Jergović - Priče

DEMINUTIV

DEBELE ZENSKE USNE, NAMAZANE ruzicastim karminom koji skriva lahki jesenji herpes, mjehuric ne veci od glave ciode koji ce se sljedecih dana, izmedu sedam i tri pretvoriti u krasticu koju ce, kao i sve drugo, prekriti ukrasni premaz sjecanja. Iznad usana je mladez ili madez kako se to danas kaze, ili ben kako smo u to vrijeme govorili. Iz njega rastu tri duge crne dlake koje su djecaku ulijevale strahopostovanje i koje su potvrdivale kako je odvratno odrasti. Usne, ben, herpes i tri dlake pripadali su teti iza saltera. Ona se zvala teta Behija, teta Rada ili teta Milica. Radila je u banci. Banci je bilo ime Privredna banka Sarajevo, a u nju se dolazilo iz pedagoskih razloga. Za rodendan djecak je dobio kasicu, metalik plave ili zlatne boje, od teskog zenickog metala. Kroz prorez su se ubacivale pare, samo one bijele, nikada zute jer su zute premalo vrijedile. Nakon sto bi se kasica napunila odlazilo se teti Behiji, Radi ili Milici da je otkljuca i da pare polozi na stednu knjizicu. Smisao kasice i stedne knjizice bio je da djecak ima para kada odraste. On nije znao cemu ce mu te pare sluziti, niti mu je to itko rekao, ali se cinilo da odraslost necim treba kupiti.

Nakon crtanog filma u sedam i petnaest isle su reklame. Losa animacija, glas Brankice koja je inace vodila djeciji kviz i pjesmica: "Stedi danas, stedi sutra kod Privredne banke, pa ces i ti imati lopticu i sanke." Djecak nije vjerovao u pjesmu. Nisu mu ubacivali u kasicu zbog sanki jer je sanke vec imao, a rijec loptica

iritirala ga je vise od svega. Koja loptica? Ping-pong loptica ili loptica na gumici koja se kupovala u samoposluzi. Loptica bi se otvorila, a u njoj je bila zvaka. Znao je da nije rijec ni o jednoj, ni o drugoj. Odrasli su pisali te pjesme u kojima je sve bilo u deminutivima. Mislili su da djeca deminutive vole i da ih bolje razumiju. Spustali su se na djecakov nivo, ali to vise nije bio nivo, nego nivoucic. Puno godina kasnije, kad vec sasvim odraste, zivot ce ga odvesti u grad gdje su sve imenice izrecene u deminutivima. Cak i imenica koja je u grupu i gomilu okupljala njegove prijatelje. Imenica muslici. Ta imenica zvucala je grozno jer je bila jesen 1993. Vecina muslica o kojima se govorilo bili su okruzeni bodljikavom zicom. Nitko nije spominjao mjesto na kojem su muslici bili u zici. To mjesto je tako ostalo bez deminutiva. Dretelj nikada nije bio Dreteljcic. Ta rijec izgovara se samo u krajevima u kojima nema deminutiva.

No, vratimo se banci. Nakon godina stednje nije ostalo nista jer je dosla inflacija. Ukinute su metalne kasice i ukinut je metalni novac. Ono sto je bilo na knjizici pojela je inflacija, a stednja je skupa sa sankama i lopticom vrlo brzo zaboravljena. Teta Behija, Rada ili Milica se s odrastanjem negdje izgubila, nestale su njezine usne i njezin ben sa tri duge dlake. Izmisljeni su dzambo plakati koji su stajali pokraj auto puta i ljudima u autima porucivali sta da cine sa svojim parama. Privredna banka Sarajevo imala je novi slogan: "Stednja je mudrost trosenja."

Ni to nije nista znacilo. Bilo je besmisleno ili bar onakvo kakav je bio mrtvi cvor na slikama graficara Eschera. Taj cvor nije imao ni kraja ni pocetka i nije se mogao raspetljati. O stednji kao mudrosti trosenja nitko nije razmisljao. Svi su prodavali dinare i kupovali devize jer je i dalje vladala inflacija. Smisao slogana uvijek je bio u tome da slogan dobro zvuci, a da previse ne znaci. Ovaj je dobro zvucao jer u njemu nije bilo deminutiva.

I da ne zaboravimo: teta Behija, Rada ili Milica imala je oblajhanu kosu. Ta kosa je bila bijelo-zuta, ali se govorilo da je plava. Oko struka teta Behija, Rada ili Milica vezivala je veliki pleteni sal. Zasto? Jer je prehladena na bubrege, mislio je djecak. Godine su prosle i vise nitko ne vezuje te salove. To ne znaci da vise nitko nije prehladen na bubrege, nego znaci da ni teta Behija, Rada ili Milica nije bila prehladena na bubrege. Rijec je samo o tome da se Privredna banka Sarajevo dogadala u njezno vrijeme naivnosti kada se vjerovalo da pleteni sal lijeci bolne i obilne menstruacije.

BOZJI LJUDI

BIO JE TO GOROSTASAN BRADONJA, U velikom sivom kaputu i raspadnutim cizmama omotanim komadima zice. Zvao se Ostoja i bio neka vrsta mejtaskog vjetrokaza: ako bi on silazio s Bjelava, a vjetar puhao s Trebevica, po smradu bi i nakon desetak minuta raja sa Sepetarevca, iz Kevrinog Potoka, Curka i Abdiceve znala da je prosao Ostoja. A ako bi puhalo sa Podhrastova, kod zelenare na Mejtasu vec se znalo da je Ostoja negdje kod Kruniceve pekare na Bjelavama. Bez Ostoje, citave generacije ostale bi lisene saznanja kako i koliko ziv covjek moze zaudarati.

Izgledao je opasno i bio prevelik da bi ga iko uzeo u zajebanciju. Za razliku od ostalih cudnih ljudi, on nije cinio nista blesavo: nije razgovarao sam sa sobom, nije vikao, niti je zavirivao u haustore; jednostavno je isao svojim putem, a da nitko nikada nije saznao kamo taj put vodi i nista ga, osim odjece i smrada, nije odavalo. Niskim nije razgovarao, niti je ikoga pozdravljao, tako da je ostala tajna otkud smo znali i da se zove Ostoja.

Nestao je onih godina, sedamdeset osme, devete ili osamdesete, kada je umirao drug Tito, a mozda nije ni nestao, nego vise nije silazio od Bjelava prema Mejtasu.

Drugi covjek zvao se Dusko. Bio je onizi, pogrbljeni veseljak. Stanovao je u jednoj supi na vrhu Sepetarevca. Cijepao je drva, unosio je cumur, prenosio klavire i ormare, razgovarao s djecom i, naravno, bio predmet bezbrojnih i beskrajnih provokacija. Vikali smo za njim, jalijasi koji su vec bili preveliki za Dom "Ljubica Ivezic" a premali za popravni dom u Stocu, smaknuli bi mu kapu s glave, ali sve to Duska nije jako ljutilo. Uvijek je bio tako radostan da ga je bilo nemoguce poniziti. Kada danas cujem bozicnu pjesmu Radujte se narodi, uhvati me uvijek ista njeznost. Jednom sam, u drustvu nujnih katolika, pokraj bozicnog drvca, dodao njihovoj pjesmi: Radujte se kao Dusko. Odmahnuo sam na upitne poglede.

Jedne godine Dusko se ozenio. Djevojka je u njegovu supu dosla noseca. Valjda su je roditelji izbacili iz kuce nakon sto je s nekim koga u nasoj prici nema vanbracno zanijela. Dusko vise nije bio samo radostan, nego je bio i sretan. Zena ga je redila, prala mu kosulje i cistila jedino, sivo odijelo. Dijete se rodilo u supici, a Dusko je trcao niz Sepetarevac i vikao: "Rodio se sin!" Komsiluk se podsmjehivao, znajuci da sin nije njegov, a gdje ces vece blesavosti nego se radovati tudem djetetu. Drukcije bi bilo prije dvije tisuce godina, da se sin rodio u stalici, a ne u supici, i da se sretnik zvao Josip, a ne Dusko.

Dva tjedna nakon rodenja, zena je odnijela dijete i vise se nikada nije vratila. Dusko je narednih nekoliko mjeseci bio tih. Unosio je cumur kod gopode Metikos, ona ga je ponudila rakijom, iskapio je polic i rekao: "Nema te zalosti kao kada ocu uzmu sina!"

Vidali smo ga sve do onih vremena kada je Milosevic otisao na Kosovo polje, raspao se Cetrnaesti kongres Partije, a Jugoslavija pobijedila na pjesmi Eurovizije. Vremena su bila frkovita, pa je Dusko iscezao kao sto isceznu sjecanja na ljubavne filmove koji ne nose nista osim suza. Borci protiv patetike rekli bi da se place i od luka, pa ne moramo jos i od knjiga, pjesama, filmova i zivota. Dobri stari Frank Capra na to je ustvrdio: "Od luka se place, ali jos nije pronadeno povrce koje bi nagonilo na smijeh."

Strah od Ostoje, prvi je veliki strah koji pamti generacija djecurlije s Bjelava, Sepetarevca i Mejtasa. Ostojin smrad prvi je nepatvoreni vonj neuljepsanog zivota. A Dusko se radovao preko mjere. Da nije bilo njega tko zna kada bi i kako covjek naucio koja je mjera normalne radosti. Dusko je volio preko mjere, recimo svoga sina, sto se opet nije smatralo normalnim, premda je vjera stotina miliona ljudi, vjera u Isusa

Krista, u sebi sadrzala i iskustvo oca Josipa koji nije bio otac svome sinu. Ljudi vjeruju u jedno, ali zive nesto sasvim drugo. Oni drukciji, koji su kao Ostoja i Dusko, bili su tu kao potvrda da je tako.

Zato ih i zovu Bozjim ljudima.

STRAUS SA GRBAVICE

ZATVORIS LI OCI CAK I DANAS, NAKON svega sto si gledao i sto te je u ovih sedam godina ucinilo neosjetljivim, vidjet ces sasvim jasno snijeznu televizijsku sliku: u kadru je poluprofil muskarca cetrdesetih godina, usana rastvorenih u zijev uzasa i desno oko iz kojeg se osjeti kako vise nikad i vise nista nece ozivjeti nestali Svijet. Vec tada si, te 1985. pomislio kako je sreca sto ga je kamera snimila iz poluprofila i lijevo je oko izostalo sa slike. Cjelovit pogled znacio bi dvostruko vise i bio bi toliko strasniji. Povod za sliku mozda danas i nije vazan, mozda ce izostati iz povijesti koja ce nam biti napisana, a ostat ce samo uzas covjeka, njegovog desnog oka, koji je svjestan da je poraz definitivan i da vise nikada, vise nista i vise nigdje nece biti prilika za revans ili za zivot koji bi zapoceo ispocetka.

Pet godina kasnije covjek sa slike ispracen je pogrdama onih koji su toga trenutka bili u pravu. On je predstavljao jace i mocnije, a oni su bili dio slabijeg svijeta, osudenog na nesrecu i ponizenje. Bijesno im je odmahnuo, a tebi se, dok si gledao televiziju, ucinilo da je izdao nacelo plemenitog gubitnistva i vlastitog poraza i da je, poput podlaca i slaboga covjeka, presao na stranu nasilnih i beskrupuloznih pobjednika. To mu nisi mogao oprostiti.

Medutim, nakon sto je poceo rat i nakon sto su ubojice i pravednici poceli izmjenjivati mjesta, a ideja koja ti se cinila oruzjem nasilnika postala prezrena od svih i svakoga, postao si svjestan svoje greske. Smiljko Sagolj napisao je da je "Jugoslavija samo podlo ime", a u nasem svijetu vise nije bilo onoga tko bi vjerovao u suprotno.

Covjek iz prvog i drugog televizijskog kadra zove se Ivica Osim. U prvom prizoru bio je trener "Zeljeznicara", a u drugom selektor nogometne reprezentacije Jugoslavije. Najprije je dozivio poraz od "Videotona", a onda je uz zvizduke napustio maksimirski stadion. Da je pobijedio, njegov klub bi se u velikom finalu susreo sa madridskim "Realom", a da 1990. nije trenirao Jugoslaviju, a u naredne dvije godine i beogradski "Partizan", u Hrvatskoj bi ga danas smatrali nacionalnim velikanom.

U vremena kojih se ne sjecas, a ne mozes ih se ni sjetiti jer si bio tek roden, Ivica Osim bio je Straus sa Grbavice. U to vrijeme imao je lice djecaka za kojeg je ocito da je odrastao u Sarajevu. Moras izgledati zajebaniji nego sto jesi, da te ne bi maltretirali na ulici i u skoli i da bi kod lokalne jalije mogao proci kao muskarac, a ne kao streber, peder, coro... Kasnije je to lice ostarilo u mrzovolju. Na svakoj fotografiji trener "Zeljeznicara" Ivica Osim izgledao je mrzovoljno, kao da mu cijeli svijet neprestano gaza po kurjim ocima, sto je jedan od razloga zbog kojih nije mogao biti jako omiljen u drugim jugoslavenskim republikama. Tipski Bosanac bio je osuden na prilagodavanje, a mrzovoljno lice se nikome ne prilagodava. Metafora prilagodljivosti, lica od prezasladene agde, bit ce Ciro Blazevic, jedan od onih Bosanaca spremnih platiti svaku cijenu da bi bili voljeni. Upravo zato njegovo ce ime biti ispisano krupnijim slovima u nogometnoj povijesti, a ostat ce tek u fusnoti povijesti bosanskoga sentimenta sedamdesetih i osamdesetih godina.

Ivica Osim tip je inertnog i racionalnog Sarajlije. Predugo je bio trener "Partizana" i selektor reprezentacije Jugoslavije jer mu se nije dalo micati i jer je, sasvim racionalno, procijenio da bi ekipe koje trenira mogle postici veliki uspjeh. Otisao je tek kada je morao otici, a morao je otici samo zato sto je posten covjek. U Austriji vec stotinu godina trenira isti klub, iako bi ga selidba ucinila vecim i boljim. Njemu se, medutim, ne da.

Osim je racionalno procijenio da nema fudbala bez nekakve zajednicke lige u kojoj bi opet "Hajduk" igrao protiv "Partizana". Onda su ga napali da prica gluposti, a sto je najgore, bili su u pravu. U vremenima koja su uslijedila nakon nasih vremena, racionalni ljudi cesto ispadaju glupani.

Ako bi povijest slijedila metafizicku logiku, a to se, nazalost, nikada ne dogada, Ivica Osim bi trebao zavrsiti svoju karijeru kao sedamdesetogodisnji trener "Pofalickog" ili "Vratnika": vec vidimo kako se plasirao u polufinale Kupa pobjednika kupova i kako je u osamdeset devetoj minuti njegov tim primio gol nakon kojeg se sve srusilo. Uslijedio bi televizijski kadar koji bi jos jednom objasnio sve. Osim je veliki voda slabih i nemocnih vojski; covjek lose karme i slabog horoskopa; kad bi se nasao pred pobjedom raspadale su se drzave.

Mrzovoljno lice odavalo je samo jednu zelju: da ga ostave na miru.

MEJTASI

KADA SE UZ DALMATINSKU POPNES NA Mejtas pred oci ti izbije siroka jednokatnica. U njezinom prizemlju je tih godina bila zelenara, vlasnistvo drustvenog preduzeca iz Kiseljaka, kojom je najmanje petnaestak godina upravljao zelenar Aljo. Bio je to prosijedi muskarac, srednje visine i srednjih godina, a uza se je obicno imao jednu ili dvije pomocnice, mlade cure koje su tek zavrsile Trgovacku skolu. U Aljinoj radnji kupovalo se povrce i voce, banane Bonita i narance Haifa, salata kristalka, romanijski krumpiri, crni luk i rastika iz Hercegovine. Kupovala se stelja, pa bamija, a na samom ulazu stajala je kaca s glavicama kiselog kupusa.

Iako se kupovanje u zelenari smatralo znakom rastrosnosti i nekucevnosti - na pijaci je sve bolje i jeftinije - u zelenari bi se cesto stvorio red u kojem su stajale gospodje u slafrucima i s viklerima na glavama, penzioneri i pijanci, pa djeca koju bi mater poslala po tri cesna bijelog luka ili po zelen za supu. Aljo je hvalio svoju robu; i kad je bila najgora, uvijek je bilo necega za sta se moglo reci da je frisko ili da je domace. Kod Alje se dolazilo na pricu jer na Mejtasu, kao ni u okolnim ulicama, nije bilo muskog brice, niti nekog drugog

mjesta na kojem bi se moglo postajati onako. Malo pred rat u zelenari se poceo prodavati kruh. Bio je to znak da nam se blizi propast.

U istoj kuci, desetak metara udesno, bila je obucarska radnja koja se jos zvala cipelarska ili susterska. Drzao ju je postariji dedo. Pred zimu bi se tu donosile cizme i cipele da im majstor udari gumu na pete. Susterova zena je obicno sjedila s druge strane pulta i pred sobom drzala tacnicu s kafom. S vremenom posao je poceo preuzimati neki mladic, vjerojatno sin, ali se posao nikad nije modernizirao, niti je mejtaskim obucarima palo na pamet da pocnu izradjivati svoje cipele kako je to vec bio obicaj kod vecine drugih sustera sredinom osamdesetih. U izlogu radnje stajale su prasnjave i izoblicene cipele po koje mjesecima niko nije dolazio. Iznad je stajao rukom ispisan kartoncic: NA PRODAJU.

Prekoputa kuce, odmah do vrha Dalmatinske ulice, dugo je bila pumpa za loz-ulje. Ispred pumpe je rastao ogromni jablan. Sedamdesetih se pola mahale grijalo na loz-ulje, pa je na pumpi uvijek bila guzva. Odrasli su nosili kanistere od petnaest, dvadeset i dvadeset pet litara, a djeca od pet i deset. Kada si prvi puta bio tako velik da poneses kanister od petnaest litara osjecao si se kao polinezijski urodjenik nakon inicijacijske borbe s divljim zivotinjama. Pocetkom osamdesetih pocelo se grijati na termoakumulacione peci, pa je pumpa bila zatvorena. Malo kasnije osusio se i jablan koji je, to smo tek tada shvatili, popio tko zna koliko loz-ulja jer je rezervoar vjerojatno bio porozan. Dosli su ljudi iz RO Parkovi i dva dana ga sjekli. Natovarili su drva na kamione, pa je jablan nestao kao da ga nikada nije bilo.

Do pumpe bila je stambena zgrada, a u njezinom prizemlju dvije radnje: buregdzinica i radnja za plisiranje suknji koja je s godinama postajala frizerski salon, pa krojacnica, pa higijenska cistionica. Prekoputa zgrade, jos uvijek na mejtaskom platou, bila je trafika, a do trafike stambena zgrada sa samoposlugom u prizemlju. Ulice koje su izlazile na Mejtas su osim Dalmatinske bile Mehmed-pase Sokolovica, Ivana Cankara, Miladina Radojevica, Ahmeda Fetahagica, Mile Vujovica, Mustafe Golubica, Nemanjina. Izmedju Cankarove i Mehmed-pasine bila je tajanstvena zgrada sa Davidovim zvijezdama na procelju. U toj zgradi bile su neke kancelarije.

Nigdje, na cijelom Mejtasu nije bilo ni traga dzamiji i groblju. Pregazilo ih je vrijeme obnove i izgradnje nakon Drugog rata, a samo je mozda jablan, dok ga je bilo, povezivao nas s mrtvima sto smo im nad glavama hodali. Onaj tko je bas htio znati, mogao je cuti da je dzamija bila na mjestu samoposluge, ali nitko se ziv na Mejtasu nije sjecao kako se dzamija zvala. Zivot na mjestu srusenih groblja ni u jednom vjerovanju, a ni bez vjerovanja, ne moze biti sasvim dobar.

Nakon sto je protutnjao jos jedan rat i nakon sto su mejtaske ulice promijenile imena i nakon sto je pomro i izginuo neki svijet, dogadjaju se opet temeljite promjene. Nema vise piljara Alje, a tamo gdje je bila zelenara uskoro ce biti nesto drugo; suster je proradio, ali to vise nije ona radnja, niti se uopce cini da ce joj posao biti duga vijeka.

Drugi gradovi sastave i dvjesto godina, a da im se mejtasi ne promijene. Sarajevo ne moze ni pedeset. Ono sto pamtimo iz svojih zivota koji i nisu tako dugi, a sto nam je dio nekakvih intimnih povijesti, vec se mijesa sa vremenom Mula Mustafe Baseskije i vec je nestvarno poput mrtvih ljudi pod nasim nogama.

PROFESOR

STANOVAO JE U TITOVOJ ULICI, IZNAD slastičarne Korzo, u garsonijeri koju bi, pričalo se, Ratko Radovanović mogao preći u dvokoraku. Uvijek elegantno odjeven, namirisan i obrijan doimao se kao kombinacija Alfreda Hitchcocka i onog Gustava iz crtanog filma. Predavao je povijest umjetnosti generacijama Sarajlija u Prvoj gimnaziji, sve do jeseni 1981. kada je umro, onako iznenada, bez vidljive bolesti i jasnog povoda, kako već umiru ljudi za koje kasnije ne možeš reći jesu li otišli pod zemlju ili su se samo odselili iz tvoga života. Sahrana je obavljena jednog oblačnog dana, na katoličkoj parceli groblja Bare. Sanduk je u zemlju spušten bez svećenika, uz ženski hor "Breze" koji je otpjevao Dizdarov Zapis o zemlji. Bilo je prisutno nekoliko tisuća ljudi, učenika različitih generacija, od kojih su neki izgledali starije od umrlog profesora.

Već sutra je u Oslobođenju bilješku o umrlom napisao Sergije Princip. Prepričao je nekoliko fora kojima je Mihač, profesor Boro Mihačević, osvajao učenike nekih davnih pedesetih godina. Tekst je bio šokantan, kao otkriće dugo zatajene izdaje. Naime, ono što je Mihač govorio prije trideset godina, a za što su tadašnji učenici vjerovali da je jedinstveno i spontano, bilo je identično onome čime je učenike osvajao do svoga posljednjega, predsmrtnog školskog sata.

Narednih dana, pa i mjeseci i godina o Mihaču bi svako malo svoja sjećanja pisali drugi sarajevski novinari, pisci, intelektualci i zgubidani, sve sami bivši đaci. No, nitko od njih nije čitao tuđe tekstove, tako da su se isti detalji i jednake priče, uz neznatne varijacije u vremenu i smislu, ponavljale do u beskraj. Ili se svakom Mihačevom učeniku činilo da je samo njegovo sjećanje autentično, a da je svako drugo samo loše fabriciran mit, cenzuriran snagom zaborava ili nedostatkom pričalačkog dara.

Kada je počeo rat Mihač je postao neka vrsta duhovne poputbine pri odlasku u svijet ili na ulazu u nova vremena koja je svatko u to vrijeme poredio s paklom. Jedan učenik s početka osamdesetih, imenom Zoran Radulović, je prije konačnog odlaska u Kanadu objavio u Zagrebu knjigu svojih pjesama pod pseudonimom Ludvig Ralson. Iako ju je i danas moguće naći u zagrebačkim knjižarama nitko nikada nije napisao nijedan prikaz Ralsonovih pjesama. Te nježne, opraštajuće i nostalgične tekstove, koji su bili vrlo pismeno napisani, nije imao tko pročitati. Ili je mjesto i vrijeme njihovog objavljivanja bilo pogrešno. No, to sada više i nije važno. Važno je da je u toj knjizi pjesma koja do u tančine opisuje Radulovićeva sjećanja na Mihača.

Otprilike u isto vrijeme Momo Kapor je u Beogradu objavio roman Poslednji let za Sarajevo. U tom priručniku intimne i kolektivne mržnje prema Gradu, pedesetak stranica posvećeno je Bori Mihačeviću. Sve drugo što je u knjizi Kapor napisao Sarajlijama je strano i mrsko, osim te priče o Mihaču. Ona je bliska i tačna jer govori o autentičnom osjećaju koji se, eto, na razlikuje od Principa, preko Radulovića i tisuća bivših učenika, pa sve do jednog Mome Kapora.

Ovom prilikom zaboravimo zašto je taj profesor bio važan i čime je zaslužio da ga se još uvijek sjećaju ljudi koji su danas raspršeni po svim dijelovima svijeta. Ono što sada valja zabilježiti i što se čini historijski relevantnim jeste činjenica da u svim vremenima, usred kataklizme, nesreće i raspada, podjele svijeta na zle i dobre, na vragove i anđele, na ubojice i preživjele, na one koji se svega sjećaju i druge koji bi najradije sve zaboravili, čak i u takvim, najgorim vremenima postoji ono nešto što svijet drži na okupu i što se u nekim ozbiljnim knjigama zove povijesnom konstantom. Bezbroj puta ponovljena priča o čudesnom profesoru Bori Mihačeviću jedna je od sarajevskih povijesnih konstanti, čak i onda kada se ljudi ne mogu složiti niti oko jedne stvari koja se dogodila, događa se ili će se tek dogoditi.

OCEVI

NIKAD VISE TAKVIH OCEVA KAO STO IH je bilo u ono vrijeme kada je Kindje levate uzimao na roling. Uzmimo jedno ljetno popodne: petak, kraj radne sedmice. Sunce je zakuhalo kotlinu, Trebevic sav u izmaglici, nebo svijetloplavo s jedva primjetnim iskidanim i iskrzanim oblacicima sto podsjecaju na natpise koji se gube na nekom starom nisanu. Otac se uspinje uz Vratnik, Bistrik, Sedrenik ili Sirokacu. U bijeloj kosulji, s plavom kravatom na kojoj je znak neke sportske manifestacije. Preko lijevog ramena nosi prugasti sivi sako i aktovku, a na desnom ramenu kao bacac kugle, nosi lubenicu. Znoj mu se na celu pretvara u kapi rose, pa u zrna, pa u potocice iz pjesme s Malog slagera: Hej, potoce, kuda zuris druze moj, zasto tako plahovito juri gorki talas tvoj... No, otac nastavlja polako, nigdje mu se ne zuri jer svi znaju kad on stize i jer bas nista, tih godina i u ovim sjecanjima, nije takvo da bi on morao ranije doci kuci. Usput srece druge oceve. Svi imaju iste kosulje, iste kravate, sako i aktovku, svi imaju lubenicu na desnom ramenu. Najednom se cini kako je ljetni petak popodne prepun oceva s lubenicima.

Tamnozelene bile su bolje, ali ne zato sto su bile sladje, nego zato sto im je utroba bila crvenija. One svijetle, tigraste, su, jednostavno, bile losije dizajnirane. Zato su svi sinovi vise voljeli kad bi otac donio tamnu lubenicu.

U isto vrijeme ocevi su dolazili kuci i u isto vrijeme spustali lubenicu medju cipele, vjesali sakoe na ofingere, vadili maramicu iz dzepa hlaca, obrisali cela i izgovarali istu recenicu koja nije za ovog teksta jer predstavlja sinovljevsku tajnu koje se, da ne lazemo dalje, zapravo vise i ne sjecamo. Uglavnom, tada bi ocevi pred sebe stavljali tacnu, bijelu tacnu sa islikanim ruzama, na nju postavljali lubenicu i velikim, sto vecim nozem prerezali je na dva dijela. Onda bi rekli: "A, doooobra!" To bi trajalo taman onoliko dugo da se sinovi pocnu diviti i da pomisle kako je kupovina dobre lubenice neka vrsta ocinske magije, nesto sto ziv covjek nikada ne moze nauciti, nesto sto nam traje dok traju ocevi, a to je, kako nam se tada cinilo, zauvijek.

A onda bi ocevi, majke, kceri i sinovi jeli lubenicu. Majke su govorile: "Nemoj gutat kospice!" Sinovi su gledali oceve i pokusavali jesti lubenicu kao oni. Ocevi su kospice pljuckali kao da bas to cine cijeli zivot i kao da nista osim toga nisu ni radili. Sinovi su pokusavali ali su kospice zavrsavale na podu. Majke su se, onako malo, ljutile. Ocevi su sutjeli. Dok se jela lubenica ocevi nikada nisu progovorili niti jednu jedinu rijec.

Majke su napominjale da su lubenice zdrave za bubrege i da se od lubenica puno piski. Ocevi su o tome sutjeli, a ako bi i rekli, tada bi to bilo da se od lubenica pisa, a ne piski. Sinovi su piskili i pisali, vise od autosugestije nego od lubenica. "Nakon lubenice nemoj piti vodu jer ces dobiti proljev!", govorile su majke. Sinovi nikada nisu popili casu vode nakon pojedene lubenice, tako da je sasvim neistrazeno ostalo dobija li se stvarno od toga proljev.

Majke su bacale kore u smece, a ocevi su odlazili da prilegnu. U frizideru je ostajala kriska koju niko nije mogao pojesti. Nikada niko, nijedna porodica, nijedni sinovi, sestre, majke i ocevi, nisu pojeli citavu lubenicu.

Nikad vise takvih lubenica kao onih sto su ih ljetnih petkova donosili ocevi. Da bi to znali nije moralo proci vrijeme. Dovoljno je bilo da majke jednom u stotinu godina donesu s pijace lubenicu. Nije bila slatka iako su majke trazile da prodavac izvadi "cep", pa da probaju ono sto kupuju. Nikada nijedan otac nije trazio da mu iz lubenice vade "cep". Ocevi su kuckali po lubenicama i osluskivali njihov jek. Hiljade sarajevskih oceva su u isto vrijeme kuckali po lubenicama. Taj jek odjekuje kroz povijest.

A onda smo prestali jesti lubenice. Dosla su takva vremena da smo o svojim zivotima poceli brinuti sami. Ili je zauvijek prosla sezona oceva koji su donosili lubenice.

Boze, daj mi da dvaput kucnem po njoj i prepoznam koliko je slatka.

DRUGARSKE VECERI

BOG JE KOD NAS NEKADA DOBRO ŽIVIO. Jest da je bilo malo svijeta u crkvama i džamijama, pa se svako malo s pragova hrama morala brisati prašina, ali se zato duh njegov mogao prošetati svijetom, nije mu bilo tijesno i nije se morao u svete kuće zatvarati. Eto, recimo, šta je sve u ono vrijeme bilo bogovsko: bogovski su bili nedjeljni ručkovi, bogovska je bila Prva savezna nogometna liga, bogovski su bili vikendi u Dubrovniku, pa drugarske večeri Službe društvenog knjigovodstva, Privredne banke ili Unioninvesta, organizirane povodom Osmoga marta ili Dana radne organizacije.

E, zaustavimo se baš kod drugarskih večeri. Bolje stojeće firme vodile su svoje radnike negdje izvan grada, recimo u Neum ili u Makarsku, a one obične organizacije udruženog rada zakupljivale su neku birtiju

ili – još češće – salu doma kulture i priređivale nezaboravne derneke o kojima se i danas priča i kojih se naše majke i očevi sjete kad god im je teško, jer ne znaju na šta su potrošili mladost. Poslije im bude lakše jer su te drugarske večeri bile bogovske, jer ih danas više nema, jer se Bog u većini slučajeva povukao u džamiju i crkvu pa odatle ne izlazi da ne vidi bijedu svoje zemlje.

Zatvorimo oči i već ćemo s vrata vidjeti ljepotu dvorane priređene za drugarsko veče. Radnici dolaze u sedam, a to je za petnaestak minuta, pa moramo požuriti sa opisima. Od primitivnih kafanskih stolova sa metalnim nogicama načinjeno je oko cijele sale veliko slovo U. Ono je prekriveno bijelim stolnjacima, a ako nije bilo stolnjaka onda običnim čaršafima koji kada se prebace preko stolova izgledaju kao stolnjaci. Na svakih metar i po su uske staklene vaze s po jednim karanfilom. Do vaza su zelenkaste boce Hepokovog bijelog vina. To vino do kraja drugarske večeri niko neće popiti. Ono je tu samo za ukras. Pit će se drugo vino o kojem ovdje neće biti riječi. Na čelu velikog slova U je cvjetni aranžman načinjen od gerbera, irisa ili nekog sličnog cvijeća. Ispred aranžmana je prigodni natpis. Recimo: “Drage drugarice, srećan vam Osmi mart, međunarodni dan žena!” Ili jednostavnije: “Služba društvenog knjigovodstva garant je urednog financijskoga poslovanja – E. Kardelj.”

Duž slova U će uskoro biti raspoređeni ovali s hranom, boce s kolom, sokovi, vina, a ispod će se grijati gajbe s pivama. U dvoranu će ući drugarice u zelenim, plavim i crvenim kostimima, sa lakovanim torbicama prebačenim preko lijevih ruku, te sa zapečenim frizurama u obliku punđe, makovog cvijeta, izvrnute kineske vaze ili neke slične, dobro stojeće forme, čvrste kao socijalizam i stabilne kao samoupravni dogovor. Te frizure jedna su od metafora našeg prethodnog života. One su iščeznule u isto vrijeme kada i iluzija da je komunizam bogovska stvar i da smo svi u milosti njegovog duha.

U prvih pola sata drugarske večeri samo bi muškarci pili alkohol, ali bi se nakon toga opuštale i drugarice. Viši referent Smajo ili portir Zoran izvadili bi gitaru iz kufera i započinjala je pjesma. Pjevalo se: U tem Somboru, Suze liju plave oči, Kad ja pođoh na Bembašu, Moj očka ima konjčka dva (samo refren, jer niko nije znao ostalo), Biljana platno beleše, I proplakaće zora, Pijem da je zaboravim, te druge pjesme koje su evocirale prostore svih naših republika i pokrajina i svih naših naroda i narodnosti (osim Albanaca – njihove pjesme niko nije pjevao). A onda bi uslijedio ples. Referent Smajo ili portir Zoran uključivao je gramofon Tosca 15, pa su drugovi i drugarice plesali sentiš, valcer, rock&roll i na kraju kolo. Kod kola svi su već bili jako pijani.

Drugarske večeri gasile su se negdje oko ponoći. Sat duže ostajali su samo ovlašteni pjanci radne organizacije, te pokoja drugarica koja bi se od pive i vina malo zaboravila. Na kraju su i oni, uz pjesmu, dreku i viku, odlazili. No, uvijek je ostajao zaboravljen neko ko je spavao sa čelom priljubljenim uz stol. Toga su ujutro pronalazile čistačice i metlama ga, onako iznenađenog, izgubljenog i mamurnog, izbacivale van.

Drugarske večeri bile su bogovske, premda je malo ko vjerovao u Boga. Bilo je to vrijeme kada je on bio tu i kada su svi, pa i budući zločinci, bili nevini. Nigdje kao u smiraju drugarske večeri nije tako lijepo i prirodno nalijegao stih Nikole Šopa: “O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati... I koji put, kad magla bude sniježno sipila, sipila na tvoje sveto ruho, stavit će ti na glavu, sasvim nježno, oreol koji ti je pao na jedno uho.”

CRNI BISER

NA EKRANU BI SE POJAVIO NATPIS "U koloru" i ostajao tako pet-sest minuta. Slijedila je emisija koja se nije razlikovala od drugih jer smo te godine, 1973., 1974. ili 1975., svi ili skoro svi imali crno-bijele televizore. Natpis "U koloru" upozoravao je da postoje i drugi ljudi, mislili smo - sretniji, koji svijet vide drukcije, iako ga gledaju istim ocima. "U koloru" je nestalo, neprimjetno i neznano kada, nakon sto je Jugoslavenska radio-televizija vecinu svojih emisija pocela emitirati u boji. Jos nekoliko godina kasnije sintagma kolor televizor znacila je nesto veliko i vazno, potvrdu socijalnog statusa, ljepotu zelene trave s prijenosa nogometne utakmice, drukcija i ljepsa lica ljudi koji su se zvali Mirjana Jancic, Mebrura Topolovac, Vladimir Levak, Slavko Budihna, Mufid Memija, Rinko Golubovic, Mica Orlovic, Kamenko Katic...

Najelegantniji crno-bijeli televizor se zvao Crni biser. Dok je bio iskljucen ekran mu nije bio mutno zelen kao u drugih televizora, nego je bio crn. I sve drugo je na tom televizoru bilo crno. Njegova kutija bila je naprosto idealna da se na nju stavi najljepsi heklani miljejcic ciji je jedan kraj bio prebacen preko ugasenog ekrana, kao cuperak kose na licu usnulog princa. Na miljejcicu je bio najvredniji suvenir koji se mogao naci u kuci. Obicno nesto sto je jednom neko donio iz inostranstva: plasticna gondola s gondolijerom ili figurica bika probodenog na koridi ili uspravni metalni tanjuric s gravurom Aje Sofije.

Televizor se obilno ukljucivao oko sedam navecer. Prethodno bi majka uredno preslozila miljejcic, porodica je pobozno posjedala na svoja mjesta, otac je pusio i duboko uzdisao, djeca su sklopila ruke na krilima i cekala crtani film u sedam i petnaest. Kalimero ("Nepravda, pa to ti je"), Pera Detlic (s onomatopejom koja se, nazalost, ne da prevesti u pisanu rijec), Ivica ("Djeco, Ivica se zovem, kog nacrtam bude ziv")... A onda su bile reklame, u trajanju od deset minuta, pa natpis "Dnevnik" koji je stajao dugih, dugih pet minuta. Zatim se ekranom zavrtio globus.

Kazu da je prvi veliki bum u prodaji kolor televizora nastupio u martu 1974. i to zaslugom Josipa Katalinskog i trinaeste minute utakmice sa Spanjolskom kada je savladao velikog Iribara i odveo Jugoslaviju na svjetsko prvenstvo. Tada su odlucni ocevi digli kredite, majke nisu smjele reci niti rijeci jer se u njihovim ocima citalo ludio vjerskih fanatika koji znaju da nijedne pare ovoga svijeta ne mogu platiti dan kada ce s nogometnom reprezentacijom otici u raj. Na kraju svjetskoga prvenstva bili smo osmi, kredit se otplacivao jos godinu dana, ali je porodici ostajao kolor televizor za kojeg je otac, kao po pravilu, izgubio interes.

Odlucnih oceva bilo je malo. Vise je bilo onih koji su, jednostavno receno, bili previse siromasni. Kolor televizor je, naime, jedno vrijeme kostao kao trecina novog fice. Njima Josip Katalinski nije mogao pomoci, nego su morali cekati neka druga vremena u kojima ce kolor televizor biti jeftiniji ili na neki drugi nacin "prkositi siromastvu jasnoce", kako je to lijepo rekao Branko Miljkovic u pjesmi o Titu.

Tako se, recimo, bila pojavila folija koja je od obicnog, crno-bijelog televizora mogla uciniti nesto sto je barem slicilo televizoru u boji. Radilo se o obicnom zelenom najlonu koji bi se nalijepio na ekran i koji su, navodno, preporucivali ocni doktori jer, kao, ponistava stetne utjecaje televizora na vid. Naravno, taj zeleni najlon radnicka klasa nije kupovala radi zdravlja, nego zato sto se zeleni svijet cinio nekako prihvatljivijim i sarenijim od crno-bijelog. Tu foliju zvali su "filter". Posjedali bi oko televizora s filterom, evo vec vidimo jednu takvu porodicu iz rudarske kolonije u Kaknju (godina 1975.), pa su zapoceli s cjelovecernjim uvjeravanjima samih sebe kako kolor televizor i nema nekog smisla jer se za hiljadarku - sto je vrijedilo dvije kutije cigareta - dobije carobni "filter" s kojim vidis bas sve u koloru. Zajebali su tako garavi rudari medjunarodni kapitalizam i lose socijalisticke place. I neka im je vjecno hvala na tome.

I jos jedna mala, ali vazna fusnota ili historijska uzgrednica: Na Crne bisere se nisu naljepljivale folije. Naime, Crni biser je bio najskuplji crno-bijeli televizor, pa ga sirotinja nije ni imala, a oni koji su ga imali pri pojavi "filtera" vec su skupili dovoljno novca ili kreditne odvaznosti i kupili prave kolor televizore. Novac im je omogucio da vise vjeruju blagodatima kapitalizma nego svojoj masti.

PRICA O COCA-COLI

PRVI AUTOMATI ZA COCA-COLU SU SE U nasoj povijesti pojavili pocetkom februara 1984. Bilo ih je cetiri ili pet, u zgradi Radio-televizije Sarajevo, i radili su na kovanice od deset dinara. Ubacis kovanicu, pritisnes dugme, a uz tresak pred tebe izleti crvena konzerva. Bile su to prve konzerve coca-cole koje su se mogle kupiti u Bosni i Hercegovini.

Rijetki domoroci koji su tih dana mogli prodrijeti u RTV dom i izmedu brojnih stranaca stupiti pred automat s ushitom su konstatirali da postajemo Svijet, da dolazi vrijeme u kojem ce razglednice Pariza i Londona, filmski prizori kalifornijskih plaza, pa i Mjeseceva povrsina dotaknuta stopama Neila Armstronga, prestati biti inostranstvo i da ce dolina Miljacke, skupa s nasim malim gradom, postati Planet, Planet Sarajevo iz neke nove i drukcije interpretacije pjesme u kojoj ni Sidran vise nece biti Sidran, nego ce i Sidran biti u najmanju ruku Kirk Douglas. Stupali su nasi ljudi pred taj automat kao pred oltar pred koji su polagali svoje nade i s onom desetdinarkom kupovali buducnost koja se jasno cula kada bi kaziprstom otvarali konzerve i kada bi se razlijegao zvuk koji je vise od svakog drugog bio zvuk Olimpijade.

Posljednja konzerva coca-cole iskocila je iz automata onog dana kada je otpjevana pjesma Lijepo je bilo u Sarajevu, dovidenja u Calgariju. Neko vrijeme nadali smo se da ce ovlasteni zastupnik preko noci napuniti automate novim konzervama. Onda smo se malo ljutili. I na kraju smo zaboravili. Prolazile su godine, prosao je i Calgari, a nasi zivoti su njezno nalegli na nove nade i automate nismo ni primjecivali iako su sve vrijeme bili tu. U zgradi RTV doma ostali su sve do pocetka rata. Iako je era Ante Markovica u nasu zemlju pod normalno i zauvijek donijela konzerve s coca-colom, iako one vise nisu bile cudo ni u najudaljenijem selu, ti automati ostali su kao los znak, kao predskazanje rata, a ako ne rata onda gorke istine da nikada necemo postati Svijet i da ce sve nase zudnje gorko skoncavati, a sve iluzije na kraju postajati utezi nase zlovolje koja raste i razvija se otkako nas je Bog bacio u ovu nesretnu zemlju za koju je Stevo Tontic rekao da je u plitkoj Europi i dubokoj Aziji, a jedan drugi covjek je rekao da ta zemlja potvrduje u sta se pretvara raj kada izgubi kontekst. Bosna je, eto, bila raj bez konteksta, automat za coca-colu bez coca-cole.

Coca-cola u flasama, od litre i od cetvrt litre, koje su punjene u Hadzicima, nije bila ono pravo. Barem to nije bila za generaciju rodenu sezdesetih godina. Toj generaciji bili su potrebni automati i konzerve. To je zato sto se generacija nije sjecala vremena kad coca-cole uopce nije bilo. Generacija je zeljela napredak, ali na njega nije mogla utjecati. Do napretka je uvijek stalo onima koji ga nisu dozivjeli. Starijima nije do napretka jer su ga imali u svome iskustvu i jer im se cini da bi ih novi napredak poljuljao u njihovim uvjerenjima i udaljio od ideala za koje vjeruju da su ostvareni jos onoga dana kada je coca-cola, svejedno kakva i u kojem obliku, stigla do nasih krajeva.

Generacija rodena sezdesetih, a upravo to potvrduje prica o coca-coli, nije dozivjela da joj bude bolje nego sto joj je bilo jucer. Nije dozivjela nijednu revoluciju, nikakav rast standarda, penjanje po stambenoj listi ili ostvarenje ijednog od kolektivnih snova. Ta generacija dozivjela je rat i kraj rata. Samo sto kraj rata nije napredak. Napredak trazi ispunjenje barem jedne, na prvi pogled nevazne i razmazene zelje: da nam do ruku dode stvar koja se u tom trenutku nalazi u rukama ljudi u velikom Svijetu. Svejedno je o kojoj se stvari radi. Nekada je to bila konzerva coca-cole, a danas je nesto sasvim drugo. Ta stvar je, medutim, nuzna da bi i mi znali sta je napredak i da bi osjetili cemu nasi zivoti sluze.

Bez toga ostaje nam samo nostalgija i to specificna vrsta nostalgije za vremenima u kojima su nasi roditelji ispunjavali svoje zelje i s kojima mi nemamo izravne veze. Sve price o Titu, o Olimpijadi, o utakmicama u Skenderiji i o televizijskim emisijama u kojima su svi bili nasmijani i u kojima se covjecanstvo cinilo besmrtnim, sve epizode iz sjecanja od kojih osjecamo poplave njeznosti zapravo su se dogodile pet minuta prije nego sto smo, ali zaista, dosli na ovaj svijet. Uostalom, i ta prica o automatu u RTV domu je zapravo prica iz druge ruke. U vrijeme kada je taj automat radio nisam navrsio ni osamnaest godina i nisam mogao prici oltaru. Kada sam dosao, on je bio spomenik, Nada, na spanjolskom Nista.

PARTAJA

JEDNA OD RIJECI KOJE SU NERAZUMLJIVE generacijama rodjenim sedamdesetih i osamdesetih godina jest rijec partaja. Nasa povijest ih se tek kroz maglu sjeca, tih partaja, koje su zivjele u centru grada, uglavnom u starim austrijskim kucama u Titovoj ulici i oko nje. Raja nize Marindvora, na Dolac Malti i Alipasinom Polju vec nista o njima nije znala, niti se o problemima partaja uopce razgovaralo. Na partaje su zaboravili svi samoupravni forumi. Pokraj partaja su ravnodusno promicali podstanari. Partaje nisu u obzir uzimale stambene komisije jer se iz njihove perspektive cinilo da su partaje rijesile sve svoje stambene probleme.

