PRVO POGLAVLJE - Delfi knjižare · Duboki pad_Final TVRDI.indd 3 17.06.2015. 15:25. Karin...

3

PRVO POGLAVLJE

FAITH MITCHELL ISTRESLA JE SADRŽAJ TORBICE NA suvozačko sjedalo Mini Morrisa, pokušavajući pronaći nešto što bi mogla pojesti. Osim dlakavog komada žvakaće gume i jednog kikirikija sumnjiva podrijetla, ništa nije bilo ni izdaleka jestivo. Pomislila je na kutiju energetskih pločica koje joj stoje u smočnici i želudac joj je zazvučao kao da škripe zahrđale šarke.

Računalni seminar na kojemu je jutros bila trebao je trajati tri sata, ali se razdužio na četiri i pol, zahvaljujući onom seronji iz prvoga reda koji je neprestano postavljao nepotrebna pitanja. Istražni ured države Georgije obučava svoje agente više nego bilo koji drugi ured u regiji. U glavu im stalno utuvljuju statistiku i podatke o protuzakonitim radnjama. Moraju biti upoznati s naj-suvremenijom tehnologijom. Dvaput godišnje moraju zadovoljiti normu na streljani. Odlaze u lažne prepade i na aktivno simula-cijsko gađanje, koji su tako žestoki da tjednima nakon toga Faith ne može otići u kupaonicu po noći a da najprije ne provjeri sjene u dovratcima. Obično je cijenila GBI-evu temeljitost. Danas je uspijevala misliti samo na svoje četveromjesečno dijete i obećanje koje je dala majci da će se vratiti najkasnije do podneva.

Duboki pad_Final TVRDI.indd 3 17.06.2015. 15:25

Karin Slaughter

4

U trenutku kad je upalila automobil, na satu na kontrolnoj ploči pisalo je jedan i deset. Faith promrsi neku psovku dok se izvlačila s parkirališta GBI-eva sjedišta ispred Panthersvilleovske ceste. Koristeći se Bluetoothom, nazvala je majku. Iz automobilskih zvučnika razlila se statička tišina. Faith poklopi i ponovo nazove. Ovoga puta začuo se signal zauzete linije.

Faith je prstima kuckala po upravljaču, slušajući blejanje iz zvučnika. Njezina je majka imala govornu poštu. Svi imaju govornu poštu. Faith se nije mogla sjetiti kad je posljednji put čula signal zau-zete linije. Gotovo da je zaboravila taj zvuk. Vjerojatno neka pogreš-ka telefonskog operatera. Poklopila je i treći put pokušala nazvati.

I dalje zauzeto.Faith je jednom rukom držala upravljač dok je na BlackBerryju

provjeravala je li joj majka poslala e-mail. Prije nego što je otišla u mirovinu, Evelyn Mitchell bila je policajka nešto malo manje od četiri desetljeća. O Atlantskoj policiji mnogo se toga može reći, ali ne i da kaskaju za vremenom. Evelyn je imala mobitel još u ono doba kada su izgledali više kao torbice koje prebaciš preko ramena, nego kao mobiteli. Naučila se koristiti elektroničkom poštom prije svoje kćeri. BlackBerry je imala gotovo dvanaest godina.

Ali danas nije poslala poruku.Faith provjeri glasovnu poštu na mobitelu. Imala je jednu

sačuvanu poruku od zubara u vezi s odlaskom na čišćenje zuba, ali nije bilo ničega novog. Pokušala je nazvati sebe na kućni telefon, pomislivši kako je majka možda otišla onamo po nešto za dijete. Faithina kuća bila je u istoj ulici kao i Evelynina. Možda je Emma ostala bez pelena. Možda joj je trebala još jedna bočica. Faith je slušala kako telefon zvoni u njezinoj kući, a zatim je začula vlastiti glas koji se javio i poručio nazivatelju da ostavi poruku.

Prekinula je vezu. Bez razmišljanja, osvrnula se prema stražnje-mu sjedalu. Ondje se nalazila Emmina prazna sjedalica. Vidjela je ružičastu podstavu kako viri preko ruba plastike.

»Budalo«, Faith si šapne u bradu. Nazove majku na mobitel. Prestala je disati osluškujući kako tri puta zvoni. Poziv je prebačen


DUBOKI PAD

5

na Evelyninu govornu poštu. Faith je morala pročistiti grlo prije nego što je uspjela progovoriti. Bila je svjesna drhtanja u glasu. »Mama, stižem kući. Pretpostavljam da si odvela Em u šetnju…« Faith pogleda u nebo dok se spajala na međudržavnu cestu. Bila je dvadesetak minuta od Atlante i vidjela je debeljuškaste bijele oblake omotane poput šalova oko goluždravih vratova nebodera. »Samo me nazovi«, Faith reče, a zabrinutost ju je bockala po primozgu.

