primijenjena skripta 2013(1).pdf

8/15/2019 primijenjena skripta 2013(1).pdf

1/119

UNIVERZITET U SARAJEVUPRIRODNO MATEMATIČKI FAKULTET ODSJEK ZA GEOGRAFIJU

PRIMIJENJENA KARTOGRAFIJA

SKRIPTA


2/119

2

PRIMIJENJENA KARTOGRAFIJA

Temeljni pojmovi: kartografija i karta

Kartografija je znanost koja se bavi prikupljanjem, preradom, pohranjivanjem iupotrebom prostornih informacija, te posebno njihovom vizualizacijom tj.kartografskim prikazom. Pri ovoj definiciji pod prostornom informacijom razumijevase svaki navod, kojemu uz iskaz o značenju objekta, pripada i položajna određenost u datom sustavu (Hake 1994). Postoji veliki broj definicija kartografije, a one seuglavnom vežu za matičnu znanost.Najstarije definicije kartografije potječu iz njene tehničke domene. Vremenom,kartografija je razvila svoje metode, ona ima svoj predmet istraživanja, teoriju,metateoriju i epistemologiju, te postala organizirani sustav znanja, koje je stjecanoopažanjem procesa i pojava u prirodi i društvu. Takva kartografska znanja

omogućuju objektivno, sistematizirano i argumentirano istraživanje geografskestvarnosti, te je kartografija i geografska grana. Kartografija nije samo skup znanja,već i način razmišljanja i promatranja geografske stvarnosti, koju se možekvantificirati I kvalificirati, uopćavati, objašnjavati i vrednovati.U procesu istraživanja geoprostora, geografija pored općih znanstvenih koristi ikartografske metode. Kartografija je dinamična oblast ljudskog znanja, koja se razvijaskupa sa suvremenim stanjem znanstvene misli u svijetu. Tako su nove oblastivezane za informatiku pridonijele i razvoju kartografije, a definirane su i novediscipline: kartoinformatika, (geoinformacijska kartografij), Geoikonikai Geoimidž. Razvoj spoznaja o kartografiji ponajbolje se zrcali u pristupu njezinu objektu

istraživanja, kroz definicije brojnih teoretičara te misli, među kojim se izdvajajuArnbeerger, Sališčev, Robinson, Ratajski, Berljant, Aslanikašvili, Sowen, Taylor iMorita.„Kartografija je znanost o logici, metodici i tehnici konstrukcije, izrade i tumačenja

karte i drugih kartografskih formi koje trebaju produbiti prostorno ispravnupredstavu o stvaranosti. Ona se ne bavi samo prikazivanjem konkretnih objekata, veći apstraktnih pojava u prostoru, naravno ukoliko se one mogu predstaviti premakartografskim principima. Znanstveno istraživanje adekvatnih sredstava zaprikazivanje ide daleko ispred oblasti geodetskih obuhvatljivih objekata i obuhvataizvanredno veliki broj pojava u prostoru. U vezi sa ovim mogu se povući veoma

bitne veze i paralele sa geografijom“. (Arnberger E., 1966). Arnberger je kartografijupodijelio na teoriju i tehniku kartografije. „U definiciji Kartografije nalazimoznanstvene zadatke, ali i praktičnu stranu izrade karata. Dakle, mora se principijelnopraviti razlika između Teorijeske kartografije i Praktične kartografije“. (Arnberger E.,1966).Zadatak teorije kartografije je, između ostalog, istraživanje grafičkih formi i njihovihzakonitosti u smislu korištenja kao adekvatno sredstvo prikazivanja kvalitativnih ikvantitativnih osobina strukturnih modela sa istovremenim osvrtom na njihovusituaciju, pozicionu i prostornu povezanost. (Živković, Ivanković, 2003)Zadatak praktične kartografije je da konkretne i apstraktne pojave predstavi grafički,

i to tako da se njihov raspored i položaj mogu točno pročitati. Ovo jegrafokomunikacijski koncept kartografije.


3/119

3

Pogled velikog ruskog kartografa Sališčeva glasi: „Kartografija je znanost ogeografskim kartama, kao poseban vid odražavanja stvarnosti, koja u svoje zadatkeuključuje svestrano izučavanje geografskih karata, a također razradu metoda iprocesa njihove izrade i korištenja“. (Sališčev, K.A., 1971), te itsi autor navodi„Moguće je potpunije i logički strože odrediti kartografiju kao znanost o održavanju iistraživanju prostornog razmještaja, strukture i uzajamnih veza pojava prirode idruštva (i njihove promjene u vremenu) posredstvom slikovno-znakovnih modela(kartografskih prikaza) koji nadograđuju ove ili one dijelove stvarnosti u uopćenoj ipreglednoj formi“. (Sališčev, K.A., 1976)

„Kartografska metoda saznanja stvarnosti uključuje prvenstveno kartografiranje(izgradnju prostornih slikovno-znakovnih modela stvarnosti koja se istražuje)fiksirajući saznanja dobivena u procesu istraživanja, i drugo, izučavanje modela(karata) u cilju dobivanja novih saznanja o stvarnosti, koja se ne uočavaju na izvoruinformacija. Drugim riječima, interpretacija karata je u stanju da da informacijuiznad onih kojima se kartograf koristio prilikom stvaranja karte.“ (Sališčev K.A.,1976)Sališčev je 1982.godine u svom udžbeniku Kartografija naveo i sljedeću definiciju:„To je znanost o održavanju i istraživanju pojava u prirodi i društvu – njihovograzmještaja osobina, uzajamne povezanosti i promjena u vremenu – posredstvomkartografskog prikaza kao prostornih slikovno-znakovnih modela“. On kaže:„Kartografska metoda saznanja stvarnosti uključuje prvenstveno kartografisanje – izgradnju prostornih slikovno-znakovnih modela stvarnosti koja se istražuje,fiksirajući saznanja dobivena u procesu istraživanja, i drugo, izučavanje modela(karata) u cilju dobivanja novih saznanja o stvarnosti, koja se ne uočavaju na izvoruinformacija. Na takav način, kartografska metoda saznavanja zakonomjerno razlikujeterensko i kabinetsko kartografiranje i istraživanje na gotovim kartama za dobivanjenovih saznanja o istraživanom dijelu stvarnosti“. (Sališčev K.A., 1976) Živković (Živković, Ivanović, 2003) analiziraju novu definiciju i zaključuje da je„Sališčev najnovijom definicijom pod kartografskom metodom podrazumijevaodržavanje i istraživanje pojava posredstvom kartografskih prikaza ili posredstvomslikovno-znakovnih modela. Ovo je njegov koncept Kartovedenia“. Veliki svjetski istraživač kartografije je Robinson. Po njemu „Kartografija je tehnika,u osnovi zainteresirana za smanjenje specijalnih karakteristika velike teritorije, dijelaili cijele Zemljine površine, ili nekog drugog nebeskog tijela, i za oblikovanje koje ihčini opažajućim. Upravo kao što govorni ili pisani jezik omogućava ljudima dakomuniciraju bez ograničenja, naglašavajući ove elemente, karta nam omogućava daprodužimo normalno rastojanje gledanja, tako reći omogućava nam da vidimo šireprostorne odnose koji se nalaze na velikim teritorijima. Jedna iscrtana geografskakarta je mnogo više nego puko smanjenje. Ako je dobro urađena, ona je pažljivokonstruiran instrument za registriranje, računanje, izlaganje, analiziranje i uopćenorazumijevanje međusobnih odnosa stvari i njihov prostorni odnos. Ipak, njenaosnovna funkcija je dovođenje stvari u polje vida“. (Robinson S.A., 1978)„Kartografija je umjetnost, znanost i tehnologija pravljenja karata, zajedno sanjihovim proučavanjem kao naučnih dokumenata i umjetničkih dijela. U ovomkontekstu karte se mogu smatrati kao skup svih tipova karata, planova, sekcija,


4/119

4

trodimenzionalnih modela i globusa koji predstavljaju Zemlju ili neko nebesko tijelau nekom razmjeru“. (Robinson S.A., 1978) „Kartografija istražuje procese prijenosa horološke informacije posredstvom karte, atakođer efikasnost tog prijenosa i kretanja, tj. rezultate, koje na kraju dobiva korisnikkarte. Ti procesi vode ispoljavanju određenih karakteristika stvarnosti. Karta služikao instrument pomoću koga se ispoljavaju različite strane stvarnosti“. (Ratajski L.,1983)Poljska geografija i kartografija su veoma značajne u svijetu, a najveće ime je poljskikartograf Ratajski: „Kartologija je funkcionalni sistem kartografije, koja određujeoblast njenog istraživanja i naučne probleme, a također odnos dobivenih rezultata ipraktične djelatnosti. Zadaci koji stoje pred kartografijom, realiziraju se posredstvomrazvoja i stvaranja općih i posebnih teorija, razrade metoda ocjene kartografskihradova i metodaa praktičnog prilaza teorijskim postavkama, a također iuspostavljanjem uzajamnih veza između praktične djelatnosti i teorijske razrade“.(Ratajski L., 1983) Ovo je kartološki koncept kartografije po Ratajskom.Ruski geograf Berljant uspostavlja kartografski sistem sa nekoliko podsistema(znanstveno spoznajni sistem u kartografiji: teorijsko-kartografski sistem, sistemskaizrada karata, sistemska upotreba karata; proizvodno tehnički sistem u kartografiji:tehničko-kartografski sistemi, tehnološki kartografski sistemi, informaciono-potraživajući kartograski sistemi), ukazujući na njegovu funkcionalnu povezanost.„Pod kartografskim sistemom podrazumijeva se sveukupnost uzajamno povezanih iuzajamno komplementnih naučnih koncepcija i/ili tehničkih principa, metodaa,algoritama, pribora, funkcioniranja koji imaju za cilj stvaranje ili upotrebukartografskih proizvoda kao modela geosistema“. (Berljant M.A., 1985) Kartografija ima svoju metodu, koji se zove kartografska metoda. To je metodakartografskog modeliranja, odnosno znanstvenog modeliranja konkretnog prostorabilo kojih prirodnih i društvenih pojava. Ona ukl jučuje specifične kartografske formelogičkih postupaka (poređenja), analize i sinteze, apstrakcije i uopćavanja.Kartografija ima svoj specifičan i objektivan jezik nazvan jezikom karte, pomoćukojeg se materijaliziraju forme logičkih postupaka, koji učestvuju u procesukartografskog modeliranja.Predmet saznanja kartografije povezan je, s jedne strane, sa dijalektičkimmaterijalizmom i njegovom teorijom saznanja (kroz filozofsku kategoriju prostor-vrijeme), a s druge, odgovarajućim specijalnim znanostima (kroz kartografskemetode i jezik kartografije). Kartografska metoda i jezik karte vezuju Kartografiju sa

dijalektičkom logikom, semiotikom, teorijom informacija i kibernetikom. Na osnovuveze kartografije sa ovim znanostima, koje se bave prostornim strukturama izakonomjernostima predmeta svojih saznanja u njihovoj dinamici, ostvaruje senjihovo uzajamno prožimanje i obrazovanje kartografskih disciplina, koje nose

jedinstven naziv tematska kartografija.Kartografija ima svoju opću teoriju, koja ne samo da povezuje tradicionalno odvojenedijelove u jedan logičko-metodološki sistem, koji se u svojim izvornim principimaoslanja na dijalektički materijalizam, već i pronalazi mjesto Kartografije u sistemuznanost. Takav je deduktivni pristup zahtjevima predmeta saznanja Kartografije.(Aslanikašvili A. F., 1974) Konceptom metakartografije (tvorac Aslanikašvili) određuju se:


5/119

5

a) Predmet kartografije, kao nauke o konkretnoj prostornosti objekatastvarnosti i njihovoj vremenskoj promjeni,

b) Jezik karte, kojim se realiziraju forme logičkih operacija i preko koga se

kartografija vezuje sa drugim znanostima.Govoreći o metodaama saznanja u Kartografiji Aslanikašvili razlikuje dva pojma:

1.

