiteljima.” (iz jedne od prijava Uredu pravobra-niteljice za djecu).

Osim pozornosti „nestručnjaka“, pozornost istraživača i znanstvenika također je usmjerena na negativne sadržaje, posebno na efekte gledanja nasilnih programa na socijalno ponašanje. Malo je istraživanja utjecaja pozitivnih sadržaja na djecu i njihov razvoj i shvaćanje sebe i svijeta u kojem žive. Razlog tomu može biti i u tome što je pozitivnih sadržaja malo ili čak i ono što bi moglo biti pozitivni sadržaj, ne doživljava se takvim. U jednom australskom istraživanju iz 1979. koje navode Schroeder i suradnici (1) nađeno je da petodnevno izlaganje djece prosocijalnim emisijama od pola sata dnevno pojačava u djece pomaganje i suradnju s drugi-ma. Utvrđeno je i da gledanje prosocijalnih TV programa u kombinaciji s trenin-gom prosocijalnog ponašanja ima trajni i snažni efekt na suradnju, pomaganje i velikodušnost. Devedesetih je u pregledu sličnih istraživanja pokazano da progra-mi s pozitivnim/prosocijalnim sadržajima imaju snažan pozitivan utjecaj na djecu, mnogo jači od negativnog utjecaja emisija s agresivnim ili antisocijalnim temama.

* Izlaganje koje je prethodilo ovom tekstu temeljilo se na iskustvima i podacima ureda pravobraniteljice za djecu, sadrži neka već objavljena stajališta ureda te su upotrijebljeni različiti stručni i znanstveni izvori od kojih se neki ne navode u ovom radu.


63

Vjerovanje se o utjecaju i snazi medija mijenja, a ta promjena često ne prati stvarne promjene u životu i službene podatke. Tako je krajem 80-ih godina prošloga stoljeća 58% građana vjerovalo da televizija pridonosi povećanju nasilja u društvu, danas u to vjeruje 70% ljudi. Ti isti ispitanici vjeruju da televizija štetno djeluje na društvo, no ne vjeruju da štetno djeluje na njih same pa ipak gledaju tu istu televiziju. Ljudi općenito vjeruju da je kriminal, a posebno teški zločini, u porastu, što službeni po-daci ne podržavaju uvijek.

Postoji i znatan nerazmjer između kriminala na televiziji i u stvarnom životu. Pri-mjerice na televizijskom programu, kako navodi Marković (2), polovicu zločina čine ubojstva, dok je ubojstava u stvarnom životu manje od 1% u ukupnom kriminalu. Fizički napadi kao ozbiljna kaznena djela na televiziji čine oko trećinu zločina, a u stvarnom životu oni se odnose na 7% počinjenih kaznenih djela.

U suvremeno doba mnogi ljudi doživljavaju mlade kao nasilnike i vjeruju da su fizički napadi, ubojstva i nasilje najzastupljeniji u njihovu socijalno neprihvatljivom ponašanju. Istodobno, podaci Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za 2008. godinu kao i za prethodne godine pokazuju da su u strukturi kriminaliteta maloljet-nika najzastupljenija kaznena djela protiv imovine (62,5%), zatim slijedi zloupora-ba opojnih droga (12,9%), a na trećem su mjestu kaznena djela protiv života i tijela (5,3%). Iako djelomično umiruje činjenica da djela protiv života i tijela nisu najza-stupljenija, zabrinjava tendencija porasta prijavljenih mlađih maloljetnika, dakle djece mlađe od 14 godina. Institucije dijelom to pripisuju nedostatku preventivnih programa, visokoj vrijednosti novca i materijalnih stvari u sustavu vrijednosti mla-dih. Škole to pripisuju nedovoljnom i neadekvatnom obiteljskom odgoju, rodite-lji vršnjacima i medijima. Stručnjaci se slažu da nasilno ponašanje pojedinca kao ishod ima u sebi različite uzroke, a medijski su sadržaji samo jedan od njih. Stoga su u Hrvatskoj nužna znanstvena istraživanja (posebno longitudinalna) povezanosti različitih utjecaja medijskih sadržaja i funkcioniranja djece i mladih.

Što gledanje nasilja znači za djecu?Negativni sadržaji nisu samo prizori nasilja. Oni su sve ono što ugrožava pojedinca ili društvo u blagoj mjeri (kao neke reklame koji potiču dijete na potrošačko ponašanje) ili vrlo ozbiljno kad potakne gledatelja na oponašanje, na primjer ubojstva. Opisi-vanje ili prikazivanje nasilja nad drugim ljudskim bićem jedan je od najizraženijih negativnih sadržaja. Podaci o nasilju u televizijskom programu postaju relevantni u raspravi o tome kako promatranje nasilja utječe na gledatelja, posebice na djecu koja tek formiraju sliku o svijetu i sliku o sebi, stavove, uvjerenja, vrijednosti.

Gledajući nasilje djeca ga počinju prihvaćati kao prihvatljivo ponašanje (posebice kad iza njega ne slijedi negativna posljedica i kad slično vide i na TV-u i u stvar-nom životu). Mehanizmima socijalnog učenja djeca oponašaju agresivno ponašanje i imaju priliku učiti kako se nasilno ponašati. Nađeno je da je količina promatranog


64

nasilja na televiziji u dobi od devet godina najbolji prediktor agresivnog ponašanja u kasnoj adolescenciji.

Također se mladi gledatelji počinju navikavati na nasilje, postaju manje osjetljivi na njega, ono ih manje uznemiruje i zastrašuje pa tako postaje sve manje odbojno i sve više privlačno. S druge strane, istraživači tvrde da u djetetu može rasti strah od moguće viktimizacije, odnosno strah da se iste ili slične situacije mogu dogodi-ti njemu ili njegovim bližnjima te da svijet nije sigurno mjesto za život. Pojedina djeca oponašajući ponašanja viđena u medijima i sama postaju stvarne žrtve na-silja drugih ili postaju počinitelji nasilja. Istraživači nasilja nad djecom smatraju da i oni koji se bave mentalnim zdravljem znaju još uvijek vrlo malo o raširenosti, prirodi i dosezima dječje viktimizacije. Utjecaji izloženosti djeteta obiteljskom na-silju, u kojem ono nije direktna žrtva, ali svjedoči nasilju, ili fizičkom zlostavljanju, upotrebi oružja u svojoj okolini, ubojstvu, pucanju, ratu jesu predmet pozornosti istraživača. Tako poznati istraživač nasilja nad djecom David Finkelhor i suradnici u istraživanju o viktimizaciji djece i mladih pitaju djecu „Jesi li prošlu godinu vidio da je netko ubijen u stvarnom životu?“ (3) Osim onih, nasreću, rijetkih koji su bili svje-dokom ubojstva u stvarnosti, mnoga djeca (i odrasli) svakodnevno vide da je netko ubijen u televizijskoj emisiji, videoigri, stripu, na filmu ili u informativnom progra-mu, a mi još uvijek ne znamo točno kako to na njih neposredno i dugoročno djeluje.

Budući da Ured pravobraniteljice za djecu javno prigovara nerazmjeru između količine negativnih i pozitivnih sadržaja u medijima u Hrvatskoj, nerijetko mu se prigovara da se ponaša cenzorski i da napada slobodu medija, i naglašava se da ljudi zapravo „traže“ takve sadržaje. Katkad se čini da to postaju argumenti za tako mnogo negativnih sadržaja u medijima, kao da su mediji „dužni“, zbog slobode in-formiranja i traženja publike, objavljivati čak i one sadržaje koji ugrožavaju djecu.

Prema jednom istraživanju (4) hrvatski se dnevnici i tjednici bave: nasiljem u obi-telji, socijalnim uvjetima života, nasiljem među djecom i mladima, odnosima među supružnicima, odnosima roditelja i djece. U istom istraživanju utvrdilo se da je cilj autora teksta bilo najčešće informirati, zatim analizirati pa potaknuti na rješavanje problema i ponuditi rješenje problema. Koliko god te namjere i ciljevi autora utješno zvuče, djeca će rijetko, sama i bez pomoći odraslih, sliku osakaćenih tijela ili pre-bijenih ljudi doživjeti kao informaciju, shvatiti što je pokazano analizom događaja, teško će ju iskoristiti za rješavanje svojih životnih problema i razumjeti da im je time ponuđeno rješenje.

Djeca koja velik broj sati provode pred ekranom, izložena brojnim sadržajima, brzom protoku različitih informacija, velikim tehnološkim mogućnostima medija, istodob-no imaju roditelje koji znaju o tehnologiji medija manje od njih, koji ne kontroliraju ono što oni gledaju na televiziji, ne zabranjuju im loše sadržaje, ne preporučuju im poželjne sadržaje i ne gledaju televiziju s njima, ne razgovaraju o televizijskom pro-gramu. Roditelji su preplavljeni, često objektivno i opravdano, osjećajem nemoći jer djeca znaju više o računalnoj i drugoj tehnologiji od njih.


65

Medijska pismenostBudući da dijete često poistovjećuje medijsku stvarnost i onu drugu, nazovimo je životnom, i nije svjesno postojanja te dvostruke stvarnosti, kao ni činjenice da je medijska stvarnost odabrana, kreirana i preoblikovana, ono treba pomoć u osvještavanju i razumijevanju tog postupka. Odrasli su potrebni kao “posredni-ci” između medijskog sadržaja i djetetove izloženosti tom sadržaju, te njegova korištenja i razumijevanja. Pitanje na koje trebamo odgovor je: Što dobar posrednik treba činiti da bi dijete zaštitio, ojačao te umanjio negativan utjecaj ili prevenirao štetu?

Mogući negativni utjecaj nekog medijskog sadržaja leži u nesposobnosti djeteta da ga analizira i vrednuje njegove poruke, da osvijesti svoje očekivanje i njegovu ost-varenost. Istodobno djeca do 10. godine formiraju osnovne selektivne kriterije za izbor medijskih sadržaja. Zato im treba pomoći da razumiju što nekom medijskom porukom njezin stvaratelj govori o sebi, kako doživljava primatelja, u kakvom je odnosu prema primatelju te što u stvari želi postići. Kraće – djecu treba medijski opismeniti, odgojiti, pomoći im da izgrade medijsku kulturu, obrazovanost i sprem-nost. Medijski obrazovan čovjek razumjet će da je medijski sadržaj nečiji konstrukt i način prenošenja tuđe ideje, mišljenja, viđenja. Razumjet će i da se za stvaranje emocionalnog stanja kod primatelja koristi posebnim tehnikama, pitat će tko ima koristi od tog i takva sadržaja, tražit će druge različite izvore informacije ili zabave. Jačanje medijske spremnosti proces je kojim treba započeti u predškolsko doba i koji treba stalno trajati.

Temeljno, mehanizam medijske pismenosti jest razlikovanje medijske realnosti od životne realnosti. Razumijevanje poruke i namjere autora, znanje o nastanku nekog sadržaja, procjena smisla, vrijednosti i korisnosti onoga što vidi kao i svjesnost o vlastitim reakcijama na medijski sadržaj bit su medijske pismenosti. Budući da nam „medijski“ ljudi govore da su oni odgovorni za informaciju, mi toj odgovornosti mo-ramo suprotstaviti odgovornost za dijete i pitati se tko je odgovoran za utjecaj me-dijskih sadržaja na dijete i što ta odgovornost znači.

U dosadašnjem bavljenju utjecajem medijskih sadržaja na djecu i tretiranjem djece u medijima u Uredu pravobraniteljice za djecu primarnim nam se čini pripremi-ti djecu za svrhovitu i neugrožavajuću uporabu medija i njihovih sadržaja, jačati njihove medijske kompetencije i obrazovati te ih odgajati za medije. S druge je stra-ne medijski nužno opismeniti i roditelje, odgojitelje i učitelje, a ljude u „medijskom prostoru“ podsjećati da su i oni odgovorni za djetetovu dobrobit koja se ogleda i u njegovoj sposobnosti da se sigurno koristi medijskim sadržajima.

Pri tome medijskom pismenošću smatramo skup znanja i vještina u korištenju me-dija koji će pomoći u razumijevanju granica između realnog svijeta i virtualnog svi-jeta medija, pomoći djeci da se zaštite od nepovoljnih utjecaja pri svakodnevnoj


66

izloženosti tim medijima i njihovim porukama. Ona predstavlja i jačanje sposobno-sti pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka pomoću medija.

Prema međunarodnim izvorima medijsko obrazovanje pripada obrazovanju za de-mokratsko građanstvo, a medijska kompetencija predstavlja formiranje kritičkog gledišta o medijima.

Kako god zvali osposobljavanje djeteta za uporabu i razumijevanje medijskih sadržaja, smatra Nada Zgrabljić Rotar, važno je da se ono osposobi za svojevrsni vlastiti nadzor nad medijima i stekne znanje o načelima prema kojima mediji djelu-ju, da se može objektivno odmaknuti od prikazanog, da razumije kako nastaje poru-ka. Njegovo sudjelovanje također je važno u sljedećemu: odabiranje najpogodnijeg medija za komuniciranje, preuzimanje veće uloge u medijskoj ponudi i proizvodnji, aktivnost u medijima te u izražavanju ideja pomoću medija.

Postoje sadržaji koju su toliko mučni i nasilni da je i odraslima teško gledati ih. Do-bro je pri tome znati za izjavu nekih autora: „Nije lako gledati. Snimiti jest.“ Znanje o psihološkom učinku i mogućem utjecaju na ponašanje također je dio medijske spremnosti, jednako kao i znanje o tome da je sve što vidimo i čujemo u medijima netko stvorio, donoseći odluku i birajući kako će to izgledati i što će nam ponuditi.

Prije približno dvadeset godina John Pungente nabrojio je osnovna načela koncepta medijske pismenosti. Prije svega medij je konstrukcija, a ne jednostavna refleksija vanjske realnosti. Mediji odražavaju mnoge odluke, motive i razloge te konstruiraju svoju stvarnost, na osnovu koje mi gradimo razumijevanje svijeta, odnosno na te-melju medijskih poruka stvaramo svoja značenja i svoju sliku stvarnosti. Oni nude ideološke i vrijednosne te socijalne i političke poruke. Njihova forma i sadržaj ovise o vrsti medija i njima svojstvenoj estetici, a važno je prepoznati i njihov komercijal-ni aspekt.

Medijskom edukacijom djeca će se poticati da postavljaju pitanja koja potiču kritičko mišljenje. Tako će se pitati: o čemu se govori, što još postoji, a o tome se ne izvještava, što je u osnovi medijskog proizvoda (koji motivi, novac, vrijednosti) te kako sve to oblikuje medijski sadržaj? Pitat će i tko šalje poruku i zašto, iz čije se perspektive odašilje poruka, čiji glas se čuje, a čiji prešućuje, kojim se strategijama koristi za privlačenje pozornosti.

Medijski će pismeno dijete razmišljati o namjeri i svrsi stvaranja nekog sadržaja, fil-ma, reklame, plakata. Znat će da se reklama izrađuje da bi se prodao sadržaj, da nas se uvjeri u njegovu vrijednost da bismo ga kupili. Znat će da netko odlučuje učiniti nešto što će drugi gledati i slušati. Upoznat će donekle proces stvaranja medijskog sadržaja te će tako moći postati aktivnim i kritičkim, a ne pasivnim primateljem poruka.

Medijsko obrazovanje djece u Hrvatskoj reducirano je, parcijalno i nedovoljno! Unatoč sadržaju medijske kulture u nastavi hrvatskog jezika, odgojno-obrazovni sustav u Hrvatskoj zasad ne provodi cjelovito medijsko opismenjavanje učenika.


67

U nastavnom planu i programu mediji su uključeni u sadržaje medijske kulture u predmetu hrvatski jezik, a kao sadržaj odgoja i obrazovanja nalaze se i u radu no-vinarske ili filmske družine, informatičke grupe, u izradi školskih listova, radijskih emisija ili videoreportaža.

Teško je biti naivan i vjerovati da će djeca biti medijski pismena dok je istodobno mnogo odraslih oko njih medijski nepismeno i nedostaju im vještine u korištenju moderne tehnologije. Zbog toga nisu sposobni nadzirati djetetov izbor i uporabu medijskih sadržaja, a suočili smo se, kod nekih odraslih, i s nedostatkom bilo kakva promišljanja o djetetovoj dobrobiti dok se koristi različitim medijima.

Za učitelje i odgojitelje za sada su sadržaji medijskog obrazovanja zastupljeni u for-malnom obrazovanju kao predmet/kolegij medijske kulture, no često negativan od-nos, nepovjerenje prema medijima usporava medijsko obrazovanje učitelja u sklo-pu stručnog usavršavanja.

Budući da su medijski sadržaji privlačni, lako dostupni i sveprisutni, njihova moć i utjecaj nerazmjerni su u odnosu na djecu, prepoznavanje njihovih interesa i njihov utjecaj. Zbog onoga čime opskrbljuje dijete, medijska pismenost umanjuje asimetričnost u moći i statusu između medija i djeteta i njegove okoline, a kroz nju se istodobno ostvaruje djetetovo pravo na primjerene i razumljive informacije te pravo na sudjelovanje prema Konvenciji o pravima djeteta.

Država bi trebala biti motivirana za jačanje medijske pismenosti djelovanjem odgoj-no-obrazovnog sustava. Pri tome računamo i na medije, aktivnost civilnog društva, interes roditelja i znanstvena istraživanja utjecaja različitih medijskih sadržaja na djecu. Također treba razmjenjivati primjere dobre i loše prakse i vidjeti različita iskustva vezana uz medijsko opismenjavanje djece.

Ured pravobraniteljice za djecu u Hrvatskoj u kontaktima je sa stručnjacima i u dosadašnjim spoznajama uočio je potrebu za institucijom koja bi imala obilježja istraživačko-razvojnog i edukativnog centra za medije te bila znanstveno-stručna ustanova i izvor ekspertnih mišljenja, analiza i preporuka. Različiti stručnjaci (no-vinari, teoretičari medija, medijski stvaratelji, psiholozi, sociolozi, pedagozi i drugi) trebali bi na transdisciplinarni način vrednovati medijske proizvode dostupne djeci.

Doprinos takva centra bio bi u boljem razumijevanju zaštite prava djece u području medija i u podršci medijskom obrazovanju djece i odraslih. U njemu bi se trebali naći odgovori na pitanja što su negativni, a što pozitivni utjecaji medija na djecu te informacije za roditelje, odgojitelje i nastavnike o tome koje medijske sadržaje po-nuditi djeci u kojoj dobi. On bi također trebao biti ekspertna institucija za inventuru i evaluaciju kvalitetnih sadržaja na medijskoj sceni, mjesto provođenja ili objedinja-vanja podataka istraživanja i mjesto kreiranja programa medijskog opismenjavanja i koordiniranja njegova provođenja.

Ideja o takvu tipu institucije nastala je 2006. na prvoj raspravi Ureda pravobranite-ljice za djecu i stručne javnosti o pozitivnim sadržajima za djecu i o djeci u mediji-


68

ma. Čuli smo do sada mnogo odobravanja i slaganja s njom, no činjenica je da se još moramo osvjedočiti u stvarnu političku volju državne vlasti da nam djeca budu me-dijski pismena te da od medija imaju koristi i dobitke, a medijski i drugi stručnjaci trebaju promišljati o najboljoj mogućoj formi i pojedinačnim ciljevima takva centra te sudjelovati u njihovu ostvarenju.

l i t e R a t U R a :

1. Schroeder, D.A., Penner, L.A., Dovidio J.F., Piliavin, J.A. (1995). The psychology of helping and altruism. Problems and Puzzles, McGraw-Hill, New York.

2. Marković, S. (2006). Nasilje na televiziji. Diplomski rad, studij novinarstva, Hrvat-ski studiji, Sveučilište u Zagrebu.

3. Finkelhor, D., Ormrod, R., Turner, H., Hamby, S.L. (2005). The Victimization of Children and Youth: a Comprehensive, National Survey. Child Maltreatment, Vol.10, No.1, february 2005, 5-25

4. Jurišić, J. (2006). Zastupljenost tema posvećenih mladima i obiteljima u tisku. Rad prezentiran na Nacionalnom kongresu mladih, Bjelolasica.

O autorici

Maja Gabelica Šupljika, prof. [email protected] Diplomirala psihologiju 1983. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i magistrirala 1996. Zamjenica je pravobraniteljice za djecu Republike Hrvatske. Održala je pozvano predavanje o medijskoj pismenosti na 16. konferenciji psihologa u Poreču. U ime Ureda pravobraniteljice za djecu izlagala je o pravima djece u medijima na niz stručnih i javnih skupova te je vodila radionice o medijskoj zaštiti djece za učitelje, odgojitelje, djelatnike policije i novinare. U javnim i stručnim izlaganjima i radovima promiče važnost pozitivnih medijskih sadržaja za djecu.


69

Hana Šiljan Bembić

Krenimo, s riječi na djela Iskustvo školske psihologinje u medijskom opismenjavanju i zaštiti učenika od štetnih masmedijskih sadržaja

Kao stručna suradnica u školi često se susrećem s nasiljem, a posebno tučnjavama među djecom. Tučnjave najčešće započinju igrom koja se nerijetko pretvori u fizički sukob. U razgovoru s učenicima nižih razreda saznala sam i zamijetila da je prilično često sadržaj njihove igre imitiranje scena i junaka kriminalističkih serija koje su se u to vrijeme prikazivale i u popodnevnim terminima. Većina tih serija i filmo-va sadrže eksplicitne scene nasilja sasvim neprimjerene djeci osnovnoškolske dobi. Nedovoljno kritična i neosviještena za nepovoljne učinke nasilja u spomenutim se-rijalima i filmovima ona nedovoljno razlikuju fikciju od stvarnosti. I u tom se slučaju pokazalo, a to su potvrdili i rezultati većeg broja dobro provedenih istraživanja, da je često gledanje različitih vrsta nasilja u videomedijima jedan od čimbenika (i po-voda) za lako i impulzivno upuštanje u fizičke sukobe. Da postignu što veću gleda-nost, likovi u navedenim nasilnim programima u pravilu su zanimljivi i atraktivni, a što je još nepovoljnije nerijetko su prikazani u pozitivnom svjetlu.

Sudjelujući u jesen 2008. godine, u okviru aktivnosti Društva psihologa Istre, u pripremama godišnje konferencije Hrvatskog psihološkog društva na temu Psiho-logija-mediji-etika, odlučila sam aktivno sudjelovati u radu konferencije. Motivi-rana opisanim neposrednim iskustvom i opažanjima u školi inicirala sam pripre-mu okruglog stola s temom Zaštita djece od (potencijalno) štetnih masmedijskih sadržaja. Zamolila sam starijeg kolegu Dževdeta Hadžiselimovića, koji se ranije ba-vio naznačenom problematikom, da pripremi uvodno izlaganje i moderira raspravu, a potom sam kontaktirala s kolegicama Majom Boban, Ivanom Šakić i Anjom Wer-tag, koje su provele istraživanje pod nazivom Istraživanje o učestalosti i obilježjima prikaza nasilja na hrvatskim TV postajama, da sudjeluju u radu okruglog sto-la prezentirajući rezultate svog istraživanja. Rezimirajući rezultate većeg broja istraživanja, one u uvodu svog rada izvješćuju da odgledano nasilje u masmedijima, osim porasta nasilja među djecom općenito, ima i druge nepovoljne učinke. Porast nasilja objašnjava se pojavom dezinhibicije kao povećane emocionalne uzbuđenosti koja povećava vjerojatnost agresivnog ponašanja. Dezinhibicija je vjerojatnija kad je nasilje prikazano opravdanim ili humorističnim. Druge su nepovoljne posljedice dugoročni efekt normalizacije nasilja, ravnodušnost i smanjenu osjetljivost na na-


70

silje prema drugima, strah od nasilja i moguće uloge žrtve, nepovjerenje u ljude te doživljavanje svijeta opasnim i neprijateljskim.

Pripremajući svoj prilog okruglom stolu, planirala sam snimiti agresivne scene na televiziji kojima su djeca, ali i mi odrasli svakodnevno izloženi. U drugom tjednu kolovoza i rujna 2008. snimala sam u popodnevnom i ranovečernjem terminu one scene iz serija, filmova te informativnih emisija koje su sadržavale naglašenu nasilnu tematiku te potom iz snimljenog materijala izdvojila najnasilnije i mlađoj djeci najmanje primjerene scene. Skraćenu verziju snimljenog materijala, od de-setak minuta, prezentirala sam na okruglom stolu. Dio zaključaka usvojenih u ra-spravi na tome okruglom stolu priložen je zaključcima konferencije, a oni su na kraju medijima priopćeni javnosti. Uz podršku Društva psihologa Istre o sadržaju rada i zaključcima okruglog stola upoznali smo i Ured pravobraniteljice za djecu te podržali inicijativu pravobraniteljice za osnivanje Centra za medije.

Motivaciju za daljnjim angažiranjem na zaštiti djece od štetnih sadržaja u video-medijima osnažila sam na znanstveno-stručnom skupu Nasilje nad djecom i među djecom, koji se nedugo nakon našeg okruglog stola održao u Osijeku. Tu sam se podrobnije upoznala s problematikom elektroničkog nasilja među djecom. Potom sam među učenicima sedmog i osmog razreda u svojoj školi provela istraživanje čije sam rezultate uklopila u edukativnu prezentaciju za roditelje učenika od 5. do 8. razreda. Uz prezentaciju podijelila sam i letke o medijskoj pismenosti koje smo dobili od Obiteljskog centra u Puli i Carneta. Međutim sasvim sam uvjerena da nije dovoljno samo educirati roditelje o medijskoj pismenosti, potrebno je to činiti i s učenicima pa smo u školi potaknuli učiteljicu informatike da i ona s učenicima od 5. do 8. razreda razgovara o razlici medijske i informatičke pismenosti.

Sličnu prezentaciju s raspravom namjeravam provoditi svake godine s roditeljima učenika petih razreda. Rad na medijskoj pismenosti i zaštiti djece od štetnih utje-caja medija dobro je ilustrirati i podacima koji se mogu prikupiti u svakoj konkret-noj sredini, odnosno pojedinoj školi te tako dodatno motivirati roditelje i učitelje prezentirajući im i podatke o njihovoj djeci, odnosno učenicima. Ovdje navodim primjer iz škole u kojoj radim.

Rezultati upitnika koji sam provela na 115 učenika sedmih i osmih razreda pokazu-ju da učenici televiziju najviše gledaju u poslijepodnevnom (57%) i ranovečernjem (78%) terminu. Podaci u grafikonu (vidi na sljedećoj stranici) predočavaju što uče-nici najčešće gledaju (sumiran je rezultat za kategorije „često“ i „kad god stignem“).

Razvidno je da učenici sedmih i osmih razreda najviše gledaju akcijske filmove i tri-lere, sport, humoristične i kriminalističke serije. Zabrinjava visok postotak učenika koji gledaju akcijske filmove (70%) i kriminalističke serije (61%). S druge strane nizak je postotak učenika koji prate serije i emisije za mlade (22%) koje su nami-jenjene upravo njima. Tako nizak postotak može ukazivati i na drugo: da je nedo-voljno takvih emisija u programskoj shemi, odnosno da nisu učenicima dovoljno atraktivne. Provjerom sam utvrdila da je takvih emisija i vrlo malo ili da ih gotovo


71

i nema. Uvidom u tjedni program od 13. do 19. rujna 2008. i od 12. do 18. rujna 2009. uvjerila sam se da se djeci i mladima namijenjene serije prikazuju samo na programu HRT 2, i to uglavnom subotom, a drugim danima u tjednu jedna do dvi-je serije u jutarnjem terminu (u 2009. godini) ili popodnevnom terminu (u 2008. godini). Ostale televizijske kuće djeci i mladima nude isključivo crtane filmove, i to u ranojutarnjim terminima (od 7 do 11 sati, ovisno o televizijskoj kući koja ih prika-zuje). Djeca i mladi tako su u vrijeme kada najviše gledaju televiziju najviše izloženi raznim serijama i filmovima koji primarno nisu namijenjeni njima.

Videoigre igraju svaki dan ili često 67% učenika, i to najčešće igre u kojima „voze utrke“ (54%), one u kojima se njihov lik bori s drugim likovima, puca, ubija i slično (41%) te sportske igre (41%). Navedeni rezultati razvidno pokazuju da je velik broj učenika gotovo svakodnevno izložen scenama u kojima se eksplicitno promovira nasilje. Uzimajući u obzir da takvo gledanje scena nasilja može rezultirati učenjem po modelu, dezinhibicijom vlastitog nasilnog ponašanja, s jedne strane, te desen-zitizacijom na nasilje prema drugima, s druge strane, nije teško pretpostaviti da izloženost spomenutim nasilnim scenama može dovesti do nepoželjnih ponašanja kod učenika koji su ih odgledali/odigrali.

Kad je u pitanju internet 67% učenika izjavilo je da se često ili svaki dan služi in-ternetom, 14% učenika često ili svaki dan provodi dio svog slobodnog vremena na chatu, 37,4% učenika na messangeru, 3,5% na raznim forumima, 30% čita blogove, 10% ih piše, a 34% učenika ima svoj Facebook-profil. Koristeći se tim servisima, učenici se izlažu raznim napadima na njihovu privatnost te ih je potrebno dobro educirati o sigurnijem načinu korištenja ovih servisa.

O medijskoj se pismenosti sve više raspravlja i piše, no smatram da je došlo vrije-me da se i neposredno pomogne učiteljima, roditeljima i djeci u usvajanju znanja i umijeća medijske pismenosti, kao prvoj pretpostavci njihova snalaženja u svijetu

graf 1: tv sadržaji koje gledaju djeca dobi 14 - 15 godina (objašnjenje u tekstu)


72

masmedija i njihovih poruka. Drugo, uz navedene i slične mjere u školi potrebno je vršiti stalni pritisak na prosvjetne vlasti da sustavan rad na medijskom opismenja-vanju učenika postane važna sastavnica u nastavnim programima na svim stupnje-vima odgoja i obrazovanja. Na to obvezuje i Deklaracija UNESCO-a o odgoju za me-dije, ali i neki dokumenti Europske Unije. I treće područje djelovanja jest pozivanje na odgovorno vršenje dužnosti onih institucija, organa i pojedinaca (primjerice pravobraniteljice za djecu, Vijeća za elektroničke medije, programskog vijeća nacio-nalne televizije i sl.) koji su po zakonu obvezni da djecu štite od potencijalno štetnih masmedijskih sadržaja. Na isti uporan način valja ukazivati na njihove propuste.

Što konkretno poduzeti? Slijedi nekoliko promjera i ideja za moguće mijenjanje ne-povoljnog stanja. Kao (školski) psiholog uraditi nešto slično onom što sam činila i činim ja, primjerice, pokušati podići razinu medijske pismenosti roditelja te pro-movirati učenje medijske pismenosti među djecom u svojoj školi. Možete u radu lo-kalnog društva psihologa potaknuti raspravu i daljnji rad na toj problematici ili se s psihološkim spoznajama o toj problematici oglasiti u lokalnim medijima. A zašto ne učiniti nešto u smislu pobuđivanja s(a)vijesti javnosti, kao što je psihologinja Ana Karlović s kolegicama učinila u kampanji „Ugasi loš program i upali svoj stav“? Ili, zašto ne upozoriti na neprikladne sadržaje u videomedijima Vijeće za elektroničke medije (http://www.e-mediji.hr)? Ako ste roditelj, svakako poradite na svojoj me-dijskoj pismenosti i na razvijanju medijske pismenosti u svog djeteta. Zaštitite svoje dijete od neprikladnih medijskih sadržaja na televiziji i internetu, educirajte ga kako promišljeno „hodati medijskim prostorom“. No ako ste novinar ili možda čak i ured-nik programa, osvijestite tu problematiku, promislite kako vaši „ekskluzivni“ i/ili „šokantni“ prilozi mogu djelovati na one najmlađe kad ih gledaju. Kakve im poruke šaljete? Kakav im svijet posredujete? Preispitajte svoje poimanje odgovornosti i ne skrivajte se iza „barometra“ gledanosti ili zahtjeva oglašivača. Svi smo mi odgovorni kad je u pitanju odgoj djece, svatko od nas te društvo u cjelini.

Zaključno recimo sljedeće: u nekom boljem društvu u kojem bi se o najboljim inte-resima djece i njihova razvoja vodilo više računa televizijske kuće ne bi prikazivale neprikladne serije i filmove u popodnevnim i ranovečernjim terminima, odnosno preuzele bi odgovornost za izbor programa koji prikazuju te za posljedice koje ta-kav program može imati. U nekom odgovornijem društvu, gdje se djeca smatraju vrijednošću, shvatili bi da postoji povezanost između onoga što na televiziji pri-kazuju kao razbibrigu i onoga o čemu šokirani pričaju u informativnim emisija-ma kada izvješćuju o brojnim nasilnim postupcima i događajima među djecom i odraslima. U takvom nekom boljem društvu roditelji bi morali naći više vremena za igru, razonodu i druženje sa svojom djecom i ne bi se televizijom ili internetom ko-ristili kao svojom zamjenom. Vjerujem da se upornim djelovanjem u trima važnim područjima, koja sam već naznačila, možemo i moramo se približavati izvjesnoj vi-ziji boljeg i dječjem odrastanju primjerenijeg svijeta. U tome bismo trebali ujediniti napore svi: učitelji, stručni suradnici, roditelji te državne institucije i one civilnog društva.


73


1. Boban, M., Šakić, I., Wertag, A. (u tisku): Analiza sadržaja vodećih TV postaja u RH – učestalost i obilježja prikaza nasilja. Časopis: Društvena istraživanja.

O autorici

Hana Šiljan Bembić, prof. psihologije [email protected] psihologiju 2005. na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Trenutačno radi u Os-nov noj školi „I. L. Ribar“ i živi u Labinu. Sudjelovala aktivno u radu Konferencije HPD-a u Poreču. Radila na medijskom opismenjavanju učitelja, roditelja i učenika u svojoj školi. Prijavila projekt razvijanja medijske pismenosti kao čimbenika prevencije nepoželjnih ponašanja učenika u Istarskoj županiji.


t R e ć e P o G l a v l j e


t R e ć e P o G l a v l j e

Z a s i G U R N i j e H o d a N j e M e d i j i M a

o poukama iz suradnje psihologa s medijima


P R e d G o v o R ... 7

U v o d ... 13



t R e ć e P o G l a v l j e : Za sIgurNIje hodaNje medIjImaLidija Arambašić: Što, kako, koliko... mediji traže/žele od nas psihologa? I moramo li im baš sve to dati? ... 77Nataša Jokić Begić: Medijska pažnja i samoubojstva ... 92Nataša Jokić Begić i Irena Čorko Meštrović: Psiholog u medijski eksponiranom slučaju ... 98Irena Čorko Meštrović: Imate poteškoća? Pišite psihologu!... 102Irena Bezić: Medijski nastup kao ekvilibrij između osobne autentičnosti i zastupanja psihologijskih spoznaja ... 107Tanja Radočaj: Mediji kao (dobri) saveznici ... 114




77

Lidija Arambašić

Što, kako, koliko... mediji traže/žele od nas psihologa? I moramo li im baš sve to dati?

Razmišljanja u ovom tekstu rezultat su moje dugogodišnje suradnje s različitim medijima. S tom sam suradnjom nekada bila jako, a nekada polovično zadovolj-na, katkada sam bila nezadovoljna, a nekad sam se osjećala i poprilično jadnom, bespomoćnom, ljutom, frustriranom. Nije mi cilj ovim člankom dati recepte, od-nosno reći što se u kontaktu s novinarima1 smije-ne smije, mora-ne mora, treba-ne treba raditi. To mora svatko za sebe odlučiti jer svaka odluka ima i dobre i loše posljedice, a one „pripadaju“ isključivo onima koji odlučuju. Ne želim se, dakle, po-staviti u ulogu vrhovnog autoriteta za suradnju psihologa i medija koji točno zna što, kako i koliko, kada i s kim valja raditi (između ostalog i zato što odgovore na ta pitanja – jednostavno ne znam u dovoljnoj mjeri i zato jer mislim da to nije moguće unaprijed znati za sve situacije).

O odgovornosti neću posebno govoriti jer je o tome detaljno pisala Jasenka Pregrad u svom tekstu „Tko je za što odgovoran?“ u ovoj knjizi, ali, evo, ipak nešto što sma-tram vrlo važnim: 1) svatko mora donijeti svoju odluku glede kontakta s medijima, a ona se tiče maločas spomenutih pitanja što, kada, s kim, koliko i kada; 2) odgo-vornost u interakciji s predstavnikom medija NE iznosi 100%, pa da se zbrajanjem pojedinačnih postotaka procjenjuje koliko je tko odgovoran za što i 3) taj zbroj izno-si onoliko puta 100% koliko ima sudionika u interakciji. Primjerice ako razgovaram s novinarkom dnevnih novina o samoubojstvu mladih ljudi, a sutradan se u članku pojavi samo 6,2% onoga što sam zaista rekla, usto je preostali tekst loše tumačenje mojih riječi, a naslov članka je sačuvaj me bože, tada je odgovornost za to sve skupa najmanje 300%-tna: 100% je moja, 100% novinarkina i 100% urednikova, a ono što se razlikuje jest sadržaj na koji se ta odgovornost odnosi (ja: pristala sam s njom, za te novine razgovarati o tome; novinarka: pisala je bilješke/snimala je razgovor, iza-brala je što će od rečenog upotrijebiti za pisanje članka, kako će to napisati; urednik: skratio je novinarkin članak, smislio je njegov naslov, odredio gdje će u novinama on biti objavljen).

Dakle, psiholozima pripada 100%-tna odgovornost za njihov kontakt s medijima (tako kako sam je opisala) i to je loša vijest jer tu odgovornost ne možemo, čak ni

1 u tekstu ću, radi jednostavnosti, riječ „novinar“ upotrebljavati i u njegovu širem značenju, tj. misleći na predstavnika različitih medija, a ne samo na novinara tiskanih medija.


78

djelomično, prebaciti nekom drugom. No to je i dobra vijest jer je u našim rukama i 100% moći za to što ćemo i kako ćemo postupiti kad mediji od nas nešto traže/žele. Voljela bih kad biste čitajući nastavak teksta imali na pameti ovu, po mom sudu, jako važnu, ustvari, temeljnu postavku.

Iako je jasno da su spomenuta pitanja o suradnji psihologa i novinara međusobno povezana, u nastavku ću ih ipak razdvojiti jer mi se čini da će tako biti lakše pratiti

sadržaj članka.

Što i zašto?Ovdje je riječ o tome što želimo, a što ne želimo komentirati, o kojim temama hoćemo, a o kojima nećemo govoriti i zašto je tome tako, tj. kojom se logikom ruko-vodimo pri donošenju takve odluke. Vjerujem da smo svi svjesni kako je postalo jako popularno da nâs psihologe novinari pitaju za komentar. Gotovo da nema (važnijeg) društvenog događaja ili onog koji se dogodio, npr. školi/razrednom odjelu, obitelji/pojedincu, centru za socijalnu skrb/nekom njihovu djelatniku itd. i o kojem mediji izvješćuju, a da se za to ne traži komentar ili mišljenje psihologa.

To je, naravno, i dobra i loša vijest. Dobra je jer pokazuje da je psihologija prepoz-nata kao važna i korisna znanost i struka, a psiholozi kao stručnjaci za čovjekov psihički dio. Dobra je i zato jer nama psiholozima daje mogućnost da pokažemo što znamo i da tako promoviramo svoju znanost i struku, ali i sebe kao stručnjake. To je dobra vijest i zato što nam omogućuje da budemo prosvjetitelji, što smatram vrlo važnim dijelom našeg posla. Objašnjavanjem toga kako ljudi misle, što osjećaju i kako/zašto postupaju te davanjem praktičnih savjeta, nestručnjake u psihologiji podučavamo nečemu što ne znaju ili ih podsjećamo na ono što znaju, ali su zabora-vili, smetnuli s uma. Tako, osim kurativno, djelujemo u još jednom iznimno važnom području – u prevenciji (bilo općoj, ciljanoj bilo indiciranoj).

Međutim, to da nas novinari često opsjedaju i loša je vijest jer su neki od njih po-sve neselektivni pa traže mišljenja i komentare trivijalnih sadržaja koji mirno mogu proći bez psihologa (npr. zašto se nogometaši žene manekenkama, je li zaista isti-na da su Hrvati najbolji ljubavnici, zašto žene (!?) idu frizeru, što žene žele postići šminkom, zašto sjedimo u kafićima, zašto neki ljudi jako vole, a neki nikako ne vole čistiti kuću, zašto se ljudi koriste kreditnim karticama i sl.). To je loša vijest i zato što novinari time nastoje sebe amnestirati od odgovornosti za temu, pa onda i za sadržaj novinskog članka/TV ili radijske emisije (tako što kažu: „To je tako rekao psiholog!“). (Da te amnestije nema, možete vidjeti u već spomenutom tekstu Jasen-ke Pregrad u ovoj knjizi). I konačno, velika navala novinara na komentare psiholo-ga, može u nama probuditi Narcisa koji se sav važan gleda u ogledalo i kaže: „Vidiš kako ne mogu bez mene!“, pa onda pristaje govoriti ama baš o svakoj temi.