Ti ljudi cudnoga imena zivjeli su svoje male intimne paklove, vodili ratove i ginuli u tim ratovima od infarkta i mozdanih udara, tuzili se po svim sudovima, pisali Marsalatu, zalili se komsijama i prijateljima, a oni su s razumijevanjem klimali glavama, premda zapravo nista razumjeli nisu.

Povijest partaja pocinje 1945. Tada je u gradu falilo stambenog prostora, a vlast se htjela obracunati s nazadnim gradjanskim elementima, pa su u velike lijepe stanove, pokraj obitelji koje su tu stanovale, useljivani nesretnici kojima je negdje, na nekom selu, sve popaljeno. Starosjedioci bi, recimo, ostali u spavacoj i djevojackoj sobi, a pridoslicama bi pripala dnevna i radna soba. Kuhinja i kupaonica sa zahodom bili su zajednicki. Mislilo se kako ce sve to biti privremeno i kako ce se uljezi ipak jednoga dana iseliti i nastaviti sa zivotom u nekoj novogradnji, ali godine su prolazile, isle su decenije, a s njima je rastao grozni osjecaj da ces svoju intimu do sudnjega dana dijeliti s tudjim ljudima, da tvoja kuhinja vise nikada nece biti samo tvoja i da nikada bez straha i strepnje neces sjesti na dasku svoje zahodske skoljke, rastvoriti Oslobodjenje i bistriti metafizicke probleme. Tvoj partaja postao je tvoje vjecito prokletstvo, kao sto si i ti postao njegovo prokletstvo.

A onda su sve pokusali rijesiti arhitekti. Izmisljali su prostore za nove kuhinje i nove zahode, pa su se lijepi austrougarski stanovi pretvarali u neku vrstu stambenih monstruma koji nisu bili ni garsonijere, ni stanovi, nego jadne i bijedne barikade postavljene u obranu vlastitoga svijeta. I nakon sto bi se s partajom podijelili na najidealniji nacin, ostajao je problem ulaznih vrata i zvona. Obicno nije postojao nacin da se probiju jos jedna vrata, tako da je iznad zvona ostajao, recimo, ovakav natpis: Hadziselimovic - zvoni jednom, Biogradlic - zvoni dvaput. I uvijek si mogao znati: Hadziselimovic - zvoni jednom bio je starosjedilac, a Biogradlic - zvoni dvaput bio je dosljak. I jedan i drugi bili su partaje. I jedan i drugi nadali su se da ce partaja umrijeti. I jedan i drugi uzasnuli bi se kada je partajina zena bila trudna jer je to znacilo da ce dijete naslijediti stanarsko pravo i da nikada partaja nece ostati bez partaje.

Ratovi medju partajama vodili su se sve do nasih zivota. Ti ratovi bili su jedini gradjanski ratovi na ovim prostorima jer su ih vodili bas gradjani, gradjanskim sredstvima, na gradjanskim frontovima, u kuhinjama i zahodima. Kao i u svim drugim ratovima, obicno nije bilo pobjednika i ratovalo se do primirja ili - cesce - do trenutka kada je oruzani sukob prelazio u fazu hladnoga rata. Stoga su iznimno rijetki bili partaje koji su se medjusobno pozdravljali kada se sretnu na haustoru ili u zajednickom hodniku.

Osloboditi se partaje bilo je vise i znacajnije nego izbiti na prvo mjesto bilo koje stambene liste. Kada ti se partaja odseli, postajes pobjednikom nad vlastitom sudbinom i nad povijescu. Postajes netko tko pripada onoj vrsti ljudi koji vlastite zivote uspiju usmjeriti nadhistorijskim tokom, ustvari onim tokom za koji bi partizanski biograf rekao: "Nije zivio u povijesti, nego ju je svojim zivotom pisao."

Danas vise partaja nema, premda postoje sustanari. Partaje su umrli s nekim starim bakama i nanama, umrli su kada je umrla i nada da ce jednoga dana u svojim stanovima ostati sami. Da nije izbio pravi rat i da se grad jos jednom nije ispreturao, mozda bi poneki partaja docekao dvadeset prvo stoljece i mozda bi tako svjedocio da su ideje trosne, ali su njihove posljedice trajne. Vrijeme komunistickog zanosa i potrebe da se razori dekadentni gradjanski svijet proslo je davno i niko ga se ne sjeca, ali da nije bilo rata, partaje bi svojim zivotima potvrdili da su kuhinja i zahod zauvijek podijeljeni u cast i slavu svjetske revolucije. Rijec partaja je kao crvena zastava sa srpom i cekicem. Djeca se te zastave vise ne sjecaju.

PLAVA OSMRTNICA

DRVARSKA ULICA BIJA JE ZIMI ZA sankanje jer je bila najstrmija. Ljeti je bila samo najstrmija i nista drugo. U dnu te ulice, s lijeve strane, prekoputa dzamije stajala je jednokatnica u kojoj su zivjeli otac, majka i dva sina. Sinovi su isli u Osnovnu skolu "Silvije Strahimir Kranjcevic", udaljenu od kapije tacno dvadeset koraka. Stariji sin bio je los ucenik. Igrao je fudbal u skolskom dvoristu i to mu je spasilo zivot. Mladji sin bio je odlikas. Dobar i tih kao u izmisljenim pricama. Majka je voljela obojicu. Otac se vracao s roditeljskih sastanaka i s vrata vikao: "Jebem ti dusu, sad cu izvuci kais". I svi su znali zbog koga izvlaci kais. No, taj je, srecom, opet igrao fudbal u skolskom dvoristu.

Pri vrhu Drvarske ulice neko je nadogradjivao kat na kuci. Kazu da se vratio iz Libije i da ce uskoro udavati kcer. Kamion s pijeskom bio je parkiran uz kucu. Za volanom nije bilo vozaca. Muklu skripu i cvilez sto su dopirali ispod kamiona niko nije cuo. Bio je pocetak juna, lijepo suncano, subotnje popodne, pa ljudi nije bilo na ulici. Onda je kamion krenuo niz Drvarsku. Sam od sebe. Niko ga nije vidio dok je prolazio pokraj prve, druge, trece, sedme kuce. Cuo se tresak, nene su izvirile iz avlija i pri dnu ulice vidjele oblak prasine koji je postajao sve veci. U tom oblaku kamion se nije ni primjecivao.

Kamion je udario u ugao kuce na pocetku Drvarske ulice, usao u sobu dvojice djecaka. Otac i majka nisu bili kod kuce. Komsije su stajale pokraj rusevine, dosla je milicija, ali niko nije znao sta treba ciniti. Skrseni namjestaj, dijelovi kamiona, gomile pijeska, cigle i crijepovi, sve je bilo tu, a da se nije moglo otkriti ima li tu neke vece i strasnije nesrece. Komsije su znale da je to djecja soba, ali se nisu usudjivali kopati po rusevinama i traziti djecu. U takvim se trenucima sudbina cini nadovrsenom i sasvim neizvjesnom. Mozda bi jedan pogresan korak ili sasvim sitna oholost bili sasvim dovoljni da se nesreca pojavi tamo gdje je po rasporedu stvari nije bilo.

Otac je dotrcao nakon dvadeset minuta. Dosao je stariji djecak. Otac se drzao za glavu i govorio nesto sasvim nerazumljivo. Milicioner je rekao: "Druze, smirite se, je li nekoga bilo u kuci?" Otac ga nije slusao, nego je poceo preturati daske. Uto je stigla majka. Rekla je Sine moj!, a da nije gledala sina koji je stajao pokraj rusevine. Tad su svi vec znali sta se dogodilo. Stigao je vozac kamiona. Plakao je i vikao: "Nisam kriv, nisam kriv!" A onda je tiho i sasvim mirno upitao: "Jesu li svi zivi?"

Sutra je na skolskim vratima bila osmrtnica. Plava osmrtnica kojom se u socijalizmu obiljezavala smrt mladog covjeka. Skolski casovi poceli su minutom sutnje za poginulog druga. I to je bilo sve. Nekoliko sedmica kasnije kuca je popravljena i vise se nikada niko, osim onih koji su ga poznavali, nije sjetio djecaka koji je poginuo u svojoj sobi jer je ucio i subotom. I njegovog brata koji je ostao ziv jer je i subotom igrao fudbal.

Drvarska ulica je jedna od najstrmijih ulica na desnoj obali Miljacke. Vozac nije bio kriv. Kamion je star i ko zna je li ikada skupio novac za novi. Ko zna sta se dogadjalo sa svim tim ljudima: ocem, majkom, sinom koji je bio los ucenik i vozacem kojega nisu ni poznavali.

Prekoputa te kuce je, dakle, dzamija. U vrijeme rata izmedju Hrvata i Bosnjaka jedan se lokalni pijanac unio u lice jednoj katolkinji koja se vracala kuci sa kanisterima, pa je rekao: "Ovo je dzamija. Znas li ti to?" Ona mu je rekla: "Znam". Ni pijanac, ni ona se vise ne sjecaju tog dogadjaja.

Ova povijest pamti svasta, ali ne i djecakovo ime. Je li on bio musliman? Osmrtnica je bila plava, a osim nje nije ostao nikakav trag. Nekog bi se moglo pitati, ali time bi bio poremecen sklad onih koji se djecaka sjecaju. Dzamija je nijemi svjedok. Razabirati duse je kao razabirati pahuljice koje padaju po Drvarskoj ulici cija strmina svoj ljudski smisao dobija samo na sankama.

DVIJE RUZE

GLEDAO SAM DVIJE RUZE, DVIJE RUZE kako venu, vidio sam nasu ljubav, vidio sam drugu zenu, pjevao je jedne jeseni, usred smoga i teske sarajevske magle, Mahir Palos iz japanskog Sanio tranzistora koji je stajao na kuhinjskom prozoru u ulici Miladina Radojevica broj 23. Tranzistor nije imao svoju bateriju, malu cetvrtastu od cetiri i po volte, nego dvije velike, pljosnate, pricvrscene uz tranzistor gumicom za kosu i povezane s njegovom elektronikom tankim golim zicama. U to neobicno vrijeme domacice su vjerovale u stednju energije, iako su baterije bile jeftinije nego danas i iako stednja bas i nije bila narocita. Da nije bilo tih baterija, te gumice i tih zica, da nije bilo stednje, mozda i ne bi bila upamcena i u povijest ubiljezena pjesma Mahira Palosa Dvije ruze. A s njom bi bila zaboravljena i jedna od tri slasticarne u Ulici kralja Tomislava, ona koja se nalazila tacno prekoputa Druge gimnazije.

Tu je radio covjek kojem niko nije znao ime, a svi su ga zvali Komso jer je on svakom gostu govorio "dobar dan, Komso", "prijatno, Komso" i "dovidjenja, Komso". Bio je to jedan od onih ljudi kojima ne mozes odrediti godine. Svakako stariji od cetrdeset pet, a mladji od sedamdeset pet. Izgledao je kao neciji dobrodusni amidza koji je prekjucer dosao u goste iz Sanskoga Mosta ili Kljuca, pa se nije navikao na veliki grad, niti na to da prema svima ne smijes biti jednako nasmijesen i dobar, niti bas svima s jednakom ljubavlju smijes nuditi najgore kolace u Sarajevu. Komso, naravno, nije bio ni iz Sanskog Mosta, ni iz Kljuca. Bio je Albanac, negdje s Kosova, ali za razliku od drugih gazda Albanaca on oko sebe nikada nikoga nije imao, niti ga je ikada iko odmjenjivao u poslu, niti je u slasticarni ikada iko prodavao kolace osim Komse. I ljeti, i zimi, ujutro i navecer, u svako vrijeme od osam ujutro do deset navecer. Slasticarna se zvala Dvije ruze.

Tu bas nista nije bilo ukusno. Nijedan kolac, nijedna baklava, nijedan figaro. Sve je imalo podjednako los, kartonast okus. Cak je i Komsina limunada bila kao mlaka vodica u kojoj su danima potopljene lezale kutije za cipele. Poseban slucaj bile su male, bijele okrugle torte sa smedjom glazurom od cokolade. Na te torte komso je bio ponosan. "Hoce li djetetu rodjendan?", pitao je, a dijete je iskalo tortu. Bez obzira na rodjendan i bez obzira na opiranja ruke u kojoj je bila djetetova ruka. Dijete nije znalo kakvi su Komsini kolaci. Zapravo, nije se htjelo sjecati kartonastog okusa jer je sjecanje na tako dobrom mjestu, pred dobrim covjekom i tortom koja je izgledala kao torta u crno-bijelim televizijskim serijama Televizije Beograd, bilo sasvim nepristojno i jer se od sjecanja u takvim trenucima nije moglo zivjeti. Slasticarna Dvije ruze pripadala je sadasnjosti, dragoj kao plisani zec, pa smo zato i isli tamo i zato nam se danas ta sadasnjost cini upravo onakvom kakve su izgledale te male torte. Kao zivot koji je onakav kakvim treba biti u svim prospektima za zivot. Komso je bio njegov dobri duh. Andjeo nad parkom kod Druge gimnazije.

Pedesetak metara nize bila je druga slasticarna. U sjecanju nema njezinog imena. U toj slasticarni okupljali su se lokalni pijanci jer se tocio alkohol koji je zbog nizih poreza bio jeftiniji nego u pravim birtijama. Ta slasticarna vonjala je na Badelov konjak, ukiseljene carape i zivot koji se spremao na bezuvjetnu kapitulaciju. A bilo je to u Jugoslaviji, zemlji u kojoj niko nije imao pravo potpisati kapitulaciju, nego su se svi, tih ranih sedamdesetih, bili duzni boriti do posljednje kapi. U ovom slucaju, posljednje kapi konjaka koji bi natocila ljutita Andja koja je, kao kakva socijalisticka sado-mazo domina, hodala u bijelim hulahopkama i razgazenim plavim borosanama.

Prekoputa je bila jedina slasticarna u kojoj su se prodavali normalni kolaci. Ali kako nisu bili ni jako dobri, ni jako losi, njih i ove slasticarne najmanje je upamceno u povijesti. Spominju se tek radi preciznosti, iako je njihov utjecaj na tadasnja i buduca zbivanja sasvim neznatan.

Komso je isceznuo kada i sve drugo. To znaci u vrijeme u kojem je za nekoliko aprilskih dana zavrsen mir. Pjesma Mahira Palosa isla je dalje: Suzama sam htio ruze da u novi zivot vratim, al' kad nisam nasu ljubav, sada moram sam da patim.

DOKTOR CAVKA

NOVEMBAR, TESKA MAGLA, KESTENOVO lisce trune na asfaltu. Zijevas jer je osam ujutro, nisi se naspavao, probudili su te u pola sedam, majcina ruka stisce tvoj oznojeni dlan, oci su ti pune pospanih suza, a onda slijedi posljednji, dugi zijev koji traje od Osnovne skole "Miljenko Cvitkovic", sve do ulaza u bolnicki krug. Nije to prava bolnica, ona koja te odmah zaboli i koja smrdi na aerosol i sredstva za dezinfekciju. To je "ocna klinika" koja ce te zaboljeti ako ne budes ustajao rano, svakoga utorka i cetvrtka i ako ne uspijes papagaja smjestiti u kavez.

Stizete do barake na kraju bolnickoga kruga. Unutra je cekaonica i djecija ordinacija. U cekaonici roditelji i bake; djeca s flasterima preko oka ili sa socijalnim naocalama debelih stakala. Majka ostaje u cekaonici, a ti sam ulazis kod doktorice. Nije te strah. Tu si vec stoti put. Sjedas na stolicu koja se dize i spusta, naslanjas bradu na ledeno metalno postolje. Pred ocima su dva okulara. Jednim okom vidis kavez, a drugim papagaja. Desnom rukom hvatas plasticnu rucku, duboko se koncentriras i ruckom pokusavas papagaja ubaciti u kavez. "U kavezu je!" Doktorica zabrinuto klima glavom. Zapocinje vjezba. Cas nestaje papagaja, cas nestaje kaveza.

Drugi put ce i tebi staviti flaster na oko, pa ce ti nakon mjesec dana kapati atropin u oci, pa ce ti raditi svasta, ali nista ne boli, sve ces izdrzati, samo da ne bi dosao u ruke strasnoga doktora Cavke. On vrsi operacije. Reze razroke oci one djece koja definitivno ne uspijevaju smjestiti papagaja u kavez.

I opet je novembar, opet magla, rano jutro i trulo lisce. Ko zna koliko je vec godina proslo od prve vjezbe. Doktorica djeluje zadovoljno. Vec je sasvim sigurno da neces ici na operaciju. Naravno, ako uredno budes nosio naocale. Osjecas se ponosno i odraslo. Pred prvom zivotnom pobjedom. Mi kazemo skiljavost, a kada dodjemo na more srecemo se s djecom iz Zagreba i Beograda. Njihove mame govore razrokost. One govore kao doktor Cavka i tvoja doktorica sa vjezbi. Kada se uozbilji, doktorica ne govori ni skiljavost, ni razrokost, nego kaze - strabizam. To je strasna rijec koja smrdi na operaciju, na rezanje ociju nakon kojega zivot, tako ti se barem cini, postaje sasvim nemoguc.

Nakon svih novembara odlucio si prestati sa nosenjem naocala. Bio si u ranom pubertetu i cinilo ti se da zene ne vole muskarce sa naocalama. A ni muskarci ne vole takve muskarce. Govore im: Coro, Coro. Doktor Cavka je vec bio u penziji. Otpala je prijetnja rezanja ociju.

Znao si da je taj covjek slavan. Dolazili su ljudi iz Njemacke, Italije i svih zemalja da ih on operira. Za sve bolesti islo se iz Sarajeva, samo se za oci islo u Sarajevo. Nikada nisi ni vidio, ni upoznao doktora Cavku. On je bio mit. On je bio kao Bog kojega vidis samo jednom, kada tvoj grijeh postane prevelik i kada te odluci kazniti jer nisi papagaja smjestio u kavez.

Od svih sarajevskih legendi doktor Cavka je, mozda, bio najpoeticniji. Ne zato sto je takav bio po prirodi jer o njegovoj prirodi ne znamo nista, nego zato sto je ljudima spasavao vid. Zamisli nekoga Svabu, coravoga Svabu koji svoju Njemacku nije vidio otkako je bio dijete. Dovedu ga u Sarajevo, taj smrdljivi grad u kojem njusi samo smog, trulo lisce i maglu, a onda ga operira doktor Cavka i prvo sto Svabo vidi jest Sarajevo, drago Sarajevo koje je ljudima vracalo ocinji vid. To je grad kojega je Svabo vidio prije svoje Njemacke, rodni grad njegovih ociju, njezno mjesto u kojem su vec prosli svi novembri.

A ti, ti si papagaja zatvorio u kavez, izbacio Cavku iz svoga srca, vidio sve sto ti je Bog dao da vidis i sklopio oci, potonuo u mrak i san. To je spomen-mrak za doktora koji je rezao oci da bi oci vidjele Sarajevo.

ROBNA KUCA

VIC SE PRICAO 1976. ILI 1977. GODINE: Bio Amerikanac u Sarajevu i vratio se kuci. Pitaju ga njegovi kakvo je to Sarajevo. Ma nista, kaze on, selendra od tri kuce, nemas je sta vidjet. Ali sto imaju policijsku stanicu, cijela Amerika nema toliku.

U vrijeme tog vica Sarajlije se jos uvijek nisu mogle priviknuti na novu robnu kucu, imenom Unima, zbog koje je srusena stara kavana Istra i jos neke kuce, valjda stambene, koje ova povijest ne pamti. Unima se gradila duze od godine dana, pola Titove ulice bilo je u blatu, a kada je konacno niknula, onako plava i kockasta, ljudi su bili u tipicno sarajevskom stanju skepticne fascinacije. Odmah su poceli s ogovaranjem nove robne kuce, pricali su da je ruzna, izmislili vic sa Amerikancem, ali su povjerovali da s njome Sarajevo postaje jedna autenticna metropola i pohrlili u Unimu glupo vjerujuci kako ce se tu prodavati nesto cega u drugim gradskim trgovinama nema. Godinama ih bog nije mogao uvjeriti da kaucevi, cilimi, odijela, kosulje, sijalice, igracke, kopacke i karnise iz Unime nisu nista bolje od istih stvari u Bezistanu ili Nami. Dzaba i to sto se na etiketama moglo vidjeti da je rijec o istim proizvodjacima. Stvar kupljena u Unimi je, valjda po principu hrama i posvecenog mjesta, vrijedila vise od iste stvari kupljene na drugom mjestu.

A kako je Sarajevo i tada bilo grad ne u Bosni, nego grad mimo Bosne, Banjoj Luci i Zenici Unima je bila kao noz u srce. U ono vrijeme bi se reklo "komune ne smiju biti zapostavljene u odnosu na republicko srediste", pa su i drugi gradovi navrat-nanos poceli graditi robne kuce. Banjalucka je dobila ime Boska, a zenicka Beogradjanka. Obje su, kao i Unima, nastale nasred gradskih trgova, poput srednjovjekovnih katedrala, i postale sredisnja mjesta nase samoupravne duhovnosti.

Rivalitet gradova je s robnim kucama "dobio na intenzitetu". U Zaostrogu i Drveniku bosanska su se djeca klala u plicaku oko toga cija je robna kuca bolja. Potrosacki mentalitet je, barem u jednoj sezoni, pobijedio sportski duh. Umjesto "Borca", "Celika", "Zelje" i "Sarajeva", nase uzdanice su bile Unima, Boska i Beogradjanka. Velicanstvenim djecjim lazima i zavicajnim mistifikatorskim darom slavili smo nase robne kuce. Jedan Latif iz Zenice tvrdio je da u Beogradjanki postoji bazen, a za svjedoka je zvao oca Muhameda, livnickoga radnika, koji je jedva cekao da mu prodje godisnji odmor i da se vrati kuci, pa je spremno podrzao sina i tako zbunio konkurenciju. Naime, tada se mislilo da odrasli ljudi ne lazu. Bio je to strasan udarac Sarajlijama! To da Zenicani usred robne kuce imaju bazen.

Kada je osamdesetih Unima promijenila ime u Magros, to je vec bila ruzna, dekadentna socijalisticka gradjevina koju vise niko nije volio i u koju niko nije zalazio s osjecajem posvecene velicine, tako da se ni promjena imena nikoga nije ticala. Unima je zauvijek ostala Unima. A to - zauvijek - trajat ce onoliko dugo koliko budu trajale Sarajlije. Naime, novi stanovnici grada ne prihvataju kripticna imena, nego se, sasvim racionalno, opredjeljuju za ona koja sluzbeno vaze. Sarajlije im se zbog toga smiju, ali i taj smijeh samo je potvrda poraza i inferiornosti koja je tipicna za ljude odrasle na asfaltu.

Gradjani ginu od vlastitih viceva. Nakon sto su jednom vidjeli Ameriku i nakon sto su u Americi vidjeli policijsku stanicu puno vecu od robne kuce Unima, iz maloga mozga doplovio bi im davni vic. Nas grad je tako mali, kao sto su male i nase duse u njemu, da je i robna kuca Unima (koja se zapravo sve vrijeme zove Sarajka, ali to nigdje ne pise, a ponajmanje u srcu) manja od prosjecne policijske stanice u velikome svijetu.

UMIJECE PLESA

PLESNA SEZONA ODAVNO JE PROSLA. Odrastali smo u vrijeme kada su valcer i tango ostali u getu plesnih skola, a maturalnih i svadbenih plesova sjecale su se mame i bake, kada bi im bilo tesko u zivotu ili kada bi se nasle u cudu kako su brzo odrasle i ostarile i kako su, skoro preko noci, u galopu nestali, niz Titovu ulicu i Obalu Otokara Kersovanija, svi princevi na bijelim konjima. Samo pederi plesu, cinilo se ako si djecak, a djevojcice, sto su one o tome mislile, to nikada necemo saznati jer je sva nasa povijest muska i jer u njihov svijet nismo htjeli zavirivati bas zato da ne bismo bili pederi.

Ali, ipak, s historijske distance i na osnovu blijedih i nedovoljno jasnih slika, sacuvanih s unutarnje strane oka, cini nam se da su djevojcice ipak plesale, u igri koja se zvala "gume" ili "lastike". Ritam tom zenskom plesu davala je brojalica: E ma, es es a, es es a, pi pi a. Nitko tada nije znao sto znace ti glasovi, niti da se iza njih krije spelling rijeke Mississippi, malo iskvaren i iskrivljen, ali ipak prepoznatljiv, barem u naknadnom sjecanju.

Curice nasih djetinjstava za Mississippi nisu znale dok su nad gumom plesale svoje prve inicijacijske plesove, dok su hvatale ritam neke druge igre koja ce ih, mozda, jednoga dana odvesti na tu rijeku, gdje ce na turistickome parobrodu, kao u stripu o Zagoru Teneju, odigrati svoj svadbeni valcer s nekim rumenim, americkim unproforcem. Garant im tada nece pasti na pamet da im to nije prvi ples nad Mississippijem.

Brojalica je imala i svoje varijacije. Recimo: E ma, e ma ma, robna kuca Unima. Pa onda: Emica, es esica, es esica, kobasica. Lastika se podizala na sve vece visine, od clanaka, koljena, bokova, do ramena, pa visoko iznad glave. Djevojcice su podizale desnu, pa lijevu nogu, sijevale su gacice sa ruzicastim cvjeticima i tratincicama, sve dok se ples ne bi pretvorio u juvenilni kankan koji bi se igrao od Bistrika do Kevrinog Potoka, od Ali-pasinog do Vratnika, i u kojem nitko, barem za nasih djetinjstava, nije vidio nista skaredno.

One vrijeme odrastanja nisu docekale nespremne. A djecaci su, igrajuci se partizana i Nijemaca i fudbala na male golove, oni su mogli postati samo ratnici ili nogometasi, a mozda i inzinjeri arhitekture, automehanicari i novinari, ali skoro nitko nije nasao svoju unproforku s kojom bi zaplesao nad rijekom Mississippi i koja bi ga zauvijek uvela u svijet iza ogledala, onaj svijet u kojem sezona plesa nikada ne prolazi, niti se zivotni putevi odredjuju strahom da ne budes peder.

Svaka drama, kao i svaka historija, ima takav tok da likovima koji u njoj sudjeluju nije jasno sto je u njoj vazno, a sto je nevazno, sve dok prica ne dodje svome kraju. Tako ni igra "gume" nije bila ozbiljna sve dok je ozbiljnome nisu ucinila takva vremena. Kada ostanes sam sa svojim zivotom i kada bas nista tvoje, ukljucujuci i pasos, ne vrijedi ni koliko jedna razvucena lastika za gacice, tada svoje dostojanstvo mozes kupiti od ljudi izvan ovoga svijeta. Znanje plesa spasava zivot, a svaki je ples samo e ma, es es a, es es a, pi pi a.

Jedan ples katkad je dovoljan da izadjes iz ove povijesti i da te se ona vise ne tice, da sve zaboravis, a ono sto ne mozes zaboraviti - da sakrijes. Iza sebe cut ces samo daleke glasove: Kurvo! Pederu! Prije kraja plesne sezone bit ces vec zaboravljen i moci ces s kanadskim ili americkim pasosem doci u Sarajevo.s

DOM PISACA

SABLASNO MJESTO GJDE SE POJAVIO vrag zvalo se Dom pisaca ili Dom Gribojedovih. Tako je u romanu Majstor i Margarita, knjizi o fanaticnom mirotvorcu Isusu, realisticnome Pilatu, crnom macku Behemotu i Kockastome gradaninu koji je bio taj vrag. A nas Dom pisaca ureden je na samom kraju komunizma i Jugoslavije, kao mjesto koje je, po zamisli svojih tvoraca, trebalo vratiti dostojanstvo knjizevnicima i knjizevnome zivotu, ali je umjesto toga tokom 1991. i 1992. postao u isto vrijeme sarajevska Casablanca i sarajevski Dom Gribojedovih. Tu su se sastajali i rastajali prijatelji sa neprijateljima, tu se pojavljivao vrag sa najavama svoga mracnog, bezboznickog djela, tu su bosanski pisci alkoholom lijecili sve svoje bolesti, ne sluteci da ce uskoro od losih komunista postati losi muslimani, pravoslavni i katolici.

U vrtu Doma pisaca zivio je paun, isti onakav kakvih je bilo ispred Kuce cvijeca, posmrtnog pocivalista predsjednika Tita. Taj paun je dopremljen u Sarajevo jer je netko valjda mislio kako je ta ptica sinonim gradanske elegancije i da ce pijanim piscima on biti kao bog dobroga slucaja Kairos kojega jednom u zivotu uhvatis za percin i onda te, lakomislenog, lijenog i naivnog, vodi kroz zivot. Ali paun je samo jezovito kricao, svima ledio krv u zilama, i vise je slicio Vragu koji je zaostao u razvoju, Vragu imbecilu nesposobnom da cini zlo, ali vicnom da ga svojim glasom najavljuje.

U Domu pisaca jele su se vezirske mahmudije i veseli bosanac. Ta cudna jela su bez obzira na svoja orijentalno-nacionalna imena bila sasvim nesarajevska i tuda, kao sto je u nekom visem smislu i Dom pisaca bio otok nekog drugog, nepoznatog i zloslutnog, svijeta usred ovog naseg, jos uvijek socijalistickog, dobrosluteceg i nevino uvjerenog da ce nas svi kijameti i sve nesrece samo zaobici, kao sto su oluje zaobilazile grad Eden i kao sto uragani zenskih imena uvijek zaobidu pustinju.

Treceg aprila 1992., bilo je osam navecer, u Dom pisaca usao je visoki, uredni covjek u uniformi potpukovnika JNA. Sjeo je za stol do staklenog zida, skinuo sapku i zagladio sijedu kosu dlanom, nalaktio se i lijeno cekao konobara. Narucio je vezirske mahmudije i casu kisele. Pokreti tog covjeka, izraz njegovog lica, nacin na koji je uzimao casu, sve sto je cinio odavalo je mir i onu vrstu dostojanstva sto ju je najlakse primijetiti u ljudi koji su sve brige prebrinuli, djecu odskolovali, bolesti odbolovali i spremaju se na godisnji odmor, sasvim prazni od zlih i dobrih duhova.

Oni koji su te veceri vidjeli potpukovnika i jos povjerovali da je bas on taj glasnik koji bi mogao dati odgovore na sva pitanja nasih zivota, oni su mogli biti sigurni da nikakvoga rata biti nece i da nijedno zlo ne smije da se desi, barem do trenutka kada ce taj covjek izrazom lica ili pokretom pokazati da bi moglo biti drugacije. Ali on je mirno dovrsio svoje vezirske mahmudije, pazljivo obrisao usta platnenom salvetom i duboko uzdahnuo. Tako uzdisu svi nahranjeni, od ljudi do lavova, a uzdisu vjerovatno i komarci, i mravi, ali o njima nista ne znamo jer ih nikada nismo tako pazljivo promatrali kao sto smo promatrali potpukovnika.

Platio je, osmjehnuo se konobaru tacno onoliko koliko treba i sasvim lagano odsetao iz Doma pisaca i iz nasih zivota. Potpukovnika vise nikada nismo vidjeli. Ako se ikada i pojavio bilo je to u nekom drugom, neprepoznatljivom oblicju, u kojemu je najavljivao neku novu sudbinsku istinu. Nakon godina Dom pisaca je prividno ostao isti, ali nema vise pauna, Casablance u kojoj se rastajemo, a knjizevnicka pijanstva se uglavnom odigravaju na drugim mjestima i prije svjedoce o losim i tuznim zivotima, nego o naivnosti.

RIBAR

ISTE NOVINE DVAPUT SU SE PRODAVALE: prvi puta za citanje, a drugi puta za sjedenje. Za citanje kostale su tri dinara (govorilo se: tri stoje), a za sjedenje pedeset para (ili: pet banki). Ispred stadiona, malo dalje od blagajne, stajao je skiljavi Mico i vikao: "Novine za pod guzicu, navali, narode!" Ljudi su kupovali i nitko se nije bunio, niti je kome ikad palo na pamet da od kuce ponese stare novine. Znalo se pravilo za utakmice, kao sto je postojao i utvrdjen troskovnik: karta pedeset dinara (zapravo: pet hiljada), fisek kospi tri dinara i novine za pod guzicu pet para. Isto je bilo i na Grbavici i na Kosevu.

A onda te jednom u dvije godine stari povede u Beograd ili Split i ne mozes se nacuditi zasto tamo nema novina za sjedenje. Istina, u Splitu je beton vruc i neces prehladiti bubrege, a u Beogradu, na Marakani, su plasticne sjedalice, ali opet nije u redu da se ne postuju obicaji i da se ne zna kako dnevne novine ne traju samo jedan dan i ne prodaju se samo jednom.

U to vrijeme su na teren najprije izlazili treneri sa "strucnim stabovima", a tek za njima, minutu ili dvije kasnije, istrcavali su igraci na zagrijavanje. Ocevi bi na tribinama promrmljali: "Eno Ribara." A Ribar, prosijedi cetrdesetpetogodisnjak, malo cickave kose (uvijek je sega kad je stariji covjek malo cickav), u plavoj "Zeljinoj" trenirci, sjeo bi na svoju klupu i, ako nas sjecanje ne vara, zapalio cigaretu. Cijeli stadion je sekundu-dvije gledao u njega. Ribar je bio trener sa karizmom. Pod njegovim pogledom pucale su cjevanice protivnickih napadaca.

O "Zeljinoj" sampionskoj tituli misljenja su se radikalno razilazila. U Sarajevu se znalo da je Ribarev tim osvojio prvenstvo jer je bio najbolji, jer je dao najvise golova, osvojio maksimalan broj bodova, nitko toliko nije u svim prethodnim prvenstvima, i jer je na klupi imao "genijalnog stratega" koji je na gol stavio mladog Cobu Janjusa, koji je na mjestu centarfora imao strasnog Jozu Bukala, cije su lopte ubijale i za kojeg se pricalo, premda to nitko nije vidio, da je udarcem s trideset metara slomio precku.

Medjutim, u ostatku Jugoslavije, pogotovu medju navijacima velikih klubova, prevladavalo je misljenje da je "Zeljo" postao prvak jer je Milan Ribar beskrupulozni ubojica i jer je njegova obrana suptilnim beogradskim i splitskim napadacima lomila noge. Legenda o "Zeljinim" kostolomcima i o strasnom atamanu Ribaru naravno nije bila istinita, premda nije bila ni potpuna laz, a zapravo je savrseno odgovarala nastavku mitologije o okrutnim otomanskim vojskovodjama pred kojima je civilizirani svijet bjezao glavom bez obzira. Svi su u skoli citali Na Drini cupriju i sjecaju se onog nabijanja na kolac. E, Milan Ribar je za "Zvezdine" i "Hajdukove" navijace znacio nabijanje na kolac drugim sredstvima.

A on je samo izmislio ono sto je Vladanko Stojakovic promuklo formulirao kao "muski fudbal". Ribarova obrana lomila je kosti, ali nikada hinjski i s ledja. Noge su pucale jer nisu ocvrsnule i jos uvijek su igrale igru iz vremena romantike. "Zeljin" trener na to vrijeme nije davao ni pet para. Buducnost je bila njegova, premda ni "Zeljo", ni Ribar od te buducnosti nikada nece imati velike koristi, niti ce im itko u njoj priznati velicinu.

Igrali su, u toj sampionskoj generaciji, i ljudi koji su se zvali Velija (Becirspahic) i Avdija (Derakovic). Nesviknutim jugoslavenskim usima njihova su imena zvucala zenski, sto se kosilo s tvrdom i po njezne duse pogubnom "Zeljinom" igrom. Bilo je to vrijeme u kojem su paradoksi bili moguci i jos uvijek se nije znalo tko ce na kraju balade biti sudjen da bude pobjednik, tko ce postati prvak Europe, a ciji ce stadion izgorjeti kao zrtva paljenica.

Milan Ribar je umro u nekoj zagrebackoj bolnici. O tome su hrvatske sportske novine donijele jednu kratku vijest iz koje se nista pouzdano nije moglo znati, osim da je umro neki Sarajlija. Tog dana puhalo je jugo i vjerojatno su nekog ostarjelog "Hajdukovog" ili "Zvezdinog" igraca boljele davno lomljene kosti. Trebalo je s krovova najvisih nebodera u svim velikim gradovima bivse drzave niz vjetar baciti stare novine, novine za pod guzicu, novine od pet banki, krizanteme za grob Milana Ribara.

DRUGACIJI LJUDI

ACO JE ORDINIRAO U DVORISTU IZA Prve gimnazije. Dvoriste se zvalo Metalac, a Aco je bio mali, zrikavi debil. Kotrljala se ta masna, bibava kugla, smjeskala se na sve strane i imala jednu zivotnu ceznju: da pipka djevojcice po kosi. One bi se obrecnule, a Aco je uzmicao poput psa lutalice koji obigrava okolo dok ulicom jedes burek. Najsretniji bi na svijetu bio da ti ga moze ukrasti, ali od zelje je uvijek jaci strah. Tako i Aco: mozda nikad nije dodirnuo zensku kosu.

A jedan drugi, tko bi mu ime znao, urlao je po tramvaju. Putnicima se krv ledila u zilama. Zapravo, ledila se samo onima koji su rijetko putovali tramvajem ili nisu bili iz naseg grada. Ostali su mirno gledali kroz prozor i ne bi se ni strecnuli kad mladic zaurla. Vec odavno naviknuti na njega znali su da se nakon urlika ne dogodi nista i da on, osim tog urlika, nema drugog smisla i posla u zivotu. Lijepo razvijen i jak, ali gluhonijem i zapusten, ostavljen od onih kojima je bila duznost voljeti ga, zivio je svoj tramvajski zivot i, po svoj prilici, nije mogao ni zamisliti zasto se neki prestrave kad on iz grla pusti glas. Nije ni znao sto je to glas i cemu sluzi, cime i kako se osjeca osim kao fino rastvaranje grla i plovidba zraka iz dubine pluca. Vjerovatno ga je zabavljao taj strah o kojemu nikad nije mogao drugacije misliti osim kao o bezrazloznom uzasu u ocima putnika.

A bio je jedan sto je u trolejbus ulazio s volanom od fice, sjedao na prvo putnicko sjediste, odmah iza vozaca, i sofirao sve do Dobrinje i natrag. Predano je obavljao svoj posao, niti je primjecivao podsmijehe, niti ga je ista moglo izbaciti iz takta. Taj je, zapravo, bio sasvim sâm. Mozda i nije vozio trolejbus. Mozda je vozio svoj kadilak od istocne na zapadnu obalu Amerike i mozda nitko od ljudi koji su se vozili trolejbusom nije ni postojao. Oni su bili privid, a on je bio stvaran.

A jedan je stalno trljao glavu. Bio je covjek srednjih godina i nesto mu unutra, u glavi, nije stimalo, ili je bio problem u kosi. Uglavnom, on je neprestano, naizmjence, u pravilnom ritmu, lijevom pa desnom, bijesno trljao glavu. Tako je hodao Titovom ulicom. Cinilo se da dobro zna kamo ide i da nista osim tog trljanja nije drukcije nego u ostalih ljudi. Kada bi usao u pun tramvaj i ne bi mogao sjesti, nego se drzao za rukohvat, cinio je to sa obje ruke, a glavu je trljao nadlakticama.

Bilo je jos ljudi koji su radili ono sto ne cini ostali svijet ali su imali zelje koje nisu nikada ostvarivali, a zbog kojih su smatrani ludacima. Zapravo, postoji citava imaginarna knjiga, cijeli jedan imenik, poput telefonskog imenika ili skolskog dnevnika, u kojem zive ljudi koji su bez smisla i svrhe bili drugaciji od ostalih ljudi. Oni su grad cinili gradom, kao sto ga gradom cine i poznati psi lutalice, oni cije navike i obicaje dobro poznajemo i koje, u skladu sa trenutnim raspolozenjem, napucamo nogom ili darivamo ostatkom kifle. U Veneciji svaka ulicna macka ima svoje ime. Venecijanci ta imena znaju, kao sto znaju i da su te macke nicije. Ali ako svaka crkva, svaka ulicica i svaki mostic preko kanala imaju svoja imena, tada ih u Veneciji trebaju imati i macke.

Sarajevo nikada nije bilo velegrad. Nikad to nece ni biti. Sarajevo je jednostavno grad i po tome je slicno Veneciji. Venecija, istina, tone i vise je spomenik slavnih vremena nego sto je mjesto zivota, ali i tamo macke, psi i ludaci imaju svoje mjesto. Kad ugine macka beskucnica, Venecija postaje manje Venecijom, kao sto je i Sarajevo manje Sarajevom za sve one blesave i nicije lude koji su se izgubili u bespucima povijesti, ali postoje u nekoj tajnoj i nenapisanoj knjizi. Poput davno srusenih mostova i kuca.

MEKO S

EVO, SAD SE CUDIM I KAZEM: "EKI!" Mogao sam reci i "Eksi!", ali to je nekako sluzbenije. Onih godina znalo se ko govori "eki", a ko govori "eksi", kao sto se znala i hijerarhija pri ulasku u dvoriste Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic". Mi mali, nevazni i ustraseni cudili smo se tiho: "Eki!". A Franjo Penzija, stari i vec procelavi klipan koji je u dvoristu igrao lopte s rajom iz srednjoskolskog doma, on bi govorio "Eksi!"

Vec u drugom razredu prestali smo dolaziti u "keceljama" u skolu, nego smo ih nosili u skolskim torbama i oblacili ih tek u razredu. S vremena na vrijeme direktorica bi nalozila domacinu skole Saciru da strazari na skolskoj kapiji i da ne pusta ucenike bez "kecelja". Tad smo ih morali oblaciti vec u skolskom dvoristu.

Skola je imala dva ulaza, jedan s ulice Mehmed pase Sokolovica, a drugi s Ivana Cankara. Na prva vrata mogli su uci samo nastavnici i roditelji kad bi dolazili na roditeljske sastanke (jednom mjesecno) i na "informacije" (svakoga ponedjeljka). Nisu prolazile ucenicke molbe i preklinjanja Saciru da nas pusti na ta vrata, nego bismo stisnuli strah i isli na ulaz u ulici Ivana Cankara. Tamo bi uvijek bio poneki jalijas ili stariji ucenik koji bi nam palio cvoke i klempe, a bio je i jedan, da mu ne spominjemo ime jer je jos uvijek vrlo aktivan, koji bi zaustavljao djevojcice i tjerao ih da mu zavlace ruku u dzep jer je tamo bio bombon. A nije bio bombon, nego probusen dzep.

Stariji su rado s nama igrali "mose". Trzne ti rukom pred ocima, ti naravno trepnes, a on te za kaznu odvali sakom po ramenu. Poslije bismo trenirali da ne trepnemo i izivljavali se na jos manjima od sebe, ali bi nam jalijasi palili "mosu" i kad ne bismo ni maknuli ocima. Bilo je to njihovo pravo, izboreno odrastanjem, jer ko bi se usudio jalijasu opaliti "tri kaznene" jer je bez povoda udario "mosu".

Nakon sto bi napokon usao u skolu, s bolom u ramenima i s novim i starim modricama, sve je postajalo malo lakse. Razred je bio zasticeno mjesto. U razredu te nisu tukli, a sam si se, u skladu s kolicinom urodjenog samopouzdanja i stecene odvaznosti, mogao boriti s pokusajima unutargeneracijskoga maltretiranja.

Govor je cesto bio vazniji od fizicke snage. Nisi smio pricati sasvim pravilno, niti koristiti jako pametne rijeci. Ako si to ipak cinio, prozvali bi te, recimo, "Naucnik" i tukli kad god bi imali prilike. Najbolja

zastita je bila cim prije prihvatiti izgovor "mekoga s". Reci nekome "pun si viceva ko govno spiceva" sa sto meksim s znacilo je postati dio svijeta koji ce, odrastanjem, najprije prihvatiti nacelo okrutnosti iz kojega ce se potom razviti sva druga zivotna nacela, od prijateljstva i dobrote, do lopovluka i pokvarenosti. Njeznost svoga grada upoznat ces tek nakon sto kao djecak u skolskoj kecelji i s torbom na ledjima isprobas sve njegove okrutnosti.

Rijec eksi, navodno, na turskome znaci kiselo. A mozda ne znaci to, nego znaci nesto drugo. Ili ne znaci nista. U nase vrijeme ta je rijec bila izraz cudjenja jakih i dominantnih. Iz nje je nastala rijec eki, kao mekse i tise cudjenje onih drugih. Tih godina puno smo se cudili. Ili smo koristili svaku priliku da glumimo zacudjenost. Kasnije su dosle druge mode i novi obicaji. Ili je doslo odrastanje. Odrasli ljudi se rijetko cude. Odraslima je cudjenje obicno simptom neznanja i neobrazovanja. Zato se oni ne zele cuditi. Ali ne cude se vise ni djeca, pa tako s vremenom iz govora iscezavaju i eki i eksi. O tim rijecima niko ne brine, niti ce one biti zabiljezene u ozbiljnoj lingvistickoj arheologiji. To je zato sto eki i eksi nisu ni bile rijeci. Bilo je to nesto drugo, vjerojatno dragocjenije, sto traje dok traju ljudski zivoti i dok sentimentalne povijesti jedne generacije mogu biti citljive, dok se ne izgube i ne zarastu u duboku grobljansku travu u kojoj nadgrobnici govore o nasoj razlicitosti, premda nijedan ne pokazuje ko je udarao "mose", a ko je bio udaran.