Trgovina. Benzinska postaja. Ljekarna. Njezina majka imala je istu automobilsku sjedalicu kao što je bila ona na stražnjemu sjedalu Faithina Mini Morrisa. Vjerojatno nešto obavlja vani. Faith kasni više od sat vremena. Evelyn je sigurno uzela dijete i… osta-vila Faith poruku da će biti vani. Ta žena je veći dio odrasle dobi bila dežurna. Nije ni na zahod išla, a da to nekome ne javi. Faith i njezin stariji brat, Zeke, šalili su se na račun toga dok su bili djeca. Uvijek su znali gdje im je majka, čak i kada to nisu željeli. Posebno kada to nisu željeli.

Faith se zagleda u mobitel u ruci kao da bi joj on mogao reći što se događa. Bila je svjesna da se možda uzrujava ni oko čega. Fiksna linija možda je u kvaru. Majka to ne bi znala osim ako ne bi išla nekoga nazvati. Mobitel joj je možda isključen, ili se puni, ili oboje. BlackBerry joj je možda u automobilu ili negdje odakle ne čuje njegovo izdajničko vibriranje. Faith je pogledavala između ceste i svojega BlackBerryja dok je pisala e-mail majci. Naglas je izgovarala riječi dok je tipkala: »Na-putu-sam-kući. Oprosti-što-kasnim. Nazovi-me.«

Pošalje e-mail pa baci mobitel na sjedalo na kojemu su već bile razbacane stvari iz torbice. Nakon kratkog oklijevanja, Faith ubaci žvakaću gumu u usta. Žvakala je dok je vozila, praveći se da ne primjećuje vlakna s tkanine torbice koja su joj se lijepila za jezik. Upalila je radio pa ga ponovo isključila. Promet je jenjavao kako se približavala gradu. Oblaci su se razišli i zasjalo je jarko sunce. U njezinu je automobilu zakipjelo.

Nakon deset minuta, Faithini živci i dalje su bili na rubu, i znojila se od vrućine u automobilu. Malo je otvorila prozor na


Karin Slaughter

6

krovu da pusti nešto zraka u automobil. Ovo je vjerojatno jednosta-van slučaj tjeskobe zbog razdvajanja. Vratila se na posao prije nešto više od dva mjeseca, ali svejedno je svako jutro kad bi ostavljala Emmu kod majke, doživljavala neki oblik napadaja. Vid bi joj se zamutio. Srce podrhtavalo u grudima. U glavi joj je zujalo kao da su joj milijuni pčela uletjeli u uši. Na poslu je bila razdraženija nego inače, posebno sa svojim partnerom, Willom Trentom, koji je ili bio strpljiv kao Job, ili je pripremao uvjerljiv alibi za trenutak kada napokon pukne i udavi je.

Faith se nije mogla sjetiti je li istu tjeskobu osjećala i s Jere-myjem, svojim sinom koji je sada bio brucoš na fakultetu. Faith je imala osamnaest godina kad se upisala na policijsku akademiju. Jeremyju su tada bile već tri godine. Uhvatila se za tu pomisao da se upiše na akademiju kao da je to jedini preostali pojas za spašavanje na Titanicu. Zbog dviju minuta loše procjene u dnu kina, u vezi koja je nagovijestila cijeli životni vijek zapanjujuće lošega ukusa u muškarcima, Faith je iz puberteta prešla ravno u majčinstvo, bez uobičajenih postaja između tih dvaju razdoblja. U osamnaestoj je uživala u pomisli da zarađuje stalnu plaću kako bi se mogla iseliti iz roditeljske kuće i odgajati Jeremyja kako to ona hoće. Svako-dnevni odlazak na posao bio je korak prema neovisnosti. To što ga je morala ostavljati u vrtiću činilo joj se kao mala žrtva.

Sada kada su joj bile trideset i četiri godine, i kada je imala hipoteku, kredit za automobil i još jedno dijete koje je sama trebala odgajati, ništa nije željela više od toga da se preseli k majci kako bi se ona za sve brinula. Željela je otvoriti hladnjak i vidjeti hranu koju nije morala sama kupiti. Željela je ljeti uključiti klimu a da se ne mora brinuti za plaćanje računa. Željela je spavati do podneva pa gledati televiziju cijeli dan. Kvragu, kad je već kod toga, mogla bi i uskrsnuti oca, koji je umro prije jedanaest godina, da joj peče palačinke za doručak i govori kako je lijepa.

Sada nema šanse da do toga dođe. Izgledalo je kao da Evelyn u mirovini uživa u ulozi dadilje, ali Faith se nije zavaravala da će joj život postati išta lakši. Nju je čekalo još gotovo dvadeset godina


DUBOKI PAD

7

do mirovine. Minija treba otplaćivati još tri godine, a mnogo prije toga isteći će mu jamstvo. Emma će očekivati hranu i odjeću barem sljedećih osamnaest godina, ako ne i dulje. A sada više nije kao kad je Jeremy bio beba i Faith ga je mogla odijevati u rasparene čarape i odjeću s buvljaka. Današnje bebe moraju nositi usklađenu odjeću. Trebaju bočice bez disfenola A i certificirani organski sok od jabuke od ljubaznih amiških seljaka. Ako Jeremy upadne na arhitekturu na sveučilištu Georgia Tech, Faith čeka još šest godina kupovanja knjiga i pranja njegova rublja. A najviše zabrinjava to što je njezin sin u ozbiljnoj vezi. Sa starijom djevojkom koja ima oble bokove i kojoj otkucava biološki sat. Faith bi mogla postati baka prije nego što napuni trideset petu.