Dakle, pitanje povezano s ovim odjeljkom, a koje stoji pred svakim od nas psiho-loga, glasi: o čemu hoću/neću govoriti ili pisati za medije i zašto sam tako odlučio/


79

la? Dosta sam se puta našla pred takvim pitanjima, npr. hoću li u 1,5 do 2 minute komentirati zašto se mladi tetoviraju (tj. što da u tako kratko vrijeme kažem kad ne postoji samo jedan ili dva razloga koji bi vrijedili za sve mlade?), kako je djeci naših političara (s naglaskom na „naših“ jer to je kao nešto jako specifično na kugli zemalj-skoj!), što da roditelji rade s djecom narkomanima (pa otkud sam ja stručnjakinja za ovisnosti?) itd.

U odjeljak koji se odnosi na pitanje „što?“ pripada i dvojba o tome što će od onog što smo rekli/napisali biti objavljeno. Sigurna sam da nam se svima koji smo ima-li kontakte s medijima dogodilo da pola od onoga što smo rekli nije napisano (u novinama) ili prikazano (na televiziji ili u radijskom eteru). To je, naravno, vrlo frustrirajuće jer katkada nanosi štetu nama osobno i profesionalno, ali i psihologiji kao znanosti i struci, a često je posljedica pogrešnog tumačenja naših izjava, njiho-va sažimanja u voditeljev/novinarov komentar, uklanjanja konteksta u kojem smo nešto rekli itd.

Evo nekoliko primjera takvih parcijalnih/netočnih novinskih napisa iz mog iskust-va:

• „Važno je reći da će se 90% ljudi oporaviti od tog događaja, dok se kod njih 5 - 10% razvija PTSP“ (ono što sam ja rekla jest da se kod 5 - 10% ljudi može dogoditi da se oporavak zakomplicira, zbog čega bi im dobro došla stručna psihološka podrška, a da se može razviti i PTSP)

• „Punih je osam dana šest psihologa iz tima za krizne intervencije provodilo psihoterapiju nad učiteljima, učenicima i njihovim roditeljima u srednjoj školi XY*” (niti smo radili „punih osam dana“ niti nas je bilo „šest“, a pogotovo nismo radili „psihoterapiju“!)

• „Razgovorom o događaju nastojimo što brže psihovalescente vratiti u normalu, da i oni i ustanova mogu početi normalno funkcionirati“ (istaknula L. A.)

• “U OŠ XY* održana je psihološka radionica za učenike i djelatnike pogođene smrću XY*-a” (istaknula L. A.) (ama koja crna radionica?)

• „Kada se školski programi prepolove, napetost u školi nestat će kao od šale“ (da, svakako – kao da napetost u školi ovisi samo o tome!)

• „Djevojčice nisu odgovorne – za ono što su učinile, krivi su odrasli“ (da se ne znam kako smaknem s uma, nikada ne bih rekla da netko nije odgovoran za to što je učinio, ali ni da je kriv netko drugi; za razliku od mnogih novinara i ostalih laika glede naše struke, mi psiholozi itekako dobro znamo razliku između psiholoških pojmova odgovornosti i krivice i njima se ne razbacujemo tek tako; u tu bi se skupinu mogla svrstati i rečenica koju sam, navodno, ja rekla: „Za di-vljanje maturanata kriva je škola“, istaknula L. A.)

• „Stariju djecu ne trebamo opterećivati detaljima o smrti njihovih roditelja ni bo-lestima“ (ta je rečenica sama svoj odlomak – i to zadnji u tekstu; ni prije ni nakon


80

nje nema nikakva konteksta u kojem bi ona zvučala bar malo preciznije/suvislije nego što ovako zvuči!).

Takve su me situacije katkada navodile i da se smijem – naravno, od očaja! Na pri-mjer, u jednoj su me TV emisiji na ekranu pokazali doslovce nekih 4-5 sekunda jer upravo toliko traje moje izgovaranje rečenice: „I nije važno je li netko Sanaderova kćer ili nije.“ (a ni iz čega se, ni prije ni poslije, nije dalo zaključiti o čemu ja to „pričam“). Ja sam, pak, u kameru neke 3 minute govorila o tome kako/zašto je teško djeci poznatih ljudi, uključujući i djecu naših političara, te što bi bilo dobro da raz-norazni odrasli učine pa da se djeci olakša takav izlažući položaj.

Konačno, ovdje bi se moglo smjestiti i pitanje što da psiholozi učine kad ih novi-nari zloupotrijebe, „okaljaju“. Drugim riječima, ima li ili nema smisla, npr. u istim novinama napisati reagiranje na netočnosti, iskrivljenja naših riječi itd. Nevolja je s reagiranjima u tome što ih malo tko čita pa je neizvjesno hoćemo li njima uspjeti ispraviti početnu nepravdu. S druge strane, već i sam osjećaj da smo nešto učinili može nas učiniti zadovoljnima, pa, tako gledajući, reagiranje itekako ima smisla. Čini mi se da je pitanje „reagirati ili ne?“ i „ekonomsko“ pitanje, tj. da je povezano s procjenom isplativosti ulaganja vremena i energije, a u odnosu na željeni/očekivani ishod. Istraživanja pokazuju da se demantiju vjeruje najviše kad ga napiše i objavi isti novinar i medij koji je neistinu i objavio. Pa, ako se odlučimo reagirati, dobro je akciju usmjeriti u tom pravcu iako, naravno, to nije lako postići.

Što sam ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenimIako mislim da u tome nisam (baš jako) pretjerivala, danas vidim da su se moje početničke pogreške sastojale u pristajanju na to da govorim/pišem o svakojakim temama, npr. strah od izvanzemaljaca iako znamo da su oni jako inteligentni2, zašto je ljudima važan prijelaz u novi milenij, telefoniranje kao oblik komunikacije, zašto sjedimo u kafićima, filatelija, mobiteli (kad su još bili jako nova pojava), korištenje kreditnih kartica. Mislila sam jednostavno da je „sve to psihologija“, tj. da se baš sve, uz određen način tumačenja, mora moći smjestiti u psihologiju, pa onda kao psiholog moram o svemu tome znati nešto reći. To vjerojatno i nije posve pogrešna postavka jer, na koncu, moglo bi se reći da gdje god ima ljudi, tu ima i psihičkog, pa onda i psihologije. Prilično je sigurno i da psiholog zaista zna nešto kratko i općenito reći o vrlo raznorodnim temama. Međutim, pitanje ovdje nije znamo li, već što hoćemo/nećemo komentirati, o čemu želimo/ne želimo raspravljati.

Dakle, u međuvremenu sam odlučila da o nekim temama više jednostavno neću govoriti/pisati jer mislim da one zaista mogu proći bez komentara psihologa, pa to tako novinarima i kažem. Oni mi na to obično odgovaraju: „Ali kad psiholog kaže svoj komentar, onda to ima veću težinu.“, na što uzvraćam: „Da, upravo takvo da-

2 tu sam se uspješno izvukla rekavši da pojma nemam zašto se bojimo izvanzemaljaca, ali da mogu reći zašto se bojimo nepoznatog (a izvanzemaljci jesu nešto nepoznato) i zašto se bojimo ljudi koji su jako pametni.


81

vanje težine toj temi i želim izbjeći.“ Odlučila sam i da neću komentirati teme u kojima „nisam doma“, tim više što postoje moje kolegice/kolege koji to jesu. Riječ je npr. o temama kao što su tretman zatvorenika u zatvorima, razvoj seksualnosti, utjecaj gledanja filmova strave i užasa, odlazak mladih u vjerske sekte, ovisnici o različitim (s)tvarima, djeca predškolske dobi i njihove muke te nevolje njihovih ro-ditelja, promjena spola, emocionalno, tjelesno i spolno zlostavljanje djece. Kad novi-nara odbijem s obrazloženjem da nisam (dovoljno ili uopće) stručna za to područje, a on mi na to kaže: „Pa Vi ste psiholog, Vi to sigurno znate. Meni ne treba nešto jako opširno, recite mi samo ukratko...“, ja mu mirno (i bez grižnje savjesti) odgovorim: „Razumijem da Vam to treba, voljela bih da Vam mogu pomoći, ali žao mi je, ne mogu.“ (i potom ga uputim ili ne uputim na nekog drugoga – ovisno o situaciji).

Mislim da je jako važno i jasno pitati o čemu novinar želi naš komentar, a ne zna-ti to polovično i prepustiti se podrazumijevanju (ono, na koncu, uvijek dovede do nerazumijevanja). Još se dobro sjećam svog očaja kad sam shvatila da će u TV emi-siji koja traje otprilike sat i pol nas 5-6 sugovornika govoriti o zaduženosti države Hrvatske, a NE o tome kako je ljudima koji su zaduženi do grla. Do takvog je nespo-razuma došlo jer nisam precizno provjerila temu emisije.3

Što se tiče reagiranja na medijsko izvješćivanje toga što sam rekla ili radila, puno sam puta samoj sebi rekla da bih na nešto morala reagirati, ali to je bilo više usput. Nekoliko sam puta vrlo ozbiljno procjenjivala ima li ili nema smisla ulagati ener-giju u to, pa sam odustala, a jednom uopće nije bilo dvojbe hoću li reagirati ili ne. Naime, jedan je čitatelj4 jednu od vrlo teških kriznih intervencija koje smo provodili proglasio „agresivnim odgovorom psihologa“, a ta mu je intervencija bila povod da psihologe nazove „intelektualnim dodacima školi“, za psihologiju je rekao da njezi-no „znanje ovisi...o sto i jednoj znanstvenoj disciplini s istinama što imaju trajanje kao i sadržaj konzerve“, a uz mnoštvo dodatnih i svakojakih čudnih teza, pri kraju je važno objavio: „Samo neka mi nitko ne kaže da psiholog može učenike bolje odgojiti od nastavnika matematike, fizike, kemije, hrvatskog ili bilo kojeg drugog predme-ta.“ Cijeli članak bio je intoniran tako da psihologe i psihologiju pokaže ne samo kao nekorisne već kao poprilične štetočine i bila sam uvjerena da je moja profesionalna dužnost pokazati čitateljstvu da to nije tako. Ne samo da sam sjela i napisala veliki odgovor/tekst (4 kartice) o tome što mislim o spomenutom članku te o tome što psihologija jest, a što nije, nego sam se prilično pomučila da dođem do glavnog i odgovornog urednika novina kako bih se s njime izravno „pogodila“ da moj odgovor bude objavljen u cijelosti – dakle, bez imalo kraćenja. I jako me veseli što sam u tome uspjela!

3 drugo je pitanje što mi je uopće trebalo sudjelovanje na temu zaduženosti (bilo „običnih“ ljudi bilo cijele države)!? Ni danas ne znam odgovor na to pitanje – možda je to bilo zbog vlastite zaduženosti, tj. zbog projekcije i/ili identifikacije s pojmom duga/sa zaduženim ljudima ili zbog nekog drugog, trećeg razloga...?

4 riječ je o nekadašnjem savjetniku za šport ureda za obrazovanje i šport grada Zagreba.


82

S kim?Ne postoji vrsta medija s kojima mi psiholozi nemamo posla. Javljaju nam se pred-stavnici radija, televizije, novina (dnevnih, tjednih, mjesečnih), a, naravno, i oni s različitih web-portala5. Osim toga, pozivaju nas na suradnju iz mjesnih medija, ali i onih koji pokrivaju područje jedne županije odnosno cijele države. Javljaju nam se urednici (npr. iz novina/časopisa, određenog programa radija ili televizije), ljudi koji su odgovorni samo za dio nekog medija (npr. crne kronike u dnevnim novinama ili neke emisije na radiju/televiziji) i oni čiji se posao odnosi samo na mali dio toga što prenosi neki medij (npr. novinar koji piše članak/reportažu u okviru novinske rubrike, npr. o zdravlju, ili novinar koji priprema 3 - 7 minuta unutar neke mozaičke informativne emisije). I konačno, javljaju nam se javni i komercijalni mediji.

Osim prema tim više formalnim kriterijima, predstavnici medija koji nas kontakti-raju mogu se, kao i svi (radni) ljudi, podijeliti i prema tome koliko su zaista zain-teresirani za to što rade i/ili za konkretnu temu o kojoj s nama žele razgovarati, koliko su savjesni u obavljanju svog posla, koliko su pripremljeni za temu razgovora odnosno koliko su joj posvećeni itd. Naravno, tu su i različite ljudske osobine: op-timizam/pesimizam, mjesto kontrole, (ne)spremnost za preuzimanje odgovornosti (osobne i druge), (ne)podložnost autoritetu, (ne)poštenje, (ne)otvorenost, (ne)pi-smenost, (ne)iskrenost itd. Konačno, tu je i radno iskustvo u medijskom prostoru te iskustvo u kontaktu s psiholozima.

Kao i svaka interakcija s drugom osobom, tako i kontakt s novinarom može biti više ili manje ugodan, više ili manje uspješan, više ili manje zahtjevan. Konačan ishod svakako ovisi o objema stranama u interakciji jer maločas spomenute osobine imaju i psiholozi, a ne samo novinari. Katkada će se te osobine iz prve ili jako brzo „poklopiti“, a katkada ih neće biti moguće pomiriti ni uz najbolju volju. U prvom slučaju suradnja će vjerojatno biti dugotrajna i plodna, dok će u drugom biti preki-nuta (katkada na jednostrano ili obostrano nezadovoljstvo).

Teško je odlučiti s kim hoćemo/nećemo imati posla jer nam nekada treba više vre-mena/susreta da bismo procijenili s kim imamo posla (jer, suprotno općem vjero-vanju, psiholozi ne znaju odmah tko je kakav!). Na primjer, za neke mi se novinare tek nakon nekog vremena pokazalo da nisu zaista zainteresirani za to što pišu, iako su mi se u početku takvima činili, već im je bilo stalo samo do senzacije ili, primjeri-ce, do obračuna s određenim političarom.

Drugo, nekima od naših kolega teško je odbiti suradnju s (nekim) novinarima jer su od šefa dobili zadatak i jednostavno osjećaju da ga moraju izvršiti (jer šef je ipak šef!).

Treće, nekad nam je čast što nas na suradnju poziva netko važan/poznat, između ostalog i zato jer to godi našem narcizmu. Nekad nam je, pak, čast što nas zovu u

5 Ne znam je li to nažalost ili nasreću, ali nemam iskustva kad je riječ o suradnji s elektroničkim medijima pa o tome neću/ne znam govoriti.


83

emisiju koja je jako gledana, koju sami cijenimo; nekad nas zovu na suradnju u rubrici novina za koju znamo da je jako čitana pa će glas psihologa doprijeti do mnogih ljudi; a katkada nam nude priliku da kažemo nešto što će, po našem sudu, ispraviti dotada objavljene netočne/pogrešne informacije. U tim mi se slučajevima čini još teže razmišljati o tome s kim (ne)želimo imati posla jer nam pažnju odvlače druge stvari.

I četvrto, neki su novinari toliko uporni (da ne kažem nametljivi) da nam se jed-nostavno čini energetski jeftinije prihvatiti „ponudu“ nego je odbiti. Osim što su uporni, obično su i vrlo vješti u uvjeravanju kako će razgovor s njima biti i „važna promocija psihologije i psihologa“, što nije uvijek baš lako odbiti.

Što sam ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenimI ovdje mi je trebala neka količina suradnje s predstavnicima medija koji su, za moj ukus, na različite načine bili problematični, pa da odlučim kako neću sa svakim ima-ti posla (na koncu, pa ni inače u životu ne želim imati posla baš sa svakim!). Tijekom godina „stekla sam“ razmjerno mali broj novinara za koje sam se uvjerila da zaista zavređuju suradnju s psiholozima i na njihov upit uvijek vrlo spremno odgovaram (bilo osobnom suradnjom bilo preporukama drugih kolega). Za one koje ne pozna-jem obično pitam prijatelje/kolege jesu li s njima imali iskustva i ako je ono poziti-vno, prihvaćam suradnju. U suprotnom se na različite načine „izvučem“. Ako, pak, imam susret s nekim o kome ne znam ama baš ništa, tada sam vrlo oprezna, dobro važem što hoću, a što neću reći i tako barem djelomično držim pod kontrolom neke njihove nepovoljne osobine (npr. neudubljenost u problem i glad za senzacijom), a koje bi mogle dovesti do nepovoljnih ishoda.

Dogodilo mi se da sam neke novinare odbila odmah na prvu loptu, tj. čim su mi se obratili. To je obično bilo zbog toga jer sam o njima već znala stvari koje mi se nika-ko nisu sviđale, a koje sam saznala iz njihovih uradaka. Na primjer, elektroničkom sam poštom dobila sljedeću poruku:6

„Poštovana prof. Arambašić,

doznao/la sam da ste u XY školi nazočili sastanku s osobljem škole na kojem se razgovaralo o školskom djetetu koje je u javnosti poz-nato kao počinitelj razbojništva. Osobno sam za X i Y novine pratio/la događanja vezana za to dijete, pa me stoga i zanimaju informacije vezane za slučaj, a s obzirom da je Vaš posjet školi prvi konkretni korak uključivanja stručnjaka u problem.

6 Neke manje bitne dijelove ove poruke izbrisala sam, neke sam malo izmijenila, a sudionicima sam na-pisala oba spola. to sam učinila radi zaštite identiteta sviju – uključujući i identitet novinara. Pravopis i gramatiku nisam dirala.


84

Jasno mi je da nećete i ne možete, zbog zaštite djeteta, ulaziti u konk-retan slučaj, pa bih molio/la, ako ste u mogućnosti odgovoriti mi na sljedeća pitanja:

Da li je i koliko dijete koje je spremno opljačkati trgovinu opasno za svoje vršnjake? Mogu li nastavnici koji bi trebali brinuti o odgoju ta-kvog djeteta, odgovoriti na problem koji se našao pred njima? Što može uzrokovati takvo asocijalno ponašanje, i može li tinejdžerski bunt biti toliko intenzivan da potakne slično ponašanje?

Da li bi pomoglo, ili bi možda bilo kontraproduktivno, osobu s takvim ponašanjem preseliti u drugu školu?

Unaprijed se zahvaljujem,

(ime i prezime)“

Kao što se vidi, pismo je vrlo pristojno, postavljena su pitanja razumna (iako tako sveobuhvatna da bi odgovori zahtijevali omanju knjigu!), ali tu sam osobu glatko odbila, i to sljedećim odgovorom:

„Poštovani gospodine/gospođo XY,

Prvo, znam da ste osobno pratili slučaj za X i Y novine i moram reći da mi se jako NIJE svidjelo to što ste napisali.

Drugo, u Vašim člancima koje sam čitala ima neistina/netočnosti, sli-čno kao i u mejlu koji ste mi poslali. Npr., netočno je da „je moj posjet školi PRVI KONKRETNI KORAK UKLJUČIVANJA STRUČNJAKA U PROBLEM“( istaknula L. A.); sastanku koji spominjete nisam “nazočila” nego sam ga VODILA.

Treće, jako ne volim manipulaciju, a ovo što tražite od mene u svom mejlu doživljavam upravo takvim: pitanja koja postavljate tobože su općenita, a posve je jasno da se odnose na „konkretan slučaj“ 7 (za koji Vam „je jasno da u njega neću i ne mogu ulaziti zbog zaštite djeteta“).

Četvrto, interes djeteta (ili kao što Vi kažete: „zbog zaštite djeteta“) jest da se o tome svemu NE piše, osobito ne u tako ogromnim člancima, pa još u nastavcima...

7 u e-pismu koje sam dobila i, kao što rekoh, malo skratila, napisan je naziv oš, grad i gradska četvrt u kojoj je škola, nema imena i prezimena djeteta, ali piše kojeg je spola i koliko ima godina te koja je sve razbojstva/pljačke učinilo. u novinskim člancima koje sam pročitala (a znam da ih nisam pročitala sve), tijekom 10-ak dana svakodnevno su bili napisi istog autora/ice o tom slučaju, također bez imena djeteta, ali s mnoštvom podataka prema kojima se vrlo lako i točno zna o kome je riječ.


85

I peto, na temelju Vaših članaka koje sam pročitala, moje procjene Vaših motiva, na temelju Vašeg mejla te na temelju svega što sam napisala, nemam povjerenja u odnosu na to što biste i kako napisali koristeći moje odgovore (kad bih Vam ih, kojim slučajem, dala).

Nažalost, nismo dobro krenuli; naime, početak cijele priče (Vaši spo me-nuti novinski članci) moguću mi je suradnju učinio neprihvatljivom.

Sve u svemu, bit ću Vam zahvalna ako me pustite na miru.

Pozdrav,

prof.dr.sc. Lidija Arambašić“

Da, točno, bila sam jako ljuta zbog ozbiljnih posljedica spomenutih novinskih napi-sa i to se vjerojatno vidi iz mog odgovora. Ali se također jasno vidi moja odlučnost da s takvim predstavnikom medija jednostavno neću surađivati.8

8 Naravno, moj je odgovor izazvao veliko nezadovoljstvo novinara/novinarke, što se vidi iz e-pisma koje je ubrzo uslijedilo (a na koje više nisam odgovarala). Zbog ograničenja prostora za članak, neću se upuštati u dodatna tumačenja ni jedne od triju e-poruka, ali evo novinarova/novinarkina odgovora na moj odgovor (i ovdje sam, radi zaštite identiteta, napisala oba spola za sve sudionike te neke pojedi-nosti izostavila/prepravila): „Poštovana prof. Arambašić,prvo, tvrdim da u mojem tekstu nema ni neistinitosti niti netočnosti, iako su neke teze sasvim sigurno u potpunoj oprečnosti s tezama koje su Vam oko ovog slučaja prezentirali sugovornici na sastanku koji ste VI VODILI, a samim time ste mu, siguran/sigurna sam, i NAZOČILI.Drugo, da je Vaš posjet školi prvi KONKRETAN korak uključivanja stručnjaka u problem, zaključio/la sam nakon što mi je ravnatelj/ica škole prije samo nekoliko dana rekao/la kako ni od koga nije dobio/la infor-maciju da je njezin/njegov učenik/ca počinio/la razbojništvo, pa za njega/nju očito taj problem nije niti postojao. Isto je ponovio/la i pedagog/inja škole, a ravnatelj/ica Centra za socijalnu skrb na pitanje zašto nisu obavijestili školu o problemu, kaže kako rade na predmetu. Osim toga, djetetov/a razrednik/ca kaže kako se neće baviti lošim učenicima, a isto dijete u to vrijeme postaje junak/inja na školskim hodnicima i hvali se prijateljima o svojim podvizima.Treće, dozvoljavam čak da moj upit doživite kao manipulaciju, no vjerujem da ga tako ne bi doživjelo XY tisuća stanovnika gradske četvrti XY, koje je u strahu XY mjeseci držalo maskirano i naoružano dijete-raz-bojnik, nekoliko stotina roditelja djece koja pohađaju školu u tom dijelu grada, a sasvim sigurno ne bi gđa XY, prodavačica kojoj je to dijete prislonilo pištolj na glavu i reklo da će joj prosuti mozak ako ne izvadi novac iz blagajne.Četvrto, što se tiče mog izvještavanja, u prvom članku prenio/la sam policijsku tiskovnu konferenciju i svjedočanstva žrtava, te usprkos svemu, pazio/la da u javnost ne izađe, ne samo identitet, već i bilo koja činjenica koja bi u vezu mogla dovesti događaj i predmetnog učenika/cu. U nastavcima, kako vi zovete sljedeća dva teksta, u prvom planu bio je rad institucija, a ne samo dijete. Pitam se da li je djetetova dob dovoljno velika krinka da se iza nje skrije nerad i neodgovornost pojedinaca, u ovom slučaju, prvenstveno prosvjetnih djelatnika te škole.Peto, na temelju moje procjene na ovaj način sročenog Vašeg mejla gotovo sam siguran/na da ne biste bili zadovoljni kako bih interpretirao/la Vaše izjave, kada biste mi ih kojim slučajem dali.No, u jednom se slažem s Vama. Nismo dobro krenuli i naša suradnja je doista nemoguća. Zato ću Vas pustiti na miru.Pozdrav,(ime i prezime)“


86

I konačno, valja reći da sam nekad imala i sreću da su me novinari s kojima bih (vrlo) nerado surađivala tražili dok sam bila na putu ili su mi nudili termin u kojem sam već imala druge obaveze pa se moj problem riješio „sam od sebe“.

Kako i koliko?I tim se pitanjima, kao i dvama prethodnima, može prići s više strana. Kad je riječ o TV ili radijskim emisijama, psiholog može govoriti uživo ili emisija može biti sni-mana unaprijed. Možda se čini da je lakše kad emisija ide uživo jer tada znamo da će do gledatelja/slušatelja doći upravo to što smo rekli. No u emisijama uživo nema-mo mogućnost zaustaviti se jer smo, npr. rekli nešto što ne želimo ili jer se nečega ne možemo sjetiti, dok se u emisijama koje se snimaju sve skupa može zaustaviti, a mi možemo iz drugog pokušaja sve lijepo izgovoriti „kako spada“. Neke emisi-je uživo imaju i otvoren telefon za gledatelje/slušatelje, što nam je izvrsna prilika da im izravno odgovorimo na pitanja. No to istodobno zna biti i jako frustrirajuće budući da je radijsko i televizijsko vrijeme jako ograničeno pa vremena za odgova-ranje imamo iznimno malo. To je osobit problem kad je riječ o teškim temama (npr. različiti traumatski događaji koji uključuju stradavanje i/ili smrt) i/ili o gledatelji-ma/slušateljima koji se javljaju vrlo uzrujani, ljuti, žalosni, uplašeni itd. Često sam se pitala jesam li za tako kratko vrijeme uspjela išta pomoći nekome tko je nazvao jer sam znala da je problem vrlo složen, a vrijeme za odgovaranje neprikladno kra-tko. Naravno, katkad sam se pitala i jesam li svojim kratkim odgovaranjem naziva-telju načinila kakvu štetu. U emisijama koje se snimaju unaprijed nikada mi se nije dogodilo da je konačna emisija bila točno onakvom kakva je snimljena, tj. u montaži su različiti dijelovi emisije skraćeni. Katkada je to skraćivanje vrlo problematično jer nešto važno od onoga što smo rekli nije pokazano, a neki dijelovi našeg teksta smješteni su u kontekst koji našoj izjavi ne odgovara (u najboljem slučaju) ili koji ga čini mnogo manje važnim od namjeravanoga, pa čak i nakaradnim.

Kad psiholozi daju svoje komentare/mišljenja za novine tada to čine tako da odgova-raju telefonski, izravnim intervjuom (a novinar potom, na temelju toga, piše članak) ili pismeno odgovaraju na postavljena pitanja (danas najčešće elektroničkom poštom). Kad bih morala brzo birati, rekla bih da mi je najlakše napisati odgovore na pitanja i poslati ih e-poštom. Međutim, to zna biti varljiva lakoća jer me katkad pisanje „krene“ i tada su odgovori toliko opširni da opet dolazimo do pitanja što će od toga biti objavljeno i koliko će dobro biti odabran sadržaj od onoga što sam napisala. Zasebna je priča ona o autorizaciji tekstova: neki novinari nude je sami (što zaista mislim da jest njihov posao/dužnost), od nekih to moramo sami tražiti, a tada se može dogoditi da tekst dobijemo ili ne dobijemo na autorizaciju. Dogodilo mi se i da sam unaprijed rekla da hoću tekst na autorizaciju, a s druge sam strane dobila uvrijeđen odgovor: „Pa zar mi ne vjerujete da ću napisati to što ste rekli?“ ili „Ja uvijek napišem sve točno što mi sugovornik kaže!“


87

Nije svejedno ni kako je uspostavljen kontakt između psihologa i novinara, tj. tko je tražio/inicirao susret. Naravno, puno češće novinari kontaktiraju nas psihologe, ali bila sam i u situacijama da sam uspjela zainteresirati nekog novinara za određenu temu (npr. sadržaji vezani uz neke od kriznih intervencija koje sam vodila) pa smo intervju imali na moju inicijativu i što je još važnije, uz moj „scenarij“.

Zadnje što mi u ovom odjeljku pada na pamet, a moglo bi se svrstati pod pitanje kako?, odnosi se na TV i/ili radijske emisije u kojima sudjeluje više ljudi, u uspore-dbi s tim da s voditeljem razgovara samo jedan psiholog. Prva je situacija, u pravilu, vrlo problematična jer su mediji skloni u emisiju koja traje 45 – 90 minuta (s 15 - 30 minuta snimljenih priloga te s voditeljem koji treba vremena za pitanja) pozvati puno previše ljudi tako da nitko ne uspije dovoljno doći do riječi (ili govoriti uspi-ju samo najagresivniji). Dobro se sjećam „Latinice“ posvećene tragediji u kojoj su dvije djevojke ubile taksista. Tada nas je u studiju bilo 6 ili 7 i to mi je bilo strašno frustrirajuće.

Što sam ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenim S vremenom sam naučila govoriti/pisati samo ono što hoću da bude objavljeno. Da bih u tome uspjela, malo po malo počela sam tražiti od novinara da mi kažu koliko će trajati moja izjava kad je budu emitirali, odnosno koliko će biti velik članak u novinama. I konačno, počela sam pitati koliko gostiju planiraju pozvati u emisiju (i, naravno, tko će oni biti). U početku sam si za TV i radijske emisije pisala točno to što želim reći, a odgovarajući na pitanja e-poštom, slala sam tek ne-znam-koju verziju onoga što sam prvotno napisala. I danas redovito pitam koliko traje prilog kolika je veličina članka te se raspitam o broju gostiju u studiju. Više si ne pišem tekst koji ću govoriti, ali do toga sam došla samo zato što sam uz puno vježbanja, učenja, razmišljanja, a katkada i mnogo ponavljanja toga što želim reći, naučila govoriti onoliko minuta koliko traje prilog (na često i opće čuđenje novinara, snimatelja, majstora rasvjete i tona!). Doduše, i dan-danas, kad je neka tema jako teška i meni profesionalno jako važna (npr. smrti u prometnim nesrećama), a „dobiveno“ vrije-me veoma kratko, gotovo napamet naučim to što bih htjela reći jer jedino tako mogu ljude u montaži ostaviti bez posla, a svoju izjavu netaknutom.

Nekoliko puta uspjela sam postići i to da se slušateljima/gledateljima ne otvori te-lefon jer sam procijenila da im neću moći (puno) pomoći, a i da postoji opasnost od nanošenja štete.

Kad je riječ o autorizaciji tekstova, odlučila sam da ću dobro razmisliti hoću li više ikada imati posla s onim tko mi obeća autorizaciju, a ne pošalje tekst ili je on i nakon moje autorizacije drukčiji od originala.9 To je, naime, prevara, što mi se nikako ne sviđa, i ne želim podržavati takvo postupanje.

9 Iz ovoga je vidljiva izravna veza između pitanja kako i koliko te s kim.


88

Sjajan primjer povezan s autorizacijom dogodio se tijekom jedne krizne intervencije kad je novinarka vrlo ozbiljno shvatila težinu situacije i moju potrebu da u vijesti-ma objave sve što sam rekla. Žena me nazvala 15-ak minuta prije dnevnika i preko telefona pročitala sve što ću govoriti ja izravno, a što će ona od mojih riječi pročitati u pozadini (u tzv. „u off-u“), i to s napomenom da „to kažu psiholozi“. Prvi čas bila sam zadivljena i dirnuta njezinim postupkom doživljavajući ga kao neku posebnu gestu, a ubrzo sam sama sebi rekla: „Čekaj, pa to je, zapravo, normalno ponašanje novinara!“ (što, naravno, ne znači da ne zaslužuje svaku pohvalu i cijenjenje).

Evo još jednog primjera dobre suradnje: urednica TV emisije koja traje 40 minuta (od čega 15-ak minuta otpada na snimljene priloge te na pitanja voditelja) pristala je na moj prijedlog da u emisiji budem sama, umjesto da u studiju budu dva go-sta. Naime, tema je bila samoubojstvo mladih koja, naravno, zahtijeva puno više od mogućih 20 minuta izlaganja psihologa, a kamo li da se to raspolovi na još jednog stručnjaka druge struke.

Kada?Svima koji su imali kontakt s medijima dobro je poznato da velika većina njih uvijek hoće da im sugovornici nešto kažu/napišu odmah, a po mogućnosti još jučer. To je katkada koliko-toliko razumljivo, npr. kad je riječ o informativnom programu radija i televizije (vijesti/dnevnik) ili o dnevnim novinama, tj. kad se izvješćuje o događaju koji se zbio jučer/danas. Međutim, tomu je tako i kad za to ne vidim neki osobit razlog (npr. tjednici, mjesečnici, TV i radioemisije koje se planiraju/snimaju unaprijed). Prema mom iskustvu ta strka često je istinska, tj. novinaru zaista treba naš komentar/izjava sada – ili nikada! No katkada mi se pokazalo i da se to „sada, ovaj čas, moramo to riješiti odmah...“ može ipak malo rastegnuti.

Druga nevolja povezana s pitanjem kada? sastoji se u tome da nas novinari često kontaktiraju kad nam zaista ne odgovara (jer smo zauzeti – privatno ili poslovno), ali ako pristanemo samo da bismo ih „otkačili“, zapravo smo „otkačili“ sami sebe te svoje osobno i stručno dostojanstvo i ne vjerujem baš jako u dobar ishod takve interakcije.

Postavlja se i pitanje kada smo u svom životnom razvoju (kao pojedinci/stručnjaci) spremni suočiti se s novinarima. Odgovor na to zaista može dati samo svatko za sebe. Jako se dobro sjećam koliko su me godina opsjedali razni mediji, a ja sam ih uporno odbijala – jer sam bila strašno tjeskobna i u strahu (da ću reći „nešto bez veze“ i tako osramotiti sebe, znanost/struku, fakultet na kojem radim...). Sjećam se vrlo živo da sam prvi put pristala doći na televiziju u „Latinicu“, i to samo zato jer je tema bila osobna (nakit i kićenje), a ne stručna. I dobro se sjećam kako sam u početku emisije sjedila tako da sam ruke držala pod stražnjicom – da se ne bi vidjelo koliko mi se tresu (srećom, to su u montaži izrezali)!


89

Što sam ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenimAko novinarima pokažemo da nam je zaista stalo do njih, da znamo da je i njima stalo do nas te da je naša suradnja zaista cosa nostra, ako smo u tom pokazivanju jasni, iskreni, vjerodostojni i uporni, velika je vjerojatnost da ćemo uspjeti odgoditi razgovor za vrijeme koje nama bolje odgovara, što će pridonijeti njegovoj kvaliteti. (Naravno da je to povezano i s time s kim pregovaramo o suradnji pa je, ovisno o tome, teže ili lakše izvedivo.) Vrlo snažno doživjela sam to na samom početku jed-ne od vrlo teških kriznih intervencija (srednja škola u Varaždinu kad je učenik na školskom parkiralištu ubio profesora pa sebe). Nekih 5-6 novinara (novine, radio, televizija) htjelo je da im dam izjavu kao voditeljica krizne intervencije. Budući da se to zbivalo oko 5 minuta prije komemoracije na koju sam svakako htjela ići, rekla sam im da ću rado s njima porazgovarati kad ona završi. Naravno, njihov je odgovor bio „da ćemo to brzo obaviti, da im ne treba puno vremena“ i, na koncu, “da mogu malo i zakasniti na komemoraciju“ (!?). Nakon što sam odbila (nenajavljen) razgo-vor u tom trenutku, s obrazloženjem da mi je ta komemoracija jako važna, ali da su mi i oni zaista jako bitni i zašto, dogovorili smo se da se nađemo za otprilike 1 sat kada smo i obavili razgovor.10

Dakle, ako unatoč strci koju mi novinar nudi odlučim da s njim hoću surađivati, tada barem pokušam dobiti koji sat ili barem pola dana ili dan kako bih preuzeti zadatak obavila kada mi to ipak bolje odgovara nego „sada ili još jučer“.

Što se tiče pitanja kada ćemo u vlastitom životnom razvoju biti spremni stati pred kamere ili pred novinara koji piše za novine, to je zaista vrlo individualno. Istina je da sam katkad bila frustrirana i ljuta što se po medijima stalno vrti nas nekoliko (a onda su nam razni to „spočitavali“), i to zato jer mnogi psiholozi „neće imati posla s medijima“. Mogla sam, s druge strane, razumjeti da ih u tome priječe raznorazni razlozi, među njima i taj da su „novinari grozni, da sve iskrivljuju, da im ništa nije važno osim vlastitog probitka, senzacije“ itd. No zaista sam uvjerena da potpuno izbjegavanje medija kao vlastiti izbor nije nešto što bismo si mi psiholozi smjeli dopustiti. Još uvijek mislim da od medija možemo dobiti više dobroga nego lošega, naravno pod uvjetom da jedni od drugih učimo, da jedni druge podučavamo i da u tom procesu steknemo tzv. „kućne ljubimce“ novinare, one s kojima se pristajemo družiti vrlo rijetko i one koje ćemo izbjegavati jer opasno ujedaju. A kada je s tim najbolje početi? Ne znam točno, ali znam da je bolje što brže. Tada imamo više vre-mena – i za vlastito učenje i za podučavanje novinara.

10 usput, predstavnici nekadašnjeg ministarstva prosvjete prilično su mi zamjerili takav postupak govo-reći da „s novinarima ne mogu tako, da su oni opasni, da bi odgodu razgovora mogli zloupotrijebiti“ itd. takve zloupotrebe ne da nije bilo, nego su svi prisutni novinari samoinicijativno poslali tekstove na autorizaciju (iako je bilo i dnevnih novina gdje je vremenska stiska neizbježan dio posla), a tv novinar-ka koju sam već spominjala u odjeljku kako? autorizaciju je obavila telefonom!


90

Umjesto zaključka (jer tu vjerojatno zaključka/kraja nema)Ako bih pokušala sažeti glavne misli iz toga što sam dosad napisala, rekla bih da je to zastupanje sebe uz brigu o psihologiji kao znanosti/struci i brigu o vlastitom pro-fesionalnom dignitetu te uvažavanje digniteta novinara. Mislim i da je jako važno djelovati proaktivno, tj. ne samo čekati da nam novinar sve kaže (jer se vjerojatno nešto neće sjetiti reći) nego pitati sve što nam je važno, ali također i davati vlasti-te prijedloge, a kad treba, i postavljati uvjete. Moje mi iskustvo govori da mnogi novinari hoće pristati na to što im predložimo ako smo u tome uporni, ako jasno obrazložimo zašto nam je to važno i ako ih uspijemo uvjeriti da je to što hoćemo zaista u obostranom najboljem interesu (a da ne spominjem najbolji interes javno-sti). Naravno, najlakše je i najbolje kad se imamo vremena pripremiti za razgovor (osobito ako pitanja dobijemo unaprijed), ako sudjelujemo u oblikovanju sadržaja emisije (scenarija)/novinskog članka, ako novinar prihvati naše prijedloge o temi i sadržaju, ali i o načinu na koji će on biti prikazan. Dakako, dobro je biti i selektivan u pogledu mnogih stvari o kojima sam pisala u prethodnom tekstu. Konačno, mislim da je najvažnije biti pošten i iskren prema sebi i reći: da, želim surađivati s novina-rima, oni mi/nam trebaju, ali ne baš po svaku cijenu. A kad biram ne surađivati, mogu to učiniti i izdržati mirno i bez grižnje savjesti, jer izbor je moj (uključujući i njegove posljedice) i nitko mi ga ne može uzeti. Osvrćući se, mogu reći da sam s novinarima ukupno imala više dobrih nego loših iskustava i uvjerena sam da sam tome i sama uvelike pridonijela držeći se toga što sam opisala u članku.

Oni koji me poznaju dobro znaju da već jako dugo ne zastupam savršenstvo (a ne-kada, nažalost, jesam) jer je to nemoguć cilj. Ne vjerujem, dakle, u savršenstvo, već vjerujem u važnost toga da što bolje i savjesnije radimo svoj posao nastojeći da pogrešaka bude što manje, a kad se pojave, da nastojimo ublažiti njihove posljedi-ce. U skladu s tim, važno mi je reći da sve što sam napisala u odjeljcima Što sam ja odlučila i radila, pa možete i vi ako vam se čini smislenim zaista i činim, ali da se svako-toliko poskliznem, pa npr. govorim o nečemu u čemu „nisam baš doma“, surađujem s predstavnikom medija kojemu mogu puno toga zamjeriti i s kojim, zapravo, ne želim imati posla, govorim predugo pa me u unaprijed snimljenoj TV emisiji jako “izrežu“ i pristanem poslati e-poštom odgovore „još jučer“ iako je upit stigao tek danas. Nekad sam zbog toga ljuta na sebe, a nekad sam mirna jer sam zbog raznih praktičnih razloga odlučila da ću učiniti baš tako (npr., nekad je to jed-nostavna trampa poput: „Ja ću vama govoriti o tome, a vi ćete onda napisati prikaz onoga/članak o onome“).

Na kraju, naravno da je OK ako izaberete učiti (samo/pretežno) metodom vlastite kože i tada ćete vjerojatno činiti i sve one moje početničke pogreške koje sam spo-menula u ovom članku. Međutim, OK je i ako odlučite ne raditi baš sve te iste/slične (moje) pogreške jer ste, eto, pročitali kako se može i drukčije. Dakako, u tom ćete


91

slučaju činiti neke nove, svoje pogreške i nadam se da ćete ih jednom podijeliti s neiskusni(ji)ma koji će od vas moći nešto korisno naučiti.

Unatoč ovoj slobodi izbora čvrsto sam uvjerena da bi neke stvari ipak morale biti „zakon“, tj. da bismo ih se u kontaktu s medijima morali pridržavati jer one osigura-vaju stručnost i profesionalni autoritet u našem medijskom pojavljivanju (a katkada su povezane i s profesionalnom etikom). Mislim da bi se svaki psiholog koji se spre-ma surađivati s medijima morao za taj susret pripremiti tako da to što želi reći bude zaista stručno/znanstveno utemeljeno, ali i izgovoreno znalački, jasno, razumljivo javnosti. Drugim riječima, mislim da je loše kada psiholozi izlaze u medije nepri-premljeni, naprečac, ako improviziraju na pogrešan način ili govore „s visoka“. Vje-rujem da će nas u prvom slučaju i slušati i čuti, a u drugom neće ni jedno ni drugo.

