[Type text]

SADRŽAJ

1. UVOD .......................................................................................... 2

2. ISTRA PRIJE INVAZIJE RIMLJANA ........................................... 3

2.1. NAJSTARIJI ZAPISI O ISTRI ................................................... 3

2.2. POVIJESNI NARODI U ISTRI .................................................. 4

2.2.1. HISTRI ............................................................................. 5

3. RIMSKA INVAZIJA U ISTRU ...................................................... 7

3.1. PRVI HISTARSKI RAT .............................................................. 8

3.2. DRUGI HISTARSKI RAT ........................................................... 8

3.3. TREĆI HISTARSKI RAT .......................................................... 10

3.4. ČETVRTI HISTARSKI RAT ....................................................... 11

4. RIMSKO UREĐENJE ISTRE .................................................... 12

5. ZAKLJUČAK ............................................................................. 14

6. LITERATURA ........................................................................... 15

1

[Type text]

1. UVOD

Istarski poluotok se u antičko doba nalazio na geopolitički izrazito važnom

položaju na Jadranskom moru, na sjevoroistočnoj obali u neposrednoj blizini rimske

vlasti koja je pokušavala održavati i proširivati prevlast nad nad tim područjem. Na

tom se prostoru nalazio važan pomorski i prvenstveno trgovački koridor s izlazom na

Sredozemno more.

Duž istočne obale Jadrana brojna su plemena, često zvana zajedničkim imenom Iliri,

osnovala svoje zajednice, a bili su poznati kao vrsni pomorci koji su nerijetko ometali

plovidbu grčkih i rimskih lađa Jadranskim morem. Među tim plemenima, Histri su,

ioako među plemenima najbližim rimskoj opasnosti, među zadnjima privukli rimsku

pozornost kao i sam prostor današnje Istre. Naime, za Rim je puno veći problem

predstavljao savez ilirskih plemena na srednjem i južnom dijelu Jadrana s kojima je

vodio ilirske ratove. Histri su na sebe skrenuli pozornost tek ulaskom u taj savez i

sustavnijim gusarenjem na Sjevernom dijelu Jadrana.

Tako započinje razdoblje histarskih ratova u kojima je postepeno rušena histarska

prevlast u Istri, prepreka rimskoj inicijativi i želji za širenjem na istočnoj obali Jadrana.

2

[Type text]

2. ISTRA PRIJE INVAZIJE RIMLJANA

2.1. NAJSTARIJI ZAPISI O ISTRI

Prva pisana spominjanja Istre i njezinog stanovništva možemo zahvaliti

antičkim putopiscima i geografima. Tako Hekatej iz Mileta u 7. st. pr. Kr. u svojem

djelu koje je sačuvano u fragmentima, „Putopis“ (Periegesis) spominje tri naroda,

Istre, Kaulice i Liburne. Taj je izvor često navođen u djelima drugih antičkih autora pa

tako u 6. st. pr. Kr. Teopomp ili Stjepan Bizantinac, autor rječnika zemljopisnih

pojmova piše:

„Istri, narod u Jonskom zaljevu. Hekatej, Europa“

„Kaulici, narod uz Jonski zaljev. Hekatej, Europa. Nazvan je po brdu.“

„Liburni, narod u dubljoj unutrašnjosti Jonskog zaljeva. Hekatej, Europa. Nazvani su

pak po nekom Liburnu koji je izumio liburnske lađe i liburnsku mandiju – oblik

odjeće.“1

U to vrijeme Grci su Jadransko more nazivali Jonskim zaljevom; naziv Jadransko

more se pojavljuje tek kasnije, a eponim mu je grad Adria na zapadnoj obali Jadrana

uz deltu rijeke Pad. O Kaulicima nema kasnijih izvora, ali o Histrima i Liburnima pišu i

brojni drugi grčki autori poput Pseudo-Skilaka i Aristotela iz Sagire u 4. st. pr. Kr.

