Primjena digitalne fotografije u reprodukcijskim medijima

70 Osnovne postavke digitalnog fotoaparata

3.2.4. Kontrola ekspozicije

Iako je digitalna tehnologija unijela mnogo promjena u fotografiju, osnove fotografiranja, u smislu postizanja ispravne ekspozicije, iste su kao i u doba analognih fotoaparata. I dalje je potrebno znati namještati osnovne postavke koje utječu na ekspoziciju, a to su: otvor zaslona, brzina zatvarača i ISO osjetljivost. Oni koji tek počinju snimati sa digitalnim SLR fotoaparatima često, od mnoštva opcija, funkcija i gumbića, ne znaju procijeniti što je najvažnije za dobivanje kvalitetne fotografije, pa se uglavnom pouzdaju u automatski način rada. No, takav način rada ne omogućava iskorištavanje fotoaparata kao kreativnog alata do njegovog maksimuma. Za to postoje i drugi načini snimanja, osim automatskih, koje ćemo opisati u idućim poglavljima. Isto tako, za preuzimanje veće kontrole nad fotoaparatom, korisno je poznavati načine mjerenja svjetla, kao i mogućnost kompenzacije ekspozicije. A kao pomoć u kontroli ekspozicije dobro će nam doći poznavanje histograma.

3.2.4.1. Odabir načina snimanja

Načini snimanja se, kod većine DSLR fotoaparata, odabiru na funkcijskom kotačiću (eng. mode dial) smještenom na gornjoj strani fotoaparata. Različiti proizvođači fotoaparata imaju ponešto drugačije oznake na kotačiću, no svima je zajedničko da imaju tri osnovna načina snimanja, a to su: automatski, poluautomatski i ručni način snimanja. Automatski načini rada grupirani su unutar tkz. osnovne zone, dok poluautomatski i ručni način spadaju u kreativnu zonu. Ovdje je bitno napomenuti da većina profesionalnih modela fotoaparata ne sadrži načine snimanja iz osnovne zone ili su pak oni sadržani u oznaci SCN (Special scene mode). Također, profesionalni modeli imaju dodatnu opciju snimanja označenu oznakom C (Custom), kod koje korisnik sam može odrediti pojedine postavke snimanja koje često koristi i pohraniti ih u fotoaparatu.

Slika Funkcijski kotačić sa odabirom načina snimanja

Automatski način snimanja sadrži potpuno automatski način (Full auto) obično označen zelenom bojom i programirane automatske načine sa predefiniranim

71 Primjena digitalne fotografije u reprodukcijskim medijima

vrijednostima otvora zaslona i brzine ekspozicije prilagođene snimanju određenih motiva poput: portreta, pejzaža, close-up, sporta, noćnih scena, i dr. U automatskom načinu rada fotoaparat sam podešava otvor zaslona, brzinu zatvarača, ISO vrijednost, način mjerenja svjetla, način fokusiranja, balans bijele, kao i upotrebu bljeskalice. U tom načinu rada fotoaparat će nastojati postići optimalnu ekspoziciju u svim mogućim uvjetima snimanja, no on neće znati odrediti način interpretacije snimane scene. Snimanjem u programiranom automatskom načinu, elementi ekspozicije se podešava- ju tako da se prilagode motivu, npr. u portretnom načinu, fotoaparat će podesiti veći otvor zaslona da se postigne manja dubinska oštrina, za razliku od pejzažnog načina gdje se namješta manji otvor zaslona, jer se pretpostavlja da želimo postići veliku dubinsku oštrinu. Ove opcije uglavnom koriste manje iskusni fotografi, koji žele brzo dobiti zadovoljavajuću fotografiju, bez potrebe za ručnim podešavanjem odgovarajućih postavki. Fotografi koji žele imati veću kontrolu nad onim što snimaju, birat će uglavnom poluautomatske ili ručne načine snimanja iz kreativne zone. Ovdje spadaju načini snimanja označeni oznakama: P, A (Av - kod Canon fotoaparata), S (Tv - kod Canon fotoaparata), M, B. P (Programmed Autoexposure) je programirani automatski način gdje fotoaparat

određuje optimalan otvor zaslona i brzinu zatvarača prema ISO vrijednosti koju određuje fotograf. U ovom načinu snimanja, fotograf ima mogućnost da varira ekspoziciju koju mu je fotoaparat predložio, tako da prema potrebi, mijenja brzinu zatvarača i otvor zaslona. Npr. ako fotoaparat na osnovu zadane ISO vrijednosti odredi elemente ekspozicije: 1/125 i f/8, fotograf može jednostavnim zakretanjem kontrolnog kotača lijevo ili desno, podesiti drugu kombinaciju brzine zatvarača i otvora zaslona koji će dati istu količinu svjetla: 1/250 i f/5.6 ili 1/60 i f/11.

A ili Av (Aperture Priority Auto) je način snimanja sa prioritetom otvora zaslona. Koristi se kad nam je pri fotografiranju bitna kontrola nad dubinskom oštrinom, a manje bitna brzina zatvarača. Na osnovu ISO vrijednost i vrijednosti otvora zaslona koje određuje fotograf, fotoaparat automatski određuje potrebnu brzinu zatvarača.