Kao što sam rekla na početku članka, razmislite o svemu što sam napisala, uzmite to što vam se sviđa, što odgovara vama kao osobama, vašem radnom i svakom drugom kontekstu u kome djelujete, vrsti medija i novinara s kojima imate posla itd., a sve ostalo zanemarite. U svakom slučaju, sve što sam napisala, poklonila sam vam i na vama je da odlučite što ćete s tim :-))).

* XY iz etičkih su razloga ovdje zamijenjeni pravi inicijali i imena koji su u tekstovima i izjavama novinara bili izvorno navedeni .

O autorici

Prof. dr. sc. Lidija Arambašić, psihologinja, supervizorica odsjek za psihologiju filozofskog fakulteta u ZagrebuŠefica sam Katedre za zdravstvenu i kliničku psihologiju i spremam se na susret sa svojom 29. generacijom studenata. Usto se bavim poučavanjem (i supervizijom) ljudi pomagačkih zanimanja na različite teme, a omiljene su mi stres, trauma, gubitak, tu-govanje, komunikacija. Tijekom 13 godina vodila sam projekt psiholoških kriznih inter-vencija pri Društvu za psihološku pomoć iz Zagreba. Svoja iskustva stečena u kriznim intervencijama i u radu s drugim tugujućim klijentima opisala sam u knjizi „Gubitak, tugovanje, podrška“. Gotovo da nema novina, radija i televizije (te rubrike/programa) s kojima nisam surađivala – najčešće na spomenute teme.


92

klinički domjenci

Klinički se domjenak od 2007. godine na konferencijama psihologa pojavljuje kao nov oblik druženja, okupljanja i raspravljanja među kolegama. Iako je ta tradici-ja vrlo nova, klinički se domjenak već pokazuje kao pravo (a možda i jedinstveno) mjesto na kojemu kolege mogu podijeliti probleme s kojima se susreću u praksi, potražiti savjet ili iskustva drugih kolega, mogu se požaliti, raspravljati, družiti i međusobno povezivati.

Domjenak, kao što mu ime govori, nije strogo formalno okupljanje. Iako se bavi profesionalnim temama, dopušta neformalne razgovore u kojima je prikladno reći: „Moje iskustvo pokazuje…”, a da nije takvu izjavu nužno potkrijepiti statističkim dokazima. Posjećenost je kliničkih domjenaka iznimna i čini se da već sada spadaju u jedno od najomiljenijih i najpopularnijih sadržaja konferencija.

U sklopu konferencije „Psihologija-mediji-etika” organizirana su tri klinička do-mjenka koja su se pozabavila temama: „Medijska pažnja i samoubojstva”, „Psiho-log u medijski eksponiranom slučaju” i „Imate poteškoća? Pišite psihologu!”. U sljedećim tekstovima donosimo pregled naših dilema, primjera i zaključaka.

Nataša Jokić-Begić

Medijska pažnja i samoubojstva

Samoubojstvo je tragičan čin. U velikom broju slučajeva samoubojstvo je rezul-tat neuspjeha u rješavanju životnih problema i općenitog beznađa. Negdje je ono pokušaj bijega od stvarnosti i pokušaja pronalaženja ništavila i zaborava. U nekim slučajevima samoubojstvo je rezultat težnje za boljim i ljepšim životom, zbog vje-rovanja da je duhovni svijet u koji se odlazi nakon smrti ljepši, bolji i ugodniji od ovozemaljskog. Ponekad ljudi pribjegavaju samoubojstvu u slučaju teške bolesti, invalidnosti i drugih oblika patnje.

Čime god bilo motivirano, ono je izraz patnje čovjeka koji ga je počinio. Samou-bojstvo ima nesagledive posljedice na obiteljskom, ali i širem društvenom planu. Istraživanja pokazuju da ni jedna smrt ne ostavlja toliko emocionalnih posljedica na obitelj kao samoubojstvo (Davison&Neale, 2002.). Članovi obitelji često su i dugo-


93

trajno preplavljeni osjećajima tuge, srama i krivnje koji mogu biti okidači za pojavu dubljih psihičkih poremećaja, pa i suicidalnog ponašanja.

Uz samoubojstvo se veže snažna društvena stigma, koja jednim dijelom ima korije-ne u religiji, a drugim dijelom u iskonskom strahu koji imamo prema samoubojstvu kao činu koji ruši temeljnu pretpostavku o smislenosti i vrijednosti ljudskog života. Stigma je izraz potrebe za distanciranjem od pojava koje su potencijalno opasne. Stigmatiziranje samoubojstva ima pozitivnu stranu – što je negativniji stav prema nekom ponašanju, to je manja vjerojatnost da će to ponašanje biti odabrano. Stig-matiziranje samoubojica i njihovih obitelji ima, međutim, samo negativne poslje-dice – negativni stavovi osnažuju osjećaje krivnje, srama, potiču socijalnu izolaciju čime se povećava vjerojatnost pojave dubljih psihičkih problema.

Posljednjih smo godina svjedoci sve veće medijske pažnje koja se pridaje samou-bojstvima. U prvi bi se mah moglo činiti kako se radi o pozitivnoj pojavi koja bi mogla dovesti do destigmatizacije samoubojica i njihovih obitelji, ali zapravo se radi o destigmatizaciji samoubojstva kao čina, što dovodi do porasta broja samoubojsta-va. Pojava je poznata kao „Wertherov efekt”. Naziv je nastao na temelju događaja iz 1774. godine, kada je objavljena Goetheova priča, što je izazvalo slična samoubojst-va. Slično se dogodilo nakon objavljivanja „Ane Karenjine“, potom u New Yorku, nakon izlaska knjige „Final Exit” Dereka Hamphrija te u Francuskoj nakon izlaska “priručnika” “Samoubojstvo, naputci za uporabu”.

Tu uznemirujuću činjenicu prema kojoj pisanje o samoubojstvu potiče nova samou-bojstva istraživački je obradio još Bandura (1986., prema Davison&Neale, 2002.) pri čemu je došao do sljedećih podataka:

(i) u mjesecu nakon smrti Marilyn Monroe stopa samoubojstava povećala se za 12%

(ii) javni prikazi samoubojstva „običnih“ ljudi također su praćeni povećanom sto-pom samoubojstava

(iii) javni prikazi prirodnih smrti slavnih ljudi nisu praćeni povećanom stopom sa-moubojstava.

Iz gornja tri navoda može se zaključiti da je upravo čin samoubojstva ono što je po-vezano s povećanom stopom, a ne smrt sama po sebi.

(iv) posebno je uznemirujući podatak prema kojem se nakon medijskog prezentira-nja samoubojstva povećava stopa kobnih prometnih nesreća (automobilskih i avionskih!) za koje se pretpostavlja da su zapravo samoubojstva vozača odnosno pilota koji je sa sobom u smrt odveo i druge.

Moć koju mediji imaju u primjeru samoubojstava se, nažalost, može i objektivno mjeriti brojem umrlih nakon neprofesionalnog izvještavanja o samoubojstvima. Vrlo se često na naslovnim stranicama novina i/ili kao prva vijest u informativnim TV emisijama vide opisi samoubojstava, s detaljnim opisima načina i mjesta toga tragičnog čina, ali i laičkim navođenjem razloga. Tako ćemo naići na naslove: „Obje-sila se jer nije mogla na maturu“, „Policajac se ubio službenim pištoljem“, „Stariji


94

bračni par objesio se u Puli“, „Odlikašicu pogodilo spaljivanje dječaka“, „Muškarac si pucao u glavu“, „Branitelj se ubio zbog Latinice“. Razlozi samoubojstava toliko su složeni da su takvi zaključci sigurno pogrešni, a njihove posljedice mogu biti kobne.

Iako slične naslove možemo pronaći po svim novinama u svijetu, to nije opravdanje za njihovo objavljivanje. Psihologija kao struka dužna je informirati ljude iz medija o tragičnim posljedicama koje takvo izvještavanje može imati na ranjive skupine. Istraživanja pokazuju da ponavljano i dugoročno izvještavanje o samoubojstvima ima tendenciju izazivanja i promoviranja samoubilačkih preokupacija među adole-scentima i mladim odraslim osobama, na koje ima najveći utjecaj (Davey, 2008.). Istraživanja su pokazala da reportaže o samoubojstvima u medijima imaju veći utje-caj na prihvaćenu metodu nego na njihovu učestalost. Određena mjesta – mostovi, stijene, visoke zgrade, pruge itd. – tradicionalno se povezuju sa samoubojstvima i dodatni publicitet povećava rizik da ih iskoristi veći broj ljudi. Određeni načini – vatreno oružje, spaljivanje, bacanje s visine, predoziranje lijekovima – također su promovirani medijskim izvještavanjem, o čemu smo imali prilike svjedočiti posljed-njih godina.

Kako izvještavati o samoubojstvima: naputci za medijePostoje naputci kojih bi se mediji trebali držati pri izvještavanju o samoubojstvima:

• Statističke podatke treba tumačiti pažljivo i ispravno. Treba upotrebljavati autentične i pouzdane izvore informacija.

• Unatoč pritisku treba pažljivo postupati sa spontanim komentarima.

• Uopćavanja na osnovi malih brojeva zahtijevaju posebnu pažnju i treba izbjega-vati izraze kao što su „epidemija suicida“ ili „mjesto s najvišom stopom suicida na svijetu“.

• Treba odoljeti izvještavanju o suicidalnom ponašanju kao „razumljivom odgovo-ru na društvene i kulturne promjene ili degradacije“.

• Senzacionalističke reportaže o samoubojstvima trebalo bi uporno izbjegavati, naročito kada je riječ o poznatim osobama.

• Reportažu treba svesti na najmanju moguću mjeru.

• Treba izbjeći pretjerivanje.

• Treba izbjegavati fotografije umrlog, upotrijebljenog načina i scene samoubojst-va.

• Naslovi na prvoj stranici nikada nisu idealno mjesto za reportaže o samoubojst-vima.

• O samoubojstvu ne treba govoriti kao o neobjašnjivom ili pak pojednostavnjeno.

• Treba izbjegavati detaljan opis načina izvedbe i načina nabave sredstava.


95

• Korisno je naglasiti mnogobrojne čimbenike koji utječu na izbor suicidalnog ponašanja.

• Samoubojstvo nikada nije rezultat jednog čimbenika ili događaja.

• Obično je prouzrokovano složenom međuovisnošću mnogobrojnih čimbenika kao što su mentalna ili tjelesna bolest, zlouporaba supstancija, obiteljski proble-mi, međuljudski sukobi i životni stresori.

• Samoubojstvo NE bi trebalo opisati kao način kojim je osoba riješila osobne pro-bleme kao što su bankrot, akademski neuspjeh, seksualno zlostavljanje.

• Reportaže trebaju naglasiti utjecaj koji samoubojstvo ima na obitelj i druge preživjele, u smislu stigme i psihičke patnje.

• Veličanje žrtve samoubojstva kao mučenika i predmeta javne pohvale može suge-rirati podložnim osobama da njihovo društvo cijeni suicidalno ponašanje.

• Umjesto toga, naglasak bi trebao biti na žaljenju zbog smrti te osobe.

• Opisivanje fizičkih posljedica neuspješnih pokušaja samoubojstava (oštećenje mozga, paraliza itd.) može djelotvorno odvratiti od pokušaja suicida.

Što valja činiti, a što izbjegavati tijekom izvještavanja o samoubojstvima?

treba Ne treba

• Surađujte sa zdravstvenim službama u predstavljanju činjenica.

• Samoubojstvo prikazujte kao izvršeno, a ne kao uspješno djelo.

• Prikazujte isključivo pouzdane poda-tke, na unutrašnjim stranicama tiska, uvijek kao sporednu vijest.

• Ističite alternative samoubojstvu.

• Pružite obavijesti o teleapelima i dru-gim oblicima pomoći u zajednici.

• Dajte publicitet pokazateljima rizika i znacima upozorenja.

• Ne objavljujte fotografije i oproštajna pisma.

• Ne izvještavajte o specifičnim detaljima načina samoubojstva.

• Nemojte davati pojednostavnjena objašnjenja.

• Nemojte veličati samoubojstvo ili praviti senzaciju od njega.

• Nemojte se koristiti religijskim ili kulturnim stereotipima.

• Nemojte okrivljavati nikoga.

Kako u medijima govoriti o samoubojstvu: naputci za psihologeKodeks etike psihološke djelatnosti sadrži temeljna etička načela na kojima bi tre-bao počivati svaki medijski nastup psihologa. Naša osnovna zadaća kada nastupa-


96

mo u medijima jest širenje valjanih spoznaja o čovjeku i njegovu ponašanju s ciljem poboljšanja kvalitete života pojedinca i ljudske zajednice. Vodeći se istim temeljnim načelom treba postupati i u situacijama kada ste pozvani u medijima govoriti o kon-kretnom samoubojstvu ili autoagresivnom ponašanju općenito:

• Samoubojstvo je tragičan čin i izraz ljudske patnje. Jedini razlog zašto bi o njemu trebalo govoriti u medijima jest prevencija. Neka vam to bude ideja vodilja.

• Jedina valjana spoznaja koju bi za svako samoubojstvo mogli reći jest da se radi o složenoj pojavi u čijoj podlozi sigurno ne leži samo jedan razlog. Naglasite kako se uvijek radi o interakciji jedinstvenosti osobe i njezinih životnih iskustava.

• Nemojte pristajati ni na kakav senzacionalizam, a pogotovo ne na pojednostavnj-ena objašnjenja.

• Za nastup se pripremite, inzistirajte da vam unaprijed daju pitanja ili teme za razgovor. Promijeni li novinar pitanja u razgovoru, odgovarajte samo na ona za koja znate pouzdane podatke. (Primjerice, u medijima se nalazi nerijetko podatak kako u Hrvatskoj vlada „epidemija suicida koja se povezuje s ratom“, a statistički podaci pokazuju da je stopa potpuno jednaka kao i prije rata). Na ostala pitanja nemojte odgovarati jasno iskazujući kako nemate pouzdane podatke.

• Dajete li izjavu o konkretnom slučaju, izbjegavajte dati konkretne podatke o načinu na koje je samoubojstvo počinjeno. Sjetite se da medijska eksponiranost načina izvršenja dovodi do promocije tog načina.

• Nemojte se dati zavarati sintagmom „javnost ima pravo znati“. Samoubojstvo je duboko intiman čin, koji pogađa brojne ljude, prije svega obitelj žrtve. Zadatak je psihologa „bespogovorno poštovati temeljna ljudska prava, dostojanstvo i vrijed-nosti svih ljudi. Razvoj tih vrijednosti nastojat će poticati kod svakog pojedinca s kojim dolazi u profesionalni doticaj uvažavajući pravo pojedinca na privatnost i tajne, kao i njegovo pravo na samoodređenje.“ (Kodeks etike psihološke djelat-nosti, čl. 2.)

• U svom nastupu naglasite kako je gubitak ljudskog života nenadoknadiv te koliku je nesretnih ljudi ostalo iza samoubojice. Posebice naglasite koliko je „nevinih“ žrtava ostalo i koje bi posljedice takvog čina na njih mogle imati.

• Istaknite odgovornost društva u cjelini i jasno istaknite koliko je bitno obratiti pažnju na ljude oko sebe i primijetiti ako je tko u nevolji.

• Navedite rizične čimbenike i neke znakove koje bi okolina mogla primijetiti.

• Spomenite neke mitove o samoubojstvu i dajte javnosti prave podatke. To jav-nost ima pravo znati, a ne je li se tko objesio ili otrovao!

• Vodite računa da treba destigmatizirati samoubojicu i njegove bližnje, ali svaka-ko stigmatizirati samoubojstvo kao čin. To nikako ne znači da je samoubojstvo „kukavički čin“, ali treba naglasiti kako uvijek postoje rješenja koja su bolja od samoubojstva.


97

• Napomenite kako se u životu ljudi mogu naći u svakakvim nevoljama i patnjama, ali kako ljudi imaju sposobnosti i mogućnosti preživjeti i najveće nevolje i živjeti kvalitetan život nakon toga.

• Istaknite alternativne samoubojstvu, spomenite konkretna mjesta gdje se ljudi koji imaju suicidalne ideje mogu obratiti.

• U svom nastupu vi imate obavezu postupati po Etičkom kodeksu naše struke te puno pravo zaštiti sebe, ne pristajući ni na kakve pritiske koji se krše s načelima humanosti i s vašim osobnim načelima.

I na kraju valja naglasiti kako psihologija i mediji upravo na pri-mjeru samoubojstava mogu pokazati da zajedničko djelovanje ima pozitivan sinergički utjecaj: izvještavanje o samoubojstvi-ma u medijima na odgovarajući, točan i potencijalno pomažući način može spriječiti tragičan gubitak ljudskih života.


1. Davey, G. (2008.). Psychopathology: Research, assessment and treatment in clini-cal psychology. Oxford, UK: Blackwell.

2. Davison, G.C. i Neale J.M. (2002.). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

3. Kodeks etike psihološke djelatnosti (2004.), Hrvatska psihološka komora.

O autorici Nataša Jokić-Begić je diplomirala psihologiju 1987. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirala 1994. godine, a doktorsku disertaciju je obranila na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 2000. godine. Sudjelovala je aktivno u radu konferencije HPD-a 2008. godine u Poreču. Izvanredni je profesor na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Posljednjih godina često je surađivala s medijima: gotovo deset godina je u jednom ženskom časopisu od-govarala na pisma čitateljica, gostovala je na televiziji prvenstveno na temu anksioznih i depresivnih smetnji, te emocionalnog doživljavanja. U nekoliko je navrata dala intervju u vezi statusa kliničkih psihologa u Hrvatskoj, kao i u vezi posttraumatskog stresnog poremećaja te njegovih posljedica na pojedinca i zajednicu.


98

Nataša Jokić Begić i Irena Čorko Meštrović

Psiholog u medijski eksponiranom slučaju

Posljednjih smo godina, nažalost, svjedoci medijske hajke na različite oblike ljud-ske nesreće. Što je slučaj dramatičniji, to se češće nalazi u medijima i zaboravlja se na dostojanstvo i osjećaje ljudi koje je nesreća zadesila. O psiholozima koji rade sa sudionicima događaja gotovo nitko ne vodi računa. Dapače, događa se da budu i napadani zbog svog posla, nekada čak javno od kolega.

Pogledajmo problem iz kuta oba naša zanimanja. Razlozi zašto se ljudi obraćaju psihologu nikada nisu jednostavni ni lagodni. Uglavnom se radi o ljudskim nesrećama i tugama koje često ne pogađaju samo jednog čovjeka već cijele obite-lji ili čak i širu zajednicu. Dodavati još nesreće sa senzacionalističkim napisima u medijima u najmanju je ruku nehumano. Ako se novinar i njegov urednik uspiju samo za trenutak zamisliti u koži tih ljudi tih ljudi o kojima će izvješćivati i kad bi shvatili da će napis ili TV emisija pridonijeti nečijoj nesreći, tada bi novinar trebao zastati i reći: „Nisam zbog toga postao novinar, bavim se novinarstvom kako bi ovaj svijet bio ljepše mjesto za život.“ Suradnja s takvim novinarima ispunjava svrhu oba naša zanimanja: i novinara i psihologa. U suprotnom, ako iskaz psihologa novinaru dovede do pogoršanja nečijeg stanja, onda je to upravo suprotno od onoga što bi psihologija kao struka trebala ostvariti, a čini nam se i upravo suprotno od onoga čemu bi novinarstvo trebalo težiti. Ne treba dopustiti da puka trka za profitom po-gazi osnove ljudskosti.

Psiholozima se često obraćaju ljudi koji se nalaze u višestrukim i ozbiljnim nevo-ljama: često se radi o egzistencijalnim pitanjima koje prate psihičke smetnje, još češće o bračnim i obiteljskim problemima, uglavnom se radi o objektivno ozbilj-nim poteškoćama. Vrlo često rješavanje problema zahtijeva i angažiranje polici-je, pravosuđa i ostalih sličnih službi. Psiholog tada treba dati neke od povjerljivih podataka o klijentu i uskoro se može suočiti i sam s ozbiljnim problemima: može postati predmet prijetnji klijenata, koji se osjećaju zakinuto, te medija, ako oni, nažalost često vrlo paušalno, procijene da je kolega pogriješio.

Dugačak je popis nevolja s kojima se psiholozi sreću u kontaktu s medijima. Na „Kliničkom domjenku“ na vidjelo su izišle neke od onih o kojima valja promisliti i odabrati adekvatne strategije izbjegavanja i/ili suočavanja.

Ovdje ćemo navesti neka iskustva koja su se čula na domjenku, ali donekle prerađena da bismo izbjegli mogućnost prepoznavanja. Dodat ćemo i neka osobna iskustva s


99

medijima. Iskustva ćemo navesti u ja-formi kako bi se dočarala njihova autentičnost i kod čitatelja probudio interes i empatija.

Naime, ni za što od dolje navedenoga nismo bili pripremani tijekom školovanja za psihologa, nitko nas nije učio kako treba postupati s medijima, nitko nam nije re-kao koje posljedice javni nastup nosi sa sobom, nitko nas nije pripremio na „slavu“ niti nas naučio što s njom da činimo, većina nas nije imala ni ideju u kakvom će se etičkom kaosu naći kada počne raditi s ljudima za koje su mediji zainteresirani. Nitko nije spreman niti je sanjao da će možda biti izložen prijetnjama zbog svog rada koji je izazvao medijsku pažnju. Možda zvuči trivijalno, ali nitko nas nije učio ni banalne činjenice o medijskom nastupu – komentirat će se izgled, način govora, sadržaj onoga što ste rekli, ali pri tome će mediji izvući iz konteksta neku rečenicu.

Nitko nas, vjerojatno, nije ni mogao naučiti svemu s čim ćemo se susretati, jer su se i mediji promijenili posljednjih desetljeća. Ranijih godina bilo je nezamislivo „ra-stezati“ nečiju intimu po novinama, danas upravo prikazi ljudske nesreće prodaju novine. Ako je psiholog uključen u slučaj, a najčešće jest, tada ga veže profesionalna etika i o slučaju ne smije ništa iznositi, te postaje bespomoćna žrtva.

Pred Hrvatskim psihološkim društvom i Hrvatskom psihološkom komorom jest zadatak da kolegama ublaži osjećaj frustriranosti i vrati osjećaj sigurnosti bez kojeg nitko ne može kompetentno obavljati svoj posao.

Primjeri teških situacija koje su psiholozi međusobno podijelili na domjenkuKako biste se osjećali i što biste vi učinili u sljedećim situacijama:

1. Radim u centru za socijalnu skrb. Početnica sam, imam samo nekoliko go-dina radnog staža. Moji nadređeni misle da dobro radim, što sam i ja o sebi mislila do nedavno. Slučaj koji je sve promijenio je rastezan po svim me-dijima. Roditelji malog djeteta čine sve da se osvete jedan drugome, mediji njihov rat nemilice objavljuju na naslovnicama, a mi pokušavamo učiniti sve za dobrobit djeteta. O djetetu se zapravo brinemo samo mi, svi ostali akteri ove priče se brinu isključivo o sebi. Zbog jedne odluke koju je Centar donio, a i moj potpis se na njoj našao, mediji su okrenuli fokus na mene. Iako nisam dala ni jednu izjavu i nitko iz medija nije sa mnom kontaktirao, mogla sam pročitati kako „…mlada i neiskusna psihologinja koja radi u slučaju djete-ta NN, donosi potpuno neprofesionalnu odluku. Postavljamo pitanje tko je odredio da tako neiskusna psihologinja, koja svakako nema dovoljno znanja i iskustva, radi na ovako složenom slučaju? Po čijem je nalogu upravo ona dodijeljena na taj slučaj, kada u Centru rade iskusni stručnjaci? Radi li se zaista o slučajnosti, ili moćna obitelj YY raspoređuje i psihologe poslušnike.“


100

Ostala sam šokirana, starije kolegice su me tješile i rekle da se radi o glupo-stima, svi smo znali da je starija kolegica bila na bolovanju kada je taj pred-met bio u obradi, svi su bili na mojoj strani. No dovoljno je bilo da sljedeće jutro u dućanu u koji obično odlazim čujem komentar: „Je l’ istina ono što piše?“ Našla sam se da usred dućana objašnjavam kako nije istina i što je zapravo prava istina i onda je meni samoj to bilo ispod časti, uostalom ni-sam ni smjela reći puno toga, jer se radi o jako malom djetetu čije interese mi štitimo. Pitam se tko je sve to pročitao, što o meni misle, koji će mi poslodavac sutra dati posao kada sam već na početku karijere označena kao ona koja prihvaća poslove kojima nije dorasla zbog pritisaka ili radi osobne dobiti. A zapravo se radi o roditeljima koji su oboje primjeri lošeg roditeljstva i o medijima koji su primjeri žutila. No žrtve smo to malo dijete i ja!

2. U jednim novinama svakih dva mjeseca osvane članak u kojem sam citi-rana. Članci su uvijek na neku stručnu temu, primjerice strahovi, depresije, poremećaji hranjenja. Članci su površni, ali relativno dobri za dnevne novi-ne. „Moje“ izjave su korektne, neke čak jako dobre. Problem je da ja nikada za te novine nisam dala ni jednu izjavu, nikada nisu sa mnom kontaktirali ni pitali o čemu, pa ni o temama koje obrađuju. Pisala sam im u više navra-ta i zahvalila što me „citiraju“, upozorila urednika da novinar koji radi te priloge (nije potpisan) očito izmišlja, te zatražila da to više ne čine. Nisu me poslušali, i dalje s vremena na vrijeme osvane „moja“ izjava.

3. Radim u centru za socijalnu skrb u jednom manjem gradu. U jednom vrlo složenom slučaju razvoda braka (u kojem je bilo obilje agresije, obiteljskog nasilja, povlačenja oružja i slično) sud je pozvao nas iz Centra da damo svoje izjave. Imale smo status svjedoka, koji moraju dati sve svoje podatke. Ubrzo su počele prijetnje meni i mojoj obitelji. Prijetnje sam prijavila policiji, ali postavljam pitanje: kako ja sutra mogu obavljati svoj posao profesionalno kada sam svjesna da svatko može o meni dobiti podatak koji želi. Moje ime nije završilo u novinama samo zato jer novinari nisu zainteresirani za taj slučaj, ali da se radi o medijski eksponiranim ljudima do mog imena i svih mojih podataka bi bilo vrlo jednostavno doći. Tko štiti naš dignitet?

4. Radila sam s djevojčicom čiji su roditelji bili u gotovo svim novinama. Me-dijski se prikazivala potpuno kriva slika stanja u toj obitelji. Jedan se roditelj


101

prikazivao kao zao, a drugi kao žrtva, iako je situacija bila daleko složenija. Djevojčicu su silno pogađale „laži u novinama“ i imala je potrebu to ispraviti. Govorila mi je: „Vi znate, zašto Vi ne pozovete novinare i ne kažete pravu istinu?“ Osjećala sam se bespomoćno, naravno da nisam pozvala medije, ali duboko sam suosjećala s patnjom djevojčice doživljavajući da sam i ja na neki način suučesnik te medijske hajke.

Ta su iskustva i pitanja u nama pobudila razne dileme. Zaista nije lako odgovoriti na pitanje što učiniti. Pa ipak domislili smo neku količinu naputaka i savjeta kole-gama psiholozima koji imaju prilike ublažiti ili izbjeći moguće negativne posljedice medijskih istupanja.

• Birajte kada ćete se odazvati pozivima medija, a kada ne.

• Naučite reći „ne“. Budite asertivni ako vas kolege i nadređeni tjeraju u situaciju s kojom se ne možete nositi. (Iako će se možda činiti da na taj način ugrožavate svoju karijeru, možda je dugoročno upravo na taj način čuvate.)

• Neka vam vaš vlastiti integritet i etika budu preči od bilo kakvih pritisaka.

• Uvijek se dobro spremite za javni nastup.

• Tražite pitanja unaprijed.

• Uvježbajte svoj govor.

• Predvidite moguće provokacije i svoj odgovor.

• Nikada nemojte govoriti o onome što ne znate.

• S kritikama na račun mladosti i neiskustva najbolje se boriti oružjima poput pro-fesionalnosti, odgovornosti, etičnosti i educiranosti.

• Proučite relevantnu literaturu. Neka vaše postupke i komentare potkrepljuju uva že ni autori i stručnjaci.

• Držite se etičkog kodeksa i ponavljajte u beskraj da ne smijete prekršiti pravila struke.

• Poučite druge našem etičkom kodeksu, ističite humanost i ljudska prava.

• Većina novinara polazi od istih vrijednosti kao i psiholozi. Surađujte s njima. Struku treba promovirati! Često će biti dovoljno podsjetiti ih na zajednički inte-res da zastupamo humane ciljeve.

• Svojim ponašanjem modelirajte odgovornost, profesionalnost i asertivne oblike komunikacije. Odbijte sami biti agresivni u kontaktu s agresivnim sugovorni-cima. Inzistirajte na suradničkom pristupu. Protiv toga se teško boriti. Štitite kolege i struku. Ne vjerujte glasinama.

• Za javne se nastupe uredite tako da se osjećate dobro u svojoj koži.

• Uvježbavajte samoprezentacijske vještine.


102

• Tremu pred nastup suzbijte na onaj isti način koji savjetujete svojim učenicima i klijentima.

• Osjetite li se ugroženima, napadnutima, nepravedno optuženima – zatražite zaštitu. Obratite se Hrvatskoj psihološkoj komori, Hrvatskom psihološkom društvu i/ili svojim nadređenima. U slučaju potrebe ne oklijevajte potražiti pra-vnu pomoć, ili čak pomoć policije.

• Razgovarajte o svom problemu s kolegama. Sjetite se važnosti socijalne podrške u stresnim situacijama.


103

Irena Čorko Meštrović

Imate poteškoća? Pišite psihologu!

“Dragi Lastane,…”, “Draga Magda,…”, “Draga Nataša/Božena/Irena,…”

Svaki “ženski časopis” (a i ne samo ženski) sadrži rubriku u kojoj se čitatelji stručnoj osobi mogu obratiti za savjet vezan uz roditeljstvo, partnerske i obiteljske odnose, karijeru, krize, gubitke i razne druge muke i poteškoće s kojima se susreću. Spektar mogućih tema i pitanja gotovo je neograničen. No tko su ti stručnjaci? Ili tko bi oni trebali biti? Je li to posao za psihologe? Je li pisanje takvih odgovora u našoj dome-ni? Ili postoji netko tko bi to činio bolje od nas? Je li takav zadatak prebanalan ili čak sramotan za ozbiljnog psihologa koji drži do sebe? Sve su to pitanja koja smo sebi postavljali kada smo donosili odluku hoćemo li se takva posla prihvaćati ili ne.

A zatim su uslijedila i druga: Zna li psihologija točan odgovor na ta pitanja? Zašto ovo pišem kada je poznato da savjet ne pomaže? A što ako osoba učini točno ono što sam joj savjetovala, a moj savjet nije bio dobar? Kako da u pola kartice sročim odgo-vor o tako kompleksnoj tematici? Kako da uopće išta odgovorim ako ne mogu pitati ni jedno potpitanje? Znam što bih ja odgovorila, ali što bi odgovorili moji kolege? I što će reći kada ovo pročitaju? I tako dalje, i tako dalje.

U sastavu od stotinjak kolega i kolegica Klinički se domjenak učinio dobrim mje-stom za suočavanje s barem nekima od tih pitanja. Upriličili smo potpuno neznanst-veni, no vrlo inspirativan eksperiment. Podijelili smo se u 16 grupa čiji je zadatak bio osmisliti odgovor na jedno realno pitanje, koje su čitatelji poslali stručnjaku u novinama. Pitanja je bilo osam te su se jednim te istim pitanjem bavile istovremeno dvije skupine. Rasprava koja je uslijedila bila je vrlo živa te su neka pitanja dobila i više od dvaju odgovora. Primjeri koje navodimo nisu reprezentativni i ne prikazuju naše najbolje odgovore, nego na slikovit način dočaravaju područja naših slaganja i razilaženja.

Primjer 1: Ne očekujem suosjećanje, ali tražim savjet. Slobodna sam žena u vezi s oženjenim muškarcem koji tvrdi da me voli. Obožavam ga i želim biti s njim, ali je problem njegova žena. Ona zna za našu aferu, ali ga ne namje-rava napustiti. Štoviše, zaprijetila je da će mu zagorčati život ako je ostavi. Najgore od svega, on je uspješan privatni poduzetnik koji se u prošlosti, dok se probijao, poslužio i nekim ne sasvim zakonitim sredstvima – ona kaže da će ga prijaviti ako ode. Što sad?


104

Odgovor A: Ostavite ga. Nađite drugog, slobodnog muškarca.

Odgovor B: Uvijek će postojati neki razlog zbog kojeg neće moći napustiti suprugu – bolest, djeca, dugovi... Osuđujete sebe na život pun odricanja. Ako je ova ljubav Vama toga vrijedna, onda je to Vaš izbor i niste žrtva.

Odgovor C: A tko Vam brani da ga ljubite? Ne morate ga posjedovati. Uostalom, ionako nitko nikoga ne posjeduje.

Primjer 2: Moj je suprug otišao na službeni put, a na povratku našla sam prezervativ u stražnjem džepu hlača koje je ostavio u košari za prljavo rublje. Što sad? Bojim se tražiti objašnjenje zbog onog što bih mogla čuti, a s druge strane život u ovoj neizvjesnosti još je gori. Postoji li bar jedno objašnjenje koje ne bi uključivalo nevjeru? Očajna supruga (30)

Oko tog smo se pitanja uglavnom slagali – postoji još bezbroj objašnjenja (u tom smo dijelu bili vrlo kreativni), no manje su vjerojatna. Savjet: Pitajte supruga.

Primjer 3: Majka sam sina kojemu su 4 godine i kojeg obožavam. On nam je prvo dijete i oboje smo u strahu kako ćemo ga odgojiti. Čitam priručnike o odgoju djece i do sada je sve nekako išlo, ali u posljednje se vrijeme suočavamo s pitanjem na koje ne znamo odgovor. Često nam noću dolazi u krevet. Plačući se probudi, ja ga pokušavam smiriti u njegovoj sobi, ali se često plač još i pogorša, i jedini način da ga smirim jest da ga dovedem u naš krevet gdje mirno zaspi. Jasno mi je da radim pogrešku i bojim se da će posljedice biti dugotrajne, ali ne znam kako ga umiriti. Pokušala sam se ne obazirati na njegov plač, pustiti ga neka se izmori, ali nije pomoglo. Što da radim? Mlada mama

To je pitanje inspiriralo pregršt ideja, savjeta i dijeljenja vlastitih iskustava (uspo-stavljanje rutine odlaska u krevet, upotreba prijelaznog objekta poput medvjedića, razgovor i objašnjenje, ležanje uz dijete u njegovoj sobi dok ne zaspi, pustiti ga da se isplače...), sve dok jedna kolegica nije ustala i rekla: „Ma pustite dijete da dođe k vama, ništa mu neće biti.“ Pitanje treba li/smije li dijete spavati zajedno s roditelji-ma u današnje je vrijeme prilično kontroverzno i psiholozi o tome za sada nemaju jedinstven stav. Dok će neki inzistirati na tome da dijete treba spavati samo, drugi će se zalagati za to da zajedničko spavanje pogoduje sigurnoj privrženosti, navoditi primjere drugih sisavaca i činjenicu da je samostalno spavanje novina koja se javlja tek u 19. stoljeću.

Iako se nije radilo o laboratorijskom eksperimentu ni o strogo kontroliranim uvje-tima, već je i ta vrsta demonstracije navodila na određene zaključke. Otkrili smo da


105

se u mnogočemu slažemo. Naši su se odgovori često poklapali. No gotovo se jednako često događalo da se oni, barem u detaljima, ako ne i u suštini – razlikuju. Imajmo na umu činjenicu da su ti odgovori već bili na neki način “uprosječeni” jer su ih formulirale grupe, a ne pojedinci. Da smo se pitanjima bavili pojedinačno, naši bi se odgovori vjerojatno razlikovali i više.

Uz neke načelne, etičke ili općeprihvaćene vrijednosti i nekolicinu znanstveno utvrđenih pravilnosti čini se da se u svojim odgovorima jednako toliko oslanjamo i na svoje osobne stavove. A ako je naš odgovor utemeljen više u nama samima nego u stavu struke, imamo li se pravo nazivati stručnjacima u dijeljenju savjeta?

Pisanje odgovora na pitanja čitatelja na više je načina specifično. Odgovor treba biti lako razumljiv prosječnom čitatelju. Količina teksta obično je ograničena (i ograničavajuća) i uvijek jednaka, bez obzira na složenost teme, te je lako upasti u zamku davanja pojednostavnjenih recepata. Pitanja koja dobivamo obično su kra-tka i mnogo informacija nedostaje, a ne mogu se ni postavljati potpitanja. Novinari i urednici katkad interveniraju u tekst, ponekad narušavajući osnovnu poruku. Na-dalje, ne može se provjeriti razumijevanje – ni vlastito ni tuđe. Katkad vam iz pisma nije ni jasno koje je točno pitanje. Ili se možete uhvatiti kako pak na svako pitanje odgovarate s: „Potražite pomoć stručnjaka”, što onda dovodi u pitanje ima li taj vid savjetovanja ikakvu specifičnu vrijednost.

Pa ipak neki su se od nas u tome okušali i izrazili svoja pozitivna iskustva i osjećaj smislenosti takve vrste komunikacije sa širom javnosti. Čitatelji zahvaljuju na ko-risnim savjetima ili činjenici da se netko odazvao njihovu pozivu u pomoć. Često izražavaju želju za dolaskom na psihoterapiju ili daju povratnu informaciju o svom napretku i korištenju savjeta koje su primili.

Stoga navodimo nekoliko mogućih izlaza iz brojnih zamki te vrste „savjetovanja”:

• Ne moramo nužno savjetovati – možemo poučavati kako donositi kvalitetne i utemeljene izbore.

• Možemo naglasiti kada je stav koji iznosimo naš osobni, a kada se radi o prepo-ruci struke utemeljenoj na znanstvenim istraživanjima.

• Ne trebamo davati recepte – umjesto toga možemo ljudima pomagati da osvijeste vlastitu ulogu u situaciji u kojoj se nalaze, njihovu osobnu odgovornost i izbore.

• Možemo podijeliti svoje uvide ili primjere, dati dio svoje perspektive (govoriti o tome kako mi, a ne što bi trebali oni) u nadi da ćemo im pomoći da jasnije sagle-daju svoje opcije.

• Možemo istaknuti kako mi vidimo alternative i poučavati da svaka odluka sa so-bom nosi i dozu gubitka.

• Možemo jasno naglasiti što mogu, a što ne mogu očekivati od te vrste savjeto-vanja.

• Naglašavati da ta vrsta savjetovanja nije zamjena za psihoterapiju.


106

• U pregovorima s novinarima i urednicima tražiti dovoljnu količinu prostora koja omogućuje kvalitetnije odgovore.

• Tražiti autorizaciju u slučaju skraćivanja ili bilo kakvih izmjena teksta.

• Educirati se, informirati, oslanjati se na znanstvena istraživanja i struku.

Ukoliko se toga posla prihvatimo sa zasluženom količinom ozbiljnosti i odgovor-nost, utoliko i ta vrsta komunikacije s javnosti može biti važan kanal edukacije, di-jeljenja znanja i stavova struke, a i vid informiranja javnosti o mogućnostima koje pruža psihoterapija. U najmanju ruku nekomu će pružiti osjećaj da ima nas koji ćemo čuti i odazvati se, podržati i ohrabriti.

O autoriciIrena Čorko Meštrović, diplomirala psihologiju 2000., a magistrirala 2003. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vlasnica je Obrta za poslovno savjetovanje. Posljednjih 6 godina uglavnom radi kao edukator tzv. „mekih vještina“ za razne poslovne klijen-te. Djeluje i kao gestalt-psihoterapeut. Sudjelovala je aktivno u radu Konferencije HPD-a 2008. u Poreču. Neko je vrijeme pisala odgovore na pisma čitatelja u Jutarnjem listu, a sada ima mrežnu stranicu na kojoj također odgovara na razna pitanja iz psihologije i psihoterapije.


107

Irena Bezić

Medijski nastup kao ekvilibrij između osobne autentičnosti i zastupanja psihologijskih spoznaja

Najbolje je početi sa zaključkom i preporukom kolegama psiholozima: Zadovoljstvo javnim nastupom bit će veće ako je ono što prezentirate proživljeno i spontano, a ne usredotočeno samo na gotove formulacije, tj. bitno je slijediti sebe i znati gdje vam je granica, drugim riječima, nastupajte autentično. U tome treba voditi računa da sadržaj vaše prezentacije treba biti u skladu sa strukom i etičan.

Ta preporuka ima dva uporišta – s jedne strane je autentičnost, kao šifra uspjeha u medijskom nastupu, a s druge strane je stručnost i osobni moral, kao dokaz kva-litete i profesionalizma. Zvuči krasno i pitamo se zašto onda uopće ima problema s medijskim nastupima psihologa. Obično je problem u doziranju tih „uporišta“, pa nekad pretegne spontanost, šarm i dobar prolaz kod publike, na račun stručnosti, a, nažalost, ponekad i na račun etičnosti (npr. komentiranje nekih „sočnih” životnih priča, bez poznavanja konkretne situacije, a uz nuđenje generaliziranih pretposta-vki o ljudima čije priče se komentiraju).