Potonji podržava tada općeprihvaćenu teoriju kako rijeka Dunav ima još jedno ušće

osim crnomorskog koje se ulijeva u Jadransko more – Ister (Istros)2. Ta teorija,

ispravljena tek u Augustovo doba, prožeta je i u djelima mnogih grčkih književnika u

3. st. pr. Kr. poput Kalimaha iz Kirene, Apolonija s Rodosa, Apolodora i Likofrona,

koji pišu o mitu o Argonautima na čelu s Jasonom koji Kolhiđanima kradu zlatno runo

te od njih bježe uzvodno Dunavom ne bi li stigli do Jadrana. Pritom Medeja, odbjegla

kći kolhidskog kralja ubija svog brata Apsirta nakon čije smrti Kolhiđani naseljavaju

Istru i Kvarner i utemeljuju grad Polai te se tako ovaj mit vezuje i uz nastanak grada

Pule.

1 Ivetić, E., Istra kroz vrijeme, Rovinj, 2009., str. 1162 Starac, A. Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, Pula, 1999., str. 7

3

[Type text]

2.2. POVIJESNI NARODI U ISTRI

Najstariji poznati narodi na tlu Istre su Histri, Liburni i Japodi. Područje Histra

prostiralo se zapadnom i središnjom Istrom do obronaka Učke. Liburni su se od rijeke

Raše na istoku protezali današnjim Hrvatskim primorjem sve do rijeke Krke u

Dalmaciji dok je područje Japoda bilo na sjevernim rubnim dijelovima Istre, u zaleđu

današnje Rijeke i Gorskom Kotaru. Pripadaju indoeuropskoj skupini naroda koja se

dolaskom na područje istarskog poluotoka pomiješala s autohtonim stanovništvom

oko 12. st. pr. Kr. Neki izvori ih smatraju Ilirima, široj skupini naroda naseljenih na

istočnoj obali Jadrana prema jugu do današnje Albanije te sve prema istoku u

današnjoj Makedoniji i Srbiji. Ovu teoriju valja uzeti s rezervom jer su antički izvori

često sve narode na istočnoj obali Jadrana nazivali zajedničkim imenom Iliri. Drugi

pak izvori smatraju da su Histri, Liburni i Japodi po mnogočemu sličniji Venetima,

također indoeuropskom narodu čije je područje obuhvaćalo današnju sjeveroistočnu

Italiju pa su tako zapravo bili i zapadni susjedi Histra. Teško je utvrditi točnost ove

teorije, ali je nepobitan kulturni utjecaj Veneta na kulturu Histra, tj. utjecaj etrurske

kulture posredstvom Veneta. Od 8. st. pr. Kr. pa sve do kraja histarske slobode bilo

je razmjene dobara među dvama narodima te prožimanja kultura koju su Histri dalje

prenosili na druge susjedne narode. Utjecaj je očit kod izrade keramike, oružja i

oruđa. Histri, Liburni i Japodi nisu poznavali pismo tako da prva pisana

svjedočanstva o ovim narodima nalazimo tek u djelima grčkih i rimskih autora u

kasnijim razdobljima.

Grcima koji su na jadranskoj obali osnovali svoje

kolonije poput Korkyre, Isse i Farosa u Dalmaciji

te Spine i Adrie u delti Pada, kao moreplovcima,

narodi Istre prvenstveno su ostavili dojam

zloglasnih gusara koji su presretali i plačkali

njihove lađe. Gusarenje obalnih naroda bilo je

svakidašnja djelatnost. Time su štitili prevlast

nad svojim teritorijalnim vodama i plijenom

nadomiještali nedostatak za poljoprivrednim i

stočarskim proizvodima koje nisu sami mogli u

potpunosti namiriti shodno svojim potrebama na

4Slika 1 Povijesni narodi u Istri i pojedina histarska plemena (www.lzmk.hr , 13.1.2012.)