OSMIJEH PROTE ZIMONJICA

PAMTIMO ONO STO SMO DOZIVJELI ILI sto si umisljamo da smo dozivjeli, ali pamtimo i ono sto su dozivjeli ljudi koji su nas podigli, ocevi i majke, bake i djedovi. Od njihove pricljivosti, a u nekom smislu - i dobrote, zavisi koliko daleko nam sezu sjecanja u vremena prije vremena kada smo se rodili. Svojoj djeci ne mozemo prenositi ta ispricana sjecanja, tako da ce ona nestati zajedno sa nama, za razliku od nasih dozivljenih ili onih sjecanja sto si umisljamo da smo ih dozivjeli.

Jedno od takvih, naslijedjenih, sjecanja je ono sto se odnosi na smjenu godisnjih doba na Obali vojvode Stepe prije Drugog svjetskog rata. Tuda je svakoga dana prolazila vitka, tridesetpetogodisnja gospodja, majka dvojice sinova i zena viseg zeljeznicarskog sluzbenika F.R.-a. U to vrijeme nije radila, samo je prolazila, onako kako se prolazilo prije rata i kako se moze vidjeti na starim filmovima i razglednicama. Isla je na pijacu, u posjete rodjacima, vracala se iz pozorista ili je jednostavno setala. Miljacka u to vrijeme nije zaudarala, a Obalom nije vozilo puno auta, tako da je njezin cist i ravnomjeran sum i kas niz kaskade sto ih je sagradila Austrija djelovao hipnoticki prijatno. Ustvari, ta gospodja se svakoga dana odmarala prolazeci Obalom vojvode Stepe.

Pricu o tome ispricala je cetrdesetak godina kasnije svome unuku. Pricu o toj setnji, kako je bilo u proljece, kako u zimu, kako u jesen i ljeto. Godisnja doba su tih godina i u Sarajevu mirisala kao u citankama. Snjegovi su bili bijeli i debeli, zuto lisce hrskalo je pod nogama, pokraj rijeke cvali su kukurijeci, nize Atmejdana Srbijanac je prodavao lubenice. Bez obzira na godisnje doba tim je istim putem, samo u suprotnome smjeru, svakoga dana isao prota Zimonjic. Nista drugo o njemu nije rekla, osim da je bio prota Zimonjic, sijed i star, s bradicom i osmijehom covjeka na koga se ne prima nikakvo zlo.

Ona nikada nije upoznala protu Zimonjica, premda je Sarajevo bilo mali grad i premda su se svakoga dana susretali. Susretali su se godinama, u proljece, ljeto, jesen i zimu. U pocetku su prolazili jedno pokraj drugog, nakon mjeseci on se vec osmjehivao posebnim, njoj namijenjenim osmijehom, nakon godina vec su si govorili: "Dobar dan!"

Tako je bivalo i u aprilu, i u maju 1941., i svih mjeseci koji su dolazili, sve dok jednoga dana prota Zimonjic nije izostao. Gradom se rasirio sapat da ga je odvelo, vijest je dosla i do nje i primila se onako kao sto se na covjeka prima tuga o kojoj nikome nista ne moze reci jer se ta tuga ne sastoji od dogadjaja, nego slici komadicu duse koji se najednom otkinuo i sada plovi krvotokom. Nastupili su mjeseci gladi i straha, obiteljskih tragedija i pogleda koji vise nisu trazili ljudska lica nego su gledali samo u vrhove cipela i u sljedeci korak. Gospodja je prestala setati Obalom vojvode Stepe jer je doslo vrijeme kad pristojni i dostojanstveni ljudi vise ne setaju.

Proljece 1945. docekalo ju je stariju, umorniju i nesretniju za smrt sina. Molila je Boga da joj ga ne uzme, ali On je nije poslusao, pa je prestala vjerovati u Njega. Nije postala ateist, nego je sklopila neku vrstu ugovora s Njime: nije ga zeljela huliti, ali nije vise imala nikakvoga razloga niti da ga hvali. Uskoro je opet, svakoga dana, nosena poslovima isla Obalom vojvode Stepe. Opet su se smjenjivala godisnja doba i mirisi. Miljacka je jos uvijek bila cista i cisto se cuo njezin sum. Sum rijeke katkad je dovoljan da se covjek zanese i zaboravi ono sto ga cini nesretnim. I bas svakoga dana, mjesecima i godinama ocekivala je da ce sresti protu Zimonjica. Bilo je dovoljno da se malo zaboravi, da ne misli i da se prepusti nesvjesnim damarima duse, pa da joj se pricini njegovo lice, kao lice osmjehnutoga Boga koji se pravilno kao zvono i kao molitva pojavljuje u Sarajevu.

Prota Zimonjic bio je jedan od onih Sarajlija koje je u smrt povukla neman sto se u gradu pojavila 1941. i iz njega nestala 1945. Nasa je povijest ostala siromasna za te ljude i opustosena za ono sto su oni mogli biti. Na spomeniku na Vracama nalazi se dio njihovih imena. Knjigu mrtvih nemoguce je i nepotrebno uciti napamet, ali nesto iz nje treba zapamtiti dok god sjecanje traje. Recimo, osmijeh prote Zimonjica koji lebdi nad rijekom i nad ocima koje ga nisu ni vidjele.

JEKOVAC

JEKOVAC JE DOBIO IME PO ODJECIMA. Svaka rijec gore izgovorena cuje se najmanje tri puta. Ljudi su se penjali na Jekovac da to provjere i da gledaju grad. Bilo je uvijek i onih koji bi se popeli jer im vise nije bilo ni do rijeci, ni do pogleda, nego bi se bacili u dubinu i tako zavrsavali zivote koji su izgubili smisao ili

im je on postao tako nedohvatljiv da je jedini izbor bio potpisati bezuvjetnu kapitulaciju, iako je i taj cin kaznjiv po zakonu, a jedna od najcvrscih recenica koje smo culi u nasim zivotima bila je ona iz Ustava SFRJ koja je kazivala kako nitko nema pravo potpisati kapitulaciju nase zemlje, niti ijednog njezinog dijela. A dio zemlje bili smo svi mi, svatko pojedinacno, ukljucujuci i nesretnike koji su se bacili s Jekovca.

Oslobodjenje bi objavilo vijest, obicno na stranicama "Sarajevske hronike", a u toj vijesti obicno bi pisalo da se N.N. bacio u bezdan zbog "trenutnog nervnog rastrojstva". Formula je za citateljstvo bila utjesna jer nije podrazumijevala nista od zbiljskih zivotnih uzasa, nista od onoga sto nam jednog dana kao nesreca moze pripasti, nego je, eto, samoubica bio bolestan, zanebesalo mu se u glavi, nesto mu je puklo i ciknulo, te se dogodilo ono sto nama nece jer smo tako cvrsti i snazni.

U vremenima mira ljudi su se zapravo ubijali zbog ljubavi. Rijetki su bili oni koji su kidisali na sebe zbog dugova ili bolesti. Ali kakve su to zapravo bile ljubavi? Nikada necemo saznati nista o tome, a nekad nismo mogli ni slutiti, osim ako se i sami jednog dana ne zaputimo prema Jekovcu bez namjere da cujemo odjeke svojih glasova i bez zelje da gledamo grad.

Covjek je slab. O tome pisu svete knjige, svjedoce mudraci i sapcu redovnici, dervisi i kaludjeri. A ljubav je, medjutim, jaka i cesto dolazi kao kazna svim ljudskim slabostima i upozorenje da se iz slabosti radja patnja i to ona patnja koja traje dozivotno i koju nista i nitko ne moze ublaziti jer nema toga tko bi covjeka ucinio manje slabim ili ljubav prilagodio njegovoj krhkosti, tom skeletu koji ne moze izdrzati opterecenja i tezinu duse kada se ona dobro natopi i kada kao spuzva upije sve ono sto iz ljepote vodi u smrt.

Rat je jednog dana zavrsio i ljudi su se poceli miriti sami sa sobom. Jednoga dana svatko ce prezaliti svoje mrtve, kao sto su se svi mrtvi prezalili otkako je ljudi i ratova. Ono sto se prezaliti nece jesu zivi. Ili zive ljubavi bez kojih smo ostajali zbog svoje i njihove slabosti, a da se nisu ugasile i nestale, niti su se pretvorile u zive mrznje. Te ljubavi traju u Sarajevu, kao sto traju i u svim onim cudnim zemljama i gradovima u kojima Sarajlija i Sarajki danas ima. Netko je ispratio zenu na konvoj, netko je u aprilu 1992. sa zenom poslao i dijete, netko je otisao i ostavio zenu u Sarajevu, netko se vise nikada nije javio, pa suti i danas. Velike ljubavi nisu se vratile jer su bile slabe prema zivotu. Preudale su se ili prezenile, ili se dogodilo nesto trece sto je zauvijek zaprijecilo nastavak price i sto sada lezi na dusi, zapravo na dvije duse, veliko i tesko, teze od svih brda oko Sarajeva i teze od jekovacke stijene.

Tesko je biti nevoljen, a nevoljeni su zapravo svi koji nisu halalili prethodnu ljubav i tako napravili mjesta u dusi za novu. Manojlo Tomic napisao je 1993. da u zivotu zeli samo dvije stvari: piti, voljeti i biti voljen, a onda je shvatio da su to, zapravo, vec tri stvari. Na Jekovac su se tokom nase povijesti i svih prethodnih povijesti penjali ljudi kojima na kraju vise nije bilo ni do pica.

Sarajevo je danas grad sa najvise slabih kojima su dusu poderale i kosti polomile jake ljubavi. Nema drugog takvog grada na svijetu, kao sto nema ni grada koji se sav vidi s jedne jedine stijene, s koje se svaka rijec tri puta cuje i na kojoj je svaka bol tri puta veca. Ti ljudi, istina, hodaju uspravno, ne gledaju na Jekovac i s mirom podnose terete svojih dusa, ali povijest ih vidi kao one male ribarske camce, privezane uz obalu, koje je zadesila neka velika oseka, pa ih sa cudom gledas jer su na suhom, a ipak su privezani. Cak i ako ih odvezes, oni nigdje nece otploviti. Postoje vremena kad plima prestaje stizati na nase obale.

LUCIFER

JEDNE OD ONIH POSLJEDNJIH GODINA na stupu pored samoposluge na Mejtasu pojavila se mala limena tablica oslikana crnom i crvenom bojom. Iznad sjene vraga kojem je rep zavrsavao u strelicu pisalo je Lucifer, a u donjem desnom uglu tablice stajalo je 50 m.

Uz samoposlugu su stepenice na vrh kojih pocinje ulica Mile Vujevica, koja je uvijek izgledala kao najsiromasniji dio Mejtasa. Sva od trulih taraba, kuca koje su izgledale kao da su napravljene od blata i koje su bile naherene kao da ce se svakoga trenutka srusiti, ta ulica uvijek je bila puna balave djecurlije, cura koje su isle u Medicinsku ili Trgovacku skolu i zena s viklerima na glavama koje su po vas dan zalijevale ulicu limenim lavorima punim prljave sive vode.

Metalna tablica ukazivala je da se Lucifer nalazi bas u Mile Vujevica ulici. Zaputio bi se tamo da provjeris o kakvom se vragu radi, je li rijec o videoteci ili o jednom od onih kafica koji se pojave u proljece a do jeseni ih vec nema, i prije nego sto bi dosao do vrha ulice, s desne strane ukazivao se Lucifer, prostorija od dvadesetak kvadratnih metara, ukopana ispod nivoa ulice, u jednoj od malo bolje drzecih kuca. Unutra su bili neki obicni stolovi i stolice. Nije bilo stolnjaka, niti je na stolovima bilo plasticnog cvijeca. Ali je bio metalni sank i iza njega kuhinja. Lucifer je, dakle, bio neka vrsta mejtaskog restorana.

Gazda je bio Jevrej i prezivao se Abinun. Imao je sijede brkove, stas i drzanje Divljeg Billa Hickocka iz neke stare crno-bijele ekranizacije. Izgledao je kao jedan od onih Sarajlija koji su se nakon dugo vremena vratili u grad s nekih zapada na kojima su proveli vazniji dio zivota, pa su eto dosli da naprave neki zivotni intermezzo. Gazda nije bio toliko star da kazes kako je dosao umrijeti u svom gradu. Bas je izgledao kao neko ko je tu samo privremeno, a jednog dana opet ce nestati. Mozda je taj Abinun samo tako izgledao i mozda je njegova zivotna prica bila posve drukcija i sasvim sarajevska, ali to za ovu povijest nije vazno. Bitan je dojam koji smo stekli o njemu nakon sto smo po prvi puta sjeli u Lucifer.

Gazda je sam s pijace donosio robu za svoj restoran. Pjeske je vukao cekere uz Dalmatinsku ulicu, ali u toj sceni nije bilo socijalne dramatike. Vise je djelovao kao konceptualni umjetnik koji radi na svome projektu nego kao sitni restorandzija koji se s mukom penje ka vrhovima poslovnog uspjeha.

Lucifer zapravo i jest bio neka vrsta neobicnoga umjetnicko-povijesnoga konceptualizma. Najbolje jelo bila je velika salata Lucifer, koja je okusom, bojom i mirisom bila sasvim nesarajevska i nemejtaska, iako su sastojci bili u osnovi sasvim obicni. U dresingu je bilo nesto kiselkasto-slatko, paradajz je imao drugaciji

okus nego bilo gdje u gradu, jaja nisu bila kao druga jaja, pa se sve skupa cutilo prijatnim u razlicitosti. Tekle su i grmile te godine, 1990. i 1991., a salata Lucifer davala im je okus koji nece biti ponovljen, niti ce ikada biti zaboravljen. Cesto se u dalekim gradovima, nekim amsterdamima, frankfurtima i londonima, covjeku zna uciniti da u nekom mirisu ili nekoj hrani, prije nego dodirne nepce, postoji ta unutarnja boja Lucifera, ali je vec prvi zalogaj tako daleko od nje. Lucifer ostaje samo u slutnji, u obrisu onog vraga sa repom u obliku strelice, a njegovu salatu mogli bismo nazvati salatom Rastanka. Mozda i salatom Zaborava. Naime, to mjesto, taj restorancic u ulici Mile Vujevica danas malo ko pamti, a njegovo ime jednako zaboravljaju ljudi koji zive u Sarajevu, kao i oni koji zive negdje jako daleko, pod nebima na kojima se zvijezde vide u nevrijeme, recimo onda kada sarajevska katedrala odzvoni podne. Ostalo je samo sjecanje na taj podrumski miris i okus cudne, nesarajevske hrane kao najave nekih od buducih sudbina i povijesti.

Sta je bilo s gazdom Abinunom ne znamo. Ako nije kao divlji Bill Hickock odjezdio niz pustinju da u nekom drugom gradu i zemlji u koju nikada necemo stici, po nekoj slicnoj siromasnoj ulici prospe svoje mirise i nekim tudjim ljudima dusu prizove u nepce.

DRVENIJA

U JESEN BI MILJACKA NARASLA, IZ planina dolazile su gnjevne vode, a u Oslobodenju bi izasao naslov: Hoce li Drvenija izdrzati? Taj mali drveni most, najlomniji i najkrhkiji od svih sarajevskih mostova, visio je tog dana nad rijekom onako kako je u nekom filmu mlada Jane Fonda visila nad bezdanom. Voda je tresla i potkopavala njegove grede, ljudi su se okupljali na obali, nadajuci se da ce svojim ocima vidjeti taj cas kad Miljacka odnosi Drveniju, a grad ostaje bez svog mosta.

Jedan od najzescih naleta velikih voda dogodio se u jesen 1980. godine i trajao je cijela tri dana, sve dok cetvrtog jutra vodostaj nije poceo padati i dok se Miljacka nije vratila u svoje normalno stanje, male, lijene i beznacajne rjecice kojoj je samo cinjenica da tece kroz Sarajevo i ispod sarajevskih mostova davala neki smisao i znacaj.

Drugoga dana velikog povodnja, dok se jos cekalo sta ce s Drvenijom biti, u Prvi ef razred Prve gimnazije usao je profesor Boro Mihacevic, sjeo za katedru, nasumce otvorio imenik, dreknuo Dizi se! - i obratio se slucajnome uceniku koji se tresao od straha: "Nesreco jedna, da bi li nesreco, ja znam imena 138 mostova na Seni u Parizu, a znas li ti imena sedam sarajevskih mostova?"

I naravno, da je covjek i znao, a nije, vec bi sve zaboravio. Ali tog dana, u tih cetrdeset pet minuta jednoga skolskog sata, cijeli razred zauvijek je zapamtio kako se zovu sarajevski mostovi. Njihova imena profesor Mihacevic jednostavno je zabio ucenicima u glavu, pa ih oni nose svuda po svijetu, sjete ih se kada vide neke velike i ozbiljne mostove preko velikih rijeka, i vjerovatno slute da ce ta imena zivjeti onoliko dugo koliko budu zivjele glave koje imena pamte.

Tog dana profesor se uplasio da ce rijeka odnijeti Drveniju i da imena za njom nece ostati. Za razliku od nas koji bi stajali na obali i naprosto zudili trenutak velikoga razaranja jer se u nasem svijetu nista nije mijenjalo i rusilo i svi su ratovi bili daleko, on nije mogao dopustiti da jedan most tek tako nestane, bez traga, rijeci i vijesti da je ikada postojao.

Sljedece godine profesor je umro, a nekoliko godina kasnije stara Drvenija je srusena, a na njezinom mjestu izgraden je novi most koji se isto tako zove Drvenija, iako bi mu bolje pristajalo ime Betonija, buduci da je sav od betona, a samo su ograda i ukrasne grede od drveta. Stari most izdrzao je bijes planinskih voda i nestao u procesima obnove i izgradnje. U Oslobodenju vise nikada nije izasao naslov: Hoce li Drvenija izdrzati? Nova gradnja cvrsto se drzi kao zalog nekoj buducoj proslosti koja ce, kao i ova nasa, biti vrijedna uspomena.

Ono cega, medutim, vise nece biti jest ta divna nevina svirepost s kojom su ljudi dolazili na obalu rijeke, nadajuci se da ce vidjeti nestanak jednog mosta. Promijenili su se i ljudi, i gradevine. Prvi u rusenjima vise nisu u stanju vidjeti ljepotu jer su im se zivoti u sezonama rata promijenili, jer se promijenio njihov krajolik i jer je ruseno sve sto se rusiti moglo, a drugi, mostovi, vise nisu tako krhki i njezni da bi ih mogle odnijeti velike vode. Drvenija je bila posljednji trag nekog jako davnog sarajevskog vremena, onog vremena koje je pocelo nestajati vec u Baseskijino vrijeme, u kojem su meteoroloske promjene mogle biti od sudbinske vaznosti.

Nazalost, vise nece biti profesora koji ce utrcavati u razred ko bez duse s jednim jedinim zadatkom i zemaljskim poslanjem za taj dan, da nauce svoje ucenike imenima svih mostova i to znanjem koje nikada ne izvjetri, onim znanjem koje nadzivi sva skolovanja i koje je tvrde od svake gradevine jer postoji i nakon sezona u kojima nestaju mostovi, sela i gradovi, u kojima nestaje zemlja, a domovina i grad pretvaraju se u metaforu i zbirku izgubljenih stvari iza kojih su ostala samo vazna imena. U tim momentima kljuc je identiteta i zbog njih se neces izgubiti koliko god daleko otisao.

ZELJEZNICKA STANICA

POD KUPOLOM NOVE ZELJEZNICKE stanice u Sarajevu gnijezde se golubovi. Godina je, recimo, 1975. i vrijeme je godisnjih odmora. Veliki crni koferi, karirane torbe i cekeri, bijele najlon-kese sa zutim zlatnim obrisom Sarajeva ili sa plavim natpisom UPI. UPI znaci udruzena privreda i industrija, zelis pokazati znanje. Majka se, medjutim, ne obazire, nego gleda pred kojom je blagajnom manji red.

Kada je konacno odabrala onaj koji joj se cinio kracim ili joj se sluzbenica koja izdaje karte dojmila brzom, majka je otvorila cetvere oci i vrebala kao kobac i kao partizanski mitraljezac da joj se slucajno netko ne progura preko reda. Ti si stajao pokraj torbi i kofera, turirao metalni autic po nadlanici i gledao oko sebe.

Nova zeljeznicka stanica bila je najveca prostorija na svijetu. To je zato sto vecu u svom zivotu jos nisi vidio. Sve buduce katedrale i sve kupole, svejedno gdje ih i kada budes vidio, usporedjivat ces s novom zeljeznickom stanicom. One ce biti vece i impresivnije, ali mjerilo njihove velicine ostat ce zauvijek isto.

Zeljeznicke karte su zapravo bile zeleni, ruzicasti ili zuti kartoncici na kojima je ispisana relacija i datum puta. Nikada nisi otkrio po kojem se kriteriju i smislu dijele karte po bojama. Nalazit ces ih dvadesetak godina kasnije na dnu nekih ladica ili u dzepovima kaputa i sakoa koje vise niko ne nosi. Svaka karta tada ce imati okruglu rupicu u svome uglu. To znaci da je ponistena, da je putovanje obavljeno i da s tom kartom vise nikada nitko nece moci putovati. Nakon dvadeset godina te rupice djeluju kao dirljiv oprez pred zivotom, oprez koji nije imao nikakvog smisla jer kome bi uopce palo na pamet da s istom kartom dva puta odlazi na put. Zivot ti je bio pun takvih opreza, kao i svijet u kojem si zivio. Odrastao si u plasljivoga gradjanina, a bilo je doba socijalizma. Socijalizam je kukavicki nestao i preko noci se pretvorio u neustrasivu zivotinju naroda i narodnosti, a ti si, plasljivac, potrosio svoje zivotne prilike jer si s jednakim oprezom pristupao voljenim i nevoljenim, kao i voznim kartama.

Ali nista od svega toga jos uvijek ne znas. Osam ti je godina i brines samo za majcinu nervozu dok grabi torbe i kofere i tjera te pred sobom preko, prema peronu. Nerazumljivi glasovi stanicnih spikera gube se pod kupolom i plase golubove. Vjerovatno nitko nikada nije razumio rijeci koje su izbijale iz zvucnika nove zeljeznicke stanice u Sarajevu. U ono vrijeme to je mumljanje bilo besmisleno, ali dvadeset godina kasnije dobilo je smisao molitve. Barem to tako osjeca dusa, pa i ova nasa povijest, jer dok je bilo tih nerazumljivih glasova, bilo je i toga vremena, tog djetinjeg doba bez ratova, a sa vozovima.

Malo prije izlaza prema peronu Jedan stajala je vitrina sa sendvicima, sokovima, jabukama, cokoladama, bombonima, bananama, narancama, kikirikijem i smokijem Soko Stark (samo je to bio smoki, iako se tim imenom zove do danas sve ono hrskavo od kukuruzne krupice sa okusom kikirikija). Ali to nije bila obicna vitrina jer je imala oblik auta, sa kotacima i gumama, farovima i branicima, samo sto su umjesto sjedista i motora bile najvece poslastice svijeta. Bile su najvece jer ti nikada nije bilo dopusteno da ih uzmes. Uvijek se zurilo na voz, roditelje je tresla putna groznica ili je hrana bila ponesena od kuce. Ceznju koju si osjecao prolazeci pokraj auta-vitrine danas je tesko opisati. Mozda je samo ona, ta ceznja, usporediva s godinama sto su uludo prosle i u kojima nista osim prezivljavanja i dugih bezbrojnih strahova koji su se rojili kao pcele oko tvog zivota, nije ni postojalo, niti je ista uzeto, kupljeno ili poklonjeno. U vjecitoj zurbi ostavljao si za sobom auto-vitrinu i umnozavao neprezaljene i propustene trenutke.

Zureci na voz u Sarajevu si uvijek ostavljao tu novu zeljeznicku stanicu pod cijom su se kupolom gnijezdili golubovi ciji se sitni skeleti mrve pod prstima i koji su razneseni u sve prasine ovog svijeta, pa cak i tamo gdje vozovi nikada nisu isli.

VELIKI SNIJEG

VELIKI SNIJEG PAO BI TAJNO. POPODNE je bilo toplo; u zraku se osjecala jugovina, na sve strane sirio se teski vonj Miljacke, a Titovom i Vase Miskina setali su ljudi proljetno odjeveni, nervozni i uzurbani. Pred kafanama su bila iznesena dva-tri stola, iako je vec bio novembar, decembar, a mozda i januar. Ove godine zima kasni, uvijek bi se govorilo. Mozda snijeg nece ni pasti i mozda je Sarajevo zalutalo u tropske geografske sirine, mozda postajemo more i Makarska, mozda ce doista tresnje dvaput procvjetati, a zimske cemo kapute prodavati onima na dalekom sjeveru. Temperatura je skoro dvadeset stupnjeva Celzija i valja gledati vremensku prognozu. Cedo Orlovic i Vuko Zecevic ce reci da se dogodilo cudo i da su nad Bosnom zaleprsali neki ludi andjeli, a na Sjevernom polu otapaju se ledenjaci i cijeli Svijet ce bezbeli potonuti u bolesnoj toplini ovoga popodneva.

A onda bi na kraju dnevnika stizale suprotne vijesti. Zabijelila se Ljubljana, snijeg vec pada u Zagrebu, a skoro ce stici i do nas; tokom noci ili najkasnije u rano jutro na Sarajevo ce, govorili su Cedo i Vuko, pasti veliki snijeg, najveci u Jugoslaviji jer su sarajevski snjegovi uvijek najveci i jer na druge glavne gradove nikada ne bi pao pravi veliki snijeg.

Meteoroloski izvjestaj bio je suprotan onome sto smo tog trenutka zivjeli. Svo Sarajevo bi nakon dnevnika otvaralo prozore i promaljalo noseve jer ljudi nisu shvacali kako je to moguce: jos uvijek je toplo kao u maju, a kazu nam da ce pasti veliki snijeg. Zapravo, pogresno je reci da nisu shvacali, shvacali su oni dobro jer se ista stvar ponavljala skoro svake godine, tocnije bi bilo reci da nisu mogli osjetiti, da im se koze i nosevi, da im se oci i duse nisu mogle priviknuti da velike zime dolaze jutro nakon vreloga dana.

I tako, oko ponoci gasila su se svjetla grada, zatvarale su se oci, a snovi su se zavlacili pod beton Ali-pasinoga Polja i za zidove stare nam turske i austrijske slave od Carsije do Marijin Dvora. Spavalo bi Sarajevo pred veliki snijeg, iako je sigurno bilo i onih koji su cekali budni, pusili u mraku i gledali prema Trebevicu i Igmanu, gledali na sve strane na kojima su bili prozori, ne bi li prvi vidjeli dolazak zime i pogledom uhvatili prve pahuljice nad gradom.

Jutro: svatko se budio barem pola sata ranije jer usnule oci nisu mogle izdrzati toliko svjetlo, niti je bilo roletni i zastora koji bi zaustavili bjelinu dok je nadirala kroz prozore i stakla i cijepala godinu na dvoje. Pocinjao je najsvjetliji dan Sarajeva jer nema toga sunca na kugli zemaljskoj, osim mozda onog u Sahari, koje bi tako svijetlilo i toliko boljelo u ocima kao sto svijetli i boli prvi veliki snijeg.

Zimska sluzba je redovito bila iznenadjena tolikim snijegom. Bilo je potpuno svejedno je li pao u novembru, decembru ili januaru. Iznenadjenje je bilo dio zimskoga rituala i nitko ne bi ni mogao povjerovati da je ovo zima kada bi Zimska sluzba kazala da uopce nije iznenadjena i da su snijeg dugo cekali i bas su se cudili sto ga jos nema, pa su mu u susret poslali svu svoju apokalipticnu mehanizaciju koja ga je, evo, pocistila i prije nego sto je pao. Srecom, to se nikada nije dogodilo. Prvi dan pod snijegom uvijek je bio dan opcega iznenadjenja, dan bez bagera, ralica i kamiona sa solju. Tek bi pokoja nena izasla na ulicu sa

limenom ladicom iz kraljice peci i lugom zasula bjelinu grada. Za nenama su ostajale crne pruge, a kako je nena bilo puno, tako je snjezni grad gledan s one bozje visine nakon nekoga vremena poceo sliciti na zebru: bijelu zivotinju sa crnim prugama.

Prve snjezne veceri Cedo Orlovic i Vuko Zecevic bi govorili samo brojeve. Brojevi su oznacavali debljinu "snjeznoga pokrivaca". Termin "snjezni pokrivac" odraslima je djelovao sasvim normalno, a djeca su ga dozivljavala kao jos jedno cudo. Kako se moze reci "snjezni pokrivac" kada je pokrivac nesto toplo, a snijeg nesto hladno i nista hladnije od snijega niti nema?

Prvi snijeg tih je godina uvijek bio veliki snijeg. Susnjezice, bljuzgavice i velike ruzne mokre bijele krpe padale su nakon velikih snjegova i u rano proljece. Danas, kazu, velikih snjegova vise nema, niti ce ih biti, a ako ih bude, tada ce se ti snjegovi moci usporediti samo sa onim ljubljanskim i zagrebackim, koji su bili tako neznatni da ih ne zovemo "snjeznim pokrivacima", nego bi ih trebalo prozvati "snjeznim carsafima" jer su bas toliko debeli.

Bilo bi lijepo kada bi netko imao zapisane datume svih prvih velikih sarajevskih snjegova. Kao prilog evo jednoga datuma: 1986. veliki je snijeg pao 20. decembra, a Zimska ga sluzba nije uspjela ocistiti sve do pred Novu godinu.

DA VRAG NE CUJE

TAKVE SU SE RECENICE OBICNO izgovarale ispod glasa ili sa suzama u ocima ili uz duboki uzdah, uz odmahivanje rukom i uz uzrecicu "e, moja ti", koja tih godina nije bila smijesna, jer se jos uvijek nismo poceli zezati na svoj racun, nego su se na nas racun zezali samo Suljo i Mujo. U tim recenicama nesto je bilo sakriveno, nesto sto nismo htjeli reci jer smo bili praznovjerni ili smo vjerovali da nista nije tako strasno dok se ne izgovori ili da nicega nema sto nece postati strasnije kada se izravno kaze i ne zamota, maskira i sakrije u daleke rijeci ili pojmove koji s onim strasnim nemaju nikakve veze. Eto, ti pojmovi su, recimo, mogli biti i dijelovi grada, toponimi i sasvim obicna imena ulica.

Tako, kada bi netko za nekoga rekao "eno ga, lezi na Podhrastovima", vise se nista nije moralo dodavati, a da svi znaju kako je taj obolio na plucima i to od neke ozbiljne bolesti jer su na Podhrastove slali samo ako bi u pitanju bila tuberkuloza, teska upala pluca, emfizem ili "ono najgore", a za male plucne bolesti islo se u obicne bolnice, islo se na Kosevo, a Kosevo nikada nije zvucalo tako strasno kao sto su strasni bili Podhrastovi.

Ili ako bi se, negdje sve do kraja sedamdesetih, za neku mladju zenu reklo da je "zavrsila u Vrazovoj", tada bi svi znali da je u pitanju AB (zapravo a-be) jer nikome ne bi ni palo na pamet da je nesretnica u Vrazovu otisla izvaditi krv ili posjetiti lijecnika opce prakse, premda je i on ordinirao u Vrazovoj, ali kod njega se nije "zavrsavalo", kod njega se samo odlazilo na pregled. Strasna ambulanta za pobacaje bila je, ipak, nesto sasvim drugo.

"Odvelo je na Jezero", bila je formulacija koja je mogla znaciti dvije stvari. Ako bi bila izgovorena sa ushitom, to je znacilo da se neka buduca majka otisla poroditi, a ako se u glasu osjecao uzas, tada je u pitanju opet bilo "ono najgore". Ali ni porodjaj, ni ono najgore nije se spominjalo punim imenom, da vrag ne cuje i da, po dojavi, ne ode posjetiti one koje volimo, koji su nam komsije ili komsinice ili koje barem ne mrzimo.

"Strpalo ga na Jagomir", znacilo je da je netko puknuo i zavrsio u ludnici. Ako jednoga dana Sarajevo dobije psihijatrijsku kliniku na nekom drugom dijelu grada i ona ce biti Jagomir jer je to postala rijec koja vise i ne oznacava dio grada. To je rijec samo za ludnicu. Zato vam je uvijek malo smijesno i ne mozete to sakriti kada vam netko sasvim ozbiljno kaze da stanuje na Jagomiru, tamo, naime, ima kucu, tako mu se zalomilo, dedo sagradio jos u vrijeme kad ludnice nije ni bilo, pa se njegovim potomcima sada svi podsmjehuju.

A ako se bas ne bi istina mogla sakriti iza toponima, tada bi se sakrivala iza necijega prezimena. Zapravo, iza najpoznatijega doktorskog prezimena. Pa bi se reklo: taj i taj lezi kod doktora Kovacevica ili kod doktora Obradova ili kod doktora Cerica... odmah bi se znalo i koja je bolest u pitanju jer je cijeli grad bio upucen u to koji je doktor za sta i kod kojega se od cega umire. Naravno, to se odnosilo samo na doktorske zvijezde, ali su se samo njihova imena i spominjala, cak i u slucajevima da doticnoga bolesnika oni nisu ni vidjeli. Njihova imena su, naime, oznacavala nazive klinika i bolesti koje se nisu smjele spominjati, a sve su se te klinike nalazile na Kosevu, u sklopu velikoga bolnickog centra koji nam je Austrija ostavila u naslijedje.

Sarajevo je bilo grad u kojem se jako puno pricalo o bolestima i bolesnicima, ali se dijagnoze, eto, nisu smjele spominjati da vrag, sejtan i djavo za njih ne cuju, no sva su trojica, i djavo i sejtan i vrag, sve vrijeme radili svoj posao i dzaba nam bio trud da sebe i svoje drage od njih sakrivamo. Nasi su dragi danas po Australijama, Amerikama i Kanadama, a ta nam nova imena katkad znaju zvucati kao Podhrastovi ili kao Vrazova. Zivi su, a vise ih nema. Cujemo ih s vremena na vrijeme, ali to vise nisu oni, nego su to samo telefonske slusalice u nasim oznojenim rukama. Pojave se u gradu jednom u pet godina, ali to je samo njihov privid, njihov duh koji lebdi nad vodama i moli se za sve izgubljene duse i sva pobacena prijateljstva i za svaka pluca koja vise nemaju daha cim im spomenete Kanade, Amerike i Australije.

Nekadasnje bolesti imale su svoja imena koja nismo zeljeli spominjati, a danasnje vise nemaju ni imena, ili ih mi zovemo na razlicite nacine, pa se vise i ne razumijemo dok o njima pokusavamo razgovarati

A bio je i jedan doktor cije je ime znacilo samo zivot. Zvao se i jos uvijek se zove Sreco Simic. Svaka nena nekada je znala da je Sreco Simic doktor za porodjaje i svaka je nena mislila da se u Sarajevu bez Srece Simica u ova moderna vremena i ne mozes roditi. Sreco Simic na svijet je donio ljude koji su umirali na Podhrastovima, ljude koje je strpalo u Jagomir, zene koje su zavrsavale u Vrazovoj. Sreco Simic

rodio je cijelu Ameriku, Kanadu i Australiju ili skoro sve ljude koji su nam tamo dragi i vazni i ciji duhovi lebde nad Miljackom. Konacno, Sreco Simic je na svijet donio i ruku koja ispisuje ovu povijest.

GLUMCI

POSTOJE LJUDI ZA KOJE TI SE CINI DA Bog uvijek nasmijesi kada ih vidi. Eto, sjetimo se dvojice takvih. I jedan i drugi bili su glumci, prvi je bio poznatiji jer je radio u Zagrebu, a drugi je bio manje poznat jer je radio u Kamernom teatru 55 i u Teversenovim bajkama. Bili su to najmrsaviji glumci u nasoj povijesti; toliko su bili mrsavi da nikada nisu mogli igrati negativce, ni ljubavnike, nego su cesto igrali luckaste i nesretne, a najcesce su igrali samo mrsave ljude. Prvi glumac zvao se Fahro Konjhodzic, a drugi Vlado Gacina. Obojica su umrla u ono vrijeme kad se povijest blizila kraju, pa nisu ni vidjeli sta je doslo nakon nje, i obojicu je zemlja primila lako, a prijatelji ih zemlji predali tesko. Je li zbog toga sto su i jedan i drugi bili dobri ljudi ili i zato sto su bili toliko mrsavi da im se i zivima vidjelo kako ce izgledati kad budu samo skeleti, tek Fahru Konjhodzica i Vladu Gacinu zalilo se i pamtilo duze i bolje nego neke druge ljude i glumce. Debelih, osrednjih i obicnih bilo je koliko hoces, ali tako mrsavih kao sto su bili njih dvojica vise nigdje nema. Nikada zajedno nisu zaigrali na filmu, u pozoristu, ili na televiziji jer nije bilo rezisera koji bi nesto znao napraviti s dvojicom tako mrsavih.

U filmu Maratonci trce pocasni krug Fahro Konjhozdic je bio ubijen, ubilo ga auto porodice Topalovic, i svi su se tome jako smijali. A u Teversenovim bajkama, najcudnijoj humoristickoj emisiji nasih televizija, Vlado Gacina je bio jedan od smijesno glupih, ali kad danas njegovo lice i izbuljene oci covjek prizove u sjecanje, ono sto je nekad bilo smijesno, danas postaje tuzno. Mrtvi glumci u komicnim ulogama najtuznija su pojava koju film i televizija mogu zamisliti.

A bio je i treci glumac; taj nije bio ni jako mrsav, ni jako debeo, zvao se Adem Cejvan, a u filmu Ovcar sjekirom su mu raspolutili glavu i onda je umro stojeci. On je glumio na pola puta izmedju Vlade i Fahre, dakle u Banjoj Luci. I on je umro prije nego sto se nasa povijest zavrsila i za njega si mislio da se Bog uvijek nasmijesi kada ga vidi.

Jednom je Adem Cejvan dosao u Stolac, na "Slovo Gorcina", da recitira poeziju i da se druzi pod murvom i koscelom s odlazecim ljudima. Bilo je to 1987. godine. Organizatori su ga smjestili u dvokrevetnu sobu s mladim pjesnikom koji je te godine osvojio nagradu za najbolju neobjavljenu zbirku pjesama i koji je bas preko Stoca ulazio u svijet koji mu je bio znan samo iz knjiga, novina i s televizije. Zanocili su, a da se nisu ni upoznali. Adem je vec bio pri svome kraju, pa mu valjda nije bilo do toga da ostavlja suvisnu uspomenu na sebe.

Mladi pjesnik do jutra nije sklopio oci jer je Adem Cejvan bez prestanka hrkao. A hrkao je strasno: kao Kreont, Hasan-aga i duh Hamletova oca zajedno. Takvo hrkanje mladi pjesnik u svome zivotu vise nece cuti, niti ce biti u prilici da opet cijele noci razmislja o ulogama velikog glumca koji mu, eto, na dva metra od uha ne dopusta nista drugo osim da sve njegovo, i vidjeno i nevidjeno, nudi Bogu samo za pet minuta tisine i sna.

Ujutro je Adem Cejvan rekao: "Oprosti, sine." Bile su to jedine rijeci koje je uputio mladom pjesniku koji ga vise nikada nece vidjeti u ulozi koja nije dramska, nego je obicna, zivotna i hrkajuca.

Nije lako povjerovati da umiru glumci, kao sto je i posve nevjerovatno da svaka povijest ima svoj kraj i da ce se nad svakim grobom naci poneko u cijem ces pogledu i gesti prepoznati dusu onoga tko je vec pod zemljom. Glumci ostavljaju za sobom samo to, te poglede i te pokrete. Zato pazi, kada posve odsutno prinosis usnama casu ili palis prvu jutarnju cigaretu, mozda je u pokretu tvoje ruke skrivena kretnja Fahre Konjhodzica ili Vlade Gacine iz nekog filma i neke drame. Ako s jutarnjom maglom u pogledu nekome kazes "oprosti, sine!", to neces govoriti ti, nego ce govoriti Adem Cejvan i zato se nikada nemoj cuditi kada primijetis da se Bog uvijek smijesi kad Glumce vidi.

PRICA O OLOMANU

U NEKA JAKO DAVNA VREMENA MOGLO neka jako davna vremena moglo se pusiti u tramvajima i autobusima, a onda su, pocetkom sedamdesetih ili malo kasnije, to zabranili. Istaknuti su natpisi, naljepnice i metalne plocice, vozaci su poceli vikati na nedisciplinirane putnike, a kako su u tramvajima jos uvijek postojali i kondukteri, vise uskoro nije bilo nikakve sanse da netko prekrsi propise. Zabrana pusenja u autobusima i tramvajima mozda je i jedino pravilo kojega su se u nasoj povijesti svi drzali i koje je na kraju postalo i opci obicaj, tako da vise nitko i ne misli da je pusenje u javnim prevoznim sredstvima zabranjeno, jer je ono jednostavno postalo nemoguce. Tek povremeno bi se dogodilo da neki mracan tip usred tramvaja zapali cigaretu, ali ni on to ne bi cinio zbog cigarete, nego zbog provokacije, ne bi li mu netko nesto rekao. U tramvaju ce cigaretu zapaliti samo ubojica ili onaj tko ima zelju jednom postati ubojica, a to znaju svi, pa takvim pusacima nista ni ne govoris ako ih ikada u zivotu i sretnes.

Desetak godina nakon zabrane pusenja u tramvajima dogodili su se i prvi pokusaji zabrane u birtijama i na partijskim sastancima, ali su takvi pokusaji redovito zavrsavali opcom katastrofom. Zabrana pusenja bila je dovoljan razlog da propadnu i birtija i partija.

Nije se pusilo samo u slasticarnama jer je slasticarima bilo u interesu da ljudi sto brze pojedu svoje kolace. Slasticarne su male i skucene, s tek dva ili tri stola, i promet bi im bio nikakav da se smije pusiti.

Najpoznatija sarajevska slasticarna bio je "Oloman", iako se u "Olomanu" za nasih zivota nikada nisu jeli najbolji kolaci. Ali to je mjesto pripadalo centralnoj gradskoj infrastrukturi, zajedno s Narodnom bankom, Vjecnom vatrom, robnom kucom "Unima" i Skenderijom. "Oloman" je bio znak Sarajeva, jedan od najautenticnijih, pa nitko nije ni imao razloga baviti se time kakvi su tu kolaci jer o kolacima i nije bila rijec. Jednostavno, radilo se o mjestu koje je bilo vaznije od vecine drugih mjesta, pa su se ljudi tu poceli okupljati iako im se nisu jeli kolaci.

Od pocetka osamdesetih u "Olomanu" se pio najbolji espresso, a to se, naravno, sukobljavalo sa strategijom zabrane pusenja u slasticarnama, te sa cinjenicom da od tog vremena "Oloman" vise nije bio slasticarna, nego je postao izlogom gradskih faca koje piju espresso i beskonacno cekaju da napokon budu vidjeni ili da nekoga vide. Taj netko koga su zeljeli vidjeti obicno nije ni zivio u Sarajevu. Nisu znali ni tko je, niti kako izgleda, ali su ga strpljivo cekali svih tih suncanih osamdesetih godina u kojima je jedinu nervozu donosilo to sto je u "Olomanu" bilo zabranjeno pusenje i sto se u "Oloman" moralo dolaziti.

Ispred ulaza u slasticarnu stajali su zastupnici povijesnoga kompromisa. Oni bi van iznijeli espresso i zapalili cigaretu. Tako bi i pusili i bili u "Olomanu". Bili bi vidjeni i ne bi im promakao onaj nepoznati kojega svakodnevno cekaju, a ipak nisu nista, pa ni cigaretu, morali zrtvovati. Ispijanje espressa na plocniku postalo je normom koja je imala samo jedan nedostatak: nije se moglo sjesti i obje bi ti ruke sve vrijeme bile uposlene. Soljicu nisi imao gdje spustiti i morao si pusiti cigaretu za cigaretom jer inace ne bi mogao objasniti samome sebi zasto stojis pred "Olomanom" i zasto ne udjes unutra. Bio si tih godina maneken jedne specijalne mode koja je podrazumijevala pognuto drzanje tijela, laktove savijene pod razlicitim uglovima, zavisno od toga u kojoj ruci drzis soljicu, a u kojoj cigaretu, no svaka stvar koju si imao na sebi jasno se primjecivala, kao sto se razaznavalo koji parfem koristis i kakva ti je prica. Stajac pred "Olomanom" bio je preteca modernoga sarajevskog sminkera koji ce svoje kreativne vrhunce dozivjeti u ljeto 1991., a danas ga uglavnom mozete vidjeti u raznim parizima, londonima i njujorcima kako pokusava pronaci svoj novi "Oloman" i vratiti se u svoje nevino sarajevsko predstanje.

Pricu o stajanju pred "Olomanom" zaokruzio je i dovrsio najveci performer sarajevske svakodnevnice Mirza Tanovic, koji je stao na plocnik ispred slasticarne, iz dzepa svog elegantnog londonskog sakoa izvadio pepeljaru i u nju otresao pepeo. Sminkerskim segrtima zorno je pokazao da za savrsenu ugladjenost nesto moras i zrtvovati. Recimo espresso, jer ne mozes u jednoj ruci drzati cigaretu, a u drugoj soljicu i pepeljaru, a, brate, ako si sminker, tada pepeo ne treses oko sebe ni kada si na ulici.

