PROF. DR. ĆAZIM SADIKOVIĆ

ZA DRŽAVU NOVOG STOLJEĆA

- Bosna i Hercegovina kao savremena demokratska država -

1) DRŽAVA BOSNA I HERCEGOVINA PREMA DAYTONSKOM USTAVU

Ustav Bosne i Hercegovine definirao je Bosnu i Hercegovinu kao demokratsku državu, čime

je, saglasno savremenoj teoriji države, stao na stanovište da je suverenitet te države emanacija

volje bosansko – hercegovačkog naroda koja se izražava u formi predstavničke demokratije.

Država BiH je takođe definirana i kao pravna država što samim tim znači da su njena ukupna

organizacija i sve njene bitne funkcije utemeljene na principima vladavine prava i savremeno

shvaćene pravde. Najzad, Ustav kao osnovne ciljeve države BiH navodi

- respekt ljudskog digniteta, slobode i jednakosti,

- uspostavljanje demokratske strukture vlasti i pravičnih procedura, te suverenitet,

teritorijalni integritet i političku nezavisnost BiH

- opću dobrobit i ekonomski napredak na bazi privatnog vlasništva i tržišne ekonomije.

Činjenica, da aktuelni ustav Bosnu i Hercegovinu određuje kao demokratsku državu koja

funkcionira prema principu vladavine prava i slobodnih i demokratskih izbora, nije znak da je

ta država, po svojoj strukturi i funkciji, uređena u skladu sa tom definicijom. Naprotiv, kada

se pogleda cijeli sklop institucija i procedura, koje zajedno sa ljudskim pravima čine osnovne

elemente svakog ustavnog uređenja, onda je vidljivo da Bosna i Hercegovina pokazuje velika

odstupanja od svoje ustavno proklamirane definicije države.

Analiza normativnog dijela Ustava BiH uvjerava nas da, prije osam godina ustavotvorac nije

uspio da te ciljeve izrazi i u normativnom dijelu ustava. Naime, u tom dijelu ustava, pod

presijom zahtjeva nacionalnih, nacionalističkih i nacionalfašističkih snaga - čak i «uz učešće

brojnih ratnih zločinaca», kako se to ističe u dokumentu ESI-a1 - ukupna organizacija i

funkcioniranje osnovnih državnih institucija bazirani su isključivo na etničkom elementu.

Tako, umjesto da se u prvi plan ustava, kako je to općenito slučaj u savremenoj demokratiji i

civilizaciji, stave prvo, pojedinac, građanin, pripadnik bosansko-hercegovačkog društva i

1 ESI, Making federalism work – a radical proposal for practical reform, 8 january 2004, p. 11

1

drugo, država koja bi se starala o ostvarivanju ljudskih prava i interesa

bosanskohercegovačkog naroda, ustav je prihvatio isključivo koncept tzv. konstitutivnih

naroda. U tom smislu Ustav BiH u svom normativnom dijelu se ne bazira na interesu

bosanskohercegovačkog naroda nego na interesima tri «konstitutivna naroda». To je nužno

vodilo diskriminaciji pojedinaca – priadnika svih ostalih naroda koji čine populaciju države

BiH.

Središnji dio Ustava BiH čine dakle dispozicije koje izražavaju etničku i političku podjelu

BiH kakva je nastala u toku rata i težnji da se ta podjela održi. Radi se o onom dijelu Ustava

BiH, (članovi III, IV i V), u kojem se reguliraju osnovne institucije i procedureu BiH. Taj dio

ustava izražava etnička dimenzija unutrašnjeg uređenja države Bosne i Hercegovine i skoro

isključivo se bavi postojanjem i djelovanjem tri «konstitutivna naroda», ili tri etničko -

vjerske skupine, Bošnjaka, Hrvata i Srba. U tom dijelu «ostali» narodi, kao i «građani», mada

se spominju u Preambuli Ustava BiH, praktično su ostali izvan domašaja ustavne regulacije.

Osnovno što se može istaći za ovaj dio Ustava BiH jeste da on ozbiljno ugrožava princip

jednakosti građana u pogledu pristupa najvažnijim državnim funkcijama. Tako funkciju člana

Predsjedništva BiH2, Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine3, te

predsjedavajućeg oba doma Parlamentarne skupštine i njihovih zamjenika4, mogu obavljati

samo pripadnici tzv. konstitutivnih naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba, dok je Ustav BiH

potpuno iz tih funkcija isključio Rome, Jevreje i pripadnike svih ostalih, preko dvadeset pet,

naroda, koji, prema popisu stanovništva iz 1991. godine čine populaciju države BiH.

Najzad, svaka predložena odluka Parlamentarne skupštine BiH može biti proglašena

destruktivnom, ne po interes bosanskohercegovačke nacije, nego po «vitalni interes

bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda»5. Te odredbe, nesumnjivo su, izravno suprotne ne 2 Predsjedništvo BiH se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske. 3 Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trćine iz Federacije (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba).

(a) Nominovane hrvatske, odnosno bošnjačke delegate iz Federacije biraju hrvatski odnosno bonjački delegati u Domu naroda Federacije. Delegate iz Republike Srpske bira Narodna skupština Republike Srpske.

(b) Devet članova doma naroda sačinjavaju kvorum, pod uslovom da su prisutna najmanje tri bošnjaka, tri hrvata i tri srpska delegata. (član IV, t.1)

4 Svaki dom će većinom glasova usvojiti svoj poslovnik o radu i izabrati među svojim članovima jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata za predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg, s tim da će mjesto predsjedavajućeg rotirati između ova tri lica. (član IV, t. 3)5 Član IV, tačka 3., stav e) Ustava Bosne i Hercegovine

2

samo članu 14 Evropske konvencije, nego i cijelom evropskom demokratskom ustavnom

nasljeđu i savremenoj civilizaciji uopće. Jer, sve evropske države su emanacija naroda, a ne

etničkih grupa, bez obzira na okolnost da najveći broj tih država ima višeetnički karakter.

Ovaj anahroni, diskriminatorski i bitno nedemokratski dio Ustava BiH proizvod je krajnje

neprincipijelnog kompromisa država koje su se sukobile tokom rata /1992-1995/, i koje su

potpisale Daytonski mirovni sporazum. To je sve zajedno koncidiralo sa krajnje popustljivim i

tolerantnim stavom tzv. međunarodne zajednice prema iredentičkim zahtjevima država koje

su pokrenule i vodile ovaj rat protiv BiH.

U namjeri da udovolji zahtjevima zaraćenih država, u kontekstu rata protiv Bosne i

Hercegovine, daytonski ustavotvorac je ukupnu strukturu ustavnih institucija i procedura

bazirao na pretpostavci primata etničkih grupa – Bošnjaka, Hrvata, Srba – u funkcioniranju

cijelog državnog i političkog sistema. Suštinska oznaka toga dijela ustava jeste da su etničke

grupe ili «konstitutivni narodi», postali osnovni agens ukupnog djelovanja ustavnih

institucija. Da situacija u ovom pogledu bude još gora, u ovaj dio ustava unijet je i zahtjev da

se ne dopusti bilo kakvo preglasavanje spomenutih etničkih grupa – mada nije jasno u čemu

bi se moglo ogledati takvo preglašavanje ili majorizacija. U tu svrhu unijeta je klauzula

«vitalnog interesa», na koju se može pozvati pripadnik svake etničke grupe unutar

Parlamentarne skupštine. Primjenom ovog «etničkog veta» praktično moguće je blokirati

svaku akciju nacionalnog parlamenta.6

Ovaj dio Ustava u kojem se tretiraju osnovne institucije i procedure, proizvod je dakle, ne

principa ustavnog prava, nego pregovaranja država koje su bile neposredno implicirane u rat

protiv BiH. Stoga središnje mjesto u ustavu zauzimaju prava etničkih grupa a ne prava

pojedinaca, na čemu se inače bazirani svi moderni evropski ustavi, pa i sama Evropska

konvencija za zaštitu ljudskih prava. U ustavu BiH nema zato mjesta za vitalne interese

pojedinca, naroda ili bosanskohercegovačke nacije. Vitalni interesi tzv. «konstitutivnih

6 (e) Predložena odluka Parlamentarne skupštine može biti proglašena destruktivnom po vitalni interes bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda većinom glasova iz reda bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata izabranih u skladu sa stavom 1, tačkna (a). Za donošenje takve odluke biće potrebna saglasnost Doma naroda, izglasana od strane većine bošnjačkih, većine hrvatskih i većine srpskih delegata koji su prisutni i glasaju.(f) Kada većina bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata stavi primjedbu na pozivanje na tačku (e), predsjedavajući Doma naroda će odmah sazvati Zajedničku komisiju, koja se sastoji od tri delegata, od kojih je svaki izabranm iz redova bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata, u cilju razrješenja tog pitanja. Ukoliko to Komisija ne uspije u toku od pet dana, predmet se upućuje Ustavnom sudu koji će po hitnom postupku preispitati proceduralnu ispravnost slučaja. (član IV, t. 3, e i f)

3

naroda», sa predominantnom religijskom oznakom, u stvari su zauzeli mjesto i pojedinaca i

naroda i bosanskohercegovačke nacije.

Isticanje etničkih grupa u formi «konstitutivnih naroda» kao skoro isključivih aktera

političkog odlučivanja i uopće političkog i društvenog života, već dosad se – kako ćemo to još

vidjeti – jako nepovoljno odrazilo na stvarne interese bosanskohercegovačkog društva, naroda

(demosa) i svih građana BiH, bez obzira na to kojoj vjerskoetničkoj grupi pripadaju.