S ili Tv (Shutter Priority Auto) je način snimanja sa prioritetom brzine zatvarača. Ovaj poluautomatski način snimanja koristimo kad želimo imati kontrolu nad brzinom okidača, kao što je to slučaj kad snimamo motiv koji je u pokretu. Na osnovu ISO vrijednost i brzine zatvarača koje određuje fotograf, fotoaparat automatski određuje potreban otvor zaslona.

M (Manual Mode) je način snimanja u kojem sve postavke kontrolira i namješta fotograf. Posebno je koristan u netipičnim svjetlosnim uvjetima (npr. pozadinsko osvjetljenje, jaki kontrasti, prevladavajuće svijetli ili tamni motiv i sl.) kod kojih bi automatika fotoaparata mogla dati krive postavke koje bi rezultirale podeksponiranom ili preeksponiranom fotografijom.

B (Bulb) je način snimanja koji se koristi kad je potrebno vrijeme ekspozicije dulje od 30 sekundi. Ekspozicija traje dokle god je pritisnut okidač. Koristi se u kombinaciji sa daljinskim okidačem i stativom. Fotoaparati koji nemaju ovu postavku istaknutu na kontrolnom kotačiću, najčešće nude ovu opciju u izborniku.


3.2.4.2. Odabir načina mjerenja svjetla

Određivanje ispravne ekspozicije uvelike ovisi o sposobnosti svjetlomjera ugrađenog u fotoaparat. Kada govorimo o svjetlomjeru koji nam pomaže kod određivanja postavki ekspozicije, razlikujemo mjerenje upadnog svjetla (mjerenje jačine izvora svijetla) i mjerenje reflektiranog (odbijenog) svjetla. Većina fotoaparata danas ima ugrađen svjetlomjer koji mjeri reflektirano svijetlo, a može mjeriti različite dijelove prizora za određivanje točne ekspozicije. Svjetlomjer se aktivira pritiskom okidača do pola. Postoje tri osnovna načina mjerenja svjetla. To su: mjerenje u točki, centralno-prosječno mjerenje i multisegmentalno (evaluacijsko) mjerenje. Neki fotoaparati imaju i četvrtu mogućnost tkz. djelomičnog mjerenje svjetla, koje je zapravo slično mjerenju u točki, ali se umjesto jako malog područja mjerenja uzima nešto veće. Svi ovi načini mjerenja svjetla baziraju se na tkz. TTL (trough the lens) mjerenju svjetla. Mjerenje u točki (Spot Mettering) – Precizan način mjerenja svjetla određenog malog dijela objekta ili scene. Mjerenja se vrši u sredini, na oko 2 - 4% površine tražila (ovisno o modelu fotoaparata). Koristi se kod situacija kad imamo jako pozadinsko osvjetljenje ili kad snimamo neki svijetli objekt pred prevladavajućom tamnom pozadinom.

Slika Mjerenje svjetla u točki

Djelomično mjerenje (Partial Mettering) – Ovaj način mjerenja mjeri intenzitet svjetla u sredini tražila, na nešto većoj površini od opcije mjerenja u točki, na oko 8 - 13% površine kadra.

Slika Djelomično mjerenje svjetla

Centralno-prosječno mjerenje (Center-weighted Average Mettering) – Način mjerenja svjetla kod kojeg se mjerenje vrši na području cijelog tražila. Uzima se prosječna vrijednost cijele scene s naglaskom na centar tražila. Ne uzima u obzir mjesto fokusa, već koristi isti uzorak usrednjavanja vrijednosti za svaku snimku.

Canon

Canon

Nikon


Slika Centralno-prosječno mjerenje svjetla

Multisegmentalno ili evaluacijsko mjerenje (Matrix, Evalutive, Pattern Mettering) – Ovaj način mjerenja tvornički je zadan kod večine fotoaparata i jedini je mogući način mjerenja kod automatskih načina snimanja. Mjerenje se vrši u cijeloj sceni, po zonama, uz naglasak na područje oko točke fokusa koja se koristi pri snimanju. Kod ovog načina mjerenja svjetla, fotoaparat sam usklađuje ekspoziciju prema potrebama snimane scene. Predstavlja univerzalan način mjerenja svjetla koristan u večini situacija. Pogrešno mjeri svjetlo u sitacijama velikih svijetlih područja (npr. snijeg, svjetlo nebo) ili velikih tamnih područja (npr. tamna odječa, duboka sjena) u sceni.

Slika Multisegmentalno mjerenje svjetla

Slika Primjer korekcije ekspozicije dobivene centralno-prosječnim mjerenjem svjetla (fotografije lijevo) uz pomoć preciznog mjerenja dijela scene korištenjem spot mjerenje svjetla (fotografije desno)

Canon

Nikon

Canon

Nikon


Većina boljih DSLR fotoaparata ima opciju memoriranja (zaključavanja) izmjerenih vrijednosti ekspozicije. Kod Canon fotoaparata ta je opcija označena zvjezdicom * i nalazi se na gumbiću na desnoj strani fotoaparata, a kod Nikona je ta opcija sadržana u gumbu sa oznakom AE-L (engl. autoexposure lock). Ova opcija posebno je korisna kod spot mjerenja svjetla u situacijama kad moramo rekomponirati scenu (kad nam objekt snimanja nije u sredini tražila). Naciljamo objekt koji želimo korektno eksponirati, pritisnemo * ili AE-L gumb da zaključamo izmjerene vrijednosti i zatim rekomponiramo kadar.