[Type text]

nepristupačnim i nepolodnim terenima na svojim područjima. O pomorskoj moći

povijesnih istarskih naroda svjedoče brojni antički autori. Plinije Stariji, rimski

povjesničar, Liburne spominje kao stanovnike središnje Italije koje su otamo istjerali

Umbrijci. Neki navode kako su Liburni uz Japode u 1. polovici 1. tisućljeća pr. Kr.

imali kontrolu nad velikim dijelom Jadrana pa se u tom kontekstu u literaturi može

naići na termin tzv. liburnska talasokracija3. O njihovoj nesumnjivoj pomorskoj moći

svjedoči i činjenica da su Rimljani od njih preuzeli liburnu, brzu liburnsku lađu.

2.2.1. HISTRI

Histri ili Istri, indoeuropski narod, formirali su se početkom željeznog doba, u

12.-11. st. pr. Kr. te nastanili na istarskom poluotoku koji po njima dobija svoj naziv

Istra. Narod Histra sačinjavalo je više manjih plemena povezano političkim,

gospodarskim i kulturnim savezništvom. Plinije Stariji imenuje neke od njih: Fekusi

(Fecusses) u zaleđu Pule, Menonkaleni (Menoncaleni) na Poreštini, Katali (Catali) u

zaleđu Kopra. No, često su eponimi naselja prije rimske vlasti bili imena etničkih

skupina na tim područjima pa je moguće da su na jugu Istre živjeli Polates, na

zapadu Parentini, a na sjeveru Piquentini4. Bavili su se stočarstvom, poljoprivredom i

trgovinom ponajviše s Grcima koji su plovili uz istarsku obalu te Rimljanima.

Jadransko more bilo je važan morski pravac u tvz. jantarskom putu5 do ušća Pada,

Timava i Soče te su luke Nezakcij i Parentij utoliko imale važnu ulogu. Ipak, ostavljali

su dojam opasnih gusara sjeverne jadranske obale uz Liburne. Naoružanim lađama

nadzirali su obale oko južne Istre. Baze histarskih gusarskih brodova bile su luke u

Budavama kod Valture, Medulinskom, Pulskom i Limskom zaljevu, ušće rijeke Mirne

kod Novigrada i druge. Gusarenjem su namirivali vlastite potrebe za dobrima koje

nisu bili u mogućnosti sami proizvesti, za život i daljnje trgovanje. Ta je aktivnost bila i

jedan od razloga rimskih napada te početka histarskih ratova u 3. i 2. st. pr. Kr. U

posljednjim stoljećima prije Krista dolazi do procvata histarske kulture, Histri nadziru

čitav istarski poluotok. „U II. stoljeću pr. Kr. njihovo se područje protezalo od Reke

(Timava) na sjeverozapadu, uključivalo je Kras i Ćićariju do Učke.“6

3 talasokracija – moć koja se osniva na vladavini nad morem; pomorska dominacija (Anić, V., Goldstein, I., Riječnik stranih riječi, Zagreb, 2000.)4 Piquentum, stari naziv za Buzet5 Zaninović, M., Zemljopisno-povijesni položaj luka Parentija i Nezakcija, Pula, 2005., str. 1156 Ivetić, E., op. cit. 1, str. 74

5

[Type text]

Histarska naselja su gradinskog tipa, tj.

utvrđena na brežuljcima te omeđena

zidinama građenim tehnikom suhozida

velikim kamenim blokovima radi lakše

obrane od napada. Najpoznatija histarska

gradina Nezakcij (Vizače, Nesactium) bio je

vjersko središte i imao centralnu poziciju u

savezu histarskih plemena. Pitanje datacije

tog saveza i uspostavljanja histarskog

kraljevstva i dalje ostaje neodgovoreno.

Nemoguće je sa sigurnošću utvrditi koliko

je taj savez bio čvrsto organiziran

prethodno rimskim vojnim pohodima (od

kojih se prvi zbio 221. god. pr. Kr.) ili je

upravo tek nadolazeća rimska opasnost

bila osnovni motiv snažnijeg povezivanja plemena. Jedan od razloga je i činjenica što

prve opširnije informacije o Histrima povijest crpi tek iz zapisa rimskih autora vezanih

uz rimsku invaziju u Istru i histarske ratove. Najopsežniji izvor o histarskim ratovima

predstvalja djelo rimskog povjesničara Tit Livija „Od osnutka grada“ (Ab urbe condita)

iz 1. st. pr. Kr. iako su izgubljene dvadeseta i pedeset deveta knjiga tog djela koje

opisuju prvi odnosno četvrti histarski rat.