S druge strane ponekad psiholozi ne uspiju plasirati dobre ideje, jer im je argumen-tacija „presuha“, prestručna i publici dosadna.

Nastup psihologa, primjerice na televiziji, poseban je utoliko što ljudi u kontaktu s psihologom očekuju dozu intimnosti, zalaženja u osjetljive, privatne teme, a pa-ralelno se sve to događa pred milijun gledatelja. Gledatelji očekuju savjete, anali-zu određenih psihičkih stanja i načine kako si mogu u nekoj situaciji pomoći - a tko će na takva pitanja bolje odgovoriti nego psiholog... Problem nastaje kad se psiholog upusti u razgovor o mogućim rješenjima nekih općenito definiranih si-tuacija, a pritom nastoji biti pametan i zadiviti publiku mudrim savjetima – što je medijski dobrodošlo jer privlači pozornost. Što su savjeti mudriji (tj. apstraktniji, primjenljiviji na skoro sve, pa tako i njihovu konkretnu situaciju), gledatelji će ih prihvatiti i pokušati primijeniti. Kad se onda u svakodnevnom životu, na konkret-nom životnom primjeru, pokaže da je provedba takvih općenitih savjeta znatno teža nego što je izgledalo na televiziji, gledatelj će se osjećati gubitnički i glupo u odnosu na pametnog psihologa s televizije te će se vjerojatno osjećati glupo i u odnosu na zamišljeno mnoštvo drugih pametnih gledatelja kojima ti savjeti sigurno pomažu. Pitamo se je li onda etično širiti poruku da su rješenja jednostavna samo ako ZNAŠ


108

postaviti stvari i razumiješ u čemu je stvar? Iz socijalne psihologije znamo da za promjenu ponašanja nije dovoljno samo kognitivno razumjeti situaciju (npr. doni-jeti neku odluku, zauzeti neki stav i sl.) nego da na provedbu promjene u ponašanju utječe još niz emocionalnih čimbenika, specifičnih za dotičnu osobu u njezinome konkretnom biografskom kontekstu. Takvo gledanje na stvari komplicira situaciju, a komplicirane situacije nisu televizijski atraktivne jer su ljudima naporne pa radije mijenjaju program.

Osnovna razlika između profesionalnog savjetovanja „uživo“ i dijeljenja savjeta preko televizije jest individualni pristup onome tko savjet traži. Smisao savjetovanja nije da klijenti „poslušaju“ pametne savjete, izgovorene na osnovu poopćenih situa-cija, nego da nauče kako će sami bolje rješavati konkretnu problematičnu situaci-ju. Svakodnevne situacije uvijek su specifične – ako gledatelji nauče uočavati bitne specifične elemente situacije, onda je rezultat konstruktivniji nego ako se gledatelji dive mudrosti i znanju psihologa s televizije i nastoje samo provoditi njegove riječi u djelo.

Ekvilibrij između spontanosti i stručnosti u medijima zahtjevan je zadatak pa se pitamo ZAŠTO bi se netko uopće trudio i izlagao u medijima uz takav trud – oni koji vole publicitet mogu to postići i ako nisu psiholozi, a „pravi“ psiholozi ne pro-povijedaju ljudima neku objektivnu istinu, nego se bave konkretnim situacijama i primjenom psiholoških spoznaja za dobro pojedinaca ili skupina ljudi u tim si-tuacijama. S druge strane medijski je prostor prevažan dio svakodnevnice da bi ga psihološka struka, kao humanistička i socijalno angažirana struka, mogla ignori-rati. S tog motrišta psiholozi u medijima nisu u poziciji da savjetuju oko konkret-nih situacija, nego da šire stručan psihologijski način gledanja na svijet i ljude, kao protutežu površnosti psihologiziranja laika. Ili da informiraju javnost o rezultatima znanstvenih istraživanja koja daju legitimitet psihologijskim spoznajama.

Uloga medija važna je za promociju struke i promociju vrijednosti koje psihologija kao struka zastupa – npr. vrijednost refleksije vlastitog ponašanja i promišljanja za-konitosti ponašanja ljudi u različitim životnim situacijama, za razliku od nekritičkog i dogmatskog prihvaćanja generaliziranih istina o tome kako treba živjeti i kako se treba ponašati. S druge strane, ljudi izvan psihologijske struke ponekad zaborave da postoje zakonitosti po kojima se ljudi ponašaju i da se za određena ponašanja, s određenim stupnjem vjerojatnosti, mogu predvidjeti jasne posljedice. Takvim bi se „poučavanjem“ moglo izbjeći mnogo situacija u kojima društvo, pojedine skupine ili pojedinci uče metodom vlastite kože, na vlastitim pogreškama. Da bi nam ljudi vjerovali, moramo biti vjerodostojni i stručni. Vjerodostojnost i stručnost postiže se pridržavanjem kriterija struke, stručnih znanja i poznavanjem znanstveno provjere-nih teorijskih postavki o ljudskom ponašanju i doživljavanju. Savjet psiholozima za brzo snalaženje ako mediji traže stručan komentar nekog ponašanja: najsigurnije se orijentirati prema psihološkim spoznajama vezanim uz:


109

• socijalnu poželjnost

• patološke dinamizme ponašanja

• strategije sučeljavanja

• kriterije očekivane vrijednosti.

Primjerice, traži se komentar situacije u kojoj roditelji, usprkos upozorenju odga-jatelja u dječjem vrtiću, ne vode dijete na dodatnu dijagnostiku potencijalne bolesti ili zaostajanja u razvoju. Mogući primjer stručnoga komentara za medije, ako se orijentiramo prema navedenim psihološkim konstruktima, mogao bi biti jedan od sljedećih:

„Znatno je više socijalno poželjno imati zdravo nego bolesno dijete. Odlazak stru-čnjaku podrazumijeva mogućnost da se utvrdi da njihovo dijete nije potpuno zdra-vo, dakle rezultat može utjecati na ugled cijele obitelji. U takvim je situacijama preporučljivo ispitati koliko se roditelji osjećaju sigurni i podržani u svojoj okolini te im pružiti dodatnu podršku ako im nedostaje sigurnosti.“

„Jedan od obrambenih mehanizama teško prihvatljive situacije jest negiranje po-stojanja te situacije – slično magičnomu mišljenju predškolske djece koja misle da ih se ne vidi ako pokriju oči, ili misle da time što ne obraćaju pozornost na neki objekt, objekt nestaje. Negiranje događanja vezanih uz dijete u suprotnosti je s ro-diteljskom ulogom – ulogom odraslog čovjeka. Moguće je da roditelj, u situaciji ignoriranja povratnih informacija o djetetu, bira ponašanje kojim zaštićuje sebe, a ne dijete. Ukoliko je zanemarivanje interesa djeteta i inače obrazac ponašanja rodi-telja, utoliko se radi o smetnjama („patologiji“) u funkcioniranju dotične obitelji.“

„Prihvaćanje dijagnoze moguće bolesti ili mogućeg razvojnoga deficita vlastitog dje-teta vrlo je stresan doživljaj – ukoliko roditelj odbija odvesti dijete na pretrage, uto-liko, možda, pretpostavlja da ne bi mogao podnijeti činjenicu da je dijete bolesno, tj. treba mu pomoć u suočavanju s lošim vijestima vezano uz dijete, točnije, treba savjetovanje jer mu nedostaju strategije suočavanja u dotičnoj situaciji.“

„Očekivano ponašanje roditelja vrtićkog djeteta jest da surađuje s odgajateljima. Ignoriranje odgajatelja često vodi u otvorene ili prikrivene sukobe odgajatelja i ro-ditelja te u gubitak međusobnog povjerenja. Za odgajatelje je važno da razumiju intenzitet strahova roditelja vezano uz moguć loš ishod odlaska na pretrage i da znaju da ljudi u situacijama intenzivna straha reagiraju drugačije nego uobičajeno i očekivano, tj. umjesto suradnje s odgajateljem, vjerojatnije je da će se roditelj od-maknuti od odgajatelja i njegovih preporuka jer su oni izvor straha. Što je strah intenzivniji, manja je vjerojatnost suradnje s “izvorom straha“.

Komentari koji polaze iz spoznaja psihologije kao znanosti razlikuju se od komen-tara koji se baziraju na više-manje subjektivnoj procjeni adekvatnosti ili neadekvat-nosti ponašanja, odnosno procjeni koliko je koje ponašanje zdravo ili bolesno, bez pozivanja na kriterije i standarde struke. Korištenje stručnih znanja o referentnom


110

okviru pojedinih fenomena bitna je razlika između medijskoga nastupa psihologa u odnosu na medijski nastup nekog laičkog „gurua“.

Psihologija zastupa humanističku ideju poštivanja osobe kao cjeline, tj. razumije-vanja osobe ne samo kao nosioca određenog simptoma ili devijantnog ponašanja nego kao cjelokupnosti biografskih i situacijskih procesa koji su doveli do tog ponašanja. Radi se o razumijevanju motiva i funkcija ponašanja dotičnog čovjeka te načina kako on može kontrolirati svoje ponašanje u danoj situaciji. U skladu s principom poštivanja osobe kao cjeline psiholozi bi u medijima trebali zastupati specifičnost i kompleksnost pojedinca i skupine, u smislu borbe protiv stereotipa i predrasuda, u svrhu smanjivanja straha od nepoznatog u publike te poticanja razvoja veće tolerancije različitosti. U tom smislu bi psiholozi u medijima mogli biti čimbenici socijalnih promjena – javnom promocijom svojega znanja mogli bi poti-cati javnost na mogućnosti promjene (npr. znanjem iz razvojne psihologije moglo bi se više ukazivati na neusklađenost današnjeg školstva s razvojno uvjetovanim načinom razmišljanja i učenja djece u osnovnoj školi). U tom kontekstu ono što ne-dostaje psihologijskoj struci jest više samopouzdanja i angažmana u razrješavanju društvenih problema. Psiholozi se često zaustavljaju na razini komentara, a manje uključuju u konkretne političke akcije u kojima bi svojim stručnim znanjem pok-renuli promjene – npr. promjenu osnovnoškolskoga nastavnog programa. S druge strane, svijetli primjeri medijskoga uključivanja psihologa, popraćenoga konkret-nom društvenom akcijom, projekti su na temu zlostavljanja djece, obiteljskog na-silja i vršnjačkog nasilja u školama. Uspjeh je tih projekata u multidisciplinarnom pristupu, pogotovo u dobroj suradnji s medijima.

Znanstvena dostignuća psihologije, njezine teorijske postavke i vrijednosti najbolje mogu promovirati sami psiholozi. U medijima psiholozi mogu prezentirati javnosti ideje struke: svojim stručnim razumijevanjem teorijskih spoznaja mogu približiti znanstvene spoznaje javnosti – npr. mogu neku teoriju poduprijeti primjerima iz svakodnevnog života, kao što mogu stručne pojmove prevesti na svakodnevni jezik, a ne mistificirati pojave umotavanjem u stručan rječnik i u kontekst kompliciranih teorijskih konstrukata. Mediji mogu promovirati psihologiju kao znanost koja ima za publiku uporabnu vrijednost, ali i stručno pokriće .

Primjer su takva pojavljivanja u emisijama za djecu i mlade u kojima se direktno razgovara s njima. U emisiji „Parlaonica“, u dijelu u kojem se psiholog uključuje u direktni dijalog s mladima, može se demonstrirati prihvaćanje mlade osobe bez obzira na različitost mišljenja u odnosu na odraslog te kako iskoristiti njihovu želju da se pokažu i dokažu kao mladi pametni ljudi. Može se pokazati gledateljima kako se mogu zaobići zamke u komunikaciji s tinejdžerima, kako se nositi s njihovim provokacijama, s njihovom selektivnom percepcijom i povećanom usmjerenosti na sebe. Sve to može pomoći gledateljima da razumiju te fenomene kao karakteristike toga razvojnog doba, a ne pokazatelje karakterne slabosti (zloće) dotičnoga mla-dog čovjeka. Medijske mogućnosti televizije daju iluziju stvaranja realne spontane


111

situacije, što je idealno za učenje novih oblika ponašanja. U tome slučaju roditelj adolescenta gledajući TV ne uči samo kognitivno (kao npr. čitajući knjigu ili časopis o ponašanju adolescenata) - televizija nudi korištenje više komunikacijskih kanala (vizualni, auditivni) i učenje po modelu pa su efekti takva učenja sigurno veći nego li je učenje samo uporabom verbalnih poruka.

Što se tiče pitanja KAKO psiholozi trebaju komunicirati s medijima, osnovno je pravilo da psiholog mora doživjeti sebe kao partnera novinaru, tj. doživjeti odnos psiholog-novinar kao ravnopravan odnos. Takav ravnopravan, partnerski odnos podrazumijeva da inicijativa za razgovor ne mora biti uvijek jednostrana (novinar traži psihologa za mišljenje), nego i psiholog ponekad preuzme inicijativu i ponudi novinaru opservacije i istraživanja vezane uz kritiku društvenih zbivanja (u skladu s principima etike i u skladu sa strukom).

Ravnopravan odnos također znači da nije samo novinar taj koji određuje pravila komunikacije (npr. postavljanjem pitanja) nego i psiholog treba razmisliti o pitanji-ma i po potrebi ih preformulirati kako bi odgovor na ta pitanja mogao biti stručan.

S druge strane psiholog treba podučiti novinara kad se zahtjev za komentarom kosi s pravilima psihološke struke. Novinar nije dužan znati etičke norme psihološke struke – prvi na obrani morala psihološke struke moraju biti sami psiholozi. Tako npr. psiholog treba:

• dati do znanja novinaru da su neki podaci o osobi profesionalna tajna (psihološki se nalaz u tom kontekstu treba tretirati kao i medicinski).

• odbiti suradnju s novinarima u kriznim situacijama, kad je to protiv etičkih načela struke, npr. u nastojanju zaštite interesa/integriteta djeteta uključenog u kriznu situaciju (npr. situaciju obiteljskog ili vršnjačkog zlostavljanja) nije etično davati izjave o tom djetetu u javnosti.

• odbiti komentar na osobnoj razini ako je poziv za uključivanje u razgovor bio početno iz pozicije potrage za stručnim komentarom psihologa. Komentar na osobnoj razini može se dati ako se ne navodi struka osobe koja daje izjavu.

I ovdje se radi o ekvilibriju između zahtjeva novinara za „dobrom pričom“ i dužnosti psihologa da se drži etičkih pravila struke i zaštiti privatnost osoba interesantnih javnosti, a ne da se koristi njihovim situacijama za vlastitu promociju.

Ta su promišljanja puna preporuka „onoga što bi trebalo“, što može djelovati kao propisivanje pravila ponašanja za psihologe. Namjera radionice održane na Konfe-renciji HPD-a u Poreču 2008. nije bila da pišemo pravilnike ili bonton ponašanja psihologa u medijima, nego da diskutiramo i razgovorom posložimo smjernice za rad. Komunikacija u medijima ide brzo i često se od psihologa očekuje da reagi-raju i komentiraju aktualne, krizne i problematične događaje pa u tim situacijama


112

ne ostaje dovoljno vremena za pripremu. Stoga je dobro unaprijed posložiti neke smjernice za komunikaciju s medijima da bi se psiholozi lakše snašli pred očima javnosti u konkretnoj, često emocionalno nabijenoj situaciji.

Koliko god dobro bile posložene „smjernice komunikacije u medijima“, radi se o si-tuacijama koje zahtijevaju trenutačno prilagođavanje zadanom kontekstu i promje-nama u tom kontekstu. U takvim uvjetima ne pomaže zbirka pravila, nego refleksija iskustva i razmišljanje o alternativnim mogućnostima reagiranja za ubuduće. Takav opis „onoga što pomaže“ najbolje odgovara definiciji supervizije. Refleksijom na-stupa u javnosti može se unaprijediti djelatnost psihologija u medijima, a budući da je jedan od ciljeva supervizije osigurati kvalitetu rada, supervizijom psihologa koji se pojavljuju u medijima može se psihološkoj struci osigurati više poštovanja u društvu u kojem živimo.

Konkretna provedba supervizije za psihologe koji se pojavljuju u medijima mogla bi biti projekt za sebe. Danas mediji angažiraju psihologe prilično stihijski, spontano. Obično novinari potaknuti nekim trenutačnim događanjem pozovu lokalne psiho-loge da daju izjavu o događanju u njihovu mjestu ili djelokrugu njihovih aktivnosti. Druga uobičajena vrsta pozivanja psihologa u medije jest na zadanu temu (od odgo-varanja na pisma čitalaca, do doprinosa razgovoru na neku psihološku, medicinsku ili društveno-političku temu). Uz znanje se traži spontanost koja osigurava zanim-ljivost poruke.

Smisao supervizije nije nadgledavanje i kontrola rada psihologa u medijima, nego metoda unapređivanja tog rada. Budući da nastupanje u medijima teče u skladu s događanjima u svakodnevnici, supervizija tog rada morala bi imati posebnosti i razlike u odnosu na uobičajene oblike supervizijskog rada. Mogla bi se periodično, primjerice 1-2 puta godišnje, napraviti supervizijska radionica na koju bi bili pozvani psiholozi da prezentiraju svoje nastupe na televiziji, radiju ili u novinama te da u grupi sustručnjaka proanaliziraju te nastupe –s pozicije nastupa (jasnoća izražavanja, gestikulacija i drugi neverbalni aspekti komunikacije) i s pozicije po-ruke koju je taj nastup odaslao. Razgovor bi mogao ići i u smjeru mogućih dopuna i novih ideja za buduću prezentaciji slične tematike. Iz takve bi se vrste supervizi-je, za vrijeme kontinuiranog održavanja, sigurno skupilo materijala koji bi mogao poslužiti za edukaciju i unapređenje rada psihologa u medijima općenito. Materi-jali bi se mogli preraditi u skripte, knjige ili module seminara/radionica na temu „psihologija i mediji“.

Zaključak je bio naveden na početku teksta – u medijskom nastupu potrebna je ravnoteža između stručnog znanja, autentičnosti u izražavanju i vođenju računa o etičkim načelima struke. Budući da je to zahtjevan zadatak, preporučuje se supervi-zija za psihologe koji nastupaju u medijima s ciljem da psiholozi još bolje iskoriste medijski prostor i da javnost dobije što jasnije i stručno utemeljene informacije od psihologa. Na opće zadovoljstvo i struke i javnosti.


113

O autoriciIrena Bezić, diplomirala je psihologiju 1985., a magistrirala 1991. u Zagrebu. Sudje-lovala je aktivno u radu Konferencije HPD-a 2008. godine u Poreču. Bavi se psihoterapi-jom i supervizijom, radi u privatnoj praksi. Posljednjih desetak godina često se pojavlji-vala na televiziji na temu rada s onkološkim pacijentima, s djecom i mladima te na temu psihoterapije u Hrvatskoj. Pisala je za omladinske časopise te za znanstveno-popularne časopise, surađivala u kontakt-radioemisijama, prvenstveno na temu gestalt-terapije, ali i raznih tema iz zdravstvene psihologije.


114

Tanja Radočaj

Mediji kao (dobri) saveznici

Dvadeset sekundi, profesore, i bez dugih riječi!upozorenje jednom stručnjaku prije intervjua za BBC1

Identitet psihologa i potreba za javnim djelovanjemFilozofi su do sada svijet tumačili, radi se o tome da ga treba promijeniti.Karl Marx, mislilac 19. stoljeća

Kao i za svaki drugi odnos, tako je i za odnos psihologije s medijima potrebno barem donekle imati odgovor na pitanje „Tko smo mi?“. Za odnos psihologa s predstavni-cima medija bilo bi dobro znati koji je naš identitet, kako mi psiholozi vidimo sebe. Mijenjanje društvene stvarnosti, nazovimo to socijalnim aktivizmom, ne vide svi psiholozi i psihologinje kao sastavni element svog profesionalnog identiteta. Ipak, ono što je zapisano kao vizija Hrvatskog psihološkog društva (unaprjeđivanje kva-litete života pojedinaca, skupina i ljudske zajednice) nije moguće ostvariti bez neke vrste angažiranosti u vanjskome svijetu. Psihologa nema dovoljno da bi mogli mi-jenjati zajednice radeći samo s pojedincima, a rad sa skupinama i širim zajednicama zahtijeva specifične vještine i oruđa.

Mediji mogu biti sjajan alat u tom radu, ali su i zahtjevan stroj s kompliciranim uputama. Uz pomoć medija može se puno učiniti na povećanju osjetljivosti zajed-nice za probleme, ali i kapacitete pojedinaca, utjecati na destigmatizaciju, smanji-vanje stereotipa i diskriminacije. Mediji mogu pomoći ljudima da se osjećaju manje usamljeno i bespomoćno, da potraže pomoć ili da je ponude drugima. Mediji mogu utjecati na stavove, znanja, poticati poželjna i nepoželjna ponašanja. Ako mediji imaju toliku moć, pitanje je trebaju li onda taj posao raditi samo novinari, urednici i marketinški stručnjaci? Oni koji imaju moć – korporacije i političari, znaju važnost medija i koriste se njima.

Medijski posao ne može biti odgovornost samo novinara, on je i odgovornost onih koji o ljudima, njihovim potrebama, odnosima, problemima i rješenjima znaju najviše.

1 Citat iz izvještaja tko tu koga ne razumije (Who’s misunderstanding Whom) koji je objavio the econo-mic and social research Council, velika Britanija (2000.).


115

Psiholozi i medijiMožemo reći da se psiholozi nedovoljno koriste medijima, sa zazorom i uz puno otpora. Dio razloga vjerojatno leži i u nedovoljnom treningu psihologa za rad s me-dijima i nerazumijevanju između dvije struke. Dok uobičajeni trening psihologa zahtijeva veliku preciznost i oprez u zaključivanju, poznavanje složenih postupaka s kompliciranim imenima i recentne reference, mediji (čak i kada su kvalitetni) traže „Dvadeset sekundi i bez dugih riječi, profesore!“ . No to ne znači nužno površnost i odustajanje od kvalitete.

U skladu sa simbolom 16. konferencije hrvatskih psihologa Psihologija - mediji - etika, a koji dolazi iz svijeta gastronomije, rekli bismo da kvalitetni mediji ne traže „fast food“, već jelo koje je dugo i pomno kuhano, ali brzo i estetski posluženo. I za to je potreban trening, kao i razumijevanje pravila po kojima djeluje ta druga djelatnost.

Moglo bi se reći da mi psiholozi u odnosu prema medijima dosta često biramo raditi ono što rade i mnogi naši klijenti: odustajemo, ljutimo se, tvrdimo da drugi griješe, mislimo da mi znamo kako bi oni trebali raditi svoj posao, želimo promijeniti njih…Očekujemo da se mediji promijene i prilagode našim očekivanjima i našim stilovi-ma komuniciranja. Koliko god da smo često u pravu u svojim kritikama, vrijedi se podsjetiti važnog postulata naše vlastite struke - sebe možemo puno lakše mijenjati nego druge.

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.Mahatma Gandhi, mislilac 20. stoljeća

Primjer iz prakse: UNICEF-ova kampanja „Svako dijete treba obitelj”UNICEF se kontinuirano koristi medijima da bi informirao, educirao i potaknuo pozitivne promjene u zajednicama u kojima djeluje. Za taj se posao valja pripremiti i on iziskuje dodatni trud, ali taj trud se isplati. Primjeri suradnje s medijima iz Hrvatske svjedoče da mediji mogu biti glasnogovornici stručnjaka, ako se potrudi-mo.

U veljači 2005. godine Ured UNICEF-a za Hrvatsku pokrenuo je nacionalnu kam-panju kojoj je bio cilj podići svijest javnosti o udomiteljstvu kao boljem obliku skrbi za djecu o kojoj se ne mogu brinuti njihovi biološki roditelji. Prilikom stvaranja kampanje UNICEF se u velikoj mjeri oslanjao na pomoć profesionalaca – agencije Premisa i Digitel koje su dragovoljno pomogle kreirati cjelokupnu kampanju, koja je kasnije dobila 12 uglednih domaćih i međunarodnih nagrada za kreativno komu-niciranje. Kampanja je organizirana u partnerstvu s medijima – Europapress Hol-dingom, Europlakatom i Hrvatskom televizijom te u suradnji s prvim partnerom UNICEF-a u Hrvatskoj, T-Hrvatskim Telekomom.


116

Možda je jedan od najvećih izazova za nas profesionalce bio odustati od naših naučenih stručnih termina. Dok je u kreiranju samog sadržaja programa važno sačuvati najvišu moguću stručnu razinu, poruke koje upućujemo javnosti moraju biti jednostavne i pamtljive - za publiku kojoj se obraćamo i za same novinare.

Tu valja reći da udomiteljstvo samo po sebi i nije „vijest“ za medije – ono se od-vija vrlo daleko od očiju kamera, i tako treba ostati da bi se u najvećoj mogućoj mjeri zaštitila privatnost djece. Stoga je od same kampanje trebalo učiniti vijest. To smo, između ostalog, postigli uključivanjem tadašnje potpredsjednice Vlade i ministrice Jadranke Kosor, Ivice Mudrinića, Ninoslava Pavića, Tanje Šimić te veli-kog broja poznatih osoba iz različitih djelatnosti. Poznate osobe puno lakše privuku pažnju medija na neki problem koji sam po sebi i nije novost u medijskome smislu. Bojana Gregorić Vejzović tijekom akcije Svako dijete treba obitelj bila je imenova-na UNICEF-ovom ambasadoricom dobre volje, upravo s tim mandatom. Njezini su istupi i sudjelovanje u svim javnim aktivnostima pomogli da ta akcija dobije još više prostora u medijima. Uz to snimljene su izjave javnih osoba u Hrvatskoj o tome što je njima značila njihova obitelj. Od prof. Mirjane Krizmanić do Predsjednika Republike Stjepana Mesića poznate su osobe govorile u kameru o tome što je za njih obitelj značila dok su odrastali. Izjave su emitirane na Hrvatskoj televiziji, a cijela kampanja kulminirala je poludnevnim događajem na Cvjetnome trgu u Zagrebu, koji je suorganizirala i prenosila Hrvatska televizija. Potaknuta kampanjom poznata pjevačica Nina Badrić toj je temi posvetila veliki koncert, odigrana je i nogometna utakmica između nacionalne selekcije i Bayerna iz Muenchena, u organizaciji T-Coma, a toj je temi posvećena i glazbena večer u okviru Julian Rachlin Festivala. Sve to omogućilo nam je da poruku o važnosti odrastanja u obiteljskom okruženju prenesemo vrlo različitim publikama - a to se ne bi dogodilo bez velike pomoći me-dija. Odaziv medija bio je vrlo velik, što smo mjerili brojem članaka, odnosno objava u različitim medijima. U vrijeme predstavljanja kampanje novinari su i sami tražili pozitivne priče o udomiteljima koje su pomogle da tema dobije još više prostora u javnosti.

Važan dio u odnosima s medijima jest i izvještavanje o rezultatima neke akcije. Izvještavanje redovito dobiva manje prostora i potrebno je posebno se potruditi oko toga da i taj dio uđe u medijski prostor. Više od 400 građana javilo nam se unutar dva mjeseca sa željom da dobiju više informacija o tome kako postati udomitelj, a 110 obitelji je ušlo u sustav socijalne skrbi i postalo udomiteljima. Usto prikupljeno je oko 3 milijuna kuna koje su utrošene za edukaciju socijalnih radnika, organizi-ranje timova podrške i druge aktivnosti u cilju unaprjeđenja kvalitete udomiteljstva.

No nije sve išlo glatko i „pozitivno“. Tijekom kampanje izišlo je i nekoliko vrlo dramatičnih članaka koji su loše govorili o udomiteljstvu i predstavljali udomitelje u vrlo crnim slikama. Članci su bili izraziti senzacionalistički i bombastičnim su na-slovima učinili štetu dobroj percepciji javnosti o važnosti udomiteljstva. U nekim su se napisima i izjave UNICEF-a netočno prenijele i zlonamjerno upotrebljavale kako


117

bi upotpunile dojam koji su davali naslovi. Na takve je stvari vrlo teško utjecati, a u tom slučaju jedino što pomaže jest i dalje izgradnja dobroga odnos s medijima, uz ukazivanje na posljedice takva izvještavanja. U odnosima s medijima, valja biti svjestan da oni zapravo žive iz sata u sat, baš kao i vijesti, te da vrlo uskoro i nakon negativnih napisa o onome što je vama bitno dođe nešto drugo na dnevni red. Ni-jedna vijest ne traje vječno.

UNICEF je nastavljao izvještavati javnost o rezultatima akcije – od prikupljenih sredstava do konkretnih aktivnosti koje su se provodile na terenu. Zahvaljujući tome izvještavanju i poznatosti akcije u javnosti, s UNICEF-om je 2007. godine kontaktirala Podravka, odlučivši donirati 10% novca od prodaje vode Studena upravo za tu akciju. Kampanja pod nazivom „Širimo krugove dobrote“ nastavila je održavati temu udomiteljstva u medijima i dvije godine nakon pokretanja akcije. U valu komunikacije glavnu ulogu imao je Zlatan Stipišić Gibonni koji je svojim likom utjecao na bolji odaziv medija.

U 2007. godini UNICEF je podržao i snimanje filma o osobnome iskustvu života u udomiteljskoj obitelji novinara Roberta Tomića Zubera. Dokumentarni film „Slučajni sin“ zaintrigirao je veliki broj medija pa je i na taj način akcija Svako dijete treba obitelj gotovo 3 godine nakon pokretanja i dalje dobivala svoj prostor u me-dijima. Zuber je film darovao UNICEF-u, a njegovo predstavljanje u javnosti dobilo je važan prostor jer se radi o javnoj osobi koja je na vrlo intiman način progovorila o problemima djece bez roditeljske skrbi.

Film „Slučajni sin“ korišten je zatim kao podloga za raspravu na stručnim skupovi-ma sa socijalnim radnicima i udomiteljima pa je nakon takva skupa u Splitu nastala serija vrlo angažiranih članaka u kojima je novinarka Slobodne Dalmacije ljudskim pričama djece i udomiteljskih obitelji nastojala približiti javnosti udomiteljstvo i važnost života u obitelji.

Umjesto zaključkaNema sumnje da masovni mediji imaju veliki utjecaj na oblikovanje stavova javno-sti. Već prema prirodi društva u kojem djeluju tim se utjecajem najviše koriste oni koji imaju moć. U totalitarnim društvima to su političke elite, a u tržišnim ekonomi-jama korporacije i drugi koji ostvaruju svoje interese vješto i kontinuirano koristeći medije kako bi utjecali na izbore koje ljudi čine.

Psiholozi također imaju određenu moć – moć znanja. Imaju i mandat da pridonose dobrobiti pojedinaca i zajednice, a time i odgovornost da nađu učinkovit način i da iskoriste prilike koje pružaju mediji.

Kada, dakle, govorimo o odgovornosti i etičnosti medija, svakako je važno upitati se o odgovornosti nas psihologa kao stručnjaka da naučimo kako bolje surađivati s medijima upravo radi unaprjeđivanja kvalitete života pojedinaca, skupina i ljudske zajednice.


118

Posvuda sam pokušavao doznati tko ima moć promijeniti svijet, sve do trenu-tka kad sam uvidio da sam to možda ja. Frederic Beigbeder, mislilac 21. stoljeća

O autorici

Tanja Radoč[email protected] je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1985. Nakon studija za-pošljava se u centru za socijalnu skrb, nakon čega nastavlja svoju profesionalnu karijeru kao suradnica IRC-a (International Rescue Committee). S grupom suradnika osnovala je udrugu „MI” u Splitu te kasnije nastavila karijeru u Odjelu za socijalnu skrb UNMIK- a (United Nations Mission in Kosova) u Prištini, Kosovu. Od 2000. godine radi u uredu UNICEF-a za Hrvatsku, a posljednjih 5 godina na mjestu predstojnice Ureda za Hrvatsku. Od srednjoškolskih dana surađuje s medijima, pišući za novine, gostujući u raznovrsnim radijskim i TV emisijama, promovirajući programe, projekte i ideje ustanova, udruga i organizacija u kojima radi.

č e t v R t o P o G l a v l j e


119

č e t v R t o P o G l a v l j e

s o v U i s o N U s t R a N U M e d i j a

o poukama iz suradnje novinara s psiholozima


P R e d G o v o R ... 7

U v o d ... 13




č e t v R t o P o G l a v l j e : s ovu I s oNu straNu medIjaDean Ajduković: Mediji i znanstveno istraživanje društveno osjetljivih tema ... 121Vladimir Lulić: Mediji i suicid ... 127Branka Starc: Mediji i psihološke krizne intervencije ... 134Sanja Modrić: Zašto se zapalio? U čemu su sve hrvatski mediji pogriješili izvještavajući o tragediji jednog dječaka i kako je to trebalo raditi ... 147Jasenka Pregrad: Tko je za što odgovoran? Raspodjela odgovornosti za objavljeno i učinak objavljenog ... 154



121

Dean Ajduković

Mediji i znanstveno istraživanje društveno osjetljivih tema

Psihologija se bavi najzanimljivijom temom koja vjerojatno postoji: nama samima. Naime, psihologija se bavi ljudskim ponašanjem i doživljavanjem, najsloženijim procesima koje svijet poznaje.

Ljudski um uvijek traži odgovor na pitanje: Zašto? Zašto se netko nama poznat ili samo opisan u medijima ponio na određeni način? Tražimo uzrok ponašanja da bi-smo razumjeli slijed događaja – uzročno-posljedičnu vezu – jer samo tako mislimo da razumijemo događaj i ponašanje. Situacija u kojima se traži odgovor „zašto je netko nešto učinio“ jest vrlo mnogo: Zašto je neko dijete neposlušno i roditeljima teško za odgajanje? Zašto neki mladić dane i noći provodi pred računalom igrajući se i komunicirajući s vršnjacima uglavnom preko računalnih socijalnih mreža kao što je Facebook? Zašto u romantičnoj vezi dvoje mladih bude nasilja premda se jedno drugome istinski sviđaju? Zašto pametna i u svakom pogledu uspješna dje-vojka zastane na trećoj godini studija i ne polaže ispite dvije godine? Zašto neke bake i djedovi imaju bolju komunikaciju s unucima nego roditelji? Zašto podređeni manje uvažavaju žene na rukovodećim položajima nego muškarce ako one primjen-juju rukovodeći stil svojstven muškarcima? Zašto višeetničke zajednice koje su jako traumatizirane ratom ne mogu prevladati podjelu koju je rat donio? Zašto...

Psihologija spoznajama o zakonitostima ljudskog ponašanja i doživljavanja nudi znanstvena i iskustvena objašnjenja, a psihologe se često poziva da javnosti objasne ponašanja koja su neobična ili odstupaju od uobičajenog. To uočavamo kad se radi o slučajevima za koje novinari pretpostavljaju da privlače pozornost javnosti. No od psihologije se očekuju još dvije ambicioznije i korisnije stvari.

Prvo je predviđanje nečijeg budućeg ponašanja, pa se postavljaju pitanja kao što su: Koji će od kandidata za važno radno mjesto biti najuspješniji? Kako će se dijete prilagoditi promjeni školske sredine? Koji će ljudi dobro surađivati u rješavanju složenih zadataka? Tko će iz grupe koja je preživjela tešku prometnu nesreću trebati stručnu pomoć da bi se psihički oporavio? Hoće li mladić koji je udario djevojku s kojom je u vezi biti ponovo nasilan? Kakva je šansa da studentica koja je zastala u svojem studiju završi taj posao? Hoće li se popraviti odnosi roditelja i buntovnog adolescenta? Koje vojnike poslati na po život opasnu misiju u Afganistan?


122

Konačno, od psihologije se očekuje da pomogne utjecati na ponašanje ljudi – jer ako se zna što je uzrok ponašanja i kako će se ljudi vjerojatno ubuduće ponašati, ima li logičnije stvari nego očekivati da se na to ponašanje utječe? Na pamet odmah pada psihologija ponašanja potrošača gdje se primjerice znanje o postupcima razvijanja i promjene stavova, procesima identifikacije s modelima ponašanja, oblikovanja no-vih potreba, utjecaja socijalnih norma na ponašanje upotrebljava da bi se manipu-liralo ponašanjem s ciljem povećanja profita. Druga zastrašujuća zlouporaba psiho-logijskih znanja jest kad ih represivni režimi ili kakva obavještajna služba upotrijebi za slamanje otpora protivnika ili dobivanje informacija. No neusporedivo je više primjera utjecanja na ponašanje ljudi radi dobrobiti njih samih i njima važnih oso-ba. Ljudska sposobnost učenja u najširem smislu i mijenjanja osobe tijekom života podloga su na kojoj psiholozi nastoje utjecati na ponašanje. I tu su također primje-ri brojni: od psihoterapije, razvijanja stila rukovođenja, poticanja razvoja darovite djece, kontrole srdžbe, podrške tugujućima, pa do psihološkog vođenja sportaša ili suzbijanja predrasuda i smanjivanja međugrupnih sukoba.

Iz navedenoga je razvidno da je ono čime se mi psiholozi bavimo u samom središtu nepresušnog interesa svakog čovjeka: on sam. Stoga je razumljivo da gotovo sve teme profesionalnog rada psihologa mogu izazvati pozornost javnosti, osim nekih visoko specijaliziranih područja fundamentalnih istraživanja koja zahtijevaju vrlo specifična znanja. Međutim, hoće li se prirodni interes ljudi za sebe same i događaje koji dotiču njihov život izravno povezati s radom psihologa, zapravo ovisi o mediji-ma (u najširem smislu).

Što posebno zanima javnost u radu psihologa? Neke teme profesionalnog rada psihologa vjerojatno izazivaju posebnu pozornost, a mediji posreduju to zanimanje prema vlastitoj prosudbi. Izdvajamo neke teme koje u lancu psihologija – mediji – javnost obično dobivaju puno prostora:

• mentalno zdravlje s informacijama o izvorima ugrožavanja, naputcima za prepoznavanje teškoća koje traže neku vrstu intervencija i često koracima za samopomoć;

• profesionalni stres i sagorijevanje, također s pojednostavljenim uputama za samopomoć;

• agresivnost i različita područja nasilja – prividno nemotivirano, „nasumično“ nasilje na ulici među mladima i prema njima; obiteljsko nasilje i nasilje pre-ma djeci u institucijama;

• sukobi među grupama i odnosi među grupama u sukobu (od navijačkih sku-pina do etničkih grupa);

• psihološka trauma i njezine posljedice za pojedinca, obitelj i zajednicu. Za-nimljivo je da je oporavak od trauma znatno manje u medijima nego kad je


123

riječ o negativnim aspektima i problemima koje traumatizirani ljudi imaju. Nadalje, naši novinari još nisu naučili da se psihološka trauma (i PTSP) ja-vlja i izvan ratnog konteksta, u slučajevima prometnih nesreća, silovanja, razbojničkih napada i drugih za život ugrožavajućih događaja;

• psihološki profili kriminalaca.

Nažalost, mediji znatno rjeđe donose sadržaje koji se bave pozitivnim iskust-vima ili ljudskim osobinama što zauzima vrlo veliko područje rada psihologa, kao što je psihički rast, uspješno roditeljstvo, posttraumatski rast, uspješno rješavanje sukoba, smanjivanje predrasuda i slično.

Uloga medija i empirijsko istraživanje „osjetljivih tema“Psihologija je empirijska znanost. Njezine se spoznaje temelje na podacima koje s jedne strane dobivamo pažljivim opažanjem kako se ljudi ponašaju u određenim situacijama, a s druge strane ispitivanjem njihova unutarnjeg, subjektivnog ži vota (misli, osjećaja, stavova, vrijednosti i mnogih drugih doživljaja). Dio toga istra-živanja odvija se u psihologijskom laboratoriju gdje se organiziraju eksperimenti koji jedini omogućuju dovoljnu kontrolu različitih faktora koji mogu djelovati na rezultate, mimo onoga što mislimo da ispitujemo. Za svaki drugi tip istraživanja, bez obzira na njegov nacrt, postoji mogućnost da su djelovali neki faktori za koje ponekad čak i ne znamo da postoje. No znatan dio istraživanja odvija se u „stvar-nom svijetu“ izvan laboratorija, tamo gdje ljudi svakodnevno rade, žive, zabavljaju se ili uče. Tamo dakako nije moguće kontrolirati vrlo različite utjecaje koji bi mogli djelovati na rezultate i tako zaključke učiniti pristranima i nevaljalima. Stoga su psiholozi razvili postupke kojima osiguravaju valjanost svojih istraživanja i kad ih provode u školama, radnim organizacijama, na ulici ili parku, u zajednici u kojoj ljudi žive i rade. Jedan od načina kako se to postiže jest dobro poznavanje okoli-ne u kojoj se provodi istraživanje i faktora koji bi mogli djelovati na iskaze ljudi koji sudjeluju u istraživanju. Dolazimo tako do vrlo važnog pitanja: Kakva može biti uloga medija kad istražujemo teme za koje postoji veliki interes javnosti ili novina-ra? Naime, za vrijeme provedbe istraživanja medijski interes, kao što je pisanje o istraživanju i iznošenje pretpostavki o tome zašto se ono provodi i koje su njegove moguće posljedice, može djelovati na odgovore i ponašanje sudionika istraživanja. To posebno vrijedi kad se radi o „osjetljivim temama“ koje s jedne strane očigledno privlače čitateljsku publiku, a s druge strane zahtijevaju obzirnost prema interesima sudionika istraživanja.