Kartografsku metodiku i2.

Kartografske metode.

Kartografska metodika je sistem posebnih postupaka vezanih za sve etapesastavljanja, izrade i upotrebe karata.Kartografska metoda shvaćena je u širem smislu od pojma kartografske metodike iuključuje je u sebe. Upravo ona predstavlja jedan sistem specifičnih kartografskihformi, logičkih postupaka i to:

Kartografsko poređenje, Kartografska analiza i sinteza,

Kartografska apstrakcija i uopćavanje, Kartografsko modeliranje.

Kartografsko poređenje (komparacija) javlja se neodvojivo od procesa izrade karte.Ono se u osnovi izražava kao prostorno poređenje u vremenu i vremensko uprostoru, a odnosi se na raznorodne sadržaje objekata kartografskog istraživanja.Svako poređenje ostvaruje se u određenoj logičkoj vezi navedenih osnova poređenjaizmeđu raznih aspekata pojava koje se porede. Po Aslanikašviliju, poređenjem seuspostavlja konkretna specifična forma opće zakonomjernosti pojava kojupretpostavljamo a također i potvrđujemo kao hipotezu.Kartografska analiza i sinteza predstavljaju logičke postupke. Analizapodrazumijeva misaono razdvajanje objekata saznanja na sastavne dijelove radiistraživanja svakog elementa složene cjeline. Sinteza je produženje analize u smisluobjedinjavanja analizom spoznatih dijelova. Specifičnost kartografske analize sastojise u mogućnosti odraza svakog dijela prostora ili strane objekta istraživanja usadržanoj (tematskoj), prostornoj i vremenskoj izolaciji. Kartografska sintezapodrazumijeva saznavanje konkretnog prostora objekata u njegovoj cjelini.Kartografska apstrakcija i uopćavanje su opći metodaološki postupci. Kartografskaapstrakcija odnosi se na konkretan prostor i pojave objektivne realnosti koji seostvaruju pomoću jezika karte. Konkretan prostor, po Aslanikašviliju, izražen je u

funkciji razmjera karte, a stupanj njegovog usitnjavanja smatra kartografskomapstrakcijom, tako da što je mjerilo sitnije to je stupanja kartografske apstrakcije veći.Kartografsko uopćavanje podrazumijeva uopćavanje kartografske stvarnosti. Ono sedijeli na uopćavanje obima i sadržaja odražene stvarnosti. Kartografsku apstrakciju iuopćavanje Aslanikašvili predstavlja kao jedinstven, ali suprotan proces.Kartografsku metodu modeliranja Aslanikašvili objašnjava oslanjajući se nafilozofsku i znanstvenu literaturu. U tom smislu karta, koja je sebi sadrži saznanje,predstavlja model, te kao takva ima osnovno gnoseološko svojstvo modela, da možeda zamijeni predmet istraživanja i da omogući nova saznanja do tada nepoznatasubjektu saznanja, a na osnovu analogije sa originalom. Karta kao model, nastaje kao

rezultat procesa saznavanja predmeta objektivne stvarnosti, ali je osnova za daljaistraživanja te stvarnosti.


6/119

6

Beogradska škola kartografije imala je svoj povijesni okvir u radovima VGI iGeografskog fakulteta na čelu s prof. Ljubinkom Sretenovićem, čiji su sljedbeniciDragica Živković i Vesna Ivanković. Analizirajući kartografske metode ove dvijeautorice navode: „Specifičnost kartografskog modela ogleda se u tome da se radi oznakovnom modelu. Zakonomjernost odnosa među znacima ne predstavlja fizičkuzakonomjernost koja se javlja i kod materijalnih modela, već u prvom redu logičkuzakonomjernost na liniji odnosa njihovog značenja. Pored toga kartografski model možese ubrajati i u materijalne modele oslanjajući se na metrička svojstva karte“. Kartografija je znanost jer ima sopstveni predmet istraživanja (kartu) i metode(kartografska metoda). Kartografija je i tehnička disciplina jer predstavlja i niztehničkih radnji koje omogućuju kompletnije izučavanje karte. Kartografija se ne bavisamo proučavanjem sadržaja koji se unosi na matematički pripremljenu osnovu, već inačinom pripreme te osnove, načinima predstavljanja sadržaja i saopćavanja znanjaputem analize karte. (Lješević A.M., 1981) „Kartografija je znanost i tehnička disciplina koja se bavi proučavanjem izrade ikorištenja karata kao specifičnog oblika prikazivanja prostornog razmještajaobjektivne stvarnosti geografske sredine“. (Lješević A.M., 2001). Kartografija jeznanost koja se bavi izučavanjem sadržaja karata i načina njihove izrade. Onarazrađuje teorijske osnove i utvrđuje principe, metodaologiju i tehniku izrade karatai njihovog korištenja u različite svrhe. Zbog svoje specifičnosti u iznalaženju novihmetoda, principa i bavljenja eksperimentalnim radom kartografija je i istraživačkadisciplina.„Kartografija je znanost koja se bavi proučavanjem metodaologije modeliranjatranspozicije prostorno-vremenskih sadržaja iz sfernih položaja uspacionomogramski razmjernu metodu – na sfernoj površini (glob) i na matematičkojravni (plan, karta) u cilju istraživanja i saznavanja stanja i mijenjanja tematikeprostora: predmeta, pojava i procesa“. (Sretenović LJ., 1989). Međunarodna kartografska asocijacija dala je definiciju koja glasi: „Kartografija jesveukupnost istraživanja i radova (naučnih, umjetničkih i tehničkih) koja počin ju saobradom rezultata neposrednih promatranja ili ranije dobivenih izvora, koji seizvode pri projektiranju i izradi karata i drugih formi prikazivanja, a također i prinjihovom korištenju“. Ovim se ne razdvaja kartografija kao znanost od proizvodnedjelatnosti.Novije definicije Kartografije od strane Međunarodne kartografske asocijacije(International Cartographic Association) glase:

„Kartografija je organizacija i komunikacija geografski povezanih informacija ugrafičkoj ili digitalnoj formi. To može uključiti sva stanja podataka spremljenih zaprezentaciju i korištenje“. „Kartografija uključuje sve nivoe prikupljanja, prezentiranja i korištenja informacija ogeoprostoru, geografskim objektima i procesima“. „Kartografija je prezentacija i intelektualna apstrakcija geografske stvarnosti, satežnjom ka komuniciranju u svrhu ili za svrhe prijenosa relevantnih geografskihpodataka na krajnji proizvod – kartu, koji može biti vizualni ili digitalni“. Komisija za Teorijsku kartografiju Međunarodne kartografske asocijacije predložila jenekoliko definicija Kartografije. One glase: „Kartografija je naučna disciplina kojaradi sa kartama, kartiranjem, korištenjem karta i korisnicima karata“, ili


7/119

7

„Kartografija je naučna disciplina koja obuhvata kartiranje koncepci ju, produkciju,širenje i proučavanje karata“, ili„Kartografija u vremenskom društvu je sistem različitih manifestaci jskih formidominantnih u pravljenju i korištenju (upotrebi) tradicionalnih i virtualnihkartosemiotskih modela realnosti i imaginacije“ (ICA Commission form TheoreticalCartography, 2003)Alternativne definicije kartografije bile bi slijedeće: „Kartografija je moćni set alata za prikupljanje, skladištenje, obradu, transformaciju iprikazivanje prostornih podataka iz realnog svijeta“ (Vurrough, 1986)„Kartografija je sistem podrške odlukama koji uključuje interakciju prostornorefernciranih podataka u rješavanju problema okruženja odnosno sredine“. (Sowen,1988)Britanska kartografska asocijacija definira Kartografiju na slijedeći način: „Kartografija

je umjetnost, znanost i tehnologija pravljenja (izrade) karata, zajedno sa njihovimproučavanjem kao naučnih dokumenata i djelima umjetnosti. U ovom kontekstukarte uključuju sve vrste karata, planova, sekcija, trodimenzionalnih modela iglobusa kao reprezenta Zemlje ili nekog nebeskog tijela u bilo kojoj razmjeri“ Odraz konkretnog prostora realne stvarnosti koja se istražuje i njegovu vremenskupromjenu kartografija iskazuje kao prostornu strukturu i zakonomjernost složenihprostornih sistema uzajamno uvjetovanih predmeta i pojava u njihovoj dinamici.Kartografska metoda je svojstvena svim prostornim znanostma. Njegovimopredmeđenjem u procesu istraživanja i kartografiranja nastaje specifičan grafičkimodel – karta. Svojstvima kartografske metode izražavaju se karakteristike tretiranetematike i prožeto metodom kartografske generalizacije, iznalaze pravilnosti izakonomjernosti položaja stanja i mijenjanja kartografskog predmeta (objekata,pojava i procesa). To je specifičnost kartografske metode i cjelishodnost kartografskemetode i cjelishodnost njegove primjene u istraživanju tematike prostora igeoprostora. (Sretenović Lj., 1989) Suština kartografskog istraživanja i saznanja pretpostavlja u osnovi empirijskipristup problematici izučavanja njenog predmeta.Specifičnost kartografske metode je u mogućnosti uopćavanja (u pojedinačnom iopćem smislu). Apstrakcija i uopćavanje saznanja o prostoru i prostornoj distribucijispadaju u osnovne odredbe kartografske metode, koje ga u saznajnom smisluizdvajaju od drugih znanstvenih metoda.Specifičnost kartografskog uopćavanja menifestira se kao prostorno i sadržajnouopćavanje. Prostorno uopćavanje sastoji se u mogućnosti da se iz mnoštva objekataizdvajaju opća zajednička svojstva, pomoću kojih se kod simbola daju karakteristikesvakog člana određenog kartiranog skupa. Predstavljanje prostornim simbolimanameće uopćavanje samo po tom osnovu, te se kod formiranja legende karte vodiračuna samo o njemu (ostali se elementi zanemaruju). Sadržajno uopćavanje zasnivase na objedinjavanju najvažnijih suštinskih (kvalitativnih) karakteristika objekata,koji formiraju određeni skup. Odgovarajućim kartografskim znakom izražava se takvalitativna karakteristika. Svaki element legende karte predstavlja formuuopćavan ja po jednom osnovu. To opće stanje za sve članove skupa može se izrazitikroz razvojnu suštinu pojave, kroz raznovrsnost i kroz jedinstvo suprotnosti.