Neželjena vrelina oblije joj tijelo dok je pokušavala izbaciti tu posljednju misao iz glave. Dok je vozila, ponovo je provjerila sadržaj torbe. Žvakaća guma nije joj nimalo pomogla. I dalje joj je krulilo u želucu. Ispružila je ruku i prekopala pretinac ispod komandne ploče. Ništa. Trebala bi stati u nekom restoranu brze hrane i kupi-ti barem Colu, ali bila je u radnoj odjeći — kaki hlačama i plavoj košulji na čijim je leđima kričavožutim slovima pisalo GBI. Ovo nije najbolji dio grada za policajce. Ovdje ljudi običavaju bježati pa ih moraš hvatati, što ti ne pomaže da kući dođeš u pristojno doba. Osim toga, nešto joj je govorilo — tjeralo je — da se vidi s majkom.

Faith uzme mobitel i ponovo nazove Evelyn. Na kućni telefon, na mobitel, pa čak i na BlackBerry, kojim se koristila samo za pisa-nje mailova. Ni na jedan se nije javila. Faith se želudac stezao dok je zamišljala najgore scenarije. Dok je radila kao pozornica, zvali su je na mnoga mjesta događaja, gdje je uplakano dijete susjedima dalo naslutiti da se dogodio neki ozbiljan problem. Majke bi se spota-knule u kadi. Očevi se slučajno ozlijedili ili doživjeli kardiogeni šok. Bebe bi tako ležale, bespomoćno urlajući, dok netko ne bi shvatio da nešto nije u redu. Ništa nije bilo tako bolno kao uplakano dijete koje ne možeš umiriti.

Faith se prekoravala što zamišlja te grozne slike. Zamišljanje najgoreg uvijek joj je dobro išlo, čak i prije nego što je postala


Karin Slaughter

8

policajka. Evelyn je vjerojatno dobro. Emmino vrijeme za spavanje je jedan i trideset. Majka je vjerojatno isključila telefon da zvono ne probudi bebu. Možda je srela neku susjedu dok je provjeravala poštu ili je otišla iznijeti smeće iz kuće stare gospođe Levy koja je živjela vrata do.

Svejedno, Faith su dlanovi sklizali po upravljaču dok je skre-tala na Boulevardsku ulicu. Znojila se unatoč blagome ožujskom vremenu. Nemoguće da se ovo događa samo zbog majke ili bebe, pa čak ni zbog Jeremyjeve nepristojno plodne djevojke. Faith je prije manje od godinu dana dijagnosticiran dijabetes. Religiozno je mjerila šećer u krvi, jela prikladnu hranu, pazila na to da joj gricka-lice budu pri ruci. Osim danas. To vjerojatno objašnjava zašto joj se i razmišljanje poremetilo. Samo treba nešto pojesti. Po mogućnosti s majkom i djetetom u vidokrugu.

Faith ponovo pretraži pretinac ispod kontrolne ploče kako bi se uvjerila da je zaista prazan. Mutno se sjećala da je jučer Willu dala posljednju energetsku pločicu dok su čekali pred zgradom suda. Bilo je ili to ili da ga promatra kako udiše slatko pecivo iz aparata s grickalicama. Žalio se na okus pločice, ali ju je svejedno cijelu pojeo. I sada ona plaća za to.

Projurila je kroz žuto svjetlo na semaforu, jureći koliko se to usuđivala u polunaseljenoj ulici. Cesta se sužavala kod Ponce de Leonove avenije. Faith je prošla pokraj niza restorana brze prehrane i trgovine organskim proizvodima. Sjela je na papučicu gasa, ubrza-vajući u zavoje koji su graničili s Piedmontskim parkom. Odbljesak prometne kamere odbio joj se o retrovizor dok je klizila kroz još jedno žuto svjetlo. Nagazila je na kočnicu zbog neopreznoga pje-šaka koji je prelazio cestu na neoznačenome mjestu. Proletjela je pokraj još dviju trgovina, a onda je došao posljednji semafor, koji je, srećom, bio zelen.

Evelyn je još živjela u istoj kući u kojoj su Faith i njezin stariji brat odrasli. Njezina jednokatnica nalazila se u jednome predjelu Atlante koji se nazivao Sherwood forest, a ugnijezdio se između naselja Ansley Park, jednog od najelitnijih naselja u gradu, i Među-državne ceste 85, s koje se stalno čula tutnjava prometa, ovisno o


DUBOKI PAD

9

tome na koju stranu puše vjetar. Danas je vjetar pošteno puhao i kada je Faith otvorila prozor kako bi u automobil ušlo još svježega zraka, začula je poznato zujanje koje je obilježilo gotovo svaki dan njezina djetinjstva.