Slika Memoriranje izmjerenih ekspozicijskih vrijednosti kod Canona (lijevo) i Nikona (desno)

Kad fotografiramo u poluautomatskom ili ručnom načinu snimanja, kao indikator ekspozicije koju je izmjerio svjetlomjer fotoaparata, služi nam skala ekspozicije prikazana u tražilu. U nekim modelima fotoaparata ona je postavljena vertikalno uz desni rub tražila, dok se kod drugih modela nalazi vodoravno uz donji rub tražila.

Slika Skala ekspozicije

U poluautomatskom načinu snimanja, klizač na skali uvijek je postavljen na sredinu (na vrijednost 0), osim ako nije namještena kompenzacija ekspozicije o čemu će biti riječi u idućem poglavlju. U ručnom načinu snimanja, klizač se pomiče na skali ovisno o postavkama ekspozicije koje namještamo, te nam ukazuje na odgovarajuće vrijednosti. No, ovdje je bitno naglasiti da vrijednost 0 na skali ne predstavlja nužno i točnu ekspoziciju. Ona predstavlja referentnu točku svjetlomjera. Kao što ćemo vidjeti u idućem poglavlju, ponekad ćemo ispravnu ekspoziciju dobiti ako je klizač na skali pomaknut u pozitivno (ili negativno) područje ekspozicijske vrijednosti.

3.2.4.3. Kompenzacija ekspozicije

Sustav za mjerenje svjetla u fotoaparatu kalibriran je na tkz. srednje sivi ton (18% sivo)8. Svjetlomjer određuje srednju vrijednost svjetline prizora (ili svjetline dijela prizora) koji mjeri i prema tom podatku podešava postavke ekspozicije (otvor zaslona, brzinu zatvarača i ISO vrijednost) da bi dobio taj srednje sivi ton. Ovaj princip dobro

8 Sivi ton koji reflektira 18% svjetla koje padne na njega, ljudskom oku/mozgu (koji su nelinearne

prirode) izgleda kao srednje sivi ton. U digitalnoj slici taj ton ima vrijednost 50% svjetline.


funkcionira u većini situacija, jer mnoge scene u prosjeku imaju srednje tonove, što olakšava postizanje dobre ekspozicije. No, kod fotografiranja scena sa velikim razlikama u refleksiji, svjetlomjer fotoaparata može pogrešno očitati vrijednosti, što će rezultirati pogrešnom ekspozicijom. Kad se neki prizor koji snimamo sastoji od uglavnom bijelih (jako svijetlih) ili crnih (jako tamnih) objekata ili pak sadrži velika područja koja su jako svijetla ili jako tamna, svjetlomjer često neće dati zadovoljavajuće rezultate. Tako će npr. kod snimanja prizora na snijegu, svjetlomjer očitati veliku količinu svjetla, te će smanjiti otvor zaslona i povećati brzinu zatvarača, što će dovesti do podeksponirane fotografije. U takvim situacijama potrebno je koristiti opciju kompenzacije ekspozicije ili snimati u ručnom načinu snimanja.

Kompenzacija ekspozicije je funkcija fotoaparata koja omogućava korekciju ekspozicije koju je izmjerio svjetlomjer fotoaparata. Ekspozicija sa može ručno podesiti u 1/3 koracima, u opsegu od -2EV (negativna kompenzacija ekspozicije) do +2EV (pozitivna kompenzacija ekspozicije). U pravilu, za bijele ili svijetle objekte potrebno je povećati ekspoziciju da bi se oni zadržali svijetlima (oko +1.5EV do +2EV), dok se za ispravan prikaz tamnih objekata ekspozicija treba smanjiti (od -1EV do -1.5EV).

0EV +1EV

0EV -1EV


U ručnom načinu snimanja, kompenzaciju vršimo odabirom većeg ili manjeg otvora zaslona i veće ili manje brzine zatvarača. Treba se prisjetiti da promjena otvora zaslona sa npr. f/11 na f/8 udvostručuje količinu svjetla koja dolazi na senzor (+1EV), isto kao što promjena brzine zatvarača sa npr. 1/250 na 1/500 smanjuje ekspozicijsku vrijednost za jedan korak (-1EV). Klizač na skali ekspozicije bit će pomaknut u +područje kod snimanja svijetlih prizora, odnosno u –područje kod snimanja tamnih prizora.

U poluautomatskom načinu rada (P/Tv/Av), promjena otvora zaslona i/ili brzine zatvarača neće utjecati na ekspoziciju (klizač na skali ekspozicije je uvijek na sredini). Ako se želi promijeniti ekspozicija mora se podesiti funkcija kompenzacije ekspozicije u izborniku fotoaparata. Podešavanje kompenzacije na npr. +2EV znači da se za dva koraka (tj. četverostruko) povećava količina svjetla koju je očitao svjetlomjer.

Osiguravanje točne ekspozicije može se postići i korištenjem funkcije automatskog snimanja s više ekspozicija tkz. Auto Exposure Bracketing.9 Ta funkcija nalazi se u izborniku kao AEB (kod Canon fotoaparata) ili kao BKT (kod Nikon modela). Biranje ove funkcije omogućava uzastopno snimanje tri fotografije sa jednim okidanjem (uz korištenje kontinuiranog načina okidanja), gdje prva fotografija koristi ekspoziciju koju je odredio svjetlomjer, druga koristi pozitivnu kompenzaciju, a treća negativnu kompenzaciju u vrijednosti koju je fotograf odredio (na slici prikazana na donjoj skali, u ovom primjeru -1 i +1). Ekspozicija se može namjestiti u do ±3EV po 1/3 koraka za tri snimke u nizu.