Najzad, Bosna i Hercegovina – definirana i kao pravna država - još uvijek, osam godina

nakon donošenja ustava, nije uspjela da formira jedinstveni pravosudni sistem bez kojeg nije

moguće zamisliti postojanje pravne države. Naime, nezavisno, nepristrasno, kompetentno

sudstvo, koje se proteže od osnova pa do vrha države, neophodan je uvjet respekta ljudskih

prava kao nezaobilazne komponente pravne i demokratske države. Međutim, umjesto

jedinstvenog pravosudnog sistema, na čijem bi vrhu stajao vrhovni sud, koji osigurava

principe ustavnosti i zakonitosti u jednom društvu, Bosna i Hercegovina još uvijek, bez obzira

na određeni napredak učinjen u posljednje vrijeme, ima parcijalizirano – može se slobodno

reći – feudalizirano sudstvo, koje samim tim nije u stanju da osigura modernu zaštitu pravde,

jednakosti, slobode i sigurnosti pojedinaca koji se nalaze pod njenom jurisdikcijom. Umjesto

državnog sudstva, u Bosni i Hercegovini postoje tri entitetska, posve odvojena, međusobno

nepovezana, i vrlo često suprodstavljena pravosudna sistema i to Republike Srpske,

Federacije Bosne i Hercegovine i Distrikta Brčko. Na taj način, bez jedinstvene «piramide

sudske vlasti» svakako su, u najnepovoljniju situaciju dovedeni, kako obični čovjek, građanin

kao, prema Evropskoj konvenciji jedini beneficijar svih ljudskih prava i sloboda, tako i država

Bosna i Hercegovina kao glavni obveznik tih prava i sloboda.

Usljed toga, Bosna i Hercegovina, još uvijek, nije uspostavila demokratski zasnovane organe

zakonodavne vlasti koji inače karakterišu sve savremene demokratske države u Evropi i

svijetu. U ovom pogledu Bosna i Hercegovina ne poštuje osnovnu demokratsku odredbu

Evropske konvencije o slobodnim i fer izborima.7 Još uvijek je na snazi izborni zakon koji je,

prema najvećem broju svojih odredaba, u direktnoj suprotnosti sa članom 14 Evropske

konvencije za zaštitu ljudskih prava, kojim se zabranjuje, uz ostalo, diskriminacija prema

etničkim, vjerskim i rasnim osnovama. A onda ni samo osnovno zakonodavno tijelo –

Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine – nije respektovala princip, da se "za sva

7 Član I, Protokol 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda

4

mjesta u najmanje jednom domu nacionalnog zakonodavstva osigura slobodno natjecanje

putem direktnog izbora", što je inače zahtjev Kopenhagenskog samita iz 1990. godine, koji je,

svakako, ne slučajno, našao svoje mjesto i u Daytonskom sporazumu.

2) EVROPSKA KONVENCIJA KAO KOREKTIV DAYTONSKE DRŽAVE

5

Ustavna odredba o obavezi usaglašavanja Ustava BiH sa Evropskom konvencijom za zaštitu

ljudskih prava, ključna je za ukupni razvoj demokratskih institucija u BiH. Ustav Bosne i

Hercegovine kao Aneks 4. Daytonskog mirovnog sporazuma, pružio je veliku realnu

mogućnost, da se, u relativno kratkom vremenu, izgradi moderna demokratska država, koja će

biti u stanju da odgovori svim savremenim ekonomskim i socijalnim zahtjevima, uključujući i

zaštitu ljudskih prava. Taj ustav, konkretnije, pružio je brojne prilike – od kojih su neke

direktne obaveze – čije bi korištenje značilo radikalnu racionalizaciju strukture postojeće

bosanskohercegovačke države i njenog pretvaranja u instrument izgradnje moderne

demokratije, društvenog blagostanja i ljudskih prava za sve. Uz Preambulu Ustava BiH, u

kojoj je vrlo uspješno izražen ukupni finalitet jedne moderne evropske države8, najveći značaj

ima odredba prema kojoj će se izravno u BiH primjenjivati Evropska konvencija za zaštitu

ljudskih prava i koja će imati prioritet nad svakim drugim pravom.9

Tako su zapravo, na «mala vrata» u Ustav BiH uvedeni svi veliki principi evropske pravne

misli i političke tradicije. Tek kada se pođe od principa da je Evropska konvencija integralni

dio ustava BiH, onda se može s pravom zaključiti da je u Ustav BiH unijet princip «općeg

interesa» koji čini bit jednog demokratskog društva. Istim putem unijeti su pojmovi «nacija»,

«građanin», «narod», «javni interes», «demokratsko društvo», «nacionalna bezbjednost»,

«ekonomska dobrobit zemlje», «slobodno izražavanje mišljenja naroda», bez kojih je

nezamisliva moderna, pravna i demokratska država. Dakle, ako postoje narod, nacija ili

građanin onda se može govoriti i o zakonima koji su izraz općeg interesa kao kategorije koja

nije istvojetna sa vitalnim interesima pojedinih «konstitutvnih naroda», niti sa njihovim bilo

kakvim zbirom. Zakoni u BiH mogu biti samo izraz općeg interesa koji poizilazi iz principa

političke reprezentacije na kojem su zasnovane sve modene demokratske države u Evropi i

svijetu.

8 Oslanjajući se na poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju, ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravilne procedure najbolje stavraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva, uželji da podstaknu opšte blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede, vođeni ciljevima i načelima Povelje Ujednjenih naroda, opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom, odlučni da osiguraju puno poštovanje međunarodnog humanitarnog prava, inspirisani Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o ravima lica koja pripadaju acionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava....9 Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. (član II, t.2)

6

Unošenje Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava bio je jedan od načina da se napravi

izvjesna protivteža predimenzioniranoj ulozi etničkih grupa, i da se u Ustav BiH unesu

kategorije građanina BiH i demokratske države BiH koja bi štitila ljudska prava i osnovne

slobode za sve koji se nalaze pod njenom jurisdikcijom. Spomenuta odredba o primatu

Evropske konvencije u pravnom sistemu BiH bitna je za tumačenje i primjenu cijelog ustava

BiH. Primjena te odredbe, tokom proteklih osam godina, značila bi kako usaglašavanje svih

zakona i drugih propisa države, entiteta i općina sa slovom i duhom Evropske konvencije kao

osnovnog dokumenta evropskog pravnog poretka, tako i brisanje svih odredbi samog Ustava

BiH koje su suprotne ljudskim pravima i slobodama koje u sebi sadrži Evropska konvencija.

Slična uloga namijenjena je i instituciji visokog predstavnika. Naime, daytonski ustavotvorac

je bio svjestan da država BiH, usljed velikih nedorečenosti i nekoherentnosti ustava u pogledu

ostvarivanja ciljeva koji su dati u Preambuli Ustava BiH i međunarodnim dokumentima, neće

biti u stanju da ostvari ciljeve koji su pretpostavljeni u funkciji moderne demokratske i pravne

države. Uz to, naravno, svakako imao je u vidu i svu težinu zadataka koji su došli kao

posljedica upravo završenog rata. Znalo se da vještačka podjela države na entitete i

«konstitutivne narode» svakako znači dodatnu nepovoljnu okolnost za demokratsku i svaku

drugu obnovu bosanskohercegovačkog društva. Posebno je naglašena obaveza institucija

međunarodne zajednice da, uz domaće organe, osiguraju poštovanje ljudskih prava, povratak

izbjeglica, održavanje slobodnih izbora i slično.10

Naime, jedna od bitnih posljedica rata koji je vođen protiv Bosne i Hercegovine, bila je, ne

samo destrukcija države BiH, nego i samog bosanskohercegovačkog društva. Težnje da se

ostvare teritorijalna osvajanja bila su praćena deportacijama, progonima i svim drugim

vidovima genocida u namjeri da se okupirane teritorije pretvore u etnički «čiste» teritorije.

Tako je došlo do promjene socijalno – demografske strukture BiH: umjesto disperziranih

etniciteta kakvi su stoljećima postojali u BiH, došlo je, za samo prva dva mjeseca rata, do

njihovog nasilnog teritorijalnog grupiranja. Upravo zato, Ustav BiH, Aneks 7 i drugi aneksi

10 «1. Strane se slažu da će primjena civilnih aspekata mirovnog rješenja sadržavati široki dijapazon aktivnosti, uključujući nastavak humanitarne pomoći za period koliko to bude potrebno; obnova infrastrukture i ekonomska obnova; ustanovljenje političkih i ustavnih institucija u BiH; unapređenje poštovanja ljudskih prava i povratka raseljenih lica i izbjeglica; održavanje slobodnih i fer izbora tokom vremenskog perioda u Neksu 3. na opšti okvirni sporazum. Značajan broj međunarodnih organizacija i agencija biće pozvan da pomaže u ovome.» (Aneks 10, Član I, tačka 1.)

7

Daytonskog sporazuma, trebalo je da osiguraju povratak izbjeglica i raseljenih lica u njihove

domove, da bi se tako izvršila reintegracija bosanskohercegovačkog društva.11

Pokazalo se da Ustav BiH i drugi aneksi koji se bave ljudskim pravima, nisu osigurali prave

instrumente za zaštitu ljudskih prava. Država Bosna i Hercegovina, zajedno sa međunarodnim

snagama koje su, prema sporazumu u Daytonu, obavezne da primjenjuju sve obaveze iz tog

sporazuma, očito nisu u prvi plan svoje akcije, stavile problem izgradnje moderne države koja

bi onda, uz ostalo, bila instrument regeneracije bosanskohercegovačkog društva putem

povratka prognanika u svoje domove. Problem povratka, uz sve svoje svoje ekonomske,

psihološke, političke, moralne i brojne druge aspekte istovremeno, na sintetičan način

izražava potrebu zaštite ljudskih prava i fundamentalnih sloboda koje su sadržane u Evropskoj

konvenciji o zaštiti ljudskih prava kao što su zaštita imovine, pravo na slobodne i

demokratske izbore, pravo na djelotvoran pravni lijek, jednakost ljudi pred zakonom, borba

protiv etničke, vjerske i rasne diskriminacije itd. Činjenica da nije došlo do povratka

prognanika u predviđenom obimu, jasno upućuje na zaključak, da država BiH i međunarodna

zajednica nisu ostvarili svoje obaveze u pogledu reintegracije bosanskohercegovačkog

društva.