6

Slika 2 Istočna obala Jadranskog mora oko 5. st. pr.Kr. (http://en.wikipedia.org/wiki/File:Liburnia_5th_BC.png, 13.1.2012.)

[Type text]

3. RIMSKA INVAZIJA U ISTRU

Histri su s Rimljanima ratovali u četiri navrata. U 3. st. pr. Kr. Histri su

konstantno napadali rimske lađe i ometali im plovidbu svojim gusarenjem. No, Rim je

tada odolijevao izazovima 1. punskog rata protiv Feničana (264.-241. g. pr. Kr.) te su

histarski napadi ostajali nekažnjeni. Zatim Rimljani 229.-228.-g. pr. Kr. ratuju s Ilirima

u 1. ilirskom ratu za prevlast nad Jadranskim morem. Rimski interes za Histrijom

naglo je porastao nakon histarskog saveza s ilirskim vođom Demetrijem Farskim.

3.1. PRVI HISTARSKI RAT

Demetrije Farski postao je najutjecajnija osoba u ilirskoj državi ženidbom za

Triteutu, kćer Pinnesa, ilirskog vladara poznatijeg po svojoj maćehi Teuti pod čijim je

patronatom vladao do svoje punoljetnosti.

Ulaskom u savez s Demetrijem Farskim, Histri su započeli svoje sudjelovanje u

ilirskim sukobima protiv Rima pljačkanjem rimskih lađa sa žitom 221. g. pr. Kr. Bio je

to povod prvom rimskom vojnom pohodu na histarski teritorij. „Ova pljačka nije imala

karakter neorganiziranog razbojstva, nego političkog antirimskog programa, kojeg su

Histri provodili u savezu s Demetrijem Farskim.“7 Rimska vojna ekspedicija bila je

kazna histarskom narodu za ometanje rimskih planova u ratu protiv Ilira. Pohod su

vodili rimski konzuli Publije Kornelije i Marko Muncije. Iako je Tit Livijeva 20. knjiga

koja najopširinje govori o 1. histarskom ratu izgubljena, o ovome sukobu pišu i grčki

povjesničar Apijan, kasnoantički povjesničar Eutropije i bizantski povjesničar Zonara.

Ako je vjerovati njihovim navodima, rimski napad krenuo je s mora i bio usmjeren na

histarske luke. Histarske gusarske lađe su spaljene i potopljene te je vjerojatno

srušeno nekoliko gradina dok su se neke možda i same predale pred rimskim

napadima.

7 Starac, A., op. cit. 2, str. 7

7

[Type text]

Napad na histarski teritorij ostao je

ograničen na priobalne dijelove dok

su unutranji dijelovi poluotoka ostali

netaknuti jer kopnena vojska nije

sudjelovala u sukobima. Iz

navedenog se može zaključiti da

cilj ovog sukoba Rimljanima nije

bilo uspostavljanje vlasti na

histarskom području već

mogućnost nesmetane plovidbe

histarskim priobaljem radi daljnjeg

uspješnog ratovanja protiv Ilira. Nakon izvojevane pobjede protiv Histra, rimska moć

nad histarskim područjem i dalje nije bila dovoljno jaka da bi se Histrima mogao

nametnuti danak ili neka druga vrsta obveze prema Rimljanima. Histri su nedugo

nakon sukoba s Rimljanima obnovili srušene gradine te povratili svoju prevlast i

nadzor nad sjevernim Jadranom.

Pobjedom nad Histrima u 1. histarskom ratu, Rimljani su dobili novi polet te je već

219. g. pr. Kr. Demetrije Farski poražen u 2. ilirskom ratu.