Slika Izbornik za podešavanje Exposure Bracketing opcije na Canonu

Slika Kompenzacija ekspozicije (-1EV i +1EV)

9 Ova opcija često se koristi kod snimanja 3 snimke - podeksponirane, normalne i preeksponirane za

potrebe izrade HDR fotografije (fotografije proširenog dinamičkog raspona).


3.2.4.4. Korištenje histograma

Budući da je slika koju vidimo nakon snimanja na LCD zaslonu digitalnog fotoaparata prilično nepouzdan pokazatelj njenog stvarnog izgleda, za provjeru kakvoće snimke bolje je koristiti histogram. Jednim pogledom na histogram, možemo objektivno ocijeniti da li je korištena ekspozicija korektna, odnosno takva da daje uravnotežen tonski raspon s obzirom na snimljenu scenu. Naravno, za to je potrebno imati i nešto iskustva u interpretaciji histograma.

Histogram je grafički prikaz raspodjele tonskih vrijednosti snimke. Vodoravna os histograma prikazuje tonski raspon od 0 (crno) do 255 (bijelo), a okomita os predstavlja relativan broj piksela u pojedinom tonu. Taj broj nije toliko važan, koliko su važni relativni odnosi po pojedinim dijelovima histograma. Raspodjela tonskih vrijednosti na histogramu trebala bi odgovarati tonskom rasponu scene koja se snima.

Slika Histogram

Ako su prisutne sve vrijednosti tonskog raspona, snimka je dobro eksponirana. Ako pak histogram pokazuje vrijednosti koje većinom naginju udesno – snimka je vrlo svijetla, a ako su vrijednosti većinom nagomilane na lijevoj strani – snimka je tamna. No, takav histogram ne mora nužno ukazivati na nepoželjan rezultat. Kad je prizor koji snimamo prevladavajuće svijetao ili pak taman, normalno je da će i tonovi na histogramu biti grupirani na jednu ili drugu stranu. Takve fotografije na kojima prevladavaju svijetli ili pak tamni tonovi nazivaju se High Key, odnosno Low Key fotografije. Slika. Bitno je razlikovati High Key i Low Key fotografije od onih koje su krivo eksponirane, tj. preeksponirane (presvijetle) i podeksponirane (pretamne). Ako su u histogramu prisutna uzdizanja tonova uz krajnje rubove (koja izgledaju kao šiljasti vrh s malo drugih vrijednosti oko njega), snimka je vjerojatno preeksponirana ili podeksponirana, pa je ekspoziciju potrebno korigirati. Na podeksponiranoj fotografiji doći će do gubitka detalja u sjenama, dok će se na preeksponiranoj fotografiji izgubiti detalji u najsvjetlijim tonovima. Ta pojava se naziva podrezivanje tonova (engl. clipping). Do podrezivanja dolazi kada je brojčana vrijednost koja opisuje svjetlinu određenih piksela prevelika da se zapiše u 8-bitnom rasponu (0-255), tj. kad na fotografiji postoji veći broj presvijetlih ili pretamnih piksela. U praksi je češća situacija podrezivanja svijetlih tonova (engl. clipped highlights), a do toga dolazi kada je u kadru koji snimano prisutna jaka refleksija od npr. vode ili metala, ili kad je u kadru izvor svjetla. U takvim situacijama nije moguće izbjeći podrezivanje.


Slika Primjer High Key (lijevo) i Low Key fotografije (desno) sa pripadajućim histogramima

Slika Primjer preeksponirane (lijevo) i podeksponirane fotografije (desno) sa pripadajućim histogramima

Većina digitalnih fotoaparata imaju ugrađen algoritam za određivanje i prikaz histograma snimljenih fotografija na LCD zaslonu. Noviji fotoaparati koji imaju LiveView funkciju, pri kojoj mogu koristiti LCD zaslon kao tražilo, mogu prikazati histogram na LCD zaslonu i prije snimanja slike. Postoje dva tipa histograma koji se prikazuju na fotoaparatu: RGB histogram i histogram svjetline. RGB histogram prikazuje tri odvojena histograma za svaku boju (R, G, B), a histogram svjetline prikazuje ukupnu raspodjelu tonskih vrijednosti.


Slika RGB histogram i histogram svjetline na LCD zaslonu Canon fotoaparata

3.3. Podešavanje načina izoštravanja

Tehnički kvalitetna fotografija, osim što mora biti ispravno eksponirana, mora biti oštra. Loše izoštrena fotografija ne može se nikakvom naknadnom obradom popraviti.10 Naravno, ponekad je namjerna neoštrina dobrodošla za postizanje određene atmosfere i kreativnog izgleda fotografije. No, treba imati na umu da oštrina u kadru privlači i usmjerava promatračevu pažnju. Fokus je najsnažnije sredstvo za isticanje glavnog motiva fotografije.

Većina suvremenih fotoaparata ima mogućnost ručnog izoštravanja (MF – manual focus) i najčešće tri automatska načina izoštravanja (AF – auto focus). Ručni ili automatski način izoštravanja na SLR fotoaparatima namješta se na prekidaču koji se nalazi na objektivu. Slika str.27.