8/119

8

Po nekim suvremenim shvaćanjima postoje tri elementa koja mogu poboljšatitehnički formalizam moderne Kartografije. To su:

Spoznaja (saznanje)

Vizualizacija i

KomunikacijaSaznanje i komunikacija nisu novi elementi kartografije, ali su dobili novo značenje uinformacijskoj eri. Ranije je za kartografe glavni problem bio izbor odgovarajućihinformacija za karte. Informacijska revolucija shvaća se kao eksplozija podataka. Ona

je otvorila širok spektar mogućih tematskih sadržaja za kartiranje. Potrebapretvaranja podataka u korisne informacije nikad nije bila veća nego danas. Karte i snjima povezani kartografsko-prostorni informacioni produkti idealan su medij zaorganizaciju, prezentaciju, komunikaciju i iskorištavanje naraslog obima dostupnihprostornih informacija.Karte uvijek odgovaraju na pitanje „gdje“, ali u informaci jskoj eri moraju takođerodgovarati na raznovrsna druga pitanja kao što su „zašto“, „kada“, „Zbog koga(čega)“ i slično i moraju korisnicima učiniti razumljivim mnogobrojnije sadržaje oddosadašnjih.Saznanje stvarnosti (realnosti) oduvijek je bilo u domenu objektivnosti kartografije ikao što je Vari (Vary P., 1989) ukazao teško je razdvojiti formu (kartografskopredstavljanje) od sadržaja (predstavljanja stvarnosti). Koncept karte i kartiranja spada u mentalne konstrukcije ili psihičke produkte kojepsiholozi smatraju osnovnim i često govore o strategijama kartiranja kao centralnimza razumijevanje funkcioniranja ljudskog mozga.Kartografsko saznavanje jedinstven je proces koji uključuje upotrebu ljudskog mozgaza prepoznavanje zakonitosti i veza u prostornom kontekstu.Kartografska komunikacija također je dobila novo značenje u informacionoj eri. Onauključuje kreiranje novih produkata za poboljšanje efikasnosti prijenosa informiranjai bolje razumijevanje procesa komunikacija. Mnoge karte i informacioni kartografskiprodukti dobiveni iz njih danas mogu biti u različitoj formi od tradicionalnih napapiru. Percepcija ljudskog mozga elektronskih slika sasvim je drugačija od onih napapiru. (Morita T., 1991)Nove tehnologije omogućavaju interesantne i inovatorske veze između saznavanja ikomunikacija. Dobar primjer toga je ogromno polje vizualizacije. Vizualizacija jepolje kompjutorske grafike koje istražuje analitičku i komunikacijsku snagu vizualneinterpretacije (predstavljanja).Po Robinsonu (1988) „Vizualno predstavljanje podataka ima za cilj da istraži efektivnijesposobnosti ljudskog vizualnog sistema za prepoznavanje prostornih struktura izakonitosti To može obezbjediti ključ za kritičke i shvaćanje promjene podataka kaokorisnu posljedicu u analiziranju, procesima ili donijetim odlukama“. Teylor je vizuelizaciju nazvao poljem kompjutorske grafike koje objedinjuje i analizui komunikaciju vizualnog predstavljanja.

Neki autori smatraju da vizualizacija uključuje i analitičko-vizuelnu misaonukomponentu i komunikaciono-predstavljačku komponentu. Oni sugeriraju da je

komunikacija podkomponenta vizualizacije.


9/119

9

Vizualizacija istražuje mogućnosti slika, sličnih trodimenzionalnom svijetu, da sekoriste kao modeli, tako da se analiza i komunikacija mogu poboljšati. Vizualizacijazavisi od novih kompjutorskih tehnika analize i izlaganja podataka, kao i od njihovepreciznosti, egzaktnosti i oblika pojavljivanja. Vizualizacija je znanstveni alat, alizahtijeva umjetnost, imaginaciju i intuiciju u primjeni. Vizualizacija zahtjeva

korištenje najnovije i najbolje kompjutorske tehnologije.

Razvoj suvremenih integracijskih sustava kartografije

U svijetu suvremenih naučnih kretanja kartografija se može definirati kao znanost osistemskom informacionoj kartografskom modeliranju i saznavanju geoprostora.Geoinformacijska koncepcija integrira predstave o karti, kao modelu i kao sredstvuprikupljanja, preoblikovanja i prijenosa informacija. Kartografski modeli u GIS-u suinformacioni slojevi, u numeričkoj ili grafičkoj formi (Berlant A.M., 1996) Kartografske metode su sustavne i omogućava ju predstavljanje teorijskog konceptakartografije: saznajnog, komunikacionog i jezičnog. Ovakav koncepcijski pristupomogućava predstavljanje statičkih i dinamičkih pojava geoprostora kao dvodimenzionalnih,trodimenzionalnih i četverodimenzionalnih pokazatelja sa površinskim i zapreminskimmodelima. Kao površinske modele kartografske metode koriste karte, slike,fotokarte, elektronske karte, viševremenske snimke, metahrone blok-dijagrame. Kaozapreminski modeli koriste se reljefni modeli, hologrami, stereomultiplikacije,dinamički blok-dijagrama, dinamički hologrami. Ovim pokazateljima moguće jeistraživati geoprostor i prenijeti informacije o njemu specifičnim, univerzalnimkartografskim jezikom (Berlant, A.M., 1996)Saznajni smisao kartografske metode zasniva se na materijalnosti svijeta, tumačeći gadijalektičkim jedinstvom raznovrsnosti. On omogućava sagledavanje odnosaprostora i vremena, apstraktivnosti i konkretnosti, statičnosti i dinamičnosti,metričnosti, jednoznačnosti, neprekidnosti i preglednosti (Živković D., 2003) Prema Teyloru „Kartografija je organizacija, prezentacija, komunikacija i upotrebageoinformacija u grafičkom, digitalnom i taktilnom obliku“. (Taylor D.R.F., 1991) Kartografija je dinamička znanost, koja svoje discipline razvija u korak sa zahtjevimasuvremene teorije i potrebama primijenjenih znanost, često se dodirujući ilipreklapajući sa njihovim oblastima istraživanja. Tako su nastale nove discipline(mostovi između znanost), koje ne vode daljoj diferencijaciji već njihovoj integraciji.Na taj način su nastale nove discipline: Kartoinformatika (geoinformaciona kartografija).Geoikonika i Geonimic.Kartoinformatika je nastala na presjeku, automatiziranog kartografirana, sistemskogkartografiranja, aerokosmičkih metodaa i geoinfomacionih sistema. Predstavljaautomatizirano informaciono-kartografsko modeliranje na osnovu GIS-a i geografskebaze podataka. Ona izučava kartografske metodae stvaranja GIS-a.Novi naučni pravac u kartografiji je i geoikonika. U njenoj osnovi su sadržajnepredstave koje otkrivaju specifičnost formiranja grafičkih slika geosistema. Onaobuhvaća saznanja ikonike, kibernetike, psihologije opažanja i geonauke. Geoikonika

je super sistem geovizijskih disciplina. Podrazumijeva sistemsko povezivanjekartografije, daljinske detekcije i kompjutorske grafike.Iako je u razvoju u geoikonici definirana su tri glavna pravca. To su: Teorija geografskog

predstavljanja, Metodika obrade i raspoznavanja geografskog predstavljanja i Interpretacija


10/119


11/119


12/119

12

Tako promatrana kartografija bavi se sa dvije vrste karata: vizualne ili realne idigitalne ili virtualne karte. Realne karte su : konvencionalni list karte, globus, ortofoto karta, iscrtana karta, računalniizlaz na mikro-film, reljefna karta.Osnovna karta nastaje kao rezultat neposredne geodetske izmjere topografskih objekata,

odnosno opažanja, mjerenja ili prikupljanja podataka o tematskim objektima. One suizvorne karte za izradu izvedenih karata- temeljna karta je pojednostavljena topografska karta koja služi za izradu tematskih karata Virtualne karte mogu biti u više razina.I. tip su slike na zaslonu monitora, kognitivne karta (dvodimenzionalna slika)II. Tipa su tradicionalni podaci s terena, zapisnik, filmska animacija, hologram (spremljen),Fourierova transformacija (spremljena)III tipa su karte u digitalnoj memoriji (podaci), magnetski disk ili traka (podaci),videoanimacija, digitalni model terena, kognitivna karta (relacijske geografske informacije)

Prostorna baza podataka nije samo spremište podataka, ona je model prostornestvarnosti. Ona ne umanjuje funkciju vizualnih karata kao modela stvarnosti i baze

podataka, nego proširuje funkcije od vizualne ka digitalnoj karti.Vizualni karta je stoga grafički komunikacija prilagođen informaciji u holističkomobliku. Elektronički prikaz karta ima još funkciju - to je sastavni dio korisničkogsučelja na računalnom informacijskom sustavu koji pored toga što pruža pogled naprostorne podatke služi i za popravljanje i interakciju povezanih podataka,ukazujući na elemente na zaslonu (Visvalingam i Kirby, 1984; Visvalingam, 1985).Elektronska karta je visoko propustan, dvosmjerni, dinamički i komunikacijskimedij, te pored funkcije za proizvodnju karte, elektronika mijenja načinkomunikacije, istraživanja i razumijevanja podataka. Bertinov s emiološki pristupsada nije dovoljna za takvu vrstu komunikacije.Tradicionalna kartografija ima potrebu za vizualnim modeliranjem prostornihpodataka kako bi se olakšalo brzo i točno analiziranje ljudskog informacijskogsustava. Nova kartografija prepoznaje potrebu za odgovarajućim digitalnimmodelima prostornih podataka kako bi se omogućila brza i točna obrada od straneračunalne tehnologije. To ne samo da zahtijeva određene kapacitete i ograničenjainformacijske tehnologije, nego također zahtijeva izlaganje prostornih podataka,spoznaju prostornih odnosa i korištenje srodnih podataka u eksplicitnom obliku. Dakle, digitalna karta nije samo još jedna konvencionalna baza podataka. To jestrukturiran i jezgrovit model prostornih podataka, što je rezultiralo oblikovanjem pod-disciplina digitalne kartografije. Digitalno kartiranje trasira put za eksploatacijuzbivanja u interakciji čovjeka i računala za kartografske vizualizacije i istraživanjeprostorne stvarnosti. To je otvaranje novih područja istraživanja za one koji se bavevještom upotrebom karata. Svakako da je ovakvom pogledu na krtografiju pridonio i GIS. Tomlinson Associates(1987, str 160) navodi da je "GIS jedinstveno polje sa svojim vlastitim skupomistraživačkih problema", te "GIS je oruđe", koje oni definiraju kao "digitalni sustav zaanalizu i manipulaciju cijelog niza prostornih podataka, s podsustavima zadigitalizaciju i drugih ulaznih oblika kako za kartografiju tako i za druge oblikeznanja, podatke, koji se koriste u kontekstu odlučivanja. Naglasak je jasno na analizii manipulaciji kao funkciji GIS-a ...


13/119

13

Tomlinson i suradnici nisu izravno postavili GIS u discipline kartografije. Umjestotoga, oni su definirali GIS kao automatiziranu kartografiju, jer se bavekomercijalnom stranom ovog problema. Razvoj GIS ne ugrožava napredakkartografije, barem ne više nego što to čini računalna grafika, daljinska detekcija,tehnologija baze podataka ili statistika, te su kartografi sami odlučili smanjitizabrinutost za utjecaj tih disciplina kartografiju.GIS se tako širi pa će vjerojatno postati jedinstveno područje djelovanja skartografijom. Digitalna kartografija može pružiti okosnicu mnogih GIS, što dodajeaplikacije specifično modeliranje i manipulacijske mogućnosti primjene orijentiranekonfiguracije komponenti ka digitalnoj kartografiji. Pozornost treba biti usmjerenaupravo na ovu ulogu digitalne kartografije.Bickmore (1975), navodi definiciju koja datira iz 1586 - karta je "indicija računa ostanju stvari". Ova definicija je točna, ali ne baš i korisna, jer ne objašnjava što jekarta za laika. Četiri čimbenika su relevantna za definiciju karte:

a) karta kao predmet istraživanja b) funkcija karatac) oblik karatad) proces kartiranja

Tematski turistički parkovni klaster Marn-la Valle u Francuskoj


14/119

14

Turistička karta Disneyland u Prizu

Robinson i sur. (1983, str 5) kaže "sve su karte apstrakcija stvarnosti“. Stvarni svijet jetako zamršen i predivno složen da ga samo smanjenje ili postavljanje u obliku slike

još više zbunjuje ". Proces kartiranja Berten definira kao modeliranje i projektiranje objekata i prizora,komunikacija prostorne stvarnosti i oslanja se na apstrakciju i pojednostavljivanjepodataka u smislene informacije (Bertin, 1967). S obzirom na iste podatke, moguće jegenerirati različite, jednako valjane pogled prostorne stvarnosti i mnogim drugimgrubo iskrivljenim pogledom (Visvalingam i Kirby, 1984).Robinson i sur. (1984) je istaknuo da je svaki pogled "će imati određenekomunikacijske prednosti i nedostatke. Kartograf zadatak je istražiti posljedicesvakog mapiranje mogućnosti i odabrati najprikladniji za predviđenu komunikacije".Isto se može reći i za digitalne kartografije. Iako, to je moguće doći do minimalne,teoretski-based konceptualnog modela prostorne stvarnosti, jedan zadatak digitalnog