Kao netko tko je cijeli život živio u naselju Sherwood forest, Faith je gajila duboku mržnju prema ljudima koji su projektirali to naselje. Parcelizacija je napravljena nakon II. svjetskog rata, kuće od opeke napunili su vojnici koji su se vratili i iskoristili prednost povoljnih zajmova za veterane. Projektanti ulica bestidno su prigr-lili šervudski koncept. Nakon oštrog skretanja na Lionelovu ulicu, Faith je prešla Ulicu fratra Tucka, skrenula desno na Cestu Robina Hooda, projurila kroz križanje s Putem gospe Marijane, bacila pogled na prilaz vlastite kuće na uglu Doncasterske i Barnesdaleske, prije nego što je napokon skrenula na majčin prilaz, nedaleko od Staze Maloga Johna.

Evelynin bež Chevy Malibu bio je parkiran unatrag ispod nad-strešnice za automobile. Barem je to bilo normalno. Faith nikada nije vidjela majku da parkira na nos. To joj je ostalo iz policijskih dana. Uvijek paziš na to da ti je automobil spreman za pokret čim stigne poziv.

Faith nije imala vremena razmišljati o majčinim navikama. Skrenula je na prilaz i prednjim krajem Mini Morrisa stala uz pred-nji kraj Malibua. Noge su je boljele dok je ustajala; posljednjih dva-deset minuta svaki mišić u tijelu bio joj je napet. Iz kuće je treštala glazba. Heavy metal, ne majčini uobičajeni Beatlesi. Faith stavi ruku na Malibuov poklopac motora dok je hodala prema kuhinjskim vratima. Motor je bio hladan. Možda je Evelyn bila u tušu kad ju je Faith nazvala. Možda nije provjeravala e-mail ili mobitel. Možda se porezala. Na vratima je bio krvavi otisak.

Faith ga najprije nije uopće uočila, pa je tek nakon nekoliko sekundi shvatila što je vidjela. Krvavi otisak lijeve ruke nalazio se otprilike četrdeset pet centimetara iznad kvake. Vrata su bila zatvo-rena, ali ne i zaključana. Zraka sunca probijala se kroz dovratnik, vjerojatno od prozora iznad kuhinjskoga sudopera.


Karin Slaughter

10

Faith još nije shvaćala što vidi. Približila je vlastitu ruku otisku — dijete koje prislanja svoje prste o majčine. Evelynina ruka bila je manja. Prsti tanki. Vrh prstenjaka nije dotaknuo vrata. Ondje gdje se on trebao nalaziti bio je grumen krvi.

Glazba je naglo stala. Usred tišine, Faith začuje poznato gugu-tanje, turiranje koje je najavljivalo početak pravoga zavijanja. Zvuk je odjekivao ispod nadstrešnice za automobil, tako da je Faith na trenutak pomislila da dolazi iz njezinih usta. Onda se ponovilo i ona se okrenula, znajući da je to Emma.

Gotovo sve ostale kuće u naselju Sherwood forest bile su sru-šene ili preuređene, ali kuća obitelji Mitchell bila je uglavnom ista kao i kada je tek izgrađena. Raspored je bio jednostavan: tri spava-će sobe, dnevni boravak, blagovaonica i kuhinja s vratima koja su vodila u zatvorenu nadstrešnicu za automobil. Bill Mitchell, Faithin otac, izgradio je spremište za alat prekoputa nadstrešnice. Bila je to čvrsta zgrada — njezin otac nikada ništa nije radio polovično — s metalnim vratima koja su se zatvarala lokotom i imala sigurnosno staklo na prozoru. Faith je tek kada joj je bilo deset godina shvatila da je kućica predobro utvrđena da bi bila samo spremište za alat. Nježnošću tipičnom za starijega brata, Zeke joj je objasnio čemu zapravo spremište služi. »Ondje mama drži pištolj, glupsonice.«

Faith protrči pokraj automobila i pokuša otvoriti vrata skla-dišta. Bila su zaključana. Pogledala je kroz prozor. Metalne žice u sigurnosnom staklu pred očima su joj se pretvarale u paukovu mrežu. Vidjela je vrtlarski stol i vreće sa zemljom, uredno složene ispod njega. Oruđe je visjelo na za njega namijenjenim kukama. Oprema za travnjak bila je uredno posložena na svojemu mjestu. Metalni crni sef s bravom s kombinacijom bio je prikovan za pod ispod stola. Vrata su bila otvorena. Nije bilo Evelynina revolvera Smith and Wesson s drškom boje trešnje. Ni kutije sa streljivom koja je obično bila pokraj njega.

Ponovo je začula gugutanje, ovoga puta glasnije. Hrpa prekri-vača na podu ritmički se podizala i spuštala, poput otkucaja srca. Evelyn je tim prekrivačima prekrivala biljke kada bi neočekivano


DUBOKI PAD

11

došla smrzavica. Obično su bili posloženi na najgornjoj polici, ali sada su bili smotani u kutu pokraj sefa. Faith je primijetila ružičasti čuperak kako viri iza sivih prekrivača, a zatim lûk plastičnoga naslo-njača za glavu, koji je mogao biti jedino Emmina automobilska sjedalica. Prekrivači su se ponovo pomaknuli. Izvirilo je sićušno sto-palo, blijedožuta pamučna čarapa s čipkastim obrubom oko gležnja. Onda se probila i mala ružičasta šaka. Zatim je ugledala Emmino lice. Emma se nasmiješila Faith, gornja usna oblikovala se u nježni trokut. Ponovo je zagugutala, ovaj put od oduševljenja.