Ako bi se htjelo reći šta je osnovni problem aktulenog razvoja demokratskih institucija u

okviru sadašnjeg ustavnog sistema BiH, kakav je dat kroz Aneks 4 i druge anekse Daytonskog

mirovnog sporazuma, onda s pravom možemo naglasiti da je to postojeći nesklad između

najvećeg broja odredaba Ustava BiH i Evropske konvencije. Da su, naime, sve domaće i

međunarodne vlasti u BiH, po usvajanju Daytonskog sporazuma, usaglasile Ustav BiH sa

Evropskom konvencijom, onda bi to značilo pravu demokratsku revoluciju u okviru ustavnog

sistema kakav je prvobitno uspostavljen u Daytonu.

Postupanje po obavezi da se bosanskohercegovački pravni sistem usaglasi sa Konvencijom,

značio bi, prije svega, odlučno ukidanje svih spomenutih diskriminacijskih i segregacijskih

11 «1. Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imat će pravo na povrat imovine koja im je oduzeta za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu imovinu koja im se ne može povratiti. Skori povratak izbjeglica i raseljenih lica je važan cilj rješavanja konflikta u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak takvih osoba koje su napustile svoju teritoriju, uključujući one kojima je bila odobrena privremena zaštita trećih zemalja. 2. Strane će osigurati da se izbjeglicama i raseljnim licima dozvoli bezbjedan povratak, bez rizika uznemiravanja, zastrašivanja, progona ili diskriminacije, naročito zbog njihovog etničkog porijekla, vjerskog opredjeljenja ili političkog mišljenja. 3. Strane će poduzeti sve neophodne korake za sprječavanje aktivnosti unutar svojih teritorija koje bi ometale ili sprječavale bezbjedan dobrovoljni povratak izbjeglica ili raseljenih lica.» (Aneks 7, Član I, tačka 1., 2. i 3.)

8

odredbi Ustava BiH, uključujući tu svakako i izborni zakon koji je donijet na osnovu tih

odredbi.12

Da bi neutralizirao i prevladao krajne nedemokratske efekte ove situacije, Daytonski Ustav je

nametnuo državi BiH čak i određene obaveze kao što su:

Prvo, da se cjelokupni pravni sistem BiH, uključujući tu i odredbe samog Ustava,

uskladi sa Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava, što bi značilo stvaranje

funkcionalne pravne države i efikasne zaštite ljudskih prava, i

Drugo, da država BiH preuzme dodatne nadležnosti i stvori dodatne institucije radi

očuvanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međuanrodnog

subjektiviteta BiH, što bi, u najmanju ruku, značilo stvaranje ministarstva odbrane,

unutrašnjih poslova, pravosuđa i finansija,

Treće, da se entitetski ustavi u roku od tri mjeseca po proglašenju Ustava usaglase sa

Ustavom BiH, što je usput rečeno, daleko širi i kompleksniji zahtjev od onog koji se

danas ističe putem odluke Ustavnog suda BiH, i

Četvrto, da se u ustavni sistem BiH ukomponiraju u formi Ureda visokog predstavnika

i institucije međunarodne zaejdnice koje bi značile, ne protektorat ili starateljstvo nad

BiH, kakvih sve vulgarnih tumačenja ima danas, nego suštinski demokratske

institucije sa tzv. subsidijarnom ulogom u ostvarenju ciljeva Daytonskog sporazuma.

A to znači, da Ured visokog predstavnika, zajedno sa Vijećem za implementaciju mira

u Bosni i Hercegovini treba da uradi, sve ono što danas objektivno ne može da uradi

država BiH u ostvarivanju interesa građana i naroda BiH.

U svemu ovome najveći značaj svakako ima odredba, da se sva prava i slobode navedene u

Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava direktno primjenjuju u BiH i da – što je

posebno važno – imaju čak i prioritet nad svakim drugim pravom u ovoj zemlji.

Ova odredba – koja nesumnjivo predstavlja «ključ» za tumačenje i primjenu aktuelnog Ustava

BiH – trebalo je da stvori osnovu da zakoni zakoni države BiH budu izraz općeg interesa.

Drugim riječima, Ustav i zakoni Bosne i Hercegovine bi bili, ne zbir ili rezultanta interesa

pojedinih «konstitutivnih naroda», nego interesa bosanskohercegovačke nacije, što jedino

12 «Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovjest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.» (Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava, član 14)

9

proizlazi iz demokratskog principa političke reprezentacije naroda, kao osnova svake moderne

države u Evropi i svijetu.

3) PROMJENE DRŽAVE KAO POSLJEDICA ULASKA BIH U SAVJET EVROPE

10

Ulazak Bosne i Hercegovine u Savjet Evrope (24. aprila 2002. godine) predstavlja ne samo

napredak nego i nov kvalitet u izgradnji države Bosne i Hercegovine. Ako je Generalni

Sekretar Savjeta Evrope Walter Schwimmer, u povodu prijema Bosne i Hercegovine u Savjet

Evrope istakao, da ovaj događaj ima "najveći politički i simbolički značaj za Bosnu i

Hercegovinu, Balkan i Evropu", onda to svakako nije bilo bez punog opravdanja i

utemeljenja. Toga dana naime, Bosna i Hercegovina je dobila "svjedočanstvo o demokratiji",

kako su sam čin prijema jedne države u Savjet Evrope označili Lamoreux i Molinie 13.

Spomenuto "svjedočanstvo o demokratiji", koje «izdaje» Komitet ministara, u stvari je – bar

prema Statutu Savjeta Evrope - svjedočanstvo o tome da je država Bosna i Hercegovina

ispunila uvjete koje propisuje Statut Savjeta Evrope za prijem jedne države u ovu

organizaciju.

Naime, prema Statutu Savjeta Evrope "svaka članica Savjeta Evrope priznaje princip

vladavine prava i princip prema kojem svako lice koje je pod njenom jurisdikcijom mora

uživati ljudska prava i osnovne slobode. Ona se iskreno i aktivno angažuje na ostvarenju cilja

definiranog u poglavlju I.

"Svaka evropska država koja se smatra sposobnom da odgovori odredbama člana 3 i koja

iskazuje volju da bude primljena, može biti pozvana od strane Komiteta ministara da postane

član Savjeta Evrope. Svaka tako pozvana država imat će svojstvo člana čim instrumenti

prihvatanja postojećeg statuta u njeno ime budu dostavljeni Generalnom sekretaru."14

Ciljevi koje je prihvatila država Bosna i Hercegovina, kao i sve druge države koje su postale

članice Savjeta Evrope u stvari su ciljevi definirani u članu 1 Statuta:

"Cilj Savjeta Evrope je da ostvari veće jedinstvo među svojim članicama u cilju zaštite

i daljnjeg unapređenja ideala i principa koji su njihovo zajedničko naslijeđe i da

favoriziraju svoj ekonomski i socijalni progres."

Ciljevi Savjeta Evrope kako su dati u Statutu ove organizacije, u stvari su posve podudarni sa

osnovnim ciljevima Ustava Bosne i Hercegovine. Prema ustavnoj definiciji Bosna i

13 Le Conseil de l'Europe, PUF, "Dossiers Themis", 1972., str. 1014 Članovi 3 I 4 Statuta Savjeta Evrope

11

Hercegovina je upravo ono što traži Statut Savjeta Evrope: demokratska i pravna država sa

slobodnim i demokratskim izborima.15

Ustavna i praktična riješenost Bosne i Hercegovine da ostvaruje principe demokratije i

ljudskih prava, pokazala se praktično kao njena legitimacija za prijem u organizaciju koja je

zasnovana na tim opredjeljenjima i čija je misija da te principe dalje razvija, i na tim

osnovama intenzivira integraciju među evropskim državama. Savjet Evrope je zapravo, prema

riječima P. Reutera, "jedina organizacija u kojoj evropske države, koje polaze od izvjesnog

demokratskog ideala, mogu se naći da rasprave bilo koje evropsko pitanje.16

U ostvarivanju ciljeva u djelovanju Savjeta Evrope najbolji rezultati, tokom proteklih pet

decenija, ostvareni su u domenu ljudskih prava, dok su u preostalim oblastima njegova

djelovanja ti rezultati znatno slabiji. Posve je u pravu Jean-Louis Burbon kada u pogledu

dinamike ostvarivanja ovih ciljeva, tvrdi da su u sferi zaštite ljudskih prava postignuti veliki

rezultati, a da su rezultati u svim ostalim oblastima djelovanja Savjeta Evrope «manje

spektakularni».17

Nije teško utvrditi da se uzroci ovog raskoraka u dinamici ostvarivanja ljudskih prava i ostalih

ciljeva Savjeta Evrope nalaze u načinima i metodima ostvarivanja spomenutih ciljeva. Naime,

evidentno je da su samo za ostvarivanje ljudskih prava, uz državne, osigurani i tzv.

suprancaionalni instrumenti, dok se svi drugi ciljevi Savjeta Evrope ostvaruju na klasičan

način, karakterističan za međunarodno pravo, tj. putem međunarodnih ugovora. Zaštita

ljudskih prava ostvaruje se sudski, ne samo na nacionalnom nego i na evropskom planu, i

jednako se odnosi na sve države-članice Savjeta Evrope – uključujući tu pod istim uslovima i

na članice Evropske Unije - dok je briga za ostvarivanje ostalih ciljeva Savjeta Evrope koji su

uglavnom ekonomskog i socijalnog karaktera, prebačeni na tzv. komunitarne organe i štite se

sredstvima kojima se inače osigurava to pravo.