U ručnom načinu izoštravanja fotograf sam mora izoštriti na objekt snimanja, okrećući prsten za izoštravanje na objektivu. Pritiskom okidača dopola, fotoaparat zvučnim signalom potvrđuje kad je postignut fokus. Također, u tražilu fotoaparata postoji indikator fokusa – zelena točka koja se pojavi u desnom donjem uglu kad je fokus postignut, a u tom trenu i točka fokusa (AF točka) kratko zasvijetli crveno.

Slika AF točke i indikator fokusa (zelena točka) u tražilu fotoaparata

10

Opcija izoštravanja u programima za obradu fotografija ne može promijeniti način na koji je fotografija optički izoštrena pri snimanju. Digitalnim izoštravanjem stvara se iluzija oštrije slike, povećavanjem kontrasta na rubovima susjednih piksela.


Automatski načini izoštravanja, na većini fotoaparata, su:

Pojedinačno automatsko izoštravanje (One Shot AF kod Canona, AF-S kod Nikona) – način izoštravanja prikladan za fotografiranje statičnih objekata. Pritiskom okidača dopola, fotoaparat izoštri određenu točku u kadru samo jednom i zadržava taj fokus dok god je okidač pritisnut. Budući da je fokus na taj način zaključan (tkz. blokada fokusa), kompozicija slike može se i promijeniti.

Kontinuirano automatsko izoštravanje (AI Servo AF kod Canona, AF-C kod Nikona) – za izoštravanje objekata koji se kreću. U ovom načinu fotoaparat kontinuirano izoštrava točku fokusa, sve dok je okidač pritisnut dopola. Ekspozicija će se podesiti u trenutku snimanja slike. U ovom načinu izoštravanja ne radi zvučni signal niti svijetli indikator fokusa.

Promjenjivo automatsko izoštravanje (AI Focus kod Canona, AF-A kod Nikona) – ova opcija kombinira dva ranije spomenuta načina izoštravanja. Nakon pojedinačnog automatskog izoštravanja objekta, ako se objekt počne pomicati, fotoaparat će detektirati pokret i automatski promijeniti AF način rada u kontinuirani način koji prati pokretan objekt do trenutka snimanja. U ovom načinu rada blokada fokusa neće raditi.

U automatskim načinima snimanja, sve AF točke su aktivne i fotoaparat će sam odabrati određenu točku fokusa, ovisno o motivu. Obično će izoštriti najbliži objekt. U poluautomatskim načinima snimanja AF točka se može odrediti ručno. Odabrana AF točka bit će prikazana u tražilu. Ako su selektirane sve AF točke, aktivirat će se automatski odabir AF točke ovisno o situaciji.

3.3.1. Princip rada automatskog izoštravanja

Sustav automatskog izoštravanja može biti aktivni ili pasivni. Aktivni sustav radi na principu emitiranja signala (ultrazvuka ili infracrvenog svjetla) i određivanja udaljenosti iz vremena potrebnog za povrat signala odbijenog od objekta snimanja. Njegove glavne mane su da radi na ograničenoj daljini od svega 6 metara, te da može fokusirati samo statične objekte. Dobra strana ovog sustava je da funkcionira u potpunom mraku. Primjenjuje se uglavnom kod kompaktnih i jednostavnijih fotoaparata. No, danas se sve češće i u tom segmentu zamjenjuje pasivnim sustavom, koji je standard kod svih kvalitetnijih fotoaparata. Pasivni sustavi dijele se na sustave s detekcijom faze (Phase detect AF) i na sustave s detekcijom kontrasta (Contrast detect AF). U tekstu koji slijedi bit će opisan sustav sa detekcijom faze, jer je on radi svoje brzine primaran sustav izoštravanja na DSLR fotoaparatima, dok je sustav s detekcijom kontrasta aktivan samo pri Live View snimanju, kad za se izoštravanje upotrebljava senzor slike. Sustav s detekcijom kontrasta koristi se uglavnom kod kompaktnih fotoaparata.

Pasivni sustav automatskog izoštravanja s detekcijom faze određuje udaljenost tako što analizira sliku koju objektiv projicira na jedan ili više dodatnih specijaliziranih AF senzora, koji se nalaze u tijelu fotoaparata iza glavnog zrcala. Kao što je opisano u poglavlju 2.2, prolaskom kroz objektiv, svjetlo se reflektira od zrcala u pentaprizmu koja usmjerava svjetlo na tražilo. Pri tome se jedan manji dio svjetla reflektira na sekundarno zrcalo (tkz. sub-mirror) koje projicira sliku na AF senzor. Dakle, pritiskom okidača do pola, mikroprocesor analizira intenzitet signala koji dolazi sa AF senzora.


Analiza se vrši na temelju promjena u kontrastu. Kad je razlika u kontrastu koju generiraju susjedni pikseli najveća, objektiv je u zoni optimalne oštrine. U protivnom, ako se intenzitet signala susjednih piksela ne razlikuje dovoljno, scena nije izoštrena, te mikroprocesor pokreče sustav za izoštravanje. Sve se ovo događa u djeliću sekunde. U nekim situacijama automatski fokus će biti otežan, kao npr. u uvjetima slabog osvjetljenja ili kod snimanja nekih slabo kontrastnih scena kod kojih mikroprocesor neće moći pronaći razlike između susjednih piksela, pa neće znati javiti sustavu za izoštravanje koliko se objektiv treba pomaknuti.