3.2. DRUGI HISTARSKI RAT

Histri su nakon 1. histarskog rata nastavili živjeti kao rodovska zajednica

plemena s istaknutim vođama na čelu. S vremenom se jedan od vođa istaknuo iznad

drugih, a izvori ga nazivaju kraljem (rex) iako je malo vjerojatno da je nosio takvu ili

sličnu titulu. Ime mu je ostalo nepoznato, ali poznato je ime njegova sina koji je

odigrao važnu ulogu u predstojećim sukobima s Rimljanima, Epulon.

Budućim sukobima Rimljana i Histra prethodilo je rimsko prodiranje u Italiji južno od

rijeke Pad. Svoju su vlast uspostavili i utvrdili brojnim kolonijama i u području Veneta,

sjeverno od Pada. Glavni rimski cilj na tom području bilo je osiguranje mirne plovidbe

Jadranom te zaštita tog područja od napada okolnih naroda. 183. g. pr. Kr. konzul

Klaudije Marcel u Histrima prepoznaje prijetnju sigurnosti istočnih granica te od

Senata traži dopuštenje za novi napad. Senat odbija taj prijedlog no odlučuje da se

8

Slika 3 Replika histarke lađe u Arhološkom muzeju Istre u Puli (Starac, A., Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, Pula, 1999. str. 8)

[Type text]

započinje s gradnjom nove kolonije, Akvileje (Aquileia). Gradnja je započela

najvjerojatnije 182. g. pr. Kr., a Akvileja je izgrađena već godinu dana kasnije. Kao i

ostale rimske kolonije, služila je za dodjeljivanje zemlje rimskim doseljenicima i

provođenje nadzora nad starosjediocima. No, imala je još dvije specifične funkcije,

spriječiti napade alpskih plemena prema jugu te je trebala poslužiti kao baza za

buduće napade na Histre te daljnjeg širenja na istočnoj obali Jadrana. Gradnja nove

kolonije tako blizu granice dvaju naroda imalo je snažnog negativnog odjeka među

Histrima.

Novi rat protiv Histra dugo je planiran i trajao je s neprestanim okretanjem sreće s

jedne na drugu zaraćenu stranu. Započeo je 178. g. pr. Kr., a predvodio ga je konzul

Aulo Manlije Vulzon. Njegovom pohodu izostalo je formalno odobrenje Senata i jasan

povod. Može se nagađati da je postojala želja da se preduhitre očekivani napadi s

histarske strane. Ovaj je put pohod pripremljen s dvije strane, i s kopna i s mora.

Kopneni napad vodio je konzul Klaudije Marcel, a pomorski duumvir Gaj Furije.

Rimski prodor na jug odvijao se u dvije faze. U prvoj fazi rimska se vojska utaborila

blizu rijeke Timav. Na ušću rijeke su usidreni rimski ratni brodovi. Oko istarskog

poluotoka uspostavljena su dva pomorska koridora kako bi se izbjegla ilirska pomoć

Histrima s mora. Histri su bili opkoljeni.

U drugoj fazi Rimljani su zašli u histarsko područje te se utaborili u blizini današnjeg

Trsta. Istovremeno su i Histri, s Epulonom na čelu, pripremali svoj plan za napad.

Jednog su jutra napali tabor. Jutarnja izmaglica zavarala je rimske vojnike koji su

pomislili da je napadača više nego što ih je zaista bilo te su pobjegli prema moru i

prepustili tabor Histrima. Histri su ih sustigli te ubili nespremne na borbu. Tit Livije

nam opisuje događaje u taboru nakon histarskog osvajanja: „Kako nisu bili vični malo

otmjenijem živežu, suviše su se pohlepno natrpali vinom i jelima“8 Ubrzo je uslijedio

rimski protunapad. Pijani Histri u snu su ubijeni ili protjerani, a Epulon je uspio

pobjeći. Vijest o histarskoj opsadi tabora brzo je stigla do Rima te Senat odlučuje o

daljnjoj militarizaciji građana. U Akvileju je poslan konzul Marko Junije Brut. Tek je

tada bilo jasno da je tabor već ponovno osvojen. U međuvremenu su se odbjegli

Histri vratili u svoje gradine i čekali rimski napad. Rimljani u to vrijeme nisu ratovali

zimi te je daljnji sukob odgođen do proljeća 177. g. pr. Kr. Brut se vratio u Rim, a za

konzula je umjesto Vulzona ždrijebom izvučen Gaj Klaudije Pulkher. No, unatoč

8 Ivetić, E., op. cit. 1, str. 80

9

[Type text]