Kada se pobliže pogledaju pravni karakter i značaj prijema BiH u Savjet Evrope onda,

svakako, najveću važnost ima obaveza koju je prihvatila Bosna i Hercegovina da će se

"iskreno i aktivno" angažirati na ostvarenju principa "vladavine prava" i princip prema kojem

15 Član I, tačka 2 Ustava Bosne I Hercegovine16 Organisations europeennes, Paris, PUF, coll. «Themis», 1965., str. 11417 Le Conseil de l'Europe, PUF, str. 97 i 98

12

će «svaki pojedinac pod njenom jurisdikcijom morati uživati sva ljudska prava i osnovne

slobode» predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. U suštini gledano,

"respekt ljudskih prava i vladavina prava su – kako je to naglasio i Theo Van Boven –

conditio sine qua non prijema jedne evropske države u Savjet Evrope."18

Obaveza države Bosne i Hrcegovine da ljudska prava iz Evropske konvencije štiti na

dosljedan i efektivan način pred nacionalnim vlastima, ali i evropskim kontrolnim

mehanizmima, predstavlja način, da se putem zaštite ljudska prava, kako je to slučaj sa svim

drugim državama – članicama Savjeta Evrope, izgrade i vlastite državne institucije za njihovu

zaštitu. Tako obaveza iz člana 13 Evropske konvencije da se osigura efektivan pravni lijek

znači zapravo da država Bosna i Hercegovina mora izgraditi pravosudni i uopće državni

sistem putem kojeg bi svi pojedinci pod njenom jurisdikcijom, zaista imali mogućnost da

koriste efektivan pravni lijek.19

Efektivan pravni lijek na kojem insistira Evropska konvencija znači zapravo potrebu da se

unutar samog nacionalnog, ustavnog i pravnog sistema Bosne i Hercegovine, uspostavi

jedinstvena piramida nezavisnog, nepristrasnog i koherentnog pravosudnog sistema, na čelu

sa vrhovnim sudom koji bi osiguravao jedinstvenu i jednaku zaštitu pravde i ljudskih prava na

cijelom državnom prostoru Bosne i Hercegovine. U kontekstu ovih odredbi i ciljeva Evropske

konvencije, to bi značilo da bi tek postojanje Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, moglo biti

znak da su se u državi stekli uvjeti za postojanje efektivnog pravnog lijeka i da bi samo

odluke tog Suda mogle biti osnova za ostvarivanje tzv. subsidijarne uloge Evropskog suda u

zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini kao državi – članici Savjeta

Evrope.

Obaveza da se bosanskohercegovački pravni sistem usaglasi sa Konvencijom značila bi dalj

eodlučno ukidanje svih diskriminacijskih i segregacijskih odredbi, ne samo spomenutog

izbornog zakona, nego i svih ustavnih odredbi koje su poslužile kao osnov za donošenje

ovakvog zakona u Bosni i Hercegovini. Korištenjem velikog autoriteta Evropskog suda i

drugih organa Savjeta Evrope, ostvarilo bi se i pravo svih pojedinaca na slobodne i fer izbore,

što bi bilo osnov za donošenje savremenog izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

18 Convention de sauvegarde des droits de l'homme et des libertes fondamentales, str. 12819 Član 13 Evropske konvencije

13

Naravno, članstvo države Bosne i Hercegovine u Savjetu Evrope predpostavlja i mogućnost

korištenja svih onih instrumenata kojima se ostvaruju drugi širi već spomenuti ciljevi Savjeta

Evrope, bez obzira na okolnost da njihova zaštita nije osigurana na supranacionalnom nivou

kao što je to slučaj sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Ovdje se u prvom

redu ima u vidu domen sudske i pravne saradnje među državama članicama Savjeta Evrope.

Prihvatanje i ratifikacija brojnih konvencija koje su proteklih decenija pripremljene u okviru

institucija Savjeta Evrope, svakako bi u velikoj mjeri značilo snaženje principa vladavine

prava i uopće snaženje pravnog sistema Bosne i Hercegovine, koji je kao što je poznato, iz

niza razloga, a posebno rata koji je protiv Bone i Hercegovine vođen 1992 – 1995. godine, i

brojnih drugih razloga, vrlo nerazvijen i ne odgovara ciljevima privrednog i svakog drugog

razvoja ove države.

Vidljivo je, naime, da Bosna i Hercegovina još uvijek nije izgradila, ne samo državu u

modernom smislu, nego ni pravo koje bi odgovaralo slobodnoj tržišnoj ekonomiji, privatnom

vlasništvu i ostvarivanju opće dobrobiti. U okviru Savjeta Evrope donijeto više desetina

konvencija s ciljem da se kompletiraju nacionalna zakonodavstva i usaglase pravni sistemi u

različitim oblastima kao što je krivično, građansko, komercionalno i svako drugo pravo, koje

naša država treba prihvatiti. Najzad, Bosna i Hercegovina bi trebala u potpunosti iskoristiti

«evropski sudski prostor» koji je posljednjih decenija stvoren u Evropi kako bi se podstakla

borba protiv terorizma i uopće međunarodnog kriminala.20

Puni i pravi efekti prijema Bosne i Hercegovine u Savjet Evrope biće vidljivi ako se dakle

iskoriste sve šanse koje pruža ova organizacija za rješavanje onih važnih pitanja pojedinca i

države, posebno onih koji spadaju u tzv. supranacionalnu nadležnost. Ovo je posebno važno

zato što – kako smo to već istakli - Bosna i Hercegovina za razliku od uglavnom svih drugih

država bivšeg socijalističkog sistema, još uvijek nema sve formalne oznake pravne države.

Teškoće u djelovanju države i ostvarivanju ljudskih prava postojale su u skoro svim bivšim

socijalističkim državama koje su u međuvremenu postale članice Savjeta Evrope. Međutim,

Bosna i Hercegovina je svakako u najtežoj situaciji od svih tih država s obzirom na stagnaciju

u demokratskom, ekonomskom i političkom razvoju tokom protekle decenije kada je upravo

trebalo da se obave svi najvažniji zadaci tzv. tranzicije iz socijalističkog sistema u novi

ustavni i politički ambijent.

20 Vidi o ovome: Jean-Luis Burban, Le conseil de l´Europe, PUF, str. 115

14

Uređenja država, radi stvaranja uvjeta za respekt vladavine prava i poštovanje ljudskih prava i

sloboda, spadaju posredno u domen obavezne međunarodne zaštite putem sudskih organa

predviđenih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Obaveza poštovanja principa

vladavine prava i ljudskih prava, pripada primarno državi Bosni i Hercegovini koja treba da

osigura, kao i sve druge države članice ove oeganizacije, sve uslove, za ostvarenje ove

obaveze. Ali, pošto država Bosna i Hercegovina, usljed unutrašnje isparcelisanosti, nije u

stanju da sama obavi ovaj zadatak, jasno je da bi presudnu ulogu u ostvarenju ovih ciljeva

morali imati organi Savjeta Evrope, koji u svemu ovome imaju značajne statutarno definisane

obaveze. Bosna i Hercegovina bi zapravo već spomenute principe demokratije i ljudskih

prava ostvarila i ranije, tokom proteklih sedam godina od donošenja ustava koji je prklamirao

i vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava, da je imala i stvarne ustavno – institucijske

instrumente za njihovo oživotvorenje.

Upravo zato se s pravom očekuje, da svi organi Savjeta Evrope, duhu svojih obaveza,

pomognu da se spomenuti ciljevi Bosne i Hercegovine što prije ostvare. Naime, da bi se

ostvarili ciljevi Savjeta Evrope kao što su punije jedinstvo među članovima, vladavina prava i

zaštita ljudskih prava, potrebno je angažiranje «organa Savjeta Evrope», putem ispitivanja

pitanja od općeg interesa, zaključivanjem sporazuma, i usvajanjem zajedničke politike uz

ostalo i u pravnoj i administrativnoj sferi.21 Što znači, uz napore državnih organa Bosne i

Hercegovine, i svih organa međunarodne zajednice, svakako da bi u ostvarenju ovog cilja bila

presudna uloga organa Savjeta Evrope, kao što su Komitet ministara, Parlamentarna skupština

i Generalni sekretar, uz predpostavljenu poznatu, već uveliko reguliranu i uhodanu ulogu

Evropskog suda za ljudska prava. To je, najzad, i obaveza Evropske Unije. U intervjuu koji je

dao za «Dnevni avaz», Romano Prodi je istakao, da je Evropska unija «pala na ispitu u

slučaju agresije na Bosnu i Hercegovinu», ali je ona spremna da pomogne «u obnovi zemlje i

demokratskih institucija». «Tu smo vrlo uspješni», dodao je to prilikom.22

Ulaskom u Savjet Evrope Bosna i Hercegovina se svrstala u red evropskih država koje –

sudeći prema Preambuli Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava – imaju ista

stremljenja i zajedničko naslijeđe političkih tradicija, ideala, slobode i vladavine prava. Nakon

prijema BiH u Savjet Evrope sada se ne radi samo o obavezi usaglašavanja Ustava BiH sa

Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava, nego i sa Statutom Savjeta Evrope.

21 Statut Savjeta Evrope, član 1.b.22 «Dnevni avaz», 27.01.2004. godine

15

Ako se Statut Savjeta Evrope kod prijema novih članova i uopće ocjene ponašanja tih država

u potpunosti oslanja na princip vladavine prava, onda to svakako znači da taj princip

predstavlja prvi i suštinski uvjet za članstvo u ovoj organizaciji. U osnovi može se poći od

uvjerenja da ako je država koja traži prijem u Savjet Evrope pravna država, onda se s pravom

može zaključiti da je ona i demokratska i da štiti ljudska prava. Praktično, nije moguće

zamisliti da jedna država ima svojstvo pravne države, a da prije toga nije stvorila demokratske

osnove koje se ogledaju u slobodnim i demokratskim izborima za zakonodavne organe te

države i postojanju sudske vlasti koja osigurava uživanje ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ako je Vijeće Evrope privatilo državu Bosnu i Hercegovinu u svoje članstvo, onda je time

prihvatilo i obavezu da pomogne, na način na koji je to njemu moguće, da BiH, što je moguće

prije, stekne uvjete koji su svojstveni modernoj državi. Zaštita ljudskih prava jedan je od

bitnih metoda ostvarenja cilja Vijeća Evrope koji se prema članu Statutu Vijeća Evrope sastoji

u ostvarenju što tiješnjeg jedinstva među njegovim članovima, putem zaštite i promocije

ideala i principa koji su njihovo zajedničko naslijeđe. Taj cilj će se postići pomoću organa

Savjeta.23

Sada se pred Bosnom i Hercegovinom našla obaveza da svoj ustav usaglasi, ne samo sa

Evropskom konvencijom nego i sa odredbama člana 3. Statuta Savjeta Evrope, što znači da

prihvati zahtjeve u pogledu principa vladavine prava i osiguranja ljudskih prava i osnovnih

sloboda za sve pojedince koji se nalaze pod njenom jurisdikcijom.