Slika Princip rada Pasivnog sustava automatskog izoštravanja s detekcijom faze

Sustav automatskog izoštravanja kod jednostavnijih modela DSLR fotoaparata uvelike se razlikuje od onog ugrađenog u profesionalne modele. Najveća je razlika u AF senzoru, kao i u broju, poziciji i tipu AF točaka. Dok jednostavniji modeli imaju desetak AF točaka, oni profesionalni imaju i preko pedeset AF točaka. Na slici je prikazan sustav izoštravanja sa 61 AF točkom ugrađen u profesionalni Canonov model.

Slika AF senzor (lijevo) i prikaz tražila sa AF točkama (desno) kod Canon EOS 1D X fotoaparata

Veći broj AF točaka može biti od velike koristi u procesu izoštravanja, pogotovo u situacijama pračenja objekta koji se kreće, kao npr. u fotografiji sporta i u fotografiji


životinjskog svijeta u divljini. No, za brzinu i preciznost izoštravanja nije bitan samo broj AF točaka, već i njihov tip. Naime, postoje dvije osnovne vrste AF točaka ovisno o načinu detektiranja varijacija u kontrastu: vertikalni tip i križni tip. Vertikalne AF točake su jednodimenzionalne jer detektiraju kontrast samo u vertikalnoj liniji, dok su križne AF točke preciznije, dvodimenzionalne i detektiraju kontrast u vodoravnim i u vertikal-nim linijama istodobno.

Osim spomenutog, na brzinu automatskog izoštravanja utječe i otvor zaslona i žarišna duljina objektiva. Budući da se automatsko izoštravanje provodi pri maksimalnom otvoru zaslona (a ne pri zaslonu koji smo odabrali za snimanja), svjetlosno jaki objektivi sa velikim maksimalnim otvorom, omogućit će propuštanje više svjetla do AF senzora, a time i precizniji i brži proces izoštravanja. Sustav automatskog izoštravanja radi najbolje kod otvora zaslona f/2.8.

3.3.2. Kada koristiti ručno izoštravanje

Iako automatsko izoštravanje u većini prilika radi odlično, postoje neke situacije kad je bolje koristiti ručno izoštravanje. Ovdje ćemo ukratko opisati neke od tih situacija.

Fotografiranje pri slabom svjetlu (i slabom kontrastu). Budući da se sustav za automatsko izoštravanje oslanja na kontrast pronađen kod objekta snimanja, u uvjetima slabog svjetla ti su kontrasti vrlo slabi, pa će izoštravanje biti otežano, a ponekad i nemoguće.

Makro fotografija. Kod fotografiranja sitnih predmeta iz velike blizine, dubinska oštrina je jako mala, pa je ključno da izoštrenost bude točno na određenom željenom dijelu objekta. U takvim situacijama automatsko izoštravanje ne može točno pogoditi što treba izoštriti, pa je ručno izoštravanje puno preciznije.

Fotografiranje kroz prepreku (staklo, žičana ograda i sl.). Budući da automatsko izoštravanje obično izoštri na najbliži objekt, u situacijama kad želimo snimiti nešto što se nalazi iza stakla ili snimamo kroz ogradu, potrebno je koristiti ručno izoštravanje.

Fotografiranje portreta. U mnogim situacijama kad snimamo portrete, naglasak je na očima pa upravo one moraju biti savršeno izoštrene. Često koristimo veće otvore zaslona za postizanje manje dubinske oštrine (da bi izdvojili osobu od pozadine), pa je precizan fokus odlučujući. Primjenom automatskog izoštravanja fokus bi se, umjesto na očima, mogao naći na nosu koji je bliži fotoaparatu. Isto tako, ponekad fotograf želi istaknuti samo npr. usne ili pramen kose, pa je ručno izoštravanje neizbježno.

Fotografiranje akcije. Iako suvremeni fotoaparati imaju vrlo brz sustav za automatsko izoštravanje, pogotovo u kontinuiranom načinu rada, ponekad teško mogu fokusirati točno određeni dio objekta koji se kreće jako brzo. U takvim situacijama, ako znamo putanju objekta kojeg želimo snimiti, možemo prethodno ručno fokusirati na neki predmet koji se nalazi na istoj udaljenosti, i čekati da nam objekt dođe na to mjesto. Snimanje brze akcije, poput npr. auto utrke ili aeromitinga, zahtjeva iskustvo i vještinu.

Snimanje videa. Sve češće se DSLR fotoaparati koriste za snimanje videa radi velike kvalitete i kreativne mogućnosti koje pruža upotreba različitih objektiva.


Ručnim izoštravanjem moguće je bolje kontrolirati fokus i po potrebi namjerno zamutiti sliku.

Panorame. Prilikom snimanja fotografija koje će se naknadno spajati u panoramu, važno je da je fokus konzistentan na svim fotografijama iz serije.

Fotografiranje noćnog neba, vatromet, light-painting. Kod snimanja noćnog neba i zvijezda, fokus na objektivu treba postaviti na beskonačno. Kod snimanja vatrometa, a slično je i kod tehnike slikanja svjetlom tkz. light-painting, potrebno je ručno izoštriti na približnu udaljenost gdje se očekuje vatromet, te postaviti manji otvor zaslona da se poveća dubinska oštrina.