124

Ilustrirajmo to sljedećim primjerom. Moj istraživački tim već se desetak godina bavi, između ostaloga, međuetničkim odnosima u zajednicama pogođenim ratom. Za njih je poznato da i danas funkcioniraju kao zajednice snažno podijeljene po etničkom ključu. To između ostaloga znači da su ljudi nepovjerljivi prema pripadni-cima druge etničke grupe (tzv. „vanjska grupa“). No čak i kad istraživač izvan zajed-nice traži od djece ili odraslih iskazivanje njihovih stavova, uvjerenja ili iskustava s pripadnicima druge grupe, uvijek mora računati na visoku razinu nepovjerenja jer ljudi jednostavno ne znaju može li što loše za njih proizići iz toga.

Nadalje, u takvim zajednicama pojedini incidentni događaji, koji bi drugdje bili opisani kao npr. tučnjava između dvaju pripitih mladića, u ovom slučaju prvo se promatraju kroz etničku pripadnosti strana u sukobu. Ako pripadaju različitim grupama, interes je javnosti veći, a mediji taj interes uslužno prate i istodobno ga stvaraju. Budući da medijska interpretacija događaja utječe na (trenutačne) stavove i mišljenja ljudi u zajednici, za istraživanje međuetničkih odnosa i stavova može biti vrlo loše ako se ono provodi u vrijeme neposredno nakon takvih događaja jer sudionici istraživanja dolaze iz te konkretne socijalne okoline. Dakle, u tome slučaju svojom interpretacijom događaja mediji izravno djeluju na predmet empirijskog istraživanja o društveno osjetljivoj temi.

Naše je iskustvo takvo da mediji imaju velik interes za istraživanja osjetljivih tema, naime kad istraživačka ekipa počne prikupljati podatke intervjuirajući sudionike u njihovim kućama ili anketirajući u školama, to često ima odjeka u lokalnim medi-jima. Svjesni da mediji mogu olakšati provedbu istraživanja ili intervencije orijen-tirane na zajednicu, često s novinarima sami kontaktiramo i nudimo im potpune informacije o tome što će se raditi, zašto i kako će se to upotrijebiti ili odraziti na život ljudi u zajednici.

Neka su naša iskustva kako mediji mogu olakšati provedbu empirijskog istra živanja sljedeća:

• stvaranjem klime kojom se u ljudi iz zajednice potiče sudjelovanje u istraživanju, što je smanjilo nepovjerenje i moguću pristranost uzorka su-dionika (koja se dogodi onda kad u uzorku nisu ravnomjerno zastupljeni svi članovi zajednice, tako da on ne odražava pravo stanje među ljudima koji u zajednici žive);

• dajući informacije o svrsi, važnosti ili koristi istraživanja povećali su odaziv sudionika i njihovu spremnost na sudjelovanje u intervjuima;

• potaknuti činjenicom da se provodi istraživanje u jednoj zajednici, isko-ristili su nazočnost više psihologa i u radijskoj kontakt-emisiji ponudili slušateljima odgovore na pitanja u vezi s mentalnim zdravljem i psihičkom traumom.


125

No treba istaknuti da mediji mogu i otežati (ili ugroziti) istraživanje, npr:

• već spomenutim interpretiranjem incidentnih događaja u pristranom svje-tlu (npr. sukob dviju grupa mladića koji se isključivo prikazuje u svjetlu njihove etničke pripadnosti čime se djeluje na emocije, stavove i ponašanja). To ima uglavnom prolazni učinak ako je djelovanje jednokratno ili rijetko, ali ako se svi (pa i sukobi među pojedincima) interpretiraju tako jednostra-no, ono može djelovati tako da stvara ozračje nepovjerenja, nesigurnosti i straha između dvaju pripadnika dviju etničkih grupa.

• ugrožavanjem valjanosti empirijskih rezultata ako se iznose netočnosti u vezi s istraživanjem. O jednome je našem istraživanju poznati tjednik u prilično velikom članku objavio netočan opis kako smo ispitivali sklonost diskriminaciji po etničkom načelu, a nije pokušao dobiti informaciju od nas, istraživača. Nasreću članak je bio objavljen neposredno nakon što smo dovršili prikupljanje podataka na terenu, ali bi u protivnom ugrozio valja-nost rezultata, puno uloženog truda i, naravno, novca.

• stvaranjem klime nepovjerenja prema svrsi istraživanja ako ga se opiše kao da ima skrivene namjere; to zapravo znači da su istraživači neiskreni, što dovodi do slabijeg odaziva i sudjelovanja sudionika te pristranosti u njiho-vu odgovaranju.

Premda se ne radi o istraživačkom poslu, valja istaknuti vrlo veliku ulogu medi-ja u nekim praktičnim djelatnostima psihologa. To je osobito važno kad se radi o uvođenju nove vrste usluga u područje koje ima veliku društvenu važnost. Primjer iz naše prakse je uvođenje psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji koje smo u Hrvatskoj započeli prije deset godina. Budući da je obiteljsko nasilje od osobitog interesa javnosti zbog ugrožavanja pravno zaštićene važne društvene vrijednosti, jer uključuje angažiranje cijelog niza stručnjaka iz policije, pravosuđa, socijalne skrbi, zdravstva, nevladinih organizacija te na poseban način dotiče svaku osobu, to je jedna od „osjetljivih tema“. Ta vrsta usluga služi povećavanju sigur-nosti članova obitelji, a sustavno postoji samo u najrazvijenijim zemljama Europ-ske Unije i Sjevernoj Americi. Radi se o skupu individualnih i grupnih postupa-ka kojima je cilj povećati sigurnost članova obitelji u kojima ima nasilja tako što će, između ostaloga, počinitelji prepoznati da su nasilni, preuzeti odgovornost za svoje nasilno ponašanje, naučiti kontrolirati svoju srdžbu i nasilje itd. U razvijanju toga psihosocijalnog tretmana prednjače psiholozi, koji su i sami svjesni da to nije čarobni štapić kojim se potpuno uklanja nasilje u partnerskim odnosima. Strani podaci pokazuju da oko 70% počinitelja koji završe tretman nisu evidentirani kao recidivisti u narednih tri godine. Naši prvi rezultati pokazuju slična postignuća. Je li to dovoljno spektakularno da mediji pokažu interes i podrže uvođenje tih usluga, dajući argumente javnosti? Pri tome je važno da novinari razumiju čemu taj (ili neki


126

drugi) tretman konkretno služi, koja su realna očekivanja postignuća i, konačno, je li građanima bolje što postoji takva vrsta usluge.

Zaključno ističemo da uzajamnu odgovornost psihologa i novinara, kad je riječ o istraživanju društveno relevantnih i osjetljivih tema kojima se psihologija često bavi da bi unaprijedila dobrobit ljudi, vidimo ovako:

Psiholozi bi trebali jasnije (uvjerljivije!) objašnjavati metodo-loške i dru štvene posljedice učinaka medija u slučaju is tra ži-vanja tema koje privlače pozornost javnosti ili stručnih inovaci-ja za koje postoji veliki javni interes.

Budući da imaju moć djelovanja na građane koji u istra ži va-njima sudjeluju, novinari bi trebali uložiti više vremena, ener-gije i zanimanja da razumiju (i) posljedice svojeg djelovanja na društveno važna istraživanja te na stvaranje socijalnoga kontek-sta koji građanima olakšava ili otežava korištenje psiholoških intervencija.

O autoru

Dean AjdukovićPsiholog, redoviti profesor i predstojnik Katedre za socijalnu psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Nastoji spremno odgovarati na interese me-dija u vezi s istraživanjima koja provodi i u vezi sa svojim praktičnim radom psihologa.


127

Vladimir Lulić

Mediji i suicid

Jedna jako ugledna javna osoba završila je ovoga ljeta u bolnici nakon što su je ozbiljni zdravstveni problemi zaustavili usred posla što ga uspješno obavlja više od pola stoljeća. Vijest bi sigurno zanimala mnoge, budući da je ta osoba poznata i cijenjena i izvan Hrvatske. O tome, međutim, mediji nisu izvijestili. Naime, jedini novinar koji je doznao za događaj prešutio ga je.

Kako je moguće da se dogodi da novinar ne objavi vijest, i to ekskluzivnu? Razlog za takvu odluku krije se u zaključku novinara da je u ovom slučaju bila važnija zaštita čovjekove intime od interesa javnosti da zna. Nakon kratke i korektne vijesti koju bi on napisao uslijedilo bi, bio je uvjeren u to stopostotnom sigurnošću, me-dijsko maltretiranje teško oboljelog čovjeka, koji je inače do nemilog događaja bio izuzetno aktivan, unatoč poodmakloj životnoj dobi. Navala drugih novinara, fotore-portera i snimatelja na bolnicu u koju je nesretnik smješten bila bi nezaustavljiva. Iskustvo je novinaru govorilo da bi se dogodilo upravo to. Riječ je o kolegi koji svoj posao također radi pokoje desetljeće, maksimalno se trudeći da se sve to vrijeme pridržava profesionalnih pravila novinarstva. Kako mi je sam rekao, gađenje zbog sveprisutnog senzacionalizma u medijima dovela ga je sada do točke na kojoj je odlučio suspendirati novinara u sebi i odbiti sudjelovati u kreiranju svijeta kojemu ionako nikada nije pripadao, svijeta koji nad njim, čini mu se, odnosi pobjedu. Jedi-no što mu je, kako kaže, još preostalo jest da se takvom svijetu pokuša suprotstaviti tako što će u njemu aktivno nesudjelovati kad god mu se za to ukaže slična prilika. Taj novinar kao i mnogi drugi nije neetičan, ali mediji to jesu u sve većoj mjeri. Kako se protiv toga boriti? Ima li i drugih načina i izlaza od opisanog?

Jasno je, vjerujem, zašto ne spominjem imena tih dvoje dragih ljudi, ali ću, s na-dom da ipak nije sve izgubljeno, kao što se kolegi iz prethodne priče čini, s radošću spomenuti ime novinara Gorana Gazdeka. Njegov je komentar, u povodu vijesti o samoubojstvu dviju djevojčica u Rabu i reakcija koje su potom uslijedile, objavljen u Glasu Slavonije 30. prosinca 2007. godine.

Kolega Gazdek osvrnuo se na priopćenja pravobraniteljice za djecu i Hrvatskog no-vinarskog društva, objavljenih koji dan ranije, a kojima se na medije apeliralo da izbjegavaju senzacionalizam i odgovorno izvještavaju o samoubojstvima. Slažući


128

se s tim porukama, između ostaloga, napisao je rečenicu koja, mislim, da pogađa srž problema: „Novinarski adrenalin nestao je onog dana, polovinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada se znanac kojega sam susretao gotovo svaki dan (…) ubio na isti način kao tek razvojačeni dragovoljac Domovinskog rata, čiji sam suicid desetak dana ranije potanko opisao.”

Doista, ako bi navala na bolnicu u kojoj leži bolesna osoba povrijedila njezinu in-timu i vjerojatno štetila ne samo njezinu zdravlju već i zdravlju njezinih najbližih, kakvo tek zlo može neprimjereno i neodgovorno izvještavanje o samoubojstvima učiniti ljudima, posebno najmlađima. Ako je točna tvrdnja stručnjaka da broj sa-moubojstava poraste u sljedećih deset dana nakon što je televizija izvijestila o sa-moubojstvu, onda tu nije riječ o akademskoj raspravi, već o spašavanju života.

Što su HND i pravobraniteljica poručili medijima povodom rapskog slučaja? „Glavni tiskovni i elektronički mediji izvijestili su o samoubojstvu dviju djevojčica tako da su na sve načine otkrili njihov i identitet nekih od njihovih maloljetnih prijateljica i prijatelja, dodatno traumatizirajući obitelji, školske kolege, učitelje i cijelo mjesto”, poručio je HND. “(…) Svatko tko je u medijima donio odluku da djevojčicama otkrije identitet, i to još na naslovnim stranicama i u udarnim minu-tama informativnih emisija, neka iskreno odgovori samom sebi bi li isto učinio da je riječ o njegovu djetetu ili djetetu koje mu je blisko.”

Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić poručila je između ostaloga: „Iz pijeteta prema mrtvoj djeci i suosjećaja prema njihovim vršnjacima koji se nalaze u krugu ranjivosti ne treba medijski izvještavati o osobnim procesima vezanima uz tragičan događaj. Ti procesi zahtijevaju pomoć i potporu bliskih ljudi i stručnjaka, a publici-tet pridan suicidu može dodatno opteretiti djecu koja su posebno senzibilna i ran-jiva.”

I u svim drugim slučajevima u kojima je riječ o samoubojstvima i pokušajima samou-bojstava, dakle ne samo kada su u pitanju djeca, mediji bi pri izvještavanju trebali voditi računa o preporukama stručnjaka. Naime, način na koji mediji izvještavaju o slučajevima suicida može potaknuti ili spriječiti oponašanja suicidalnog ponašanja.

Stručnjaci nam najprije poručuju da je stupanj publiciteta koji dobiva priča o sa-moubojstvu proporcionalan broju samoubojstava koja uslijede, odnosno da je istraženo da nakon što televizija izvijesti o suicidu u sljedećih deset dana poraste broj samoubojstava.

Nadalje, kažu da se davanjem publiciteta samoubojstvu može stvoriti ideja da je ono normalno. Mediji pak ne izvještavaju o svim samoubojstvima, već biraju atipične, neuobičajene slučajeve ne bi li privukli pozornost javnosti, čime zapravo samo umnožavaju pogrešne informacije o suicidu.


129

Ponavljano i dugoročno izvještavanje o samoubojstvima ima tendenciju izazivanja i promoviranja samoubilačkih preokupacija među adolescentima i mladim odraslim osobama, na koje ima najveći utjecaj.

Prigodom izvještavanja o samoubojstvima statistički podaci trebaju se tumačiti pažljivo i ispravno, koristiti se treba autentičnim i pouzdanim izvorima informacija, a izbjegavati izraze kao što su „epidemija suicida”, „val samoubojstava”, „mjesto s najvećom stopom suicida”.

Naslovi na prvoj stranici nikada nisu idealno mjesto za reportaže o samoubojstvi-ma, a isključivo pouzdani podaci trebaju biti prezentirani na unutrašnjim strani-cama tiska. O samoubojstvu ne treba govoriti kao o neobjašnjivom ili pak pojed-nostavljeno. Treba izbjegavati detaljan opis načina počinjenja i načina nabave sredstava izvršenja suicida. Samoubojstvo ne bi trebalo opisati kao način kojim je osoba riješila osobne probleme kao što su bankrot, akademski neuspjeh, seksualno zlostavljanje. Reportaže trebaju naglasiti utjecaj koji samoubojstvo ima na obitelj i druge preživjele, u smislu stigma i psihičke patnje.

Dakle, mediji nikako ne bi smjeli objavljivati fotografije i oproštajna pisma, izvještavati o specifičnim detaljima načina samoubojstva, davati pojednostavnjena objašnjenja, veličati samoubojstvo ili praviti senzaciju od njega, koristiti se religij-skim ili kulturnim stereotipima ni za samoubojstvo ikoga okrivljavati.

A kako su mediji izvještavali o rapskom slučaju?Mediji su krajem 2007. godine izvještavajući o spomenutom dvostrukom samou-bojstvu u Rabu, ali i o nekim kasnijim slučajevima samoubojstava, učinili sve pot-puno suprotno od prethodno nabrojenog.

Sve su tri nacionalne televizije o suicidu, koji se dogodio u večernjim satima 27. stu-denoga te godine, izvijestile u prvim minutama svojih glavnih vijesti, dramatičnim javljanjima izvjestitelja iz samoga gradića. Sve su televizije otkrile i identitet strada-lih, ali i identitete njihovih školskih prijatelja. Dodatno je bilo zabrinjavajuće što se za RTL-om i Novom TV poveo i HTV, od kojeg se inače, kao javne televizije, očekuje otklon od senzacionalizma, te da prednjači u poštivanju novinarske etike. HTV je idućeg dana korigirao izvješćivanje, očito potaknut oštrom reakcijom HND-a i pra-vobraniteljice za djecu, čije je naglaske izvjestitelj prenio televizijskoj publici. S tim, vrlo jasnim upozorenjima druge dvije televizije nisu upoznale svoje gledatelje.

I novine su ignorirale ta priopćenja, ili su ih tako prezentirale da su jedva bila zamjetljiva i prepoznatljiva. Jedino im je Novi list dao primjeren prostor i kontekst, iako je i tim novinama trebalo malo više vremena da ih objave. Večernji list po-stupio je dodatno neprofesionalno – svojim čitateljima nije omogućio da pročitaju sadržaje priopćenja, ali ih je zato komentarom hrabro i oštro kritizirao kao zadiran-je u medijske slobode.


130

Gotovo sve novine su zato iscrpno upoznale čitatelje sa svim okolnostima tragedi-je i s atmosferom na Rabu. U člancima su prenošeni sadržaji SMS poruka koje su djevojčice prije smrti, navodno, poslale jednoj od prijateljica. Sve su se tiskovine pozivale na neimenovane i neslužbene izvore te glasine mještana.

Pisalo se da su djeca godinu dana šutjela da im prijateljice najavljuju samoubojstvo te da se osjećaju krivima jer nisu ozbiljno shvatila te najave. Spominjala se poruka koju su ostavile u parku, pa oproštaj s prijateljima na autobusnoj stanici, tvrdilo se da nisu toga dana bile u školi, ali da su ipak došle za odmora, i da su se tada opraštale s prijateljima, zatim da postoji oproštajno pismo, pa da ga nema, da je dnevnik jedne od djevojčica kod policije i da bi se možda u njemu moglo naći neko objašnjenje.

Prenosile su se oproštajne poruke koje su djeca upisivala u knjigu žalosti, kao i njihova imena. Stalno se spominjao brat jedne od njih te da ih je on prvi pronašao, jer je pretpostavljao gdje bi mogle biti. Bilo je tu i krvavih mrlja u pijesku podno zvonika, prozivanja policije i mjesnih vlasti zbog toga što nema vrata na njemu. Tvr-dilo se da je sasvim slučajno izbjegnuta još veća tragedija jer su se još dvije njihove prijateljice spremale učiniti isto, kao i da su djevojčice SMS-om pozivale prijatelje na vlastiti sprovod.

Tisak se pitao jesu li djevojčice možda bile pripadnice kakvog kulta, a objavljeno je i da bi se u stihovima Branimira Johnnyja Štulića, vođe nekadašnje grupe Azra, ispi-sanima na zidu zvonika, mogao pronaći okidač za samoubojstvo. Na zidu je pisalo „Dolazim ti kao fantom slobode, zato pokaži što znaš. Dolazim ti kao fantom slobode da te vodim ravno do dna!” Uzgred budi rečeno, stereotip po kojemu su rock-stihovi krivci za zabrinjavajuće, ponekad vrlo teško objašnjive postupke mladih nastao je istoga trena kada je ta vrst glazbe postala popularna i vrlo je postojan, unatoč svomu očitom besmislu.

Mediji su i idućih godina, nažalost, nastavili neprimjereno i neodgovorno izvještavati o samoubojstvima i pokušajima suicida.

Nova TV je, primjerice, u Dnevniku 6. ožujka 2008. godine emitirala prilog pod naslovom „U Hrvatskoj djeluje čak 75 sotonističkih sekti. Jesu li one uzrok samou-bojstava djece?”. U najavi priloga čuli smo da se u godinu dana u Hrvatskoj ubilo čak 22 djece tinejdžerske dobi. „Val samoubojstava posljednjih dana pokrenuo je mnoga pitanja (…).”

Novinarka čita: „Danas još jedna bijela svijeća. Ovaj put za 14-godišnjakinju iz XX* koja je vješanjem okončala svoj mladi život ( 4. 3. 2008.). Dan prije u YY* 14-godišnjak se sam zapalio, a liječnici se još uvijek bore za njegov život (3. 3. 2008.). U mjestu ZZ* u veljači trinaestogodišnjak se također objesio” (22. 2. 2008.). Na Rabu u studenom dvije djevojke zajedno su skočile u smrt sa zvonika” (27. 11. 2007.). Na ekranu piše: „Val samoubojstava tinejdžera, roditelji u strahu”.


131

Slušamo dalje: „Ova samoubojstva posljednjih dana šokiraju Hrvatsku. Dan za da-nom jedan suicid. Mladi ih nažalost vide kao jedini izlaz iz problema, a roditelji – u strahu.”

Tekst koji novinarka izgovara popraćen je snimkama jednog od sprovoda, neke sku-pine ožalošćenih tinejdžera, te zaslona mobitela na kojemu netko upravo upisuje poruku - „hoćete li nam doći na sprovod”. Taj su SMS navodno prije smrti slale svojim prijateljima dvije djevojčice s Raba.

Očito je da u tom prilogu o samoubojstvima statistički podaci nisu tumačeni pažljivo i ispravno, da se nisu koristili autentičnim i pouzdanim izvorima informa-cija te da se nije odoljelo upotrebi izraza „val samoubojstava”, iako je iz navedenoga očito da nije bilo nikakva vala. Naglašava se da djeca samoubojstvo vide kao jedini izlaz iz problema i zapravo je cijeli senzacionalistički i neodgovorno intoniran, bez razmišljanja o posljedicama koje bi mogao izazvati po djecu koja pokazuju simpto-me depresije i drugih psihičkih teškoća.

No nije to bilo sve. U prilogu su citirane i tvrdnje gospodina Nebojše Buđanovca, koji nam je predstavljen kao stručnjak koji proučava vezu samoubojstava i miste-rioznih sotonističkih sekti. On je, izvještava televizija gledatelje, iznio alarmantan podatak da u Hrvatskoj postoji i djeluje 75 sekta crne, sotonističke orijentacije. No-vinarka nam prepričava njegove riječi: „One (sekte) mladima nameću paradigmu da je autodestrukcija poželjna, tako da se tinejdžeri izgladnjuju, režu žiletima i na kraju ubijaju. Iza sekti u pravilu stoje visokoobrazovani ljudi, neki od njih čak su poznati psiholozi, koji su vrhunski manipulatori. Dokazano je da je trećina suicida izravno povezana sa sektama.”

S obzirom na sve izrečeno, antiintelektualizam koji probija kroz te tvrdnje čini se zanemarivim problemom.

List 24 sata 18. ožujka 2009. godine na naslovnoj stranici objavio je veliki naslov „Dječak (12) se objesio o nogu od stola” (s fotografijom i opremom naslova zauzima najviše prostora na stranici), zatim na 4. i 5. stranici tekst pod naslovom „Nije pre-bolio smrt oca – Dječak se objesio o stol. Našla ga je majka”. Uz to je objavljeno i pet kratkih vijesti o samoubojstvima djece koja su se dogodila proteklih godina.

Tekst su o tome događaju istoga dana objavili Večernji list, pod naslovom „Tko je odgovoran što se đak s problemima ubio?” te Slobodna Dalmacija, pod naslovom „Učenik šestog razreda osnovne škole u AA* sam sebi presudio – Majka pronašla obješenog sina”. Pravobraniteljica za djecu koja je te slučajeve prijavila Vijeću časti HND-a napominje da oba teksta pokazuju uredničko nepoznavanje ili nepoštivanje stručnih smjernica za medijsko izvještavanje o suicidima i nerazumijevanje da se optuživanjem, nagađanjem o uzrocima te korištenjem izraza „sam sebi presudio” može nanijeti štetu i ugroziti djecu iz žrtvina okružja.


132

Kako tome stati na kraj?Izuzetno je važno stalno naglašavati uzročno-posljedičnu vezu između neprihvat-ljivog i neodgovornog medijskog izvještavanja o samoubojstvima i pokušajima sa-moubojstava s jedne strane i opasnosti da zbog toga samoubojstvo počini još neka osoba. Djeca su tu najugroženija. Osim što se na taj način apelira na savjest novina-ra, ukazuje se i

nakladnicima na opasnost od mogućih sudskih tužbi, što je ponekad puno učinkovitije. Vlasnike, nakladnike i glavne urednike trebalo bi „nagovoriti“ da svojim novinarima nedvosmisleno kažu da neće ugroziti vlastitu egzistenciju budu li o toj problematici izvještavali odgovorno, slijedeći preporuke stručnjaka, poštujući Zakon o medijima, Konvenciju UN-a o pravima djece te Kodeks časti hrvatskih no-vinara. Na taj bi način novinarima i urednicima vrlo brzo postalo potpuno jasno što jest, a što nije dopušteno u njihovom izvještavanju o samoubojstvima.

Naime, ako je stvarno točno da postotak samoubojstava može rasti nakon objave vijesti o suicidu na udarnim mjestima u medijima, ako je, dakle, riječ o ljudskim životima, ponekad i o životima onih najnezaštićenijih i najslabijih, onda se u njiho-vo spašavanje hitno moraju uključiti svi, od stručnjaka, preko medija, do države, koja je, ima već tri godine, obvezala samu sebe da će financirati medijsku kampanju kojom će ukazati na taj problem.

Ako se ljude, prije svega djecu, koji su na bilo koji način pogođeni tragičnim događajem dodatno traumatizira načinom izvještavanja medija, onda stručnjaci moraju dobro objasniti o kakvim je traumama riječ i koliko snažne mogu biti njihove posljedice. Ako se tvrdi da je takvo izvještavanje štetno, čak i opasno po živote, onda se prema njemu društvo treba odrediti jednako kao, primjerice, prema fizičkom kažnjavanju, seksualnom zlostavljanju djece, nasilju u obitelji, a ako treba i kao prema pokušaju ubojstva.

Ovo je vrijeme u kojem nije nimalo lako opstati na tržištu pa je tabloidizaciju i trivijalizaciju medija, a onda i cijeloga društva, nemoguće zaustaviti besplodnim zgražanjem i moralizatorskom kuknjavom. Vrijeme je to u kojem sve više medija zastupa etiku koja to zapravo i nije, alibi etiku koja tvrdi da njezina načela ovise od slučaja do slučaja. Bojim se stoga da će proći još dosta vremena dok medijski dje-latnici ne shvate da će im opstanak osigurati kvaliteta medija, a ne njezino daljnje srozavanje. Da će im etičnost i kvalitet, a ne žutilo, dugoročno donijeti profit. Tu, naravno, nije riječ o tabloidima, oni i nisu predmet moga zanimanja, već o novina-ma koje tvrde da žele ozbiljno informirati građane. Na to da će opstati samo kva-litetne novine upozorava i većina stručnjaka kada govore o današnjoj financijskoj krizi medija.

Zato je izuzetno važno što prije pronaći snažne argumente, pa i zakonsku regulativu (visoke novčane kazne za kršenja zakona u tom smislu, kao i jasnu zakonsku proce-duru kod pokretanja tužbi u spominjanim slučajevima) da bi se „uvjerilo“ vlasnike i


133

odgovorne u medijima da im je profitabilnije primjereno izvještavati o samoubojst-vima, ali i o djeci, manjinskim skupinama i drugim temama po kojima se prepozna-ju razvijena demokratska društva.

Psiholozi i drugi stručnjaci, a potom zakonodavac, trebali bi u tome odigrati ključnu ulogu.

* AA, XX, YY, ZZ iz etičkih su razloga ovdje zamijenili prave inicijale ili imena koja su bila navedena izvorno u tekstovima i izjavama novinara.

O autoruVladimir Lulić, slobodni novinar. Član sam Vijeća za djecu Vlade RH. O proble-matici tretmana suicida djece u medijima održao sam kao gost nekoliko predavanja studentima novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, s Uredom pravobraniteljice za djecu surađivao sam pri formuliranju odredbi za Kodeks časti hrvatskih novinara koje bi trebale regulirati zaštitu privatnosti djece u medijima i medijski tretman suicida djece i mladih, a ulažem i višegodišnji trud dajući stručnu pomoć u formuliranju legislativnih i vladinih mjera za etičnije medije.


134

Branka Starc

Mediji i psihološke krizne intervencije

Sudbine i izuzetni događaji u životu ljudi uvijek su bili zanimljivi medijima i publi-ci te se o njima redovito izvješćuje, posebno kada se radi o tragičnim događajima kao što su nesreće, katastrofe, ubojstva, samoubojstva. Susrećemo različite načine izvješćivanja o takvim traumatskim događajima; ponekad kratko informativno, po-nekad opširno, senzacionalistički s mnogo krvavih slika. Pri tome neki novinari pro-pituju razine odgovornosti, prozivaju, optužuju, pronalaze krivce. Drugi pokušavaju intervjuirati žrtve ili njihove bližnje, ne bi li nesreći dali lice (i naličje). Treći u povo-du događaja promoviraju neke ideje, ljude i sl. koji nemaju veze s događajem.

U želji za naslovom i člankom koji će biti zapažen i dobro prodati novine neki se novinari često rukovode ukusom široke publike, tj. kažu: pa ljudi to traže, žele znati. Je li to zaista tako? Možemo li pretpostaviti da čitatelji baš žele doznati detalje o tragičnim događajima? To je sigurno kriva procjena velikog dijela čitateljske pu-blike. A onaj dio publike koji voli čitati o nesrećama koje su se dogodile drugima, a ne njima, neka pokuša zamisliti kako se osjećaju roditelji, prijatelji stradalih, su-dionici i svjedoci nesreće kad u novinama čitaju te pojedinosti. Za njih je to bol-no, ponižavajuće, optužujuće. Takvo senzacionalističko pisanje donijet će više štete unesrećenima nego koristi čitateljima. Drugačijim, primjerenim izvješćivanjem o tako osjetljivim temama i publika se „odgaja“. O nesrećama i ljudskim nevoljama, ako već treba, može se pisati informativno, korektno, diskretno, s poštovanjem pre-ma unesrećenima – bez imena, detalja i nepotrebnog razglabanja.

Važno je biti svjestan da sve što se u medijima pojavi o nekoj tragediji, njezinim žrtvama, sudionicima, svjedocima može uvelike utjecati na psihičko stanje i tijek oporavka svih koji su bili traumatizirani tim događajem – pojedinaca, ustanova, lo-kalnih zajednica… Vijest je novost samo dan ili dva, ili možda malo dulje, ali nekim ljudima kobni događaj mijenja život zauvijek.

Nažalost, čitanje članaka o tragičnim događajima često ostavlja dojam da novinari premalo mare o potrebi zaštite identiteta, intime i ponajviše nevolje koja je zadesi-la ljude o kojima pišu. Naravno, ima dobrih primjera gdje su novinari kratko, bez senzacije i s potrebnim dignitetom informirali o nekom događaju i zaštitili pri tome unesrećene od pogleda javnosti i tako pridonijeli da njihov oporavak teče bez nepo-trebnog i otežavajućeg stresa.


135

Svaki bi novinar i urednik trebao brižljivo razmisliti prije nego objavi tekst pun kr-vavih detalja, optužujućih rečenica, imena i fotografija žrtava i bombastičnog naslo-va KRVAVA DRAMA U OSNOVNOJ ŠKOLI. Takvim događajem već su pogođeni mnogi ljudi - obitelji žrtava, obitelji počinitelja, učenici škole, nastavnici i cijela škola, cijelo naselje. Zašto tragediju proširiti, pogoršati, dodatno traumatizirati nepromišljenim člankom, slikom, naslovom? Zbog prodaje novina?

Profesije koje se bave ljudima, tako i novinari i psiholozi, trebale bi dati svoj do-prinos pomaganju ljudima da se lakše nose s patnjama. Svaka profesija to radi na specifičan način. Jedan od načina na koji to rade psiholozi jest psihološka prva pomoć koju u posljednjih 14 godina u Hrvatskoj provode posebno educirani psiho-lozi. Sada već bogato iskustvo pokazuje da psihološke krizne intervencije kao prva pomoć mogu uspješno ublažiti ili spriječiti psihičke teškoće zbog izloženosti nekom kriznom događaju.

Možemo pretpostaviti da novinari i urednici ne znaju dovoljno o traumatskoj psiho-logiji i nisu dovoljno informirani o psihološkim kriznim intervencijama - što one jesu, koja im je svrha, tko i kako ih provodi te kakve veze ima medijsko izvješćivanje o traumatskom događaju s kriznom intervencijom?

Možda bi zbog toga na početku bilo korisno definirati i opisati neke pojmove i ter-mine da bismo bolje razumjeli o čemu je riječ.

Što je krizni događaj? Radi se o teškom događaju koji ima sljedeća obilježja:

• iznenadan je i/ili rijedak i izrazito je uznemirujući i stresan većini ljudi;

• uključuje prijetnju ili doživljaj gubitka, stvarni gubitak osoba, stvari ili vri-jednosti važnih za pojedinca, odnosno skupinu ljudi;

• ljudi imaju osjećaj da se ne mogu sami nositi s posljedicama događaja;

• može imati učinak na pojedinca, skupine ili cijele organizacije i zajednice.

Da budemo konkretni, obično se radi o traumatskim događajima koji mogu imati smrtni ishod (samoubojstvo, slučajna smrt, prometna nesreća, ubojstvo, „prirodna“ smrt), ali i o teškim događajima bez smrti kao posljedice (prometna nesreća, spolno zlostavljanje, pljačka, razbojnički napad, zatočenje, teško ozljeđivanje, ranjavan-je…)

Djeca i odrasli nakon takvih tragedija i teških događaja, bez obzira jesu li bili izrav-ne žrtve ili svjedoci, promatrači ili su samo čuli za njih, pokazuju neke traumatske reakcije i potrebna im je pomoć. Možete li zamisliti kako je učenicima kad ulaze u razred u kojem je jedna školska klupa prazna jer im je prijatelj poginuo pred njiho-vim očima, kako je nastavniku koji je gledao u cijev pištolja?

Takvi traumatski događaji zbog svoje siline, iznenadnosti i besmislenosti dovode ljude u stanje potpune bespomoćnosti (osobito u početku), a dugoročno gledajući


136

znaju dovesti do rušenja temeljnog svjetonazora, osjećaja nesigurnosti u životu, promjena u sustavu vrijednosti, pesimističkih očekivanja od budućnosti. Javlja se mnoštvo pitanja, nižu se reakcije. Zašto je baš on poginuo? Mogla sam ja biti na njegovu mjestu. Čime sam zavrijedio da gledam u cijev pištolja? Hoće li se to po-noviti? Ni u školi, ni na ulici više nisam sigurna. Povraća mi se. Opet sam imao noćni košmar. Kad zatvorim oči, sve mi je ponovno pred očima. Čujem onaj vrisak. Trzam se na svaki zvuk. Ne mogu jesti. Stalno mi se plače. Ništa me ne zanima. Svi mi idu na živce. Ne želim u školu. Kome i u što uopće mogu vjerovati? Kako je Bog to mogao dopustiti?

Sve su to moguće reakcije nakon traumatskih događaja i imaju neka za jednička obilježja:

• riječ je o uobičajenim, tj. očekivanim reakcijama u nenormalnoj situaciji;

• mogu se javiti odmah nakon traumatskog iskustva, ali i nekoliko mjeseci poslije;

• mogu trajati nekoliko tjedana, ali i nekoliko mjeseci;

• ne ovise o dobi, spolu, obrazovanju, nacionalnosti, rasi, vjeri itd.

Ljudima u takvom stanju treba podrška i pomoć. Naime, traumatski je događaj ugrožavajući i zato organizam reagira velikom žestinom i na svim razinama – tjele-snoj, misaonoj, emocionalnoj i razini ponašanja. Aktivira se nagon za samoodržanjem i organizam prijeđe u obrambeni način funkcioniranja. Iako kažemo da su to sve normalne reakcije na nenormalne okolnosti, one nikako nisu ugodne i ne znači da će proći brzo i same od sebe. Nažalost, mogu prijeći granicu osobne izdržljivosti (po opsegu i trajanju) i tada govorimo o patološkim reakcijama na traumatski događaj ili o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP).

Psihološka krizna intervencija jest „psihološka prva pomoć“ kojom lju-dima pomažemo da lakše podnesu posljedice kriznog događaja, da im olakšamo proces oporavka, a kad je to potrebno, savjetujemo odlazak stručnjaku (slično kao kad pružamo medicinsku prvu pomoć nakon koje ljudi po potrebi odlaze liječniku). Dakle, krizna intervencija nije psihoterapija, jer to nije potrebno zdravim ljudima koje je nešto, doduše vrlo teško, ali ipak privremeno izbacilo iz kolosije-ka. Krizna intervencija ujedno je i preventivan postupak, jer sprečava neke dugo-trajnije psihičke posljedice, kao što su dugotrajne nesanice, dugotrajne teškoće s apetitom, dugotrajni strah da će netko ponovno početi pucati i ubiti nas, različite tjelesne tegobe, kao što su glavobolja ili ozbiljniji psihički poremećaji, poput de-presije, teške anksioznosti, nekad čak i PTSP-a. Dakle, bez psihološke prve pomoći bitno se povećava vjerojatnost da se razviju sve te posljedice s kojima se ljudi mogu boriti godinama, svatko na svoj način, a tada će biti potrebna i prava psihoterapija.


137

Kako djeluju psihološke krizne intervencije? Prof. dr. sc. Lidija Arambašić u velikom intervjuu u povodu ubojstva i samoubojstva u varaždinskoj srednjoj školi kaže: „Psihološke rane su jednako opasne kao i one tjelesne, ali dok tjelesnu svi vidimo, pa je previjamo, njegujemo i liječimo, psihičke se rane ne vide pa ih često nismo svjesni, ne liječimo ih. A i one mogu poći po zlu, i to jako. I dok tjelesnog ranjenika, čovjeka s gipsom na nozi okolina pazi, mazi i pomaže mu, onog ranjenog psihički čak i ne osjeća kao takvog. Ako se požali da ne spava i ne može jesti jer mu stalno ide po glavi ono što je vidio ili doživio, njegovi najbliži se nerijetko otresaju na njega. Mi iz tima za psihološke krizne intervencije, zapra-vo previjamo takve psihičke rane, dezinficiramo ih, sprečavamo da se zagnoje, da bude još gore. Kako? Tako da razgovaramo s ljudima na strukturirani način, da im damo priliku da ispričaju što su doživjeli i kako se osjećaju. U takvim razgovorima stalno im poručujemo da je normalno da se u izvanrednoj situaciji kao što je neka tragedija, osjećaju tegobno i drukčije, da nisu ludi, da će to proći ali da i za proces oporavka treba strpljenja, vremena i puno, puno podrške obitelji, prijatelja, rodbine i druge okoline. Isto kao što od nekog tko je uganuo nogu ne očekujemo da nakon dva dana počne s treningom trčanja na 100 metara, tako ni od čovjeka koji je doživio nešto strašno, ne smijemo očekivati da odmah djeluje ‘normalno’… Treba vremena. Ako za slomljenu nogu treba prvo gips i mirovanje, a tek nakon dva mjeseca vježba i jačanje mišića, zašto bi s psihom bilo drukčije? Samo zato što ni mi sami ni naša okolina ne vidimo da smo ranjeni? A što je normalnije nego da otplačemo ako nam je stradao netko blizak, da odstrahujemo, ako smo bili prestrašeni za vlastiti život, jedan jedini koji imamo i koji više ne možemo steći?“ (Vjesnik, 8. 7. 2001.)

Opći ciljevi psiholoških kriznih intervencija:

• smanjenje intenziteta stresa,

• zaštita od dodatnih stresora,

• pomoć pri organiziranju i mobiliziranju snaga (u sebi, u obitelji, u zajednici),

• stručna psihosocijalna podrška radi što bržeg i lakšeg uspostavljanja razine funkcioniranja iz razdoblja prije krize,

• ublažavanje i/ili sprečavanje budućih neprilagođenih ponašanja i emocio-nalnih slomova.

Znači, nastojimo pomoći ljudima da se vrate u stari kolosijek ili da lakše pronađu novi. Važno je znati da timovi za krizne intervencije dolaze pružiti prvu pomoć, ali stalnu ljudsku pomoć traumatizirani ljudi prvenstveno trebaju dobiti od svojih pri-rodnih pomagača iz neposredne okoline, uže i šire.

Zato npr. u kriznim intervencijama koje se provode u školama nakon teških do-gađaja tim stručnjaka obavlja posebno strukturirane razgovore, osim s učenicima


138

i s njihovim nastavnicima i roditeljima koji su glavna podrška i prirodni pomagači djeci u svakodnevnom životu. U prvom redu važno je da učenici znaju i razumi-ju što im se događa, zašto reagiraju kako reagiraju – da se ne mogu koncentrirati na učenje, da loše spavaju, da ne mogu jesti, da su tužni, zabrinuti i prestrašeni itd. Neki se povlače u sebe, a neki su pretjerano aktivi i mnogo pričaju o događaju. Kroz razgovor s članovima tima stječu uvid koji olakšava razumijevanje samog sebe i drugih, pomaže u strpljenju i prihvaćanju takvog privremenog stanja te daje pra-vo na vlastite reakcije i saznanje da postoje stručnjaci kojima se mogu još obratiti za pomoć. Uznemireni nastavnici bolje shvate zašto se učenici ponašaju na opisa-ne načine, a roditelji dobiju upute kako pomoći svojoj uznemirenoj djeci. Važno je odraslima koji brinu pružiti potporu za pomaganje djeci, jasno im reći što pomaže, a što otežava oporavak nakon traumatskog događaja koji su proživjeli. Sve to pri-donosi smirivanju i racionalnijem viđenju cijelog događaja, perspektive oporavka i nastavljanja svakodnevnih aktivnosti laganijim tempom.