Naime, očito je, da je prijem BiH izvršen na bazi realne pretpostavke da će Bosna i

Hercegovina, unutar Savjeta Evrope, za relativno kratko vrijeme steći sve one uvjete koji su

joj prema članu 1. Statuta Savjeta Evrope bili potrebni za prijem u to članstvo. Realno se

predpostavlja, da će se relativno brzo izvršiti «normalizacija» države Bih i njeno

osposobljavanje za obavljanje onih ciljeva koji su joj namenutni Statutom Savjeta Evrope.

Prvi odlučni korak u ovom pogledu bilo bi urgetno usaglašavanje cijelog prava BiH –

uključujući tu, naravno, i Ustav BiH - sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava,

23 «Taj cilj će biti ostvaren putem organa Savjeta, kroz razmatranje pitanja od zajedničkog interesa, zaključivanjem sporazuma i poduzimanjem zajedničke akcije u ekonomskom, socijalnom, naučnom, pravnom i administrativnom domenu, kao i zaštitom i razvojem ljudskih prava i osnovnih sloboda.» (Statut Savjeta Evrope, Član 1, b)

16

koja je, kao što je već davno rečeno, temelj evropskog ali i bosanskohercegovačkog prava

ljudskih prava.24

Ako je BiH ustavno određena kao «demokratska država koja funkcionira prema principu

vladavine prava i slobodnih i demokratskih izbora», onda treba učiniti sve, da ta država, po

svojoj strukturi i funkciji, bude uređena u skladu sa tom definicijom.

Obaveza poštovanja principa vladavine prava i ljudskih prava, pripada primarno državi Bih

koja treba da osigura, kao i sve druge države članice ove organizacije, sve uslove, za

ostvarenje ove obaveze. Ali, pošto država BiH, uslijed unutrašnje nedograđenosti i

isparcelisanosti, nije u stanju da sama obavi ovaj zadatk, jasno je da će presudnu ulogu u

ostvarenju ovih ciljeva imati organi Savjeta Evrope, koji u svemu ovome imaju značajnu

statutarno definisanu ulogu, kao što su Komitet ministara i Parlamentarna skupština.

Upravo zato se s pravom očekuje, da će, ne samo Evropski sud za ljudska prava nego i svi

drugi organi Savjeta Evrope u duhu svojih obaveza, pomoći da se spomenuti ciljevi BiH što

prije ostvare. Članstvo države BiH u Savjetu Evrope pretpostavlja i mogućnost korištenje svih

onih instrumenata kojima se ostvaruju drugi širi već spomenuti ciljevi Savjeta Evrope.

4) VERTIKALNA ORGANIZACIJA DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE

a) Centralna vlast

Država Bosna i Hercegovina nikad nije bila federalna pa čak ni regionalizirana država, pa u

tom pogledu nema nikakvog iskustva niti tradicije. Ali mora se istovremeno, naglasiti da ona

24 Vidi o ovome: Ćazim Sadiković, Evropsko pravo ljudskih prava, «Magistrat», Sarajevo, 2001. godine

17

nikad nije bila ni unitarna država. Dovoljno je prisjetiti se da je i prema Ustavu iz 1974.

godine država Bosna i Hercegovina bila izgrađena prema evropskoj «doktrini tri kruga»

(«doctrine des trois ceercles» - država tri nivoa). Sukladno tom principu u Bosni i

Hercegovini je stvoren dvodomni parlament u kojem je, uz dom građana postojao i dom

općina, kao svojevrsni gornji dom.

Ne postoji nikakav valjan razlog da država Bosna i Hercegovina ne bude i danas formirana na

bazi antiunitarističke «doktrine tri kruga». Da bi se međutim, Bosna i Hercegovina izgradila

kao moderna demokratska, pravna i socijalna država, potrebno je prije svega utvrditi strukturu

i funkciju njene centralne vlasti, na način, na koji je to uređeno u svim evropskim državama.

Ako je naime rastući značaj odluka centralne vlasti u sferi ekonomskih, kulturnih i svih drugih

socijalnih odnosa opći trend u razvoju medernih demokratskih država Evrope i Emateruike,

onda svakako, Bosna i Hercegovina, kao država koja je članica Savjeta Evrope kao aoscijacije

upravo takvih država, ni u kojem slučaju ne može i ne smije biti izuzetak u tome. Naprotiv, s

pravom se mora poći od predpostavke da pred državom Bosnom i Hercegovinom stoje svi

oni ciljevi koji vode ka koncetraciji vlasti u rukama centralnih organa savremenih evropskih

država, ali i brojni drugi, kao što su konsolidacija države i društva poslije razaranja učinjenih

tokom rata (1992 – 1995.), te zaostajanja u procesu tranzicije od socijalističkog ka liberalnom

društvenom, političkom i ekonomskom sistemu, i slično.

Najnovija istraživanja koja su izvršena u razvijenim evropskim državama uvjerljivo pokazuju

da se koncetracija vlasti u centralnom krugu vlasti, intenzivira skoro iz dana u dan. Tako,

«čak i u zemljama koje nemaju centralističku upravljačku tradiciju, moguće je primjetiti

koncentraciju odlučivanja koja utječe na upravljačke strukture i na organizaciju institucija

kojima je namijenjena primjena ekonomskih odluka vlasti».25

Bosna i Hercegovina kao i svaka druga moderna država pozvana je da bude instrument

ekonomske i svake druge ekspanzije, ali i da se pri tome stara o stabilnsti cijelog društva

putem stvaranja socijalne sigurnosti za svakog svog građanina. Ovaj trend snaženja

institucija centralne vlasti moderne države uočljiv je u svim državama, bez obzira na

karakter i strukturu njihovog unutrašnjeg uređenja. Usljed toga došlo je do velikih promjena

u svim federativno ili regionalno uređenim državama u svijetu, tako što je porastao obim

25 Robert Savy, La concentraation du pouvoir economique, str.16

18

poslova koji se obavljaju u centralnim organima, kao i u stvaranju novih institucija u toj

sferi, radi obavljanja tih poslova.26

Noviji razvoj države u Evropi pokazuje da je došlo do legitimiranja ekonomske funkcije

centralnih organa vlasti, ukidanja «federalnog dualizma» te transformacije odnosa između

federativno uređenih država i regionaliziranih država, i njihovih entiteta. «Razvoj jedne

centralizirane ekonomske administracije vodi slabljenju federalnih jedinica - ističe Robert

Savy», pojavio se jedan novi element neravnoteže i ništa ne upućuje na to da bi baš on

mogao biti reduciran».27

Aktuelne obaveze države Bosne i Hercegovine, poput one koja je data u Deklaraciji -

Osigurati mir Bosni i Hercegovini, dalje razvijati Daytonski sporazum» - glavne slabosti

države vidi upravo u slabosti njene centralne vlasti:

«Država neobhodna za ekonomski i politički razvoj je preslaba. Država je slaba u

usporedbi sa entitetima. Ustavna struktura sprječava efikasno funkcionisanje države,

a time i svake politike koja može imati dejstvo izvan određene nacionalne grupe.

Državni troškovi su zbog udvostručavanja i utrostručavanja državnog aparata

ekstremno visoki i na mnogostruke načine opterećuju ekonomske perspektive

zemlje. Značajna pravna nesigurnost spada u praktične posljedice ove strukture. Ovo

stanje je trajno neodrživo kako ekonomski, tako i politički».

Slabost, centralne vlasti ima višestruke štetne posljedice. Usljed toga, država BiH nije u stanju

da prije svega ostvari klasične političke funkcije države, u okviru kojih svakako posebno pada

u oči nemoć da ostvaruje ljudska prava i tako odgovori svojoj međunarodnoj obavezi da će

svim licima pod svojom jurisdikcijom osigurati zaštitu svih ljudskih prava Konvencije. Ona

dalje, nije u stanju da vrši savremenu ekonomsku funkciju kojom bi podsticala i usmjeravala

promociju tržišne ekonomije i najzad, nije u stanju da odgovori svojim međunarodnim

obavezama, u prvom redu onim koje je prihvatila kao članica Savjeta Evrope. Međutim,

usljed svojih «urođenih» slabosti država Bosna i Hercegovina, na nivou centralne vlasti, nije u

stanju da ostvari političku i drugu kontrolu nad političkim, ekonomskim i drugim tokovima.

b) Regionalna vlast

26 Vidi: Ć. Sadiković, Ekonomska funkcija države BiH, «Ljudska prava», 1/2000., str. 168-169

27 R. Savy, L’Interevention des pouvoitrs public dans la vieeconomique, PUF, Paris, p. 21

19

Ako se na savremen način uredi centralna vlast unutar države Bosne i Hercegovine, onda se

time, mutatis mutandis bitno mijenja i ukupna pozicija, struktura i funkcija regionalne vlasti u

Bosni i Hercegovini. Znači svaki napor da se na nivou centralne vlasti normaliziraju

institucije, postupci i kompetencije države, ujedno je i napor ka normalizaciji pozicije svih

spomenutih entiteta unutar Bosne i Hercegovine, uključujući tu svakako, u krajnjoj liniji, i

poziciju organa lokalne vlasti unutar Bosne i Hercegovine.

Upravo zato, odredba o usaglašavanju ustava entiteta sa tekstom Ustava BiH ustvari je

izražavala namjeru neposrednih autora Ustava BiH da se bitno izvrše promjene u entitetima,

kako bi se oni doveli u sklad sa osnovnim ciljevima toga ustava i definicijom države BiH.

Znači, unošenjem ove odredbe u Ustav Bosne i Hercegovine, htjelo se naknadno uraditi ono

što je trebalo uraditi već u Daytonu, tj. da se oba entiteta podese i lociraju unutar datog

sistema pravnih institucija tako da se omogući demokratska funkcija države Bosne i

Hercegovine.