»O, Bože.« Faith je bezuspješno povlačila zaključana vrata. Ruke su joj se tresle dok je prstima pretraživala gornji rub dovratni-ka, tražeći ključ. Prašina je padala. Oštar rub špranje zabio joj se u prst. Ponovo pogleda kroz prozor. Emma je pljeskala, umirena time što je ugledala majku, unatoč tomu što Faith nikada u životu nije došla tako blizu pravoj panici kao sad. U spremištu je bilo vruće. Vani previše toplo. Emma bi se mogla pregrijati. Mogla bi dehidri-rati. Mogla bi umrijeti.

Prestravljena, Faith se spustila na sve četiri, pomislivši kako je ključ pao i možda skliznuo ispod vrata. Vidjela je da je dno Emmi-ne sjedalice savijeno na mjestu gdje je bilo ugurano između sefa i zida. Sakriveno iza prekrivača.

Zapriječeno sefom.Faith se zaustavi. Pluća su joj se stegnula usred udaha. Čeljust

joj je bila tako stisnuta kao da ju je netko vezao žicom. Polagano je sjela. Na betonu ispred nje bilo je kapljica krvi. Pogledom je pratila trag koji je vodio do kuhinjskih vrata. Do krvavoga otiska.

Emma je zaključana u spremištu. Nema Evelynina pištolja. Krvavi trag vodi do kuće.

Faith ustane, okrenuvši se prema kuhinjskim vratima na kojima nije bio povučen zasun. Čulo se samo njezino teško disanje.

Tko je isključio glazbu?Faith otrči do automobila. Izvadi Glock koji je bio ispod

vozačkoga sjedala. Provjeri spremnik i zakvači futrolu za bok.


Karin Slaughter

12

Mobitel joj je još bio na prednjemu sjedalu. Faith ga zgrabi prije nego što je otvorila prtljažnik. Bila je detektivka u Odjelu za umor-stva Atlantske policije. Iz sjećanja je nazvala broj za hitne slučajeve, kojega nije bilo na popisima. Nije operaterki dala vremena ni da progovori. Odverglala je svoj stari broj značke, svoju jedinicu i maj-činu uličnu adresu.

Zastala je prije nego što je rekla: »Šifra trideset.« Te su je riječi gotovo ugušile. Šifra 30. Nikada u životu nije izgovorila tu frazu. Značila je da je policijskome službeniku potrebna pomoć. Značilo je da je drugi policijski službenik u ozbiljnoj opasnosti, možda mrtav. »Moje dijete zaključano je u spremištu ispred kuće. Na betonu ima krvi, a na kuhinjskim vratima vidljiv je krvavi oti-sak. Mislim da mi je majka u kući. Čula sam glazbu, ali ju je netko isključio. Ona je umirovljena policajka. Mislim da je—« Faith se grlo stegne poput šake. »Pomozite. Molim vas. Pošaljite pomoć.«

»Primljeno, šifra trideset«, operaterka odgovori oštrim i ukočenim glasom. »Ostanite vani i čekajte pojačanje. Nemojte — ponavljam — nemojte ulaziti u kuću.«

»Primljeno.« Faith poklopi i baci mobitel na stražnje sjedalo. Gurne ključ u bravu i otključa sačmaricu pričvršćenu za prtljažnik automobila.

GBI je svakom svom agentu davao najmanje dva oružja. Glock 23 bio je .40 kalibarski poluautomatski pištolj u koji stane trinaest metaka u spremniku i jedan u cijevi. U cijev sačmarice Remington 870 stanu četiri patrone Buckshot »00«. Faithina sačmarica imala je još šest patrona u dodatnom bočnom držaču zakvačenom ispred kundaka. Svaki metak sadržava osam kugli. Svaka kugla bila je otprilike veličine .38 kalibarskog metka.

Svakim pritiskom na okidač, iz Glocka bi se ispalio jedan metak. Iz Remingtona osam.

Politika GBI-a nalagala je da svi agenti u svojemu Glocku imaju metak u cijevi, što znači da ih je ukupno četrnaest. Na oružju nije bilo uobičajene vanjske kočnice. Agenti su zakonom ovlašteni da upotrijebe smrtonosnu silu ako osjete da su njihovi životi ili


DUBOKI PAD

13

životi drugih u opasnosti. Okidač povlačiš samo kad namjeravaš pucati, a pucaš samo kad namjeravaš ubiti.

Sačmarica je druga priča, ali s istim završetkom. Kočnica se nalazila iza otponca i nije trebalo mnogo snage da je se povuče. U sačmarici se metak ne drži u ležištu. Želiš da svi oko tebe čuju kako taj metak zveči, priprema se eksplodirati. Faith je vidjela odrasle muškarce kako od tog zvuka padaju ničice.