činjenici da je odabran novi konzul, stari konzuli Brut i Vulzon započinju u proljeće

novi pohod na Histre. Svaki rimski napad bio je uspješan; palili su i pljačkali bez

poteškoća jer Histri dalje nisu bili pripremljeni i organizirani za nove sukobe. Čuvši

vijest o Brutovom i Vulzonovom napadu, Pulkher je odjurio u Akvileju, bez da je

prethodno primio ovlasti prema vjerskim propisima, i tražio da mu prepuste vlast što

oni odbijaju. Pulkher se vratio u Rim, primio zavjete te se odlučio vratiti u Akvileju s

dvije legije. U međuvremenu, Vulzon i Brut se odlučuju za napad na Nezakcij u koji

se, nakon bijega iz rimskog tabora, vratio i Epulon. Ako je vjerovati priči Tit Livija,

Rimljani su skrenuli tok rječice kojom se Nezakcij opskrbljivao vodom. Epulon,

uvidjevši da je rimski prodor u gradinu pitanje vremena, naređuje svojim vojnicima da

ubiju žene i djecu pa sebe, kako ne bi pali pod rimsku vlast. I sam si je Epulon

mačem zadao smrtonosnu ranu u srce. Ipak, većina Histra je prethodno padu

Nezakcija priznala rimsku vlast te prodana u roblje. Nakon pada Nezakcija osvojene

su i gradine Faverija i Mutila, čija točna lokacija nije utvrđena, ali se pretpostavlja da

su se nalazile oko današnje Raše i Medulina. Pad Nezakcija označio je kraj histarske

slobode. Pulkher je preuzeo vlast i raspustio stare legije pod vodstvom Bruta i

Vulzona.

O događajima nakon 2. histarskog rata se malo zna. Histrima je nametnuta neka

vrsta danka kao dokaz o rimskoj moći nad histarskim narodom. Rimljani očito i dalje

nisu vidjeli potrebu za ozbiljnijim uspostavljanjem vlasti u Histriji. Kako ne bi došlo do

novog ustanka, prethodno povučene rimske legije, vraćene su u Histriju. No još nije

pronađeno nijedno arheološko nalazište s rimskim taborom koje bi to dokazalo.

3.3. TREĆI HISTARSKI RAT

Treći histarski rat više je bio nepromišljen napad konzula Gaja Kasija Longina

nego zapravo novi rat Rimljana i Histra. Naime, Longin je 171. g. pr. Kr. krenuo u

ratni pohod na Makedoniju iz sjeverne Italije preko istočne jadranske obale bez

odobrenja Senata. Prolazio je kroz zemlje Karna, Histra i Japoda te ih pritom

opustošio. 170. g. pr. kr. tri naroda šalju svoje izaslanike u Rim ne bi li se Senatu

požalili na Longinov pohod. Iste godine protiv Longina se proveo postupak u Senatu,

pri čemu su izaslanici napadnutih naroda svjedočili protiv odmetnutog konzula, kojim

10

[Type text]

je utvrđeno još Longinovih nedjela te da je neovlašteno napao narode sjevernog

Jadrana.

Činjenica da su se Histri požalili Senatu na Longinov napad, kojem nisu pružili

nikakav otpor, govori u prilog mišljenjima da je tom događaju prethodilo

uspostavljanje određenog savezništva (foedus)9 ili, vjerojatnije, dogovora o

nenapadanju (fides)10 kojeg su Rimljani često uspostavljali s nasilno pokorenim

narodima. I sam ishod provedenog postupka protiv Longina i činjenica da se Senat

ogradio od njegovih postupaka potvrđuje tu tezu.