3.4. Podešavanje načina okidanja

Razumijevanje različitih načina okidanja, te primjena odgovarajućeg načina ovisno o situaciji, može olakšati snimanje uspješne fotografije. Osnovni načini okidanja koje većina današnjih DSLR fotoaparata nudi su: pojedinačno okidanje, kontinuirano okidanje i okidanje sa vremenskom odgodom. Bolji modeli nude i tkz. tih način okidanja (silent shooting), kao i kontinuirano okidanje sa mogućnošću odabira većeg ili manjeg broja snimaka.

Slika Izbornik za odabir načina okidanja

Pojedinačno okidanje (Single shot) je tvornički zadan način okidanja, kojim se okida samo jedna fotografija svaki puta kad se pritisne okidač. Najbolji je način za većinu situacija. No, ponekad snimanje samo jedne fotografije pritiskom okidača neće biti dovoljno da se uhvati željeni trenutak neke akcije koje se brzo odvija.

Za snimanje akcije koristi se kontinuirano okidanje (Continuous shooting, Burst drive mode), koje može povećati šanse za hvatanje pravog trenutka. U tom načinu, fotografije će se snimati kontinuirano dokle god je pritisnut okidač (odnosno dok se ne popuni privremena memorija aparata ili memorijska kartica). Neki fotoaparati nude dvije mogućnosti u kontinuiranom okidanju, sa većim ili manjim brojem snimaka (H – High continuous, L – Low continuous). U L načinu, snima se sa maksimalnom brzinom kontinuiranog okidanja, koja ovisi o modelu fotoaparata, a najčešće je se kreće od 4 do 6 fps11. Ovdje je bitno naglasiti da neki fotoaparati ne mogu kontinuirano izoštravati kad je odabran ovaj način kontinuiranog brzog okidanja. Kad snimamo motiv koji se kreće brzo

11

fps – frame per second


prema ili od kamere, bolje je koristiti sporiji način kontinuiranog okidanja, pri kojem će sustav automatskog izoštravanja stići izoštriti svaku snimku.

Okidanje sa vremenskom odgodom tj. samookidanje (Self-timer) – pritiskom okidača fotografija se snima nakon 2 ili 10 sekundi, koliko traje vremenska odgoda. Pri tome je fotoaparat najčešće montiran na stativ. Koristi se kad fotograf želi biti na fotografiji koju snima, kao i kod snimanja sa dugačkim ekspozicijama, kad bi držanje prsta na okidaču moglo prouzročiti trešnju fotoaparata i time narušiti oštrinu fotografije. Kad je odabrana ova postavka, za okidanje se može koristiti i daljinski upravljač, koji omogućava snimanje bez dodirivanja fotoaparata. Daljinski upravljač može biti žicom spojen sa fotoaparatom, a može biti i bežični. Danas se za okidanje mogu koristiti i razne aplikacije na pametnim telefonima koji se tako pretvaraju u daljinski upravljač.

Kao što je ranije spomenuto, brzina kontinuiranog snimanja, odnosno maksimalan broj snimaka koje fotoaparat može snimiti u kontinuiranom načinu okidanja, ovisi o modelu fotoaparata. Profesionalni modeli fotoaparata, pogotovo oni namijenjeni snimanju sporta, akcije i divljeg životinjskog svijeta, imaju mogućnost snimanja i po 14 fps.12 Maksimalna brzina okidanja određena je slijedećim faktorima:

Hardver fotoaparata – format i rezolucija senzora, vrsta procesora i njegova brzina procesiranja, te veličina privremene memorije (buffer slze).

Memorijska kartica – najvažnija svojstva memorijske kartice su kapacitet i brzina. Brzina kartice utječe na broj snimaka koje se mogu snimiti brzo zaredom. Što se brže slike mogu prebaciti iz privremene memorije na karticu, to se duže može snimati pri maksimalnoj brzini okidanja.

Baterija – kapacitet baterije može utjecati na maksimalnu brzinu okidanja. Slabljenjem baterije, brzina okidanja se smanjuje.

Na brzinu kontinuiranog snimanja utječu i slijedeće postavke fotoaparata:

Format zapisa slike – snimanje u Raw formatu je sporije od snimanja u Jpeg formatu, jer su slike u Raw formatu memorijski veće, pa će brže napuniti privremenu memoriju.

Način izoštravanja – kod korištenja pojedinačnog automatskog izoštravanja, izoštri se samo prva snimka, dok se kod kontinuiranog automatskog izoštravanja fokus prati i podešava za svaku snimku, što usporava brzinu kontinuiranog snimanja.

Brzina zatvarača – brzina kontinuiranog snimanja je manja kod manjih brzina okidača.

Otvor zaslona - brzina kontinuiranog snimanja je manja kod manjih otvora zaslona.

Vrsta objektiva – objektivi sa uključenom opcijom za stabilizaciju slike mogu usporiti brzinu kontinuiranog snimanja.

Korištenje bljeskalice – usporava brzinu kontinuiranog snimanja.

12

Canon EOS -1D X može snimati 14 fps, pod uvjetom da se snima u Jpeg formatu, bez automatskog izoštravanja i uz podignuto ogledalo. Kad se snima u Raw formatu uz automatsko izoštravanje svake snimke, moguće je napraviti 12 fps. Tako velik broj snimaka u kontinuiranom načinu okidanja, glavni je razlog zašto taj profesionalni model sa senzorom punog formata nema veću rezoluciju od svojih 18MP.