15/119

15

kartografa je definirati i razvijati odgovarajuće pragmatičke mapiranja prostornihpodataka (Wade i sur, 1986).Transformacijski pogled kartografije sugerira da su sve karte, bilo vizualno ilidigitalni, pokazuju učinke transformacije. U vizualno kartiranje uključeni sumjerenje, analize i prikaz koji je subjektivan, dok se kod digitalne kartografije procesi

bilježenja podataka, ponovno oblikovanje, modeliranje i re-strukturiranja vršekompjuterskim korištenjem prostornih informacija. Posebnost karte, i vizualne i digitalne, je da one mogu usredotočiti pozornost premaselektivnim regijama prostora, mogućnostima, predmetima i temama na način kojirabi fotografijama i minimalno obrađuju daljinske osjetilne slike.Svaka definicija predstavlja konsenzus. Suvremeni pogledi na kartu predstavljajupogled na utjecaj suvremenih kretanja u pogledu kartografije i karata.Ciljevi predmeta su stvaranje karata kako bi se olakšalo razumijevanje ikomunikaciju prostornih pojava za različite svrhe i formalnog proučavanja procesakoji su uključeni u karti odluka i karte korištenje. Karte su holistička reprezentacije prostorne stvarnosti. Karta je prvotno i

prvenstveno intelektualna apstrakcija prostorne stvarnosti, ali to mora biti naknadnopriopćeni, odnosno po uzoru i kodirane, u obliku koji iskorištava ljudske i / ilidigitalnih prostornih obrade.Digitalna kartografija nudi znatan prostor za interaktivne istraživanja, razumijevanja

i komunikacije prostornih informacija putem karata. S obzirom na eskaliranjeinteresa oko GIS-a, valja se pozabaviti pitanjima što je kartografija:

zasebna disciplina, koja pruža bazu znanja GIS podružnica aktivnosti unutar GIS regresivni stvaralac GIS, koji bi mogao naslijediti, razvijati i iskorištavati

intelektualno bogatstvo i brige svojih stvaratelja.

SVOJSTVA GEOGARFSKIH KARATA

Geografski sadržaj ili polje karte i matematičko geodetska osnova su elemenatigeografske karte. Geografija izučava unutarnji sadržaj i prostorne odnose te njihovepredstave na karti, kao i procese koji ondje postoje. U geografskom polju karte se

nalaze elementi geografskog prostora: reljef, vode, naselja, infrastruktura, vegetacija inazivi. Svaki od tih elelemenata mora zadovoljiti neke principe prikazivanja kako bise zadovoljili zahtjevi koji oblikuju osnovna svojstva karte:

prostornost,mjerljivost,modelnost,točnost,cjelovitost iestetičnost.

Sva ova svojstva ponajbolje zrcali definicija karte Međunarodne kartografske unije

”karta je medij za pohranu i prijenos informacija”. Ovu definiciju valja dopuniti jernije samo karta taj medij. To su istodobno i tekstovne publikacije, radio, TV, internet,


16/119

16

te se definiciji dodaju sljedeći atributi: to je medij u kojem se na najbolji način moguprikazati prostorni odnosi objekata, izvesti mjerenja položaja, duljina, površinaobjekata, stvoriti predodžba o prostoru na temelju znakovnog modela toga prostora.

Prostornost karte

Kartografskom projekcijom ili načinom preslikavanja osigurava se jednoznačnaodređenost položaja, oblika i veličine pojedinog prostornog objekta. Poznato je dazakrivljenu površinu zemlje aproksimiranu elipsoidom ili kuglom nije mogućepreslikati u ravninu bez deformacija, pa je karta na poznati određeni načindeformiran prikaz.

Mjerljivost karteMjerilo karte omogućava mjerenja na karti. Glavni uvjet za mjerenja jesu projekcija iodređeno mjerilo. Mjerilo karte predstavlja odnos elemenata duljine luka u projekcijiprema podudarnoj duljini na elipsoidu (ili kugli), odnosno odnos duljina na karti

prema odgovarajućim duljinama u prirodi. Mjerilo može biti iskazano:brojčano (1:10 000) grafički opisno (1 cm na karti odgovara 100 m u prirodi).

Podjela mjerila na krupna, srednja i sitna odnose se na veličinu umanjenja. Mjerilakarata do 1:10 000 najkrupnija od 1:10 000 do 1:100 000 krupna od 1:100 000 do1:1 000 000 srednja od 1:1 000 000 do 1:20 000 000 sitna ostala najsitnija.

Modelnost karteKarta predstavlja pojednostavljen prikaz prostora, ona je znakovni model, pa

razlikujemo:- tlocrtno vjerodostojan prikaz – samo na kartama najkrupnijeg mjerila- tlocrtno sličan prikaz – na kartama krupnog mjerila, sačuvani su tipični obliciobrisa objekata- položajno vjerodostojan prikaz – na kartama srednjeg, sitnog i najsitnijegmjerila, samo su najveći objekti prikazani tlocrtno, ostali signaturama, ali sredinasignature točno definira položaj objekta- prostorno sličan prikaz – kod znatnog pojednostavljenja prikaza, objekt nije usvom položaju, već je sveden na odnosnu površinu

Točnost karte Može se podijeliti na značenjsku i geometrijsku. Značenjska točnost postoji na kartiako je uspostavljeno suglasje između značenja objekta na karti iskazanog određenimkartografskim znakom i stvarnog značenja objekta.Geometrijska točnost postoji na karti ako je uspostavljena podudarnost položaja neketočke određenog s karte prema stvarnom položaju te točke u prostoru, koja ne smijeprijeći određenu vrijednost.Srednja pogreška pri očitavanju koordinata točaka s karte (mt), odnosno očitavanjuduljine s karte (md):

mt = md = 0,2 x u

točnost kartografskog prikaza oblika reljefa zemlje izohipsama (Koope-ova formula):mh = ±(A + B x tgoc).


17/119

17

Cjelovitost karteSadržajna cjelovitost (ili potpunost) karte znači da ona sadrži sve objekte koji se udanom mjerilu mogu i moraju prikazati. Stalnim promjenama na objektima, do kojihdolazi zbog ljudske djelatnosti i prirodnih utjecaja, karta gubi na cjelovitosti.

Održavanje je važan detalj cjelovitosti karte, a podrazumijeva potrebu stalneaktualizacije sadržaja karte.

Estetič nost karteEstetske komponente koje povećavaju uporabnu vrijednost karte su:usklađen vanjski i unutarnji sadržaj karte

lijepo oblikovan čitljiv crtež harmoničnost boja usklađeno pismo itd.

Sastavni dijelovi karte mogu se definirati kao njeni elementi, kroz vanjski ili formalni

dio karte, polje karte, unutarnji okvir, vanjski okvir, međuokvirni prostor i rub ilimargina karte.

Geografi istražuju poglavito unutarnji sadržaj karte, odnosno bave se geografskomsadržinom. Sugerirana sadržina prkazuje elemente reljefa, voda, vegetacije, naselja,prometnica, područ ja (granica), koordinatna ili kartografska mreža, umetnuta karta,proširena karta, bezokvirna karta.

Sadržaj općegeografskih karata

Zadatak općegeografskih karata je da što vjernije prikažu jednu teritoriju sa svihnjenim prirodnim karakteristikama i izgrađenim objektima. Preciznost i detaljnosttog prikaza zavisi od mjerila, ali osnovni sadržaj karata svih razmjera je isti. On moraobuhvatiti razmještaj kopna i mora, reljef, hidrografske objekte, naselja,komunikacije, državne granice, a karte krupnog razmjera sadrže i znake za biljnipokrivač, privredne i komunalne objekte, kulturno historijske objekte. Prioritetnjihovih prikaza nisu izraziti i uglavnom zavise od karaktera stanja na terenu.Pored tzv. geografskog sadržaja i matematičkih elemenata svaka karta, radiidentifikacije, mora imati i neke druge elemente koji je razlikuju od nekog drugog

crteža ili skice.Elementi matematičkog sadržaja na kartama omogućuju da se geografski elementi

što točnije nanesu, i to u njihovom prostornom odnosu.Geografski elementi su sastavnica ne samo općegeografske nego i topografske itematske karte. Na tematskim kartama ti su elementi često i osnovni orijentir(hidrografska mreža, granice) za određivanje prostornih odnosa ostalog sadržaja. Mjerilo i namjena karte utječu na izbor geografskih elemenata. Oni na tematskimkartama predstavljaju geografsku osnovu, a njihov izbor ovisi od tematike karte. Odgeografskih elemenata najčešće se predstavljaju hidrografija, naselja i granice. Nazivina geografskim kartama su integralni dio i ovisno o namjeni, tematike i mjerilu

ispisuju se na svim kartama, ali je njihova količina uvjetovana istim.


18/119

18

Na tematskim kartama zastupljenost naziva je manja u odnosu na općegeografskekarte. Na općegeografskim kartama pored osnovnog sadržaja može se nalaziti idopunski sadržaj, koji se prikazuje kroz umetnute elemente, tj. umetnute karte. Sadržaj umetnute karte može biti isti teritorij, koja je predstavljena na osnovnoj karti,ali u sitnijem mjerilu, i sa posebnim sadržajem (politički, administrativno-teritorijalni, mogu biti prikazani važni dijelovi morfostrukturnih odnosa, prometnipravci i dr.). Umetnuta karta može predstavljati i manji teritorij od kartiranogteritorija na osnovnoj karti, ali je tada on prikazan u krupnijem mjerilu, kao npr.plan glavnog grada ili nekog dijela obale. Takav primjer umetanja je npr. Neumskizaljev na karti BiH, zaljev Boka Kotorska, Istra ili Bospor i Dardaneli. Umetnutakarta može predstavljati i veći teritorij od kartiranog u okviru osnovnih sadržaja, a snakanom predstavljanja položaja osnovnog teritorija u okviru šireg prostora, i tada

je umetnuta karta sitnijeg mjerila od osnovnog.Umetnuta karta može predstavljati i dio teritorija ili države koji iz estetskih ilitehničkih razloga nije mogao biti uključen u osnovnu kartu (npr . umetnuta kartaAljaske i Havaja na karti SAD-a).

Osnovni elementi kompozicije karata: karta kao sustav

Oblik, izgled i sastav karte ovisi o namjeni i mjerilu karte. To određuje I veličinuodnosno format karte kao završnog proizvoda. Danas se u svijetu koristinekolikostandardiziranih formata koji se izvde iz određene vrijednost: Primjeri različitih proizvodnih formata karataSvakako da se po format razlikuju školske zidne, atlasne, političke, tematske karte zaudžbenike, projekti I dr. Svaka od tih karata mora zadovoljavati osnovna svojstvakarte po pitanju estetike, prostornosti, cjelovitosti, dok mjerljivost I točnost ponovnoovide od mjerila, namjene I izvornosti podatakaStrategije koncepta sustava karte koje se primjenjuje za jednu veličinu papira nemogu se primjenjivati za drugu. Isto vrijedi i za različite vrste medija i pisača. Svakiod njih ima svoje prednosti i nedostatke s obzirom na boje, uzoraka, i tekstove kojimogu biti proizvedeni. Također, velike su razlike među kartama koje se tiskaju uknjizi, časopisu, gdje su dijelom neke neke druge informacije u odnosu na npr.atlasne karte.Sve te elemente na specifičan način definira akronim engleskih izraza BOLTSS.Početna slova tih elemenata na engleskom jeziku oblikuju anagram BOLTSS: Border,Orientation, Legend (key), Title, Scale, Sours.