3.4. ČETVRTI HISTARSKI RAT

O četvrtom rimskom vojnom pohodu se vrlo malo zna iz povijesnih izvora. O

njemu je pisao i Tit Livije, no njegova 59. knjiga u kojoj opisuje događaje posljednjeg

pohoda je izgubljena. Ovim događajima su ipak ponešto napisali i rimski povjesničari

Plinije Stariji i Apijan.

Konačan poraz Histra pripisuje se konzulu Gaju Semproniju Tuditanu koji je 129. g.

pr. Kr. poduzeo vojni pohod protiv Japoda. Plinije navodi da je Tuditan na putu prema

Japudiji (u današnjoj Lici i Gorskom kotaru) pokorio i Histre. Ako je to zaista istina,

vjerojatno se radilo o Histrima koji su živjeli u sjevernoj Istri te graničili s Japodima.

Teško se može zaključiti da se radilo o čitavom ili barem većini histarskog naroda

imajući na umu da je glavnina Histra priznala rimsku vlast nakon 3. histarskog rata

177. g. pr. Kr.

Tuditan, po svemu sudeći, ovim pohodom nije Japode potpuno pokorio rimskoj vlasti

već je tek 35.-34. g. pr. Kr. to uspjelo Oktavijanu. Ipak je te iste 129. g. pr. Kr.

proslavio trijumf objedinjenja rimske vlasti na jadranskoj obali, od Akvileje do rijeke

Krke, a u izvorima više nema zapisa o kasnijim protestima Histra spram rimske vlasti.

9 foedus, eris, n. savez, ugovor; naredba; obećanje (Žepić, M., Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb, 1991., str. 106)10 fides, ei, f. vjernost; obećanje; sigurnost od države zajamčena; zaštita, obrana (Žepić, M. op.cit. 8, str. 104), pri čemu je načelo bona fides, načelo dobre volje ili savjesnosti, jedno od osnovnih načela rimskog pretorskog ili honorarnog prava, koje služi kao korekcija civilnom (Romac, A., Rimsko pravo, Zagreb, 1994)

11

[Type text]

4. RIMSKO UREĐENJE ISTRE

Histrija već 221. g. pr. Kr., u doba 1. histarskog rata dobija od Rimljana status

provincije, tj. susjedne oblasti koju treba osvojiti, dakle, bila je „područje vojnog

djelovanja, a ne civilne uprave“11.

Iako se o upravnom uređenju Histrije nakon podvrgavanja rimskoj vlasti 177. g. pr.

Kr. malo zna, pretpostavlja se da je činila dio veće provincije Ilirik (Illyricum)

ustanovljene najvjerojatnije 167. g. pr. Kr. Moguće je i da je bila uklopljena u ovlasti

konzula Cisaplinske Galije, no kad je 42.-41. g. pr. Kr. granica ove provincije

pomaknuta na rijeku Rižane (Formio), Histrija je definitivno postala dio Ilirika.

177. g. pr. Kr. ipak nije bila i godina početka potpune romanizacije Histrije, već je ona

tekla u fazama, u počecima relativno sporo jer Rimljani u tome nisu vidjeli preveliki

interes osim uspostavljanja vojne prevlasti na tom području. „Do sredine I. stoljeća

pr. Kr., međutim, u Istri nije bilo niti jednoga službenog rimskog naselja, a nema ni

konkretnih tragova rimske materijalne kulture

toga stoljeća.“12 Dakle, pravi proces

romanizacije u Histriji počinje tek sredinom 1.

st. pr. Kr. Rimljani su u to vrijeme često

pogodovali nekolicini lokalnih uglednika ne bi li

tako stvorili poslušan i odan gornji sloj

autohtonog stanovništva.

Bitna posljedica romanizacije bilo je i poticanje

urbanizacije, izgradnje novih gradova novim

tehnikama i materijalima uz planski izrađen

tlocrt budućeg naselja. Izvan grada provedena

je centurijacija zemljišta za proizvodnju hrane; područje veličine 710×710m podijelilo

bi se na sto jednakih dijelova te bi se svaki dio dao jednoj obitelji u posjed.