Dakle, maksimalna brzina kontinuiranog okidanja postiže se pri definiranim uvjetima (mogu varirati ovisno o modelu fotoaparata), kao što su:

automatsko izoštravanje podešeno na pojedinačno izoštravanje,

isključen stabilizator slike,

brzina zatvarača od 1/500 s ili veća,

maksimalan otvor zaslona.

Slika Primjer fotografije napravljene kontinuiranim okidanjem uz opciju višestruke ekspozicije

3.5. Podešavanje ravnoteže bijele

Opcija ravnoteža bijele (white balance) koristi se za podešavanje boje kako bi bijeli objekti bili prikazani kao bijeli. Scene koje snimamo mogu biti osvijetljene različitim svjetlosnim izvorima: prirodnim (sunce, mjesec) ili umjetnim (lampe sa žarnom niti, fluorescentne lampe, bljeskalica, i dr.), a svi ti izvori imaju različitu temperaturu boje svjetla13. Temperatura boje izvora svjetla izražava se u stupnjevima Kelvina K, a govori o spektralnom sastavu svjetla. Što je temperatura boje viša, svjetlo je bogatije plavom bojom, a što je niža, bogatije je crvenom. Naš vidni sustav se automatski prilagođava različitim izvorima svjetla i to ne samo promjenama intenziteta svjetla (širenjem ili skupljanjem zjenice oka), već i promjenama temperature boje svjetla (regulacijom jačine podražaja R, G i B receptora za boju u oku). Ljudsko oko (odnosno mozak) ima sposobnost kromatske adaptacije, pa nam ti izvori daju podjednaku boju svjetlosti. To znači da ćemo list papira vidjeti kao bijeli i ako sve tri komponente svjetla (crvena, zelena i plava) nisu zastupljene u istom odnosu.

13

Pojam temperatura boje koristi se za označavanje boje izvora svjetlosti u usporedbi s bojom svjetlosti „crnog tijela“. „Crno tijelo“ idealizirano je čvrsto tijelo koje ne reflektira nikakvo zračenje, ono apsorbira svu svjetlost koja padne na njega. Kad se polako ugrijava, prolazi kroz niz različitih boja – od tamno crvene, crvene, narančaste, žute i bijele do svijetloplave. Što je veća temperatura, to je boja bliža bijeloj.


Senzor digitalnog fotoaparata vjerno će reproducirati te razlike u boji, pa će prema tome, bez dodatne korekcije, boje na fotografiji izgledati različito ovisno o izvoru svjetlosti. Automatsko uravnoteženje bijelog, automatski korigira i sve ostale boje, uklanjajući dominantni ton boje. Dominantni ton kompenzira se pojačavanjem komplementarne boje. Na primjer, na slici snimljenoj pod lampom sa žarnom niti prevladavat će žućkasta boja koja će se korigirati dodavanjem plave. Kod klasičnih fotoaparata koji su koristili film, ravnoteža bijele nije postojala kao posebna opcija, već je bila određena spektralnom osjetljivošću korištenog filma. Uobičajene su bile dvije vrste filmova u boji: oni sa oznakom Daylight senzibilizirani na 5000-6500K – za snimanje na dnevnom svjetlu, te filmovi sa oznakom T (Tungsten) senzibilizirani na 3200K – za snimanje pri umjetnom svjetlu. Sve druge razlike u bojama korigirale su se posebnim konverzijskim filtrima u boji. Kod digitalnih fotoaparata postoji mnogo veća mogućnost izbora. Nudi se cijeli niz opcija za snimanje u različitim uvjetima dnevnog i umjetnog svjetla, koji odgovaraju različitim spektralnim karakteristikama svjetla. U izborniku su tako ponuđene predefinirane postavke za neke najčešće situacije. Slika.

Slika Predefinirane postavke ravnoteže bijele

U svim automatskim načinima snimanja koristi se opcija automatskog podešavanja bijele (AWB – automatic white balance). Ta opcija obično dobro funkcionira u uobičajenim uvjetima. No, ponekad je potrebno ručno podesiti neku drugu opciju koja bi bolje interpretirala boju svjetla i približila ju onoj koju vidi ljudsko oko. Npr. kad snimamo zalazak sunca ili portret uz svjetlost svijeće, AWB postavka će „višak“ toplih tonova kompenzirati pojačavanjem hladnih tj. plavih tonova. Dobit ćemo fotografiju koja je izgubila svoju čar, jer automatika fotoaparata nije mogla znati da mi želimo namjerno zadržati dominantni ton boje. Najveći problem za automatski način podešavanja bijele je situacija kad snimamo pri miješanom (kombiniranom) svjetlu, npr. interijer osvijetljen lampom sa žarnom niti i sa dnevnim svjetlom sa prozora. U takvoj situaciji, potrebno je prednost dati jednom izvoru svjetla, obično onom koji nam daje bolje tonove glavnog motiva koji snimamo. Za za automatski način podešavanja bijele problematično je i fluorescentno svjetlo. Postoje različite fluorescentne lampe sa temperaturama svjetla u rasponu od 3000 do 6500K.

Primjena digitalne fotografije u reprodukcijskim medijima

Documents

Transcript of Primjena digitalne fotografije u reprodukcijskim medijima