Pogledala je prema kući dok je otkočivala kočnicu. Zastor na prozoru na pročelju kuće malo se pomaknuo. Neka sjena potrčala je niz hodnik.

Faith je jednom rukom potezala sačmaricu dok je hodala prema nadstrešnici za automobil. To potezanje proizvelo je zado-voljavajući tupi zvuk koji se odbijao od betona. Jednim tečnim pokretom, sačmarica joj se našla na ramenu, cijev je bila ravno pred njom. Nogom je razvalila vrata, čvrsto držeći oružje dok je vikala: »Policija!«

Ta je riječ odjeknula kroz kuću poput grmljavine. Izišla je iz dubokoga, mračnog mjesta u Faithinoj nutrini, mjesta koje je uglav-nom ignorirala, bojeći se da će pokrenuti nešto što više nikada neće moći zaustaviti. »Iziđite s rukama u zraku!«

Nitko nije izišao. Začula je buku koja je dopirala odnekud iz stražnjega dijela kuće. Vid joj se izoštrio kad je ušla u kuhinju. Krv na radnoj plohi. Nož za kruh. Još krvi na podu. Ladice i ormarići zjapili su prazni. Telefon na zidu visio je poput iskrivljene petlje. Evelynin BlackBerry i mobitel ležali su na podu razbijeni na koma-diće. Faith je držala sačmaricu pred sobom, s prstom malo dalje od okidača kako ne bi napravila neku pogrešku.

Trebala bi misliti na majku, ili Emmu, ali samo joj je jedno prolazilo glavom: ljudi i vrata. Kada provjeravaš kuću, to su naj-veće prijetnje tvojoj sigurnosti. Moraš znati gdje su ljudi — jesu li pozitivci ili negativci — i moraš znati što ti prilazi kroz svaka vrata.

Faith se okrenula u stranu, usmjeravajući sačmaricu prema praonici. Vidjela je muškarca kako licem prema dolje leži na podu. Crna kosa. Koža voštanožuta. Ruke omotane oko tijela. U njegovoj


Karin Slaughter

14

blizini nije bilo pištolja. Zatiljak mu je bio krvava kaša. Stroj za pranje rublja bio je poprskan moždanom tvari. Vidjela je rupu koju je metak napravio zabivši se u zid nakon što je izišao iz lubanje.

Faith se ponovo okrene prema kuhinji. Kroz nju se prolazilo u blagovaonicu. Čučnula je i zamahnula oko sebe.

Prazno.Nacrt kuće u glavi joj se pojavio kao dijagram. Dnevna soba

joj je slijeva. Veliko, otvoreno predvorje zdesna. Hodnik ravno ispred nje. Kupaonica na dnu hodnika. Dvije sobe zdesna. Jedna slijeva — majčina soba. Unutra su se nalazili i vrlo mala kupaonica te vrata koja vode u stražnje dvorište. Vrata Evelynine spavaće sobe bila su jedina zatvorena vrata u tom hodniku.

Faith krene prema zatvorenim vratima, ali zastane. Ljudi i prolazi.U glavi je vidjela riječi uklesane u kamenu: Nemoj nastaviti

kretanje prema prijetnji koja se nalazi ispred tebe, dok nisi sigurna da je sve iza tebe čisto.

Faith čučne dok je skretala lijevo i uđe u dnevni boravak. Provjerila je zidove, klizna staklena vrata koja su vodila u stražnje dvorište. Staklo je bilo razbijeno. Povjetarac je šumio u zastorima. Soba je prevrnuta naglavačke. Netko je nešto tražio. Ladice su bile razbijene. Iz jastuka izvađeno punjenje. Sa svojega položaja, Faith je vidjela da sa stolca za ljuljanje, koji je bio iza kauča, ne vise ničije noge. Okretala je glavu između sobe i hodnika, sve dok nije bila sigurna da može nastaviti.

Prva vrata vodila su u njezinu staru sobu. Netko je i ovdje tra-žio. Ladice u Faithinu starome pisaćem stolu virile su poput jezika. Madrac je bio rastrgan. Emmina kolijevka razbijena na komadiće. Njezin prekrivač poderan. Viseća igračka koja joj je visjela iznad glave svaki mjesec njezina života bila je zgnječena u sag poput hrpe smeća. Faith proguta gorući bijes koji je planuo u njoj. Prisilila se da nastavi hodati.

Nabrzinu je provjerila ormare i ispod kreveta. Isto je napravila i u Zekeovoj sobi, koja je pretvorena u majčin ured. Papiri su bili


DUBOKI PAD

15

razbacani po podu. Ladice bačene u zid. Pogledala je u kupaonicu. Zastor od kade bio je povučen. Ormar za posteljinu zjapio je otvo-ren. Ručnici i plahte bili su pobacani po podu.

Faith je stajala lijevo od vrata majčine spavaće sobe kad je čula prvu sirenu. Zvuk je dopirao iz daljine, ali bio je jasan. Trebala bi čekati, čekati pojačanje.