SARAJEVSKA KINA

TO NIJE BIO VELIKI GRAD, ALI OD najsjevernijeg do najjuznijeg kina bilo je vise od deset kilometara. Prvo kino zvalo se Romanija i dugo je bilo najljepse i najmodernije u gradu, a drugo kino zvalo se Igman i nalazilo se na samome kraju grada, na Ilidzi, ispod obronaka planine po kojoj je i dobilo ime. Od Romanije do Igmana postojala su jos kina Partizan, Dubrovnik, Tesla, Radnik, Sutjeska, Prvi maj, Kumrovec... Postojali su i neki domovi kulture u kojima su se prikazivali filmovi, ali niti se netko tih filmova sjeca, niti ih je itko gledao. Samo ponekad, kad bi te put nanio preko Podhrastova, Sedrenika, Bistrika ili Vratnika, mogao si vidjeti crnu sperplocu na koju je bio nalijepljen plakat koji je najavljivao neku tuznu indijsku melodramu sto izvan Calcutte i Bombaya i nije igrala nigdje na svijetu osim u nekim nestajucim sarajevskim domovima kulture.

Dva najvaznija kina bila su Kinoteka i Radnicki univerzitet Duro Dakovic. Taj Duro Dakovic je zapravo trebao biti nesto drugo, ali je za nasih zivota bio samo kino i povremena koncertna sala u kojoj su neki prasnjavi simfonicari izvodili hitove iz davno proslih stoljeca. Dvorana je bila jako akusticna, ali o njezinoj akustici nismo stigli razmisljati prije nego sto je poceo nas rat. Kupili bismo karte i, lijeno cekajuci da nas puste u mrak, citali smo rijeci ispisane na ruznoj coskastoj mramornoj apstrakciji postavljenoj ispred ulaza. Onim dosadnim socijalistickim jezikom tu je pisalo da je ova zgrada, ovo nase kino, poklon sarajevskih Jevreja svome gradu. Nigdje, medjutim, nije pisalo kojim su povodom Jevreji poklonili nama kino i je li tada kada su ga poklanjali bilo svecano i veselo i zasto odjednom Jevrejima nije trebala ta zgrada pa su je, eto, poklanjali da u njoj bude kino.

Da su nas u to vrijeme zanimale takve price, mogli smo lako saznati da se u zgradi Radnickog univerziteta Duro Dakovic nekada nalazio jevrejski hram i da su ti ljudi zgradu sagradili u vrijeme kada je u Bosnu dosla Austro-Ugarska i kada su, nesretni, povjerovali da bi ova zemlja mogla ostati njihova domovina u kojoj ce se usred grada, na najljepsem zamislivom mjestu za progonjeni narod, moliti Bogu, za svoje dobro, za dobro svoje djece, duse svojih mrtvih i za dobro grada i zajednice u kojoj su zivjeli. A onda su 1941. ustase oskvrnule hram i razlupale sve sto se razlupati dalo i tako je zapocelo jedno strasno doba koje ce se zavrsiti 1945., a zavrsit ce se tako da vecine ljudi vise nece biti, da ce biti mrtvi, i da se u tom hramu vise nece imati tko moliti Bogu. Maloj preostaloj jevrejskoj zajednici bila je sasvim dovoljna ona jedna sinagoga kod Drvenija mosta, pa je ova o kojoj govorimo poklonjena voljenome gradu. Tko ju je poklonio? Jesu li to ucinili prezivjeli ili je kino bilo poklon mrtvih sarajevskih Jevreja potpisanih u nekim debelim knjigama o Jasenovcu i na spomeniku iznad Vraca; jesu li oni trebali umrijeti da bismo mi svih nasih godina za vrucih ljetnih dana cekali da udjemo u najhladnije i najvece sarajevsko kino?

Za takva pitanja vjerovatno je prekasno. Uostalom, vise nema ni Radnickog univerziteta Duro Dakovic, i on je postao dio neke zalosne price i on je prestao postojati jer su umrli neki ljudi u cije ce ime zivima biti nesto poklonjeno, a poklon popracen nekim drugim dosadnim jezikom i govorom koji, istina, vise nece biti socijalisticki, ali ce se na njega ljudi jednako brzo naviknuti i jednako ce brzo zaboravljati da te suhe, glupe i jeftine rijeci mozda vrijedjaju uspomene.

Ispod Kinoteke tece Kosevski potok. Nekada davno su ga asfaltirali i nitko za njega vise ne bi ni znao da nije bilo vlage koja je izvirala iz dubina i penjala se uza zidove oblozene bordo itisonima. Sarajevska je Kinoteka kroz svu nasu povijest vonjala po ledenoj oznojenoj zemlji i po podzemnim vodama; vonjala je poput stana neke mrtve sirotinje koja radja rahiticnu djecu i trune prije nego sto osjeti klasnu svijest. Ta Kinoteka ce kod generacija filmom uznesenih Sarajlija stvoriti neku vrstu uslovnoga refleksa. Kada im izgovorite rijec Kinoteka, oni osjete taj miris, a u koju god kinoteku svijeta danas udju, svejedno jesu li u Londonu, Washingtonu ili Melbournu, i kad god im se na platnu ukaze crno-bijeli film, na trenutak ce se osjetiti uskracenim i prevarenim jer ce im nedostajati podzemna vlaga. Bez mraka nema kina, a bez vlage nema Kinoteke. Ta istina nekada je vazila na prostoru od deset kilometara, od Romanije do Igmana, a danas vazi kamo god bila glava koja ovo cita.

TRI TRADICIJE

DVADESET KORAKA ILI KOJI KORAK vise trebalo je preci i reci kako smo objedinili duh, tijelo i spol. Taj put, sva je prilika, nikad nitko nije presao, jer da jest, najprije bi usao u staru pravoslavnu crkvu, pomolio se Bogu i zapalio svijece, na zasebnim postoljima za svoje zive i mrtve, onda bi produzio do cevabdzinice Devetka i pojeo cevape, sudzuke ili kombinaciju, a na kraju bi otisao u birtiju koja se zvala Drina i potrazio seksualne usluge.

Bilo je, istina, onih koji bi ispunili dva od tri nabrojana poklonjenja svojoj vlastitosti: navratili bi u crkvu, pa na cevape, ili bi otisli u Drinu, pa opet na cevape, ali kako nas svijet nikad nije bio ni nalik slikama iz bogohulnih bogoljublja iz neke talijanske ili spanjolske provincije, tako se Bogu i spolu nismo obracali u istom mahu i o istom trosku.

Stara pravoslavna crkva na Bascarsiji nije bila onoliko stara koliko nas je u skoli ucilo, koliko su propovijedali turisticki vodici i koliko su pred kraj nase povijesti zagovarali neki nasi po pitanjima Boga i povijesti naglo osvijesteni sugradjani, ali je ipak bila starija od sviju nas i u sebi je sadrzavala nesto od one izvorne, skromne i skrusene arhitekture nekih davnih vremena u kojima je molitva jednome Bogu bila zazorna, pa je zbog toga i Isus zavrsio na krizu. U jednoj vaznoj knjizi pise da je svejedno u kojem se i cijem hramu molis ako slutis bozju prirodu i ako ti je molitva iskrena. No, u staru pravoslavnu crkvu ulazilo se iz posve drugih razloga. Ulazili smo kad bi prijateljima iz dalekih gradova zeljeli pokazati nase starine i ugnjaviti ih pricama o nasoj multikulturalnosti, raznorodnosti i snosljivosti koja je, istini za volju, bila autenticna upravo onoliko koliko je danas od nje ostalo, ali ulazili smo u tu crkvu, zapravo u njezine pokrajnje prostorije, i u ljeto 1992. kada smo kupovali vostane svijece da njima, kada padne mrak, osvijetlimo nase ugasene domove.

Cevabdzinica Devetka duze je od jednog desetljeca bila najvaznija sarajevska cevabdzinica. To, naravno, ne znaci da je bila najbolja, ali je bila najvaznija, jer su bas za nju znali i ljudi koji su samo jednom i vise nikad dosli u Sarajevo. Sve do kraja njegovog zivota u njoj ste mogli sresti i Asima Ferhatovica Slinu (ili pristojnije - Haseta), gazdu i kultnoga navalnoga igraca ciju je karijeru neke davne 1964. prekinuo branic "Rijeke" Mario Brnjac. U Devetki su se jeli najveci cevapi u Sarajevu koji su, istina, za razliku od cevapa kod Zelje bili prepunjeni sodom bikarbonom, praskom za pecivo ili nekim drugim sredstvom koje im je povecavalo volumen, ali i ubijalo okus. Devetka je ujedno bila i prva sarajevska cevabdzinica u kojoj je prekrsen princip po kome u cevabdzinici ne smije biti kole, nego se pije samo jogurt ili kiselo mlijeko.

Birtija po imenu Drina bila je neformalni sarajevski kupleraj, iako ovaj zapisivac mora priznati da u zivotu nije upoznao covjeka koji je u Drini potrazio usluge ili koji bi barem bio spreman to priznati. Ali o Drini se zato naveliko pricalo, o Drini i nekoj kurvi koja se zvala Suhra, pa su u lokalnome govoru dugo sve kurve bile nazivane suhrama ili se pretpostavljalo da je bas svakoj kurvi na rodjenju dato takvo ime. U drugim gradovima ili na drugim mjestima u Sarajevu kurve su se zvale Keti, Monika ili Edita, a samo su na Bascarsiji kurve bile suhre. Postoji pretpostavka da su u Drinu dolazili vojnici koji su se u Sarajevu nasli na odsluzenju vojnog roka, a nju temeljimo na iskazu mariborskoga muzicara Zorana Predina, koji je prije desetak godina, nakon jednog svog koncerta, upitao gdje je Drina, bas ga je zanimalo jer mu se neki Mariborcanin hvalio da je tu kao mladi vojnik kupovao ljubav.

Sve tri pobrojane tradicije, objedinjene s tih dvadesetak koraka, u Sarajevu su imale duboko korijenje, ali se do danasnjih dana u potpunosti sacuvala samo jedna, ona cevabdzijska. Cevapi su, naime, i u ovoj najnovijoj povijesti jednako ukusni, a nije se bitno promijenila ni rang-lista najboljih cevabdzinica. Tradicija kupleraja, zapoceta s dolaskom Austro-Ugarske u nase krajeve, koja je svoj vrhunac i dozivjela pred kraj vladavine cara i kralja Franje Josipa, kada su punom parom radili kupleraji u Skenderija ulici i nekim obliznjim ulicama (u zgradama koje i danas postoje) nekako je prezivjela obje Jugoslavije, ali nije prezivjela i rusenje birtije Drina, koje se dogodilo malo pred rat. Tim cinom je simbolicki prekinuta jedna, a zapoceta je nova povijest: ono sto su nekad bile sirote nase drolje i sto je bila ta uboga Drina, danas su puno ekskluzivniji prostori i puno finije zenske. Iscezli su kupleraji, a ljubav se vec kupuje i kreditnim karticama.

Tradicija pravoslavlja i pravoslavnoga bogostovlja je zajedno s preostale tri tradicije cinila jedan religijski krug, zaokruzivala je sarajevsku kotlinu i stitila ju od onih zala od kojih svijet moze biti zasticen vjerom u Boga. Taj krug najprije je nacet istrebljenjem nasih Jevreja, pedesetak godina kasnije dogodilo se djelomicno isceznuce nasih pravoslavaca i katolika, a neka ce buduca povijest potvrditi hoce li Sarajevo ostati grad samo jednoga rituala i jedne vjere, dok ce sve drugo biti samo arheolosko iskopiste. Nekad bi nam takva slutnja zvucala kao prokletstvo, a danas smo na nju vec naviknuli, pa je i to znak da je tisucu sarajevskih povijesti dovrseno i da ulazimo u neko vrijeme koje ce, mozda, nekim buducim ljudima biti bolje, ali nikada nece biti nase.

ZASTO PADA SNIJEG

BILI SMO SRETNI, SRETNIJI OD DRUGIH koji su stajali pod istom zastavom, i bili smo baksuzi, puno veci baksuzi od onih koji su se nasem baksuzluku zlurado veselili. Eto, recimo, sjetimo se opet zime 1984. Iako je tih godina snijeg redovno i obilno padao, pa bi se najcesce zabijelilo vec za Dan republike, prosla je bila i Nova godina, a da na nas grad jos nije pala niti jedna jedina pahuljica. Januar je takodjer bio bez snijega, pocela je prva sedmica februara, umirali smo od straha jer su nase planine bile polugole, a blizio se jedini dan u nasoj povijesti koji nismo smjeli docekati bez snijega, uskoro je pocinjala Olimpijada, a Priroda ili Bog kao da su nas odlucili izblamirati. I vec su u zagrebackim, beogradskim i ljubljanskim novinama poceli izlaziti clanci o tome sto ce se dogoditi ako u Sarajevu ne bude snijega. Ti clanci bili su hladni i bescutni, kao da im je bilo svejedno sto Olimpijada koja treba zapoceti i u njihovoj zemlji odjednom moze otici negdje drugdje, a zapravo im i jest bilo svejedno. Naime, opcejugoslavensko misljenje bilo je da su Bosanci dobili organizaciju Zimskih olimpijskih igara sasvim nezasluzeno, mutnim i mracnim zalaganjima Branka Mikulica i ljudi oko njega, a ustvari su Olimpijadu zasluzili drugi, i Slovenci, i Hrvati, i Srbijanci jer su oni za ugled Jugoslavije u Svijetu, Pokret nesvrstavanja i socijalisticko samoupravljanje bili neusporedivo zasluzniji i u svakom poslu bili su pametniji i sposobniji. Slovenci su bili bolji jer su bili pedantniji, Hrvati jer su bili kulturniji, a Srbijanci jer su bili neposredniji i sarmantniji od Bosanaca.

To sto na Sarajevo nije htio pasti snijeg mogao je biti samo razlog za srecu, veselje i nove podsmjesljive primjedbe na racun bosanskih olimpijskih ambicija. Ustvari, po prvi puta se dogodilo da je za vremenske neprilike bila okrivljena necija niska inteligencija. Snijeg nije pao jer su Suljo i Mujo glupi i jer jedni proizvode vesmasine, drugi uzicki kajmak, a treci krlezu, dok njih dvojica sviraju nekoj stvari i nicemu i ne sluze nego da budu smijesni.

Da se nije dogodilo cudo, da samo par desetaka sati pred pocetak Zimskih olimpijskih igara nije pao pravi, veliki snijeg, tko zna kako bi nasa povijest uopce izgledala. Mozda ne bi bilo ni rata, mozda bi se nasi zemljaci i sunarodnici na kraju sazalili na nas i mozda bi posve zaboravili i da postojimo, pa bi svoja odrzavotvorenja proveli bez nas. Da nije Olimpijade nikada im ne bismo postali vazni, a da im nismo postali vazni vjerojatno bi nasa povijest trajala jos dugo, sve u miru, rahatluku i blazenoj nasoj gluposti. Prvi i posljednji put bili smo vazni za vrijeme Zimskih olimpijskih igara, sto nismo ni sami sebi mogli oprostiti, a kamoli bi nam oprostili drugi.

U trenutku nase srece, one koja je ostvarena samo zato sto smo takvi kakvi jesmo, u onome casu kad je te februarske noci poceo padati snijeg, Sarajevo je postalo vece i vaznije od Jugoslavije, ali nikada necemo doznati je li bas ta sreca bila smrtonosna ili je, mozda, sasvim suprotno, pa je u pravu onaj francuski novinar koji je prije par godina ustvrdio da bi Sarajevo proslo kao Srebrenica da nije bilo Zimskih olimpijskih igara.

Sreca je dvojbena i o njoj bismo mogli dugo dumati i uvijek ostajati na pocetku, ali je baksuzluk jasan kao dan, uvijek na jednak nacin bezazlen i bespogovoran. Eto, nakon sto je Bosna u Grenobleu postala prvak Europe, majicu s drzavnim grbom obukao je, pored Delibasica, Varajica i Radovanovica, i Anto Dogic. Igralo se europsko prvenstvo, vise se ne pamti koja utakmica, a negdje u desetoj minuti na parket je usao Dogic i odmah napravio licnu gresku, par sekundi kasnije napravio je drugu, a jedva da je istekla minuta kada je zbog pet licnih morao napustiti teren. Bio je to baksuzluk i nista drugo. Tako se zalomilo. Bio je takav dan. Poklopilo se. Zvijezde se tako rasporedile. Elem, Anto Dogic ostao je upamcen kao jugoslavenski reprezentativac koji je u rekordnom roku sakupio pet licnih gresaka, a vjerojatno bi se u kompletnoj povijesti kosarke tesko nasao netko tko bi ga u toj baksuznoj brzini prestigao. Ne treba ni napominjati kako je ostatak Jugoslavije trubio da Dogica nije trebalo pozvati u reprezentciju i da nikome nije padalo na pamet da primijeti kako covjek ipak igra u klubu koji je prvak Europe, te da je ponesto bolji igrac od svojih reprezentativnih kolega Joze Papica i Blagoja Georgijevskog. Platio je tih dana Anto to sto je Mujo, kao sto ce pet godina kasnije platiti i onaj snijeg koji je u pravome trenutku pao, a da ni sam nikada ne dobije odgovor na pitanja u kojima lezi sva filozofija nase historije: zato snijeg pada, pa ne pada i zasto nam sude pet licnih cim se dignemo sa mindera i za promjenu postanemo malo borbeniji.

SMRZNUTI SVIJET

NA MALOM SLAGERU SEZONE TE JE godine pobijedila pjesma koja je pjevala: hej, potoce, kuda zuris, kuda zuris, druze moj, zasto tako plahovito juri gorski talas tvoj..., grad se od pocetka oktobra do kraja marta uglavnom grijao na cumur ili loz-ulje. Postojale su tri vrste cumura: kreka je bila najbolja, banovici su bili nesto losiji, a najgori je bio cumur koji se zvao miljevina. Razlika u cijeni bila je neznatna, ali vrlo cesto kreke i banovica nije bilo na skladistu, pa smo bili osudjeni na miljevinu, njezin smrad i dim, te na noci u kojima su se mrznuli prsti kad bi ostali izvan jorgana i jutra kada smo se jedva dizali iz kreveta jer su kreveti bili topli i njezni, a sav nas svijet bio je smrznut.

Fine familije cumur za sljedecu godinu uplacivale su krajem maja i pocetkom juna, svakako prije odlaska na ljetovanje, dok smo mi aljkavi i nekucevni, a takvih nas je bila vecina, cekali septembar. U kancelarijama Ogrjeva bi tada bile poslagane stotine uplatnica; stotine familija cekalo je da im dodje kamion sa cumurom, prolazili su dani i tjedni, prosao bi vec citav mjesec od dana uplate do dana dostave. Katkad bi vec pao i prvi snijeg, kamion bi se istovarao po nevinoj bjelini nase ulice, uzimali smo lopate u ruke i onda polako, lopatu po lopatu, kantu po kantu, pa u podrum. Zvuk metala koji struze o asfalt nezaboravan je i neponovljiv i vise ga nikada necemo cuti jer nigdje na svijetu nema tih cumura, tih kreka, banovica i miljevina, i nema tog Sarajeva koje se gusilo i grijalo na dimu rudnih bogatstava Bosne i Hercegovine.

Pec se punim imenom zvala "trajnozareca pec Kreka Vesso". Pocetkom sedamdesetih bila je hit nauke, tehnike i termodinamike. U prospektu je pisalo da se nikada ne gasi ako se po propisima nalozi, ali mi se tih propisa nismo mogli drzati jer smo nasu pec lozili obicnim domacim cumurom, sto je, po propisima, bilo nedopustivo. Naime, trajnozareca pec Kreka Vesso se, prema prospektu, trebala loziti briketima od koksa, koji su se prodavali u najlonskim vrecama od po dvadeset kilograma i bili su nevidjeno skupi. Ti briketi su, navodno, bili silno mocni, njihov zar grijao bi i po dvanaest sati nakon posljednjega lozenja i omogucavali su da samo jedna Kreka Vesso pec zagrije cijeli dvosobni stan. Tako je to, mozda, bilo u Njemackoj, u zemlji po cijoj smo licenci proizvodili te peci, ali u Sarajevu je moralo biti drukcije. Niko nije imao tih para da umjesto banovica, kreke i miljevine kupuje koks, a oni koji su imali para, ti se nisu grijali na samostalno lozenje.

Peci na loz-ulje bile su jos strasnije od trajnozarecih peci Kreka Vesso. Dok su sobe u kojima se lozio cumur vonjale na teski crni dim, na sumpor i podzemni svijet ubogih bosanskih rudara, sobe koje su se grijale na loz-ulje zaudarale su kao utroba najcrnjeg kamiona. Smrad cumura bio je nas, domaci, dok je vonj nafte pripadao nekom tudjem, visokorazvijenom industrijskom svijetu, ali ne njegovim stanovima i sobama, nego njegovim tvornickim postrojenjima.

Valjalo je prezivjeti tu zimu, dok je u rana jutra s malog plavog Sonyjevog tranzistora svirao mali slager sezone i dok smo se, prije skole, spremali da trknemo do pumpe i donesemo dvadeset litara loz-ulja, koje ce nas ogrijati i okaditi u naredna tri dana. Za takvim grijanjem i tim zimama niko normalan ne moze osjecati nikakvu nostalgiju, pa ni za danima kad nas je odvodilo iz skole u Lutkarsko pozoriste koje se nalazilo u podrumu Kamernog teatra, tamo gdje je danas Kabare, u cijem je uglu bila jedna velika pec na cumur. Smrdila je ona dok smo mi gledali Tko je Videku sasio kosuljicu, pa smo onda glavoboljni izlazili na hladni i smrznuti dan, nesvjesni da pred nama stoji cijeli zivot i da cemo u tom zivotu tijela i srca grijati na nekim drugim, manje pamtivim i smrdljivim ogrjevima.

VREMEPLOV ZIVOTA

U VRIJEME KADA SE NA TELEVIZIJI prikazivala serija Svemir 1999., cinilo nam se da ta godina dugo nece doci, da je tako daleko pa s nama i nasim zivotima nista ne moze imati. Gledali smo naivne prikaze kolonija na drugim planetima i pomisljali: da, svakako, tako ce to jednom izgledati! I vec bi nam doslo tuzno sto jednom vise nece biti ovog naseg svijeta i ove nase povijesti, nego ce ljudi umjesto svojih bistrika, vratnika i cengic vila imati svoje marsove. Polako smo odrastali uz tu seriju, uvjereni da ce 1999. godina biti bas takva, svemirska.

Izgledala nam je daleko i kad smo vec odrastali i kad su nacionalne zvijezde postali ljudi nasih godista i kad se vec cinilo da osvajamo svijet onako kako su ga osvajali nasi roditelji i kako ga mlade generacije osvajaju otkako je ljudi i ljudske zajednice. Godine 1991. bili smo stari kao Dejo Savicevic i Piksi Stojkovic, a 1999. i kolonije na drugim planetima bili su nam jednako daleki kao i prije desetak godina, u vrijeme kada se serija vrtila po televizijskim ekranima.

Medjutim, bas te 1991. svrsena je nasa povijest i zapocelo je neko novo vrijeme, ono vrijeme u kojem cemo postati gorko svjesni da nikada necemo osvojiti svijet, da ce generacija nasih oceva odlucivati o svim ovim sudbinama, sve dok ne dodje svome bioloskom kraju, a tada ce ju zamijeniti - generacija nase djece. Mi nikada necemo vladati, nikada necemo doista odrasti i vise nikada necemo zivjeti u svome vremenu. Nase vrijeme je iskocilo iz zgloba i otislo negdje mimo nas. Otislo je tamo gdje su svi oni ljudi koji su umrli zajedno s njim.

Njihovih se imena tesko prisjecamo jer su umirali tokom te posljednje, 1991. godine i u prvim mjesecima 1992., dok smo jos vjerovali kako ce 1999. covjecanstvo zivjeti u marsovskim kolonijama. Nakon njihovih obicnih, mirnodopskih smrti uslijedilo je ono sto ce u glavama ljudi ponistiti svaki individualitet umiranja. Nakon nase povijesti vise ne umiru ljudi nego umiru hiljade, desetine hiljada onih koji se vise ne zovu po sebi i nemaju svojih sudbina, nego se zovu po narodima i dijelu njihove sudbine. Nije cudo sto smo ih zaboravili, te koji su nas napustali u posljednjim trenucima nasih proslih zivota.

Evo, ovaj zapisivac se sjetio jednoga od njih. Zvao se Vladimir Medan, zavrsio je Prvu gimnaziju u generaciji 1984/85., a poginuo je posljednjeg mirnodopskog ljeta, u prometnoj nesreci, negdje na Trebevicu. Zivio je jedva dvadeset i sest godina i u zivotu nije stvorio nista veliko. Vjerovatno ga se rijetko sjete i oni koji su s njime isli u razred i koji su danas razbacani sirom svijeta i obavljaju neke vazne poslove u zivotima koji vise nisu njihovi i u povijestima koje su prihvatili kao svoje. Medju njegovim skolskim drugovima ima stvarno uspjesnih ljudi: jedna djevojka je avangardna kompozitorica negdje u Americi, neke su se udale za vrlo mocne ljude, a neke i neki ce tek stvoriti velika djela i ostati upamceni u nekim tudjim kulturama. Vecina ih je otisla iz Sarajeva i nikad se vise nece vratiti. On je, medjutim, ostao. Lezi na jednom sarajevskom groblju: covjek koji i ne zna da je bio rat i da je svemu dosao kraj. Vladimir Medan je zaustavljen u trenutku u kojem uspomene jos uvijek nisu postale uspomenama, da ostane posljednji cuvar vremena kojem je namijenjeno da bude zaboravljeno jer u njemu nije bilo herojskih djela i jer je svrseno s posljednjim danom mira.

Medan se pokusavao baviti rezijom, a u starim Licima objavio je jednu pjesmu. Iz te jedine njegove pjesme u sjecanju je ostao tek nemusti stih: "Sacuvaj me, Boze, od istine i praskozorja." Bog ga je sacuvao i ucinio da njegova smrt bude izbrisana pred smrtima naroda. Stanovao je na Vrbanja mostu, rodjendan je slavio u maju, bio je oslobodjen vojske, novu 1984. godinu docekao je u jednoj kuci u Ulici Fadila Jahica Spanca... Kako su svi ti podaci danas nevazni i koliko je samo u njima praznoga zvuka, onog koji odjekuje samo ako mu pridamo znacenja bez kojih je ostao onoga trenutka kada nam je po prvi puta postalo jasno da smo zapoceli novi zivot, a da se stari nece vratiti nikome, ni zivima, ni mrtvima.

Treba se samo prisjetiti tih imena, tih ljudi koji su umirali cas prije nego sto cemo svi saznati da je kraj. Kad ih se sjetimo, ucine nam se da ipak postoji neka sansa da se ukrcamo u taj vremeplov i da se

vratimo u nase zivote, u zivote nase povijesti, samo na jedan dan, koliko nam je potrebno da se oprostimo i da nas vise ne muci sto smo otisli bez pozdrava. Recimo, da se jednog ljetnog dana, istog onog dana kada pocinje rat u Sloveniji, uputimo pred Teatar, izljubimo se i izgrlimo sa svima, onda odemo u samoposlugu, upamtimo etikete i cijene svih marmelada, svih pavlaka i svih sampona nase povijesti, oprostimo se zatim od prvoligaske nogometne tablice i vratimo se u ovo vrijeme u kojem sad zivimo. Taj vremeplov bio bi najveci dar. Samo da se pozdravimo. Da se nismo nadali, sigurno bi se pozdravili sa svima.

DVOJNI C

U NASTAVNOM PLANU I PROGRAMU PISALO JE da se tokom skolske godine imaju odrzati dva izleta s ucenicima. Prvi, u ranu jesen, mirisao je na mokro lisce i maglu. Okupljanje bi bilo u podnozju trebevicke zicare tocno u osam. Ponedjeljak je ili petak, budi se grad oko bistricke kasarne, usamljena poput posljednjega carskog askera, kameni se Inat kuca, a mi sirimo nevidjenu dreku i viku, iz krosnji izlijecu jata preplasenih ptica, na prozorima se pojavljuju lica zabrinutih nena, posljednji pijanci vracaju se s nocnih dezurstava.

Uskoro ce teska i mucna jesen, uskoro ce zima, duga, teska polugodisnja sarajevska zima, a crno-bijeli televizori Elektronske industrije pronosit ce glas Snezane Jandrlic i grupe Suncokret, dolazi zima, duga i hladna, pada prvi sneg. Sve to Sarajevo zna i osjeca, iako je jos toplo, temperature su ljetne, ali ta slika divlje djece, ucenika Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic" koji idu na Trebevic da ispune nastavni plan i program za prvo polugodiste, tocnija je od svake vremenske prognoze. Slijedi jesen, slijedi zima, slijedi godina u kojoj cemo biti stariji i mudriji, u kojoj ce netko odrasti i zaboraviti, a netko drugi stasati za prve izlete.

Stizu uciteljice i razrednice, vika se malo smiruje, nesretne zene pokusavaju organizirati ono sto je nemoguce organizirati otkako je svijeta i skole. Za primjer uciteljica poteze Sandora za uho jer je Dulijeti Balic otimao kesu sa sokovima i sendvicima, a Sandor je gleda onim nekim pogledom u kojem ima straha i mrznje, pogledom koji ce jednoga dana odrasti u nesto cega se sve uciteljice i sve majke jednako plase. Ideali uciteljica i majki odavno su mrtvi, samo sto one, nesretne, to jos uvijek ne znaju, pa se za primjer hvataju uha, prvog koje im se nadje pri ruci.

Ovo je vrijeme prije vremena konzervi s colom. U modi je Dvojni C, tetrapak na kojem su nacrtane hiljade kapi narancinog soka. Slamku treba zabosti u klizavi, oznojeni kruzic pri vrhu. Taj ce sok tokom sedamdesetih vise puta mijenjati svoje lice, sliku na vrecici, boju i miris dalekih naranci, ako su to uopce narance, ako to nije nesto drugo sto zamjenjuje narance i na njih samo lici. U nasim je djetinjstvima postojala strasna razlika izmedju naranci i soka od narance, ali te razlike nismo bili svjesni, niti smo o njoj stigli razmisljati. Tek, silno nas je iznenadilo kada su se krajem sedamdesetih ili pocetkom osamdesetih pojavili prvi dzusevi. Tada se srusio mit Dvojnog C i zauvijek je premoscena, asfaltirana i betonirana provalija izmedju narance i njezinog okusa.

Osim Dvojnog C u svakoj se izletnickoj kesi nalazio sendvic, sav suh i nikakav, sendvic sa Zdenka sirom, sa parizerom ili s Upijevom sudzukom. Bio je tu i Smoki, proizvodnje Soko Stark, pa cokolada Seka ili cokolada Braco ili Toblerone.

Zicara nas je nosila na Trebevic. Iza ledja nam je ostajao grad, nas dragi jedini grad koji nismo voljeli, prema kojem smo bili ravnodusni na jednak nacin na koji je novorodjence ravnodusno prema kolijevci. O kolijevkama njezno misle samo starci, prema svome gradu njezni su samo oni koji su vidjeli njegovu smrt. A onda smo stizali na vrh, opet smo vikali, opet smo jedni drugima otimali kese s hranom i opet bi netko bio povucen za uho. Hodali smo do Doma penzionera, nadvijali se nad stijene samoubojica, osjecali da nam kroz zile struji jedan novi osjecaj, u nama se radjala neka mala smrt koja ce nas pratiti cijeloga zivota i bit ce izvor i srece i straha. Na Trebevicu su neki zapalili prvu cigaretu u zivotu, neki su gucnuli prvu pivu, a neki su se u igri zaloga prvi puta ljubili u usta.

Nekoliko dana nakon Dana oslobodjenja Sarajeva vodilo nas je na drugi, proljetni izlet. Islo se na Vrelo Bosne, trojkom do Ilidze, a onda pjeske do mosta gdje su bili konji i kocijasi. S tog mjesta, opet organizirano, polazili smo prema Vrelu Bosne. Promicu pokraj nas austrougarske ladanjske kuce u kojima su se nekada odmarala gospoda, a sada drijemaju pod debelim slojevima prasine i vremena. Te kuce bile su kuce s borama, stare i zabrinute kao one bistricke nane, ali mi nismo marili za njihovu starost. Smjelo smo koracali, urlali smo ili smo sutjeli, bili smo sretni ili smo bili zabrinuti, nista od svega toga vise nije vazno. U dnu nasih pogleda spajala su se dva reda stabala u jednu tocku. To je zamisljena tocka, znali smo, ona uopce ne postoji, ona je opticka varka... Tamo, na kraju nasega puta je Vrelo Bosne, daleko iza ledja je Ilidza, jos dalje je nas grad. Tocno u dan, tocno u sat, tocno u minut, stizalo je proljece, a za njim i ljeto.

Eto, tako smo utjecali na promjenu godisnjih doba, poput malih izaslanika nekog dobrog slavenskog boga najavljivali smo zime i ljeta, nesvjesni zivota koji prolazi i sasvim odredjeni nastavnim planom i programom u kojemu su bila zapisana ta dva skolska izleta i zbog kojeg su oni koji bi ostali kod kuce dobijali sest neopravdanih casova.

AUTSAJDER

RIJEC AUTSAJDER POSTAT CE JEDNIM OD vaznijih pojmova nasih zivota. Casno je biti autsajder, naucili smo kada smo odrasli. To znaci hodati svijetom kao Ginsberg, umrijeti u kamp-kucici kao reziser Divlje horde, u sedamdesetoj oblaciti farmerke kao Zuko Dzumhur i biti tako veliki da ti prestane biti vazno, recimo, sto nemas para i sto vlastiti zivot nisi ucinio onakvim kakvim su ti ga zeljeli uciniti oni koji su te najvise voljeli, ali su te najslabije poznavali, recimo roditelji. U svijetu bogatih, okrutnih i pohlepnih vjerojatno

je casno biti autsajder, tako da smo vec skoro zaboravili pravo znacenje te rijeci. Zaboravili smo za sto se ona vezivala u vrijeme kada smo je prvi puta culi i prezirno je poceli koristiti.

Za generaciju rodjenu 1966., koja je prva nogometna uzbudjenja dozivljavala u sezoni 1973/74. pojam autsajdera je bio fudbalski klub "Bor". Nakon sto se za dlaku izvukao od ispadanja iz prve lige, "Bor" je sljedecu godinu, 1974/75., docekao na posljednjem, osamnaestom mjestu. Nije se stigao ni boriti za opstanak jer je vise od pola godine toliko zaostajao za konkurentima da ama bas nitko nije njegovo ime izgovarao bez dodatka autsajder. Kao da je vec i u skolskim atlasima uz gradic Bor, bogat rudnim nalazistima i prljavom industrijom, stajao prefiks autsajder. Gradiska je bila Bosanska, Pozega je bila Slavonska, a Bor je te godine bio Autsajderski.

Nakon sto je ispao iz lige, "Bor" se vise nikada nije vratio u ono sto su sportski komentatori zvali drustvom najboljih. Golman Ljubisa Dalanovic otisao je u "Radnicki" ili "Olimpiju", najveca zvijezda kluba Murat Saran tko zna gdje, a Borisa Dordjevic presao je u "Hajduk", u kojem je igrao nekoliko godina, dogurao do reprezentacije, a onda se izgubio negdje daleko u Njemackoj.

Autsajderi su kao vilini konjici. Budu, pa ih vise nema. Cim si autsajder, osudjen si na nestanak i na sjecanje rijetkih posvecenika koji pamte sve slabe i nemocne, a zaboravljaju sve jake i velike. "Bor" je nestao i vise nikada nitko za njega nece znati. Jedan mali grad potonuo je u anonimnost u kojoj ce ostati sve dok ova povijest ne zavrsi.

Kosarkaski autsajderi bili su splitski "Dalvin" i ilidzanski "Igman". Jedan za drugim usli su u prvu ligu i iz nje ispadali bez osvojenog boda, smijesni, mali i jadni, u susjedstvu velikih i mocnih klubova, "Jugoplastike" i "Bosne", oni nisu mogli biti nista drugo doli bizarne pojedinosti jednog sentimentalnog zivota. U tom autsajderskom "Igmanu" te je godine igrao i Dragan Zrno, koji ce kasnije postati ozbiljan kosarkas, stici ce do Skenderije i osvajat ce s "Bosnom" i neke titule, ali vise nikada nece biti tako i toliko najbolji koliko je najbolji bio u najgorem od svih nasih prvoligaskih klubova, u "Igmanu" s Ilidze.

Povrsan svijet vjeruje da je nase skijanje zapocelo s Bojanom Krizajem, ali to je sasvim pogresno. Prije Krizaja na svjetska prvenstva odlazio je sarajevski spustas Ajdin Pasovic i zauzimao neka (skoro) posljednja mjesta. Ali Pasovic nije odustajao, on je skijao i skijao, isao od takmicenja do takmicenja i dugo godina bio jedini pravi jugoslavenski skijas. Taj vjeciti autsajder trajao je sve do pojave slovenskih skijaskih sampiona, a onda je nestao sa staza, njegovo ime zaboravili su cak i sportski novinari, ali je istina da je on bio vijesnikom zlatnih vremena i potvrdom kako povijest katkad zna zapoceti upravo autsajderima, iako nam se u vremenima pesimistickog rastrojstva i opce propasti cini da se povijest s autsajderima zavrsava.

Price o "Boru", "Dalvinu", "Igmanu" i Ajdinu Pasovicu drage su jer imaju miris proslosti. One proslosti u kojoj se lose stvari nisu dogadjale. Tako danas mislimo i osjecamo jer smo sve lose pozaboravljali i jer je oko nas toliko ruznih, nepristojnih i bahatih ljudi koji se samo losega sjecaju, cak i onog loseg koje se nikada nije dogodilo. Ali u tim pricama ima i neke teske i tmurne tuge, vjecne magle i zime koja je prekrila nase zivote. Razlog tuzi je u cinjenici sto oko sebe ne vidimo vise takve autsajdere, sto vise nema ni "Bora", ni "Dalvina", ni "Igmana", i Ajdina Pasovica. Nema pretplacenih na posljednja i pretposljednja mjesta jer vise nitko nije toliko los da bude gori od drugih. Nema onih koji bi publici bili smijesni, ali se cini kako bi se publika trebala smijati sama sebi. Zato je i rijec autsajder promijenila znacenje. Reci danas nekom da je autsajder je isto sto i reci mu da je gospodin. Zapravo, autsajder je ljepse ime za gospodina.

ALIJA

Evo, jos i danas cim zami risi mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom, kad kazes Alija, koga se sjetis? Ako se sjetis ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina, to znaci da si sasvim izlijecen od svake proslosti ili jos uvijek nisi osjetio da je stiglo proljece i da nam dolazi najljepsi od svih praznika nasih djetinjstava, Prvi maj, praznik rada. U ovo doba godine, ama bas uvijek, kada netko spomene nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije Sirotanovica, cije je lice obiljezilo sav jugoslavenski komunizam, a da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo. Kada dodje Prvi maj, u televizijskom dnevniku, koji ce voditi nasmijano lice Rinka Golubovica s karanfilom u zapucku, jedna od vijesti bit ce i ta da je delegacija Saveza socijalistickog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovica i dodijelila mu spomen-plaketu u cast praznika rada.

On je bio taj nas radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjecamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na nacin na koji se u casovima srece i zanosa vjeruje u besmrtnost duse. Njegovo lice bilo je otisnuto na novcanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo nase djetinjstvo bila osnovnim sredstvom placanja i jos se, evo, sjecamo dana kada bi nam dalo hiljadarku za kruh i mlijeko, a kusur od dvije stoje zadrzali bismo za sebe. S tom se hiljadarkom kasnije mogla kupiti samo ulaznica za kino, a jos kasnije ona je zamijenjena kovanicom koja se isto tako zvala hiljadarka, ali je vrijedila neusporedivo manje. Dan kada je inflacija iz nasih zivota istjerala lice Alije Sirotanovica bio je dan kada je rijec proleterijat promijenila svoj smisao, a u nase zivote usle su grube sale na racun radnicke klase i radnika. Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na skole i fakultete, nego se islo u rudnike i tvornice.

Ali u predvecerje Prvog maja, tacnije tridesetog aprila u devetnaest i trideset, sjecali smo se radnika i prvoga medju njima, velikog Alije Sirotanovica, koji je izmislio za sebe specijalnu lopatu i njome oborio svjetski rekord u kopanju uglja koji je prije njega drzao neki Rus Strahanov. A Alija, jadan, on je uglavnom sutio, stidljivo poput djevojcice odgovarao na novinarska pitanja, a bio je star koliko samo rudar moze biti star, s borama koje su bile duboke kao sto nama nikada nista duboko nece biti. Imao je brcice, one koje bi neku budalu podsjetile na Hitlera, a zapravo su to bili brcici koje je u Bosni tih godina imao skoro svaki

penzionirani radnik ili rudar. Maleni, sijedi brcici kao jedini ukras na licima ljudi koji su izgradili zemlju. Oni su je toliko izgradili da je ni svi naredni ratovi nece srusiti, nego ce opet, kada ratovi dodju kraju, vecina onoga sto oko vidi ostati djelo ruku Alije Sirotanovica i njegovih bezimenih drugova.

Sarajevska televizija imala je emisiju o radnicima. I tko bi se sad sjetio kako se ta emisija zvala! Bila je crno-bijela i uvijek je pocinjala pjesmom o bratu koji svako jutro ustaje u pet i zuri na posao, "usput kaslje, usput dise cisti zrak", pa za njega kazu: "on je teska industrija, on je taj fundament". Ta je emisija bila dosadna kako su dosadne mogle biti samo emisije o radnicima i poljoprivrednicima jer nam ti ljudi nisu imali sta reci, ni poruciti. Govorili su tesko, govorili su malo i bilo ih je sram. Cega su se sramili radnici i cega se sramio Alija Sirotanovic, to nikad niko nece znati. Mozda su se sramili mjesta koje im je bilo namijenjeno u komunizmu: odmah uz zastavu, grb i himnu. Radnik i rudar nikad na televiziji nije mogao biti covjek. On je bio simbol koji vijori na vjetru i traje sve dok se ne podere.

A onda bismo se budili ranim jutrom i isli na prvomajski uranak. Zasto smo isli tako rano, maltene s prvim suncem? Mozda zato sto je u socijalizmu Prvi maj bio surogat Uskrsa ili smo, mozda, trebali osjetiti kako je radnicima koji je svakoga dana u zoru dizu. To vise i nije vazno. To uopce nije vazno. To nikada nije bilo vazno. Tamo, dolje pod zemljom lezi Alija Sirotanovic, lezi sva radnicka klasa naseg djecastva, leze oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli jos samo zuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanovic andjelima poklanja hiljadarke, a7 njima se oci pune suzama.

SJECANJE NA DEMIR KAPIJU

IMENA SVJIH LJUBAVI, KOLIKO GOD BILE usputne, prve ili plitke, nikada ne zaboravljas. Takodjer, neces zaboraviti imena gradova u kojima si na putu u vojsku tek popio pivu ili si izasao iz voza da se na njihovim zeljeznickim stanicama napijes vode. Ali vec si zaboravio ime najtoplijeg grada u Jugoslaviji. Zaboravio si Demir Kapiju, mjesto gdje nikada niko nije stigao, ali za kojega su svi znali; jedino mjesto u nasoj povijesti koje je bilo toplije od Mostara. Ta Demir Kapija nije silazila sa vremenske prognoze negdje od kraja maja, pa sve do sredine septembra. Kada bi usred jula naglo zahladilo, Sarajlije obukle kisne mantile i vijetnamke, a negdje na Jadranu turisti se mrznuli u sobama ispod vlaznih frotira, kada bi se na Hvaru dogodio prirodni fenomen i usred bi ljeta pala kisa, sto su poduzetni hotelijeri nagradjivali besplatnim nocenjima za sve goste, kada bi se cak i Mostar poceo pomalo smrzavati, u Demir Kapiji je i dalje bilo plus 35. A kada je jedne godine, krajem sedamdesetih ili pocetkom osamdesetih, ko bi to vise znao, tridesetog augusta u Sarajevu iznenada pao snijeg, u Demir Kapiji je zabiljezena temperatura od 37 stepeni.

I tako, trajala nam je Demir Kapija sve do prvih dana jeseni, a onda je narednih sedam-osam mjeseci niko ne bi ni spomenuo. Zimi se o njoj sutjelo jer nije bilo ama bas nicega, ni jednog jedincatog razloga, ni jedne vazne stvari po kojoj bi Demir Kapija ikome bila vazna. U socijalizmu je bilo tako: postojala su mjesta, stvari, prirodni i drustveni fenomeni, pa i ljudi koji su samo u jednom bili najvazniji, ali u tome u cemu su bili najvazniji, tu im nije bilo ravnih na svijetu. Tako je i Perucica postala jedina prasuma Europe, Trebisnjica najduza ponornica svijeta, a covjecija ribica stvorenje koje zivi samo kod nas i nigdje vise. Ni Perucica, ni Trebisnjica, ni covjecija ribica, ni Demir Kapija nikome nisu bile vazne u onome u cemu nisu bile prve ili najvece ili jedine. Njihova funkcija je jednostavno prestajala onoga trenutka kada bi sisle s pobjednickog postolja. Eto, zato niko i nije otisao da vidi Demir Kapiju, niti je iko u Perucici pokusao naci nekog naseg Tarzana.

Za zimskih mjeseci zapravo i nismo znali da Demir Kapija postoji. Nikada ne bismo pomislili na nju, pa kad bi nam se opet u kasno proljece pojavila u vremenskoj prognozi, pravo bi nas iznenadila. To iznenadjenje uvijek je bilo ugodno. Kao kada covjek nakon godina i godina u tramvaju sretne drugaricu iz razreda, onu ruznu, tihu i neprimjetnu iz trece klupe do prozora, i onda se iznenadi kako na nju nikad nije pomislio, ali je ipak nije zaboravio. Tako ni mi ne bismo zaboravili Demir Kapiju.