U anagramu BOLTSS slovo B je početno slovo iz riječi izraz za granice kojaomeđuje kartu. Granice mogu biti političke, prirodne, ekonomske, regionalne i dr. Pricrtanju granica na karti važno je znati njihov tip, ten a osnovi tog istražiti tzv. Ulaznelemente za njihovo razumjevanje. Kod političkih je granica neobično važnopozbavati povijest njihova nastanka, kod kod granica šume važno je imati novuinformaciju I dr. Granice se na karti moraju isticati i jasno definirati kartu.U anagramu BOLTSS slovo O je za iz riječi orientation -orijentacija. Sve kartemoraju imati orijentaciju. Običaj je da se ona crta kao strijelica koja pokazuje smjersjevera. Četiri su osnovna ili "kardinalna" pravca u geografiji: sjever, istok, jug izapad. Između njih su tzv. "polu-kardinalni" smjerove poput sjeveroistoku,


19/119

19

jugoistoku, jugozapadu i sjeverozapadu. Pomorci koriste "kutija kompasa", u kojoj jehorizont izdijeljen na 32 standardne "točaka" na kompasu. Na primjer, izmeđusjeverozapadu i sjeveru postoje tri "točke", kao što su "North by Northwest" I td. Aimena su vezana za specifične smjerove puhanja određenih vjetrova.Slovo L je za početno slovo riječi legend - legenda, koji se kod nas naziva I ključ,tumač I dr. Legenda ili ključ otključava značenje simbola koji sun a karti korišteni,ukazujući na njohovo značenje. Simboli su jednostavne slike, crteži ili geometrijskilikovi koje se koriste za predstavljanje obilježja na karti. Oni čine kartu

jednostavnom za čitanje. Gotovo da nema na svijetu jedinstvene unificirane Istandardizirane legend za geografske karte. Ipak, može se reći da se dijelom takvimamogusmatrati, barem na nacionalnoj razini karte hipsometrije, geologije,geomorologoje, pedologije.Shema boja za crtanje simbola je također vezana za geografske sadržaje na karti.Tako se smeđa boja koristi za zemljišne odlike, zelena je boja vegetacije, plava sekoristi za vodu dok je crna boja onoga što je čovjek u okolišu izgradio. Legenda na karti simbolizira i predstavlja to štoje prirodno I ono što je čovjek uradio.Legende na karti daju informacije o simbolima korištenim na kartama. Simbolimogu biti: figure, oblicim linije, boje I dr. Legende na kartama govore što simbol nakarti znači.

Karta vegetacije u Kini ukazuje na kojem području koja vrsta vegetacije je zastupljena

Legenda na karti pruža vrijedne informacije za tumačenje onoga što karta prikazuje.Ona također daje smjer i sjevernu indikaciju. Pruža skalu boja kako bi se omogućiloračunanje visina, dužina, gustoće I dr. U legend se treba naći I grafički razmjernik

koji omogućuje mjerene udaljenosti I njihove izračune. Ovisno o karti, njenoj


20/119

20

najmjeni I razmjeri ondje se nalaze I imena gradova, lokacija parkova, jezera, rijeke,itd.Legenda je ključni ključni je izvor koji korisniku omogućuje razumjeti kartu.Legende se obično postavljaju u kutu. Svaki simbol na karti mora biti uključeni ulegendu I označen sa riječima ili frazama koje znak definiraju. Simbol trebaju biti

jednostavne slike koje se odnose na stvarni objekt koji postoji u stvarnomsvijetu.Legenda također može uključivati kompasnu ruža koje pokazuju smjer, kao Imjerilo za prikaz veličine ili udaljenosti. T je početno slovo engleskog izraza title - naslov.Naslov karte treba sadržavati vrlospecifične informacije o toj karti, te bi trebao sadržavati ime mjesta i opis onoga štose nalazi na karti. Često naslov također sadrži I datum. Naslov ili ime karte je obično

jedan od njezinih najvažnijih značajki. Kao takav, ontrebao dobiti vrlo velikupozornost tako da odgovara temi ili publici. Kratak naziv je dovoljan ako se radi ovišem obrazovanju čitetatelja ili pak o poznatoj temi. Više informacija u naslovukarte potrebno je dati ako čitatelji su manje iskusni I manje poznaju danu tematiku.Sadržaj naslova treba biti ispisan slovima koja se koriste nakarti, ali njihova veličinamora biti čitljiva za korisnike u učionici, za stolom I dr.S je početno slovo iz engleskog izraza scale odnosno mjerilo. Mjerilo omogućujeljudima da utvrde stvarnu udaljenost između određenih mjesta na karti. Mjerilomože biti prikazano na tri načina: kao linearna skala, odnosno brojovna crta koja imanulu . Prostor lijevo od nule pokazuje osnovnu jedinicu mjerila, koja je podijeljena namanje dijelove, obično deset, te svaki od njih pokazuje vrijednost desetog dijelaosnovne jedinice mjerila. Desno od nule nalazi se nekoliko jedinica mjerila. Korištenjegrafičkog mjerila vrši se tako da se u otvor šetara sa karte uzme neka duž, vidi sedesno od nule koliko cijelih osnovnih jedinica mjere zahvaća. Tada se vrh šestarapostavlj au cijelu osnovnu jedinicu mjere koja je najveća I lijevo od nule isčita gdjedrugi krak šestara pada. Grafičko mjerilo je potrebno na karti,jer praktičnopredstavlja mogućnost mjerenja. Njegov je nedostatak što kada se vrši smanjivanje ilipovećanje karte kopiranjem, odnosi koji sun a njenmu napisani ne vrijede. Rastojanja na karti kroz mjerilo mogu se nanijeti I kao odnos I opisno, kada seproziva koliku vrijenost u navedenom mjerilu ima osnovna jediniva mjerila uprirodi.

Opisno, brojčano i grafičko mjerilo karte

U korištenju računalnih sustava, grafički oblik predstavljanja mjerila je veomapoželjan. S računalima, karte se često izrađuju u različitim mjerilima u odnosu naishodišne. U korištenju verbalnih ili numeričkih odnosa, kartograf mora biti siguranda je karta je tiskana u točno naznačenom mjerilu. Ako je grafičko mjerilo umetnuto

u digitalnoj karti, ono će uvijek zadržati svoju relativnu veličinu s obzirom nadigitalnu karti bez obzira kako je tiskano.


21/119

21

Slovo S je početno slovo engleskog izraza sours- izvori. To je uvijek korisno znati Iimati u vidu odakle dolaze korišteni izvori. Karta treba imati točne izvore, tako dačitatelj zna gdje je informacija položena I iz kojeg izvora dolazi. Osim što je apsolutno

jasno iz konteksta u kojem se pojavljuje informacija na karti, čitatelji će trebati znati oizvorima iz kojih je karta izvedena. Neophodno je identificirati sve izvore, tako da

čitatelj može, ako je potrebno, iste pronaći, provjeriti podatke I evv. načiniti njihovunovu interpretaciju. Često je starost, točnost i pouzdanost izvora ključno zatumačenje karata i zato ih treba navesti. Ponekad je također važno pokazati I kakosu podaci obrađeni, grupirani ili kategorizirani. GOLMNI –GRANICE, ORIJENTACIJA, LEGENDE, MJERILO, NASLOV I IZVORINIMLOG:NASLOV, IZVORI, MJERILO, LEGENE, ORIJENTACIJA I GRANICEBitni elementi koji su važni u korištenju karte:

Dopunski elementi karte

Datum izrade karte

Značenje i vrijednost nekih karata - kao što su one koje se odnose na tekuće posloveili vremena su vremenski veoma osjetljivi. Čitatelj mora znati kada su proizvedenekarte kako bi se ocijenila njohova validnost. Vrlo je važno znati datume I zbogosvježivanja podataka o infrastrukturi na kartama kao npr. Karte cestovneinfrastrukture, kao I njihova kategorija, jer stari podaci mogu izazvati ogromnefrustracije I probleme.Fizičko-geogarfske karte su manje osjetljive na vrijeme, ali datum izrade još uvijek

može biti važan ako, na primjer, ako bolje informacije postanu dostupne u razdobljunakon objavljivanja. Detalj s kojim ste odredili datum izrade ovisit će opet o priroditeme i publike kojoj je karta namijenjena.

Ukrasne linije ili okvirne linije se koriste za kadriranje karte i pokazuju točno gdjezavršava radna površina karte I počinje njen margines. Vanjski ram karte


22/119

22

predstavlja granicu geogarfskog sadržaja, a pomaže uokviriti cijelu kartu u sastav Isvakako može privući ili odvući pozornost čitatelja na raznim elementimainformacija. Ram ili okvir karte se koristi I kod umetnutih karata ili nekid dijelovakoji se prikazuju krupnije od ostatka. Neka geografska područja mogu biti“izgubljena” u prostoru bez rama (okvira). U drugim slučajevima, prostorni opsegkarte može biti vidljiv i na druge načine.

Pokazatelj lokacije –umetnuta karta

Neke karte prikazuju područja koja su nepoznata korisniku karte. U takvimslučajevima, kartograf dodaje "pomagača" ili lokatora karta koji postavlja tijelo karte

unutar šireg geogarfskog konteksta s kojima čitatelj može biti upoznat. Detaljnakarta kretanja ukazuje na prvi dan neke kontrolne točke npr. Kod koje se zahtijevapromjena smjera ili pozicija unutar cestovne mreže u nekom širem području.

Margine na karti

Postoje ograničenja u količini informacija koje mogu biti postavljene učinkovito utijelu karti, iako su te informacije korisne za čitatelje. Ponekad etikete i ostaleinformacije moraju biti premještena u margines karata.Karte Japana mogu biti dio niza karata dizajnirane za uključivanje korištenje u

knjizi. Karte su dizajnirane kako bi prikazale lokaciju Japana, Kyushu i Nagasakija, jer su općetematske informacije uključene pa legenda nije potrebna.


23/119

23

Karte prikazuju transformaciju područja iz vrlo sitnog mjerila u vrlo krupno mjeriloNagasakija. Budući da su tri karate prikazane zajedno, nije potrebno uključiti lokatorkartu u karti Nagasakija. Ako je, međutim, karta Nagasakija je namijenjena kaosamostalna, lokator karta je tada apsolutno potreban.

Vrijednost karata

Geogarfske karte mogu biti temelj društva, jezika i pisane riječi. Oni su nadmoćannačin snimanja i komuniciranja, razmjene I pohrane informacije o lokaciji iprostornim obilježjima prirodnog svijeta, društva i kulture. Uporaba karata razlikujegeografiju od svih drugih disciplina. Istina je da su karte, iako od posebnog interesaza geografa, korištene i humanističkim znanostima u gotovo svakom aspektunjihova razvoja. I danas, milijuni karata su proizvedeni i koriste se godišnje u cijelomsvijetu od strane znanstvenika, vlada i poduzeća, a s ciljem da zadovolje ekološke,ekonomske, političke i društvene potrebe. Mnogi kartografi su pisalio važnoj ulozi

koju ima geografska karta u društvu. Jedan od najnovijih izjava na tut emu je DenisaWood : Moć karata (New York: Guilford Press, 1992).

U globalu geogarsfke karte ocrtavaju svoju vrijednost na tri načina: 1. Kao način snimanja i pohranjivanja podataka

Vlade, tvrtke i društva imaju potrebu pohrane velike količine podataka o okolišu ilokaciju prirodnih resursa, kapitala imovine i ljudi. U te informacije uključeni supovršina, lokacija, parcela, katastarski planovi za snimanje imovine, karteinfrastrukture ili komunalnih usluga, za vode, struju i telefon, prijevoz, te karte kaorezultat popisa stanovništva.

2.