Nogom je razvalila vrata i u čučnju se okrenula oko sebe. Prst joj je otišao na okidač. Dva muškarca stajala su u podnožju kreveta. Jedan je bio na koljenima. Bio je to jedan Latinoamerikanac, odje-ven samo u traperice. Koža na prsima bila mu je razderana, kao da ga je netko bičevao bodljikavom žicom. Znoj mu je svjetlucao po cijelome tijelu. Po rebrima su mu se vidjele crne i crvene modrice. Ruke i trup bili su mu puni tetovaža, od kojih je najveća bila na prsima: zeleno-crvena teksaška zvijezda oko koje je bila ovijena čegrtuša. Član je Los Texicanosa, meksičke bande koja posljednjih dvadeset godina kontrolira atlantsku trgovinu drogom.

Drugi muškarac bio je Azijac. Nije imao tetovaže. Bio je odjeven u kričavocrvenu havajsku košulju i svijetlosmeđe platnene hlače. Stajao je držeći Texicanosa pred sobom, s pištoljem prislo-njenim uz njegovu glavu. Smith and Wesson s drškom boje trešnje. Majčin revolver.

Faith je sačmaricu usmjerila prema Azijčevim prsima. Hladni, kruti metal činio joj se kao produžetak njezina tijela. Od navale adrenalina srce joj je luđački lupalo. Svaki mišić u njezinu tijelu želio je povući okidač.

Govorila je odsječnim glasom: »Gdje mi je majka?« Odvratio je nazalnim, južnjačkim rastezanjem: »Budeš li

pucala u mene, pogodit ćeš i njega.« Bio je u pravu. Faith je stajala u hodniku, manje od dva metra

od njih. Oni su bili preblizu jedan drugome. Čak i ako mu puca u glavu, ostaje opasnost da će zalutala sačma pogoditi — možda i ubiti — taoca. Svejedno je držala prst na okidaču. »Reci mi gdje je.«

Čvršće je pritisnuo cijev pištolja u muškarčevu glavu. »Baci pušku.«


Karin Slaughter

16

Sirene su postajale glasnije. Dopirale su iz Zone 5, s one strane naselja koje je bilo na ulici Peachtree. Faith reče: »Čuješ to?« Zamislila je njihov prolazak kroz Nottinghamsku i izračunala da će patrolna vozila stići ovamo za manje od minute. »Reci mi gdje mi je majka ili ću te ubiti prije nego što stignu ovamo, kunem se.«

Nasmiješio se i čvršće stisnuo držak pištolja. »Znaš zbog čega smo ovdje. Daj mi to i pustit ćemo je.«

Faith nije imala pojma o čemu on to, dovraga, govori. Njezina majka je šezdesettrogodišnja udovica. Najvrednije što ima u ovoj kući je zemljište na kojemu upravo stoje.

Njezinu je šutnju protumačio kao izvrdavanje. »Stvarno želiš izgubiti mamicu zbog ovog Latinosa?«

Faith se pravila da razumije. »Tako je jednostavno? Zamjena?« On slegne ramenima. »Samo ćemo tako oboje otići živi

odavde.« »Sereš.« »Ne serem. Pravedna razmjena.« Sirene su postale glasnije.

Čulo se škripanje guma s ulice. »Ajde, kujo. Sat otkucava. Jesmo li se dogovorili ili nismo?«

Laže. Već je ubio jednu osobu. Drugoj prijeti. Čim shvati da Faith blefira, jedino što će joj dati bit će metak u prsa.

»Jesmo«, složi se i lijevom rukom baci pištolj pred sebe. Instruktor gađanja na streljani nosio je štopericu koja je brojila

svaku desetinu sekunde, i zato je Faith znala da njezinoj desnoj ruci treba točno osam desetina sekunde da izvuče Glock iz futrole na boku. Dok je Azijac bio ometen padom njezina pištolja pred nje-gove noge, napravila je upravo to — izvukla Glock, obavila prst oko okidača i upucala ga u glavu.

Ruke su mu poletjele u zrak. Ispustio je pištolj. Bio je mrtav prije nego što je pao na pod.

Netko je razvalio ulazna vrata. Faith se okrene prema predsob-lju dok je policijski tim u punoj opremi preplavio kuću. Zatim se ponovo okrene prema sobi i shvati da Meksikanca više nema.


DUBOKI PAD

17

Vrata koja vode u stražnje dvorište bila su otvorena. Faith istrči iz kuće dok se Meksikanac prebacivao preko ograde od žiča-nog pletiva. S&W bio joj je u ruci. Unuke gospođe Johnson igrale su se u njezinu dvorištu. Vrisnule su kada su ugledale naoružanog muškarca koji im se približava. Bio je šest metara od njih. Četiri. Podignuo je pištolj prema djevojčicama i ispalio metak iznad njiho-vih glava. Komadići opeke sa zida rasprsnuli su se po tlu. Djevojčice su bile previše prestrašene da bi vrištale, da bi se pomaknule, spasile se. Faith zastane ispred ograde, namjesti Glock i povuče okidač.