Za zaboravljanje se trebalo dogoditi nesto vece. Trebala se raspasti zemlja u kojoj smo zivjeli i koju smo nazivali domovinom. Trebala se promijeniti vremenska prognoza, a nebo nad domovinom pomaknuti se nekoliko stotina kilometara prema zapadu. Cudno, ali ranije se na meteoroloskim kartama nikada nidje vidjela Italija, a danas cesto vidjamo i citavu Europu.

Demir Kapija danas je poput karmina nadjenog u starom kaputu koji su sasvim pojeli moljci, pa se spremas da ga bacis u smece, ali za svaki slucaj provjeravas je li ti nesto ostalo po dzepovima. Nije ostalo nista osim tog karmina koji je jednom davno, po povratku iz kina, tvoja cura spustila u tvoj dzep jer su njezini dzepovi, valjda, bili puni. Ili je to ucinila iz nekog drugog razloga, recimo nagovorena od onih melankolicnih andjela koji vode racuna o tome sto ce ljudi nalaziti u dzepovima kad po prvi put nakon deset godina zavuku ruke u njih. Nema vise ni cure, ni Demir Kapije, ali postoji osjecaj za neku cudnu, nikad sasvim definisanu uspomenu.

Postoje stvari koje bi bilo lako saznati, ali ti najednom postaje vazno da ti se nikada ne otkriju. Recimo, lako bi bilo danas se raspitati kakve su bile zime u Demir Kapiji, zime o kojima nijedna vremenska prognoza nije nista rekla. Ali ako se za januar u Demir Kapiji nismo raspitivali u ona vremena, bolje je da to ne cinimo ni danas. Uspomena moze ostati cijela samo ako nije dopisivana i ako u sebi sadrzi samo ono sto je sadrzavala dok je jos bila mlada i dok se jos nije zvala uspomenom.

RUDI I REJHAN

EVO, RECIMO DA TE JE PUT NANIO U VARAZDIN, u tamosnje Hrvatsko narodno kazaliste, i onako besposlen listas stare programske knjizice i afise. Godina je 1947. ili 1949, slike neke predstave na revolucionarnu temu, nekog partizanskog igrokaza, neke socijalisticke romanse u kojoj zaljubljena radnicka

klasa pobjedjuje sve svoje neprijatelje i sudbinu. Vidis lice mladica, sirokoga osmijeha i razrogacenih ociju koje kao da su upravo vidjele neko smijesno cudo komunizma. Mladic u ruci drzi radnicku kapu, mase njome ili nekome nesto pokazuje. Ne mozes skloniti pogled od njega, poznat ti je, a ne mozes vjerovati da nekoga svoga mozes sresti u afisi iz neke davne godine, u nekom dalekom zagorskom teatru, na samoj ivici svijeta kojeg si nekada smatrao svojom domovinom.

Citas ime ispod fotografije: Rudolf Alvadj. Osvrces se, trazis nekoga kome bi rekao - vidi, pa to je Rudi Alvadj - ali nikoga nema tko bi znao. Ime tog glumca Varazdincima nista ne znaci. Njegovo ime nista ne znaci ni ljudima na desetine i stotine kilometara oko Varazdina. Nesto pocinju slutiti tek kada se primaknes granicnom prelazu Izacic, ali cak ni u Cazinu i Bihacu vise ne pamte tog imena. Ne pamte Rudolfa - Rudija Alvadja, ali se ipak zamisljeno mrste jer to ime pamti zemlja po kojoj hodaju. Zemlja u koju je stigao kao mladi glumac Varazdinskoga kazalista da u njoj stekne slavu kakvu nikada nije i kakvu nikada vise nece niti jedan bosanski glumac osim Rejhana Demirdzica.

Momo i Uzeir su kroz cijelu jednu povijest bili mitski junaci zemlje koja je slavila bratstvo&jedinstvo i koja je samoj sebi cestitavala Bozice i Bajrame cak i onda kada je samoj sebi bajrame i bozice zabranila. Njih dvojica bili su njezin simbol i njezin tajni znak jer nikome nisu bili razumljivi i dragi osim tuznome nasem proleterijatu, rudarima, livcima i komsinicama s viklerima koje su jednom sedmicno palile radio da cuju o cemu danas eglenisu Momo i Uzeir. Sulju i Muju izvozili smo u svijet, a Momu i Uzeira zadrzali smo za sebe jer su oni govorili o onome sto se samo nas ticalo ili su govorili na nacin koji se samo nas ticao. Dedo pravoslavac i dedo musliman ostatku Jugoslavije nisu nista znacili. Jugoslavija je bila zemlja u kojoj ljudi jedni o drugima nisu morali voditi racuna jer je o svima racuna vodila partija, ali je ta velika zemlja imala svoje srce, svoju Bosnu, zemljicu u kojoj nijedna partija nije mogla ponistiti tu smrtonosnu bliskost izmedju ljudi razlicitih imena, pa su ljudi sami o sebi morali voditi racuna. I nemojte sad reci da su toliko vodili racuna da su se na kraju poklali jer se u nasoj povijesti i nisu poklali, pa ta povijest zbog toga i jest dobra i draga. Klanje je nastalo kasnije, ali to je dio neke druge price i citanke koja ce biti napisana kad i mi nekome postanemo Momo i Uzeir.

Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjecanja. Tada je radio bio vazniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su zivjeli njegov zivot i brinuli sve njegove probleme.

Kada je sagradilo ona dva Unisova nebodera na Marijin-Dvoru, prica o Momi i Uzeiru vec je bila zavrsena, ali su neboderi ponijeli imena po njima dvojici. Ta imena ostala su za vjecnost ili za nesto sto je samo malo krace i solidnije od vjecnosti. Imena im je dao nepoznat netko. Da su neboderi nazvani opcinskom gradskom odlukom po Djuri Djakovicu i Mahmutu Busatliji ili po nekom drugom paru nasih velikana, imena bi im se kroz vrijeme izgubila, ali kako su nazvani po Momi i Uzeiru, oni ne podlijezu promjenama politickih sistema i rezima. Vjecni su kao sto je vjecno sjecanje zivoga grada.

Rudi Alvadj i Rejhan Demirdzic bili su veliki, karakterni dramski glumci. Njihove teatarske, televizijske i filmske uloge pripadaju jednoj sjajnoj kulturnoj povijesti, ali one su umrle zajedno sa njima dvojicom. Kazalisna predstava zivi dok se ne spusti zavjesa, filmska uloga traje dok stakori i vlaga ne pojedu vrpcu, a najveci glumci su oni iza kojih na kraju ne ostaje nista osim price, nekoliko kutija s fotografijima i afisama i grobovi koje nitko ne obilazi. Najveci glumci nikada nisu postali zvijezde. Zvijezdama nikad nisu postali ni Rudi Alvadj i Rejhan Demirdzic, ali su zato sami stvorili dvije velike mitske zvijezde nase povijesti. Stvorili su Momu i Uzeira, likove koji su bili u stanju postati neboderima.

HAUZMAJSTOR

POSTOJE DANI KADA SE KVARE SVE STVARI. Ujutro podjes da operes zube, kad ono - curi kotlic, mati da bi samljela kafu, a ono - crko elektricni mlin, ti da ces otkljucati vrata i sta? Pukne kljuc! Takvi te dani kostaju zivaca, samopouzdanje ti ode kvragu, mislis kako svatko normalan u ovoj zemlji zna popraviti kotlic, dok ti sa svojim rukama nista ne umijes uraditi osim sto ih pred svakim kvarom sklapas u neku nemustu molitvu i cudjenje koje je vise majmunskoga nego ljudskog porijekla. Ali sta ces! Nema sta nego da se smiris, preskocis jutarnju kafu, provalis vrata od stana i podjes polako, od radnje do radnje i od majstora do majstora, izdogovaras se kad ce koji doci, a onda ih danima cekas sa istom vrstom mutne i tupe tuge s kojom je covjecanstvo cekalo Edisona i Teslu da konacno osvijetle svijet. No, covjecanstvo u tom cekanju nije bilo samo, a ti si sam jer samo tebi u ovom gradu u isto vrijeme curi kotlic i ne radi mlin za kafu.

Nekada nije bilo tako. U nekim ne tako davnim vremenima u Sarajevu su postojali hauzmajstori. Izmislila ih je Austrija i obicno su zivjeli u prizemljima velikih zgrada. Po pravilu sluzbe, njihov je posao bio da odrzavaju kucu u ispravnome stanju i da stanarima poprave one jednostavnije kvarove na vodovodnim i elektricnim instalacijama. Ali bilo ih je i takvih, reklo bi se renesansnih majstora, koji su bili u stanju popraviti bas sve sto se moglo pokvariti, a sto je prosjecan gradjanin imao u svom stanu. Takvi hauzmajstori bili su legendarni i pamtilo ih se jos dugo nakon sto bi umrli i nakon sto bi se u njihove stanove doselila neka sirotinja iz proleterskih provincija. Hauzmajstori su radili do smrti. Za njih nije postojala penzija, niti vrijeme odmora. Radili su do posljednjega dana, a zatim se pretvarali u duhove koji i danas lebde nad vodama Miljacke i nad svim ispravnim stvarima u Sarajevu.

Hauzmajstor o kome je ovdje rijec bio je jedan od posljednjih velikih sarajevskih hauzmajstora, a vjerovatno i najveci u nasoj povijesti. Zvao se Vjenceslav Sulc, zivio je u ulici Dzemila Krvavca, a popravljao je sve sto bi se pokvarilo u kucama na Mejtasu, Didjikovcu, Bjelavama i svim okolnim kvartovima i mahalama. Svojim rukama je znao naciniti sve sto nam je tih sedamdesetih i osamdesetih godina trebalo da bismo sretno i bogato zivjeli svoje zivote. Za njega nijedna stvar nikada nije crkla, niti je bila za baciti, nijedna

ves-masina, nijedan mikser, ni bicikl. Popravljao je elektricne mlinove, ostrio i podmazivao mehanicke, pravio metalne plocice s nasim prezimenima i elektricna zvonca koja i danas zvone. Ali ono sto je bilo vaznije od svega toga, gospodin Sulc nas je lisavao one uzasavajuce bespomocnosti, one sitne propasti koja nastupa kad god se neka stvar u kuci pokvari. Dolazio je cim bismo ga pozvali i nijedna stvar nije mogla biti tako dugo pokvarena da bi se covjek stigao osjetiti uskracenim i siromasnijim nego sto je bio dok je ona radila. Taj covjek nam je pripadao kao sto su nam pripadale stvari koje je popravljao i nismo ni mogli zamisliti da ce i njemu jednoga dana doci kraj, da ni on nije besmrtan i da ce i on otici tamo gdje odlaze dobri hauzmajstori, u neki raj gdje ce andjelima i svecima popravljati navigacijske sprave, da ne zaborave gdje smo i da nam je katkad potrebna utjeha.

Hauzmajstor Vjenceslav Sulc je nekad davno bio mehanicar za avione, na aerodromu u Rajlovcu. Popravljao je avione kome god bi se pokvarili, a smjenjivale su se drzave i vojske i bas nijedna nije bila po ljudskoj mjeri, a neke su znale biti i takve da pomislis kako im je jedina svrha da sto vise ljudi poubijaju, a prezivjele ucine sto nesretnijima. Ali gospodin Sulc nije imao nista sa svima njima. On im je samo popravljao avione i pripremao se tako za jednu veliku karijeru koja je zavrijedila puno vise od ove kratke i povrsne povijesti.

Godinama je bolovao od secerne bolesti i ona ga je na kraju bacila na samrtnicku postelju. Kad su mu amputirali nogu, mi smo jos fantazirali da ce gospodin Sulc i s jednom nogom ici uz Mejtas i popravljati pokvarene stvari, no nase su zelje bile tek njezan i slab pokusaj da se pobijedi vrijeme i da se zivot ucini manje konacnim. Zapravo, negdje u dubini duse slutili smo da ce sa Vjenceslavom Sulcom iz nasih zivota zauvijek isceznuti renesansni um naseg malog grada i da ce sa njim zavrsiti cijela jedna civilizacijska era, doba u kojemu su postojali ljudi koji su mogli popraviti sve i u kojemu jos uvijek nisu postojale stvari koje se kvare zauvijek. Tako je umro posljednji mejtaski hauzmajstor. Njegovoj udovici islo se na zalost, u stan koji je sav bio jedna velika radionica, posvecena sasvim komsiluku, na nacin na koji su neki mitski svecenici bili posveceni svom plemenu. Na ormaru su stajali neki mikseri, mlinovi, elektromotori i jedan veliki mehanicki pajac. Bile su to jedine stvari koje gospodin Vjenceslav Sulc nije mogao popraviti. I to samo zato sto su dosle prekasno i sto nitko popraviti ne moze ono sto smrt pokvari.

STOCK

U SPLITU, NA SAMO STOTINJAK KORAKA OD spomenika svetom Duji, nalazila se vila u kojoj je nekada zivio covjek koji je izumio "Stock", dao mu ime i proslavio ga diljem europskih birtija, a u nasoj povijesti ucinio od njega najdemokratskije alkoholno pice. U Bosni tih godina nije bilo lokala, krcme i kafica koji ne bi drzali "Stock", a generacijama sarajevskih srednjoskolaca on je bio sredstvo prve opijajuce inicijacije. S njime smo postajali odrasli u onoj mjeri u kojoj je mamurluk bio prvim i najvaznijim elementom odrastanja. Jos smo bili nevini, mnogi od nas jos nisu ni poljubili prvu curu, opravdano sumnjajuci da ce se ijednoj ikada svidjeti, ali smo zato bili pijani ko cep, bili smo mamurni da smo vec Boga molili da nas uzme sebi i prekine nam jade. Nikad se covjeku vlastiti zivot toliko ne smuci i nikad mu ne postane toliko opterecenje kojega bi se na svaki nacin zelio rijesiti kao kada se strasno napije, pa se sljedecega jutra probudi grleci zahodsku skoljku. Ostala su negrljena ramena nasih prvih ljubavi, ali sto smo se nagrlili zahodskih skoljki to je cudo jedno i zauvijek ce ostati cudo, barem onima medju nama koji nikada nece postati alkoholicari, pa ce im vjecnom tajnom ostati zasto su se u pubertetskim danima toliko trudili da ljubav zamijene mucninom.

"Stock" su pili svi koji su uopce pili. Ili skoro svi. Izbjegavali su ga samo oni nesretnici koji bi potonuli duboko u alkoholizam i kojima su se sudbinskim cinila ona dva dinara za koja je "Stock" bio skuplji od vinjaka "Zvecevo" ili od "Rubinovog" brandyja. Tim ljudima vec je bilo sasvim svejedno to sto su ta dva pica bila nesto najstrasnije sto je covjek ili zvijer ikada igdje popio. "Zvecka" i "Rubin" imali su okus osrednjeg sovjetskog razredjivaca, a na zeludac su djelovali tako da bi covjek imao dojam da se napio vode kojom su se hladili nuklearni reaktori u Cernobilu. No, pijancima iz lokala koji su nosili imena po zemljopisnim znamenitostima, planinama i rijekama nase tadasnje domovine, bilo je svejedno. Njima "Rubin" i "Zvecka" nisu bili nista losiji od "Stocka", ali su zato bili jeftiniji.

"Stock" je u ostatku svijeta smatran vinjakom, ali se u nas drzalo kako je rijec o autonomnom i samosvojnom picu, pa su, recimo, sarajevski konobari "Stock" tocili u case od viskija ili kole, uz obavezne dvije kocke leda. To sto se vinjak nigdje i nikada ne pije s ledom, ni konobare, ni pijace uopce nije zanimalo, a ako biste od konobara bas zahtijevali da vam donese "Stock" bez leda, njega bi to ozlojadilo i naljutilo i to iz najmanje dva razloga. Prvi je taj sto je bio red da se "Stock" pije s ledom, a do reda se u Sarajevu na neki cudan nacin uvijek drzalo bas oko stvari koje bi same po sebi trebale biti u sferi temeljnih ljudskih prava slobode na izbor, dok je drugi razlog za ljutnju bio taj sto je konobar obicno drzao kako mu trazite "Stock" bez leda jer mislite da vas na racun leda potkrada za pice. I naravno da vas je potkradao, i naravno da se "Stock" u nas tocio uz led upravo zato da bi konobari mogli varati musterije, a musterije su na to pristajale jer su vjerovale kako ce im pice s ledom duze trajati nego pice bez leda.

Rijec vinjak u Sarajevu tokom osamdesetih skoro da nije ni izgovorena jer ju je zamijenila rijec stock, koja je od imena jedne firme ili naziva pica postala nekom vrstom opce imenice od koje se onda tvorio i glagol. Reklo bi se, recimo, kako se sinoc taj i taj ustokirao, sto je znacilo da je popio toliko i toliko stokova, a stokovi su s vremenom uzeti i kao mjera necije otpornosti na alkohol. Onaj tko bi mogao popiti dvadeset stokova i ostati pri picu i pri svijesti, taj bi se smatrao covjekom koji bas moze popiti, a ta je osobina iz tko zna kojih i kakvih razloga uzimana za neku visu, musku kvalitetu.

Kult "Stocka" u Bosni je bio najizrazeniji jer su Hrvati imali "Badel" ("Pij malo, pij dobro"), a Srbi "Rubin", dok mi nismo imali ozbiljnijega proizvodjaca obojenih alkoholnih pica koji bi nas beneficijama i

popustima navlacio da pijemo njegove proizvode. Nekada davno, u ranim danima nasih djetinjstava, "Stock" je dobio odlucnu bitku sa "Vechijom", pa mu vise nista i nitko nije mogao oduzeti primat nacionalnog bosanskog urbanog alkoholnog pica.

Kada je poceo rat i kada su nam poceli slati mlijeko u prahu, netko je, da li u sali ili u ocaju, pitao a zasto nam ne bi slali i "Stock" u prahu. Taj netko je bio Manojlo Tomic, ciji duh sad lebdi nad srusenim neboderom Oslobodjenja, u visini drugoga kata, tacno tamo gdje je nekada bio bife po imenu "Kozni", u kojem su u dugim popodnevnim satima nasi novinari zamisljeno gulili i cupkali skaj sa fotelja, pili "Stock" i cekali da prodje samo jos jedan dan.

SKOLSKA FOTOGRAFIJA

PUNO SE DRZALO I DO SKOLSKIH FOTOGRAFIJA. U pola casa banula bi dvojica s kamerom. Mi bismo se poredali uza zid. Najvisi ucenici stali bi na stolove, oni nizi na stolice, a najnizi bi stajali na podu. Na prvoj slici svi su bili ozbiljni, a na drugoj smo se trebali smijati. Poslije bi razredni blagajnik skupljao novac za slike, a nakon sedam dana dolazio je jedan od one dvojice i donosio fotografije. Tada bismo vidjeli da je netko nekome prstima pravio magarece usi na glavi, vidjeli bismo koliko su neki od nas debeli, a koliko je nekima velika glava. Sve bismo to vidjeli, a onda smo razredne slike donosili kuci. Mame i tetke stavljale su ih ispod stakla na kredencima s kristalom, gdje su nase skolske slike stajale godinama, cesto sve do onoga dana kada bi na kredit kupovali nove kredence i ormare. Tada bi skolska slika bila spremana u kutiju od muske kosulje, medju porodicne fotografije i slike nekih davnih vjencanja na kojim vise nitko ne prepoznaje mladozenju i mladu.

Kutije od muskih kosulja bile su grobovi za uspomene. Kada bismo ih nakon godina i godina jednom otvorili, shvacali smo koliko je toga zauvijek izgubljeno i zaboravljeno i kako smo se nekad davno sekirali oko stvari kojih se danas ne mozemo sjetiti. Bilo je cudno gledati lice koje vise nije tvoje, a nekad je bilo, uz lica djecaka i djevojcica, danas odraslih ljudi. Neke od njih jos uvijek sreces na ulici, ali ne izgledaju kao na slici. Izrazi njihovih lica ostarili su vise nego sama slika. I onda ti se ucini da je skolska fotografija, ustvari, slika Svijeta kad je bio mlad. Nista kao ta fotografija ne prikazuje tako daleku i duboku proslost. Bas nista na ovom svijetu nije takva proslost kao sto proslost jest slika naseg razreda.

Treci dva razred Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic" slikao se u skolskoj godini 1974/75., zajedno sa svojom uciteljicom Sofijom Istuk. Po kaputima koji se vide u pozadini sudimo da je bila rijec o zimi. Na poledjini fotografije su potpisi svih ucenika. Vecina imena nije zaboravljena, ali postoje dva ili tri imena kojih ces se jedva sjetiti i jedno o kojem ne znas nista, toliko nista da bi mogao samo slegnuti ramenima kad bi te netko za njega pitao. To ime je: Ana-Marija Medic. Pise bas tako, sa crticom i sa c. Ta Ana-Marija je u treci dva dosla u oktobru ili novembru te godine iz neke druge skole, a nakon manje od mjesec dana otisla je, njezine stranice u skolskom dnevniku prekrizene su s dvije tanke crte koje je uciteljica povukla uz pomoc ravnala, lenjira ili - joj lude i zaboravljene rijeci - lenijara. I vise nikakvog traga od Ane-Marije Medic nije bilo. Postoje vjerojatno ljudi u cijim se zivotima i povijestima pojavila, ali u ovom zivotu i ovoj povijesti o njoj se vise nista ne zna. U prirodi svake povijesti jest da je pisana na osnovu jednog jedinog iskustva, kao sto je i svaka fotografija slikana iz samo jednog rakursa. Tek, moze se reci da se Ana-Marija Medic u povijesti pojavila samo da bi popunila mjesto na jednoj razrednoj fotografiji.

Tri godine kasnije, sada vec peti dva razred opet se slikao. Lica su vec bila odraslija, na muskima se vidio onaj pretpubertetski ocaj, smijesni grc koji nas je prijecio da se smijemo, a na zenskima se prepoznavala boja i smisao spola, kao da su se te dvanaestogodisnje djevojcice slikale da bi se nekome svidjele. Malo po strani je strogo lice nastavnika srpskohrvatskog jezika Abdulaha Sahmanovica, koji je generacijama ucenika bio strah i trepet. Cim se poslo u peti razred, odgovaralo se na pitanje - a ko ti predaje srpski, pa kad bi ti rekao - Sahman, slijedila je reakcija koja se ne da prepricati, a ni usporediti. U ocima sugovornika vidio si sazaljenje pomijesano s uzasom. Tih godina cinilo se da je covjecanstvo mehanicki podijeljeno na sretnu i nesretnu polovinu. Sretnoj polovini srpskohrvatski je predavala Lazicka, a matematiku Pava, a nesretnoj su predavali Sahman i Kalaitovicka.

Nakon sto prodju godine i covjek ulazi u svijet odraslih i u svijet u kojem strah i trepet vise nisu personalizirane kategorije, pocinje i prema tim ljudima osjecati nesto drugo. Recimo, taj Sahman i nije bio tako strasan covjek. Prije bi se moglo reci da je bio tuzan i da su mu glupa djeca isla na zivce i da nije razumio djecu koja ne uzivaju u citanju i koja ne shvacaju da je Gorski vijenac nesto najljepse i najpametnije sto je ziv covjek mogao smisliti. Sahman je vjerovao da knjige razlikuju ljude od pasa, macaka i medvjeda. Rodjenjem je bio iz Plava, zivio je u ulici Fadila Jahica Spanca, a umro je onoga ljeta kada su se ucenici osmoga dva vec upisivali u srednju skolu. Zbog necega je vazno u ovoj povijesti Sahman zapamtiti Sahmana kao dobrog covjeka. Strogo je skandirao: "Svijet je ovaj tiranin tiraninu, a kamoli dusi blagorodnoj." Ucenici su ga tupo gledali, strepeci da ih ne upita sto znace te rijeci. Sahman je umro u moru kod Zaostroga. Vjerojatno ga je ubio infarkt. Lijepo bi bilo vjerovati da samo dobri ljudi umiru od srca.

GENIJI

ZNATE LI KO JE BIO SVETOZAR CICA? Ako se tog imena ne sjecate, bit ce vam tesko objasniti o kakvom se liku radilo. Mozda bi najtacnije i najumjesnije bilo reci da je Svetozar Cica bio neka vrsta Miralema Zjaje, ali najmanje desetljece prije Zjaje. Prica o Cici zapocela je s nizom potresnih reportaza o siromasnom djecaku koji se posve sam probijao kroz zivot, nije imao sta za jesti, niko se o njemu nije brinuo, ali ga je zato Bog nacinio najvecim fudbalskim genijem koji se ikad rodio u Jugoslaviji. Niko nije tako talentiran kao Svetozar Cica, niko nema tako precizan sut, niciji dribling nije tako neuhvatljiv i nicije noge ne

umaknu tako hitro pred svakom obranom. Svetozar Cica, slika nam pokazuje, ima krive rahiticne noge, maleni krhki trup i trokutastu glavu s dva sirota prazna oka i sav je takav da ne bi mogao postati ni visokokvalificirani dzeparos u gradskim autobusima Nisa i Leskovca. Ali bas takav nikakav Cica je idealan da od njega izmislimo genija, jer je u nasim vizijama genij upravo takav: nista mu od Boga i ljudi nije dato osim da bude najveci. Nigdje potencijalni geniji nisu tako nikakvi i bezvezni kao kod nas i bas niko u covjeku u kojem nema nista ne trazi sposobnosti cudotvorca osim nas.

U vrijeme prvih reportaza Cica je igrao u nekom nizerazrednom seoskom klubu u Srbiji, a onda su se oko njega potukli "Partizan" i jos nekoliko prvoligaskih klubova. A Cica je jadan, izgleda, sa svima njima potpisao ugovore, tako da ni jedan od tih ugovora nije mogao biti pravovaljan, pa su se na sceni pojavili advokati, politicari i generali, natezali su se partijski komiteti, nesto se raspravljalo i na ce-ka, a prica o Cicinoj genijalnosti trajala je sve dok ljudima nije dosadila ili dok nisu pronasli novog genija, jos rahiticnijeg, zgoljavijeg i siromasnijeg od Svetozara Cice.

Na kraju su se umorili i advokatovih advokata advokati. Donesena je nekakva presuda pa je Cica nakon nekoliko propustenih sezona dobio priliku da zaigra u drustvu najboljih jugoslavenskih fudbalera. Odigrao je jednu utakmicu u kojoj je bio zamijenjen, usao je jos jednom u igru s klupe za rezerve, a nakon toga vise niko nista o njemu nije cuo. Svetozar Cica jednostavno je nestao iz nase povijesti a da nijednom nije usao ni u album Fudbaleri i timovi.

Negdje sredinom osamdesetih nakratko se pojavio u rubrici Kucamo na vrata zaboravljenih asova emisije Indirekt. Gledao nas je istim onim tuznim praznim ocima, malo pimplao loptu a Petar Lazovic je slegnuo ramenima i rekao: "Fortuna ga zbilja nije htela." Naime, cak ni u tom podsjecanju on nije mogao prihvatiti da Cica uopce nije bio genije, nego da zivimo u drustvu koje u nekome koji izgleda i govori kao Cica zeli vidjeti genija. U svakom slucaju, nakon tog Indirekta svjetla pozornice su za Svetozara Cicu bila zauvijek ugasena. On je na neki nacin umro za sve nas koji smo citali one reportaze u Tempu i koji smo jos uvijek vjerovali da je bajka o Pepeljugi jedna sasvim realisticna prica koja se svako malo po svojim vjecito istim dirljivim pravilima dogadja sirom nase domovine.

Svetozar Cica i svi cice geniji su sve dok ih se sjeca posljednji idolopoklonik, ali njihova genijalnost nikada i nigdje nije zapisana, a obicno nema ni onih koji bi tu genijalnost osporili jer se takvi jednostavno Cice ne sjecaju. U Srbiji sasvim sigurno postoji jos neko ko vjeruje da je on bio najveci nogometni talent kojeg je svijet vidio, kao sto i u Bugojnu danas ima onih - u sto sam se sam uvjerio - koji su vas spremni tri dana i tri noci uvjeravati da je Miralem Zjajo bio genijalan igrac ali mu se nije dalo ili mu nisu dali oni koji osporavaju i u sjemenu zatiru svaku velicinu. Mi mozda i nismo imali svoga Mozarta ali je Salierija napretek. A Salieri je svaki onaj koji se u svoje vrijeme nije divio Cici i Zjaji i koji nije svoj zivot potrosio na pricanje bajki onima koji za Cicu i Zjaju nikada nisu ni culi. Mali seoski nogometni klubovi ceznu za velikim igracima. Oci navijaca koji za kisnih dana i pod crnim kisobranima strazare nad nekim Gerdom Mullerom iz Donjeg Dubokog, iz Bajmoka i Stalaca su zapravo oci maloga svijeta koji jos uvijek nije bio izgubio nadu i koji nije otkrio razloge zbog kojih Mozarti u nas ne uspijevaju. Zato ih ostavimo pod njihovim kisobranima, isuljajmo se tiho iz nasih davnih sedamdesetih, ne unosimo nemir u njihove sitne duse, sve ce vec oni nauciti kada im igralistem zaoru gusjenice tenkova. Uostalom, da se Svetozar Cica rodio na Copacabani, ti ljudi bi zivjeli siromasniji za jednu iluziju, a iluzije su, kao sto znamo, sestre snova ili plemenite lazi. Plemenite jer ih ne izgovaramo kao lazi nego kao cistu istinu. Upravo zato je u nekom visem smislu istina da su Svetozar Cica i Miralem Zjajo bili carobnjaci lopte.

FUDBALSKA KRADJA

IMENA NOGOMETNIH SUDACA IZGOVARALA SU se uz neizostavan dodatak mjesta iz kojeg dolaze. Niko nikad nije rekao samo Dusan Maksimovic, nego su svi uvijek govorili - Dusan Maksimovic iz Novog Sada, pa Hamid Ihtijarevic iz Sarajeva, Marijan Raus iz Varazdina, Stipe Glavina iz Klisa, Damir Malovinovic iz Rijeke, Lado Jaksa iz Ljubljane, Osman Jusufbegovic iz Sarajeva... A bio je i jedan Trajce Madjoski iz Tetova. Taj Madjoski sudio je utakmicu "Dinamo" - "Zeljeznicar" u Zagrebu jedne od onih nekih godina pocetkom ili sredinom osamdesetih. Igralo se peto ili sesto kolo, "Dinamo" je prethodno izgubio vecinu utakmica i nalazio se pri dnu tabele, a "Zeljo" je imao svoje proljece, pa je nakon prvog poluvremena vodio s 2:0. Onda se u poluvremenu nesto dogodilo, Madjoskom iz Tetova neko je nesto rekao i dao ili mu niko nista nije rekao i dao, nego je covjek ispravno shvatio da vise vrijedi pobjeda "Dinama" na domacem terenu od jos jednog uspjeha "Zelje" u gostima. Sudio je "Dinamu" jedan, pa drugi, pa treci penal, sve dok ih nije bilo toliko da su domaci napokon mogli pobijediti.

Bila je to jedna od najvecih, a mozda i najveca kradja u povijesti domaceg prvoligaskog nogometa. Medjutim, o njoj se po novinama nije pisalo, niti su se "Zeljini" igraci jako bunili. Zagrebacke novine slavile su pobjedu Blazevicevih deckiju ciji je trener jos uvijek nosio svoj bijeli sal, sarajevske novine nisu htjele puno talasati, valjda da se ne bi posumnjalo u nasu lojalnost Jugoslaviji, a jedinu kritiku posla koji je obavio Trajce Madjoski iz Tetova objavile su beogradske Vecernje novosti iz pera svoga zagrebackog dopisnika. "Zeljo" je bio mali i nevazan klub i nije imao utjecajne navijace koji bi se u svim tim beogradima, zagrebima i sarajevima borio za njegova prava. U nasoj je povijesti on jedini mogao biti prvak i ispadati iz prve lige.

One godine kada je posljednji put ispao, u posljednjem su mu kolu "Celikovi" navijaci skandirali onu banalnu djeciju pjesmicu: "Zeljo u napad, druga liga zapad". Gol koji je "Zelju" izbacio iz prve lige je, ako sjecanja opet ne varaju, zabio Karac, utakmica je prenosena na televiziji, a igraci u plavom su pognutih glava napustili teren, jer je "Zeljo" bio jedini klub oko cijeg se povratka u drustvo najboljih nece angazirati sira drustvena zajednica. Katkad se javno znalo postaviti i pitanje trebaju li uopce gradu Sarajevu dva prvoligasa, kad ih nemaju ni Ljubljana, Skoplje, a cesto ni Zagreb.

Navijaci drugog sarajevskog kluba imali su dobrih razloga da vjeruju kako je nas grad dobio ime po istoimenom nogometnom klubu. FK "Sarajevo" donijelo je prvu sampionsku titulu u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to u sezoni u kojoj je "Sarajevo" slavilo 20, a "Zeljeznicar" 45 godina postojanja. Ta titula bila je krunski dokaz da je boja fesa - boja dresa u temelju naseg suvereniteta i da je Sarajevo opcenito bordo grad, dok je plava boja "Zelje" tek trag davnog, zauvijek proslog vremena u kojem je nebo ljudima bilo jedina domovina. Igrom slucaja ili zbog cudnog i neobjasnjivog ritma u kojem su se kroz povijest izmjenjivale mode, bordo boja je nakon te prve sampionske titule usla u modu. Pocetkom sedamdesetih devedeset posto kauca bilo je tapecirano bordo presvlakama, pojavila su se bordo Alhosova odijela s reverima od vakcine do vakcine, a nesto kasnije su umjesto buba boje bijele kafe svijetom poceli krstariti prvi bordo "golfovi", a prije njih i bordo "peugeoti 404". Kada jednom izadje iz mode, bordo boja postat ce znakom loseg ukusa i to ce ostati sve do danas, tako da je na kugli zemaljskoj danas tesko i naci bordo dresove nekog nogometnog kluba. Boja dresa FK "Sarajevo" danas cini planetarno jedinstvenom pojavom.

Dva sarajevska nogometna prvoligasa dijelili su grad po nevidljivoj crti kojom su podijeljeni svi pravi i ozbiljni gradovi svijeta. FK "Sarajevo" je poput "Reala" bio kraljevski klub, ponos i dika politicke elite i ljudi koji su vjerovali da se uspjeh u zivotu moze izraziti novcem, dok je NK "Zeljeznicar" bio klub radnicke klase, starosjedilaca i ljudi koji bi sami sebe proglasili starosjediocima. Nedavno je jedan uvazeni lokalni ekspert sasvim tacno navijace "Zeljeznicara" proglasio autsajderima, sto je povijesno precizna odrednica: ako nista drugo, a onda je katastrofa protiv "Videotona" potvrdila da "Zeljo" kao i svaki drugi autsajder gubi vazne utakmice, one koje se dogode jednom u povijesti. S druge strane, "Sarajevo" do tih utakmica nikada nije ni doslo, pa ni klub, ni njegovi navijaci se ne mogu nazvati autsajderima.

Vratimo se na kraju Trajcetu Madjoskom iz Tetova: ono sto je uradio "Zelji", on ne bi smio uraditi ni "Hajduku", ni "Olimpiji", ni "Zvezdi", ali bi smio uraditi "Sarajevu". Samo da je to uradio "Sarajevu", barem bi novine pisale o kradji, dok je ova skromna historiografska biljeska ujedno i prvi sarajevski pisani trag o tome kako je Madjoski iz Tetova pokrao "Zelju".

PISAK CIRE

SPUSTILA SE VECER, IZ KOTLINE SE CUJU tramvajska zvona, rijetke automobilske sirene i sum za kojeg umisljas da je to sum rijeke, iako si se po stotinu puta uvjerio da je Miljacka tiha voda i da je nikad niko s Mejtasa nije cuo. Neko vrijeme si mislio da je taj sum zapravo romor ljudi i da ih cujes kako govore iza zidova, u svim tim zgradama, kucama i neboderima koji se s tvojih prozora vide, od Carsije sve do Marijin-Dvora. Govore u isto vrijeme svi ljudi tvoga grada i ne cuju se izmedju sebe, ali ih cujes ti, gore na brdu, dok kao najmladje i najdraze Zeusovo dijete tones u san. I uvijek isto cujes: tramvajska zvona, automobilske sirene i taj sum. Tako je od onog dana u ljeto 1969., kada ste se iz ulice Jugoslavenske narodne armije preselili na Mejtas. Svijet zrije, raste i mijenja se, ali ti zvukovi ostaju.

Samo po jednoj stvari, dok lezis zatvorenih ociju, mozes znati koja je godina. Ako oko pola jedanaest tamo od Bistrika cujes daleki razvuceni tuzni pisak cire, to znaci da je tek prosla Olimpijada u Münchenu, jos nisi ni u skolu posao i jos vozi taj voz uskim kolosijekom prema Visegradu. Tu prugu je, kazu, Austrija sagradila da bi zaratila sa Srbijom i cirom slala municiju i ratni materijal, ali danas se to cini skroz neuvjerljivim jer je taj pisak zvuk uspavanke i jer je taj voz kojim nikada nisi putovao bio posljednji sakupljac krajolika i posljednja potvrda istine da je covjek manji od prirode i od tih brda i suma sve do Drine. Vise nista nece ici tako sporo kao ciro, a sve sto ide brzo, svaki autobus, auto i avion, covjeku pruza iluziju da je veci od svijeta u kojem zivi.

One godine kada je ukinuta uskotracna zeljeznica prema Visegradu i kada je umrla zeljeznicka stanica na Bistriku, u sarajevskim se poslugama pojavila cokolada Toblerone. To znas jer su te vodili za ruku preko Bistrika i jer si prvo rebro Tobleronea stavio u usta s pogledom na cetvoricu radnika u plavim kombinezonima koji su vadili klinove iz zeljeznickih pragova. Pitao si kako smiju i kako ce sad vozovi ici i bilo ti je bas cudno da vise nece biti vozova tamo gdje ih je oduvijek bilo i da se vozovi ukidaju samo zato sto su spori. U svakom slucaju, ukidanje posljednje uskotracne pruge koja je Sarajevo spajala sa svijetom imala je okus cokolade sa medom i bademima.

Cokolada Toblerone ce svih narednih godina biti najbolja cokolada koja se u nasim ducanima mogla kupiti, bolja i od Milke i od Brace i Seke i od onih groznih cokolada koje je proizvodila "Zora" Sarajevo. Tek puno kasnije, krajem osamdesetih, izgubit ce se pojam o Tobleroneu i shvatit cemo da je svijet u kojem zivimo i koji okruzuje nasu malu nesvrstanu zemlju i u njoj nas jos manji grad zapravo prepun cokolada koje su barem ravne Tobleroneu. Ali to vise nije bilo vrijeme kada bi cokolade bile vazne i povijesne, pa o tome necemo ni govoriti.

Zato cemo se opet vratiti nekoliko go dina u proslost, tacnije u 1982. godi nu, kada je vlada Milke Planinc nesto petljala s uvozom kakao praha i stranih cokolada i kada smo masovno bili osudjeni na teror secernih tabli. Te secerne table su bile tako bljutave i gadne da se covjek nakon svih godina vise i ne moze sjetiti njihovog okusa, a pojavile su se u isto vrijeme kad su zaredale i prve velike nestasice kafe. Komsije su komsijama malo mljevene kafe donosili u salvetama, a onaj vakumirani paketic od dvadeset deka na kojemu je bila slika crnkinje zlatnoga lica bio je vredniji i od uspomene na taj isti paketic.

S tom nestasicom iz 1982. u Sarajevu je gotovo sasvim isceznuo obicaj koji je bio dragocjen kao uskotracna zeljeznica na liniji Sarajevo - Visegrad, a to je obicaj da se kupuje sirova kafa i da se onda przi u rerni ili u onom specijalno konstruisanom sisu. Nakon Milke Planinc ljudi su se masovno navikli na kupovnu przenu kafu, a samo rijetki tradicionalisti i konzervativci i dalje su kupovali sirovu kafu i komsiluk kupali najljepsim predvecernjim mirisom, mirisom kafe koja se przi iza nekih mejtaskih prozora.

Eto, tako svijet ostaje siromasniji za svoje spokoje: spokoj cirinog piska i spokoj predvecernjeg mirisa svjeze kafe. Spokoj sluzi tome da se covjek barem zakratko ne nada nikakvom zlu i nesreci.

KULA

U TIM JE DJETINSTVIMA NAJSTRASNIJA I POSVE nezamisliva stvar bila - zavrsiti u zatvoru. Vjerovalo sa da tamo idu samo zlocinci i zli kriminalci, ubojice, lopovi i oni najzagonetniji i najcudniji od svih, takozvani "politicki". Kakvo su zlodjelo pocinili "politicki" nije nam bilo jasno, ali to nije bio razlog da ikad posumnjamo u njihovu groznu krivnju.

Postojala je, istina, maglovita ideja da su "politicki" zavrsili na robiji jer su zeljeli srusiti svijet u kojem smo zivjeli i naciniti od njega nesto drugo, no mi niti smo znali kakvih jos svjetova ima, niti smo zapravo vjerovali da postoje ljudi koji ovim nasim nisu zadovoljni. O "politickima" je bilo najbolje sutjeti, ako ni zbog cega drugog, a ono zato sto su ubojice i lopovi puno zanimljiviji jer njihov svijet, barem u nasim vizijama, nalikuje filmu.

Nismo poznavali nikoga tko je bio u zatvoru. Ako je neciji otac jednom i zaglavio, to se dobro skrivalo i bas nitko nije ni sanjao da ce jednog dana doci takva moda pa ce se ljudi hvaliti svojim robijama. Medvjede, lavove i leoparde smo uzivo mogli vidjati u zooloskim vrtovima nase domovine, a zivot robijasa prosjecni je gradjanin mogao sresti na jednom jedinom mjestu u bivsoj Jugoslaviji. To mjesto je bio restoran Kula.

U nekim drugim zemljama i svjetovima restoran u kojem rade robijasi je nezamisliv. Da je u Francuskoj ili Italiji nekome na pamet pala tako luda ideja da otvara lokal u kojem bi radili sve sami zatvorenici, vjerovatno bi ga strpali u ludnicu jer je svakome jasno da je takav restoran osudjen na bankrot. Nitko normalan ne zeli da ga posluzuje konobar-ubojica ili da mu kuha kuhar koji je, recimo, pronevjerio sto milijuna lira. Ali u Sarajevu je Kula bila moguca jer su nasi gradjani imali puno povjerenje u pravnu drzavu i njezine kaznene mehanizme, a negdje u dubini duse vjerovali su da se svakome, istina pod vrlo nesretnim okolnostima, moze dogoditi da zavrsi na robiji. U svakom slucaju, Kula je tih sedamdesetih i osamdesetih godina bila jedan od najuglednijih i najboljih restorana, idealno mjesto za bogate svadbe, drugarske veceri najbogatijih firmi, ekskluzivne rodjendane, proslave pedesete godisnjice braka, te za sklapanje nogometnih transfera i slicne poslove koji se, po tradiciji nasih krajeva, nisu mogli obaviti mimo bogatog i obilnog rucka. A sto je najinteresantnije: nitko se nije osjecao neugodno zbog cinjenice sto ga sluze ljudi koji su ostali bez slobode i bez gradjanskih prava. Kula je bila poput nekog finog, dobro opremljenog, bogatog i modernog broda na kojem plovi vesela druzba i uopce se ne uznemirava time sto brod nije ni na jedra, ni na motore, nego ga pogone, negdje duboko pod palubom, pravi pravcati galioti.

U Kuli su, barem se tako prica, konoba rilii radili uglavnom ljudi koji su na robiji zavrsili zbog saobracajnih prekrsaja. Ti ljudi su izgledali posve normalno. Ni po cemu se nisu razlikovali od nasih oceva, striceva i starije brace, sto je - barem iz djecije perspektive - bilo apsolutno sokantno. Prije nego sto si po prvi put dosao u Kulu, vjerovao si da se kriminalcima zlo cita u ocima, da su to neki ruzni i namrgodjeni ljudi ili da ih barem krase osmijesi Sicera iz Zimovanja u Jakobsveldu. Ali nista od svega toga. Skoro da se covjek uplasi koliko je samo prividna i neprimjetna razlika izmedju slobode i ropstva, zlocina i dobrocinstva... Dobro, sad bi netko mogao reci kako su sve to opca mjesta i svima poznate istine, ali neke od sedamdesetih godina nije bilo tako. U to vrijeme postojala je sasvim jasna crta koja je na jednoj strani ostavljala radne ljude i gradjane, a na drugoj kriminalce svake vrste. Vjerovali smo u tu crtu jer su nas u toj vjeri odgajali roditelji i jer je na njoj bio zasnovan sav drustveni zivot. Ako je i to bila laz, onda se barem u njoj moglo mirno zivjeti.

Skoro da je nemoguce ovog casa se sjetiti sto se u Kuli tih godina jelo, ali je izvjesno da to sto se jelo ipak nije bilo dostojno drugih znamenitih restorana nase povijesti. Kula ce ostati upamcena kao restoran u kojem su ulogu konobara igrali robijasi i vise nista u vezi nje za nasu pricu nije vazno. Dabogda opet doslo vrijeme u kojem ce djeci lopovi i ubojice postati daleki i strani ljudi i u kojem ce i neki nesretnik koji je pijan izazvao saobracajnu nesrecu biti vece cudo od cudnovatog kljunasa.