11 Ivetić, E., op. cit. 1, str. 9212 Ivetić E., op.cit. 1, str. 93

12

Slika 4 Rimska centurijacija Istre (Ivetić, E., Istra kroz vrijeme, Rovinj, 2009., str. 129)

[Type text]

Pojedini gradovi imali su status kolonije,

grada s najvišim stupnjem samouprave kojom

su upravljala dva duovira, a sastojala se od

grada (urbs) i okolnog zemljišta (ager

coloniae). Primjer kolonija bili su Pula (Pola) i

Trst (Tergeste). Gradovi s manje

samoupravnih ovlasti, poput Poreča

(Parentium), imali su status naselja rimskih

građana (oppidum civium Romanorum).

Gradovi, tj. općine s nižim stupnjem

samouprave i samo nekim municipalnim pravima, imale su status municipija, a

najčešće se radilo o naseljima u kojima nije

živjelo samo rimsko već i autohtono stanovništvo

kao što je slučaj bio u Nezakciju.

Izgradnjom novih puteva i cesta omogućavalo se

širenje latinskog pisma i jezika kao preduvjeta za

daljnje širenje i ukorjenjivanje rimske kulture u

novoosvojenim područjima pa tako i Histriji.

13

Slika 5 Tlocrt antičke Pule (Ivetić, E., Istra kroz vrijeme, Rovinj, 2009., str. 97)

Slika 6 Tlocrt antičkog Poreča (Ivetić, E., Istra kroz vrijeme, Rovinj, 2009., str. 95)

[Type text]

5. ZAKLJUČAK

U razdoblju od 221. do 129. g. pr. Kr. Histri su pružali otpor rimskoj vlasti i želji

za prevlašću na istarskom poluotoku. Ipak, histarsko je stanovništvo na kraju priznalo

trijumf rimske vojske na svojem području i to već poslije 3. histarskog rata 177. g. pr.

Kr. Iako je rimska vojska potom krenula u još jedan vojni pohod, o njemu povijest ne

nudi puno informacija pa je moguće da je zapravo bilo riječi o sporadičnoj pobuni

određene skupine histarskog stanovništa, a ne o organiziranoj pobuni većine

histarskog naroda.

Iako je Rimska Republika na prvi dojam relativno lako trijumfirala na histarskome

području u 3. histarskom ratu, prethodna dva dokaz su da je histarska opasnost bila

olako shvaćena i čak podcijenjena, što se može donekle opravdati opterećenjem koje

je Rim imao u tom trenutku vodeći punske i ilirske ratove.

Nakon ulaska Histra u savez s Demetrijem Farskim, Rim je uvidio da je pohod i

trijumf u Histriji i mogućnost širenja vlasti od Akvileje prema jugu duž istočne obale

Jadrana i način kako napokon poraziti ilirsku vlast, ovaj put s kopna, nakon što su

pomorski pohodi bili neuspješni.

Osvajanjem Histrije, ona je stupila u rimski civilizacijski krug. Premda nije u prvi mah

započeto s preuređenjem Histrije, jednom kada je preuređenje bilo započeto (1. st.

pr. Kr.), slika istarskog poluotoka dubkom je izmijenjena. Izvršena je prava

romanizacija pokorenog područja, provedena je urbanizacija i centurijacija, izgrađene

su nove ceste koje su Histriju, novu rimsku koloniju, povezivale s ostatkom matične

zemlje. Rimski se jezik i kutura općenito tako duboko ukorijenio u Histriji, o čemu i

danas svjedoče brojni dokazi.

14

[Type text]

6. LITERATURA

Ivetić, E., Istra kroz vrijeme, Centar za Povijesna Istraživanja, Rovinj, 2009.

Romac, A., Rimsko pravo, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 1994.

Starac, A., Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji – Monografije i katalozi 10/I,

Arheološki muzej Istre, Pula, 1999.

Zaninović, M., Zemljopisno-povijesni položaj luka Parentija i Nezakcija, Histria

archeologica, 36, Pula, 2005.

Žepić, M., Latinsko-hrvatski rječnik, Školska knjiga, Zagreb, 1991.

15