Muškarac se trznuo kao da mu je netko kroz prsa provukao žicu. Stajao je najmanje punu sekundu, a onda su ga koljena izdala i pao je leđimice na tlo. Faith preskoči ogradu i potrči prema nje-mu. Udarala ga je petom u zapešće dok nije pustio pištolj njezine majke. Djevojčice su ponovo počele vrištati. Gospođa Johnson izišla je iz kuće i podignula ih kao da su pačići. Pogledala je Faith dok je zatvarala vrata. U pogledu joj se vidjelo zaprepaštenje, prestravlje-nost. Znala je naganjati Zekea i Faith crijevom za zalijevanje vrta kad su bili mali. Nekoć se ovdje osjećala sigurnom.

Faith stavi Glock u futrolu, a Evelynin revolver zatakne u stražnji dio hlača. Zgrabila je Meksikanca za ramena. »Gdje mi je majka?« Upita ga. »Što su joj učinili?«

On otvori usta, a krv mu poteče ispod srebrnih navlaka na zubima. Smiješio se. Seronja se smiješio.

»Gdje je?« Faith rukom pritisne njegova izudarana prsa, osjećajući kako joj se pod prstima pomiču slomljena rebra. Vrisnuo je od bola, a ona je još snažnije pritisnula, trljajući kosti jedne o druge. »Gdje je?«

»Agentice!« Neki mladi policajac jednom se rukom uhvatio za ogradu dok ju je preskakao. Izvukao je pištolj, ali ga je uperio u tlo. »Odmaknite se od uhićenika.«

Faith se približila Meksikancu. Osjećala je toplinu koja se širila iz njegova tijela. »Reci mi gdje je.«

Adamova jabučica mu se pomicala. Više ga nije boljelo. Zje-nice su mu bile veličine novčića. Kapci su mu treperili. Rub usne se trzao.


Karin Slaughter

18

»Reci mi gdje je.« Sa svakom riječi, glas joj je bivao sve više ispunjen očajem. »O, Bože, samo mi — molim te — reci gdje je ona!«

Dah mu je zvučao nekako ljepljivo, kao da su mu pluća među-sobno slijepljena. Usne su mu se pomaknule. Šapnu nešto što Faith nije uspjela razabrati.

»Što?« Približila je uho toliko blizu njegovih usana da je osjećala pljuvačku iz njegovih usta. »Reci mi«, šapne. »Molim te, reci mi.«

»Almeja.« »Što?« Faith ponovi. »Što si rekao?« Usta mu se otvore.

Umjesto riječi, poteče krv. »Što si rekao?« Faith vrisne. »Reci mi što si rekao!«

»Agentice!« policajac ponovo poviče.»Ne!« Faith pritisne dlanove o Meksikančeva prsa, pokuša-

vajući prisiliti njegovo srce da ponovo počne kucati. Faith stisne šaku i udari najjače što je mogla, tukući ga, tjerajući ga da se vrati u život. »Reci mi!« Poviče. »Daj, reci mi!«

»Agentice!« Netko ju je uhvatio oko struka. Policajac ju je praktički podignuo u zrak.

»Pusti me!« Faith ga laktom tako snažno udari da ju je pustio kao da je kamen. S mukom se vukla po travi, pužući prema svjedoku. Taocu. Ubojici. Jedinoj preostaloj osobi koja bi joj mogla reći koji se vrag dogodio njezinoj majci.

Položila je ruke na Meksikančevo lice i zagledala se u njegove beživotne oči. »Molim te, reci mi«, preklinjala je, premda je znala da je prekasno. »Molim te.«

»Faith?« Detektiv Leo Donnelly, njezin stari partner iz Atlantske policije, stajao je s druge strane ograde. Bio je zadihan. Rukama se držao za vrh ograde. Vjetar mu je rastvorio jeftino smeđe odijelo. »Emma je dobro. Stiže bravar.« Riječi su iz njega istjecale guste i polagane, poput melase kroz cjedilo. »Hajde, mala. Emma treba mamu.«


DUBOKI PAD

19

Faith pogleda iza njega. Policajci su bili posvuda. Tamnoplave uniforme mutile su joj se pred očima dok su policajci pretraživali kuću, dvorište. Kroz prozore je pratila kako se specijalci kreću iz sobe u sobu, podignutih pištolja, i slušala kako izvikuju »Sve je čisto!« kada ništa ne bi pronašli. Zvuk sirena parao je zrak. Policij-ska patrolna vozila. Kola hitne pomoći. Vatrogasno vozilo.

Poziv je otposlan. Šifra 30. Policajki je hitno potrebno poja-čanje.

Tri muškarca ubijena iz vatrenog oružja. Njezino dijete zaključano u spremištu za alat. Njezina majka nestala.

Faith čučne. Drhtavim rukama uhvati se za glavu i prisili da ne zaplače.


PRVO POGLAVLJE - Delfi knjižare · Duboki pad_Final TVRDI.indd 3 17.06.2015. 15:25. Karin...

Documents

Transcript of PRVO POGLAVLJE - Delfi knjižare · Duboki pad_Final TVRDI.indd 3 17.06.2015. 15:25. Karin...