Upravo u tom kontekstu medijski napisi i prikazi mogu napraviti veliku štetu i do-datno traumatizirati ljude koji već pate, pojedince i cijele zajednice.

Primjeri naše medijske prakse u pravilu pokazuju neosjetljivost na patnje stradalih, dodatno stavljaju sol na rane. Neki napisi mogu djelovati kao sugestivne, implicitne poruke koje daju ideje i poticaj, npr. mladim ljudima kojima pada na pamet samou-bojstvo, kako i gdje ga mogu učiniti ili mogu „podržati“ one koji misle da je u redu nasiljem postići bolje ocjene i sl. Takvim „sugestijama“ pridonosi prepričavanje de-talja te popisi i opisi sličnih događaja koji su se ranije dogodili („Ako su pištoljima već polagali popravke – mogu i ja“).

Posebno su nakon tragedija osjetljivi ljudi koji se osjećaju krivima (zato jer su oni preživjeli nesreću, jer nisu mogli spasiti prijatelja i sl.) iako to zapravo nisu. Ne-marno prozivanje i raspravljanje u napisu o tome tko je kriv za nesreću može čak i kobno djelovati na traumatiziranu osobu i povećati njezin rizik za samoubojstvo, pogotovo ako zaista snosi dio krivice. Pitanje osobne odgovornosti i krivice preosjet-ljiva je stvar da bi se njome olako baratalo u javnom glasilu. Novinari toga moraju biti svjesni.

Primjera pozitivne medijske prakse ima, ali barem upola manje nego onih negati-vnih.

Društvo za psihološku pomoć provodi krizne intervencije od 1995., a od 1999. u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa te Mini-starstvom rada i socijalne skrbi educiralo je i razvilo mrežu stručnjaka koji su osposobljeni za provođenje psiholoških kriznih intervencija. Taj dugogodišnji projekt koji je predstavljao veliku novost u Hrvatskoj uspješno je vodila jedna od njegovih glavnih kreatorica prof. dr. sc. Lidija Arambašić. Društvo je na različitim razinama educiralo o kriznim intervencijama više od 1000 psiho-loga, socijalnih radnika, pedagoga, defektologa. Oba ministarstva imenovala


139

su u nacionalne timove oko 170 stručnjaka. Danas u Hrvatskoj postoje i djeluju timovi u gotovo svim županijama. Provedeno je preko 100 intervencija u osno-vnim i srednjim školama, vrtićima, centrima za odgoj, učeničkim domovima, centrima za socijalnu skrb, bankama, poslovnicama FINE i dr. Nažalost, tim za psihološke krizne intervencije nije pozvan za svaki krizni događaj kada je to trebalo učiniti. S druge strane još uvijek nemamo dovoljno educiranih da bi mreža stručnjaka „pokrila“ cijelu Hrvatsku. Pri tom treba znati da je rad s traumatiziranim ljudima i za stručnjake vrlo zahtjevan i iscrpljujući, što pred-stavlja dodatan razlog za većim brojem stručnjaka u tome području.

Naši timovi proveli su najviše intervencija s djecom i mladima u školama, domovi-ma i vrtićima. Mnoge intervencije s traumatiziranim ljudima koji su doživjeli ne-posrednu prijetnju vlastitom i tuđim životima uslijedile su nakon pljački banaka i novčarskih poslovnica te poslije traumatskih događaja u centrima za socijalnu skrb – prijetnje i ubojstvo. U svijetu se krizne intervencije provode i nakon većih kata-strofa i prometnih nesreća, kao što je bila npr. nedavna nesreća zbog iskliznuća vlaka pred Splitom. To su situacije koje su traumatizirajuće i za stradale i za ekipe prve medicinske pomoći, vatrogasce i druge pomagače. Kod nas su ti ljudi još uvijek prepušteni sami sebi i ne pruža im se prva psihološka pomoć, a trebala bi.

Što o suradnji s medijima misle voditelji timova za krizne intervencijeAnketa provedena među voditeljima timova pokazuje da su timovi izvješćivanjem o intervencijama, ako ga je bilo, uglavnom zadovoljni. Doduše, najčešće se nailazi na napise od jedne rečenice „U školu je upućen tim za krizne intervencije“, iako ima novinara koji zaista žele znati što timovi rade pa ih to i pitaju, a neki traže vo-ditelje da im kažu što da zapišu od riječi do riječi svjesni osjetljivosti situacije, kao i nepoznavanja te vrste intervencije. Međutim, po sudu voditelja problem ostaje izvješćivanje o samim događajima, a posebno način na koji novinari prikupljaju in-formacije. Neki idu toliko daleko da s kamerama ulaze u razrede, žele vidjeti kako su stradalnici, propituju susjede (kako to da se dječak ubio, a bio je tako fin – svako jutro bi ih u prolazu pozdravio), dodaju svoje interpretacije…

Mi, voditelji i članovi tima za krizne intervencije pozivamo novinare koji izvješćuju o tragičnim događajima da se informiraju je li provedena psihološka krizna inter-vencija i da potraže voditelja ili člana tima radi provjere informacija – koje su pri-mjerene da idu u javnost, a koje će objavljivanjem promijeniti i/ili otežati proces oporavka ili dodatno traumatizirati sudionike događaja, prijatelje, kolege, ustanovu.

Naime, novinari nenamjerno nanose školama, nastavnicima, roditeljima i učenicima dodatne nevolje. Tako su napisi o samoubojstvu jednog srednjoškolca potaknuli besmislenu neistinitu priču da je mladić skakao padobranom koja je već užasnute prijatelje u razredu potpuno zbunila, a koju je kroz intervenciju bilo teško zausta-


140

viti. Naime, jedan od prvih i važnih koraka u kriznoj intervenciji u razredu jest da učenici u razgovoru iznesu činjenice koje znaju, da bi se iz dijelova njihovih uvida i saznanja stvorila cjelovitija i jasnija slika traumatskog događaja, što im pomaže da bolje shvate i donekle razumiju što se uopće dogodilo. Zbog oprečnih informacija učenici su bili vrlo uznemireni, ljuti. Teško ih je bilo razuvjeriti u ono što je pisalo u novinama, što je razumljivo jer su ljudi neposredno nakon traumatskih događaja toliko emocionalno angažirani, toliko subjektivni da im racionalna strana zakaže, ne funkcionira. Jedan od ciljeva krizne intervencije jest upravo povratak ljudi u sva-kodnevno racionalno funkcioniranje, što je u tome slučaju bilo otežano.

U drugom slučaju kad je djevojčica umrla u školi za vrijeme odmora novinari su nasrnuli na djecu tako da ih škola nije stigla zaštiti na vrijeme i intervjuirali su ih pred kamerama bez nazočnosti odrasle osobe, a neke su fotografije objavljene i u novinama. Tu su novinari pogriješili jer su: prvo, narušili privatnost maloljetne dje-ce; drugo, nakon traume zbog stanja šoka i nevjerice, tj. već spomenutog „lošeg“ ra-cionalnog funkcioniranja, nitko nije vjerodostojan svjedok, a naročito to nisu djeca! Naravno da sugestibilna novinarska pitanja u takvim situacijama mogu dovesti do neadekvatnih izjava i do potpuno iskrivljene slike događaja. Je li to cilj izvješćivanja i kome sve to treba? Trebaju li ta djeca, njihovi roditelji i prijatelji u čudu čitati njihove „izjave“ u novinama?

Voditelji timova navode da im je obično lakše komunicirati s lokalnim medijima, da je dobro novinarima reći u pero neke važne rečenice, točne nazive i sl., a da bi duže tekstove trebalo autorizirati. U protivnom se, zbog loše informiranosti novi-nara o problematici, izostavljanja važnih dijelova teksta, vlastitih interpretacija i sl., neopravdano stvara loša slika o stručnjacima koji provode krizne intervencije. Posebno ističu članak (koji zauzima pola stranice) koji je evidentno napisan samo na temelju iskaza, kako i sama novinarka kaže „jedne ljute i zabrinute majke“. U njemu je krizna intervencija nakon samoubojstva učenika osnovne škole prikazana kao neozbiljna lakrdija. Iz članka je vidljivo da novinarka uopće nije bila upoznata s tim što su psihološke krizne intervencije, a nije ni potražila informacije od članova tima. (Jutarnji list, 31. 5. 2008.) Šteta!

Voditeljica tima, koji je proveo psihološku kriznu intervenciju nakon utapanja učenika osnovne škole (lipanj, 2007.), pismeno je upozorila urednike nekih medija (RTL, NOVA TV, Radio Banovina, Večernji list) te zastupnicu čitatelja u Večernjem listu o medijskom prezentiranju tog događaja. Voditeljica pita: „Kako prenijeti vi-jest o nečijem stradanju, a da se ne proizvedu nove traume?“ Naime, nakon trage-dije u kojoj su djeca svjedočila utapanju njihova prijatelja pojavio se u Večernjem listu članak s napisom: „Susjedi koji nisu željeli biti imenovani ni fotografirani, rekli su da mladića nitko od njegovih prijatelja ni prisutnih ribiča nije pokušao spasiti iako je dva puta izronio i zatim potonuo.“ (citat iz pisma). Djeca neplivači i vrlo slabi plivači, koja su gledala smrt svog prijatelja i pri tome pokušala sve što su mogla, ostat će zauvijek s tom slikom u sebi. Neodgovornim citiranjem susjeda koji uopće nisu


141

bili prisutni događaju, djeca su nepravedno optužena i obilježena što bitno otežava njihov oporavak nakon proživljene traume. Dodatno je povećana i tenzija unutar lokalne zajednice jer je stradali dječak bio Rom te je narušena ravnoteža suživota romske manjine i ostalog stanovništva. Naime, tzv. osjećaj krivice preživjelih nakon traumatskog događaja osjećaju svi, čak i onda kada okolnosti stradavanja nisu osta-vljale nikakvu mogućnost pomoći, što je tu bio slučaj, i potrebno je dosta znanja, truda i strpljivosti da se on ublaži. Takav neprovjereni podatak u novinama bitno otežava posao psihologa pri prvoj psihološkoj pomoći i povećava vjerojatnost da će neka od djece očevidaca biti dublje traumatizirana zbog toga. Voditeljica ističe da su i djeca i roditelji nakon svega zaključili da se medijima ne treba vjerovati, da su neosjetljivi prema činjenicama i ljudima te da se ne osvrću na posljedice koje su time proizveli.

Zato je nama koji provodimo krizne intervencije važno da informirajući i komunicirajući s medijima zaštitimo od pretjeranog publiciteta žrtve, naročito dje-cu, ljude i ustanove u kojima se krizni događaj odigrao da bi njihov oporavak tekao u najboljim mogućim uvjetima.

Novinari moraju biti svjesni toga da utječu na ljude o kojima pišu i da nose dio odgovornosti za njihov oporavak i mentalno zdravlje. Nema tog interesa javnosti koji bi mogao opravdati dodatnu traumatizaciju sudionika i očevidaca traumatskog događaja, a posebno djece.

Okvirnu analizu sadržaja novinskih napisa o kriznim doga-đajima nakon kojih su provedene krizne intervencije učinile su Linda Rajhvajn Bulat i Marija Mikulić za prezentaciju na 16. konferenciji hrvatskih psihologa Psihologija - mediji - eti-ka, Poreč, 1. - 4. listopada 2008.

U primjerima koji slijede može se prepoznati da odgovorni novinari dolaze na lice mjesta, traže i točno prenose informacije od mjerodavnih (policije, stručnih službi ustanove, članova tima za krizne intervencije), korektno informiraju o događaju (bez senzacionalizma, imena, detalja, uz poštovanje nastradalih), pružaju dodatne korisne informacije (o zakonima koji prate tu problematiku, o provođenju krizne intervencije), propituju odgovornost za događaj na konstruktivan način (funkcioni-ranje pravne države) te daju tekstove na autorizaciju.

Primjeri pozitivne novinarske prakse

1. kratko i suzdržano izvješćivanje o tragičnom događaju• O pogibiji dječaka koji je pao s nedovršene zgrade pokraj škole iznesene su

sažete informacije, bez interpretacija, a istovremeno je sačuvana privatnost


142

dječaka i nije navedeno ime (Jutarnji list, 30. 5. 2008., pogibija učenika osnovne škole)

2. Informiranje o zakonima vezanim za određenu kriznu situaciju• „Iako nije bilo učiteljičine prisile prema učeniku, ona se grubo ogriješila o

profesionalnu etiku, ali i Kazneni zakon, koji predviđa zatvorsku kaznu od šest mjeseci do pet godina zatvora za nastavnika koji, iskorištavajući svoj položaj prema maloljetnoj osobi koja mu je povjerena radi učenja, odgoja ili čuvanja, izvrši s njom spolni odnošaj. Kazna bi bila i veća da je dječak mlađi od 14 godina.“ (Novi list, 13. 1. 2005., seksualni odnos nastavnice s učenikom)

3. davanje poučnih informacija i komentara• „Krizna intervencija nije psihoterapija, ti ljudi nisu bolesni da bi im trebalo

liječenje. Razgovorom o događaju nastojimo ih što brže vratiti u normalu, da i oni i Centar mogu početi normalno funkcionirati – kaže dr. Arambašić.“ (Jutarnji list, 22. 12. 2000., ubojstvo socijalnog radnika)

• Naslov i podnaslovi „U varaždinskoj Rudarskoj i kemijskoj školi nakon tragičnog događaja tim stručnjaka pomaže profesorima i učenicima – RAZ-GOVOR NE UMANJUJE BOL, ALI POMAŽE – nakon traume neki previše ili premalo jedu i spavaju dok druge boli glava, trbuh i slično.“ (Večernji list, 15. 6. 2001., ubojstvo i samoubojstvo u srednjoj školi)

• „Iako svi ljudi reagiraju slično, njegovi kolege iz razreda direktno su po-gođeni činjenicom da Marka više nema. Puni su straha, straha od hodanja po cesti, puno je zbunjenosti… Sanjaju ružne snove, neki pate od nesani-ce, imaju glavobolje, probleme s koncentracijom i pamćenjem, osjećaju razdražljivost i ljutnju. No to su ujedno i uobičajene reakcije na izgubljen život, tzv. normalne reakcije u nenormalnim situacijama, i trebat će im do-sta vremena da se oporave – napominje dr. Arambašić.“ (Glas Slavonije, 18. 10. 2000., pogibija učenika)

4. fotografije koje odaju počast preminulome• Fotografija s tekstom „U predvorju pazinske Klasične gimnazije postavljena

je slika stradalog mladića“ (Jutarnji list, 2. 4. 2004., pogibija učenika)

5. Navođenje tima za krizne intervencije u pozitivnom kontekstu• „Situacije poput ove u kojoj je stradao Marko dovode ljude u stanje

psihološke krize, izazivaju intenzivne emocije, zatim promjene u ponašanju, poput pojačane agresivnosti, razdražljivosti, nemira te teškoće sa spava-njem. U takvom stanju nemoguće je normalno funkcioniranje, a konkret-no u ovom primjeru, učenici ne mogu pratiti nastavu, objasnila nam je dr. Arambašić… Društvo za psihološku pomoć nevladina je organizacija čiji


143

su ciljevi pomoći ljudima da lakše podnesu tragične događaje, prevencija mogućih dugoročnih posljedica te pomoć zajednici da se što brže vrati na normalnu razinu funkcioniranja.“ (Glas Slavonije, 18. 10. 2000., pogibija učenika)

6. Pozivanje na odgovornost mjerodavnih• „Policija je u više navrata V. prijavljivala prekršajnom sudu, no zbog zau-

zetosti tog suda, većina takvih prijava ide u zastaru.“ (Večernji list, 16. 12. 2000., ubojstvo socijalnog radnika)

• „Treba li nastavnik poginuti na radnom mjestu da bi se prosvjetne vlasti odlučnije uhvatile u koštac s nasiljem u školama – upitao je Stipić te ust-vrdio da se Ministarstvo oglušilo na prijedloge školskih sindikata koji su upozorili na problem i predložili niz rješenja.“ (Jutarnji list, 22. 10. 2005., napad učenika na nastavnicu srednje škole)

7. članak je dan na autorizaciju voditelju krizne intervencije (večernji list, 15. 6. 2001. i Nedjeljni vjesnik, 8. 7. 2001., ubojstvo i samoubojstvo u srednjoj školi)

Drugi primjeri izvještavanja o kriznim događajima i intervencijama, oni površni, nepromišljeni, ukazuju da se često navode netočnosti vezane za činjenice, pogrešni nazivi institucija, imena ljudi, koriste se upitnim izvorima informacija (prolaz-nici, ljudi koji ne znaju, traumatizirani svjedoci) izvlače stvari iz konteksta, traže krivci, zbog neznanja neopravdano se optužuju ljudi i „popuje se“ (što je trebalo i nije trebalo učiniti). Najgore je kad se ljudima zadire u privatnost, navode puna imena i adrese, objavljuju fotografije, prepričavaju detalji (koji su ionako nevažni), iskorištava djecu u funkciji „tužne priče“, a svemu još dodaju senzacionalistički na-slovi i šokantne fotografije.

Primjeri negativne novinarske prakse

1. Bombastični, senzacionalistički naslovi• SKOČIO U SMRT S KRIŽA ZAGREBAČKE KATEDRALE (Jutarnji list, 20.

3. 2004., samoubojstvo učenika srednje škole)

• DJEČAK UBIJEN 6 DANA PRIJE 12. ROĐENDANA (Glas Slavonije, 18. 10. 2000., pogibija učenika)

• DJED ZBOG UNUKA „IZREŠETAO“ UČENIKA I NJEGOVE RODITELJE (Večernji list, 6. 10. 1999., ubojstvo i ranjavanje u osnovnoj školi)

• NASTRANI DOMAR DIRAO CURICE DOK SU ŠARALE PO PLOČI (Arena, svibanj 1999., bludničenje domara nad učenicama)


144

2. šokantne fotografije• Fotografija mrtvog tijela na ulici (Večernji list, 23. 1. 2000., samoubojstvo

učenika srednje škole)

• Fotografija oružja napada - šipke automobilskog mjenjača (Jutarnji list, 22. 10. 2005., napad učenika na nastavnicu u srednjoj školi)

• Fotografija s potpisom „U malenom kabinetu engleskog jezika, gdje se odi-grala krvava drama, i jučer su bili vidljivi krvavi tragovi zločina“ (Jutarnji list, 7. 10. 1999., ubojstvo i ranjavanje u osnovnoj školi)

3. odavanje identiteta (u originalnim tekstovima navedena su puna imena i prezimena)

• „X.Y.* živio je u potkrovnom stanu u Ulici xx* br. 5 sa svojim roditeljima i sestrom.“ (Jutarnji list, 23. 1. 2000., samoubojstvo učenika)

• Fotografija mladića i tekst: „X.Y.* 16 god., učenik Gimnazije X.X.* jučer se u naselju xx*, bacio s 20. kata. Bio je učenik II. prirodoslovno-matematičkog razreda.“ (Večernji list, 9. 3. 2006., samoubojstvo učenika)

• Fotografije i tekst „X.Y.* odrastao je u imućnoj obitelji iz Z.Z.*“ i „X.Y.* u školi predavao 25 godina“ (Arena, lipanj 2001., ubojstvo i samoubojstvo učenika)

4. Pozivanje na prošle slične događaje• „Napadi na profesore – Varaždin 2001., Split 2003., Makarska 2005., Za-

bok 2005….“ – daju se kratki opisi napada radi prolaznih ocjena (Jutarnji list, 22. 10. 2005.)

• Navode se tri prošla tragična slučaja pogibije učenika na maturalnom puto-vanju (Vjesnik, 2. 4. 2004., nakon pogibije učenika srednje škole)

5. Prepričavanje detalja nesreće• „X.Y.* koji je bio na katu autobusa, ustao je sa sjedala u prednjem dijelu

autobusa, došao do zadnjeg dijela i pozvao kolege da zapjevaju. Otvorio je krovni prozor i, okrenut suprotno od smjera vožnje, provukao glavu van baš u trenutku kad je autobus prolazio ispod nadvožnjaka. U istom je trenutku od udara glavom u betonski nadvožnjak mrtav pao na pod. Navodno se ne-sretni mladić čak do struka izdigao iz autobusa.“ (Jutarnji list, 2. 4. 2004., pogibija učenika)

• „I dok je X.X.* išla u razred, Y.Y.* je banuo u kabinet i iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao pištolj Mauzer kalibra 9 mm. Stao je na vrata i pucao – poka-zuje nam ravnatelj. Iz malenog kabineta začuli su se panični vrisci, Y.*-ov sin i njegova supruga, inače liječnica, prvi su zajedno sa svojim djetetom pobjegli van. Zatim su izletjele majke dvojice učenika i nastavnica A.A.*. B.B.* ostao je ležati na sredini kabineta, njegova žena također je bila teško


145

ranjena. Metak je pogodio i C.C.* koji je pobjegao iz kabineta i sakrio se u svom razredu. Nastavnici su odmah skočili i pokušali pomoći ozlijeđenima, ali za B.B.* bilo je prekasno, umro je na putu do KB Dubrava.“ (Jutarnji list, 7. 10. 1999., ubojstvo i ranjavanje u osnovnoj školi)

6. Implicitne i sugestivne poruke• „Iako su katedrala i Nadbiskupski dvor pod nadzorom i zaštitom, katedrali

se može neometano prići s kaptolskog trga te neopaženo prići skelama pod okriljem mraka.“ (Jutarnji list, 20. 3. 3004., samoubojstvo učenika)

• „Na kraju školske godine u Pomorskoj školi nezadovoljan jedinicom, mladić otišao kući po pištolj i njime zaprijetio profesoru, pa u školskom hodniku ispalio dva hica. Profesor mu je nakon toga zaključio dvojku.“ (Jutarnji list, 22. 10. 2005.)

7. Navođenje činjenično pogrešnih podataka o kriznom događaju• „Susjedi koji nisu željeli biti imenovani ni fotografirani, rekli su da mladića

nitko od njegovih prijatelja ni prisutnih ribiča nije pokušao spasiti iako je dva puta izronio i zatim potonuo.“ (Večernji list, 2. 6. 2007., utapanje učenika)

8. Izvlačenje stvari iz konteksta• Naslov: „Smrt 14-godišnjaka – Novi propust Ministarstva obrazovanja –

Savjet stručnjaka djeci: Vrijeme liječi sve rane – Djeca: Pitali su nas 'kako ste' i rekli 'bit će bolje'“ (Jutarnji list, 31. 5. 2008., samoubojstvo učenika osnovne škole)

9. upitni izvor informacija• Novinar citira ljutitu majku jednog učenika „Iz ministarstva je poručeno

da će njihov tim doći tek kad dječak umre, jer je tada još bio u komi. Tako da je taj tim stručnjaka stigao u školu tek dva tjedna nakon smrti učenika... Članice stručnog tima djeci su poručile da o ovom razgovoru ne smiju ništa govoriti, pa čak ni roditeljima.“ (Jutarnji lit, 31. 5. 2008., samoubojstvo učenika osnovne škole)

10. Pogrešno navođenje društva za psihološku pomoć, aktivnosti kriznih intervencija, imena stručnjaka u timu i dr.

11. uredničko kraćenje teksta koje ne vodi računa o navedenim mogućnostima i opasnostima izvješćivanja o traumatskim događajima i psihološkim kriznim intervencijama.

Naš je zaključak da novinari koji pišu i izvješćuju o kriznim događajima trebaju znati koliko takvi događaji mogu prouzročiti akutne i dugotrajne patnje ljudima koji su ih proživjeli direktno ili indirektno, što pridonosi ublažavanju patnje, što do-


146

datno traumatizira, kao i kako mogu kao izvjestitelji pomoći ili odmoći onima koji profesionalno pomažu (psiholozima, liječnicima, vatrogascima…) Istinito i znanjem potpomognuto izvješćivanje o kriznim intervencijama obznanjuje da je stradalima pružena pomoć, da se o njima brine te poručuje onima koji to ne znaju da postoje timovi za takvu vrstu prve psihološke pomoći – što smatramo da je dodatna podrška onima u oporavku te je za javnost korisna informacija. Izvješćivanje o kriznim in-tervencijama ujedno je i podrška radu stručnjaka-pomagača. Jednako je tako za javnost korisno, i za stradale i njihove bližnje, podržavajuće pisati o uobičajenim reakcijama na traumatske događaje te o tijeku oporavka i načinima na koje obični ljudi mogu potpomoći taj oporavak.

Također smatramo da je nužno da se novinari i pomažuće struke „udruže“ u na-porima da se pomogne onima koji su u nevolji i da se prepoznamo kao stručnjaci na istom zadatku. Iako postoje kodeksi profesionalnog obavljanja posla, neće ih se pridržavati oni koji ne vjeruju da je to zaista važno. Stavovi i uvjerenja mogu se mijenjati stjecanjem znanja pa pretpostavljamo da su temeljna znanja iz psihologije (i traumatske psihologije) ono što studentima novinarstva i „gotovim“ novinarima psiholozi mogu pružiti.


1. Arambašić, L. (ur.) (2000.). Psihološke krizne intervencije. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć

* aa, BB, CC, XX, YY, ZZ iz etičkih su razloga ovdje zamijenili prave inicijale ili imena koja su bila navedena izvorno u tekstovima i izjavama novinara

O autoriciBranka Starc, prof. psihologije, [email protected], Društvo za psihološku pomoć, Zagreb, voditeljica tima za psihološke krizne intervencije. Kao predškolska psihologinja i kao voditeljica tima za krizne intervencije sudjelovala u TV emisijama, pi-sala i davala izjave i intervjue za različite vrste novina te tako prikupila raznolika iskustva u suradnji s medijima od izuzetno velikog stupnja suradnje i međusobnog poštovanja do nepoštivanja sudionika kriznih događaja i stručnog pristupa.


147

Sanja Modrić

Zašto se zapalio? u čemu su sve hrvatski mediji pogriješili izvještavajući o tragediji jednog dječaka i kako je to trebalo raditi

Lani sam prihvatila poziv zagrebačkog izdavača Europapress Holding, za čije sam izdanje Jutarnji list radila više od 10 godina, da napišem profesionalno etički priručnik za novinare i urednike. Rečeno mi je da izdanja EPH-a imaju veliki pro-blem standarda i da kompanija nasušno treba jasne smjernice za rad - ono što ima-ju BBC, New York Times i svi ozbiljni mediji na svijetu - kako bi se na najmanju moguću mjeru svelo objavljivanje neprofesionalno pripremljenih sadržaja i priloga u kojima se krši novinarska etika. To me je zanimalo i to sam i napravila.

Jedan iskusni kolega, erudit i cinik, pročitao je konačnu verziju i rekao je ovo:

„Sanjin priručnik je kao Staljinov ustav iz 1936. To je jako dobar rad, nemam tome ništa dodati ni oduzeti. Jedino što to što tamo piše nema nikakve veze sa ovdašnjom stvarnošću.”

Priručnik je tiskan i razdijeljen suradnicima. Nedavno sam otišla iz Jutarnjeg lista u potrazi za mjestom gdje ta duhovita dosjetka neće biti u toj mjeri istinita.

Treba, međutim, naglasiti da u Hrvatskoj nema idealne medijske oaze. Hrvatsko novinarstvo je tranzicijski pošemereno i sirovo - kao i pravosuđe, kao i visoko obra-zovanje - velik broj novinara, a što je još mnogo gore ni urednika, nema dovoljno znanja da bi se kvalitetno nosili sa složenijim temama.

Da stanje općenito nije dobro i da je veoma daleko od najboljih principa profesije pokazat ćemo na jednom primjeru koji je bio top-tema svih hrvatskih medija 2008. godine.

Istražila sam, dakle, kako je praćen i ispraćen slučaj dječaka koji se u ožujku zapalio u školi, pretrpjevši vrlo teške ozljede.

Za one kojima je slučaj nepoznat, podsjećam na faktografiju.

Dječak od 13 godina, učenik 7. razreda jedne škole, vrlo dobar đak, iz cjelovite obi-telji, došao je toga dana ranije u školu, otišao u WC, zalio se razrjeđivačem, izišao na hodnik pred nekoliko druge djece, kresnuo upaljačem i zapalio se. Reagirale su neke nastavnice i ugasile plamen, dijete je prevezeno u bolnicu s teškim i za život


148

opasnim opekotinama. Više mjeseci je liječen i mnogo puta operiran. Školske vlasti odobrile su u rujnu da ga nastavnici dolaze kući poučavati jer još ne može ići u školu.

Priloge o tom tragičnom događaju u novinama, na televizijama i na web-portalima analizirala sam tražeći odgovore na sljedećih osam pitanja:

1. Gdje su prilozi plasirani i s kakvom opremom?

2. Jesu li mediji razotkrili identitet žrtve i do koje mjere?

3. U kojoj je mjeri i na koji način javnost obavještavana o prirodi djetetovih ozljeda?

4. Je li se i kako nagađalo o motivima samoozljeđivanja?

5. Jesu li objavljivani detalji iz obiteljske anamneze žrtve?

6. Jesu li prilozi bili garnirani senzacionalističkim pikanterijama?

7. Koji je tip „galanterije” odabiran uz glavne priloge?

8. Kakvim fotomaterijalom su prilozi ilustrirani?

Prije nego što pogledamo kako su se mediji nosili s tom teškom pričom, htjela bih podsjetiti kakva pravila postavlja struka za tretman takvih vijesti.

Prvo što je bitno jest da je riječ o šokantnom i osjetljivom događaju s kojim se u svakom pogledu mora rukovati s posebnom odgovornošću i taktom.

Ovdje kao aktere imamo dijete na početku puberteta, dakle u često osjetljivoj dobi, dijete koje neočekivano izvodi jedan očajnički čin u kojem je moglo izgubiti život. Imamo dječakove kolege, u istim, osjetljivim godinama, pred kojima se čin odigrava i drugu djecu koja će kasnije, iz druge i treće ruke, saznavati što se dogodilo. Imamo zatim traumatizirane nastavnike, roditelje, obitelj, znance i prijatelje, školu, cijelu malu zajednicu, i na kraju - opću javnost.

Oko jednog mučnog i svima neobjašnjivog događaja formiraju se, dakle, koncentrični krugovi unutar kojih i među kojima će pulsirati vijesti o tragediji, ver-zije i prepričavanja, kako to uvijek i biva.

Budući da je događaj kontroverzan i klizav, emocionalno i etički, odgovorni novinari i urednici obrađivat će ga s maksimumom skrupula i s mjerom. To znači da će u svakoj fazi obrade imati na umu:

• da njihovi prilozi ne smiju povećavati štetu koja je već nastala,

• da ne smiju nanositi još veću bol nego što je već nanesena,

• i što je posebno važno, da intonacija priloga, u cjelini i u detaljima, mora biti usmjerena na to da se labilne osobe odvrate od ponavljanja ili kopiranja takvog čina.


149

Pritom nije dopušteno:

• osuđivanje ili bilo koji tip stigmatizacije žrtve ili njoj bliskih osoba,

• moraliziranje,

• podizanje tenzije,

• senzacionalističko kopanje po privatnosti.

Potrebno je voditi računa o tome da će žrtva, čak i ako fizički potpuno ozdravi, kao i njezina obitelj, cijeli život biti obilježeni tragičnim događajem i da im se ne smije otežavati emocionalno ozdravljenje i povratak među ljude – u javnost.

E, sada da vidimo u što su se jasna pravila izmetnula u tom konkretnom slučaju.

1. Plasman. Pretežna većina medija objavila je izvještaje o tom slučaju s nekom varijantom naslova „Učenik se u školi polio razrjeđivačem i zapalio“, na šlagerskim pozicijama, među glavnim vijestima, u velikom opsegu, s više fotografija, najčešće s posebnom najavom, a samo neki, primjerice Novi list i Glas Istre, objavili su taj izvještaj na stranicama crne kronike.

Dakle, hrvatski mediji, u principu i s rijetkim iznimkama, dali su događaju izuzetan značaj. To nije prikladno za osjetljivu priču poput te jer se jakim plasmanom više podilazilo senzacionalističkim strastima nego što se procjenjivala stvarna informa-tivna vrijednost vijesti koja se suštinski može kvalificirati kao tragična bizarnost, a ne kao događaj koji je svakodnevan i stoga poopćiv.

2. Identitet žrtve. Većina medija odlučila se za djelomičnu zaštitu dječakova imena navođenjem inicijala. Jutarnji list išao je najdalje u otkrivanju identiteta navodeći puno ime i inicijal prezimena. RTL i portal Javno te Novi list i Glas Istre izvještavaju o slučaju dječaka izostavljajući svaku naznaku o imenu. Istodobno svi su imenovali grad u kojem se zbio događaj, školu, razred, ravnatelja i pedagoga, neki su objavili fotografije školskih kolega, bake itd.

Budući da dječakovo ime i prezime nije navođeno, moglo bi se naprečac zaključiti da su mediji, što je u ovakvom slučaju i opravdano, štitili identitet žrtve. No tip zaštite primijenjen u tom slučaju zapravo je lažan i ciničan, odnosno pokazuje krajnje nera-zumijevanje smisla i samog instrumenta zaštite. Koji je, naime, smisao prikrivanja imena kad se daje grad, ime škole, razred i ime ravnatelja, fotografije i izjave bake itd.?

3. Ozljede. RTL izvještava da je opečeno 70 do 80 % dječakova tijela. Jutarnji list citira dr. Kljunka koji je dijete operirao: „Opeklinama je zahvaćeno 90 % tijela“ te doktoricu Škarić iz Intenzivne: „Život mu je ugrožen, ima duboke opekline na velikoj površini“. 24 sata, Novi list i Glas Istre navode da su djetetu opečeni vrat, ruke i 90% lica te citiraju ravnatelja škole da je dječak „dok je gorio bio pri svijesti“,


150

te da je „čak pokušavao ustati“. U više se medija prenosi da su dječakove ozljede slične ozljedama vatrogasaca u kornatskoj tragediji. Ne navodeći izvor, prenosi se i sljedeće: Tekućina je relativno dugo gorjela, došlo je do dubokih opeklina, pre-kinuta je cirkulacija, ugroženi unutarnji organi. Portal Indeks ima ravnatelja koji kaže: „Cijelo lice i ruke bile su mu crne, što znači da su ozljede teške.“ Isti medij odmah zatim navodi da će: „Na zamolbu obitelji, informacije o zdravstvenom stanju dječaka ostati nedostupne javnosti.“ Citira se ministra Primorca (koji je liječnik i kao liječnik i ministar kaže): “Možemo se jedino moliti za njega.“

Tu također vidimo nesnalaženje medija koji objavljuju niz eksplicitnih detalja o djetetovim ozljedama i prognozama za ozdravljenje, ali uočavamo i nevjerojatno ponašanje medicinara i pedagoga koji krajnje nesuzdržano sudjeluju u usmjera-vanju priče. Tko može razumjeti zašto i s kojom idejom stručne osobe izjavljuju, a mediji neodgovorno prenose, da su dječakove ozljede slične ozljedama kornatskih vatrogasaca - žrtava koje su tada već bile sahranjene. Kako ministru liječniku pada na pamet da kaže kako se za dijete možemo samo moliti!

4. Nagađanja o motivima. Toga je bilo u ogromnim količinama. Na-ga đaju sami novinari, ali i njihovi sugovornici, i sve to završava u prilozima. Ju-tarnji list citira gradonačelnika Varaždina Ivana Čehoka: „Iz razgovora s ravnate-ljem možda mogu naslutiti da je riječ o ljubavnim problemima“, kaže varaždinski gradonačelnik i pedagog po struci. 24 sata piše: „Nagađa se da su motiv ljubavni jadi, ali ništa nije potvrđeno.“ Dio medija pronašao je sirotu baku koja kaže: „Nikad s njim [njenim unukom] nije bilo nikakvih problema, normalno se ponašao, nije re-kao da ga išta muči.“ Novi list i Glas Istre: „Još uvijek nisu poznati razlozi, moguće da je riječ o nesretnom slučaju“; „neki sumnjaju da je riječ o ljubavnim jadima.“

Indeks operira nagađanjima već u naslovu: „Varaždinski osnovnoškolac zapalio se zbog ljubavnih jada?“ Upitnik na kraju naslova pokazuje krajnju hipokriziju jer se u tekstu koji slijedi tvrdi da razlozi samospaljivanja nisu poznati. Indeks i portal Javno prenose da je dječak bio vrlodobar ili odličan učenik sugerirajući da za trage-diju, dakle, nije bilo nikakvog razloga. Javno ima pedagoginju Snježanu Čeć: „To je odličan i miran učenik s kojim nikad nije bilo problema.“

Jedini glas razuma citira 24 sata, ali negdje na zadnjem mjestu u prilogu. To je vodi-teljica psihološkog tima Željka Čolović-Rodik: „Najmanje je važno tražiti zašto se to dogodilo.“ No dan nakon što su objavili to trezveno upozorenje, 24 sata nastavljaju priču pod naslovom: „Htio pokazati curama da je jači od vatre?'.

U baš svim preporukama o medijskom tretmanu tema kao što je ta, a pogotovo kad je riječ o djetetu, izričito se traži da se ne nagađa o motivima. Pokušaj samoubojstva, ako je uopće bilo to, ne može se objasniti jednim faktorom, a pogotovo ne banal-nostima, on je uvijek posljedica složenog niza okolnosti. Da nije tako, sva nesretno zaljubljena djeca u pubertetu digla bi ruku na sebe. Svi tinejdžeri koji imaju pet jedinica pokušali bi se ubiti. Nadalje, to što je dijete dobar đak ne znači, kako to i


151

vidimo, da kod tog djeteta ne postoji nikakav rizik. Stručna literatura naglašava da se takozvanoj mirnoj i dobroj djeci često posvećuje nedovoljno pažnje, a ta djeca također imaju probleme, samo ih okolina obično ne vidi. Svjetska zdravstvena or-ganizacija posebno upozorava da nepostojanje rizičnih faktora ne znači da samim time u adolescenta ne postoji rizik od samoubojstva.

5. Obiteljska anamneza. Prvo što je medijima palo na pamet jest da citi-raju Centar za socijalnu skrb gdje su saznali da u obitelji „nema problema“. Jutarnji list kaže da su „takav dojam ostavili i djetetovi baka i djed“, a i susjedi koji su rekli da je riječ o obitelji „u kojoj nikad nije bilo svađa ni nesporazuma“. Novi list i Glas Istre citiraju ravnatelja: „Dječak kod kuće nije imao problema.“

Takvim tumačenjima, kao i navođenjem da je dijete bilo dobar đak, sugerira se da je dječakov čin neobjašnjiv. To, naravno, ne može biti istina. Razlozi i povodi za takav čin uvijek postoje, čak i onda kada nisu vidljivi ili još nisu uočeni izvana i u pravilu su vrlo složeni. Znači, da bi se dječaku moglo pomoći, stručnjaci tek trebaju istražiti postoje li eventualni poremećaji u dječakovom odrastanju, mentalnom zdravlju, obitelji ili ne, a to treba učiniti u miru i izvan medija.

6. Još senzacionalističkih pikanterija. Jutarnji list traži roditelje i nalazi ih ispred odjela za intenzivnu njegu bolesnika, ali naglašava da oni „s no-vinarima ne žele razgovarati“. Citiraju i nekog dječaka koji je rekao da je dječak “u nekoliko navrata najavljivao da će sebi nešto učiniti“. 24 sata prenosi da je dječak, prije nego je kresnuo upaljačem, navodno povikao: „Sad ćete vidjeti kako gorim.“

Portal Indeks citira gradonačelnika Čehoka: „Nastavnica je donijela aparat za gašenje.“ Navode da je dječak „bio u sekciji aviomodelara i vjerojatno je znao kako će razrjeđivač reagirati na vatru“. Sljedeći dan 24 sata detaljiziraju ovako: „Primio je 17 litara tekućine, ima opeklinski sindrom, ugroženi su mu bubrezi, nije pri svije-sti, drže ga na sedativima.“ Zatim: „Debela pamučna odjeća usporava sagorijevanje i kontakt s kožom, ali igra s vatrom uvijek je opasna.“

To je sve suvišno i karikaturalno. Zamislite, roditelji koji se boje da im dijete umire, „ne žele razgovarati s novinarima“!

7. Galanterija. Jedini vezani sadržaji koje su se hrvatski mediji dosjetili objaviti uz ovu priču bolje da nisu ni objavljeni. Dok se dječak bori za život, Novi list i Glas Istre obavještavaju nas da su u 2 godine zabilježena 2 samoubojstva sa-mospaljivanjem koja, citiram, „nisu ostala na pokušaju već su završila tragičnom smrću“ i onda se navode okolnosti tih slučajeva.

Ono što je trebalo biti objavljivano uz tu priču, a nigdje nije, to su, na primjer, objašnjenja psihologa i psihijatara o tome kako uočiti eventualne znakove depresije i drugih teškoća i do kojih opasnosti ona može dovesti kod djeteta. Prenijeti poruku da je depresija znak za alarm i za roditelje i za pedagoge, ali da se ona može uspješno liječiti. Savjetovati roditeljima kako ispravno reagirati u sukobima s djecom. Poučiti


152

ih kako ne bi trebali reagirati. Objasniti gdje se u odgoju čine greške i do kakvih posljedica te greške mogu dovesti. I tako dalje.

8. Fotomaterijal. Portal Indeks daje 9 fotografija na kojima su dječakova škola, djeca, većina s leđa, ali nekima se vide lica, zatim policijski automobil itd. Jutarnji list objavljuje fotografije djece kojima se vide lica i fotografiju bake. Portal Javno daje uz tekst fotografiju operacijske sale iz neke druge priče, ali se to ne kaže. Novi list i Glas Istre hitnu pomoći. RTL objavljuje puno fotografija, ali primjetno je da su na njihovima sva djeca snimljena s leđa.