Istovremeno, spomenuto usaglašavanje dovelo bi do toga, da entiteti u našoj državi, zauzmu

onu poziciju prema državi i prema građanima, koja je danas posve uobičajena i normalna u

svim složenim evropskim državama. Evidentno je, naime, da su entiteti u BiH, suprotno

evropskoj koncepciji entiteta (kantoni, lenderi, regioni, provincije i sl.) nastali grubim

vještačkim dijeljenjem jedinstvenog državnog i društvenog tkiva, te su, kao takvi, posve

neprikladni za integraciju u BiH kao pravnu i demokratsku državu. I upravo to je jedini razlog

zašto Bosna i Hercegovina «još uvijek nije izrasla u zajedničku državu», kako je to nedavno

konstatirao Erhard Busek.28

Izgradnja države BiH na nivou centralne vlasti put je da se, istovremeno, odredi i pravo

mjesto regionalne autonomije u Bosni i Hercegovini. Za razliku od regionalne autonomije

kakva danas postoji u Španiji, Italiji, Austriji i drugim brojnim evropskim državama, gdje

Bosna i Hercegovina nije imala nikakve elemente regionalizma prema uobičajenom

evropskom, teorijskom i političkom shvatanju te kategorije. Iako se radi o izrazito

višeetničkoj i viševjerskoj državi, Bosna i Hercegovina dakle nije imala neke dijelove svoje

teritorije koji bi predstavili izvjesne samostalne cjeline u odnosu na centralnu vlast države

Bosne i Hercegovine.

28 «Oslobođenje», 04.01.2004. godine

20

Objašnjenje za relativno jedinstveno uređenje države tokom stoljeća, može se uz ostalo

objasniti činjenicom da su u Bosni i Hercegovini uvijek postojali – ne grupirani etniciteti, kao

što je to slučaj sa Španijom, Švicarskoj, Belgijom, i drugim sličnim državama – nego etniciteti

koji su bili disperzirani na cijeloj teritoriji države. Do velikih promjena u ovom pogledu došlo

je tokom rata koji je vođen protiv Bosne i Hercegovine 1992. – 1995. Naime, taj rat je bio

praćen nasilnim deportacijama, «etničkim čišćenjem» i genocidom, na okupiranim

teritorijama države Bosne i Hercegovine.

Da bi regionalna autonomija bila uspješna potrebno je da Bosna i Hercegovina bude

konsolidirana kao moderna funkcionalna država koja je utemeljena na općem interesu svih

njenih građana, pa time naravno, svih njenih etniciteta i entiteta. Međutim, za razliku od

spomenutih evropskih država, Ustav Bosne i Hercegovine nije proklamirao «jedinstvo

bosanskohercegovačke nacije». Istina, Ustav Bosne i Hercegovine je propisao obavezu, da se

u roku od tri mjeseca od stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, «entiteti moraju

amandmanski izmjeniti svoje ustave da bi se osigurala saglasnost sa Ustavom Bosne i

Hercegovine». Prije toga, ustavotvorac je utvrdio obavezu države takođe, da svoje pravo

usaglasi sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava. Međutim, ove obaveze dosad,

osam godina posle donošenja Ustava Bosne i Hercegovine, 14. decembra 1995. godine u

Parizu, nisu izvršene. Na taj način, pokazuje se da Ustav Bosne i Hercegovine koji je donijet

kao Aneks 4 Općeg sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini nije osigurao državi Bosni i

Hercegovini pravnu snagu koja je potrebna da odgovori ovim svojim osnovnim ustavnim, ali i

međunarodnim obavezama. (vidi članove XII i II, tačka 1 i III, tačka 3b)

Država Bosna i Hercegovina još uvijek nije uskladila zakonodavstvo «entiteta» sa funkcijom

države kao cjeline. Praktično funkcija države Bosne i Hercegovine je zbir djelovanja dva u

ratu formirana entiteta što predstavlja barijeru ostvarivanju općeg interesa države kao cjeline i

istinskog interesa svakog njenog građanina.

Obaveza da se Ustav BiH usaglasi sa Evropskom konvencijom, način je da se iz Ustava

uklone sve one odredbe koje su u suprotnosti sa evropskim standardima o demokratiji,

pravnoj državi i ljudskim pravima. Međutim, Ustav BiH je predvidio i odredbe o

usaglašavanju ustava entiteta sa ovako rekonstruiranim Ustavom BiH, kako bi entiteti dobili

onu poziciju i funkciju koju općenito regionalne vlasti imaju danas u Evropi. To je način da

21

se, umjesto mehaničkog sklopa dvaju ratnih tvorevina, stvori, na jednoj strani moderna

država, koja će ostvarivati sve one funkcije koje danas vrši država u Evropi, i da se na drugoj

strani, svim entitetima omogući potrebna autonomija.

Obaveza da se ustavi entiteta amandmanski usklade sa Ustavom BiH, znak

je da je daytonski ustavotvorac očito smatrao da se Federacija BiH i Republika Srpska, kao

entiteti kakvi su nastali tokom rata u BiH, ne mogu uklopiti u BiH kao «demokratsku i pravnu

državu» bez njihovih izvjesnih prethodnih transformacija. Entiteti, od koji je u Daytonu

«sklopljena» država BiH, bili su tokom rata formirani kao zasebne cjeline, bez želje i bez

mogućnosti da se inkorporiraju u demokratsku i pravnu državu, kakva je, prema ustavnoj

definiciji, trebala biti Republika BiH. Drugim riječima, ustavotvorac je bio svjestan da BiH

kao moderna demokratska i pravna država, sa složenom ekonomskom i uopće socijalnom

funkcijom, ne može nastati prostim spajanjem entiteta, kakvi su izišli iz rata.

Upravo zato, odredba o usaglašavanju ustava entiteta sa tekstom Ustava BiH ustvari je

izražavala namjeru neposrednih autora Ustava BiH da se bitno izvrše promjene u entitetima,

kako bi se oni doveli u sklad sa osnovnim ciljevima toga ustava i definicijom države BiH.

Znači, unošenjem ove odredbe u Ustav Bosne i Hercegovine, htjelo se naknadno uraditi ono

što je trebalo uraditi već u Daytonu, tj. da se oba entiteta podese i lociraju unutar datog

sistema pravnih institucija tako da se omogući ekonomska i svaka druga savremena socijalna

funkcija države Bosne i Hercegovine.

Istovremeno, spomenuto usaglašavanje dovelo bi do toga, da entiteti u

našoj državi, zauzmu onu poziciju prema državi i prema građanima, koja je

danas posve uobičajena i normalna u svim složenim evropskim državama.

Evidentno je, naime, da su entiteti u BiH, suprotno evropskoj koncepciji

entiteta (kantoni, lenderi, regioni, provincije i sl.) nastali grubim vještačkim

dijeljenjem jedinstvenog državnog i društvenog tkiva, te su, kao takvi,

posve neprikladni za integraciju u BiH kao pravnu i demokratsku državu.

c) Lokalna samouprava

Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, koju je naša država ratificirala 12. jula prošle

godine, polazi od principa da su:

22

- lokalni organi vlasti jedna od glavnih temelja svakog demorkatskog sistema,

- da je pravo građana da učestvuju u upravljanju javnim poslovima i

- da je najneposrednije ostvarivanje toga prava moguće ipak samo na lokalnom nivou.

Bosna i Hercegovina kao potpisnica Povelje obavezna je da osnovne principe uređenja

lokalne samouprave utvrdi «zakonodavstvo ili, gdje je to moguće Ustavom» (član 2

Konvencije). No, da bi se mogao ostvariti ovaj zahtjev iz Povelje o lokalnoj upravi bit će

svakako potrebno, da se prije toga ostvare obaveze države koja je prihvatila potpisivanjem

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava, koja određuju, uz ostalo, ne samo zaštitu

ljudskih prava, negoi karakter države koja je u stanju da ostvaruje ta ljudska prava. Međutim,

Evropska povelja o lokalnoj samoupravi izričito traži da se lokalna samouprava uredi

državnim zakonom ili ustavom Bosne i Hercegovine. Svako zaobilaženje ove obaveze, koja

proizilazi iz člana 2 Povelje, u stvari je zaobilaženje obaveza da se lokalna samouprava uredi,

ne samo prema evropskim standardima, nego i prema stvarnim potrebama, ciljevima i

inresovanjima građana Bosne i Hercegovine.

Prema tome, osnovni, najteži i najhitniji zadatak koji je pred nama u ovom pogledu jeste

ustavna ili zakonska regulacija lokalne samouprave na nivou države Bosne i Hercegovine,

koja bi prema evropskoj demokratskoj doktrini o «tri nivoa vlasti» moderne demokratske

države poslije poslužila kao osnova uređenja lokalne samouprave.

Ratifikacijom Evropske povelje o lokalnoj samoupravi Bosna i Hercegovina kao članica

Vijeća Evrope, zapravo, svoje osnovno opredjeljenje, da će osigurati svim svojim građanima,

koji su privrženi demokratskim vrijednostima i svjesni svojih građanskih dužnosti, da se

angažuju u svim vidovima političkog i demokratskog života. Neposredno angažiranje građana

u upravljanju svim poslovima koji su od zajedničkog interesa i koji čine srž svakog

demokratskog sistema, neophodni je uvjet ostvarivanja ekonomskog, društveog i posebno

demokratskog napredka svake države članice Vijeća Evrope, ali i većeg jedinstva unutar same

evropske zajednice država. Smisao integracije Bosne i Hercegovine u Vijeće Evrope svakako

da je posebno izraženo u potrebi stvaranja demokratske pravne države, koj aje spremna i

sposobna da štiti ljudska prava.