PAPE

Bila je to 1977. godina; gla salo se za samodoprinose i zajmove, fico se kupovao na otplatu i kostao je, "na cesti", nesto vise od tri miliona starih dinara, a Safet Susic debitirao je u dresu reprezentacije Jugoslavije. Igrala se prijateljska utakmica protiv Madjara, koji tih godina nisu bili bas nesto, ali vise nije vrijedila ni nasa odbrana, predvodjena ekscentricnim golmanom i slikarom amaterom Petrom Borotom. Madjari su mu uvaljali tri komada, sto bi bilo dovoljno za jedan zreo i cist poraz da nije bilo covjeka koji je Borotinom madjarskom kolegi sasvim sâm zabio tri gola, a nepoznat netko zabio je i cetvrti. Eto, tako je Jugoslavija u jednoj nevaznoj i lako zaboravljivoj utakmici pobijedila Madjarsku, utakmici koju i danas pamtimo samo zahvaljujuci trostrukom strijelcu, debitantu Safetu Susicu. To sto je on radio u toj utakmici, nacin na koji je prolazio kroz protivnicku obranu, driblajuci ne samo igrace nego i oci gledatelja koji nikako nisu mogli uloviti i shvatiti sto to zapravo Pape radi, njegovi sutevi koji nisu bili snazni, ali su bili neuhvatljivi, sve to cinilo se nevidjenim i nezapamcenim u domacem nogometu, a navijaci FK "Sarajeva" su se vec sutra, nakon te debitantske utakmice, kleli da takvog igraca kao sto je Susic svijet nakon Pelea nije vidio. Bez obzira na navijacko i tipicno bosansko pretjerivanje, tesko je sjetiti se kada je neki igrac s takvim nadahnucem odigrao utakmicu i kada je netko bio toliko nadmocan nad preostalim igracima na terenu koliko je u utakmici protiv Madjara nadmocan bio Safet Susic.

Druga utakmica koju je Pape odigrao u "najdrazem dresu" bila je formalno vec puno ozbiljnija. U kvalifikacijama za svjetsko ili europsko prvenstvo - tko bi se sad sjetio je li bilo jedno ili drugo - igrali smo

protiv Rumunjske. Opet je branio Borota, a vec u cetvrtoj minuti utakmice, iz slobodnog udarca sa nekih cetrdesetak metara, skoro sa same lijeve aut-linije, Vigu mu je zabio gol. Sta se dalje dogadjalo lako je pretpostaviti: Borota je primao sve same nevjerovatne golove, selektor ga nije htio zamijeniti Katalinicem, ali je Safet Susic, opet skoro sasvim sam, uredno uzvracao. Utakmica je zavrsila rezultatom 6:4 za Jugoslaviju, a Pape je opet bio strijelac tri gola.

Sve buktinje u nasem grbu, svi nasi bratski narodi, ukljucujuci i preostale narodnosti, plamtjeli su od uzbudjenja: genij je bio rodjen i bio je veci od svih onih velikih, znanih i neznanih, sinova domovine koji su jos od Tamperea i one velike pobjede nad Sovjetima covjecanstvu zaustavljali dah. Naravno, razgovori sa Susicem objavljeni su u svim jugoslavenskim novinama, puni su ga bili televizija i radio, ali koliko god novinari nastojali od njega naciniti zvijezdu, on je ostajao nekako obican i pomalo zbunjen, poput slucajnog prolaznika kojeg je na ulici zaustavilo da za televizijsku anketu odgovora nesto o ekonomskim reformama. Izgledalo je kao da se Susic nekim ispricava sto tako dobro igra lopte.

I naravno: efekt je bio taj da su zavidljivci raznih vrsta i boja poceli govoriti da je Pape zapravo jako glup covjek. Bog mu je, eto, dao fudbalsku genijalnost, ali mu je uzeo sve drugo. Proci ce vrijeme prije nego sto shvate da stvari stoje malo drukcije, premda nitko nece ni pokusati da objasni zasto neki ljudi, eto recimo Safet Susic, ne zele biti zvijezde poput Gorana Bregovica, Dragana Kicanovica ili Zorana Slavnica, nego nastoje biti sto nezamjetniji i obicniji u svemu osim u onomu sto doista znaju raditi i zbog cega bi javnost od njih zeljela naciniti zvijezde. A mozda se radi samo o tome da je Susic bio svjestan svojih ogranicenja i da je bolje od svih znao da u svakoj utakmici ne moze zabiti tri gola, kao sto je vjerovatno i slutio da ce doci i takva vremena i takve utakmice u kojima ce bas on biti najslabiji na terenu, nakon cega ce oni koji su ga smatrali genijem u njemu vidjeti budalu.

Nesto slicno se i dogodilo. Nakon jos nekoliko velikih utakmica Pape je najprije iznevjerio one koji su mislili da je on u stanju nadomjestiti los kvalitet ekipe u kojoj igra, pa mu se nakon toga pocelo dogadjati da bude najslabiji na terenu, a njegov pad ce biti upravo groteskan na Svjetskom prvenstvu 1982., na kojem je bio jedan od najslabijih u slaboj jugoslavenskoj reprezentaciji koja je samo uz presudnu pomoc suca mogla pobijediti i jedan Honduras.

U svojim kasnijim igrackim godinama opet ce biti onaj strasni Pape i ostat ce upamcen kao najvece fudbalsko ime u povijesti onih koji su rodjeni prerano da bi vidjeli Ivicu Osima i prekasno da bi povjerovali u iluziju da su Dejan Savicevic ili Zvonimir Boban prvi igraci planeta. Te neke utakmice odigrao je genijalno i zato nasa iluzija nosi njegovo ime.

PIZZA

PRVA PIZZA KOJU SI POJEO BILA JE ISPECENA u Zlatnom restoranu u Skenderiji, malo nakon onog pozara kada je onaj portir ostavio ukljucenu grijalicu pa se u jednoj noci nebo iznad Skenderije i Soukbunara uzarilo da covjek pomisli kako od dvorane i od trgovackog grada vise nista biti nece i kako su gradski oci grdno pogrijesili kada su povjerovali da Sarajevo moze biti veliki europski grad sa svojom sportskom dvoranom i trgovackim centrom. Ta prva pizza mirisala je na svjezi kruh i na konzervans iz tube paradajza i pojedena je u vrijeme kada nista nisi znao o planetarnim trendovima, o tome da je u drugim gradovima i zemljama pizza vec posve normalna stvar i da ju bas nitko ne jede kao neko narocito ukusno jelo, nego je rijec o necemu sto je samo malo iznad obicnog sendvica ili uzine koja se svakoga dana, u pola jedanaest, pred veliki skolski odmor, dobijala u prizemlju skole. Za tebe je pizza bila cudo. U njoj je bilo svega onog cega nije bilo u tvom dotadasnjem zivotu i cega nije bilo u tvom gradu sve dok nije otvoren taj Zlatni restoran, prva pizzerija za koju si znao.

Je li se pizza u Sarajevu jos negdje pekla, to ti nije bilo vazno, kao sto ti vazno nije moglo biti je li Zlatni restoran bio bas prvo mjesto s pizzama. Vazno je samo to da je tvoja povijest pizza pocela onog subotnjeg popodneva kada te je majka dovela tu i kada si po prvi put u zivotu na nepcu osjetio okus origana. Trebat ce vremena, proci ce godine, dogodit ce se jos svasta prije nego sto shvatis da je u zacinu smisao hrane i da se svako novo jelo prepoznaje po novim zacinima i da zapravo i nije vazno jedes li prepelicja jaja i nojeve batake, hlapove iz juznih mora i meso tuznih srna iz crtanog filma, nego se radi samo o tome da je zacin nov i da je neka cudna trava jelu dala okus koji prethodno nisi poznavao. A sve je, naravno, pocelo s okusom pizze u Zlatnom restoranu.

Krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih pizzerije su se pocele mnoziti nevjerovatnom brzinom. Pizza je postala hranom novog dijela grada. Nikom pametnom nije padalo na kraj pameti da trazi cevape po Grbavici i Ali-pasinom Polju, niti burek po Vrbanji i Dobrinji. Tamo su nicale pizzerije, tako da je Sarajevo vrlo brzo bilo podijeljeno na dva dijela. Jedan je bio starinski i tradicionalan, a drugi je stremio Europi. U starom smo dijelu grada jeli ono sto su jeli i nasi djedovi, a u novom smo dijelu jeli ono sto nam se tad ucinilo puno ukusnijim i svjetskijim. Naime, prva pizza u zivotu neusporediva je sa cevapima. Toliko je bolja i ukusnija od njih i toliko je njezin okus blizi idealu onoga svijeta u kojem smo odrastali po vlastitoj odluci i u skladu sa zeljama nasih roditelja. I svaka sljedeca pizza potvrdjivala je koliko su cevapi jadni i nikakvi, ama koliko je jadno i nikakvo i sve ono sto bi skuhale nase majke i virtouzi medju nasim majkama. Tek nakon stote ili hiljadite pizze, tek nakon sto ti origano pocne izlaziti na nos, primjecujes da to ne mozes jesti cijeli svoj zivot, da to nije taj svijet i Europa, a ako cak i jeste, da ti je mozda ugodnije da jedes cevape i tako budes daleko od vlastitih ideala.

Medjutim, po tvom skromnom mislje nju, najbolje pizze u onoj povijesti pekle su se u pizzeriji "Capri", u davna predratna vremena dok nismo ni sanjali o ratu i kraju povijesti, te o tome da ce nakon sve sto prodje i nakon sto zapocne neka nova povijest, "Capri" postati ozbiljan, skoro elitni restoran u kojem vise nitko ko drzi do sebe nece ni pokusavati naruciti pizzu. No, u cemu je onaj stari "Capri" bio tako dobar? Pa, u tome

sto su tamo pizze bile kakve su i u dobrim pizzerijama u Firenci, Napulju ili Rimu, sto ces shvatiti tek kada odes u te gradove i uvjeris se da se lose pizze jednako jedu u Italiji i u Bosni, dok se dobre jedu samo u onom "Capriju" i na odabranim mjestima. U svakom slucaju, "Capri" je zbilja bio dah svijeta, duh Europe, otvorena kapija prema Zapadu. Zasto? Pa zato sto su te pizze bile ravne cevapima kod "Zelje" ili u tadasnjoj "Petici". Razlika izmedju provincije i svijeta jeste razlika izmedju dobrih i losih cevapa, jednako kao i izmedju dobre i lose pizze. Sad ti se cini da je u onoj povijesti trebalo jos samo malo, jos jedan korak pa da Sarajevo bude zauvijek spaseno. Trebao je jos jedan "Capri" pa da nasa povijest nikad ne bude prekinuta, jer je toliko trebalo pa da Sarajevo bude isto sto i bilo koji drugi grad. Recimo, Frankfurt. A dobro je biti Frankfurt jer tamo ratovi vise ne pocinju.

VELIKE TRAGEDIJE

U SEDAM I PETNAEST OZBILJNA MUZIKA umjesto crtanog filma. Nema ni ekonomskopropagandnog programa koji se iz nepoznatih razloga u novinskim programima nazivao SPOT, prije dnevnika, a OPUS, poslije dnevnika, iako su prikazivane iste reklame i nikad se na ekranu nije pojavio natpis SPOT ili OPUS. Bach, Mozart ili Schubert svirali su svoje tuzne muzike sve dok se na ekranu ne bi pojavio sat. Tada bi netko rekao: "E, sad da vidimo kakav nas je belaj zadesio!" U stotinu stotina stanova pred stotinu stotina televizora, stotinu stotina oceva, majki, baka i nena u istom bi casu reklo: "Kakav nas je belaj zadesio!"

Spiker je bio u crnom ili tamnoplavom odijelu i sa crnom kravatom, spikerica u necem isto tako crnom. On ili ona citao/la bi tekst: "Danas u cetiri sata i dvadeset osam minuta dogodila se teska nesreca u rudniku Raspotocje..." Rudnik bi se ponekad zvao Aleksinac ili nekako drukcije, ali bit je uvijek bila ista. Devetnaest, dvadeset sedam, trideset dva... rudara ostalo je dolje zatrpano, uguseno, spaljeno, u eksploziji metana, odronu, poplavi. Uslijedili bi telegrami s izrazima saucesca, upuceni porodicama rudara; pisao im je drug Tito, pisala su im predsjednistva republika i centralni komiteti, a kamera je snimala uplakane zene i malu plavokosu bosansku djecicu, crnooke aleksinacke djecake, djecu koja su, eto, ostala bez oceva, ali ce zato biti stipendisti Titovog fonda.

Potom je televizijski dnevnik izvjestavao o "poznatoj solidarnosti nasih radnih ljudi i gradjana", javljali su se dobrovoljni davaoci krvi, dobrotvori iz svih nasih republika i pokrajina. Posljednja rudarska nesreca u nasoj povijesti dogodila se u Aleksincu. Srbija je vec bila neka tudja zemlja kojom je vladao covjek koji ce ubiti povijesti svih nasih republika i pokrajina, ukljucujuci i srpsku, a televizijski spiker je rekao: "Bez obzira na sve opet je na scenu stupila poznata solidarnost nasih radnih ljudi i gradjana." To "bez obzira" na sve znacilo je da smo se nasli na samo par koraka od pakla i jos samo treba da krocimo smjelo i zavrsimo sasvim solidarno.

Bach, Mozart i Schubert nisu svirali samo za rudare. Bilo je u nas jos svakakvih nesreca. Eto, recimo, jedne je godine jedan voz punom brzinom uletio na zagrebacki zeljeznicki kolodvor (vazno pravilo: u Zagrebu je oduvijek - zeljeznicki kolodvor, a u Sarajevu oduvijek - zeljeznicka stanica, koja samo kad hocemo reci nesto jako svecano postaje - kolodvor), sudario se s drugim vozom, pa je smrtno stradalo sto pedeset ljudi. Koju godinu ranije iznad Cehoslovacke je eksplodirao avion JAT-a i poginuli su svi osim stjuardese koja se zvala Vesna. A onda je jedan avion sa ljubljanskim turistima pao na Korziki, pa je u hladnu Neretvu, pogodjen odronom kamenja, sletio voz koji je iz Sarajeva vozio za Ploce. Tako strasno puno mrtvih i uvijek ista muzika: Bach, Mozart i Schubert, najcesce neka snimka s Dubrovackih ljetnih igara. Boze, sta bi rekli svi ti dirigenti i sviraci da su znali cemu ce sluziti njihove izvedbe i koliko ce se samo puta reprizirati nad jos neiskopanim grobovima iznenada umrlog svijeta koji je jos jucer zivio po svim pravilima obiteljskog i samoupravnog ravnovjesja. Napokon, sta bi rekli Bach, Mozart i Schubert da su znali kako ce jedna mala cudna zemlja njihovu muziku koristiti iskljucivo kao dosadnu podlogu za velike tragedije. Jer, kako zaliti oca rudara uz Bachove fuge i rekvijeme ako ta muzika s njime i njegovim zivotom nije imala nikakve veze? Proletarijat je u Jugoslaviji umirao uz gospodske melodije, bas one koje su mu najvise isle na zivce.

Nije upamcen nijedan vic na temu rudarskih nesreca jer takvih viceva vjerovatno nije bilo, ali se pamti vic koji se po Sarajevu pricao nakon sto je iznad Vrbovca, blizu Zagreba, jedan avion drugom avionu rasporio utrobu, pa su putnici poispadali van i izginuli po njivama blizu predgradja. Vic glasi: "Kako Zagrepcanin prelazi ulicu? Pogleda lijevo, desno, pa gore."

NISTA NAS NE SMIJE IZNENADITI

POSLJEDNJI RAT CRVENIH I PLAVIH IZBIO JE U prolje ce 1986. ili 1987., trajao je od sedam ujutro do pet popodne i zavrsio tradicionalnom pobjedom Crvenih te zapijanjem u prostorijama mjesne zajednice Mejtas 2. Vec sljedece godine vise nikome nije bilo stalo do drustvene samozastite, pripadnici civilne obrane nisu se odazvali na vjezbovnu mobilizaciju, a kratka vijest u Vecernjim novinama na stranici gradske hronike glasila je: "Po prvi put u posljednjih petnaest godina na podrucju mjesnih zajednica Mejtas 2 i Djidjikovac nije odrzana vjezba Nista nas ne smije iznenaditi. Aktiv Osnovne organizacije SK i u jednoj i u drugoj mjesnoj zajednici raspravit ce razloge otkazivanja vjezbe i nastale bezbjednosne posljedice." Vijest je bila potpisana inicijalima A.Z., koji su bili i posljednji spomen i oprostaj nase povijesti s vjezbom Nista nas ne smije iznenaditi. Mozda je na podrucju drugih mjesnih zajednica vjezba odrzavana i kasnije, sve do 1990. godine, ali o tome ne postoji dostupnoga pisanog traga, tako da proljece 1986. ili 1987. mozemo zabiljeziti kao vrijeme oprostaja s posljednjim zivim oblikom iskazivanja

kolektivne lojalnosti folklornoj borbi svih nasih radnih ljudi i gradjana protiv vanjskog i unutrasnjeg neprijatelja.

I Plavi i Crveni bili su obuceni u iste uniforme sasivene od krutog modrog platna, slicnog satorskim krilima, a razlikovali su se samo po bedzevima. Agresor i zrtva su se, dakle, razlikovali po tesko zamjetljivim oznakama, a ne kao u partizanskim filmovima, u kojima se svaki dio odjece, od carapa do kape, jasno razlikovao i u Nijemaca, i u ustasa, i u cetnika, i u partizana. Razlikovanje po sitnim detaljima, bedzevima i trakama oko rukava, bit ce jedina stvar koja ce vjezbu Nista nas ne smije iznenaditi povezivati s buducim ratom u kojem se takodjer vojske nece jasno razlikovati.

Plavi bi jedne godine planirali da dignu u zrak apoteku u Nemanjinoj ulici, druge godine cilj njihovog zlocinackog pothvata bile bi prostorije mjesne zajednice, treci put bi agresiju usmjerili na obdaniste na Djidjikovcu, a Crveni su redovito znali sta ce plavi napasti jer im je plan obrane i napada dolazio s vise instance, valjda iz opcine. Upravo zato Plavi nikada nisu uspjeli ostvariti svoje ciljeve, a nisu se pretjerano ni trudili jer je ipak bila rijec samo o igri za koju se dobro znalo kako ce zavrsiti.

Ono sto je u vjezbama Nista nas ne smije iznenaditi bilo zanimljivo jest cinjenica da su sudjelovali ljudi iz nasih mjesnih zajednica koji inace nisu imali nista zajednicko: sitni privatnici, direktori preduzeca, sverceri, pijanci, besposlicari i oni koje nikad ne bismo vidjali osim na dan vjezbe. Svih drugih dana u godini takvi su ostajali zatvoreni izmedju svoja cetiri zida ili su se bavili nekim poslovima o kojima do danas nista nismo saznali.

Priroda igre bila je takva da je ljudi ma bilo sasvim svejedno jesu li Plavi ili su Crveni, jesu li agresori ili su branitelji. To je bila osnovna razlika izmedju vjezbe Nista nas ne smije iznenaditi i djecije igre partizana i Nijemaca. Odraslima je bilo svejedno na kojoj su strani i cinilo se da nemaju previse skrupula prema cinjenici da ce, recimo, dizati apoteku u zrak. Ili igru nisu ozbiljno shvacali ili stranu u zivotu nisu ni birali prema moralnim nacelima, nego prema necemu drugom o cemu u to vrijeme nismo imali nikakvih znanja.

Vjezbe Nista nas ne smije iznenaditi nastale su na tradiciji velikih vojnih manevara s pocetka sedamdesetih (legendarna Sloboda '72), i na paranoji izazvanoj pojavom one ustaske skupine na planini Radusi kod Bugojna. Novi poticaj vjezba je dobila u vrijeme Titove smrti i bolesti, kada se dezuralo po preduzecima i kada su mnoge Sarajlije povjerovali kako bas oni ove noci dok strazare u praznoj zgradi Unioninvesta i gledaju rijetka svjetla usnuloga grada brane Jugoslaviju, u to vrijeme nasu jedinu domovinu. Vjezba Nista nas ne smije iznenaditi bila je nesto kao ritual u slavu domovine i njezinog dobrog zdravlja, znaci bezbjednosti.

KANTAUTOR

ZENE IZ ILIJASA NA TRZNICI SU PRODAVALE SIR. Bijeli me ki kravlji sir poslagan na cistim bijelim platnenim maramama. Nista nikada nije bilo tako cisto kao te marame. Mozda samo pelene u koje ce za koji cas biti umotane neke bebe rodjene 1975. ili 1976. A, u nase vrijeme najcistije stvari bile su bijele ilijaske marame i bijele pelene koje su vihorile na novosarajevskim balkonima kao znamenje neke plemenitije predaje: predala se smrt zivotu. Pricalo se da je, osim tih zena koje su prodavale sir, iz Ilijasa i Jadranka Stojakovic. Svirala je gitaru i pjevala pjesmu koja je bila veliki hit tih sezona, po kojoj tu zenu i danas pamtimo, a nase je sjecanje tuznije nego sto bi sjecanje na pjesmu trebalo biti. Ostalo nam je u usima kao cisti derivat tuge, cist skoro kao one ilijaske bijele marame i evo smo bi je zapjevali samo kad bi nas drzao glas: Sve smo mogli mi da je duzi bio dan, da si nasao za me malo vremena.

S Jadrankom Stojakovic jedna je rijec usla u nasu povijest. Bila je to rijec kantautor. Po shvacanju Duska Trifunovica iz emisije "Na ti", kantautor je onaj koji sam svira i pjeva svoje ili tudje pjesme; to je jedan - kako bi se reklo - buntovnik, pa uz njegovo ime treba spomenuti i Boba Dylana. Uz Jadranku se isto tako spominjao Dylan, premda ona nikakve veze s njime nije imala, niti je u njezinoj pojavi i pjesmama bilo iceg buntovnickog. Svirala je meko i pjevala njezno kao da vec u ono vrijeme nije bila odavde, nego iz neke zemlje u kojoj se vise vodi racuna o tome kako smjerno beharaju tresnje nego o tome kakav kijamet nastaje kad snijeg padne na behar.

Drugi kantautor zvao se Slobodan Samardzic. On je pjevao: Laz ima kratke noge, ali zato ima krila, ona leti, leti, leti kao albatros. Njegova karijera bila je sitnija, izvan Sarajeva za njega nisu ni culi, ali bi se katkad pojavljivao u onim cudnim emisijama koje su pocinjale u petnaest do sedam, a zvale su se "Hej haj brigade", opet po pjesmi koja je pjevala o onima koji svoju zemlju srcem grade. Slobodan Samardzic obilazio je gradilista omladinskih radnih akcija i pjevao brigadirima jer je tako bilo jeftinije, jer za njega i za jos jednog s gitarom nije trebao ni razglas, niti je trebala bina.

Ali najveci i najzanimlji-viji kantautor u ovoj povijesti bio je Miladin Sobic. Snimio je dva albuma za Diskoton i godinama nije silazio s onih Venovih top-lista, koje su prilicno tacno oslikavale koja se muzika slusa u Sarajevu i okolici, iako bi sasvim rijetko ime pjevaca i naziv pjesme bili ispravno napisani, pogotovu ako je pjevac bio stranac. Srecom, Sobic je u to vrijeme bio domaci, iako je bio Crnogorac. Medjutim, kako se u njegovim krajevima bas i nije slusala narodna muzika, a tip koji bi sam sjedio i nesto tamburao mogao je izazvati samo sumnju, tako je Miladin Sobic postao sarajevska zvijezda. Za njega se nije znalo ni u Zagrebu ni u Beogradu, niti su u tim gradovima prodavane njegove ploce. Sobic je pjevao: A zar ne bi bilo ljepse sad misliti na vinograd, kao dragom diciti se njime, cuvati ga zime. Pa je onda pjevao: Molim zidara sa novogradnje preko puta da mi kratko rukom signal da, ako dodje gradski autobus, mozda sidje Marija. Ili: Sunce tebi, sunce meni, tebi jedan, meni drugi put. A onda je kao najveci sarajevski kantautor morao biti i posljednji. Onog dana kada je Miladin Sobic zauvijek otisao iz naseg grada, ugasena je iluzija da bi covjek sam s gitarom imao gradu i svijetu nesto reci i da bi to nesto moglo biti vazno. S posljednjim kantautorom

umrla je zapravo poezija nase povijesti, dani vjere u pjesme koje se mogu pjevati, a ipak su pjesme po pravilu i zakonu.

Tako je na kraju nestao i covjek koji nije znao ni svirati, ni pjevati, ali je najvise od svega zelio biti kantautor i htio je da ga njegov grad takvim dozivljava. Zvao se Asaf Besovic i evo ga cujemo kako neke 1981. kroz crnu sarajevsku noc u praznoj dvorani Trasa pred dvojicom-trojicom podsmjesljivaca urla: Virdzinija, nisi moga soja. Zato je trebalo imati hrabrosti. Lako je bilo biti Jadranka Stojakovic ili Miladin Sobic pa pjevati pred stotinama ljudi, ali Asaf je na ovom svijetu pjevao sam.

ZEMLJOTRESI

DVAPUT SU NESTAJALI GRADOVI: PRVI PUT SKOPLJE, jedne od godina malo prije naseg rodjenja, a drugi put Banja Luka, 26. i 27. oktobra, godine 1969. u dva je naleta skoro nestalo grada. Kroz maglu trepere televizijski zurnali, poskakuje slika na crno-bijelom televizoru, a suze na licima djevojaka i muskarci koji se hvataju za glave ispred srusenih domova vise ne djeluju potresno. Sada se vec cini kako je sve bilo jako davno, pa covjek u sebi ne pronalazi tuge za tako daleke dogadjaje. U osjecaju zemljotres u Banjoj Luci bio je davnije nego Drugi svjetski rat. Ili se mozda radi o tome da smo te slike kao sasvim mala djeca gledali na televiziji i nikad nam nisu bile ozbiljne i strasne, kao sto nista nije ozbiljno i strasno dok se samo gleda na televiziji i u crno-bijeloj tehnici. Nismo bili iz Banje Luke, a svijet je jos uvijek bio tako velik i sirok da nam je, djeci, bivalo daleko sve sto nije nasa ulica, nas put do mora i nase more u jednom jedincatom malom dalmatinskom mjestu.

Cim je strefilo Banju Luku, stigao je tamo drug Tito. Obilazio je satore s nevoljnicima koji se tada nisu zvali ni prognanici, ni izbjeglice jer zemljotres nije bio od covjeka, nego je bio od prirode, a prognanici i izbjeglice su, kao sto cemo nauciti, dobili ta imena da bi se s imenima opteretila savjest onih koji su ih prognali. Zemljotres nije imao savjesti, a drug Tito je ljudima bio mocniji od zemljotresa. Uplakane zene dodirivale su ga po ramenima, kao da tamo sjede andjeli, a brkati muskarci iz prica Petra Kocica ljubili su druga Tita u ruku. Sutra je pisalo Oslobodjenje: "Bio drug Tito! I pricamo pored vatre kako je bio drug Tito. Plac starice na prve Titove rijeci - Dragi moji Krajisnici! I kazu - Dok je nama naseg Tita, bice i Banjaluke. A i vojska je Titova, i milicija... i svi smo mi njegovi, i nece Tito dati da Krajisnici ostanu bez Banjaluke."

A onda se gradilo, ukljucili se radni kolektivi iz svih nasih republika i pokrajina da se izgradi Banja Luka i da se ljudima vrate njihovi poruseni domovi. Ranjenici su bili po bolnicama od Zagreba do Sarajeva, a s vremenom ce se i oni vratiti kucama. Samo se mrtvi ne vracaju. Oni se zaboravljaju s vremenom ili sa jos vecim nesrecama usred kojih nijedan zemljotres od devet stepeni vise nije neka katastrofa. Ali ostat ce, sve do kraja i do rata, kada su i rijeci i imena promijenili znacenja, da su Banja Luka i Skoplje gradovi koje znamo po potresima i kad pomislimo na potrese, prvo se njih sjetimo.

Samo jednom Banja Luka je za nasih vremena necim bila zasjenila svu zemljotresnu karizmu. Bilo je to onda kada je Rukometni klub "Borac" harao po Jugoslaviji i 1975. izgubio tek u finalu Kupa europskih sampiona od nekih istocnih Nijemaca. Ako se jako zamislis i zadubis, mozda ces se sjetiti tih imena: Uncanin, Selec, Boro Golic, Momo Golic, Jelic, Karalic, Radjenovic... I najveceg golmana Abasa Arslanagica, koji je nekim velikim i strasnim ruskim medvjedima skidao sedmerce bez ikakvih problema. I Nebojse Popovica, za kojeg je, kada bi primio loptu, Zoran Popovski uvijek, ali bas uvijek, govorio - doktor Nebojsa Popovic. A ti bi blejao u televizor i jos uvijek si imao tako zdravu mastu da ti je bilo cudo sto doktor Popovic ne igra u bijelom doktorskom mantilu.

Posljednji pravi zemljotres pogodio je crnogorsko primorje 15. aprila 1979. Legenda kaze da je sarajevski fotograf Slavko Eric tada svojim ocima vidio kako se cesta rascjepljuje na dvoje, ali po obicaju nije imao film u aparatu. U tom potresu nije bilo poginulih, ali je nastala strasna materijalna steta. Pod hitno su izglasani samodoprinosi i zajmovi za obnovu crnogorskog primorja koji su se uplacivali godinama, mozda do samog kraja nase price i povijesti. Svako malo bi televizija objavila reportazu koja bi jasno pokazala da su lijepe stare dalmatinske kuce u Kotoru i Tivtu jos uvijek razrusene, pa se moramo jos malo potruditi, recimo da svaki zaposleni daruje po jednu dnevnu zaradu u tri mjeseca, da bi se popravilo ono sto je pokvarila prirodna stihija. Bilo je to vec doba sumnje, pa su ljudi ispotiha sumnjali da pola Crne Gore fino zivi od tih nasih dnevnica, samodoprinosa, zajmova i da im ne pada na pamet popraviti one kuce, jer ako ih poprave, ostat ce bez svoga besposlenog prihoda.

Malo nakon potresa Sarajevom se sirio vic: "Kako Crnogorac drka? Stavi onu stvar u zemlju i ceka potres."

LJETOVANJA

DA JE BAREM BILO VISE MILOSTI KAD VEC NIJE BILO pameti i da se nismo, svi zajedno, nasli prognani iz vlastitog zivota, mozda bi jednog dana neki studenti pisali diplomske radove na temu: "Kako su ljetovale stare Sarajlije". Ali od toga, naravno, nece biti nista. Sva nasa priznata proslost dogodila se prije nasega rodjenja, a starim Sarajlijama nazivaju se samo oni koji su zivjeli i umrli u Baseskijino vrijeme ili oni koji su zivjeli u jednako davna vremena iz kojih ljudi sto su sasvim oglodali nasu pravu proslost crpe svoje razloge. Stoga diplomski rad na temu "Kako su ljetovale stare Sarajlije" nikada nece biti napisan.

A da je bilo drukcije i da smo nastavili zivjeti ono sto smo zapoceli, mogao se uzeti primjer S.V.-a. Taj sesnaestogodisnjak je pocetkom jula 1981. krenuo na more sa cenerom u dzepu. Ostat ce minimum tri sedmice, iako se za te pare ne moze kupiti ni autobusna karta do Ploca. Iz kafane Posta ispracaju ga podsmjesljivi pogledi onih koji su imali vise para a manje hrabrosti, pa su to ljeto odlucili zapiti na sarajevskom asfaltu, uvjereni da ce ljeta i mora biti jos bezbroj, pa zasto da se covjek bezveze zlopati. Za

razliku od S.V.-a oni nisu vjerovali da je svaki dan u zivotu posljednji i da se izgubljeno vrijeme nikada ne nadoknadi.

S.V. se s mora vratio nakon mjesec dana s osam hiljada u dzepu. Ne zna se na sta je potrosio te dvije hiljade, ali je jasno da je njegov zivotni trosak po glavi stanovnika bio manji od zivotnog troska gradjanina Burkine Faso, najsiromasnije zemlje na svijetu. Prica o S.V.-u se pretvorila u legendu koja ce se prepricavati cijele zime, sve do sljedeceg ljeta kada ce netko drugi sa cenerom poci na more i postati jednosezonski heroj ulicnog Pantenona, onaj koji se bogovima toliko priblizio da osjeca vjetar koji stvara lepet njihovih trepavica.

Smisao tih ekstremnih slucajeva i smisao mitova koji su se iz njih radjali bio je, medjutim, u tisucama petnaest, sesnaest, sedamnaestogodisnjaka koji su na more odlazili s nesto vise novca u dzepu, ali jos uvijek toliko malo da nema tako jeftine turisticke ponude koja bi im omogucila da na moru ostanu duze od tri dana. A ostajali su najmanje tri sedmice. Cak i oni koji su mogli doci do para i ciji bi ocevi dobro istresli svoje novcanike samo da su znali s kakvom im sicom djeca idu na more, cak i takvi su se trudili da sustignu ideal totalnog morskog kokuzluka.

Pocetkom osamdesetih islo se najcesce u Makarsku, Ston ili Trpanj. Pola Sarajeva preselilo bi se u ta mjesta u kojima je bilo na stotine nasih vikendica koje su uz plaze i divlje kampove bile glavna meta S.V.-a i njemu srodnih adolescenata i pubertetlija. Nadjes vikendicu cure iz razreda, recimo u Brocama kod Stona, svratis onako ko fol bezveze, napnes sav svoj sarm, iskoristis sve sanerske potencijale, prodajes pricu koja ide te sezone, a ona se ne moze zivim cudom nacuditi kako si samo bezvezan bio u Sarajevu, a sad si tako super. Ostanes kod nje sto duze, po mogucnosti do duboko u noc, a onda pogledas na sat, uhvatis se za glavu i lafo se izbezumis jer si, eto, zakasnio na sve. Tako te ona pozove da tu prespavas, vidi koliko ima mjesta, malo se neckas, kazes - mogu ja i na plazi, ali si vec izvan sebe od radosti, jer ako zanocis jednom, zanocit ces jos barem deset puta, a onda put pod noge do sljedece zrtve.

Puno veci problem nije bio ni s ishranom. Opet se uvalis nekome ili kupis pola hljeba, Zdenka sir i Carnex pastetu ili naletis na neku ribarsku noc na kojoj se besplatno dijele przene srdele. Istini za volju, znalo je biti i drugacije i nigdje se nije gladovalo kao sto se znalo gladovati na moru. Ali o tome niko nije pricao jer bi takva prica bila ispod casti. Valja spomenuti samo jednu od tipicnih, vjerovatno laznih, ali ilustrativnih prica s ljetovanja: "Doso ja u Zaostrog, kad tako, okupila se grupa hasisara na molu, bilo ih je sigurno dvadeset, ako ne i vise. Kupili hljeb, za drugo nemaju para, pa ga umacu u more i jedu. Brata mi, bas umacu u more i jedu."

Eto, i tako su ljetovale stare Sarajlije! Tudjini i blagostanju ucili su se na moru, ne znajuci da ce im ta znanja trebati u zivotu. Ali bili su to dostojanstveni ljudi koji su vjerovali da su u julu i augustu bolji od ostatka svijeta i nikakav im problem nije bio maznuti Beogradjanku, a jos im je manji problem bio izmisliti da su maznuli Beogradjanku. Ako vjeruju u Boga, danas ga mole da im vrati ono bez cega su ostali. Ali Bog nikada ne daje ono cega se covjek sam odrekao. Bog ne cuva ljudima uspomene.

GRANAP

BIO JE, KAZU, U VRIJEME ONOG RATA JEDAN ducandzija ili bakalin gore na Bjelavama koji je svakome davao da kupuje na dug. Imao je nekakve teftere u koje je upisivao koliko mu je ko duzan, a ljudi bi placali kad bi dosli do para, a kako se u to vrijeme do para dolazilo rijetko i slabo, tako su i njegovi tefteri narasli i odebljali i bili su vec brojem stranica ravni Kur'anu, Bibliji ili koja je vec bila sveta knjiga tog ducandzije. Niko nije upamtio ko je i sto je taj covjek bio, ali se eto pamti da je do u beskraj, tacnije sve do kraja rata davao ljudima da kupuju na dug. Ducan mu nije bio bas neki, niti se u njemu moglo kupiti svega sto je dostatno za prezivjeti, pa su Sarajlije masovno odlazile u Posavinu i Slavoniju u "promidzbu", ali onoga cega je bilo, bilo je bas za svakoga jer je svako mogao uci u njegove teftere.

U sto je taj covjek vjerovao i zasto je na ociglednu vlastitu stetu pustao ljude da kupuju ono sto vjerojatno nikada nece biti placeno do kraja, to ce ostati vjecna tajna, ali je izvjesno da je taj ducandzija bio dobar covjek i da mu se to mora upisati iako nije zivio u ovoj nasoj povijesti. Bila je ziva prica o njemu, a to je kao da je i sam covjek bio ziv.

I sta se onda dogodilo? Naislo je ono posljednje saveznicko bombardiranje grada. Izginuse oni za koje se bas moglo reci da nisu imali srece jer prodeverase cetiri godine i pogibose od onih koji su ih zapravo oslobadjali. Tako je poginuo i ducandzija koji je ljudima s Bjelava i svima koji su za ducan na Bjelavama znali davao da kupuju na dug.

Ostali su tefteri debeli kao Kur'an ili Biblija, ali nikome od duznika nije bilo ni na kraj pameti da je nekome nesto duzan. S dobrim covjekom umro je i dug koji su ljudi imali prema njemu. Iz ovog bi se dale zakljuciti dvije stvari: nezahvalni smo i ni u sta ne vjerujemo!

A mozda je ipak nekakva placa i nekakvo vracanje duga bilo to sto je prica o ducandziji s Bjelava trajala jos desetljecima i sto je njegovu radnju preporucivala onima koji su se u vrijeme kada je nestala tek trebali roditi.

U nasoj povijesti takvog ducandzije nije bilo, niti se i u jednom ducanu moglo kupovati na dug. Izmedju ostalog i zato sto smo bili dovoljno bogati da nikome nista nismo morali ostajati duzni i sto se knjiga nasih intimnih nesreca nije mogla ispisati brojevima i kolicinom novca. Bili smo nesretni onako, svak za sebe. Jednako kako smo bili i sretni.

Osim toga, nase vrijeme ne pamti bakalnice. Potpuno je isceznula i rijec bakaluk, a rijec ducan poprimila je neko sasvim novo znacenje. U njoj je bilo nekog folklornog prizvuka i nije se koristila ako govornik njome nije zelio reci nesto vise od onoga sto se obicnom rijecju kaze. Strucnjaci bi rekli da je ta rijec postala "stilski obojena".

Umjesto rijeci bakalnica i rijeci ducan rodjena je rijec granap. Kada bi majka nakon sto bi djeca zavrsila osnovnu skolu opet zatrudnila, tada se govorilo da ce roditi dijete za granape. Najmladja braca i sestre vukli su kese s kruhom i mlijekom i to je bilo neko nepisano pravilo koje se obicno nije iznevjeravalo i koje bi trajalo duze nego sto je to normalno. Najmladji su najmladjima ostajali i kad bi navrsili osamnaestu. I tad ih se jos slalo u granap.

Ta rijec nastala je od necega sto se zvalo GRAdsko NAabavno Preduzece. Ta firma poslovala je poslije rata, ali se s godinama utopila u druge firme, tako da u nase vrijeme niko za nju vise nije ni znao. U nase vrijeme svi granapi bili su UPI-jevi.

U granapu u Kevrinom Potoku kroz cijele sedamdesete i polovinu osamdesetih radio je poslovodja Ibro. On je bio i poslovodja i sva radna snaga i jedini prodavac. Onizi, sijed covjek, promuklog glasa i vjecne prijaznosti bio je integrirajuci faktor nase mahale. Nismo znali ni ko nam je predsjednik Mjesne zajednice, ni ko nam odvozi smece, naplacuje vodu i televiziju, ali smo za Ibru znali svi jer je njegova zvijezda paziteljica bila zvijezdom paziteljicom nasih ulica. On nas je hranio, prao i pitao: "Kako su kod kuce?" U njega se nije kupovalo na dug, ali to nije vazno jer nisu bila takva vremena. Vrijedio nam je kao sto je nasim ocevima i djedovima vrijedio bakalin s Bjelava i zato neka mu je rahmet dusi ako je umro i neka ga nase sjecanje cuva u zdravlju ako je ziv.

OZBILJNO PITANJE

JOS SE MOZDA NADJE PONEKI ZID NA KOSEVU, mozda u Ulici kralja Tomislava, mozda na dvorisnim fasadama kuca u Ulici Matije Gupca ili na nekom drugom mjestu i u nekom drugom dijelu grada postoji taj zid koji cuva izblijedjeli grafit s natpisom: OZBILJNO PITANJE. Trebalo bi ga barem uslikati ako se vec ne moze zastititi zakonom i proglasiti za spomenik kulture. Taj grafit je star sedamnaest ili osamnaest godina i jedan je od desetina ili stotina istih natpisa koji su se jedne noci pojavili na sarajevskim fasadama kao dio specijalne marketinske akcije koju je preduzeo Zlaja Arslanagic pred koncert svog benda, Ozbiljnog pitanja, koji je trebao biti odrzan u Kuku, Steleksu ili na nekom srodnom mjestu.

Legenda kaze da koncert nije odrzan, nego su Zlaja i njegovi muzicari pozvani u miliciju gdje im je receno da dozvolu za svirku nece dobiti sve dok ne izbrisu svako OZBILJNO PITANJE sa sarajevskih ulica. Uvjerili smo se tada da ni milicija nije bas uvijek tako glupa i neobavijestena, niti se njezine metode uvijek svode na pendrecenje i potezanje za uho. Ili se, mozda, ipak dogodilo nesto drugo, mozda prica uopce nije istinita jer su ipak sve do danas ostali vidljivi tragovi ponekog od tih grafita. Natpisi na zidovima traju duze od bendova, a ponekad i od ljudskih zivota.

Nakon frke s grafitima Zlaja Arslanagic je otisao u vojsku, Ozbiljno pitanje se zauvijek raspalo ne ostavivsi bas nikakvog traga na nasim muzickim sentimentima. Poslije je Zlaja nekoliko mjeseci svirao s Elvisom i Meteorima i napisao im nikad snimljenu i danas vec sasvim zaboravljenu pjesmu koja je pjevala: Sarajevo spava u (sad tu ide zaboravljena rijec) sablonu, Sarajevo spava sto godina u istom fazonu. Poruka pjesme bila je da Sarajevo probuditi nikad nitko nece i djelovala je tada strasno ozbiljno i intelektualno jer je takav bio i njezin autor.

Kasnije se Zlaja uhvatio komercijale, napravio Crvenu jabuku, postao slavan, napisao jednu tuznu i nostalgicnu pjesmu sarajevske opsade i otisao preko velike bare. Nije se htio vratiti ni kad ga je zvalo da sa Crvenom jabukom, opet u novim uvjetima i vremenima, pokupi lovu. A to je fakat bilo u redu i bilo je dosljedno, bez obzira na motive. Zapravo, bilo je kao u onoj pjesmi Borisa Bizetica iz sedamdesetih godina koja je pjevala: Nikad ne zovi stare ljubavi jer ce ti reci glasom sjetnim, sa nasim sam se rastankom pomirila, pa zar moram jos sa jednim.

A kako vrijeme prolazi i kako se godine sjecanja naslaguju jedna na drugu, a povijest nasih zivota biva cjelovitom buduci da je sve njezino jednako davno, i ono sto se dogadjalo 1980., kao i ono sto se dogadjalo 1989., izmedju price o Ozbiljnom pitanju i price o Zlajinoj Crvenoj jabuci sve je manje razlike. I jedna, i druga davno su zavrsene i za sobom su ostavile samo dva blijeda traga. Prvi je na zidu, a drugi u uzasno davnoj pjesmi o kisi i prozoru koju pjeva Drazen Ricl Zijo. I ama bas nitko jako ne vodi racuna o tome sta je bilo alternativa, a sta komercijala jer se novih zivota ne tice ni jedno, ni drugo. Oni stari su poput zidova u svjeze okrecenom stanu o cijem stvarnom sadrzaju ne znamo zapravo vise nista i nitko nista nece znati osim molera koji ce za deset-dvadeset godina stemati boju i tacno ce znati kako su i cime ti zidovi bili bojeni. Ali njega se to zapravo nece ticati, kao sto se one koji su dosli poslije uopce ne tice sta je bilo to Ozbiljno pitanje.

Vjerovali smo u ozbiljne stvari i misli li smo da na svoj svijet mozemo ima ti nekog utjecaja. Takodjer smo mislili da nema niceg banalnijeg i imbecilnijeg od Mirzinog jata i pjesme Apsolutno tvoj i da nema niceg naivnijeg od Ljubise Racica koji je svirao Smoke on the Wather i pravio salto unatrag skupa s gitarom. A onda su nam se narugali nasi rodjeni zivoti ponistivsi svaku razliku izmedju onoga sto je bilo glupo i onoga za sta smo vjerovali da moze promijeniti svijet.

Ali ono sto zna zaboljeti ako se covjek bas jako zamisli, jest da se ne moze sjetiti bas nijedne pjesme i nijednog stiha grupe Ozbiljno pitanje, a sjeca se ipak pjesama Mirzinog jata. Ono sto je bilo vazno ponekad vise ne postoji. Vidis samo taj bend, Zlaju Arslanagica kako nesto bjesomucno svira na svojoj gitari i kako salje neke jako ozbiljne poruke, vidis sebe kako ih gledas i znas da si to onaj ti koji ih i cuje, a s kojim danas ne uspijevas uspostaviti vezu. Sta ti je taj covjek kojeg se sjecas, taj covjek koji si ti od prije osamnaest godina? To je fakat jako ozbiljno pitanje, vjerovatno najozbiljnije koje jedna sasvim osobna povijest moze postaviti.