Jedino RTL u objavljivanju fotomaterijala nije nigdje pogriješio. Kod drugih se vidi konfuzija pa se stječe dojam da bi svi bili objavili apsolutno sve samo da su imali.

Najveći skandal napravio je 24 sata kad je poslije objavio slike teško ozlijeđenog dječaka za vrijeme liječenja u bolnici, s analizama njegovog psihičkog stanja, zbog čega je reagirala i pravobraniteljica za djecu. Tu je naravno pitanje tko im je to omogućio od stručnih osoba unutar zdravstvene ustanove koje bi morale imati adekvatna etička znanja, odnosno tko je suučesnik. 24 sata nedopustivo skidaju odgovornost sa sebe tvrdeći da su „Metode liječenja, načine i fotografije objavili u suglasnosti s dječakovim liječnikom i ravnateljem, a redakcija nema nikakvih saz-nanja da su roditelji bili protiv objave.“

Mislim da tome nije potreban nikakav komentar.

Zaključak Ova analiza pokazuje da hrvatski mediji ili nisu ni izdaleka dovoljno educirani za obradu takvih tema, ili ih nije briga kakvu štetu proizvode. Iz niza detaljnih pre-poruka o tome kako pisati o slučajevima poput toga citirat ćemo tri ključne da bi-smo još jednom naglasili koliko je toga u konkretnom slučaju prekršeno i drastično prekršeno. Pogrešan pristup, naravno, nije eksces, nego pravilo, ponavlja se iz slučaja u slučaj.

1. Zaštititi aktere događaja. Dakle, u izvještavanje o pokušaju samoubojstva i drugih stradavanja, u svim fazama rada, aktere događaja treba štititi od stigme, dodatnih emocionalnih patnji i gubitka dostojanstva te im ne otežavati oporavak i povratak u život. Tome služi odgovorna zaštita identiteta žrtve i njoj bliskih osoba. Odatle ideja da je ispravno izvještavanje minimalističko i da nije dobro objaviti fotografije žrtve.

2. oprezno izvještavati o uzrocima samoubojstva. Izvjestitelji i njihovi ured-nici također moraju znati da samoubojstvo nikad nije rezultat jednog faktora ili događaja, nego je riječ o složenoj interakciji mnogo faktora. Ponekad je, čak i za stručne osobe, vrlo teško dijagnosticirati uzroke samoubojstva, ali svakako ih se ne smije tumačiti ni kao neobjašnjiv čin, ni pojednostavnjeno. Potrebno je zato paziti


153

da se o samoubojstvu ne izvještava kao o metodi rješavanja osobnih problema, kao što su emocionalne poteškoće ili neuspjeh u školovanju.

3. Ne navoditi detalje izvršenja čina. Budući da izvještavanje o samoubojst-vu može utjecati na labilne osobe, tako da one odluče kopirati tuđu tragediju, nužno je izbjegavati svako navođenje detalja o metodi izvršenja čina, a pogotovo senzacionalističkih detalja.

Posebno je važno da nisu dopušteni opisi fizičkih posljedica samoubojstava koja ne završe smrću. I tako dalje.

Naš slučaj pokazuje da nijedna od tih preporuka u medijima nije dosljedno poš ti-vana, ali i to da krivnju za to treba djelomično podijeliti i s predstavnicima drugih involviranih struka. Ono što je, dakle, očigledno svima potrebno jest temeljita edu-kacija u stručnom i etičkom smislu. Ona je preduvjet za izgradnju integriteta novi-nara koji, tek tada kad budu imali potrebna znanja, mogu odbiti eventualne pritiske urednika da u izvještavanju probijaju granice dopuštenoga.

O autorici

Sanja ModrićKolumnistica i pomoćnica glavnog urednika Novog lista, ranije isto to u Jutarnjem li-stu. Godine 2007. objavila priručnik za novinare „Kako i zašto” u izdanju Europapress Holdinga koji kompanija smatra svojim kodeksom za profesionalna i etička pitanja. Dobitnica četiriju nagrada Hrvatskog novinarskog društva: 1994. za najbolji intervju (Novi list), 1995. za najbolju kolumnu (Novi list), 2001. za najbolje uređenu rubriku (Politika u Jutarnjem listu) i 2005. Novinar godine (Jutarnji list) te dviju stipendija: 1993. Society of Newspaper Editors u SAD-u i 1997./8. stipendija Knight Wallace Fellowship u SAD-u. Završila komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu.


154

Jasenka Pregrad

Tko je za što odgovoran? raspodjela odgovornosti za objavljeno i učinak objavljenog

S prakticiranjem osobne odgovornosti u našoj zemlji, općenito govoreći, ne stojimo baš dobro. Najčešća praksa sastoji se od prigovaranja i kukanja što netko (obično viši u hijerarhiji i moćniji) nešto (ne)radi kako bi valjalo, međutim vjerojatnost da prigovarači učine nešto čime bi to promijenili vrlo je mala. Dakle, rado one koji imaju moć kritiziramo, ali nerado uzimamo za ozbiljno barem onoliko moći koliko je imamo i u ime osobne odgovornosti djelujemo onako kako smatramo da valja. I tako se „loptamo“ s odgovornošću prebacujući je uvijek onom drugom, sljedećem, višem. Ako nikako ne možemo prebaciti odgovornost u tuđe dvorište, pribjegavamo strategiji smanjenja vidokruga pa radimo samo ono što je u našem uskom opsegu zaduženja, trudeći se da ne vidimo cijeli kontekst unutar kojeg djelujemo. Dakle, kad je u pitanju pojedinačna osobna odgovornost (koja je ishodište za građanske inicijative i akcije i građansku demokraciju), još uvijek vučemo repove autoritar-nosti.

S druge strane, pogotovo kad su mediji i njihov sadržaj u pitanju, rado se pozivamo na „volju ljudi“, njihove odluke i izbore te njihovim pravom na slobodu odluka često prekrivamo ili iza nje skrivamo svoje vlastite odluke i odgovornost za te odluke. Pa se tako svaki pokušaj da se uspostave neke društvene vrijednosti (primjerice etičke ili pravo na privatnost, integritet, relevantnu istinu) i da se svatko tko sudjeluje u me-dijima pozove na vlastitu odgovornost, odluke i činjenja proglašavaju cenzorstvom, oduzimanjem ili nijekanjem sloboda, a akteri takvih pokušaja proglašavaju autori-tarnim, željnim moći i kontrole ili u najmanju ruku nedovoljno demokratičnima.

Biserka Cvjetičanin ustvrdila je „S obzirom na to da su mediji postali, u očima dijela intelektualnog svijeta, pojam demokratskog pluralizma, nastaje paradoks da je in-telektualac, koji se odvaži na kritiku medija, izložen optužbama da odbija igrati igru stvarne demokracije.“ Ona dalje navodi da Bourdieu (suvremeni francuski filozof), pozivajući se u svojoj knjizi O televiziji na Augustea Comtea i njegovu misao “Zna-nje, iz kojeg proizlazi predviđanje; predviđanje, iz kojeg proizlazi akcija”, tvrdi da su teorijska i znanstvena kritika medija ključne u nastajanju promjena individualnih ponašanja i poboljšanju stvari. (Zarez, 2004.)

Važno je učiniti razliku između liberalizma koji zagovara pravo na slobodu vlasti-tog izbora i djelovanja, ali bez odgovornosti za posljedice koje takve odluke imaju


155

po druge (svatko može što hoće, ako može) i građanske demokracije koja počiva na načelu društvene jednakosti i ravnopravnosti pojedinaca u zajednici (koja osim slobode pojedinca vodi računa i o neugrožavanju sloboda drugih pojedinaca i o do-brobiti zajednice).

U ime činjenja te razlike u ovom tekstu pokušavam jasnije raspraviti distribuciju odgovornosti u tako složenom poslu kao što je suradnja psihologa s novinarima ili tako složenom materijalu kao što je psihologija u medijima.

Sve naše odgovornostiPočet ću primjerom iz svog profesionalnog života. Novinarka s kojom sam već prije surađivala nazvala me i zamolila da u kameru komentiram adolescentna samou-bojstva, njihov motiv, povod za tako „lud“ čin i dok je govorila, razabrala sam da je vidno uzrujana. Nekoliko sati kasnije došla je sa snimateljem. I dalje su oboje bili vidno uzbuđeni. Pitala sam što je povod i kontekst izjave psihologa i čula tešku i opasnu priču. Ukratko – na večernjoj konferenciji za novinare policija je izvijestila i o jednom pokušaju suicida adolescentice (i očito dala dovoljno podataka da ambi-ciozni mladi novinar pronađe identitet i mjesto stanovanja). Urednik je novinarima dao zadatak da „naprave priču“ o tom događaju pa su nazvali i s majkom adolescen-tice dogovorili intervju drugo jutro. Kad su došli u njihov stan, majka je rekla da se djevojka nije još probudila, ali da će sigurno svaki čas, skuhala kavu te su počeli in-tervju s majkom. Djevojka se probudila, putem iz sobe ka kupaonici vidjela kameru u kuhinji te se iz kupaonice vratila onako nepočešljana i u spavaćici sa žiletom u ruci te, pogledavši u svoju majku pa novinarku, rekla „Hoćete samoubojstvo?! Hoćete krvi?!“ i u kameru duboko zarezala venu na zapešću. Kad je krv potekla, majka je zakukala, a novinarka pozvala hitnu pomoć, koja je brzo došla i djevojku odvezla na psihijatriju. Poslije su psihijatri rekli majci da je dobro što su je temeljito pregledali, jer je bila sakrila žilet u usta, pa su time spriječili i treći pokušaj. Rekla sam što im jedino mogu u ovom kontekstu reći u kameru, što ih je oboje razveselilo, pa smo tako snimili otprilike ovo: - pokušaj samoubojstva je privatni i intimni (očajnički) čin i ako jest nekome poruka, onda je to poruka roditeljima, prijateljima, bližnjima, a nikako javnosti. Usmjeravanje te poruke k javnosti s jedne strane pomaže da njena majka i njeni bližnji (vjerojatno ponovo) ne čuju i ne uzmu za ozbiljno nju i ono što im hoće reći, a s druge strane banaliziraju tako strašnu bol i povredu koja nekoga može dovesti do samoubojstva. Djevojka je, kao i većina mladih, vrlo iskreno, izra-vno, spontano i sažeto reagirala ciljajući točno u suštinu odnosa medija (i majke) prema sebi i zapravo im je dala ono po što su i došli. Tako su urednik i novinari izravno odgovorni za njen drugi pokušaj i njenu hospitalizaciju pa je to izvrsna po-ruka medijima da imaju odgovornost za odluke o čemu će i kako izvještavati. Pijući ljekovitu šoltansku travaricu nakon obavljena posla, rekla sam im da taj komentar urednik neće objaviti, a ako je pametan, neće objaviti ni prilog i snimku „krvi u kameru“ i zamolila novinarku da mi javi sudbinu čitavog priloga. Nekoliko dana


156

poslije novinarka me pozvala na kavu i ispričala mi kako je urednik bio vrlo zado-voljan njihovim uratkom, no s obzirom na mogućnost da se njihova TV kuća pozove na odgovornost, odlučio je ne pustiti „priču“ u eter. Novinarka mi je tom zgodom zahvalila što sam joj pomogla da shvati razine odgovornosti u takvoj vrsti novinar-stva i rekla da je dala otkaz. Nakon što je radila neko vrijeme kao profesorica u školi, vratila se u novinarstvo, ali kao novinarka jednog „mirnog“ mjesečnika.

Kako u tom primjeru stoje odgovornosti svih sudionika priče? Djevojka je nedvoj-beno odgovorna što je od različitih mogućih akcija u toj svojoj velikoj patnji izabrala upravo pokušaj samoubojstva. Sigurno je mogla odabrati i nešto drugo pa upravo činjenica da je odabrala pokušaj samoubojstva govori u prilog ili činjenici da sve što je prije pokušavala nije dalo rezultata i/ili da joj je psihička ravnoteža bitno poljulja-na. Doduše, s obzirom da je maloljetna, njeni roditelji sigurno nose dio odgovorno-sti što je djevojka došla do tako bolnog i radikalnog stanja. Njena majka odgovorna je što je dogovorila intervju s novinarima u svoje ime i prekoračila integritet i od-govornost svoje kćeri kad je donijela odluku i za nju, a da ju nije pitala. Novinari, brinući da dobro urade zadatak, tj. dobiju „priču“, potpuno su previdjeli tu činjenicu i time, zajedno s majkom, povrijedili integritet mlade osobe (koja još k tome i nije u psihičkoj ravnoteži) i oduzeli joj pravo na osobnu odgovornost, tj. ponašali su se prema njoj kao da je objekt, a ne subjekt. I za takvo svoje ponašanje, premda je ono iz previda ili neznanja, snose odgovornost.

Ovdje imamo još jednu zavrzlamu oko odgovornosti roditelja i djece. U našim zako-nima roditelji se smatraju odgovornima za odluke u vezi s djecom, ali i za ponašanje djece. Ako roditelji donose odluke koje nisu u najboljem interesu djece i kad ponašanje djece dokazuje da roditelji nisu umješni u tom zadatku, centar za socijal-nu skrb, nakon postupka, donosi odluku o nadzoru nad izvršenjem roditelj skog pra-va. Tako je npr. čuveni bračni par Gotovčevi dobio tu mjeru kad su se u brendiranju sebe počeli koristiti i djetetom, ali su je dobili i mnogi drugi javnosti nepoznati ro-ditelji. Je li ta majka iz spomenutog slučaja imala tu mjeru ne znamo, ali novinari-ma bi bilo mudro to utvrditi prije nego se priklone odluci roditelja. Naime, ako su roditelji donijeli odluku koja nije u najboljem interesu djeteta, onda ni novinari ne rade u najboljem interesu djeteta, bez obzira što se mogu sakriti iza odluke roditelja. Takav smo primjer vidjeli u emisiji u kojoj je Mirjana Hrga uz prisutnost mame u njihovu domu razgovarala s jednom od odbjeglih djevojčica i izrekla čuvenu „od-gojnu“ rečenicu: „Vi ste se zabavljale dok je cijela nacija strahovala zbog vas!“ I te djevojčice su pobjegle od svoje kuće, svojim roditeljima, prijateljima, učiteljima, a ne naciji (kao što se djevojka iz mog primjera nije pokušavala ubiti naciji), niti su te činjenice od ikakve važnosti za naciju da bi je o tome trebalo tako kontinuirano i temeljito informirati. To što je nacija strahovala odgovornost je medija koji su se o tome raspisali. Kao da nije dovoljna sva zbunjenost i košmar u glavama dviju odbjeglih osnovnoškolki, nego mu još treba dodati i dimenziju javnosti (što je gubi-tak prava na privatnost i grubo kršenje Konvencije o pravima djeteta UN-a i naših


157

zakona) i krivicu (odgovornost) za to kako se osjeća nacija. Roditelji čija djeca bježe od kuće također trebaju neku podršku u svom roditeljstvu, tako da njihova odluka u ime djece i o djeci zapravo traži provjeru, i to je odgovornost novinara.

Policija je odgovorna što nije dovoljno zaštitila identitet čovjeka koji je pokušao sui-cid (pogotovo maloljetnika).1 Urednik je odgovoran za odluku o čemu će izvještavati (a o čemu neće) i kako će o tome izvještavati. Urednik je odgovoran i prema javnosti i prema onima o kojima izvještava (i njihovim bližnjima) te prema glavnom i odgo-vornom uredniku i vlasniku medija. Dakle, urednik je bio odgovoran kad je odlučio izvijestiti o tom pokušaju suicida, bio je odgovoran i kad je odlučio da o tome hoće „priču“, a bio je odgovoran i kad je odlučio da neće objaviti „priču“ i time sakriti svoju odgovornost i odgovornost medija u kojem radi za drugi pokušaj suicida te djevojke. Međutim, neobjavljivanje „priče“ ne amnestira ga te odgovornosti. Jedna je mlada djevojka imala drugi pokušaj suicida i završila na psihijatriji povodom toga što je on želio imati „priču“. Urednik je u svojoj uređivačkoj politici odlučio biti vjeran ciljevima koje mu je postavio vlasnik medija (i poslodavac) i za takvu svoju odluku o lojalnosti odgovoran je on, a ne njegov poslodavac. Kao što je novi-narka činjenicom da je dala otkaz (i vratila se u novinarstvo onda kad je našla posao u kojem je radila ono iza čega je mogla odgovorno stajati) izvrsno pokazala da je svatko od nas, pa i urednik i novinar, odgovoran za izbore koje radi i SVE posljedice koje iz tih izbora ishode. Ja sam u toj priči bila odgovorna za stručnost i za javno-sti primjeren oblik tumačenja maloljetničkih suicida, međutim, da nisam pitala za povod i kontekst novinarskog zahtjeva za komentarom, bila bih odgovorna što sam svojom stručnošću dala legitimitet i okvir za čin koji je upitan i zakonski i etički i povrijedila bih opet (iz svojih stručnih visina) čovjeka kojeg je već život povrijedio.

Dakle, vlasnici medija mogu se prema svojim proizvodima ponašati kao prema robi i htjeti je u prvom redu prodati što većem broju ljudi, čime postižu drugu dobit, a to je novac oglašivača. I oni, u ritmu liberalizma, to hoće i mogu koliko mogu. Međutim, snose zakonsku i etičku odgovornost za SVE dobre i loše posljedice koje iz takve odluke ishode (za materijalnu dobit, utjecaj i moć, posljedice po javnost, svakog čovjeka ponaosob, a posebno one čijim pričama žele postići svoj cilj). Od urednika pa nadalje do aktera „priča“ i nas psihologa koji ih komentiramo svatko ima svoju osobnu odgovornost, pa i osobnu profesionalnu odgovornost, a ona nije, i ne može biti, amnestirana odgovornošću onih drugih.

Jedna mi je novinarka, samohrana majka, u jeku recesijskih otkaza rekla: „Ne mogu sada riskirati otkaz, pa sam pristala...“ I to je sasvim čestita i legitimna odluka. Nema samo dobrih i samo loših odluka, jer svaka za sobom povlači neke dobre i neke loše posljedice. Međutim, ono što je važno jest da stojimo iza svojih odluka i živimo ih što je moguće odgovornije. Novinarka iz navedenog primjera mogla je i „ne pronaći“

1 Novinarima možda treba reći da se ljudi u počinjenju suicida smatraju neubrojivima te je to jedan od rijetkih razloga zbog kojih liječnici smiju zadržati osobu u ustanovi mimo njene volje maksimalno 72 sata.


158

adresu te djevojke i njezine majke. Pitanje je koliko bi takvih „neuspjeha“ bilo do-voljno za otkaz. Svijet nije crno-bijeli pa ni naše odluke i izbori, a ni lojalnost ovim ili onim interesima i dobrobitima. Možemo govoriti o stupnju lojalnosti, o traženju tzv. „i ovo i ono“ rješenja, ali tek onda kad otvorimo prozor i počnemo njegovati svijest i odgovornost i prema ljudima s kojima živimo, kad, pokušavajući zadovoljiti vlastite potrebe i interese, poštujemo i druge ljude u zajednici u kojoj živimo.

Jasno mi je da su novinari u teškoj situaciji između čekića profita i nakovnja postu-lata vlastite struke, i ne bih o ovome na ovaj način pisala da ne suosjećam s njiho-vom pozicijom, ali ne mogu odoljeti da ne citiram rečenicu iz Kodeksa časti HND-a: „Novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti. (...) Objavljivanje podataka koji narušavaju nečiju privatnost, bez nečije privole, mora biti opravdano interesom javnosti.“

Čini se da se pojam „od interesa za javnost“ definira vrlo rastezljivo pa bi bilo dobro da ga novinari i medijski stručnjaci preciznije i podrobnije definiraju i omeđe unu-tar svoje struke i djelatnosti.

Pišući ovaj tekst, dopisivala sam se sa Željkom Godeč, novinarkom, jer sam htjela provjeriti kako se on čita iz „cipela“ novinara, jer mi je bilo važno da tekst bude razumljiv i da poziva na promišljanja i raspravu i novinare, a s njom imam dug i dobar odnos, pa sam bila sigurna da će biti otvorena, iskrena i kritična (kao što je bila i kad smo pisali uvodni tekst za konferenciju). Povremeno ću citirati dijelove njezinih komentara na tekst, jer je to prava ilustracija rasprave i dijaloga struka za koji se zalažem.

„Ne znam hoću li ti biti od velike koristi jer je moje iskustvo rada sa so-cijalno, emocionalno i inim ugroženim „vrstama“, a imala sam priliku raditi s gotovo svim osjetljivim skupinama - silovanim, pretučenim, otetim ženama, zlostavljanom djecom, neuspjelim samoubojicama... jako, jako dobro (možda je to vijest). I govori mi da se može raditi i ostati i profesionalan i human i napisati dobar tekst. Ali pretpostavljam da je za to ipak presudna perspektiva tjednika koji, kakvi god da jesu, ipak malo dublje zarone u temu, pa stručnjaci nemaju osjećaj da su „potrošna roba”. Ljudi s kojima sam surađivala u većini slučajeva imali su dojam da radimo na zajedničkom projektu (JER TO JESU TAKVE TEME), da zajednički radimo neku društveno važnu stvar. Kad se nađu ljudi kojima je stalo - moguće je da se brišu granice među profesijama, da tiraža (znam da ovo zvuči neuvjerljivo i romantično, al’ znam da se može...) uopće ne igra nikakvu igru i sugovornici nemaju osjećaj da su instrumentalizirani za potrebe dizanja tiraže...


159

Naravno, individualne priče su poželjne jer ništa tako dobro ne dočarava duh neke teme kao živi primjeri, ali sve je to moguće napravi-ti da žrtva bude zaštićena (premda se uvijek mnogi prepoznaju...). To je stvar „odgoja”.

Loptanje s odgovornošću: „ljudi to hoće“, a psiholozi „normaliziraju“Od novinara i urednika mi, psiholozi, često čujemo argumente „ljudi to hoće“ što je dokaz da mediji nisu preuzeli odgovornost za slobodu koju su stekli, nego je pre-bacuju „ljudima“. Što taj pojam „ljudi“ određuje u takvoj rečenici? Tko su ti ljudi kojima ostavljamo odgovornost za uređivačku politiku? Jesu li oni školovani za taj posao? Znaju li da je njima ostavljeno da „uređuju“ medije i da su oni zapravo odgo-vorni za to što nam mediji nude? Jesmo li ih pitali kako bi, po njihovom mišljenju, trebao izgledati časopis, TV program i dnevna novina koja „zastupa interese javno-sti o stvarima koje se tiču sviju?“ (Iz Kodeksa časti HND-a)

Mnogobrojna istraživanja različitih agencija pokušavaju utvrditi što ljudi najviše prate i u smislu vrste medija i pojedinih sadržaja (opis područja s njihovih web stra-nica sadržava: „baze podataka o stilu života, potrošačkim navikama, konzumaci-ji medija, zamijećenosti oglasa o pojedinim proizvodima i uslugama u medijima, navike praćenja medija – učestalost i količina konzumacije medija“, namijenje-ne „reklamnim agencijama, oglašivačima, medijima“), međutim uglavnom nema istraživanja koja, osim onoga što ljudi najviše prate, pokazuju i ono što bi sve još trebali i htjeli, koliko vjeruju medijima, a ni koliko informacije koje im mediji posre-duju oni sami smatraju relevantnima za različite i mnogobrojne segmente vlastitog života. Društvena zadaća novinarstva jest informirati, educirati i zabaviti. Privatna zadaća vlasnika medija jest prodati robu da bi zaradili. I tu je, po mom sudu, profe-sionalni i etički konflikt između novinarstva kao poziva i novinarstva kao zanata. Tu leži i dio konflikta ili nekompatibilnosti suvremenog novinarstva i psihologije. Ljudi hoće jesti puno, masno i slatko i ako im to stalno i sve više nudimo, bit će sretni, debeli i bolesni. Pa ih onda mediji u velikom opsegu svog prostora (potpomognuti farmaceutskom i inom drugom industrijom) obavještavaju da je u njihovom inte-resu da izbjegavaju četiri bijela otrova (šećer, mast, brašno i sol) i još mnogo toga o zdravoj prehrani. Mnogi ljudi hoće pušiti stalno i svuda pa im ne dopuštamo jer će biti bolesni i ugrozit će druge te ih (također potpomognuti farmaceutskom industri-jom i brigom za zdravstveni budžet) o tome obavještavamo, pa čak i sprječavamo.

Psiholozi mogu razumjeti da je ultimativni kriterij za sadržaje i način objavljivanja u medijima danas gledanost, čitanost, klikanost (profit), ali psihologija zna podosta o ljudima, njihovim mnogim i raznolikim potrebama, prioritetima potreba, obrambe-nim mehanizmima, identifikaciji, učincima deprivacije (nezadovoljavanja potreba),


160

naročito dugotrajne na psihičko zdravlje (pa i razvoj samosvijesti). Zato će mnogi psiholozi teško pristati da taj kriterij bude ključan i pri njihovom pojavljivanju u medijima. U takvoj uređivačkoj logici novinare će pratiti oni psiholozi koji su do-nijeli istu takvu odluku da je profit, osobno brendiranje i moć utjecaja ultimativni kriterij. Dakle, novinari moraju računati na to da će im neki psiholozi za neke teme u nekim emisijama (kontekstima) reći „ne“, i to ne zato što uskraćuju javnosti pravo na informaciju, nego zato što ne žele raditi u korist nečijeg profita zarađenog na ljudskim sudbinama i podržavati tu korist vlastitom stručnosti i znanjem.

Doduše, takvih psihologa, pa i grana psihologije koje stručnost i znanje stavljaju u službu profita, ima i izvan područja suradnje s medijima i novinarima. U pozivnom tekstu konferencije izrijekom smo pozvali psihologe iz područja psihologije marke-tinga na raspravu, bez odaziva. U raspravama na konferenciji prepoznata su i neka druga područja psihologije kao potencijalno sukobljena s nekim etičkim principima naše struke. Čini se da psiholozima, društvima psihologa, pa i Hrvatskoj psihološkoj komori predstoji jedna temeljitija rasprava o tome kako sačuvati vjerodostojnost struke i umanjiti svojevrsno licemjerstvo koje proviruje u procjepu između etičkih principa naše struke i profitnih principa ne samo medija nego i korporacija, tržišta, kapitala, uspostavljanja moći - političke, vojne i ine druge.

U jednoj internetskoj anketi neke tvrtke koja se bavi medijskim istraživanjima na pitanje „Kome najviše vjerujete u Hrvatskoj?“, od, doduše samo, 670 ispitanika 35% odgovorilo je nikome, a 29% medijima, čime se pokazuje tendencija prave demokra-cije u kojoj ljudi misle svojom glavom te će sve više doživljavati medije kao zabavu, a ne kao izvor relevantnih informacija (koje ih mogu i educirati). I još jedan primjer – već nekoliko mjeseci pokušavam pomoći mladoj i izvrsnoj novinarki da pronađe mlade ljude koji su u svom životu bili žrtve nasilja (obiteljskog, vršnjačkog, na po-slu) i ne uspijevam u tome jer nitko od takvih ljudi ne želi pred kamere, unatoč uvje-ravanjima da je novinarka vrlo korektna i želi napraviti prilog protiv zlostavljanja, da im se može promijeniti glas, sakriti identitet. Ti „ljudi“ na koje se pozivaju ured-nici kad kažu „ljudi to hoće“ i kojima na taj način dvolično namećemo odgovornost za uređivačku politiku ne vjeruju ni novinarima ni medijima i to je također jedna od posljedica takve uređivačke politike vođene profitom koja se, pravedno, vraća medijima u obliku gubitka povjerenja u njihovu vjerodostojnost. Pravedno zato jer je i odgovornost za takvu uređivačku odluku zapravo njihova. Sve je teže pronaći i psihologe koji hoće sudjelovati u medijima. Nevolja nije samo u tome što bi novi-nari htjeli kratko i sažeto, a složenost ljudskog bića nije uvijek pogodna za takvo sažimanje, niti zato što bi novinari crno-bijele odgovore, a psihologija je u pravilu u sivoj zoni između toga dvoga, niti zato što psiholozi nisu vični medijskim nastupi-ma, nego i zato što naše stručne izjave novinari i urednici uređuju, krate, stavljaju u svoj kontekst i često upotrebljavaju kao vlastiti argument ili kao okvir koji „norma-lizira“ neku tezu ili način prikazivanja.


161

Zloupotreba nagona za samoodržanjem i iskrivljena slika svijeta u medijimaPoseban i vrlo čest slučaj takvog korištenja psihologije kao znanstvenog okvira i izli-ke, kvazirazloga za izvještavanje jest pri objavljivanju različitih bizarnih i mračnih priča iz reda crne kronike. Mediji su shvatili da crna kronika privlači pozornost ljudi pa je, vođeni kriterijem čitanosti/gledanosti/slušanosti objavljuju u nekritično ve-likim količinama s bombastičnim naslovima. Tako sam se primjerice informirala kako u Južnoj Koreji postoji otac koji je svog dvogodišnjeg sina napuhao pumpicom za zrak pa je dijete završilo u bolnici – vijest stvarno relevantna za mene i moj život u ljudskoj zajednici. A tu su i primjeri naslova: „Ubila muža kuhinjskom krpom“, „Objesio se o netom propupalu trešnju“, „Osmoškolci ubili Boga u vjeroučiteljici“, „U požaru izgorio prasac Vicko, krava Jagoda i čovjek Ivan“. Tu pouzdano vrijedi obrazloženje „to ljudi čitaju“. Da, to plijeni ljudsku pozornost. „Naša zaokupljenost nasiljem potaknuta je brigom i natopljena grozom, a nikako ne naslađivanjem i užitkom. Uz prizore nasilja prikiva nas temeljna ljudska briga nad ugrožavanjem bilo kakva ljudskog opstanka. Biti upućen u razorne vidove društvenog i prirodnog života jedna je od ključnih – vjerojatno genetski usađenih – potreba.“ (H. Turković, 2007.: 90) Da, budući da čovjek ima urođeni biološki nagon za samoodržanjem, sve informacije o potencijalnim opasnostima u svijetu u kojem opstaje su mu važnije nego ostale informacije. A mediji zloupotrebljavaju taj nagon. Dugoročna nevolja, koja ishodi iz tog izrabljivanja ljudskog nagona u svrhu prodaje, jest da ljudi imaju sve strašniju sliku svijeta kao nesigurnog mjesta, dok policijski izvještaji pokazuju da ukupan broj kaznenih djela nije u porastu. Broj kaznenih djela nije, ali broj vi-jesti o njima jest. Mediji više nisu odraz stvarnosti, niti za život čovjeka relevantne stvarnosti. Međutim, ljudi se ponašaju u skladu sa svojim stavovima i vjerovanji-ma – pa takva količina crnih vijesti utječe na povjerenje u druge ljude, otvorenost prema njima, osjećaj sigurnosti, načine građenja međuljudskih odnosa, spremnost da priskočimo, pomognemo itd. Tako su mediji, zbog svog izbora vijesti u svrhu prodaje, odgovorni za opći osjećaj čovjeka o vlastitoj sigurnosti te predvidivosti i stabilnosti vlastitog života. To je po Maslowljevoj teoriji ljudskih potreba2, nakon bioloških potreba, drugi bitan sloj bez čijeg zadovoljenja nije moguće u potpuno-sti izgraditi poštovanje, a onda ni samopoštovanje i samoostvarenje. I zbog takvog učinka bombastičnih vijesti koje opisuju ljudska stradanja psiholozi nerado pristaju dati stručni okvir i tumačenje pojedinačnih događaja. Tako sam primjerice odbi-

2 maslow spada u utemeljitelje humanističke psihologije (sredinom prošlog stoljeća), a njegov hijerar-hijski model postavlja potrebe u pet slojeva po prioritetu zadovoljenja. „(...) hijerarhija motiva na čijem se dnu nalaze fiziološke potrebe, kao potreba za hranom, vodom, zrakom, pa zatim sigurnošću, pred-vidivošću, zaklonom. tek kada su te potrebe zadovoljene, čovjek se može okrenuti zadovoljavanju tzv. pravih ljudskih potreba, kao što su potreba da se pruži i primi ljubav, potreba za ugledom, samopošto-vanjem i ostvarivanjem svih svojih potencijala. tek kada je čovjek zdrav, siguran, voljen i kompetentan u onome čime se bavi, može se usmjeriti na svoje samoostvarenje ili samoaktualizaciju.“ (B. šverko (ur), 1992.)


162

la novinara koji je htio od mene psihološki profil ubojice kao stručni dodatak na bombastičnu vijest o jednom bizarnom ubojstvu u Dalmatinskoj zagori u trenutku kad je vijest bila vrlo svježa. (O tome da ne postoji „psihološki profil ubojice“ kao skupni pojam, nego svaki ubojica, kao uostalom i svaki čovjek, ima svoj psihološki profil porazgovarala sam s novinarom.)

Moja sugovornica, novinarka Željka Godeč upozorila je i na jedan vrlo važan aspekt novinarske odgovornosti:

„Novinar bi trebao brižno štititi svoje izvore, ali i sebe i čitatelje od montiranih i konstruiranih teza – trebao bi znati procijeniti ima li ono što mu nudi druga strana težinu i vjerodostojnost, je li uopće vrijed-no objavljivanja. To, nažalost, često nije slučaj - otud imamo gomilu besmislenih tekstova s, primjerice, optužbama za seksualno zlostav-ljanje i iskorištavanje službenog položaja - nekoj baki doktor zadrži dvije sekunde duže ruku na koljenu prilikom pregleda i eto ti nje sutra u novinama s pričom o doktoru napasniku. Imamo masovnu pojavu žena koje optužuju muževe za svakakve opačine iako im je cilj dobiti „argu-ment” u brakorazvodnoj parnici i ucijeniti muža - iz aviona vidiš da je to nategnuto, al’ novinar je progutao priču jer se takve teme trenutno furaju. Opasno do zla boga.“

Konflikt: ljudskost – profesionalnost – etičnostO ljudskoj odgovornosti novinara na težak i dramatičan način govori i životna priča Kevina Cartera, fotoreportera koji je 1994. dobio Pulitzerovu nagradu fotografi-jom izgladnjelog djeteta koje iznemoglo puzi prema UN-kampu, koji dijeli hranu, i velikog lešinara koji sjedi nedaleko od njega i čeka da dijete umre. Ta fotografija iz Sudana 1993. godine obišla je svijet pa je i mnogo prosljeđivana internetom i e-poštom.

Nešto više od godinu dana poslije i nekoliko mjeseci nakon dobivanja nagrade, Ke-vin Carter počinio je samoubojstvo. Njegova profesionalna životna priča puna je traumatskih svjedočenja nasilja, sukoba i ubijanja u Južnoafričkoj Republici s kraja rasističke vlasti, kao i stradanja njegovih prijatelja i novinarskih „suboraca“. Među mnogim ushićenjima i reakcijama nakon što je fotografija obišla svijet bilo je i pi-tanje „Što je bilo s djetetom?“, na koje fotoreporter nije znao odgovor jer se morao žuriti na avion koji ih je vraćao u civilizaciju. Ta priča dijelom govori o razarajućoj moći trauma, svjedočenja traumama (pa i medijima posredovanim traumama), ali i o odgovornosti, ljudskoj i profesionalnoj, za izbore koje radimo, uključujući i izbor da dokumentiramo „iz publike“. (Time, 1994.)


163

Svojevrstan konflikt vidljiv je i u pragmatičnom stalnom konfliktu i muci psiholo-ga kad se pojavljuju u medijima, a to je zahtjev za kratkoćom iskaza. To je sukob između ovako postavljenih ciljeva medija (prodati i zaraditi, steći utjecaj i moć = po-dilaziti željama, a ne potrebama ljudi/tržišta) i novinarstva kao poziva, s jedne stra-ne (informirati, educirati, zabaviti), te poslanja psihologa „Psihologu mora biti cilj širiti valjane spoznaje o čovjeku i njegovom ponašanju i primjenjivati ih s ciljem poboljšanja kvalitete života pojedinca i ljudske zajednice.“, zatim „Psiholog će na-stojati zajednici u kojoj djeluje pomagati pri upoznavanju i razumijevanju pojava koje se tiču ljudskog doživljavanja i ponašanja. Pri tome će isticati i podupirati slo-bodu izbora vlastitog ponašanja svakog pojedinca, ukoliko to ponašanje ne šteti drugima.“ ( Etički kodeks HPK-a) Novinari su pritisnuti profitnom logikom, kojoj nije do ljudi koji misle svojom glavom, prosuđuju što je za njih dobro i prave osobne izbore (dakle osobno odgovornih pojedinaca), nego joj je do ljudi koji vjeruju i koji su sljedbenici „istine“ koju mediji promoviraju. Zato traže od nas naputke, recepte („5 koraka do sreće“ i „7 koraka do uspjeha“) i jednostavne „da“ i „ne“ odgovore i tumačenja. Pa nas tako već i novinari sami uvjeravaju da ljudi ne čitaju članke, nego samo naslove i podnaslove. Osobno im vjerujem, ali je pitanje je li to zato što su ljudi površni ili zato što u tekstu ne piše suštinski ništa više nego u naslovu i uokvirenom tekstu?

Jednom me novinarka, koju inače cijenim, zamolila za TV prilog o depresiji našoj svakidašnjoj i za to smo imali tri minute. Ona je, kao pametna i posvećena novinar-ka, htjela da nešto kažem o tome kako depresija nastaje, u čemu se u svakodnevnom životu očituje i što možemo napraviti da je izbjegnemo ili ublažimo. Smijala sam se i rekla joj da tu depresiju upravo podržavamo samom činjenicom da o njoj govorimo tri minute. Ako nečem što tako ozbiljno potkopava smisao i smislenost našeg života da i Svjetska zdravstvena organizacija o tome izvještava (a farmaceutska industrija trlja ruke prodajući Prozac i druge pilule za lilule) pridajemo tako malu važnost da na to sve površno bacimo pogled u trajanju od CIJELE tri minute, onda smo ljudsku nevolju proglasili usputnom i nebitnom i time sudjelujemo u njezinom pro-dubljenju. Snimili smo te cijele tri minute, a nakon toga sjedili još jedan sat i pričali o depresiji. Možda snimatelj, novinarka i ja nismo ljudi. Razumijem da su mnogi naši novinari već inficirani virusom lapidarnosti i površnosti, a i da su gonjeni ured-nicima i vlasnicima medija, međutim, psiholozi nisu i mislim da je i novinarima i psiholozima to važno znati.

A novinarka Željka Godeč, s kojom sam se dopisivala, otpisala je:

„Problem je što se posljednjih nekoliko godina miješaju žanrovi – dnevne novine su razvile skroz neobičnu navadu da uz vijesti ili izvještaje kao konzultiraju stručnjake - to je čisti strukturalni urednički promašaj!!! - jer naravno da se u tri rečenice ne može o ozbiljnoj temi


164

izreći ništa suvislo. Doduše, mnogi od psihologa nisu prepoznali zamke te suradnje.

Vama, psiholozima, mjesto je u prilozima, magazinima, okruglim stolovima, tjednicima, vama treba prostora, nemate što raditi u dne-vnim isječcima, jer je ta suradnja štetna - i da tu se događaju gadne zloupotrebe, tu postajete brošići, to su tekstovi koji su uvredljivi na svim razinama, a mislim da ni novinarima nije svejedno jer gube stručnjake koji kao daju legitimitet nečemu gdje ga ne može biti po definiciji.

Mislim da je ovo prilika da se tako poredaju stvari i da se kaže jasno i glasno, da vi sa svoje strane na razini preporuke - poentirate: nitko i ništa vas ne obavezuje da u tome sudjelujete, surađujte s nama onda kad ima smisla, a smisla ima kad imate prostora zaroniti u suštinu problema. S takvim stavom bi se brzo iskristalizirale stvari - kao što nitko odvjetnike danas ne pita što su rekli svjedoci na raspravi jer je to zabranjeno, tako i vi imate pravo na šutnju za dnevne potrebe. To što vas to moja struka traži naprosto nije fer i ne bi vas trebalo obvezivati. Ako treba crtati - crtajte!

Jasenka, sve regule postoje, samo ih/nas treba naučiti poštivati!“

I nešto poslije izvrsno je definirala posao i uloge novinara i psihologa kad se piše o osjetljivim temama:

„Kad su u pitanju osjetljive teme pravila igre su jasno postavljena i treba ih se držati kao pijan plota: nema otkrivanja identiteta djeteta žrtve ni pod koju cijenu. U nekoj normalnoj dinamici odnosa novinar dijagnosticira stvari i problem, opskrbljuje se podacima, problematizi-ra, komparira, a psiholog tumači, objašnjava uzroke, projicira poslje-dice i upozorava na važnost preventive... Djeca su nam, realno gledano, rijetko kad potrebna u tekstovima.“

Konflikt: većini ili manjinama (brošić ili casually dressed psihologija)I još jedna crtica, koja nije suštinski psihološka, ali je demokratska. Hrvoje Turković u knjizi Narav televizije (2008.: 166) kaže: „ Jak je trend (...) da se posve potisne tra-dicionalno načelo javnomedijskog programa koje je svojedobno važilo (...) a to je da se taj program namjenjuje heterogenoj publici, različito strukturiranoj, i da aktivni


165

program treba zadovoljavati različite interese, interese različitih tipova publike, bez obzira na to koliko poneki tipovi publike bili ‘mali’.“ Suvremena uređivačka politi-ka medija primjerena je većini (koja se identificira količinom čitanosti, gledanosti, slušanosti i klikanosti) ili iskrojena je prema većini. Što ćemo s manjinama? Što ćemo s čuvenom mišlju „Demokracija nije diktat većine, nego stalan dijalog s manji-nom“? Imamo li novinarka, snimatelj priloga o depresiji i ja pravo na svoje medije? U koje izvanzemaljce i ne-ljude spadaju oni građani koji me zaustave na cesti i kažu da su o onom što sam rekla u medijima puno razmišljali i pitaju se... ili jedna majka koja mi je nedavno pisala ovo:

Dobar dan, na stolu u radnoj sobi držim prijepis vašeg prelijepog iskaza „S vrlo popustljivim i mekim roditeljima djeca započinju opasne igre bez granica, upadaju u probleme, u nadi (koju, dakako, nikad neće izgovoriti) da će roditelji konačno ipak postaviti granice...” Nažalost, nepostavljanje granica danas me je koštalo bacanja na pod i udaraca u glavu od vlastitog 23-godišnjaka.”