Pravo građana da sudjeluju u upravljanju javnim poslovima u tom kontekstu, svakako je jedno

od osnovnih demokratskih načela, koja su zajednička svim državama članicama Vijeća

23

Evrope. U okviru tog prava građana na vlastito učešće u svim demorkatskim procesima,

svakako da podrazumijeva učešće građana u demokraciji na lokalnom nivou. Teško je

zamisliti, da Bosna Hercegovina može ostvariti osnovne principe i kriterije Vijeća Evrope u

pogledu demokratičnosti političkog sistema, pravne države i efektivne zaštite ljudskih prava,

ukoliko se ne osigura i odgovarajuća demokratija na nivou lokalnih zajednica. Upravo zato,

danas mora se jasno i glasno istaći da bez izgradne Bosne i Hercegovine kao demokratske i

pravne države u kontekstu njenog usaglašavanja sa zahtjevima koje nameće Statut Vijeća

Evrope i Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava, nije moguće odgovoriti danas

istaknutoj obavezi da se intenzivira učešće građana u javnom životu na lokalnom niovu Bosne

i Hercegovine.

Naime, u Bosni i Hercegovini kao i u svakom drugom evropskom društvu, primjetno je da

ipak postoji veliki interes građana za učešće u poslovima od lokalnog značaja. Staro je

saznanje evropske demokratske političke misli, da se upravo na lokalnom nivou javlja

intenzivno zanimanje građana za određivnaje uvjeta vlastitog ekonomskog, kulturnog,

obrazovnog i sličnog karaktera. Poslovi lokalne zajednice su uvijek domet, ne samo največeg

interesovanja građana, nego i prostor gdje građani mogu da iskažu svoja neposredna iskustva i

želje u pogledu karaktera uređenja društvenih odnosa. Lokalne zajednice su svakako

najpogodniji prostor u kojem ljudi mogu da neposredno uređuju političke odnose prema

sopstvenimviđenjima svojih potreba i da prema svojim mogućnostima koriste demokratske

puteve i metode u ostvarivanju tih potreba.

Građani u Bosni i Hercegovini, kao uostalom u svim zemljama savremene Evrope, su svjesni,

da nije dovoljno samo da se izaberu politički predstavnici. Uz zanimanje za «visoku politiku»

građani se istovremeno okreću i pitanjima koja je moguće daleko uspješnije riješiti u okvirima

svojih lokalnih zajednica. Međutim, u Bosni i Hercegovini za razliku od ostalih država članica

Vijeća Evrope, nije u potrebnoj mjeri uređen globalni državni i demokratski prostor, u okviru

kojeg bi svoje pravo mjesto našle općine i drugi mogući oblici lokalne samouprave. Ako se

danas u Povelji o loklanoj samoupravi govori o potrebi unapređenja lokalne samouprave i

uopće podsticanju učešća građana u javnom životu na lokalnom nivou, onda autori toga teksta

s pravom polaze od predpostavke da su na savremen način uređeni globalni demokratski

procesi na nivou države. Konkretnije, polazi se od saznanja, da se u institucijama centralne

državne vlasti uspješno rješavaju osnovna pitanja ekonomskog, kulturnog, obrazovnog i

svakog drugog razvoja savremene države.

24

U tom smislu, i Ustav Bosne i Hercegovine ističe široki spektar ciljeva koje je potrebno

ostvariti u državi. Ali, primjetno je da država Bosna i Hercegovina još uvijek nije izgrađena

kao demokratska i pravna država bez obzira na to, što je tako ustavno definirana i što je takva

njena uređenost neophodni uvjet, ne samo članstva u Vijeću Evrope, nego i ostvarivanja

obaveza koje je prihvatila potpisivanjem Evropske konvencije. U tom pogledu Bosna i

Hercegovina još uvijek nije u stanju da prihvati obaveze koje joj nameće članstvo u Vijeću

Evrope, pa samim tim ne pruža pogodnu osnovu za razvoj i podsticanje učešća građana, ni u

javnom životu države kao cjeline, niti u javnom životu na lokalnom nivou. U bosni i

Hercegovini još uvijek nisu stvoreni globalni institucijski uslovi, da se ustavno i zakonski

urede temelji lokalne samouprave, kako je to određeno u članu 2 Evropske povelje o lokalnoj

samoupravi, da bi se na tim osnovama intenziviralo učešće građana u poslovima lokalne

uprave.

Usljed toga, organizacija i način djelovanja lokalnih zajednica u Federaciji Bosne i

Hercegovine, Republici Srpskoj i Distriktu Brčko dati su na nedovoljno sistematiziran način,

čime su jako umanjeni ukupni demokratski utjecaji i efekti ovog oblika demokratskog učešće

građana u vršenjeu vlasti. Iz ovoga je moguće izvući zaključak, da je teško očekivati napredak

u intenziviranju razvoja političkog angažmana građana u općinama kao osnovnim organima

lokalne samouprave u našoj državi, ukoliko se ne ostvare osnovni evropski demokratski

standardi uređenja države kao cjeline. Ovo uređenje, predpostavljalo bi prije svega potrebu,

da se država Bosna i Hercegovina uredi kao demokratska i pravna država kako je, uostalom i

definirana članom 1 Ustava Bosne i Hercegovine. Dakle, Bosna i Hercegovina se još uvijek

nalazi pred zadatkom, da istovremeno, u skladu sa Statutom Savjeta Evrope i Evropske

konvencije ustavno i zakonski odredi osnovnu funkciju državnih institucija, institucija entiteta

i institucija lokalne samouprave.

Na taj način, uz sve ostalo, odredilo bi se pravo mjesto lokalne samouprave, uklonio bi se

sadašnji naglaeni partikulizam u ovom ukupnom državnom, demokratskom i pravnom sistemu

Bosne i Hercegovine. Tek tako, bilo bi omogućeno, da predstavnička demokratija kao dio

zajedničkog naslijeđa država članica Savjeta Evrope, bude osnova za sudjelovanje građana u

javnom životu na nivou države, regije i lokalne zajednice.

25

5) DRŽAVA ZA NOVO STOLJEĆE

Danas, kada je BiH član Savjeta Evrope, može se, nažalost, s lakoćom konstatirati da ona,

tokom proteklih osam godina, nije odgovorila svojim ustavnim i međunarodnopravnim

prihvaćenim obavezama, što bi je učinilo modernom, demokratskom i pravnom državom.

Prvo, ona nije uspjela da svoj Ustav i pravni sistem dovede u sklad sa Evropskom konvencijo

i drugo, ona nije iskoristila mogućnost, da preuzme dodatne nadležnosti i uvede dodatne

institucije u onim oblastima u kojima to Ustav BiH dopušta.29

29 «a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost za takva pitanja o kojima se entiteti slože; koje su u skladu sa Aneksima 5-8. Opšteg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne da se očuva suverenitet, teritorijalni integritet, politička nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine, u skladu sa raspodjelom odgovornosti

26

U međuvremenu, izuzetno je važno istaći, da su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Jugoslavija

(sada Srbija i Crna Gora) kao potpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, pristupanjem

Savjetu Evrope prihvatile Statut Savjeta Evrope, ratificirale Evropsku konvenciju za zaštitu

ljudskih prava i druge evropske konvencije. Potpisivanjem ovih ugovora od strane država

potpisnica Daytonskog sporazuma, očito je izvršena derogacija određenih odredaba Ustava

BiH kao Aneksa 4 Daytonskog mirovnog sporazuma prema principu «lex posterior derogat

legi priori». Taj princip je inače propisan u članu 30 Bečke konvencije o međunarodnom

pravu:

«Ako su članice ranijeg ugovora isto tako i članice kasnijeg ugovora, raniji ugovor nije

prestao ili nije njegova primjena obustavljena prema članu 59, raniji ugovor se

primjenjuje samo ako su njegove odredbe saglasne sa odredbama kasnijeg ugovora».

Očigledno je da, diskriminacijske odredbe Daytonskog ustava kao «ranijeg ugovora» nisu

saglasne sa odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava kao «kasnijeg

ugovora». Prema tome, radi se o obavezi da se diskriminacijske dispozicije normativnog

dijela Ustava Bosne i Hercegovine derogiraju i na tom mjestu unesu odredbe o organima i

procedurama države Bosne i Hercegovine koje su u skladu sa evropskim demokratskim

standardima.

Osnovna lekcija koju je moguće izvući iz našeg dosadašnjeg razvoja države BiH jeste, da ne

može biti rijeći ni o kakvom demokratskom, ekonomskom, kulturnom, naučnotehnološkom ili

bilo kojem drugom obliku savremenog razvoja bosanskohercegovačkog društva, ukoliko prije

toga nije postavljena bar elementarna konstrukcija moderne pravne države. Zadatak izgradnje

moderne demokratske i pravne države nikako ne može izbjeći ili preskočiti. Znači, danas,

makar i sa zaostatkom od osam godina, moramo se vratiti na početak i uspostaviti osnovne

elemente demokratske i pravne države Bosne i Hercegovine i time otvoriti put za onaj

demokratski razvitak koji su nam nametnuli Statut Savjeta Evrope i Evropska konvencija za

zaštitu ljudskih prava.

među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi kako bi vršile ove nadležnosti.b) U periodu od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovog ustava entiteti će početi pregovore s namjerom uključivanja i drugih pitanja unutar nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, kao što su korištenje energetskih resursa, te zajednički ekonomski projekti.» (član III, tačka 5. Ustava Bosne i Hercegovine)

27

Da bi danas utvrdili ciljeve i prioritete razvoja demokratske države BiH, onda se mora poći od

početka i obaviti sve one poslove koji su bili naša obaveza ili naša mogućnost već u trenutku

stupanja na snagu Ustava BiH. Konkretnije, morali bi urgentno, baš kako je to mudro ustvrdio

daytonski ustavotvorac, da izgradimo državu BiH kao pravnu i demokratsku državu, i tek

onda, s tim instrumentarijem, ostvarivati sve druge spomenute teže i suptilnije zadatke.