REVOLUCIJA

U DRUGOM OSNOVNE VODILO NAS JE U MUZEJ revoluci je. Iza, u dvoristu, stajao je veliki top, a covjek s brkovima pricao je u kojim je sve bitkama taj top pucao. Pricao je monotono, po hiljaditi put istu pricu, tako da smo pomislili kako je sasvim normalno i obicno to pucanje topova; normalno kao skolsko zvono, nailazak tramvaja i sve druge stvari koje su dosadne kad o njima mislis, a jos dosadnije postanu cim o njima pocnes govoriti. Ali morali smo brku odslusati jer je takav bio red i jer je uciteljica Aida Alibegovic strogim pogledom nadgledala da se i ovom prilikom red postuje.

A onda su nas uveli unutra. Opet topovi i mitraljezi, ali ne pravi, nego na slikama. Potom fotografije partizanskih jedinica koje su oslobadjale Sarajevo, naocale i nalivpera poginulih ilegalaca, jedan prasnjavi pistolj i geografske karte koje su pokazivale kako je izgledala zemlja dok je trajao rat. A izgledala je isto kao i danas: iste planine i rijeke, ista Istra i ista Makedonija s Albanijom, cudnom zemljom zavucenom u utrobu domovine koja je bila metafora za svo siromastvo ovoga svijeta i za staljinizam. Pricao se vic: "Sta kaze spiker na pocetku albanskog dnevnika? Dobra vecer, druze predsjednice!"

Brko je komentirao slike, karte i predmete, ali je samo prosao pored fotografije koja je bila zanimljiva i iz koje ce nastati mnogi ruzni snovi. Prikazivala je nekog velikog, strasno debelog covjeka s naocalama koji je pokusavao skinuti prsten s prsta. Lice mu je bilo skroz izobliceno jer ga nije mogao skinuti i jer mu je od tog prstena ovisio zivot. To nigdje nije pisalo, ali se vidjelo da je tako.

Ali brku ta slika nije inspirisala na predavanje o revoluciji. Na njoj nije bilo nikakvog junastva. Prikazivala je samo strah, a strah smo mogli razumjeti bolje i tacnije od svake revolucije. Revolucija je bila monotona prica i nesto bez cega nismo mogli zivjeti, ali da nas je netko pitao cemu revolucija zapravo sluzi, ne bismo mu znali reci. Osim sto bi rekli da je revolucijom pobijedjena burzoazija i istjerani okupatori. No, to nije bio nikakav odgovor i to smo znali vec u drugom razredu osnovne.

Ta slika dugo se vracala u snove i nisu je mogli istisnuti cak ni prvi horror filmovi, pa cak ni ona strasna serija u kojoj se pojavljivala Leptirica. Tesko je zamisliti ista strasnije od covjeka koji pokusava skinuti prsten koji je davno stavio na prst, jos u vrijeme kada nije bio tako debeo, a sad ga u trenu mora skinuti s prsta jer ce inace ostati bez glave.

Ta slika je zapravo prikazivala Jasenovac. U ono vrijeme to jos nismo znali, ali ima vremena, saznat cemo vec, svako na svoj nacin. Logor nisu oni zivi kosturi koji nam nisu slicni, niti je logor bodljikava zica, niti su logor ustase i Nijemci nad odsjecenom glavom nekog nesretnika. Logor je covjek koji pokusava skinuti prsten sa svoga prsta. Nevidljivi su oni zbog kojih to mora ciniti i koji su ga natjerali u smrtni strah. Zbog necega nam se cini da smo krivi dok gledamo tu sliku.

Preko rijeke, pa u brdo, malo od Muzeja revolucije, bio je spomenik na Vracama. S tog mjesta najljepse se mogao vidjeti grad jer samo s tog mjesta nije se primjecivalo kako je Sarajevo podijeljeno na stari grad, sagradjen u neka spora vremena, i na novi grad koji je rastao kako smo i samo rasli. Samo s Vraca Sarajevo je izgledalo kao jedan grad i samo se s Vraca vidjelo vrijeme koje je u njemu prolazilo i iza sebe ostavljalo jasan i cisti trag. Gledano s tog mjesta, vrijeme djeluje utjesno jer iza sebe ne ostavlja smrt, nego ostavlja kuce i na svakoj od njih znak kako su zivjeli i o cemu su razmisljali oni koji su ih gradili.

Na spomeniku bila su upisana imena ljudi koji su od 1941. do 1945. ubijeni ili su poginuli za svoj grad. Beskrajan niz imena i prezimena, a medju njima bezbrojni Jevreji. Jedno od upisanih imena mozda je bilo ime covjeka koji pokusava skinuti prsten sa svoje ruke. Mogao si se samo nadati da nije tako, da taj covjek nije bio iz nasega grada i da je uspio skinuti prsten, pa je zato ostao ziv. Kao dijete doista vjerujes da je dovoljno skinuti prsten sa zadebljalog prsta pa da ti zivot oproste oni koji su taj prsten htjeli oteti. Bilo bi utjesno da je ta vjera mogla ostati.

SARAJLIJE

PREKORACUJUCI SVOJ KUCNI PRAG, COVJEK SE U ONO vrijeme plasio samo jednoga: da se ne provali! Ne provaliti se, ne ispasti budala i ne dati povoda okolini da te zeza bio je prvi zivotni imperativ, temelj socijalne svijesti Sarajeva i prva stvar koju od zivota naucis nakon sto pocnes okolo hodati sam, bez da te prate tata i mama. Cuda su ljudi radili, samo da se ne bi provalili, a najvece blamaze dozivljavali su upravo zbog tog panicnog, endemskog sarajevskog straha, onog straha po kojemu se taj grad razlikovao od svih drugih gradova na svijetu. Moglo bi se cak reci i da su biografije ljudi oblikovane u znaku tog straha, da su daroviti postali jos darovitijima jer su se bojali da se ne provale. A od provaljivanja bi se najbolje branio agresijom, provaljivanjem drugih ili izigravanjem ravnodusnosti prema stvarima prema kojima nikako nisi ravnodusan. Recimo, kad je ono Kusta dobio Zlatnu palmu, pa kad je na telefon rekao da evo upravo mijenja parkete kod Mladena Materica, ko biva - zaboli ga za tu Palmu, to je bio tipski primjer reakcije Sarajlije koji se uplasio da se ne provali.

Kad bi se covjek, recimo, zvao Miljenko, pa bi stanovao tacno na pola puta izmedju Osnovne skole "Miljenko Cvitkovic" i Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic", vec u osmoj godini znao je da se rukama i nogama mora boriti da ga slucajno ne upisu u skolu "Miljenko Cvitkovic". Vec tada mogao je znati sta ce mu se dogoditi ako se samo na jedan dan pojavi u skoli krivoga imena i vec tada ga je nepogresivo vodio onaj instinkt koji je Sarajlije naseg vremena vjecno pratio i kojeg najcesce nisu bili ni svjesni. Zapravo, postajali su ga svjesni tek nakon sto bi nekoliko mjeseci zivjeli u drugim gradovima i nakon sto bi u cudu ustanovili da tamo bas nitko ne vreba njihov pogresan korak, niti se jako veseli kada se, barem po sarajevskim kriterijima, slucajno provale.

U tim drugim gradovima i bratskim republikama vjerovalo se da su Sarajlije strasno duhoviti ljudi i da su u stanju neprestano se u ubitacnom ritmu zajebavati. Ako je u tom vjerovanju i bilo neke istine, a bilo je ako se samo uporedis s nekim tko dolazi, recimo, iz Zagreba, Ljubljane ili nekog slicnog grada, onda je ta

duhovitost bila izbrusena za godina teske muke zbog smijeha na tvoj racun. Onaj kome se nikada nisu otvoreno i grubo podsmjehivali, nikada nece znati zasmijavati i nasmijavati ljude.

U osnovi, sve je bilo predmetom zajebancije i iz svega sto je covjek bio, covjek se mogao provaliti. Istovremeno, bilo je to predivno vrijeme individualizma jer si bio sam pred svijetom i jer je svatko bio sam pred sobom. Bio si svijet a da nisi bio ni narod, ni stado, ni zasticeni pripadnik icega. Kada smo postali pripadnici, a to je bilo onda kada se nasa prica zavrsila ili se jos zavrsavala, postali smo u isto vrijeme i zasticeni i prezreni. Ili smo postali zasticeni prezirom onih koji su pripadnici neceg drugog. U nova vremena vise nema straha od provaljivanja, a zajebancija na neciji racun samo je folklorni ostatak nekog proslog zivota i bezazlena je kao crno-bijeli horror filmovi u kojima ne vjerujes ni Godzili, ni Godzilinoj zrtvi.

U sedmom razredu odjeljenje razrednika Hrvoja Filipovica dobilo je novog ucenika, tipa koji je dvaput pao na godinu, a zvao se Slobodan Vukovic. Kada ga je razrednik pitao iz koje skole je dosao, Slobodan Vukovic je rekao da je dosao iz Osnovne skole "Slobodan Vukovic", na sta je cijeli razred, narocito muski dio, zavrsio pod klupama od smijeha. Razrednik se, naravno, nije smijao, nego je poceo izbezumljene ucenike za uho podizati s poda, ali ni njemu nije bilo bas sasvim svejedno jer je i on shvacao sta je smijesno u tome sto je Slobodan Vukovic dosao iz skole "Slobodan Vukovic". A ima li itko tko bi se danas tome nasmijao? Ako i ima, tada bi se tome smijao samo zato sto se sjeca da su takve stvari nekad stvarno bile smijesne i da su bile tim smjesnije jer si znao da ce blam i provaljenost onoga kome se smijes biti veci sto mu se jace budes smijao.

Johny Cash nekad davno pjevao je pjesmu o djecaku kojem je otac dao zensko ime. Malog su cijelo djetinjstvo zbog toga maltretirali i odlucio je ubiti oca. Kada ga je nakon godina scepao, pitao ga je zasto mu je dao takvo ime. Da bi se znao boriti u zivotu, sine.

Sarajevo je tih godina svim svojim djecacima dalo takva imena, a oni ako se i nisu naucili boriti, naucili su sjecati se, sretni u svojoj proslosti.

PROSJAK IZ ZABORAVA

U SNOVIMA SE VRACAJU I ONI KOJE VISE NIKADA necemo vidjeti, oni koje smo zaboravili, nismo se na javi ni sjecali da postoje, a onda dodju, obicno neposredno pred budjenje, i sasvim ispune dan. Mislimo na njih, smjeskamo se blesavo, na upitne poglede slijezemo ramenima jer se ne moze reci, to se ne moze objasniti, moze se samo odzivjeti dan uz te goste snova i na kraju ih opet - ovog puta mozda zauvijek - zaboraviti. Nitko tko ih vidio nije, pa ih zaboravio i onda mu se vratili u snove, ne zna po cemu su ti ljudi bili vazni. A zapravo su vazni samo po tome sto su se cudom pojavili nakon sto su bili zaboravljeni. Ne mozes razmisljati o onima koje si zaboravio, kao sto ne mozes prezivjeti vlastitu smrt, pa kad ti se iznenada vrate oni kojih nije bilo, ucini ti se da je ovaj svijet nacas postao manje smrtan.

Recimo, uvuce ti se u san onaj slijepac. Ni imena mu ne znas, niti si ga ikada znao. Ali svi ce odmah znati o kome je rijec. Pojavio se pocetkom sedamdesetih, a mozda i ranije, ali si ga tada poceo vidjati jer je upravo to i bilo vrijeme u kojemu si upoznavao svoj grad. Nije on bio prvi slijepac u tvom zivotu, ali je bio prvi koji nije nosio tamne naocale i vidjele su mu se one dvije bijele kugle umjesto ociju. Lice bez ociju bilo je strasno jer je to bilo lice bez ikakvog izraza. U tebi je radjalo strah, a u odraslima uglavnom mrznju. Naucit ces: mrzili su ga jer nije nosio te naocale i jer je otkrivao ono sto se ne smije vidjeti ili sto je bolje ne vidjeti ako se hoce zivjeti spokojno.

Tada je mogao imati tridesetak godina. Nosio je tamnoplavo odijelo, bio je jako mrsav i imao je rijetku crnu bradu. U to vrijeme nije prosio. Samo je hodao ulicama Centra i kuckao onim svojim stapom o zidove, a svi su mu se sklanjali s puta. Bilo je takvo vrijeme: ljudi nisu trcali za lakim sevapom i nisu slijepce uzimali pod ruku i nazor ih prevodili preko ulice i ugurivali u tramvaj. To ce poceti raditi puno kasnije. Vidjao si ga potom cesto, ali u medjuvremenu nikad ne bi pomislio na njega. S godinama odijelo je postajalo sve prljavije, on je cesto teturao ulicom i uskoro se nije znalo je li taj covjek vise slijep ili je vise pijan. Kada se tako nesto izgovori, to zvuci kao strasna grubost, ali nemojmo se lagati, barem nemojmo u sjecanjima, taj covjek se vecini ljudi gadio. Pogotovo starijima.

Kada si ga prvi put vidio, imao je deset prstiju. U to si sasvim siguran, ali nakon deset godina poceli su mu faliti prsti i na jednoj i na drugoj ruci. Nisi ih brojao. Nitko ih nije brojao, ali se cinilo kako iz godine u godinu ima sve manje prstiju. U to vrijeme poceo je nositi one crne naocale; valjda ga je netko natjerao da to cini, ali ti prsti su ljudima bivali strasniji od njegovih praznih ocnih kugli. Dobronamjerni su vjerovali da je u pitanju neka bolest zbog koje covjeku otpadaju prsti, mastoviti su mislili da si on sam odsijeca prste od silnog uzasa jer je slijep, a zli su psovali kroz zube jer to cini i smatrali su da je sve, ama bas sve to posljedica alkohola. Zli ljudi su uvijek zaljubljeni u tudje poroke, a ta zaljubljenost je u nasem gradu veca nego igdje na svijetu. Tudji porok uvijek je dobar povod za vlastitu psovku.

U biti taj covjek bio je samo jedan od sarajevskih prosjaka. Ali ti se sjecas vremena kad nije prosio, niti je teturao od alkohola, nego je samo bio slijep i to je svima pokazivao. Udjeljivali su mu samo oni koji su se nagledali smrti ili na smrt nisu bili osjetljivi.

Sjetio si ga se kada si po prvi puta, pocetkom osamdesetih, procitao Sidranovu pjesmu Slijepac pjeva svome gradu. I sjetis ga se svaki put kad ju procitas. Pjesma je romanticna i utjesna slika necega strasnog i zato si umisljao da ju je Sidran napisao bas tom covjeku. Napisao ju je da necemu strasnom pruzi ljudsku mjeru. Ili tacnije: da pogledu na nesto strasno pruzi ljudsku mjeru.

Nakon sna osjetio si njeznost cak i za tog covjeka kojeg si se uvijek plasio, iako si vec kao dijete znao da ti nista ne moze. Zaboravljeni, zivi i mrtvi, uvijek su dobri gosti snova. Zaborav je pametniji od smrti jer se iz zaborava poneko i vrati. Iz smrti se nitko ne vraca. Bez Boga bas svaka smrt je glupa.

NOGOMETNI LOMOVI

BILO JE TO DAVNO, JOS U VRIJEME DOK JE BOG PO zemlji hodao, a Vladanko Stojakovic nas izvjestavao da je Paul Breitner clan zapadnonjemacke komunisticke partije, kada se na stadionu JNA zacuo mukli prasak, kao da je netko udario sjekirom po smrznutoj cjepanici i otprve ju rascijepio. To je posljednji igrac obrane tuzlanske "Slobode" Jusuf Hatunic mladoj nadi "Partizana" Zoranu Racicu jednim potezom slomio nogu. Zamuknuo je stadion, svima je u usima bio samo taj strasni prasak, Jusuf se drzao za glavu, a dvojica su odnijela Racica na nosilima. Odnijeli su ga zauvijek. Zoran Racic se vise nikada nece vratiti na nogometne terene i ostat ce jedan od onih cija imena pamtimo samo zbog nesrece jer su samo po nesreci bila vazna.

Nekoliko sezona ranije, moglo je to biti 1974. ili 1975., na jednom obicnom treningu posljednji igrac "Hajdukove" obrane Ivan Buljan zahvatio je po nozi najdarovitijeg igraca generacije Ivicu Matkovica, noga je pukla, Matkovica su odnijeli i vise ga nikada nisu vratili. Buljan je tada pustio bradu i dao zavjet da se nece obrijati sve dok se Matkovic ne vrati u prvi tim "Hajduka". Nije se brijao nekoliko godina, nosio je bradu i na onoj strasnoj utakmici u kojoj je "Hajduk", nakon splitske pobjede od 4:1, izgubio od "St. Etiena" sa 1:5, a onda se jednog dana jednostavno obrijao, iako se Matkovic nije vratio u "Hajdukovu" ekipu. No, tada se Ivice Matkovica vise nitko nije ni sjecao.

Tako su Buljan i Hatunic dokrajcili dvojicu igraca koji su mozda bili darovitiji, ali eto nisu imali srece, pa su naletjeli na dva odvec odlucna posljednja igraca obrane i zauvijek nestali s nogometnih terena. Ivan i Jusuf bili su jednostavno prejaki za krhke kosti svojih suparnika, ali u njihovoj grubosti nije bilo namjere jer nije bilo takvo ni vrijeme. Sedamdesetih nitko nikome nije namjerno lomio noge i ruke, cupao srce, niti razbijao glavu. Jednostavno, tako bi se dogodilo.

Desetak godina kasnije nad nasim se domovima vec spustao neki cudan mrak, onaj mrak nakon kojeg ne svanjiva, pa nam se oci na njega moraju priviknuti, na njega i na sve ono sto ce on donijeti sa sobom u miraz novoj povijesti u kojoj ce se svi nasi ljudi pretvoriti u nase i tudje narode, pa ih u silnome mraku vise necemo ni razaznavati. U to vrijeme igrala se na stadionu Karaburma utakmica izmedju "OFK Beograda" i "Hajduka". Njezin rezultat ni za koga nije bio presudan, ali su "Romanticari s Karaburme" od prve minute nasrtali na cjevanice, gleznjeve i koljena onog najboljeg "Hajdukovog" igraca. U tom poslu im je asistirao sudija, tko bi mu se imena sjetio, koji je sve vrijeme glumio slijepog epskog pjesnika Filipa Visnjica i teatralno mahao rukama, ne primjecujuci stanovitog Djordja Serpaka kako stema noge Blaza Sliskovica, klese ih i lomi kao da to nisu ljudske noge, nego je rijec o brackom kamenu cijelcu od kojeg ce on, Djordje, kao sam Ivan Mestrovic isklesati neku neprolaznu vrijednost nase umiruce jugoslavenske kulture.

Na kraju ga je i isklesao. Nekako sre dinom drugog poluvremena Blaz Sliskovic se vise nije digao sa zelene trave, dotrcala su dvojica s nosilima i odnijeli ga van terena. Tamo su cekala bolnicka kola koja su Baku odvezla u neku beogradsku bolnicu, gdje je, eto, dijagnosticiran prijelom i gdje je u knjigama nasih sjecanja ostalo ubiljezeno djelo Djordja Serpaka, igraca koji se od Hatunica i Buljana razlikovao jos po necemu osim po tome sto je covjeku namjerno lomio i slomio nogu: naime, Serpak u svojoj karijeri nije ucinio bas vise nista vrijedno spomena osim sto je jednom od najvecih bosanskohercegovackih nogometnih talenata slomio nogu. To sto se Sliskovic kasnije oporavio i sto je opet davao golove ravno iz kornera, to vise i nije vazno. Da je bilo po Djordju Serpaku, mozda ga ne bi bilo ni medju zivima.

A Jusuf Hatunic, on je nakon sezone ili dvije prešao u "Partizan", dospio do reprezentacije i na onoj mahnitoj utakmici protiv Španjolske kada je Juanito dobio flašu u glavu, Hatunic je dao gol pucajuci sa svoje polovine terena. Sudija Englez poništio je taj gol a da nitko nije znao zašto. Mozda zato što je nesretni Jusuf prejako udario po lopti, pa je sudija mislio da joj je mogao slomiti nogu.

POVIJEST SRCA

STO STE OSJECALI DOK JE HOR ABRASEVIC NA obiljezavanju cetrdesete ili vec koje godisnjice bitke na Kozari pjevao: Prije cemo mi umrijeti nego svoje zemlje dat? Gdje je bila domovina i gdje je srce kad je onaj beogradski pjesnik tuznoga maja 1980. grmio s ekrana: Ko Grmecu sme reci Tito nije, a mi jesmo, kad je Grmec licno njemu raport predavao? Tesko je danas znati odgovore na takva pitanja, cak i ako je covjek sasvim iskren i ako mu je stalo do povijesne istine onoliko koliko mu je stalo do svake, ama bas svake, godine njegovog zivota. Tesko je znati, jer samo glava pamti, a srce je bez pameti i tesko ga je podsjetiti na nesto. Ono se samo oglasi kad iznenada i iznebuha, mimo svake unutarnje cenzure, do njega dodje vijest iz proslih vremena.

Recimo, ovako: vozis se tramvajem, bas nesto zamisljen, i odnekud ti do usiju dodju vijesti iz sporta. Valjda netko drzi ukljucen tranzistor ili, dok stojite na semaforu, cujes radio iz nekog auta. Ako ne slusas te vijesti i ako mislis o necemu svome, sto ce ti srce reci kad do njega stigne informacija da se sutra tu i tu sastaju reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske ili - da stvar bude jos jaca - Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. U jednom malom djelicu sekunde srce ce reci: vidi, pa igra Jugoslavija! I neces samom sebi vjerovati, a vlastitom srcu zeljet ces infarkt jer vidi ga kakvo je: njemu je Jugoslavija jos uvijek Reprezentacija i Domovina, a Hrvatska, Bosna, Makedonija su i dalje rijeci iz regionalnih kronika, poljoprivrednih emisija i ljetnih morskih svadja.

Povijest srca jedina je autenticna ljudska povijest. Sve drugo su historije civilizacija, naroda, plemena i njihovih ideja, pa u njima ne mozes pronaci zive prijatelje, rodbinu, zaboravljena lica s televizijskih ekrana, mrtve ceske turiste, ostarjele galebove s makarske rivijere i Mostarce koji govore kao da se rugaju cijelom svijetu. Njih srce zna nakon sto ih glava zaboravi, kao sto srce zna Jugoslaviju, tu rijec koja tebi znaci vec nesto deseto, nesto kao gorki badem koji je tebi gorak, ali srcu eto nije i nikad nece biti.

Nevjerojatnim ti se cini da si pjevao tu himnu, da si to cinio cesto i da sasvim sigurno vise nijednu himnu neces pjevati koliko si pjevao Hej, Slaveni. Prvi put pjevao si je kad te je primalo u pionire. Tada nisi znao sta znaci ono "dub se lama", niti ono "postojano kao klisurine", a pogotovu ti nije moglo biti jasno sto znaci: Proklet bio izdajica svoje domovine. Mislio si da je rijec o cetnicima i ustasama, ali ti nije islo u glavu da je ovo i njihova domovina jer te je ucilo da je Jugoslavija domovina ljudi koji ju vole, dakle onih koji osjecaju ono sto srce pamti kad cuje stih: Prije cemo mi umrijeti nego svoje zemlje dat.

A zapravo se radilo o necemu jednostavnom, necemu sto je ugodio Bog da bude bas takvo kakvo jest ili je mozda ugodio slucaj da nam pokaze kako Boga ipak ima. Naime, dok smo pjevali tu himnu i proklinjali izdajicu svoje domovine, bacali smo prokletstvo na sebe i svoja buduca vremena. Nase izdajstvo bit ce bez umisljaja, ali ce ipak biti izdajstvo. Izdajicama smo postali onog trenutka kad smo prestali pjevati tu himnu ili kada smo ju po prvi puta otpjevali s uvjerenjem i srce nagovorili da rijec Jugoslavija osjeca tako kako ju osjeca.

Zivjeli smo u vremenu bez lukavstva. Ili smo mozda bili generacija koja nije prepoznala lukavstvo nasih roditelja i njihove generacije, one iste generacije koja nas je utjerivala u ljubav prema Jugoslaviji i koja je Jugoslaviju krvavo razvalila i u smrt otjerala ljude i njihove uspomene. Nama je nasa domovina bila lagana kao zastava od papira, a generaciji nasih roditelja ona je bila teska kao top. Mi nismo bili u partiji, nismo dobijali stanove i kredite za auto i nismo stigli nista uciniti iz interesa. Mi se s Jugoslavijom nismo kurvali, a nasi roditelji jesu. To smo im spremni oprostiti puno lakse nego sto vlastitom srcu prastamo osjecaj za Jugoslaviju.

Dirljiv je glas djeteta dok pokusava nesto ozbiljno reci, dok pokusava reci ono sto je culo od odraslih ili sto su odrasli smislili kao mudrost ili ljepotu. Evo, i sad se mozes sjetiti svoga glasa kako pred cijelom skolom 29. novembra 1974. deklamira: Da ga cuje Zagorje se primaklo Avali, more Nebojsinoj kuli… Ili: Kada govori, kao da zvezde padaju… Pokusas li nesto novo reci tim istim glasom, nece ti uspjeti jer si izgubio vjeru u velike rijeci koje ne razumijes. Mjera svake vjere istovjetna je mjeri cistoga sjecanja. Samo onaj tko se sjeca cisto je pravi vjernik.

GRENADIRMARS

U LJETO 1878. SU KONJANICI BARUNA FILIPOVICA U Sarajevo dopremili nove obicaje, srednjeuropsku melankoliju, prostituciju, Europu i grenadirmars. Domaci su se malo bunili, ali su vrlo brzo popustili jer izmedju turskog derta i austrijske melankolije i nije bilo neke razlike, a cesar, kao ni sultan, nikad nam nije bio prvi komsija, pa se i na jednog i na drugog covjek mogao lako naviknuti. Sve je nas svijet prihvatio i na sve se priviknuo, samo sto su jedni sad mislili kako je dosla njihova vjera i vlast umjesto vjere i vlasti ovih drugih. Naravno, nisu bili u pravu jer ni Stambol, ni Bec nisu Bosnu uzimali sebi zbog vjere, niti zato da bi Bosancima pomagali u njihovom vjecnom natezanju oko toga cija je vjera bolja i ciji hram treba biti blizi Bogu. Uzimali su Bosnu jer im je trebala, kao sto su i oni trebali Bosni da je ucine boljom i svjetskijom. Stambol je bio planetarni New York kad je Bosni bio glavnim gradom, kao sto je i Bec bio planetarni Stambol kad je odlucio Bosnu uzeti sebi.

E, kad su krscani docekali svog cara, dobili su i grenadirmars. Ta pompezna i mocna rijec oznacavala je jedno sirotinjsko jelo nacinjeno od krumpira, luka i rize. Grenadirmars je bio sav od bijede i to one nemastovite bijede koja nista ne sakriva i nista ne cini laksim i podnosljivim. Ali to nedostojanstveno jelo imalo je mocno ime kroz koje su odjekivali becki valceri, drzavna moc i vjekovna kultura onih koji su ga spravljali i jeli. Da, komsije su tada vjerovale da su bolje i kulturnije i da se od muslimana razlikuju upravo po tome sto su u sebi sabrali svo iskustvo jedine prave civilizacije ovog svijeta, europske civilizacije. Za sustinu su bili uskraceni jer su bili sirotinja na periferiji svih svjetova, ali su se stitili imenom koje ce promarsirati kroz cijelu nasu povijest i nestati malo pred raspad.

Grenadirmars su u Sarajevu spravljale nase bake, tetke i ujne, sve neki starinski svijet koji je socijalno bogatstvo prihvacao kao nesto privremeno, na sto se ne treba previse obazirati jer ce opet sigurno doci vrijeme sirotinje kada cemo se stititi samo imenima. Uzaludna su bila nasa zapomaganja i uzaludna je bila promjena koja se dogodila u nasim srcima i emotivnim dikcionarima: nama grenadirmars nije zvucao kao nesto mocno, nego smo ga dozivljavali kao narocito ponizavajuci oblik mucenja koje je izmislio licno Hitler. Isti nam je bio i smarn i kajzer smarn i ajnpren supa, pa nam nije ni padalo na pamet da ce s odlaskom nasih baka, tetaka i ujni sa svijeta nestati i grenadirmars, posljednji zivi trag jednog bijednog vitestva.

Komsiju muslimana se ne bi pocastilo grenadirmarsom, premda u grenadirmarsu nije bilo ni svinjetine, ni svinjske masti, ali zasto bi covjek znao za nasu bijedu i siromastvo ovoga dana. Mogao bi pomisliti da smo jadniji od njega, a mi to ne zelimo. Uostalom, ni on nas nikada nije nutkao halvom i rahvanijom, tim najbjednijim bosanskim kolacima koji su svjedocili o nasem bosanskom jadu na jednak nacin kao i grenadirmars. Krscani su bili cuvari jedne, a muslimani druge strane iste bijede.

Ali ta bijeda ipak je bila bijedom jedne civilizacije, a ne bijedom svijeta koji nema ni korijena ni imena. Tek u nase doba vidjet cemo sta ce se dogoditi kada umjesto grenadirmarsa, smarna, rahvanije i halve sirotinja pocne jesti Jadran napolitanke. Samo na prvi kus i prvi zalogaj te napolitanke bile su manje odvratne od tradicionalnih bosanskih pomija, ali s vremenom shvatis i osjetis da od njih nema niceg gadnijeg i beznadnijeg jer nakon sto jednom pocnes rucavati Carnex pastetu i veceravati Jadran napolitanke, vise nikada neces imati gradjanske i porodicne rituale i tradicije i nadu da ce jednom biti bolje i bogatije.

Svijet je proklet sirotinjom. Sirotinja gradi Babilonske kule i vrijedja Boga. Sirotinja pravi baklave od dvadeset katova jer vjeruje da se baklava mjeri svojom visinom. Te baklave koje su zavladale nasim malogradjanskim svijetom tokom sedamdesetih bile su Babilonska kula nasega svijeta. Uvrijedili smo Boga ili

smo uvrijedili vlastiti svijet, pa smo zbog toga ostali prokleti i definitivno sami bez svoga Stambola i svoga Beca.

Ponekad nocu, tamo od Trebevica, za onih ledenih, bistrih i cistih veceri kakve su u Sarajevu iznimno rijetke, zna ti se kroza san uciniti kako niz kaldrme i niz sledjenu zemlju koja je sacuvala svaki trag, marsiraju mali grenadiri i sire miris zapecenog krumpira, rize i luka. Peku te oci u tom snu i suze teku, premda za tugu vrijeme nije.

TUZNA GEOGRAFIJA

U JEDNOJ POEMI BRANKO COPIC PJEVAO JE O TOME kako je ucio skolu stanoviti Desnica Brane. Radilo se o jezivo losem uceniku koji ni s jednim jedinim skolskim predmetom nije dobro stajao, ali je bas najgori bio u geografiji. A onda je dosao rat, Brane je bio plemenita srca, pa je obukao partizansku uniformu i otisao da brani rodnu geografiju o kojoj nista nije znao. Isao je tako od jednog do drugog mjesta, od jedne do druge velike bitke i naucio imena rijeka, sela, gradova i planina. Desnica Brane je na kraju, naravno, morao poginuti i ostalo je samo njegovo urezano ime u skolskoj klupi i saznanje da je u smrtnom casu geografiju znao bolje od svakog strebera.

Copiceva poema bila je silno tuzna, a tuzna je i danas cim je se covjek sjeti. Jednako tuzna je i geografija koju s godinama zaboravljamo i o kojoj djeca rodjena poslije nas vec nista ne znaju. Toronto i Melbourne danas su puno poznatiji od Mrakovice i Ljubina groba jer u Torontu i Melbourneu mozda zive daidza i amidza, a na Mrakovici i Ljubinom grobu zivi samo jedna funeralna i grobaljska geografija, geografija Copicevih poema i sjecanja nekih, u principu jako zaboravnih generacija.

U trecem razredu osnovne skole ucili smo, recimo, i o mjestu koje se zove Matic Poljana. Tamo se neke ratne zime smrznula ceta proletera, pa je na Matic Poljani dvadesetak godina kasnije sagradjen spomenik, zapravo zabodeni su u zemlju grubo tesani kamenovi, rasporedjeni u kolonu ljudi, od kojih svaki simbolizira jednog smrznutog partizana. Eto, i to smo ucili u skoli, a pravo je cudo da je lekcija ostala upamcena i nakon cetvrt stoljeca, bez obzira na sav onaj zivot i sve stvarne dogadjaje koji su iz glave trebali izbrisati virtualnu geografiju revolucije i narodnooslobodilackog rata.

Puno poznatija mjesta bila su Sutjeska, Neretva, Lijevce Polje, Prozor i Konjuh planina uz koju ide ceta proletera i nosi mrtvog proletera, husinskog rudara. No, najveci nas problem s geografijom bio je taj sto stvarne rijeke i planine uopce nisu slicile rijekama i planinama koje su u povijesti nasih zivota nosile njihova imena. Pa smo tako zapravo imali dvije Neretve. Preko jedne je bio nadvijen most spasa kojeg je srusio Tito da bi doskocio okupatorima i domacim izdajnicima, a duz druge Neretve isao je voz prema moru i mi smo virili kroz prozore svojih kupea i pokusavali nagovoriti oci da u toj stvarnoj rijeci vide Tita i partizane, da vide lude tifusare i bitku sto na jednoga, ali oci nista od toga nisu mogle vidjeti. Bila je to za njih obicna, duboka zelena voda, bila je to obicna rijeka koja ce puno kasnije, onda kada Toronto i Melbourne postanu mjesta nase emotivne geografije, biti rijekom nasih zivota, biti posljednjom rijekom prema moru, biti vecom i nevjerojatnijom od one Neretve o kojoj smo na tragu Desnice Brane ucili u skoli.

Ili Husino, mitsko selo nase generacije koje zapravo i nije bilo selo, nego je bilo mitsko prebivaliste rudara sa crno-bijelih slika koji su nam donijeli slobodu, a prije njih i onog Jure Kerosevica, koji je pred kraljevskim jugoslavenskim sudom bio osudjen na smrt i uopce se nije plasio umrijeti jer je razmisljao samo o slobodi i idejama radnicke klase, a ne o zivotu. Cinilo nam se da takvo selo ne moze biti na karti naseg svijeta, a ako i jest na njoj, tada je ono lijepo i tuzno bas onoliko koliko je lijepa i tuzna pjesma o Konjuh planini. Ali cim nas je prvi puta povelo u Tuzlu i cim nam je nastavnica prstom pokazala mjesto stvarnoga zivota husinskih rudara, nas sok je bio toliko velik da smo si odmah u glavi zamislili dva posve odvojena svijeta, jedan koji gledamo svojim ocima i na kojem postoji jedno ruzno i siroto selo, te drugi koji je u nama i u kojem postoji mjesto po mjeri pjesme s mrtvim rudarom.

Poema o Desnici Brani danas ne postoji jer ju djeca vise ne citaju i jer se vise nitko ne rasplace nad sudbinom loseg ucenika i dobrog partizana. Ona, kao i geografija o kojoj pjeva, postoji u sjecanju i izmijenjena je u onoj mjeri u kojoj smo izmijenjeni kao ljudi. Uzaludno je zato svako podsjecanje i uzaludno je listanje starih knjiga i novina, kao i pjevanje pjesama o rijekama, partizanima, planinama i rudarima. Sve sto se o tome moze i smije reci vec je u sjecanju i tamo ga treba i sacuvati, onakvog kakvo je ostalo jer je samo tako istinito i jer samo tako nista nije glupo i banalno.

OLIMPIK EKSPRES

PRED OLIMPIJADU UVEDEN JE STRASNO BRZI VOZ na liniji Beograd-Sarajevo-Ploce. Voz se zvao Olimpik Ekspres i nije imao kupee, nego se sjedilo kao u avionima. Iznad ulaza bio je televizor koji je emitirao specijalne programe, nove filmove, prirodne ljepote Jugoslavije, zimska borilista, plesove i igre nasih naroda i narodnosti i sve ono sto smo mogli gledati na normalnoj televiziji, ali ovo je bilo nekako ljepse, svecanije i ozbiljnije. Svako malo nailazile su stjuardese s besplatnim picem i sendvicima, a ti si vjerovao kako ce jednoga dana svi vozovi u nasoj zemlji biti ovakvi, ali si se plasio da ce do tada proci puno vremena i da ces vec biti strasno star, da ces mozda imati punih trideset godina i vise neces uzivati u vozovima.

I gledano izvana, Olimpik Ekspres razlikovao se od drugih vozova. Bio je srebrene boje i aerodinamicnoga oblika ili ti se samo cinilo da je aerodinamican jer mu je boja srebrena, a vukla ga je lokomotiva koja je izgledala jako moderno i bila je, barem na prvi pogled, kao lokomotive onih japanskih vozova sto si ih vidjao na televiziji i koji su jurili milion kilometara na sat.

U biti Olimpik Ekspres bio je izvana ljepsi cak i od Plavog voza u kojem se nekad vozio drug Tito. Kada bi usao u sarajevsku Zeljeznicku stanicu, nasli bismo se konacno obasjani tom dugo obecavanom

boljom buducnoscu i znali smo da nam treba jos samo malo strpljenja pa ce sav nas zivot postati tom vozu nalik.

Citav vozni red bio je prilagodjen Olimpik Ekspresu i njegovoj brzini. Od Sarajeva do Ploca stizalo se za dva i pol sata, a dosli bismo i brze da usput nismo morali cekati one ruzne i smijesne zelene vozove iz nase proslosti. Tako je to bilo do Olimpijade i jos nekoliko mjeseci, sve do kraja ljeta 1984.

A onda su se stvari pocele mijenjati. Najprije su stjuardese prestale nositi sendvice, potom se pice pocelo naplacivati, kao sto se naplacuje u svim drugim vozovima, zatim su se pokvarili oni televizori, da bi na kraju Olimpik Ekspres postao jedan sasvim obican voz koji je, istina, isao i dalje brze od ostalih vozova, ali ga vise nismo voljeli jer nas je sve u njemu podsjecalo na lijepa iznevjerena obecanja. Takav je ostao sve do pred rat. Zapravo sve do dana kada je zajedno sa zeljeznickom prugom od Beograda do Ploca umro kao sto ponekad umiru nezive stvari koje su cinile zivot.

Ponekad se ucini da bi sve bilo drukcije da je Olimpik Ekspres ostao isti onakav kakav je bio u prvim mjesecima svoga postojanja. Da su stjuardese i dalje raznosile besplatne sendvice, da su radili televizori i da je jedan voz ostao cudo medju vozovima, mozda se zivot ne bi raspao onako kako se raspao. Ponekad se ucini da je bilo potrebno samo malo urednosti i upornosti pa da izbjegnemo sve ono za sta danas vjerujemo da smo trebali izbjeci i sto nazivamo skupnim i nepreciznim imenom rata. Nije blizu istini da rata ne bi bilo da je Olimpik Ekspres ostao onakav kakav je trebao biti, ali je plemenito vjerovati u to. Plemenitost vjere je u ovakvim stvarima vaznija od istine.

Na ulasku u sarajevsku Zeljeznicku stanicu televizor u Olimpik Ekspresu redovno je svirao sintesajzersku verziju pjesme Kad ja podjoh na Bembasu. U turistickome smislu to nije mogao biti pun pogodak. Pjesma je bila tuzna, a cudno je da te grad u koji dolazis kao turist s vrata docekuje s tuznom pjesmom. Ali nije vazno, niti je ikad bilo vazno, pogotovu jer Sarajevo nikada nije imalo svoju veselu pjesmu. Cak i ona o agama Sarajlijama koji vino piju nije sarajevska, nego je ilidzanska.

Kad ja podjoh na Bembasu bila je i posljednja odjavna pjesma Televizije Sarajevo. Svakoga dana tuzna je pjesma odjavljivala program. To je vec imalo smisla jer televizijski program nije namijenjen turistima, a tuga je put da se covjek zamisli nad sobom i svojim rukama. Sarajevska televizija je tako, nehotice, apelirala na Bosance da se zamisle nad sobom.

IGRE BEZ GRANICA

Sir Oliver kaze se upravo ta ko kako se i pise: Sir kao travnicki sir, a ne Ser kako bi to rekao onaj koji nije zivio taj zivot. Isto tako, dobro se zna za Bleka Stenu, dok ime Black Stijena ne bi znacilo nista. I mozes sad skakati do neba i pozivati se na znanje stranih jezika, ali u nas se Petit Beure uvijek citalo Petit Ber, kao sto se i infarkt, barem izvan strogoga centra Sarajeva, u cijeloj Bosni zvao infrakt.

Zbog spomenutih jezickih pravila i imena ljudi za koje je sva Bosna i sva Jugoslavija znala krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih, navest cemo onako kako su se izgovarala jer ih nikada nismo ni vidjeli napisane. Rijec je o dvojici Talijana, Gvidu Pankvaldiju i Djenaru Olivijeriju. Oni koji ih se i danas sjecaju, a takvih je po svoj prilici manje nego aktivnih govornika japanskoga jezika u Unsko-sanskom kantonu, vjerojatno su spremni platiti rucak svakome tko se jos sjeti Gvida i Djenara, ama ne samo platiti rucak nego i uruciti pocasni doktorat iz sjecanja. Naime, Gvido Pankvaldi i Djenaro Olivijeri su od onih likova iz nasih zivota koji su temeljito nestali, ne ostavivsi za sobom nikakvoga traga i ama bas nicega za sta bi se morao zakaciti cicak memorije.

Jedan je izgledao kao gospodin, ali od one gospode koja na ruci nose pet ili sest satova i koja ako nisu diplomirala na bezbolnom vadjenju novcanika iz tudjih dzepova, onda su barem radila kao prezenteri kuce straha u cirkusu Moira Orfei. Drugi je bio debeo i bacvast, tipican vlasnik trscanske prodavnice istocnoeuropske konfekcije s kraja sedamdesetih.

Gvido i Djenaro se, medjutim, nisu bavili spomenutim poslovima. Ili se barem tim poslovima nisu bavili u vrijeme kada su usli u nase zivote i kada su svaka bistricka nena, slavonska snasa i mejtaska viklerusa znale za obojicu. Ti ljudi bili su suci u Igrama bez granica, tradicionalnoj manifestaciji koja je u jednom trenutku bila popularnija i od Eurovizije i od nogometa i koja se selila iz grada u grad, uzduz srednje, juzne i jugoistocne Europe. Svaki put takmicilo se u novim sportovima, a sportovi su bili sve ludji od ludjega, tako da se s povijesne distance covjek lako zapita tko su bili ti ljudi koji su pristajali praviti budale od sebe preplivavajuci bazen s gumenim kostima u zubima ili veruci se uz nasapunjan jarbol maskirani u izumrlu pticu dodo. I jos su skakali od srece kada bi im Gvido i Djenaro u plavim sakoima s vjestackim karanfilom u zapucku urucivali pehare za osvojena prva mjesta.

No, povijesna distanca samo i sluzi tome da historiju ocisti od zivota i svede je na hramove, grobove i datume koji oznacavaju kada se nesto dogodilo prvi put. Ljudi koji su sudjelovali u Igrama bez granica bili su slicni nama, zapravo nasoj starijoj braci i ocevima koji bi se isto tako maskirali u kokosi da im je reklo da to treba za pobjedu. Tako je to bilo onda, a tako je mozda i danas, ali samo u svijetu s kojim mi nemamo vise nista.

Vrhunac Igara bez granica bio je one godine kada je po prvi puta pobijedila neka nasa ekipa. Ako sjecanje ne vara, bila je to ekipa grada Kragujevca, a pobijedili su negdje u Italiji ili Austriji. U kasnovecernjem televizijskom dnevniku spiker je bez ikakve ironije procitao vijest o jos jednom uspjehu nasih sportskih ekipa i nasih ljudi koji su sve hendikepe nadoknadili tradicionalnom borbenoscu. I uopce se nismo pitali, ni tada, ni ikada, zasto bas mi imamo sve te hendikepe kad bi nam bez njih bilo lakse pobjedjivati i kada ionako nitko osim nas za njih i ne zna. U svakom slucaju, te veceri Kragujevcani su se borili za sve nas, a cijela je Jugoslavija zajedno s njima onom gumenom nosorogu nabacivala sarene plasticne halke na rog.

Vec sljedece sezone rodjene su Igre na snijegu, ili se ta manifestacija drukcije zvala, ali sustina je bila ta da su takmicari ono isto sto su radili ljeti poceli raditi i zimi. Umjesto kokosiju u olimpijskom bazenu, sada smo imali kokosi na skijama, a Djenaro Olivijeri i Gvido Pankvaldi su tim povodom dosli i u Sarajevo. Jahorina je tako postala domacin njihovoga cirkusa koji ce biti zaboravljen kao sto zaboravljen biva svaki cirkus nakon sto ode iz grada.

Djenaro Olivijeri i Gvido Pankvaldi otisli su tada mozda zauvijek. Nakon sto su Igre bez granica izasle iz mode i nakon sto ih je zamijenila neka druga manifestacija u kojoj mi vise nismo sudjelovali, vise nije bilo potrebe za takvim sucima. Ali blazena ostaju vremena kada su prevaranti izgledali bas kao prevaranti.