I tako se, zapravo, mi psiholozi koristimo medijima da bismo pomoću njih „progu-rali“ svoju misiju, a novinari se koriste psiholozima da bi učinili svoj medij zanim-ljivijim i povećali mu vjerojatnost da se proda. Novinari bi da je psihologija brošić na njihovoj kreaciji, a psiholozi bi da bude znanost odjevena u svakodnevnu odjeću, casually dressed psihologija. I budući da jedni druge trebamo, nema nam druge nego da se u tom prostoru što više razumijemo, dogovaramo i sporazumijevamo. Nadam se da je ovaj tekst prilog tom međusobnom razumijevanju.

Cenzorstvo, sloboda, odgovornostNa kraju bih se željela vratiti na pitanje Što je čija odgovornost? kroz prizmu akcije „Ugasi loš program, upali svoj stav“ koju je Hrvatsko psihološko društvo (uz svesr-dan trud Ane Karlović, Sene Puhovski i mnoštva različitih ljudi koje su one moti-virale na akciju) provelo u veljači 2009. na tragu zaključaka naše konferencije i na tragu etičkih principa psihologije. I ovom zgodom su se kritički tonovi čuli jedino u smjeru obrane prava pojedinca da bira (program koji hoće) i ponešto posprdnih i „poučavajućih“ komentara koji su branili demokraciju od nekih pojedinaca iz neke struke koji bi htjeli biti cenzori, imati moć i dolaze iz ropotarnice prošlog sustava. Sloboda jest nužni sastojak demokracije, ali je odgovornost (osobna, profesionalna, a i ona koja ishodi iz nadležnosti) nužni sastojak slobode u civiliziranim i pravnim i civilnim društvima, a budući da je Hrvatsko psihološko društvo nevladina udruga pa time, jasno, spada u segment civilnoga društva, čini se nužnim razložiti pitanje sloboda i odgovornosti u tom i svim analognim slučajevima.


166

Sloboda i odgovornost svakog pojedinca jest da odluči izložiti javnosti putem medi-ja dio svoje privatnosti (što znači da će se oni poslije nositi sa svim dobrim i lošim posljedicama takve odluke sami). To se odnosi na majku suicidalne djevojke kojoj je u svakom slučaju ostalo da nešto radi na njihovom međusobnom odnosu nakon tog događaja (čak i bez uvida i namjere da popravi odnos); na majku odbjegle djevojke kojoj je, nakon što su se reflektori ugasili, također ostalo da se nosi s činjenicom da joj je dijete pobjeglo od kuće, ali je povrh toga ostalo i njoj i djevojci da se nose i s javnošću tog događaja i različitim reakcijama javnosti i pojedinaca, što je dodatni (težak) posao. To se odnosi i na žrtve nasilja koje ne žele u javnost, čime čuvaju privatnost, ali ne pridonose senzibilizaciji javnosti za taj problem i uspostavljanju pravednosti, što bi im sigurno pomoglo u oporavku; pa i na osobe koje svojim potpi-som dobrovoljno pristaju sudjelovati u različitim reality show -emisijama, premda iz stručnih krugova i njihovih osobnih izjava pouzdano znamo da su za vrijeme tih emisija imali ozbiljnih psihičkih kriza i nosili se s njima.

Sloboda i odgovornost novinara jest da odluče kako će ostvariti zadatak koji su do-bili od urednika i vlasnika medija za koji rade ili, u krajnjoj liniji, hoće li.

Sloboda i odgovornost vlasnika i urednika medija jest da odluče što će i kako pred-staviti/ponuditi javnosti i koje kriterije i vrijednosni okvir će pri tome poštovati.

Sloboda i odgovornost ljudi jest da biraju što će, kako i koliko gledati, slušati, čitati.

Sloboda i odgovornost psihologa i srodnih struka jest da javno kažu ono što znaju o ljudskoj prirodi i o mogućim kratkoročnim i dugoročnim posljedicama takvih izbo-ra po pojedinca, društvo, međuljudske odnose, vrijednosti, stavove, mentalno zdra-vlje i ravnotežu, pa i razvoj osobne odgovornosti. Njihova sloboda i odgovornost jest i da ne kažu kad procjenjuju da je etično ne sudjelovati.

Evo kako je moja sugovornica, novinarka Željka Godeč definirala neke od tih odgo-vornosti:

„– urednik je odgovoran za opremu teksta, naslov, podnaslov, potpise, akcent koji je stavio na temu, kompletnu prezentaciju, izbor teme, izbor sugovornika, vrlo često tezu koja je plasirana, urednik je odgovoran i kad ne objavi ono što bi trebalo – zbog raznoraznih pritisaka

– vlasnik – za sve; i objavu i ne-objavu, izbor uredničkog kadra, novi-narsku selekciju, atmosferu, glavni politički-ideološki-svjetonazorski pravac novine, slobode koje je dao, slobode koje je ukinuo

– pojedinci kao stručni izvor – da dadu relevantne informacije u što su-vislijem i razumljivijem obliku i da stanu iza toga, da znaju razlučiti bit-no od nebitnog, da budu iskreni, da kažu što znaju, ali i odrede granice onoga što ne znaju, da se sami ne dodvoravaju javnosti govoreći ono što misle da bi ona htjela čuti.“


167

Sloboda i odgovornost onih tijela države koja su zadužena za državni medijski prostor (Vijeće za elektroničke medije RH, Odbor za informatizaciju, informira-nje i medije Sabora RH, Agencija za e-Hrvatsku) jest da donose odluke o pravilima ponašanja za očuvanje Ustavom zagarantiranih i vrijednosti i sloboda i prava koja se i prakticiraju i krše u našem zajedničkom društvenom prostoru. To nije samo njihova sloboda i odgovornost, to je i njihova nadležnost.

Kad bi ta tijela kojima je u nadležnosti reguliranje društvenog medijskog prostora bila aktivnija, jasnija, dosljednija u prakticiranju svojih sloboda (ovlasti) i odgovor-nosti, sigurna sam da bi bilo lakše i novinarima ostvariti svoje poslanje (informirati, educirati, zabaviti) i novinarskim sindikatima (zaštititi dignitet novinarstva i no-vinara te njihovu sigurnost) psiholozima (educirati i podržati osobni rast i razvoj). Budući da ta tijela uglavnom ne agiraju, nego reagiraju sporadično u slučajevima grubog kršenja zakona, psiholozima i novinarima ostaje da čvršće i jasnije praktici-raju svoju osobnu i profesionalnu slobodu i odgovornost. Željeli bismo da cijeli ovaj priručnik bude podrška jačanju takve prakse.

NadaU ovom članku ima više kritičkih primjera nego onih koje nazivamo dobrom prak-som, premda ima i takvih. Razlog tom je što sam uvjerena da bolje uočavamo ot-vorena etička i profesionalna pitanja, promišljajući o slučajevima i tendencijama u našoj suradnji koje izazivaju teškoće bilo jednoj bilo drugoj strani, nego iz primjera gdje nam je suradnja tekla glatko. Da su tzv. negativni primjeri rijetkost, vjerojat-no ne bismo imali potrebu ni organizirati konferenciju na tu temu ni pisati knjigu. Osim toga, zasadama civilnoga društva imanentno je doživljavati sukobljene inte-rese, potrebe, mišljenja i vrijednosti kao razlike koje su poželjne i koje predstavljaju bogatstvo, a ne kao sukobe u kojima treba tragati za tim tko je u pravu. U tradiciji civilnoga društva jest i razgovarati o tim razlikama, jer razgovori mogu uroditi no-vim, boljim, kreativnijim rješenjima i praksi.


1. Cvjetičanin, B. (2004.) Mediji, istraživanja, intelektualci; Zarez, br. 143

2. Kodeks časti hrvatskih novinara (2006.) http://www.hnd.hr/hr/dokumenti/

3. Kodeks etike psihološke djelatnosti (2004.) http://www.psiholoska-komora.hr/in-dex.php?option=com_docman&task=view_category&Itemid=49&subcat=5&catid=69&limitstart=0&limit=5

4. Šverko, B. (ur); (1992.), Psihologija, Školska knjiga, Zagreb

5. TIME Domestic (September 12, 1994), Volume 144, No. 11, “The Life and Death of Kevin Carter”

6. Turković, H. (2008.), Narav televizije, Meandar, Zagreb


P e t o P o G l a v l j e


169

P e t o P o G l a v l j e

N o v i M e d i j i - R a s t U ć e N e P o Z N ato

o internetu i internautima kroz medij, tehnologiju i etičnost


P R e d G o v o R ... 7

U v o d ... 13





P e t o P o G l a v l j e : NovI medIjI - rastuće NePoZNatoIvan Salečić: Tranzicija „koncept-tehnologija“ i editor-free mediji ... 171


171

Ivan Salečić

Tranzicija „koncept-tehnologija“ i editor-free mediji

U posljednjih nekoliko godina internet je postao novo društveno okružje. Prije ne-koliko godina, bez obzira jesmo li na internet dolazili po informacije ili zabavu, to smo ipak radili sami. Internaut je tada bio poput kakvog dvogodišnjaka, malog dje-teta koje možemo dovesti u igraonicu među njegove vršnjake, no ma koliko da ih se okupi, i dalje će se svatko igrati sam, jedni pored drugih, a ne jedni s drugima. Osim ako bismo ulazili na stranice s forumima ili u sobe za chat, naše kretanje interne-tom bilo je privatno, gotovo inkognito. No upravo je socijalizacija u međuvremenu uzela velikog maha u našem on-line-životu. „Kamo večeras izlazimo? Na internet“ – reklamni slogan s početka stoljeća danas se ostvario – socijalni život na internetu može biti intenzivniji od života u stvarnosti. Nakon što smo na internet dolazili naj-prije zbog informacija, a zatim zbog zabave; sada tamo idemo da bismo na mrežu „uploadali“ svoje misli, fotografije, omiljene spotove, omiljene odlomke iz knjiga – to „dijeljenje života“ treća je faza u evoluciji našeg on-line-identiteta.

Tu posljednju promjenu donio nam je tzv. Web 2.0, nova faza u razvoju interneta. Web 2.0 nije tehnološka revolucija – „alati“, aplikacije, programi... kako god nazvali software koji ga pokreće nisu novi, štoviše ponešto od njih, poput spomenutih cha-ta ili foruma, pripada najstarijim tehnologijama interneta. Ono što je kod Weba 2.0 novost u odnosu na prvi, stari, inicijalni World Wide Web jest samo način na koji mi koristimo svu tu tehnološku potporu. Nekada smo s interneta „skidali“ fileove, danas ih jednako tako na njega i „stavljamo“. Drugim riječima, dok smo nekada bili njezini korisnici, danas sami proizvodimo sadržaje stranica koje posjećujemo – bilo da se radi o filmićima koje smo snimili, tekstovima koje smo napisali bilo starim stva rima koje smo odlučili kupiti ili prodati. Kad to napravimo, to je gotovo automatski poziv drugima da se i sami uključe i na webu prokomentiraju što smo uradili. Upravo takav način izrade web stranica, u koju smo uključeni svi, a ne samo njen izdavač i/ili urednik, distinkcija je između dva razdoblja povijesti weba.

Kad se radi o news-stranicama, Web 2.0 i mogućnost da korisnici sami generira-ju sadržaj, uspostavlja značajnu decentralizaciju sustava, do mjere koja predsta-vlja kraj uređivanja kakvog poznajemo. Dok su proteklih desetljeća news stranice preuzimale strukturu novinske redakcije, za materijale objavljene na velikom broju njih (ili barem na velikom broju tzv. „kanala“ koje takve stranice uključuju), više


172

ne možemo znati ni tko ih stvara, a kamoli tko ih uređuje ili objavljuje! U takvom sustavu uloga urednika je promijenjena – jer on više nema kontrolu nad svojom rubrikom, kanalom, sekcijom itd. Koncepcija nekog medija više nije ograničenje. Ograničenje je samo tehnologija. Sadržaj proizvode svi, a tehnički dio uredničkog posla može preuzeti i web-master.

Ovdje se naravno (iznova) postavlja i pitanje je li internet medij ili ne? U hrvatskim medijima to je i dan-danas područje dileme, pri čemu oni koji se suprotstavljaju takvoj mogućnosti tvrde kako je internet tek infrastruktura, skup žičanih i bežičnih veza među računalima i serverima, tehnologija koja sama po sebi ne može biti me-dij, nego je pandan papiru u novinama ili, još bolji primjer, eteru kroz koji se distri-buira radijski ili TV signal. Za zagovornike tvrdnje internet je jednostavno svojevr-sna zbirna imenica, jedan termin koji obuhvaća razne medijske oblike koji se nalaze „na internetu“: već spomenute news stranice, blog, forum, chat... medije za koje nije adekvatan termin „web mediji“ jer se neki od njih (kao što je, na primjer, chat-servis) ne nalaze na webu nego se putem njega „pozivaju“ s druge vrste servera. Adekvatan nije ni termin on-line, jer većina tog sadržaja može se kreirati (i) off-line, a ne treba zaboraviti ni da taj termin ne može diskriminirati on-line izdanja tradicio-nalnih medija i medija koji postoje samo on-line. Cyber-mediji? Iako na prvu može zazvučati smiješno da se i u terminologiji najsuvremenijih, visokih tehnologija upo-trebljava termin anakrono, na internetu vrijeme teče vrlo brzo pa se prefiks cyber generalno smatra baš takvim – i danas se zamjenjuje prefiksom „e-“, što je oznaka za „elektronički“. Izraz e-mediji u tom smislu ne bi bio loša zamjena za elektroničke knjige koje su po svojem sadržaju forma bliska tim medijima; za njih se, uostalom, baš i upotrebljava naziv eBook. No ovdje je problem u tome da se elektroničkim me-dijima već konvencionalno smatraju i televizija i radio, što smanjuje prostor razlike, tim više što se televizija, kako se to danas neuvijeno kaže, već uključuje u „stare“, dok je internet jednostavno – „novi“ medij. Na kraju, mogućnost da se ti mediji na-zovu „virtualnim“ je zaista uzbudljiva jer trajno podsjeća na prividnost objavljenog sadržaja, a time i na posve drugi način involvira svojeg krajnjeg konzumenta. No, upravo zbog toga, pred nama su barem dva pitanja. S obzirom na to da se za svaki medij, čak i u smislu njegovog sadržaja, a ne samo u smislu tehnologije njegovog izdavanja, može reći da je virtualan, prividan, je li taj termin zaista supstancijalno distinktivan? Drugo je pitanje praktična okolnost – kolika je vjerojatnost da bi takav termin ikad zbiljski prihvatili proizvođači tog istog sadržaja? Možemo li uopće za-misliti da bi neka stranica, poput cnn.com ili bbc.co.uk, koje svoju prepoznatljivost temelje upravo na „čvrstoći“ i „provjerenosti“ objavljenih vijesti, ikada pristala da se njihov sadržaj naziva – prividnim, ma koliko on u stvari prividan bio?

Dok protivnici teze odriču medijski aspekt internetu, zagovornici teze o internetu kao mediju tu dilemu jednostavno nemaju – za njih je internet jednostavno oboje – i medij i tehnologija, pa je i diskusija oko toga u najmanju ruku nepotrebna, a vrlo vjerojatno i štetna – jer se problem, koji ima šire implikacije od pukog imenovanja,


173

neprestano vraća na početak. Ukratko, u pitanju je li internet medij ili ne, gubi se relevantnije – je li naziv internet-medij doista prikladan za imenovanje svih medija koje internet okuplja.

Kako se uopće dogodila ta konverzija u Web 2.0? Prije desetak godina internet-izdavači su – tada u potrebi da se što intenzivnije profiliraju spram „starih“ medija – inzistirali na tzv. personalizaciji – ona je, više nego ijedan drugi medij, omogućavala da sadržaj stranice koju posjećujete prilagodite svojim osobnim interesima, a ne interesima izdavača i urednika koji ih u tradicionalnim medijima biraju za vas: čim biste se spojili, tamo vas je čekao vaš osobni horoskop, iscrpne vijesti s područja koja vas zanimaju, a u naprednijim varijantama mogli ste gledati filmove s vlasti-te liste u bilo kojem trenutku, neovisno o programskoj satnici, kao što je to slučaj s televizijom. No, u perspektivi, razvijen sustav personalizacije podrazumijevao je velike timove za proizvodnju internetskog sadržaja koje bi bile kadre udovoljiti svim specifičnim interesima korisnika: nova otkrića u aplikaciji ružičaste boje na poštanske marke u 19. stoljeću, usporedba šara na prepeličjim i papagajskim jajima, astrološki trigon Sunce - Pluton kao prediktor uspjeha u klađenju na ishode liga kriketa na Malim Antilima... Personalizacija je možda stvorila prvu pravu posebnost interneta u odnosu na druge medije, ali i dramatično intenzivirala problem s kojim se taj medij, za koji se valjda i danas smatra da se još uvijek nalazi u „razdoblju investicije“, nosi od svojih prvih dana – pitanje njegove financijske i poslovne ispla-tivosti. Kopernikanski se obrat dogodio u trenutku kad je netko shvatio da mnogi posjetitelji interneta o svojim bizarnim interesima neće željeti samo čitati, nego i – pisati. U tom trenutku apstraktni je internetski kapacitet za „interakciju“ prerastao u temelj Weba 2.0, medija čiji sadržaj generiraju sami korisnici, a ne „neovisni“ timovi. Promjena je bila značajna, ne samo zbog smanjenih troškova, nego zbog mogućnosti da, kako ćemo vidjeti poslije, taj medij više zagovara korporatokraciju nego ijedan drugi.

Važnost interneta za korporacije nije samo u tome da je na njemu najlakše i najjef-tinije doći do medija koji će predstavljati proizvode, usluge i vrijednosti, a nije ni u efikasnom obraćanju postojećim kupcima i privlačenju novih, ni u mogućnosti da od tih krajnjih korisinika dobiju povratnu informaciju o svojim proizvodima. Neki analitičari weba, poput nekadašnjeg internetskog gurua, a danas preobraćenika, Andrewa Keena, tvrde da se Webom 2.0, lakše nego u drugim medijima komunicira i s nečim što zalazi i iza samog tržišta. To su dubinske, pa i osobine ličnosti kupca koje nisu pod racionalnom kontrolom, a pomoću kojih se može manipulirati nje-govim potrošačkim navikama. Za primjer neurotske tendencije koja se produbljuje putem sadržaja Weba 2.0 Keen navodi narcistički poremećaj, a mi bismo mu mogli pridodati i histrionski. Ide li korporativni interes za produbljivanjem neuroze, dakle za uspostavom svojevrsne psihičke labilnosti korisnika, ako je to instrumentalno u poticanju njegove potrošačke navike? Pogledamo li širi društveni kontekst, kupovi-na je zaista jedan od rijetkih ventila u kojima se potiče gubitak kontrole. Izgubimo


174

li kontrolu kod kuće, na poslu, na stadionu ili bilo kojem drugom mjestu, prijeti nam društvena stigma. No, istovremeno, pohvaliti se kako smo „poludjeli“, „pu-kli“ u dućanu, te se zadužili preko svake svoje mogućnosti, komunikacijska je kon-vencija koja će u velikom broju slučajeva kod vaših sugovornika izazvati odobrava-nja, razumijevanje, osmijeh, simpatiju i potrebu da se zauzvrat iznese i neko slično iskustvo. Je li socijalni ideal kompulzivni potrošač, za kojeg je shopping površna, ali kratkoročno efikasna strategija reduciranja unutrašnje tenzije? Dugoročno, kom-pulzivno kupovanje produbljuje poremećaj, to je samoperpetuirajući ritual koji ek-spandira područje života koje je njime pogođeno. No, psihološki problemi koji su funkcionalni za ekonomiju i društvo čini se da će prije postati norma, nego što će vas odvesti na terapiju. Za neko vrijeme „ludi“ će biti oni koji ih nemaju, a ne oni koji ih imaju.

Ali pođimo redom. Ukidanje razlike između profesionalno i amaterski generiranog sadržaja intenziviralo je pitanje vjerodostojnosti objavljenog sadržaja. Za novinare u tome i dalje vrijede profesionalna ograničenja – oni mogu čak biti ubijeni zbog onog što su objavili u svojim medijima, poput ukrajinskog internetskog novinara Geor-gija Gongadzea, Ruskinje Ane Politkovskaje, a možda čak i Hrvata Ive Pukanića. U medijskoj praksi čuvanje profesionalnog integriteta ne ide nužno ruku pod ruku s dosegom i utjecajnošću sadržaja koji se proizvode – u dnevnom novinarstvu sve je teže dobiti headline kad se radi odmjerena priča. Takav pristup doduše otvara i mogućnost za nekonvencionalne medijske proboje – pitanje je bi li institucionalni mediji danas uopće uspjeli otvoriti pitanja poput afere Clinton-Lewinsky, koju je na svojem blogu započeo novinar-amater Matt Drudge. Bez ikakve želje da se vrednuje afera Lewinsky i razni oblici njezine političke i društvene manipulacije, njezina kon-troverza ipak predstavlja stanoviti prilog medijskoj diskusiji.

Očito, budući da je internet virtualni pandan stvarnog svijeta, uz sadržaje koji se na njemu pojavljuju, otvaraju se etička pitanja. Ona ne potječu samo iz sadržaja koji se na internetu nalaze, nego i iz njegovih specifičnih tehnoloških osobina, te njego-ve najvažnije posebnosti – interaktivnosti, mogućnosti da njegovi korisnici utječu jedni na druge, i to – vidjeli smo – često bez ikakvih ograničenja. Možemo se, nara-vno, zapitati čemu uopće ograničenja, kad su ona tipična za kontrolirana društva, za „društva neslobode“, poput kineskog, gdje je, na primjer, na internetu nemoguće naći bilo kakav sadržaj koji se bavi pitanjem nezavisnosti Tibeta. Inače, taj primjer, koji omogućuje tehnologija kontrole sadržaja na internetu koja se naziva firewall dobio je naziv The Great Firewall, što je na engleskom jeziku cyber pandan za naj-poznatiju kinesku građevinu – Kineski zid, The Great Wall.

Na što se onda misli kad se govori o potrebi kontrole sadržaja na internetu? Na in-ternetu je relativno lako pronaći sadržaje, ili biti izložen bez ikakve aktivne potrage sadržajima koje lako možemo razumjeti, ali ne i u psihološkom smislu „proraditi“, naročito ako kao osobe u psihološkom smislu još nismo do kraja stasali. Jeste li na internetu vidjeli kako su objesili Saddama Husseina? Ako ste od sive zagrebačke


175

zime poželjeli pobjeći na dva tjedna odmora na Tajlandu, jesu li na vašem moni-toru sami od sebe iskočili tzv. pop-up prozori čiji vas sadržaj poziva da ondje sebi pronađete jednokratnog seksualnog partnera iz pravih ljudskih kataloga? Ili, jesu li, kad je vaše dijete zbog seminara iz povijesti tražilo podatke o napuštenom gradu Petra u državi Jordan, pred njega iskočile obnažene fotografije Jordan, izuzetno pr-sate engleske starlete? Sjećate li se kad je nedavno Britanac Kevin Whitrick „nasred interneta“, u izravnom on-line streamigu počinio samoubojstvo? Koliko ste puta od prijatelja dobili molbu da pomognete kemoterapiju teško bolesne – i srećom izmišljene – djevojčice Rachele, za koju treba proslijediti e-mail na što je moguće više adresa iz vašeg adresara? Jeste li posjetili neki od foruma o anoreksiji na kojima si djevojčice koje boluju od tog poremećaja daju uzajamnu podršku da ustraju – u gladovanju? Što ste mislili kad je u Makarskoj policija upala u redakciju lokalnog dnevnog lista i tražila da im se predaju IP-adrese računala anonimnih posjetitelja njihove web stranice koji su kritizirali nezakonite postupke lokalnih moćnika? Na kraju, ako je, na primjer, u Hrvatskoj zabranjena prodaja nacističkih simbola, krše li zakon oni Hrvati koji ih putem svojih računala iz Hrvatske kupuju u američkim on-line dućanima, pohranjenima na serverima koji su i fizički smješteni u SAD-u, gdje takva prodaja nije ilegalna? Ovaj posljednji slučaj stvarni je primjer iz Francuske, u povijesti interneta poznat pod nazivom Yahoo case study, kad se poznati portal našao na sudu zbog toga što je svojim korisnicima ponudio mogućnost takve kupnje i time – pokazalo se – ipak prekršio zakon.

Uostalom, tko su uopće osobe s kojima komuniciramo preko interneta – znamo li zasigurno da su baš takve osobe za koje se predstavljaju? Što znamo o njihovom identitetu i namjerama? Netiquette, kodeks ponašanja na internetu, ne potiče spon-tane fizičke susrete s prijateljima s interneta. U svojim ranijim fazama internet se profilirao kao najdemokratskiji medij koji nas izravnije od drugih vodi do prave informacije, u kojem se svatko može čuti, medij bez cenzure... i po mnogo čemu on to i jest, no očito je da mjestimično dolazi do zloupotrebe njegovih mogućnosti – i da te zloupotrebe imaju svoje etičke konzekvencije u stvarnom svijetu. Danas, u vremenu Weba 2.0, internet i kao medij i kao brend eksploatira pozitivan aware-ness uspostavljen u svojoj prvoj, entuzijastičkoj fazi, ali, čini se, s barem donekle izmijenjenim osnovama. Uopće, je li predodžba koja je o internetu uvriježena iz prošlosti – kao demokratskom, pouzdanom i necenzuriranom mediju postala, ili je na putu da postane tek – stereotip?

Ipak, glavno etičko pitanje oko interneta danas možda ni ne potječe iz objavljenog sadržaja, koliko iz nove podjele snaga u izdavaštvu samom. Ne samo na internetu nego i tradicionalnim medijima pozicija izdavača i novinara nije ista pozicija, baš kao što nije ni ista kakva je bila nekad. Izdavaštvo se unatoč svojem specifičnom proizvodu već desetljećima izjednačava s ostalom industrijom te više kao svoj core business ne proizvodi vijesti, nego – novac. Kako aproksimira Noam Chomsky, staro načelo po kojem izdavač proizvodi medij namijenjen čitateljskom tržištu za-


176

mijenjeno je novim, u kojem izdavač putem medija potiče stvaranje specifične vri-jednosti i navike kod čitatelja. Čitatelji, koji su upravo putem medija usvojili nove specifične vrijednosti, predstavljaju izdavačev novi „proizvod”, to vredniji što me-dij ima dalji domet. Taj „proizvod“ čitatelje kod kojih su izgrađene specifične vri-jednosti izdavač nudi svojim novim klijentima, više ne čitateljima, nego – svojim partnerima, političkim i poslovnim. Vrijednosti koje izdavač proaktivno inducira u svijesti čitatelja konveniraju novim klijentima i prokonzumerističke su, ne samo na oglasnom nego i u sadržajnom dijelu. Mediji su stoga i temeljni alat brendinga, transformacije određenog proizvoda od predmeta koji posjeduje određenu kvalite-tu i određen kapacitet za uslugu, do ideje mnogo šire od proizvoda samog, uz koji se vezuje širok spektar vrijednosti i emocija, ali i znanja, izgleda, životnog doba, ponašanja i još koječega kroz što proizvod i postaje brend, svojevrsna svjetonazorna prizma kroz koju se može sagledati cijeli svijet.

Ti se procesi odnose na cijelu medijsku scenu, no internet je iz više razloga na njih posebno osjetljiv i stoga pogodan da postane vodeći medij društva korporacija. Neke od razloga smo već nabrojili – izdavaštvo je na internetu decentralizirano i ne zna se zapravo tko što objavljuje. Ono je i deregulirano – granica između neovisnog i namjenskog, reklamnog sadržaja mnogo je manje uočljiva nego što je to slučaj u „starim“ medijima, a oba tipa sadržaja prezentirana su na isti način. Ne samo na internetu, tradicionalna dihotomija editoral-advertising dobila je puno novih, laicima teško prepoznatljivih slojeva: advertorial, retailtainment, infomercial, te custom publishing, koji pripada u brzorastuće segmente izdavaštva... To je još jedno mjesto na kojem pozitivna percepcija koja otprije prati internet, a za koju je pitanje je li i danas utemeljena, prije komplicira, nego što olakšava situaciju. Profesionalni novinari koji bi se takvom procesu morali oduprijeti čuvajući integritet svoje pro-fesije izjednačeni su s drugim profesionalcima, koji nemaju ni formalnu obavezu čuvanja javnog interesa kroz prihvaćanje novinarske etike, nego tek obavezu prema svojem vlasniku. Spomenimo samo autore korporativnih web stranica, profesio-nalce u marketingu, odnosima s javnošću, korporativnim komunikacijama... Na-ravno da su i korporacijama puna usta društvene odgovornosti – no u njihovom slučaju to je također dobro prokalkulirani dio PR-strategije, u kojem se često i za vrlo male uloge dobiva veliki medijski coverage i pozitivan awareness o kojem bi se bez takvih akcija moglo samo maštati. Kroz različite objave u medijima nameću se vrijednosti brendova, ali promjena se događa u unutarnjoj dinamici koja se izvana neće vidjeti – jer svima je važno da medij – to se ne odnosi samo na internet – i dalje figurira kao „neovisan“ i da se objavljeni materijali doživljavaju kao slobodan urednički izbor. Medijska profesija u tom kontekstu ne samo da je obezvrijeđena ona je čak i zloupotrijebljena, a krajnji konzumenti prije su manipulirani nego infor-mirani. Tim potencijalom za brending ostvarila se mogućnost da internet napokon postane isplativa poslovna investicija, naravno na mnogo sofisticiraniji način nego što je to izgledalo devedesetih, kad je glavnina fantazija o velikoj zaradi bila okre-


177

nuta prema telefonskim impulsima, novinskim pretplatama, sitnom e-commerceu i krupnom downloadu.

A sad malo industrijske špijunaže. Kakva je buduća povratna strategija klijenata prema medijima? U prezentaciji jedne recentne konferencije o novom marketin-gu kaže se: „... we believe that great product and paid forms of communications are not enough. The best brand needs to stir, lead and create brand scandals in order to remain special and be desired and, most important, relevant.” Proakti-vno djelovanje očito se ne zaustavlja na kvaliteti proizvoda, kao javno proklamira-nom glavnom argumentu tržišne utakmice. Uostalom, zbog niza faktora kvaliteta se proizvoda ujednačuje – poput okrupnjivanja proizvodnje i tehnoloških inovacija, koje se događaju toliko brzo da ih je ispravnije pojmiti kao inerciju procesa nego kao stvaran progres. Sam proizvod vjerojatno je po mnogo čemu identičan gomi-li drugih, konkurentnih proizvoda pa je doživljaj njegove kvalitete razmjeran sna-zi njegovog brenda i distinkciji koja se uspostavlja kroz medijske kanale. Pritom, agencije su već predvidjele i metode kojima će ostvariti tu naprednu komunikaciju. „... Scandals. Movements. Products. Events. Conferences. Custom publishing. Sur-prises that surprise the target.” Budući da smo taj target – mi, u praksi to bi moglo značiti samo jedno – ekstra coverage koji će klijenti tražiti u budućnosti bit će još ekstenzivniji nego danas. Granica neovisnog i namjenskog sadržaja bit će možda još nejasnija, a u njeno „zamućivanje“ bit će uključeni svi segmenti marketinštkog ac-count managementa: creative i art direction, event management, media planning i buying, market research, public relations...

I u „starim“ medijima sami izdavači na barem dva načina subverziraju medije koje posjeduju – otežavanjem kritičkog pisanja o elitama i očekivanjem visokih profita pod svaku cijenu. Zašto bi onda uopće sadržaj imao drugačiji tretman od malopro-daje i prodaje oglasnog prostora!? Medijima u tome izmiče njihov glavni predmet praćenja, a koncepcija medija iz istraživačke, induktivne, postaje deduktivna – ne pišemo o onome što držimo važnim, nego o onome što držimo da – zanima čitatelje ili da bi ih moglo zanimati. Treba li uopće reći da relevantnost sadržaja u tom mo-delu nije nešto za što se smatra da automatski generira interes konzumenta. Poslje-dica? Umjesto relevantnog sadržaja kroz infotainment, kombinaciju informacija i zabave, zamjenjuje se kritički diskurs, a nude se površni i komforni sadržaji, inte-lektualni destimulansi, koji se u komentarima već nazivaju i irri-tainment. Sadržaj od „izoštravajućeg“ postaje otupljujući kontekst, uz koji će mekano razgraničene namjenske poruke funkcionirati poput čvrste figure i tako i u psihološkom smislu pojačati persuazivno djelovanje brendova. Krajnjem korisniku, čitatelju, posjetite-lju pritom nitko nije rekao da se promijenio kriterij vrijednosti. Kao nikad prije sve izgleda kao servis korisnika, dok se zapravo, sukladno zahtjevima korporatokracije, servisira brend. Na Webu 2.0, forumima, chatu, profilima i grupama socijalizacij-skih stranica teško možemo identificirati izvor nekog sadržaja – potječe li on iz privatnog iskustva krajnjih korisnika – što mu jest osnovna namjena – ili ipak iz


178

interesa medijskih profesionalaca, predstavnika industrije, agencija za odnose s javnošću, tko zna od koga i zašto. U hiperinflaciji postova i podataka krajnji je efekt eksplozije sadržaja da nas preplavljuje besadržajnost, puna skrivenih manipulativ-nih figura koje razjaruju potrošačku strast.

Kriza medijskih profesija stoga je barem dvostruka. „Lagane“ forme medijskog praćenja utječu na gubitak vjerodostojnosti izvana, dok pretpostavljanje poslovnih planova izdavača objektivnim informacijama utječe na urušavanje iznutra. Role mo-del za sve nas su slavni, bogati, uspješni... A alati i aplikacije Weba 2.0 – blog, vlog, 2nd Life, Facebook – brendirani kao nova generacija zabave, svakome omogućuju da i sam postane „zvijezda“, makar u virtualnom svijetu. „Zvijezda“ je savršen prota-gonist vrijednosti takvog sustava, utjelovljenje već spomenute narcističke strukture ličnosti, jedne sociopatološke pandemije koja u potpunoj tišini, neidentificirana, potpomognuta elitama, velikim koracima osvaja zapadnu kulturu i one koji u njoj vide uzor. Jeste li duboko u sebi imuni na takvu identifikaciju, koja vam među re-dovima poručuje da vam „stvarnost oduzima život“? U raskoraku između norme i stvarnosti, digitalna zajednica, utočište od stvarnosti, je za narcističku strukturu ličnosti idealan prostor kompenzacije, okružje u kojem funkcioniramo po načelu – „Ako dolazimo u sukob s činjenicama, tim gore po činjenice“. Princip očito funkcio-nira – vidljivo je iz ovisnosti o internetu, o kojoj se danas još piše kao kuriozitetu, a mogućnost tihe disocijacije stvarne osobe prešutna je cijena.

Posljedica – produbljivanje i proširenje poremećaja, vraća se međutim iz virtual-nog u stvarni svijet, u kojem je inducirani narcizam i histrionizam idealno tržište. Upravo se njima okreće cijeli sustav; reklamne kampanje – sukladno logici brenda – uostalom, nisu usmjerene na pobuđivanje potrebe za proizvodom, jer proizvod nam odavno ne treba, nego za onim što trebamo – za emocijama. Proizvodi i usluge predstavljaju se emocionalno toliko vrijednima da imaju kapacitet popunjavanja takozvane „narcističke rupe“ u samovrednovanju. Tu je rupu međutim dosta teško zapuniti, pa zato, ponovno uz pomoć medijske industrije, uvijek dolaze novi i novi proizvodi i servisi koji su predodređeni da postanu objekt potrošačke žudnje, jedino mjesto na kojem nam je dopušteno impulzivno, kratkotrajno izvlačenje iz generalno vrlo frustrirajućeg konteksta. Kulturalna dijagnoza konvenira industriji, odakle se i pokrenuo cijeli proces. Krug je zatvoren.

Uopće, djeluju li mediji edukativno? Konzumenti medija u kojima su osobe postale informacija spontano svakako uče, kako kaže Andrew Keen, da svoju potrebu za informacijom zamijene potrebom da sami postanu informacija. Ako pogledamo Fa-cebook kao (još uvijek) paradnog konja Weba 2.0, na kojem se nalaze svi – i privat-ne osobe, i grupe, i korporacije, i akcije, i projekti, i nevladine udruge – proporcija verbalno artikuliranog sadržaja uglavnom ovisi o individualnom naporu korisnika. Ono što nam daje sučelje jest razmjena raznih jednostavnih aplikacija, kojima vir-tualno možemo nekoga „piknuti“, razmijeniti peticu, poslati pivo, pusu, smješka, čak ga i polizati... biti u stalnom infantilnom, banalnom i egzaltiranom show-off


179

kontaktu. Pitanje jest je li poticana komunikacija piktografska ili verbalna. Bilo bi zanimljivo vidjeti ima li neka nepismena osoba problema sa svojom društvenom „aktualizacijom“ uz internetske socijalizacijske servise?

A kakve su socijalne osobine koje potiču socijalni on line alati? Jednostavno, one koje su softverski kompatibilne ili jednostavnije rečeno - one za koje postoji na-pisan „program“. To je, doduše, prilično očekivano jer je komunikacija, naravno, dvosmjeran proces: i mediji konzumentu uvijek prenose informaciju i uvijek ga do neke mjere oblikuju po svojim mjerilima. No Web 2.0 može dovesti do inverzije prioriteta – prvo oblikovanje, a zatim informacija – pri čemu je zaista paradoksalno da je Web 2.0 medij u kojem korisnik može najviše sam utjecati na sadržaj.

Sintagma '2.0' već s interneta silazi u život i počinje se upotrebljavati ne samo kao oznaka za novu vrstu weba, nego i za novu vrstu stvarnosti. Još noviji Web 3.0, o kojem se još međutim ne zna mnogo – nije isključeno ni da ćemo komunicirati sa sučeljem tako da će se ostvariti literarna predodžba umjetne inteligencije – kao u filmu „Odiseja u svemiru 2001.“ ili u TV seriji „Zvjezdane staze“. S druge strane, spominje se i mogućnost da se radi o mediju koji će preciznije imenovati naš on line identitet. Iako je prva intencija toga da nas se sve kao potrošače može lakše “locirati“, pa se svi zgražaju nad tom bigbrotherizacijom treba reći da ta mogućnost u sebi ipak nosi i jednu malu mogućnost impliciranja veće odgovornosti kreatora sadržaja – jer će u tom slučaju jednostavno biti – poznati. Bilo kako bilo, u takvom sadašnjem i budućem okruženju, pred nama se otvara ne samo potreba za obrazo-vanjem za praćenje novih medija nego i za definiranjem mjesta u društvu koje će poticati tu edukaciju. Naime, ne treba očekivati da će podstrek stići iz medija samih, koji su defaultni i najefikasniji komunikator. U konačnici, to nas vodi prema potrebi za novom perceptivnom „konturom“ koja će po svoj prilici imati više dimenzija nego do sada, i čija će se linija – s današnje točke gledišta – dijelom nalaziti i u onome što danas smatramo „figurom“ i u onom što smatramo „pozadinom“. Jednostav-nije rečeno – informacije će se nalaziti kako u „neovisnom“ dijelu sadržaja, tako i u namjenskom, reklamnom, ali će se također na oba mjesta nalaziti i namjenski sadržaji. Pouzdane podatke morat ćemo tražiti na taj novi način i u više medija, a ta-kvo transverzalno, multimedijsko zadiranje „među redove“ standard je kojim ćemo morati ovladati želimo li i ubuduće – znati čitati.


180

O autoru Ivan Salečić diplomirao psihologiju 1995. godine. Studirao i filmsku i TV režiju. Od 1988. radi u medijima kao kritičar, urednik, menadžer i savjetnik. Surađivao s 50-ak redakcija u tisku, na televiziji, internetu i radiju. Osim u Hrvatskoj, objavljivao u BiH, Srbiji, Austriji i Njemačkoj. Koautor je knjige o Das Balkanische Spielfilm, posebnog izdanja austrijskog filmskog magazina Blimp.Prošao obuku o elektroničkim medijima pri Medijskom centru Deutsche Welle u Njemačkoj. Od 2001. do 2006. bio je partner u Iskon Internetu. Na konferenciji HPD-a 2008. održao je pozvano predavanje o internetu. Radi kao kreativni direktor hrvatskog izdanja magazina Elle te na jednom dokumentarnom projektu HTV-a.


Psihologija mediji etika

Documents

Transcript of Psihologija mediji etika