Karte kao sredstvo analize lokacijske distribucije i prostornih uzorakaKarte nam omogućuju prepoznati prostorne raspodjele i odnose i čine ga moguće zanas da vizualizirati i stoga konceptualizirati uzorke i procese koji djeluju krozprostor. Okolišni čimbenici koji utječu na siromaštvo u Africi Christine Byer, GeorgeMason University

3. Kao način prezentiranja informacija i komuniciranje nalaza Karte nam omogućiti da prenose informacije i saznanja koja su teško izrazitiverbalno. Karte se također može koristiti za uvjeriti i razuvjeriti, ili čak upropagandne svrhe.Za realizaciju tog potencijala, to je korisno naučiti neke osnovne principekartografske komunikacije i dizajn karti. Kartografija je posebna vrsta komunikacijekoja ne zahtijevaju trening. Ali, pažnja uložena u učenje osnove će se isplatitihandsomely u proizvodnji učinkovitijih karata. Ponekad ljudi pretpostavljaju da jetakav trening je previše visoko tehničko biti svladao lako i odreći korištenje karata.To je nesretni jer karte mogu se koristiti više široko u prirodnim znanostima,društvenim znanostima, i humanističkih znanosti za analize i komunikacije, osobitosada da računala mogu se koristiti kao pomoć u proizvodnji. Neki pozornost na prvinačelima i dalje je zajamčen.


24/119

24

PREDSTAVLJANJE GEOGRAFSKIH ELEMENATA

NA KARTAMA

Predstavljanje elemenata hidrografije

Hidrografija podrazumijeva sve vode i objekte čiji je cilj korištenje i snabdijevanje vodom.Obuhvaća vodene površine (mora, jezera, bare, močvare, ribnjake i dr.), vodene tokove(rijeke, potoke, kanale), prirodne hidrografske objekte (izvore, ponore, vodopade), umjetneobjekte za snabdijevanje vodom (bunare, vodovode, pumpe, rezervoare, česme i dr.) i razneobjekte na rijekama, jezerima i moru izgrađene za ekonomske, plovidbene i druge svrhe. Hidrografija predstavlja jedan od osnovnih geografskih elemenata na kartama različitih

namjena. Ona je važan elemnt predstavljanja geografskog sadržaja i drugih elemenata reljefa,naselja, komunikacija dr.Voda ima višestruko značenje: privredni, energetski, kao izvor ishrane stanovništva,povezuje teritorije ali ih i razdvaja, i dr. U kartografiji hidrografija ima specifičnu ulogu, jerpredstavlja osnovu za unošenje ostalog sadržaja. Zbog toga ima primarnost međugeografskim elementima i nanosi se prva. Koristi se za geografske i kartografskeregionalizacije, što joj daje posebno značenje.

Prilikom kartiranja hidrografije potrebno je predstaviti:1.

karakteristike obala mora i jezera;2. riječni sistem i odgovarajući raspored tokova u njemu; 3. kvalitativne i kvantitativne odlike objekata za vodu i na vodi;

4.

točan odnos hidrografije i drugih elemenata. U načinu predstavljanja na kartama hidrografija je u odnosu na druge elemente pretrpjela

najman je promjene. Obalske linije prikazivane su slično današnjem načinu prikazivanja.Promjene su vršene u prikazivanju vodenih površina, znakova na njima, predstavljanjuobjekata za vodu dr.

Predstavljanje vodenih površina

Pod vodenim površinama podrazumijevaju se mora, jezera, bare, solane, močvare,ribnjaci. Potreba za njihovog predstavljanja ogleda se u točnom i vjernom prikazu obalskihlinija, što nije uvijek jednostavan postupak. Obala nije jedinstvena linija,


25/119

25

Ona je širok pojas između maksimalnog i minimalnog nivoa, pa se na kartama prikazuje igornja i donja obala. Grafička rješenja su različita: tanja i deblja linija, kontinuirana iisprekidana linija, tekstualna objašnjenja, šrafirana - povremeno plavljena zona i dr.

Na topografskim kartama i planovima predstavlja se samo obalska linija, ali ne i obala.Obalska linija je granična linija između vode i kopna pri srednjem vodostaju (hidrografskanula). Predstavlja se punom linijom debljine od 0,5 do 0,15mm. Obalsku liniju treba prikazatisa što više detalja, posebno da se istakne tip obale u pogledu razuđenosti, jasno izdvajajućirtove, zalive, objekte koji mogu poslužiti kao orijentir, ali je ograničeno mjerilom karte istupnjem generalizacije.

Na karti se može prikazati i sastav tla obale (pjeskovita, šljunkovita, kamenita) uvjetnimznacima. Pjeskovita obala prikazuje se točkama, klifovi uvjetnim znakom za odsjek itd.Navigacijske karakteristike obale (kej, lukobran) također se predstavljaju uvjetnim znacimaza objekte na obali.

Predstavljanje vodenih površina (plavom bojom): 1. Jezerska površina, 2. Stalna močvara;3. Sezonska močvara; 4. Povremena močvara; 5. Visoke podzemne vode; 6. Rijeka čija seširina može predstaviti u mjerilo; 7. Mali vodotok, čija se širina ne može predstaviti umjerilo


26/119

26

Na topografskim kartama prikazuju se sva ostrva, što na općegeografskim kartama, zbogveće generalizacije, nije moguće. Ako su u grupama, a zbog mjerila se ne mogu svapredstaviti, manja se generališu, ali tako da izgled ostrvskog skupa ostane isti. Prikazuju sehridi, manja ostrva i podvodne stijene. Elementi podvodnog reljefa predstavljaju sedubinskim kotama, izobatama i raznim nijansama plave boje.

Jezera se predstavljaju tako da se na karti vidi oblik, veličina, dubina i razuđenost. Veličina jezerske površine može se meriti sa karte. Kod stalnih jezera obalska linija izvlači se punom,a kod periodičnih isprekidanom linijom. Poželjno je da se i kod najmanjih jezera predstavioblik, a to je moguće kada površina na karti nije manja od 1mm2.

Lokve i bare na topografskim kartama predstavljaju se obalskom linijom, bez detalja odubini i dr. Ponekad se daju i oznake za neprohodno ili prohodno močvarno zemljište, ševar idr. Ribnjak se pored plave linije predstavlja i dodatnim oznakama za nasipe, pregrade i dr. Navišebojnim kartama i topografskim kartama obalska linija stajaćih voda predstavlja se tamnoplavom linijom, a vodene površine svijetlo plavom ili šrafurom.

Predstavljanje vodenih tokova

Vodeni tokovi (rijeke, potoci, kanali), prikazuju se linijama plave ili crne boje, čija debljinazavisi od mjerila karte. Na topografskim kartama moguće je predstaviti širinu toka nekihrijeka u mjerilu i tada se ucrtavaju točni položaji njihovih obala. Tokovi čiju je širinu moguće

prikazati u mjerilu moraju na karti imati širinu najmanje 0,5mm.

Predstavljanje morske obale (plavom bojom): 1.Obalska linija; 2. Izobata od 5 m; 3. Izobataod 10 m; 4. Izobata od 20 m; 5. Pjeskovito - šljunkovita obala; 6. Klifovska obala; 7.Nadvodni hrid; 8. Ostrvo; 9. Tombolo; 10. Podvodni hrid.


27/119

27

Hidrografija je povezana sa reljefom, jer utiče na stvaranje njegovih oblika i rasčlanjenosti,pa pravilno generalizirana hidrografija doprinosi plastičnijem izgledu reljefa. Prilikomprikazivanja vodenih tokova, vodi se računa da se u zavisnosti od mjerila i namjne karteistaknu neke karakteristike od izvora do ušća.

Od stupanja krivine i mjerila karte zavisi koja će krivina biti prikazana na karti. Na

krupnomjerilonim topografskim kartama predstavljene su u glavnom sve krivine, dok nasitnomjerilonim one su generalizirane. Pri prelasku sa krupnijeg mjerila na sitnije, usljedneophodne generalizacije nije moguće predstaviti stvarnu dužinu toka. Tako je, na kartamamjerila 1 : 25 000 tok predstavljen sa 100% točnosti dužine, 1 : 100 000 sa 76%, a u 1 : 1 000 000sa 63% stvarne dužine. To znači, da prilikom korištenja karata u navedenim mjerilima trebaprimjeniti koeficijent točnosti. Rijeka može biti predstavljena sa jednom ili dvije paralelnelinije, što zavisi od širine toka i mjerila karte. Predstavlja se sa dvije linije ukoliko je tomoguće u mjerilu karte. Tako npr. u mjerilu 1 : 50 000 sa dvije linije moguće je predstavitirijeku koja je široka najmanje 20m, ali zbog važnosti tokova, ponekad se širine rijekapredstavljaju i van mjerila. Tako se, u mjerilu 1 : 25 000 predstavljaju dvolinijski rijeke, čijaširina prelazi 5m, u mjerilu 1 : 50 000 i 1 : 100 000 čija je širina veća od 10m, a u mjerilu 1 : 200

000 preko 20m itd.

Na kartama neprekidnim linijama predstavljvaju se rijeke koje ne presušuju, a isprekidanimkoje presušuju, kod ponornica se koristi uvjetni znak za ponor. Manji tokovi, koji se

predstavljaju jednom linijom i obalske linije većih rijeka predstavljaju se tamno plavombojom, a vodena površina većih rijeka svijetlo plavom bojom. Kanali, bez obzira na njihovufunkciju, predstavljaju se po istim principima kao i rijeke. Na kanalima i rijekama prikazujuse i svi objekti vezani za njihovu saobraćajnu i ekonomsku funkciju.

Predstavljanje objekata za vodu

Objekti za vodu su svi objekti koji služe za dobijanje vode (izvori, česme, bunari), objekti ukojima se skuplja voda (cisterne, rezervoari) i kojima se prenosi voda (vodovod, akvadukt).

Ovi objekti prikazuju se uvjetnim znacima. Ako je zemljište bezvodno prikazaće se sviobjekti, a ako je bogato vodom bit će generalisani i oni najkrupniji.

Predstavljanje vještačkih vodenih objekata (plava boja): 1. Kanalisan riječni tok; 2. Stalnikanal; 3. Kanal za navodnjavanje; 4. Vodovod; 5. Cisterna sa vodom; 6. Karstne lokve; 7.Izvor; 8. Česma (kaptirani izvor); 9. Povremeni tok.


28/119

28

Predstavljanje elemenata reljefa na kartama

Kartogtrafske projekcije omogućavaju predstavljanje matematičke površine Zemlje. Pomoćukartografske mreže može se odrediti geografski položaj svake točke na Zemljinoj površini.Kartografska mreža daje dve dimenzije: geografsku širinu - latitudu i geografsku dužinu -longitudu. To nije dovoljno za određivanje položaja točke. Zemljina površina je rasčlanjenaoblicima reljefa, koji imaju tri dimenzije: dužinu, širinu, visinu (dubinu). Reljef predstavljatreću dimenziju Zemljine površine. Reljef je nepravilna kriva površina i razlikuje se odmatematičke (pravilne) krive površine, koja je usvojena pri konstruisanju kartografskeprojekcije. Naziva se još fizička ili topografska površina. Pošto je nepravilna kriva površina,nije moguće predstaviti je na karti po istim matematičkim zakonima koji su važili pri izradiprojekcija, već se primenjuju specifične metodae. Ove metode omogućuju da se posredno odredi i treća dimenzija svake točke ili objekta tj.

njena nadmorska visina ili altituda. Projekcije daju dvije dimenzije položaja točke naZemljinoj površini (geografsku dužinu i širinu), a metodae za predstavljanje reljefa trećudimenziju položaja - apsolutnu visinu (altitudu). Kombinacijom kartografske projekcije imetodaa za predstavljanje reljefa omogućeno je potpuno određivanje položaja točke, kao isagledavanje odnosa između pojedinih točaka, merenje visina, prostornog rasporeda ipravaca pružanja pojedinih elemenata reljefa u celini.Od svih geografskih elemenata predstavljanje reljefa na karti oduvijek je bio najsloženijiproblem. U starom vijeku predstavljan je tematskim profilima, a u srednjem vijeku u vidu

simbola - humki. Od XV do XVIII vijeka reljef je predstavl jan pretežno perspektivnimnačinom, tj. onako kako bi izgledao posmatran iz neke zamišljene točke u zraku. Međutim,

praktične potrebe su sve više zahtijevale da reljef na kartama pruži podatke o prostornimodnosima, tj. o nagibu zemljišta, visinskim odnosima točaka i dr., što suvremene metodaepredstavljanja reljefa omogućuju.