Usaglašavanje Ustava BiH sa Evropskom konvencijom – što je ujedno i ustavno pravna i

međunarodna pravna obaveza za BiH i za međunarodnu zajednicu u mjeri u kojoj je preko

Anexa 10 involvirana u implementaciju ustava - predstavlja zapravo stvaranje osnovne

konstrukcije savremene države Bosne i Hercegovine.To bi zapravo bila prva, odlučna faza

razvoja države Bosne i Hercegovine, koja bi onda poslužila kao osnova za njenu daljnu

suptilniju izgradnju, doradu i profiliranje, kao sljedeću fazu njenog razvoja. U toj fazi izgradio

bi se parlamentarni sistem BiH koji bi izrazio, kako tradicije evropskog parlamentarizma, tako

i sve historijske, geografske, demografske, ekonomske, kulturne, religijske i etničke

karakteristike i specifičnosti bosanskohercegovačkog društva. Primjena Evropske konvencije

imala bi posebno velike pozitivne učinke na ukupni demokratski razvoj države i napredak

bosansko-hercegovačkog društva u cjelini. Naime, Evropska konvencija za zaštitu ljudskih

prava u pojedinim nacionalnim sistemima znači, ne samo zaštitu pojedinih ljudskih prava koja

su u njoj navedena, nego i pozitivne obaveze države da svoje institucije izgradi i postavi tako

da budu sposobne da ostvaruju svoju obavezu zaštite ljudskih prava i sloboda. Primjena

Evropske konvencije značila bi radikalan napredak, u osavremenjavanju institucija

zakonodavne, izvršne i sudske vlasti države Bosne i Hercegovine. Usaglašavanje pravnog

sistema sa Konvencijom svakako bi nužno vodilo promjenama u onim dijelovima ustava u

kojima se reguliraju osnovne demokratske procedure institucija države Bosne i Hercegovine.

Prema tome, promjene koje podrazumijeva usklađivanje Ustava Bosne i Hercegovine sa

Evropskom Konvencijom, značile bi, za razliku od danas sve češćih nedefiniranih zahtjeva da

se vrše ustavne promjene:

- prvo, jasne pravce promjena koje su određene duboko demokratskim karakterom i

ciljevima Evropske konvencije pa zato ne bi bio potreban nikakav poseban idejni i

politički elaborat koji bi inače morao prethoditi svakoj ozbiljnijoj promjeni ustava, i

- drugo, konsenzus svih «konstitutivnih naroda» za promjene Ustava Bosne i

Hercegovine, jer je taj konsenzus postignut potpisivanjem mirovnog sporazuma i

Ustava kao djela tog mirovnog sporazuma, već prije osam godina u Daytonu i Parizu.

28

Znači, ako je pred nama zadatak da izgradimo demokratsku i pravnu državu Bosnu i

Hercegovinu, onda to nikom ne znači da to treba biti klasična demokratska država XIX

stoljeća. Mora se jasno i glasno istaći, da Bosna i Hercegovina mora imati demokratsku, ali

savremenu, duboko socijalno angažiranu državu. Evropska iskustva pokazuju, da klasična

funkcija države, kakva je formirana u devetnaestom stoljeću, sve više ustupa mjesto

socijalnoekonomskoj funkciji države. Država neprestano, pod presijom društvenih zahtjeva,

vrši «korekciju» tržišnih kretanja u svrhe stvaranja potrebne stabilnosti ekonomskog i svakog

drugog razvoja. Država je pozvana i da se bavi budućnošću društava u sve većoj socijalnoj i

ekonomskoj dinamici, tako da se za razvijene države Evrope i svijeta postavlja sudbosnona

dilema: ili će se države baviti budućnošću da bi se osigurao željeni razvitak, ili će se stihija

globalizacije baviti njima na način koji je bremenit brojnim neizvjesnostima i opasnostima.30

Osnovni ciljevi svake države danas – za razliku od države XIX stoljeća – su sadržani u

ostvarivanju ekonomskog prosperiteta države kao cjeline i blagostanja svakog njenog

građanina. Upravo zato vrijednost svakog političkog angažiranja mjeri se, ne bombastičnim

ciljevima, izjavama ili ideološkim opredjeljenjima, nego konkretnim, vidljivim, opipljivim

rezultatima u uspostavljanju općeg blagostanja na osnovama tržišne ekonomije. Uspješnost

pravne regulacije ekonomskih i tržišnih tokova mjeri se danas umijećem da se skladno pomiri

bespoštedna borba interesa na slobodnom tržištu sa skladnom socijalnom politikom koja

dopušta da svaki građanin uživa plodove općeg napredka. U tom cilju, sve prosperitetne

države – razvile su stabilno i uspješno tzv. ekonomsko zakonodavstvo kojim je moguće vrlo

pažljivo, ali i efikasno stimulirati ekonomsku kompeticiju svih privrednih pojedinačnih i

grupnih subjekata kao posebnih interesa i istovremeno vršiti njihovu potrebnu korekciju, kako

bi se u svemu na kraju dobivali očekivani rezultati. Iskustva savremenog djelovanja države

pokazuje, da uspješnost ekonomskog zakonodavstva skoro redovno koincidira sa uspješnošću

razvoja privredne ekspanzije države u cjelini. Ustavni tekstovi savremenih država – naročito

oni koji su donijeti u novije vrijemestvaraju osnova za razmah tržišne ekonomije ali i za

stvaranje odnosa socijalne pravde koja je uvjet stvaranja socijalne stabilnosti i drugih širih

društvenih ciljeva ne koje se obično spontani drušveni razvoj ne obazire.

30 Vidi: Ć. Sadiković, Država ili strah od sutrašnjice, Esej o budućnosti političkih institucija, Sarajevo,

«Oslobodjenje public», 1992. godine

29

Pravo na vlasništvo kao temelj tržišne ekonomije i socijalnih odnosa koji se na toj osnovi

stvaraju, nije više apsolutno i nije isključivo prepušteno volji njegovog titulara. Tsko jr u

Osnovnom zakonu Republike Njemačke u članu 14. istaknut princip da «vlasništvo

obavezuje» čime se stvorila osnova za stvaranje moderne (ekonomske funkcije ) savremene

evropske države, koja je ujedno i osnova za borbu protiv slijepe stihije posebnih interesa koja

remeti stabilnost društva i prijeti drugim opasnostima. Ustav Republike Italije je određeniji:

Ekonomska inicijativa je slobodna, ali se ne može vršiti protiv koristi društva ili na način koji

bi značio napad na sigurnost, slobodu i ljudsko dostojanstvo (član 41.).

Ali, aktivnost države danas se ne iscrpljuje donošenjem ekonomskih i socijalnih zakona.

Zakoni su tek šira, konkretna obaveza za punije ostvarenje ciljeva kroz funkciju izvršavanja

zakona, koju opet vrše brojne institucije izvršne vlasti. Složeni ekonomski život odernog

društva regulira se tako mnoštvom propisa koji se kreiraju nacionalim, ali sve više i

međunarodnim propisima koji se pirmjenjuju unutar svih država. Sve je više slučajeva da

država prihvata obavezu da poštuje međunarodne ugovore iz oblasti ekonomske i socijalne

problematike – posebno kada se radi o razvijenim svjetskim regionima. Pošto je država, u

največoj mjeri, okrenuta ekonomskim i socijalnim ciljevima pojedinca i društva kao cjeline,

vrijednost djelovanja pojedinih političara, političkih partija, ekipa na vlasti i svih važnih

aktera poliitčkog sistema mjeri se u največem obimu, uspjehom koji se postiže u ovoj oblasti.

Politika je danas bitna, ne u svom svečarskom, predstavničkom, dekorativnom dijelu, nego u

ekonomskom razvoju: ako tu promaši, onda se ruše cijeli sistemi, kao što je to slučaj sa

zemljama bivšeg socijalističkog sistema. I primjetno je da upravo zemlje koje pokazuju

najdinamičniji ekonomski i socijalni razvoj, ustvari su one u kojima je država, iza koje stoje

političke partije i drugi slični subjekti političkog sistema, u največoj mjeri uspješno

angažirana u podsticanju, dinamiziranju i usmjeravanju ekonomskog razvoja, na temelju

kojeg je onda jedino moguće graditi uspješnu socijalnu politiku.

Ako se u ovom evropskom i svjetskom trendu razvoja države pogleda slučaj Bosne i

Hercegovine, onda osnovno od čega se mora poći i što treba predpostaviti jeste da naša država

ne može ni nakoji način izbjeći već poznate i svuda prisutne promjene. Jer, ako su ciljevi

razvoja ekonomije na tržišnim osnovama i odgovarajućih socijalnih institucija bitno označili

evoluciju države u savremenom svijetu, onda takva sudbina zasigurno čeka i Bosnu i

Hercegovinu kao državu. Upravo kada se taj problem pogleda iz ugla ustavnih ciljeva koji

stoje pred državom BiH, može se zaključiti, da su njeni ciljevi, uglavnom identični sa

30

ciljevima svih drugih danas poznatih prosperitetnih federativno uređenih država u svijetu. Sa

sigurnošću se može ustvrditi, da su ciljevi BiH, bar kako su dati u Ustavu, posve savremeni i

kao takvi realno ostvarljivi. Uz tradicionalne ciljeve koji se odnose na pitanja ljudskog

dostojanstva, jednakosti, slobode ljudskih prava i elementarnih sloboda, Ustav je najveću

pažnju posvetio isticanju ciljeva opće dobrobiti ekonomskog razvoja kroz zaštitu privatnog

vlasništva i promociju tržišne ekonomije. Tako se s pravom može zaključiti da je s gledišta

ciljeva države BiH – kako su izraženi u Preambuli Ustava BiH – država BiH došla u istu

ravan sa drugim razvijenim državama u Evropi.

SADRŽAJ

1. DRŽAVA BIH PREMA DAYTONSKOM USTAVU

2. EVROPSKA KONVENCIJA KAO KOREKTIV

3. VERTIKALNA ORGANIZACIJA DRŽAVE

a) Centralna vlast

31

b) Regionalna vlast

c) Lokalna samouprava

4. ULAZAK U SAVJET EVROPE – NOVA FAZA U RAZVOJU DRŽAVE BIH

5. BOSNA I HERCEGOVINA KAO DRŽAVA NOVOG STOLJEĆA

32