29/119

29

Reljef se može predstavljati na karti raznim metodaama, po čemu se razlikuje od ostalihelemenata geografskog sadržaja. Metodae predstavljanja reljefa podeljene su u 4 grupe:geometrijski, perspektivni, plastični i kombinovani.

Geometrijske metode predstavljanja relejfa na kartama

Geometrijske metode omogućuju jednostavno određivanje nadmorske visine točaka naZemljinoj površini. Obuhvaćeni su metodaom kota i izohipsi, dok metodaa slojeva ima viće

karakteristike plastičnih metodaa, iako ga neki ubrajaju u geometrijske metode.

Metoda kotiranja

Metoda kotiranja sastoji se u obilježavanju vrijednosti apsolutnih visina pojedinih točaka.Kote su visinske oznake pojedinih točaka reljefa. One predstavljaju visinsku osnovu za ostalemetodae. Izabrane, karakteristične kote

ucrtane su na općtegeografskim i topografskimkartama, bez obzira na primenjenu metodaupredstavljanja reljefa. Kote se mogu samostalno

predstavljati na nekim pomorskim kartama (kotedubina - da bi se istakle krakteristične dubine ili plićaci). Apsolutne visine na kartama računaju se odsrednjeg nivoa mora (hidrografske nule). Onase određuje na osnovu višegodišnjegosmatranja kolebanja morskog nivoa. Definirase na kopnu visinom jedne fiksne točke -normalni reper. U našoj zamlji visine se računajuod repera na molu Sartorio u Trstu. On ima

visinu 3,352m iznad srednjeg nivoa Jadranskog mora. Dubine se ne računaju od srednjeg

nivoa već od niskog nivoa. Te razlike Jadranskom moru su male, dok u nekim sjevernim

Srednjevijekovno predstavljanje reljefa na kartama

Predstavljanje reljefa kotiranjem


30/119

30

morima iznose i po nekoliko metara. Na topografskim kartama kote se pišu u metrima, a nakrupnomjerilonim kartama i planovima daju se vrijednosti visina i u centimetrima.

Metode izohipsi (horizontala)

Metode izohipsi prve je primjenio holandski inženjer Krukius, 1733. god. na karti rijekeMervede, čije je dno predstavio izobatama, ali detaljnu razradu ovoe metodae izvršili su

Francuzi Filip Biaš, Dikarl i DipenTriel.Ako se zamisli da je neka fizičkapovršina presječena horizontalnimravnima koje su postavljene na jednakim rastojanjima. Te ravni A, B,C prjesecaju površinu ponepravilnim zatvorenim linijama aa,

bb i cc. Sve točke krive aa leže naravni A na istoj visini. Krive bb i cc također leže svim svojim točkama uodgovarajućim ravnima. Te krivenazivaju se izohipse ili horizontale.Na karti (ravan K ) dobit će se

projekcije horizontala u vidu krivih a ,,a ,, , b ,,b ,, , i c ,,c ,,. Osnovne karakteristike izohipsi(horizontala) su da sve točke na jednoj horizontali imaju istu visinu i uzajamno se ne mogusijeći.

Izohipse imaju veliki naučni, tehnički i vojni značaj i njihove prednosti nad drugimmetodaama su što:

1.

daju geometrijski i geomorfološki izraženu sliku reljefa; 2.

omogućuju određivanje visine svih točaka;3. pokazuju pravce nagiba i omogućuju mjerenje kuta nagiba;4. grafički ne opterećuju kartu i5.

u kombinaciji sa kotama predstavljaju najtočniju metodau. Jedna izohipsa ne daje predstavu o reljefu već čitav sistem. Prikaz će biti celovitiji, ako je

sistem izohipsi gušći. tj. što su nivoske površine, koje određuju izohipse, na manjimmeđusobnim odstojanjima - E (ekvidistancije).Površine zemljišnih oblika sastoje se iz uzvišenja i udubljenja, te su i prjeseci tih površina sahorizontalnim ravnima krive linije. Horizontale u projekciji zadrže isti oblik koji su imale priprjeseku zemljišta u prirodi. Pošto svaka ravan ima drugu visinu, to i na karti svakahorizontala predstavlja drugu visinu. Na primer, ako je vanjska horizontala na visini od320m, a vertikalno rastojanje između ravni prjeseka 10m, slijedeće unutrašnje horizontalepredstavljat će visinu 330m, 340m, 350 m. Na našim topografskim kartama vertikalnorastojanje između ekvidistancija ispisano je ispod mjerila. Veličina ekvidistancije je različita izavisi od mjerila karte i rasčljanjenosti reljefa.

Princip iscrtavanja horizontala


31/119

31

Horizontale se nazivaju prema visini koju predstavljaju (peta, deseta, stota i dr.). Horizontalekoje su iscrtane na karti prema usvojenoj ekvidistanciji nazivaju osnovne horizontale. Naprimjer, ako je ekvidistancija 10m onda su osnovne horizontale 10-ta, 20-ta itd. i crtaju setanjim neprekidnim linijama. Svaka peta osnovna horizontala crta se debljom linijom. Ako jeekvidistancija 10m, onda će 50-ta, 100-ta biti zadebljane. Kada se pomoću osnovnih

horizontala usvojene ekvidistancije ne mogu potpuno izraziti karakteristične crte reljefa,primjenjuju se pored osnovnih horizontala i pomoćne horizontale. One se crtaju tankimisprekidanim linijama i označavaju polovinu ekvidistancije ili u vidu neprekidne točkastelinije kada predstavljaju četvrtinu ekvidistancije ili isprekidanom točkastom linijom kadapredstavljaju osminu.Izohipsa ili horizontala je linija koja povezuje točke istih visina. Kad je na karti označeno da jeekvidistancija 20m, znači da između horizontalnih ravni u kojima leže dvije susjednehorizontale (osnovne) visinska razlika je 20m. Osnovne karakteristike međusobnog odnosahorizontala su:

1. sve točke iste horizontale imaju jednaku apsolutnu visinu;

2. svaka horizontala je zatvorena kriva linija, a ako nije zatvorena u okviru jednog lista

karte, onda se mora zatvariti na sljedećem listu karte; 3.

horizontala koja je zatvorena na malom prostoru predstavlja uzvišenje ili udubljenjemanjeg prostranstva (glavica,vrtača i dr.);

4.

horizontale na karti ne moguse međusobno sijeći;

5. ukoliko su horizontalemeđusobno bliže, utoliko je padreljefa veći. Horizontale raznihvisina koje se negdje skorododiruju označavaju veliki pad.

Horizontale čiji je razmak većipredstavljaju blag pad reljefa.Ako su više udaljene jedna oddruge onda je zemljište malonagnuto ili potpunohorizontalno;

6. linija najmanjeg pada nazemljištu naziva se vododelnica,a najvećeg padnica ili linijaglavnog pada. To je linijakretanja vode po zemljištu;

7.

horizontale se ne iscrtavajupreko rijeka i kanala koji supredstavljeni sa dvije linije, nipreko usjeka, rovova, nasipa,duž ulica, puteva i prekostjenovitih odsjeka, kao ni svakiput kada je nagib strane veći od45o.

Predstavljanjem reljefa horizontalama dobijaju se točne visine točaka koje se nalaze nahorizontali, a interpolacijom do približnih visina i točaka koje se nalaze između susjednihhorizontala. Oblik i gustina ukazuju na izgled i pad zemljišta. Na slici je prikazan vertikalnipresijek topografske površine. Uz ekvidistanciju h postavljene su tri horizontalne ravni kojeprolaze kroz točke M, N, L. Te ravni presijecaju Zemljinu površinu po tri horizontalne linije,

Predstavljanje pojedinih oblika reljefa


32/119

32

koje su definisane u točkama M, N, L. Ove linije predstavljene su ortogonalnom projekcijomna ravni (karti) u vidu tri krive koje prolaze kroz točke m ,n, l. Te krive su horizontale.Rastojanje u prirodi između točaka M, N umanjivanjem i ortogonalnim projektovanjem priprelazu u horizontalnu projekciju predstavljene su sa d. Na slici je predstavljenahorizontalna umanjena projekcija stvarne topografske površine. Rastojanje na kartama

između dvije horizontale naziva se interval. Interval je uvijek manji od odgovarajućegrastojanja na Zemljinoj površini, jer prilikom ortogonalnog projektovanja dolazi dosmanjenja (kateta mora biti manja od hipotenuze). Ako su ekvidistancija i interval katetepravokutnog trokuta (dh), hipotenuza takvog trokuta bit će linija glavnog pada. Linija kojazaklapa kut glavnog pada sa intervalom naziva se kut nagiba. Izmedju ekvidistancije h,

intervala d, i kuta nagiba postoji uzajamna veza:

R h = d tg gdje je R - mjerilo karte i on je konstanta za cijelu kartu. Ekvidistancija je funkcija mjerilakarte, intervala između susjednih izohipsi i kuta nagiba zemljišta. Veličinu nagibakarakteriše i proseječni pad, koji se najčešće izražava razlomkom, u čijem je brojiocu

ekvidistancija a u imenitelju interval. Prosječni pad izražava se razlomkom h/d. Iz praktičnihrazloga interval se izražava u procentima ili promilima.

Nagib zemljišta utiče na projektovanje saobraćajnica. Na primjer, pored željezničkihpruga često se moze vidjeti stub sa tablicom, gdje strelica ukazuje na pad ili uspon, brojevi naveličinu pada, npr. 18, 1 200. To znači da se na svakih 100m kolosjek spušta ili podiže za 18m

na dužini od 1 200m.Na strmijim dijelovima horizontale su bliže jedna drugoj pa je l - m manja nego m - n, pričemu je ekvidistancija u oba slučaja ista. Da bi se dobila vrijednost minimalne ekvidistancije na kartama različitih mjerila na rastojanjuod 1mm može biti povučeno najviše 5 horizontala i tada će rastojanje biti 0,2 mm. Reljef sa kutovima nagiba većim od 45o ne može se predstaviti pomoću izohipsi. Tako se zaminimalnu ekvidistanciju dobija h = 0,2R tj. minimalna ekvidistancija jednaka je intervaluumanjenom u mjerilu. Minimalne ekvidistancije za različita mjerila date su u tabeli.

Zavisnost gustine horizontala od nagiba


33/119

33

Ove vrijednosti služe kao osnova za izborekvidistancije. Ovdje je uzeto u obzir samo mjerilo.Međutim, namjena karte i karakter reljefa značajni sufaktori koji utiječu na izbor ekvidistancije. U mnogimdržavama se zbog toga javljaju razne vrijednosti

ekvidistancije. Pošto je minimalna ekvidistancijaprihvaćena uz maksimalne uvjete nagiba od 45o, kodpredstavljanja reljefa sa manjim nagibom (ispod 10o)

izgubili bi se mnogi detalji koji bi trebalo da se na karti nalaze, pa se uvode pomoćneizohipse. U jednom intervalu se umeće 1 - 3 izohipse. Neophodno je u određenimslučajevima primjeniti više ekvidistancija. Tako, npr. primenjuje se pravilo da jeekvidistancija od 20m za planinsko zemljište, od 10m za brežuljkasto, a od 5m zaravničarsko. Ravan prijeseka provedena na jednakom odstojanju od osnovnih ravni M, N, i L daju osnovne horizontale l, m i n. Rastojanje između ovih horizontala je jednako, pa ako bi sereljef prikazao samo sa osnovnim horizontalama, dobio bi se utisak da se radi o ujednačenimnagibima, što nije slučaj. Između točaka L, M i M, N postoje dva pregiba, jedan konveksan a

drugi konkavan. Među ovim pregibima nagib je veći nego u ostalim dijelovima. Zbog toga jeneophodno uvođenje pomoćne horizontale. Kroz točke P, Q provešće se pomoćnehorizontale i time će prikaz nagiba reljefa biti realniji. Rastojanje od točke p na projekciji dotočke m manje je nego do toče n, pa je nagib na dijelu m - p veći nego na dijelu p - n. Pregibstrane između točaka L, M označava pomoćnu horizontalu, koja prolazi kroz 1/4 osnovnevrijednosti ekvidistancije u dijelu bližem osnovnoj horizontali L. Radi lakšeg mjerenja unosise i poluhorizontala.Kada se ni sa 1/2 ni 1/4 horizontale ne mogu predstaviti svi detalji, reljef se presjeca po

visini na kojoj je taj detalj.Horizontala takvog proizvoljnogpresijeka na karti mora imati

oznaku visine. Kada se ispisujuvisine osnovnih horizontalapravac ispisa (dojnjom stranombrojevi pokazuje niži teren) jepravac pada terena. Svaka 5-tahorizintala prikazuje sezadebljano. Gdje se ne možeodrediti pravac pada reljefaucrtane su na pojedinimhorizontalama padnice(bergštrihe) koje pokazuju smijer

pada zemljišta. Pad zemljišta jeod horizontale prema vrhupadnice.Predstavljanje osnovnih oblika reljefametodaom horizontala - Kada jereljef na karti prikazan

izohipsama, pojedini elementi reljefa se različito prikazuju. Zasebna uzvišenja (brijegovi,žuke) kao i zatvorena udubljenja (vrtače, uvale) predstavljaju se zatvorenim horizontalama.Pri tome, unurašnja horizontala predstavlja vrh uzvišenja ili dno udubljenja.

Kod udubljenja se na sredini stavlja znak (-). Kose i grebeni predstavljaju se horizontalama

izduženim po pravcu njihovog pružanja. Horizontale su izdužene duž vododelnice usmijeru pada zemljišta (na slici točkasta linija na potezu a---b). Udolje riječne doline

Predstavljanje kosa (a-b) i dolina (A-B)

Mjerilo 1 / R Min h

1 : 25 0001 : 50 0001 : 100 0001 : 200 000

5m10m20m40m


34/119

34

predstavlja se horizontalama, koje su savijene po linji talvega ili toka rijeke, a kod jezera upravcu obale jezera. Rijeka ili potok teku po najnižem zemljištu, tj.po dnu doline, što ukazuje na dno doline a između su kose.Stjenoviti dijelovi zemljišta predstavljaju se uvjetnim znakom, sličnim prirodnom izgleduodsijeka. Ako je na njegovom dnu sipar, a po odsijeku točila, koriste se uvjetni znaci za te

pojave. Znakom za odsijek označavaju se sve strme strane koje se ne mogu zbog slivanj apredstaviti izohipsama. Za predstavljanje reljefa na srednje i sitnomjerilonim kartamaprimenjena je metodaa horizontala i kota u kombinaciji sa metodaom sijenki (1 : 200 000 i 1: 300 000). Kombinacija izohipsi i sijenki karti daje plastičan izraz. Tamniji dijelovipredstavljaju veće nagibe, a svijetliji manje. Metodaa izohipsi kombinuje se i sa metodaomboja (hipsometrijski metoda). Nazivi planina, kosa, usamljenih uzvišenja i dr. ispisani su nakartama slovima različitog tipa i veličine. Pravac naziva je određen pravcem orografskogelementa. Ispis naziva rond slovima omogućuju brže uočavanje pojedinih elemenata reljefa.Izgled strana (padina) uzvišenja utvrđuje se prema rasporedu izohipsi, a nagibi tih strana pogustini izohipsi. Ravne strane predstavljene su izohipsama sa jednakim intervalima. Nastupanjastim stranama veličina intervala se mijenja ovisno od broja i karakteristika pregiba.

Većem kutu nagiba zemljišta odgovaraju gušće izohipse na karti i obrnuto. Pojedini oblici reljefa predstavljaju se specifično, npr. kraški reljef krugovima i nepravilnimzatvorenim linijama (vrtača), lednički reljef srpasto savijenim stjenovitim odsjecima (cirkovi).

Na višebojnim kartama izohipse su braon boje, a izohipse lednika plave. Visine izohipsi seispisuju tako što gornji dio broja je usmjeren prema višem terenu.Metoda horizontala ima nedostatke jer se ne postiže plastičnost i ne mogu se izraziti svielementi reljefa. Prvi nedostatak ublažava se kombiniranjem sa metodaom sjenki, a drugiprimjenom uvjetnih znakova.

Horizontale kao najčeće korišteni oblik predstavljanja reljefa omogućavaju najtačnijamjerenja, dobru visinsku predstavu reljefa. Takodje, one omogućavaju da se posrednim putemodrede visine svih točaka na karti. Kombiniraju se sa kotama na krupnomjerilnim topografskim

kartama, a na sitnomjerilnim sa metodaom sjenčenja. Na preglednim kartama koristi sekombinacija horizontala, kota, sjenčenja i slojeva.

Plastične metode predstavljanja reljefa na kartama

Plastične metode omogućavaju dobru vizuelnost reljefa, koja zavisi od primjene svjetla,odnosno boja kao i tehnike kartografskog predstavljanja. Izdvajaju se: metoda sjenčenja,hipsometrijski metoda, metoda šrafa, metoda tačaka, metoda Imhofa (Švicarski metoda) i dr.


35/119

35

Metoda šrafaMetoda šrafa danas se rijetko primenjuje. Šrafe ili crtice su linije koje se crtaju u pravcunajvećeg pada zemljišta, tj. upravo na izohipse. One svojom dužinom i debljinom izražavajunagib zemljišta, a položajem i rasporedom njegov oblik.

Ova metoda prvi put je znanstveno obrađena od saksonskog kartografa Lemana 1799. god.pa se naziva i Lemanova metoda. Metoda horizontala je zasnovan na nadmorskoj visini, ametoda šrafa je na uglu nagiba. Leman je odredio odnos izmedju debljine šrafa i širineprostora izmedju njih. Na osnovu toga predložio je skalu (Lemanova skala) za nagibe od 0 -45o. Nagibi do 45o podijeljeni su na devet grupa od po 5o. Na površini od 1cm2, za prviinterval od 0 - 5o važi odnos 0 : 9, što znači da je svih devet dijelova kvadrata bijele boje. Za

nagibe od 5 - 10o

odnos je 1 : 8, što znači da je jedan dio kvadrata crne boje, a osam dijelovabijele itd. Iznad 45o nagibi su predstavljeni crnom bojom.

Leman nije matematički odredio dužine šrafa, već se dužina odredjuje intervalom izmedjususjednih izohipsa. Kada je interval sa blagim nagibom veliki moguće je smanjenjeinterpolacijom pomoćnih izohipsi.Osnova za predstavljanje elemenata reljefa šrafama prvo su bili nagibi, a kasnije visinepojedinih točaka i horizontala. Kod predstavljanja reljefa pomoću šrafa pri vertikalnomosvjetljenju, horizontalne površine ostaju bijele, kao i površine pojedinih vrhova i dna kotlinai gornja površina sedla. Strane uzvišenja sa jednakim padom imaju šrafe jednake debljine i

jednake širine. Ispupčene strane su prema podnožju tamnije tj. šrafe su kraće i deblje. Na

uzvišenju se šrafe od vrha prema podnožju razilaze, a na udubljenju se, prema dnu,skupljaju.

Predstavljanje rel jefa metodom šrafa


36/119

36

Metoda šrafa, zasnovan na principu vertikalnog osvjetljenja, ima dobre i loše karakteristike.Šrafe zorno izražavaju oblike reljefa i njihove medjusobne veze, dajući mu plastičan izgled, adebljinama i razmacima pružaju podatak o približnoj veličini ugla nagiba zemljišta, svojimpravcem ukazuju na pravac najvećeg pada zemljišta. Nedostaci ovog metodaa su što jeprikazivanje reljefa šrafama spor posao, što šrafe ne pružaju mogućnost odredjvanja

apsolutnih visina reljefa i što kartu čine nepreglednom. Ovaj metoda se prvenstveno koristi na topografskim kartama. Na kartama srednjih i sitnihmjerila reljef se predstavlja šrafama na osnovu kosog osvjetljenja. Ovakav način pruža većuplastičnost reljefa, ali ne pruža podatke o veličini ugla nagiba zemljišta. Da bi se prevazišli nedostatci, šrafe se kombiniraju sa izohipsama i kotama, ali se ovajmetoda rijetko primjenjuje i ima povijesni značaj.

Metoda sijenčenja

Metoda sjenčenja koristi se uglavnom kao dopunski metoda kako bi se povećao

dojam plastičnosti reljefa. Radi se često kao umjetnički izraz vidjenja reljefa, ali to ne znači da je primjena metodaa lišena pravila. Sijenčenje je zasnovano na principu raspodjele svjetlostišto ovisi od upadnog kuta zraka, što je u izravnoj vezi sa kutom nagiba zemljišta. Primjenjujese princip vertikalnog i kosog osvetljavanja. Zamišljeni izvor svjetlosti može se naći u zenituili je pod odredjenim kutom u odnosu na horizontnu površinu. Kod vertikalnog osvjetljenjavrhovi uzvišenja su osvjetljeni, pa će na kartama biti predstavljeni bijelom bojom, a strane ćebiti osjenčene. Bijelom bojom biće predstavljene sve ravne površine (ravnice, dna dolina,

površi, zaravni, riječne i abrazione terase i podovi).

Metoda sjenčenja


37/119

37

Kod principa kosog osvjetljavanja, strane okrenute ka izvoru svjetlosti biće osvjetljenei na karti predstavljene bijelom bojom, a suprotne strane osjenčene. Na suprotnoj pozicijipadine će biti tamne. Kosi princip sijenčenja se koristi, jer daje bolji izgled plastičnosti reljefa,bolje izražava planinske vijence, dolinske strane i druge elemente reljefa. U praksi jezamišljeno da zraci padaju upravno na pravac pružanja planinskih vijenaca i dolina. U našoj

zemlji dominantan je tzv. dinarski pravac pružanja planina i velikih dolina, pa je izvorsvjetlosti na poziciji sjeveroistok ili jugozapad. Najčešće je izvor na sjeveroistoku, jer sezemljište postupanjo uzdiže od Panonske nizije prema vrhovima Dinarida. Izuzetak je kadase predstavlja primorski pojas, tada je zamišljeni izvor na jugozapadu od pravca mora.Ukoliko je nagib veći utoliko je sjenka sa suprotne strane izraženija i suprotno.

Metoda sijenčenja ne omogućava izračunavanje nadmorskih visina, niti kutove nagiba, pase ne primjenjuje sam, osim na turističkim kartama gde se identificiraju zanimljivi reljefnituristički motivi. Na topografskim kartama sitnijeg mjerila kombinira se sa metodaimahorizontala, a na preglednim geografskim kartama sa metodama horizontala ihipsometrijskom metodom.

Švicarska metoda

Švicarski metoda zasniva se na kombinaciji hladnih i toplih boja, hipsometrijskog metodaa imetodaa sijenčenja. Hipsometrijski metoda primenjuje se u vidu dve boje: nijanse zelene bojeza niže dijelove (nijanse hladne boje) i nijanse smedje boje za više dijelove (nijanse topleboje), mada se može primjeniti i crvena boja. Sijenčenje se vrši u sivoj ili golubije sivoj.Prednosti ovog metodaa su:1. hipsometrijski metoda omogućava predsta

primijenjena skripta 2013(1).pdf

Documents

Transcript of primijenjena skripta 2013(1).pdf