ZVONO

Postoje price koje ispricamo sekundu prije nego sto cemo ih zaboraviti, postoje price koje ispricamo nakon sto smo ih vec zaboravili ili smo mislili da smo ih zaboravili; izvucemo ih iz nekog crnog bunara i one bljesnu ljepotom izgubljenoga zivota, ljepotom slucajno pronadjene stranice Oslobodjenja s rubrikom Hronika od, recimo, 12. oktobra 1983. godine. Ali postoje i price koje po stoti put pricamo i svaki puta su drukcije, a da zapravo i ne znamo zasto su nam bas tako vazne i uvijek nam je zao sto ih ne pricamo prvi put jer mislimo kako cemo ih bas sada najbolje ispricati, ali to nitko nece primijetiti jer smo ih ispricali vec devedeset devet puta.

Takva je i prica o Zvonu. O tom neuglednom podrumskom klubu u kojem se pustao jazz od kraja nase povijesti vec su napisani brojni knjizevni radovi, pjesme i pripovijetke i vec se za Zvono culo na svim stranama do kojih dopiru ovi glasovi. Ali ta prica nikada nije dovrsena jer i ne moze biti dovrsena jer je postala zamjena za nesto sto je zauvijek i nepovratno stradalo pocetkom aprila 1992., dakle onih dana kada smo prestali zivjeti zivot za sjecanja i kada se vise nista nije dogadjalo cega bi se valjalo sjetiti zbog vlastite unutrasnje ljepote.

Covjek koji je drzao Zvono u zakupu zvao se Vedran Muftic. Bio je to jedan crnokosi i neobrijani brko, od onih ljudi koji studiraju i stvaraju finu gradjansku karijeru i slusaju dobre ploce sve dok jednoga dana ne shvate kako bi im najpametnije bilo da otvore kafanu. Ali Vedran je u necemu bio izuzetak: njegova kafana bila je sve ono sto on zapravo jest i nista od njegove proslosti nije bilo iznevjereno tom kafanom.

Covjek koji je izmislio Zvono zvao se Sasa Bukvic. Od jutra do popodneva on je bio slasticar u slasticarni Jadranka. Od popodneva do veceri bio je kipar i konceptualni umjetnik. A navecer je bio galerist i kafanski covjek. Bio je jak ko majka zemlja i tvrd kao svoje prezime. Samo takav mogao je raditi sve ono sto je radio i zivjeti u dubokom uvjerenju kako umjetnost iskupljuje svijet i kako osim umjetnosti vise nista nije stvarno vazno. Po strukturi svoje licnosti Sasa Bukvic je zapravo bio svecenik, onaj koji nikada ne odustaje, onaj koji zna da se zbog vjere isplati zadaviti svaku sumnju i onaj koji je svjestan da ce se njegov hram bez njega urusiti.

Na najmanjem zamislivom slobodnom prostoru, na zidu koji nije bio siri od cetiri metra, Sasa Bukvic je nacinio galeriju Zvono. Na ta cetiri metra izlagali su najvazniji suvremeni jugoslavenski umjetnici, izlozbe su se mijenjale svake dvije sedmice, a Zvono je bilo najvaznija sarajevska galerija. Najvaznija zato sto su ta cetiri metra diktirala svakome slikaru da na minijaturnom prostoru pokaze sav svoj svijet i da ga izlozi publici koja je isto tako bila neka vrsta zivog umjetnickog djela. Sacinjavali su je izgubljeni studenti Likovne akademije, alkoholicari, zaljubljeni srednjoskolci i srednjoskolke, sekretarice iz preduzeca u komsiluku, psihijatrijski slucajevi, truli bosanski pjesnici, poneki andjeo i samoubojica, te masa anonimnog svijeta koja je u Zvonu umjetnost pocela dozivljavati kao nesto sto je silno vazno i od cega se zivi kao sto se zivi od zraka.

Eto, to je bilo vazno, zato je Zvono bilo vazno, zato o njemu toliko puta ponavljamo iste price i zato je Zvono ta bespovratno izgubljena vrijednost zivota, ona vrijednost koja vise nigdje i nikada nece biti pronadjena. Jer da se razumijemo, umjetnost je inace nesto jako pametno i vazno, umjetnost je uzvisena i umjetnost je pizdarija, ali ona definitivno nije kao zivot. Nekima je manje vazna od zivota, a nekima je vise vazna od zivota, ali nikome nije bas kao zivot.

Povijest konceptualne umjetnosti u Bosni pocela je s likovnom grupom Zvono. Ti ljudi su ronili po Ukrini i to snimali na videu, stajali u izlogu Alhosa glumeci konfekcijske lutke i lebdili iznad Miljacke poput limenih duhova. Ali najveci i najvazniji koncept bio je koncept te zadimljene kafane koja se pristojnim rijecima zove klub ili galerija. Taj konceptualni cin, cin Vedrana Muftica, Sase Bukvica i grupe konobara i sankera zasluzio je mjesto u umjetnickoj i sentimentalnoj povijesti Sarajeva.

NAGRADA ILI KAZNA

U OVAJ GRAD DOLAZILO SE SAMO PO KAZNI. Na groblju sve tog Josipa spomenik je koji to potvrdjuje. Ispod kamene ploce obrisa andjela pokopani su hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjcevic i zena mu Ella. U Sarajevo ih je doveo njegov nesporazum sa svijetom kojemu je pripadao i koji ce ga kasnije slaviti kao svoga, iako ga je, eto, odbacio onda kada je Kranjcevicu najvise trebao. Nasi svjetovi trebaju nam samo dok smo zivi. Kasnije je sasvim svejedno gdje si i ciji si i tko te smatra svojim. Ako postoji raj, tada smo u njemu svi zajedno, bez obzira na svoje vjere i nevjere i imena kojim pokusavamo Boga dozvati, dosadjujuci mu dok god smo zivi. Ako raj ne postoji, tada nam je svejedno pod kojom zemljom lezimo i ciji nas crvi jedu. Zato nam nasi svjetovi trebaju samo zivima i zato su strasne sudbine onih koji su u nasem gradu zivjeli i umirali po kazni.

S Austrijom su dosli kuferasi iz svih dijelova Monarhije. Bosna je za tu sirotinju bila obecana zemlja i Bosnom su bili kaznjeni zbog svoga siromastva. Umirali su i sahranjivani su pod spomenicima na kojima su

stajali cudni goticki, njemacki natpisi koji do danas prizivaju neku drugu, bolju i sretniju sudbinu. Prizivaju one zavicaje iz kojih se po kazni dolazilo u Sarajevo.

Nakon 1945. ljudi su Sarajevom kaznjavani jer su nesto malo zajebali tokom rata. Stizali su zagrebacki violinisti jer su svirali Pavelicu, profesori jer su predavali pod ustasama ili lijecnici jer su lijecili u drzavi generala Milana Nedica. Njihova kazna bila je strasna jer je bila nepravedna. Jos strasnija bila je kazna u gradu u koji se dolazilo po kazni. Samo oni koji su ga zavoljeli, a takvih je uvijek bilo, i koji su mu za vjecnost podarili svoje duse, samo oni shvatili su da samo Bog kaznjava progonstvom, a da ljudi, tjerajuci druge ljude u pakao, cesto ih posalju u zemni raj. Kuferasi i prognanici koji su zavoljeli grad bili su nagradjeni njegovim spokojem.

Iz Sarajeva se odlazilo po uspjeh ili srecu. Isla su sa svih njegovih kolodvora djeca tog grada i najcesce se nikada nisu vracala. Rasuta po svijetu sa svojim Zlatnim palmama, Nobelima, profesurama i velikim karijerama, sa svojim zlocinima, zatvorima i siromastvima, a svojim novim domovinama i odabranim identitetima, ta djeca bila su predmet ulicnih i kafanskih sarajevskih prica. Njihove duse lebdjele su nad Miljackom jos prije nego sto su ti ljudi stigli umrijeti. U gradu se ruzno pricalo o njima, ali u njegovoj dusi ostajala je draga uspomena kao kolijevka jednog otislog svijeta. Nema grada iz kojega se toliko odlazilo kao iz Sarajeva i nema grada koji je tako dobro pamtio kao Sarajevo.

Ono sto ce se dogadjati nakon nase po vijesti, kada zapocne rat i kada se pola grada razbjezi na sve cetiri strane svijeta, bit ce samo nastavak iste price, iako cemo vjerovati kako se dogadja nesto novo, nesto cega nikada nije bilo. A uvijek je toga bilo i uvijek je bilo isto, samo sto se mjera tuge i nesrece mijenjala onako kako su se mijenjala vremena. Neke davne 1878. dolazilo se s kuferima iz Beca, Zagreba i Bratislave, a 1992. dolazit ce se bez kufera iz Srebrenice, Visegrada i Novog Pazara. Ali opet je prica ista i isti su ljudi u njoj. Razlikuju se samo po imenima, jeziku i vrsti progonstva i kazne. Opet ce neki zavoljeti grad, a drugi u njemu umirati nesretni, kao u zatvoru, Sibiru i najgorem kazamatu na svijetu. Samo zidovi dijelit ce one koji ce svoje porazene snove moliti da Sarajevo spali grom, da ga zajedno s njima potopi povodanj i da se probudi taj stari ugasli vulkan i u nebo posalje taj strasni grad i one koji ce hvaliti Boga sto im je udijelio to blazenstvo i mir, taj cudesni grad u kojem vrijeme prolazi tako sporo da svoj zivot mozes razgoditi na tisuce dobrih dana. Neki ce umrijeti nesretni sto ih je u Sarajevo prognalo, neki ce zivjeti sretni jer ih je u Sarajevo poslalo i kaznu u nagradu pretvorilo.

Sarajevo je uvijek bilo na kraju svijeta i tamo ce uvijek ostati. Svijet se pomjera lijevo i desno, na istok i na zapad, ali je ovaj grad ipak bas uvijek na kraju. Sve nesrece i sve drazi proizlaze iz te cinjenice. Isti su razlozi sto je Sarajevo voljeno i sto je nevoljeno. Zato ga je i stigla najveca mrznja i zato ga u srcu cuva velika ljubav. Ta ljubav veca je od grada. Rijec Sarajevo je kao rijec Kordoba, rijec Granada, rijec Lisabon i rijec Monastir. Prema tim rijecima ne mozes biti ravnodusan, kao sto si ravnodusan prema drugim rijecima i drugim gradovima iz kojih se odlazilo i u koje se dolazilo iz nekih normalnih ljudskih razloga.

ILUZIJE

KADA SE PONEKAD SJETIMO KAKVI SMO LJUDI BILI, dodje nam da pomislimo kako to uopce nismo bili mi. Eto, recimo, one godine kada je u Beogradu neki ocajnik pucao na turskoga ambasadora, sav grad se bio ustrcao da ulovi atentatora. Covjek je bjezao, nista mu nije bilo jasno, a za njime su trcali bijesni i drustveno svjesni gradjani. Nece on usred nase zemlje tako iz cista mira ubijati ambasadora. Zapravo, nije vazno sto je u pitanju bio ambasador. Da je pucano na bilo koga, ljudi bi se isto tako stustili za revolverasem, uhvatili ga i predali narodnoj miliciji. Takvi smo mi ljudi bili sve dok se nismo malo promijenili ili dok nismo postali kao i svi drugi ljudi, iako se misli da smo postali gori od svih drugih.

Ambasador nije ubijen, ali je zato ubijen neki mladic po imenu Zeljko kojeg je atentator upucao tren prije nego sto su ga gradjani uhvatili. Taj Zeljko pao je na braniku jednog nepostojeceg svijeta, onog svijeta koji vodi racuna o tome da ne postoje slucajni prolaznici, jer kada netko puca u jednog od njih, kao da je pucao u sve nas. Price o tom svijetu za koji je pao Zeljko danas zvuce banalno i vjerujemo da su lazne. Je li onda laz i to da je jedan covjek ubijen samo zato sto je htio uloviti atentatora ili je mozda ubijen jer je obavljao posao za koji nije bio kvalificiran.

Sasvim je svejedno sta je Zeljku doslo glave, ali zar ne bi bilo zanimljivo kada bi on uskrsnuo u ovaj nas svijet i u vrijeme nase druge povijesti? Koliko bi mu vremena trebalo da se snadje, da promijeni navike i obicaje, da pocne trcati samo iz cista mira i da stekne vise razumijevanja za atentatore, a manje za ambasadore? Na ovakva pitanja mozemo samo zamisljati odgovore, iako postoji nesto u nasem iskustvu i zivotu sto bi moglo s velikom pouzdanoscu potvrditi da bi se Zeljko promijenio jako brzo. Pa i mi smo se brzo promijenili. Tako brzo da to nismo ni primijetili i da uopce i ne znamo kada se to dogodilo. Bilo bi strasno vazno saznati kada smo iz jednoga presli u drugi svijet i kada nam je nasa proslost postala prosloscu nekih tudjih, nepoznatih i nestvarnih ljudi.

Je li to bila 1977. ili 1979. kada se dogodio onaj veliki potres u Bukurestu? Potres se osjetio i u Sarajevu; ljuljali su se zidovi, iz casa u kupaonama ispadale su cetkice za zube, ljuljali su se lusteri. Bas smo se bili uplasili. Ali gore je bilo kada je iste noci na kasnim televizijskim vijestima javljeno da je u Rumuniji pod rusevinama ostalo na stotine ljudi, da medju njima mozda nema prezivjelih, i da je u nekom knjizevnickom domu poginula grupa vaznih i dobrih rumunjskih pjesnika. Narednih mjeseci knjizevni listovi i casopisi objavljivali su pjesme nasih pjesnika koje su bile posvecene mrtvim bukurestanskim pjesnicima. Te pjesme su bile lose i lazne. Govorile su o izgubljenoj mladosti, ranjenim muzama i mrtvim Orfejima i bile su ispunjene genitivnim metaforama, onim metaforama koje sluze samo tome da sasvim obicne rijeci postanu slicne goblenima i da nam se svidjaju na jednak nacin kao gobleni.

Potres u Bukurestu osjetili smo kao ne sto svoje, nesto sto nas se tice i sto je vrijedno iskrene ljudske zalosti. Samo sto o toj zalosti nismo mogli reci nista suvislo. Mozda smo se zbog te nesuvislosti kasnije tako lako i brzo promijenili, nesvjesni svojih malih i velikih zrtava za neki svijet i neki zivot od kojega smo odustali.

Bilo je to posljednje vrijeme poezije. Dobre ili lose, svejedno je. Ali bilo je to vrijeme kada je poezija jos uvijek mogla biti vazna. Bila je vazna iz slicnih razloga iz kojih je neki Zeljko trcao za atentatorom. Bio je to kraj godina u kojima su bili moguci cak i poetski maratoni. Tako je, recimo, krajem sezdesetih u dvorani Radnickoga univerziteta Djuro Djakovic netko recitirao od jutra do mraka, pa sve do sljedecega jutra i sve vrijeme bilo je onih koji su ga slusali. Zgodno bi bilo znati sta je recitirao, ali bez obzira na to koji su i kakvi bili njegovi stihovi cinjenica je da bismo im se danas smijali. Smijesne su rijeci od kojih su nekada mladim studenticama navirale suze dok su ih njihovi momci stiskali za ruku i grizli se za usnu da i njima ne dodje suza izdajica i iz muskarca pretvori ih u patuljke. Smijesno je i pomisliti na te stihove, kao sto je smijesno pomisliti na sebe s kojim nemas vise nista, sebe koji je slican crno-bijelim zurnalima koji su se pustali u kinu pred pocetak filma. Smijesan je i Zeljko, smijesni su i mrtvi rumunjski pjesnici. A u tom smijehu nema nikakve zlobe, osim mozda zlobe prema samome sebi. Iluzije mozda jesu lazne, pa od zivota znaju naciniti laz, ali iluzije su vrijedne nakon sto se izgube.

SARAJEVSKA OPERA

KAKVA JE BILA ULOGA OPERE U KULTURNOM ZIVOTU starih Sarajlija? Odgovor zavisi od toga o koliko starim Sarajlijama govorimo. U nasim zivotima opera nije znacila nista, kao ni balet uostalom. Od sve opere i svog baleta sarajevskog upamceni ostaju Sokrat Kajevic, Gertruda Munitic i oni krhki rumunjski mladici i djevojke koji su neku svoju tugu zapijali po kaficima oko Narodnog pozorista, a za koje se govorilo da su jos sinoc odigrali crne i bijele labude i da im se sam Cajkovski s neba divi i salje im tople slavenske pozdrave. Mozda bi nam zbog toga trebalo biti zao, ali mi stvarno nismo operni i baletni narastaj. Nekako nas je mimoislo, osim kad nas je ono u osmom razredu vodilo na Travijatu ili kad nas je nekoliko godina prije vodilo na Eru s onoga svijeta kojeg pamtimo samo po grandioznom plastu sijena pod kojim su cijukale neke vesele starinske seljanke.

Ali samo desetak godina prije nas opera je u Sarajevu bila nesto o cemu su sasvim ozbiljno raspravljali partijski komiteti. Najprije je nekom palo na pamet da radi nacionalne ravnopravnosti i opceg kulturnog nivoa na sarajevsku scenu postavi hrvatsku domoljubnu operu Nikola Subic Zrinski u kojoj se do u tancine opisuje kako je taj narodni junak zginuo u herojskoj borbi s Turcima. I nitko tu nije vidio nista cudno i problematicno jer opera afirmira i potvrdjuje nasu visestoljetnu borbu protiv stranih zavojevaca.

Tako je bez ikakvih problema prosla premijera, pa prva, druga, treca i deseta izvedba, a onda su na Zrinskog masovno poceli dolaziti navijaci. Najprije su se, naravno, pojavili mladici koji su pljeskali i skandirali glavnome liku na njegovom putu u junacku pogibelj, sto je jako nasekiralo miliciju koja je uvijek dobro znala u kojem grmu lezi zec i samo ceka priliku da se pocne baviti neprijateljskom propagandom i podrivanjem socijalistickoga poretka, te zajednistva svih nasih naroda i narodnosti. Tako je milicija pocela legitimirati ljude na izlazu iz Narodnog pozorista, o cemu ce legitimirani kasnije pricati bajke svojoj djeci i unucima.

Ali nakon nekog vremena neprijatelj se pojavio i s druge strane. Drugi mladici koje je bilo nemoguce razlikovati od onih prvih poceli su skandirati u trenucima kada bi na sceni nastupali glavni negativci u operi, dakle Turci, sto je prve mladice strasno razjarilo, pa bi oni, cim je na scenu opet izlazio Zrinski, jos glasnije vikali, pljeskali, zapomagali i bacali se u transu s balkona. Trajalo je to valjda nekoliko izvedbi, a onda je opera za neko vrijeme skinuta s repertoara.

Komiteti su ispravno zakljucili da neprijatelj nikada ne spava, ali ne samo sto ne spava nego i slijeva i zdesna odlazi u pozoriste i tamo podbunjuje seljake, radnike i postenu inteligenciju. Sluzbena povijest vjerojatno ce zabiljeziti kako su se u vrijeme prikazivanja opere Nikola Subic Zrinski dogodili prvi manji medjunacionalni nemiri u Sarajevu ili ce - ako pameti da za volju - ustvrditi kako je prica o turskim okupatorima, koja nam je pricana od kolijevke pa do groba, naskodila bratstvu i jedinstvu katolika i muslimana.

Ali iz nase perspektive i iz gledista nase povijesti ni u jednom, ni u drugom slucaju sluzbena povijest nece biti u pravu. Naime, puno je vjerojatnije da su stare Sarajlije uzivale da jedni drugima pljuju u pekmez i da pod svaku cijenu navijaju za protivnicku ekipu. Kakav bi to bio boj i kakva bi to bila utakmica na koju bi dosli samo jedni navijaci i kakvi bismo mi to bili ljudi kada bismo dopustili da netko samo tako navija za Zrinskog, a da Turci sa scene odlaze kao popisani. Sarajevo nikada nije podnosilo jednu istinu i uvijek je bilo spremno protiv nje se boriti drugom istinom, premda ni u jednu, ni u drugu nikada nije iskreno vjerovalo, pa je zato danas tesko prihvatiti da je ikome bilo stalo i do Zrinskog i do Turaka.

Tek kasnije ljudi ce sami sebe uvjeriti da im je bas jako stalo, ali cim se uvjere, oni ce izaci iz nase price i uci u neku drugu pricu koja vise nece imati veze sa Sarajevom, ali ce, nazalost, odlucivati o njegovoj sudbini. Netko bi sad rekao da bi nam mozda bolje bilo da su stare Sarajlije gledale neke druge opere i balete, ali ni to nije istina. Uvijek se odnekud pojavljuju navijaci, pa ako vec ne mogu navijati za Zrinskog i za Turke, oni navijaju za pcelicu i za bubamaru. A onda im milicija svima zajedno trazi licne karte.

LIJEPE ZENE I RUZNI MUSKARCI

IDEAL ZENSKE LJEPOTE BIO JE OTPRILIKE OVAKAV: visoka oko metar sedamdeset pet, moze i niza, ali visa nikako; duga plava kosa ciji su krajevi preko noci bili namotani na one debele plasticne viklere ili tretirani trajnozarecom frizerskom spravom koja se zvala Figaro; oci namazane u svim nijansama plave i

zelene boje, sto vise nijansi, to bolje, i podvucene kao marker flomaster debelim crnim krejonom; usne namazane najcrvenijim mogucim karminom koji nuzno prelazi preko rubova usana, tako da bi izgledale sto vece; lice namazano svijetlim puderom, ali uz narumenjene obraze koji zavrsavaju negdje kod usiju. Takva zena trebala je biti jos i temeljito okicena, od mindjusa, preko lancica i ogrlica do narukvica i prstenja na svakom drugom prstu. Tako je, eto, krajem sedamdesetih i pocetkom osamdesetih izgledala savrsena treba. Objektivno govoreci, vise je licila na nekog njemackog transvestita nego na anticku Veneru, ali to je vec neka sasvim druga prica.

A ideal muske ljepote? Ne, u nase vrijeme nije postojao ideal muske ljepote. Da, lijep je, recimo, bio Zdravko Colic, ali bi svaki muskarac koji je drzao do sebe za njega govorio da je peder. Nije bilo dobro tih godina biti lijep u Sarajevu. Ako nista drugo, mogao si nekoga isprovocirati i dobiti batine. Srecom, nije bilo previse lijepih muskaraca jer ce se takvi pojaviti tek s podjelom na punkere i sminkere i s pojavom prvih ljudi koji ce biti u stanju mrtvi hladni priznati da se bave manekenstvom. No, to je vec bilo vrijeme kada je pri kraju bio muski gradjanski rat i poceli su se mijenjati ideali svih ljepota.

Ali je zato postojao ideal muske ruznoce. Prema jako ruznima osjecali smo neku vrstu postovanja, ali samo pod uvjetom da ruznoca nije podrazumijevala neku vrstu slabosti ili inferiornosti. Ako si bio ruzan a imao si drzanje, mogao si tih godina biti faca. Jedno vrijeme takva je faca bio glumac Vlado Gacina, koji je osim fizicke ruznoce posjedovao i prezime koje nam se cinilo bas zgodnim za takvoga covjeka. Kada bi se u razredu reklo za nekoga da je ruzan ko Vlado Gacina - taj bi morao biti spreman za beskrajne patnje i visegodisnje pokusaje da bez pomoci estetskih kirurga dohaka vlastitom fizickom izgledu. Naime, imao si postovanje za Vladu Gacinu, ali si bio bez ikakvog postovanja za one koji su licili na Vladu Gacinu.

Potkraj Gacininog zivota pojavio se netko tko ce mu preoteti ideal ruznoce i koga ce generacije po fizickom izgledu pamtiti do dana danasnjeg. Bio je to fudbaler "Zelje" Rade Paprica. Ruznoca tog Focaka djelovala je, za razliku od Gacinine, sasvim beskarakterno. Naime, Paprica je imao takvo lice koje je podnosilo manje mimike od biste narodnoga heroja. Bilo je to nepromjenjivo lice neke nase snase koja se, eto, preslikala na lik "Zeljinog" navalnog igraca. I kad bi se radovao golu i kad bi zalio za propustenom prilikom, Rade Paprica je izgledao potpuno isto.

Taj covjek puno je dao za svoj klub. Odlicno je igrao nekoliko sezona, a onda se, srecom, izgubio da ga nase oci vise nikada ne vide. On je vjerojatno bio jedini igrac "Zelje" kojega njegovi navijaci, vjerojatno nitko od njih, nikada nisu iskreno zavoljeli. Zasto? Pa, zato sto je uvijek neusporedivo vise vrijedila zajebancija suparnickih navijaca na racun njegovog fizickog izgleda od svih golova koje je u zivotu dao. To je cudno: cak i nakon "Zeljine" pobjede u gradskom derbiju bilo je dovoljno da ti neki Pitar opise i docara kako Rade Paprica izgleda pa da zasutis ili da ko fol superiorno odmahujes rukom i poput papagaja ponavljas rezultat utakmice, u dusi i srcu svjestan da si u ovom verbalnom dvoboju izgubio i da pod kapom nebeskom nema jaceg argumenta od Papricinog fizickog izgleda.

Fudbalera poput Paprice bilo je i u drugim gradovima, a pozorista drugih gradova plakala su za ljudima koji izgledaju kao Vlado Gacina, ali ih medju glumcima nije bilo. Medjutim, nigdje kao u Sarajevu muska ruznoca nije bila tako fascinantnom pojavom, skoro jednako fascinantnom kao zenska ljepota. Opcenito, nigdje se kao u Sarajevu nije toliko raspravljalo o necijem fizickom izgledu i nigdje se svijet s toliko mara, zara i zelje nije pokusavao pretvoriti u mjesto na kojem zive samo dvije vrste; strasno lijepe zene i nevjerojatno ruzni muskarci.

ZLATNE TITOVE GODINE

Sasvim je prirodno da covjek ostane hladan prema rodnom gradu i gradu svoje mladosti, prirodno je da odlazi u druge gradove, da se iz njih vraca i da najvece uzbudjenje osjeca prema mjestima na koja odlazi prvi put. Medjutim, postoji i korak iz jednoga u drugi svijet, iz jednoga u drugo vrijeme, s kojim je Sarajevo postalo voljeno mjesto generacijske ceznje. Ono Sarajevo koje je bilo rijec iz samo jednog jezika, ovog jezika, prije nego sto je uslo u sve jezike svijeta i postalo tesko objasnjivom metaforom i zastitnim znakom za nesto sto pripada nekoj drugoj, ali ne i ovoj prici

JEDAN JE SARAJEVSKI PISAC PRED RAT U KAFANI Doma pisaca govorio protiv vlastitog djela. Ko biva, nista od onoga sto je napisao ne valja ni pet para, a i ono sto mozda valja, dobro je samo zato sto je pred ljudima uspio sakriti da ni to nista ne valja. Bila je to obrana autoironijom, nuzna da bi se covjek u ovom gradu zastitio od drugih ako vec druge obrane nema. Najbolje ti je sam reci da nista ne valjas jer tada, mozda, neces slusati druge kako to govore. I tako je, govoreci protiv sebe, nas pisac dosao do Mese Selimovica i knjige Dervis i smrt: "Volio bih da sam ja to napiso, toliko bih volio da, evo, neka mi se u glavi stvori tumor i neka raste sa svakom recenicom koju napisem, samo da napisem Dervis i smrt." Ali bilo je vec kasno: Mesa Selimovic bio je mrtav vec skoro deset godina, daleko od svega naseg lezao je na nekom beogradskom groblju, velika knjiga bila je napisana, a sve cemu se sarajevski pisac jos mogao nadati bio je tumor na mozgu i mozda da netko upamti njegove rijeci jer ce ih sam sigurno zaboraviti, rijeci koje su na najtacniji nacin opisale roman Dervis i smrt i nacin na koji je napisan.

S tom knjigom poceo je najcudniji period u povijesti Sarajeva, najcudniji vjerojatno i zato sto su tih godina kada je dovrsavan Dervis i smrt svome kraju isli svi ocaji i nesrece onoga rata i sto je proslo vec dvadeset godina otkako se Bosna tiho, na krvi, kostima, mrznji i nesreci svojih ljudi opet probudila i lijeno se pokrenula u susret sljedecem ratu, ali tog rata nije bilo, niti ga je itko i ocekivao, pa je Mesa Selimovic mogao dovrsiti pricu o svojoj nesreci i da se konacno svi mi otisnemo od obale i otplovimo od svoje proslosti i od onog presucenog vremena o kojem se govorilo samo iza dvaput zakljucanih vrata.

Moze li se bez Mese?

Dovrsavao je Mesa svoju pricu u vrijeme kada je Fudbalski klub "Sarajevo" postao prvak Jugoslavije u nogometu. Taj dogadjaj bio je vazan jer se do njega cinilo nemogucim da klub koji nije srpskohrvatski postane sampion. Bio je vazan i zato sto smo bili uvjereni da je fudbal vazniji od zivota jer je egzaktniji od njega, a vazniji je i od knjizevnosti jer je knjizevnost samo obmana u plemenitijem smislu rijeci i u knjizevnosti se moze prevariti sve i svatko, pa i sam zivot. Mesa Selimovic i Fudbalski klub "Sarajevo" naci ce se u istoj recenici petnaestak godina kasnije, na stranicama sarajevskog Svijeta, kada ce netko napisati da su nam otisli Repcic i Susic, pa mozemo i bez Mese Selimovica. Ove rijeci kasnije ce se puno citirati i postati opce mjesto u mazohistickom dokazivanju kako smo sami sebi najveci dusmani. To dokazivanje bit ce jednako pogresno, namjesteno i lose odglumljeno kao i rijeci napisane u Svijetu.

S ta dva dogadjaja, s jednom sampionskom titulom i jednom knjigom, Sarajevo ce na razlicitim nivoima postajati vaznim i velikim gradom, puno vecim nego sto su se Sarajlije mogle nadati i nego sto bi ostatku Jugoslavije bilo prihvatljivo i drago. U pocetku nas je strasno nerviralo bas to sto nam se Jugoslavija ne raduje, nego nam stalno nesto zanovijeta. Iz Zagreba su se tako krajem sezdesetih culi glasovi kako se previse izdvaja za nerazvijene republike i pokrajine, a pogotovu za Bosnu i Hercegovinu, a iz Beograda se pocetkom sedamdesetih vec pocelo govoriti kako su u Bosni ljudi vise nego drugdje progonjeni po nacionalnoj osnovi. Kada su ti glasovi dosli do naseg Centralnog komiteta i do milicije, veliki progoni su stvarno i zapoceli. U Beograd se iselilo pisaca, filozofa, slikara i umjetnika iz raznih domena, a u istraznim zatvorima i u hodnicima Drzavne bezbjednosti na informativne razgovore cekali su u bratske esalone podijeljeni Srbi, Hrvati i Muslimani.

Lagali bismo ako bismo rekli da nas se sve to bas strasno ticalo. Nacionalisti, anarholiberali i razni neprijatelji nisu bili ljudi iz naseg svijeta, a ako su i bili, izlazili bi iz njega cim bi ih proglasilo za neprijatelje, tako da smo i bez njih zivjeli svoje zivote i radovali se jer nam je svakoga dana islo sve bolje i bolje. Nasi ljudi, Branko, Hamdija i Dzema, jako su se primaknuli Titi, slusala se njihova rijec i vjerovali smo da oni pomazu Marsalu da spasi Jugoslaviju od unutrasnjih i vanjskih neprijatelja koji su se bili uvukli u srpske i hrvatske centralne komitete. Tih godina izmisljena je i sintagma o BiH kao "Jugoslaviji u malom" koje cemo se dvadesetak godina kasnije odricati i pripisivati je nekom drugom, premda za nju snosimo svu odgovornost jer smo je sami iskovali.

Provincija svjetske slaveIste godine kada je snimljena ona serija fotografija na nekom od partizanskih spomen-obiljezja koja

je prikazivala druga Tita u bijelom odijelu, njegove pudlice, Branka Mikulica i bosansko rukovodstvo, "Zeljeznicar" je postao prvak Jugoslavije. Tesko je danas reci koliko je politicke energije ulozeno u tu titulu, ali, na zalost navijaca "Zelje", istina je da su politicari za taj trijumf ipak bili puno zasluzniji nego za prvenstvo koje je osvojio Fudbalski klub "Sarajevo". "Zeljo" je postao prvak nakon sto je u Hrvatskoj propao maspok i nakon sto su u Srbiji smijenjeni Latinkini i Nikezicevi liberali, pa se nitko nije usudjivao u toj sezoni previse forsirati "Partizan", "Zvezdu", "Hajduk" i "Dinamo". Naravno, to ne umanjuje cinjenicu da su Jozo Bukal, Velija Becirspahic, Josip Katalinski i drugovi te godine bili najveci i najjaci i da ce njihova sampionska titula ostati jedan od vrhunaca sentimentalne povijesti naseg grada. Osim toga, titulu je osvojio klub koji za razliku od suparnika s Koseva nikada nije bio gazdinstvo neke od politickih elita. Te godine elita je tek bila garant da nitko ne smije pokrasti klub Milana Ribara.

Nakon sto je "Zeljo" postao prvak, sve je bilo moguce, a vjeciti sarajevski osjecaj inferiornosti okrenuo se u svoju suprotnost. Izmedju ostalog, vlastite smo mane mogli ispostavljati kao vrline.

Iz tog osjecaja nastala je i pjesma Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac s kojom je za dugo ucvrscena predrasuda o Bosancima kao sirovim, primitivnim i neodoljivim ljudima koji uzivaju u svome gubitnistvu i od njega prave poetiku. S predrasudom je zapoceo rast Bijelog dugmeta koji ce trajati petnaestak godina i simbolicki ce zavrsiti tako sto ce sredinom devedesetih u intervjuu zagrebackoj Panorami Goran Bregovic reci kako je Sarajevo jedan sasvim mali grad, duboka provincija, koja je kroz tragediju stekla nezasluzenu svjetsku slavu. To ce strasno naljutiti Sarajlije, pa nitko nece ni razmisliti o Bregovicevim rijecima u kojima je ipak stajalo zlatno zrnce istine.

Zaista, Sarajevo je jedini grad koji je mogao stvoriti Bijelo dugme i nesvjesno ga napajati svojom energijom tolike godine, ponoseci se njime i kad ga je preziralo i samo je u Sarajevu netko mogao tako zarko zeljeti da mu drugdje potvrde velicinu jer nista nije u tom gradu moglo biti dovoljno veliko. Bregovicev ispunjeni san bio je, zapravo, san vecine Sarajlija: postati vecim i vaznijim od vlastitoga grada. Po takvim snovima Sarajevo stvarno jest provincija, a provincija je i zato sto smo uvijek bili strasno ljuti kada nam netko kaze da smo provincija i sto smo samu rijec provincija shvacali na pogresan nacin. Da su nase zlatne godine potrajale, da nisu bile prekinute ratom, mozda bismo jednoga dana svoju provinciju zavoljeli.

Zivot na kreditU vrijeme treceg albuma Bijelog dugmeta do vrhunca je dosla moda raznih kredita. Fico se kupovao

na trogodisnji kredit, a po njega se odlazilo u Pecigrad kod Cazina, gdje je bilo skladiste "Crvene zastave". Tamo bi kupac dobijao i diplomu-zahvalnicu jer je, naravno protiv svoje volje, kupujuci auto prilozio sto hiljada starih dinara za izgradnju necega, recimo sportske dvorane, u tom Pecigradu. Na kredit su se kupovali i televizori u boji, ali samo domace proizvodnje, "Gorenje" i "EI Nis", dok su se strani televizori kupovali za gotovinu, a krediti su se dizali i za izgradnju vikendica na moru, Palama, Jahorini, Vlasicu i drugim destinacijama. Prosjecni sarajevski otac porodice tih je godina na svojim ledjima nosio barem tri kredita, ali mu taj teret nije bio tezak i uopce se nije pitao kako i zasto drzava dijeli narodu taj silni novac. Medjutim, silno ga je sekiralo sto ta ista drzava stalno trazi neke zajmove i samodoprinose za izgradnju ovog i onog. Ljude su posebno nervirali zajmovi jer bi na osnovu njih dobijali obveznice koje ce moci naplatiti tek za tri godine, a nitko nije vjerovao da ce za tri godine taj novac ista vrijediti. Ocevi porodica osjecali su se

prevarenim, ali nisu nista poduzimali jer nisu zeljeli biti neprijatelji samoupravnoga socijalizma i drustva najpravednijega od svih.

Svu svoju negativnu energiju i potrebu za drustvenom kritikom iskaljivali su, istina ispod glasa, na Guzonjama. Tako su se tokom sedamdesetih zvali nizepozicionirani politicari, recimo predsjednici opcinskih komiteta i clanovi ideoloskih komisija, koji su se okolo vozali u sluzbenim autima. Ti auti su do polovine sedamdesetih imali crvene registarske tablice i svaki bi otac strasno psovao kada bi ga na putu prema moru prestigao auto sa crvenom registracijom. Takve registracije bile su ukinute na opce i otvoreno zgrazavanje javnosti, pa su cak i neke novine pisale protiv ukidanja crvenih tablica. Ali one su ipak bile zamijenjene obicnim bijelim tablicama koje su, medjutim, imale mali pocetni broj, recimo 01, pa smo opet na cesti mogli prepoznati sluzbene aute.

Pocetkom sedamdesetih Guzonje su se najvise vozile u Citroenovim ajkulama i u peugeotu 404, dok bi se samo oni najvisi, oni koje nismo ni zvali Guzonjama, vozili u crnim mercedesima koji ce nekoliko godina kasnije postati opce mjesto guzonjskog standarda, a prastari crni mercedesi ostat ce sve do rata statusno obiljezje opcinskih i partijskih funkcionera od Bosanske Gradiske i Srpca do Gorazda i Cajnica. Tiha pobuna protiv Guzonja bila je prvi element u stvaranju gradjanske svijesti Bosne koja se pocela radjati nakon knjige Dervis i smrt i prve bosanske sampionske titule.

Bosna i SarajevoU takvoj zemlji koja se radjala iz metafore Jugoslavije, nase zajednicke domovine, i koja je

zamisljena kao obrazac bratstva i jedinstva nasuprot negativnim ideoloskim skretanjima istocnih i zapadnih republika, Sarajevo je u svakom pogledu bilo povlasteni grad. To se opet moglo vidjeti na primjeru nogometnih prvenstava. Naime, u sezonama 1973/74. i 1974/75. mostarski je "Velez" gubio prvenstvo od "Hajduka" na slabiju gol-razliku, iako je tom istom "Hajduku" zabijao po pet komada i pobjedjivao ga i u Mostaru, i u Splitu, ali je sudijski inzinjering presudio i jedne i druge godine, a "Velezova" ekipa u kojoj su igrali Enver Maric, Marko Colic, Vladimir Pecelj, Dzemal Hadzijabdic, Jadranko Topic, Dusan Bajevic, Franjo Vladic, Vahid Halilhodzic... ostat ce, bez obzira na izgubljene titule, najjaca klupska vrsta u nogometnoj povijesti BiH. Nakon sto je dvaput "Velezu" oteo prvenstvo, "Hajduk" je vec u sljedecoj sezoni, onoj sezoni kada je usred Beograda pobijedio "Partizan" 6:1, bio krvavo pokraden od sudije Dusana Maksimovica, te tako izgubio titulu prvaka. Bio je to tipican model nase socijalisticke pravde: Nepravde su bile tako rasporedjene da su na kraju svi bili zakinuti, ali nikom savjest nije bila savrseno cista.

Sarajlije za tu kradju "Veleza" uopce nisu bile zainteresirane. Cak su zlurado uzivali u njoj jer je postojalo uvjerenje da velike stvari namijenjene BiH trebaju dolaziti samo u Sarajevo. Cudo jedno koliko se ovaj grad podsvjesno plasio Mostara, Tuzle i Banje Luke i koliko smo samo ulozili energije u njihovo potcjenjivanje. Oni su nam, naravno, krvavo uzvracali. Mostarci svojom iritantnom superiornoscu koja zapravo nije imala nikakvog pokrica, Banjalucani forsiranjem osjecaja da su oni za nas isto ono sto je za nas i Zagreb - dakle, kulturni, pristojni i civilizirani ljudi (sto se vidjelo, recimo, i na njihovim ulicama: Banja Luka je tokom sedamdesetih imala puno cistije ulice od Sarajeva i puno manje gradskog i jalijaskog papanluka), a Tuzlaci i Zenicani naprosto nisu propustali priliku da na sportskim terenima ponize sve sto je sarajevsko.

Tako je "Sloboda" vjecno pustala utakmice beogradskim klubovima, dok je "Celik" jedne godine fanaticnim zalaganjem svojih igraca otjerao "Zelju" u drugu ligu. Igralo se u Zenici, Karac je zabio gol s nekih tridesetak metara, radovao se kao malo dijete, bio je to vrhunac njegove karijere, a cijeli stadion odusevljeno je skandirao rijeci koje svaki navijac "Zelje", evo, vec tko zna koliko godina pokusava zaboraviti.

Bosna nije voljela Sarajevo, niti je Sarajevo voljelo Bosnu. Stare knjige i ljudi govorili su da je tako bilo oduvijek i da je Sarajevo vazda bilo mimo svijeta, nesretno jer se zateklo usred zemlje koju docekuje i ispraca samo s prezirom i koja mu smeta da bude blize svijetu, ali mozda je u ovoj stvari ipak bolje ne citati stare knjige i ne slusati stare ljude jer bi nas mogli navesti na krivi trag. Bosna i njezini gradovi su tokom sedamdesetih Sarajevu smetali jer je grad bio mali u dusi i jer je u pravom smislu rijeci bio provincija koja se plasila svake konkurencije, plasila se da ju ne nadrastu i ne ucine je manje vaznom. Trebalo se dogoditi jos puno toga, pa da Sarajevo postane svjesno vlastite moci u odnosu na okolne gradove i da ih prestane prezrivo otpisivati u ime vlastitih strahova.

Korak od Sulje i MujeOne godine kada je u Grenobleu "Bosna" postala prvak Europe u kosarci, grad je dosegnuo svoj

simbolicki vrhunac, a Bogdan Tanjevic i Mirza Delibasic doveli su do logicnog kraja mit o nesagledivoj velicini jedne male carsije. U to vrijeme kandidirali smo se za Olimpijadu, pobijedili i zapocele su pripreme za posljednju epizodu naseg zlatnog djetinjstva. Jugoslavija je bila vec pomalo umorna, umirao je drug Tito, a Beograd i Zagreb sazivjeli su sasvim sa svojim frustracijama koje mi nismo mogli razumjeti i odbijali smo ih s nekom intuitivnom mrznjom. I ta, kao i svaka mrznja, bit ce nam uzvracena kad za to dodje vrijeme.

Prva polovina osamdesetih godina prolazila je u znaku velikih radnih pobjeda u sektorima kulture i umjetnosti. Emir Kusturica snimio je prva dva filma, osvojio Europu i dozivio hladni prezir Ljubljane i Zagreba, pa ih je onda, tipicno za Sarajliju, zamrzio do srzi i iz sveg srca. Ta mrznja stizala je iz najdublje dubine naseg provincijalizma i lako ce ju svatko od nas prepoznati. Ono sto je osjetio Emir Kusturica, osjecali smo svi u raznim zivotnim prilikama prema tim napuhanim i jezovito neduhovitim Zagrepcanima koji su u vojsci, na moru i u svakoj zivotnoj situaciji ostajali tako superiorni i superiorno su se osjecali cak i ako si bio sto puta bolji i pametniji od njih. Problem je bio samo u tome sto to nismo znali osjetiti i sto nam je bilo vise stalo do toga sto oni o nama misle nego sto mi zapravo jesmo. Nismo zapravo ni znali sto jesmo. Nije znao ni Emir Kusturica, pa mu je sarajevska mrznja, glupa mrznja za koju nismo htjeli znati koliko je glupa, na kraju odredila cijeli zivot. Zamrzio je Sarajevo onoga dana kada je s uzasom primijetio da Sarajlije odjednom imaju nesto protiv nekog Slobodana Milosevica i da je to protiv vece od onog protiv koje im je, iz Kusturicine vizure, trebalo biti temeljcem kolektivnog duha.

U isto vrijeme kad i Kusturica pojavili su se Zabranjeno pusenje, Plavi orkestar i Elvis J. Kurtovich, pa Primus i Top lista nadrealista, a na drugoj - intelektualnijoj - strani grupe Kongres, Sch, te Gimpel luda, Alex fellows, Ozbiljno pitanje... Umjesto punka i novog vala, zagrebackog i beogradskog eklekticizma i uklapanja u europske trendove, Sarajevo je u tih prvih nekoliko godina stvorilo scenu za sebe, scenu po vlastitoj mjeri i po mjeri nekog drukcijeg osjecaja svijeta. Iz zagrebacke i beogradske perspektive cinilo se da Europa otvara svoje kapije pred Jugoslavijom i da nestaje razlika izmedju Zapada i nas, pa se tom valu valja samo prepustiti. Sarajevu je Europa i dalje bila dovoljno daleko, a frustracije vlastitim identitetom bile su tako izrazene da smo se preko ranog novog primitivizma mogli baviti sami sobom, ali je nacin na koji se to cinilo zapravo bio puno europskiji od svega sto se radilo u Zagrebu i Beogradu. U tom vremenu, u prvoj polovini osamdesetih, stvoreno je sve ono sto ce kasnije biti smatrano sarajevskim urbanim duhom i sto ce s pocetkom rata biti simbolicka brana pred najezdom okupatora. Odmaknuli smo se od viceva o Sulji i Muji i formirali svoj osjecaj grada koji je danas vidljiv na internet stranicama onog Sarajeva koje u cyber spaceu dolazi iz Montreala, Otawe, Phoenixa i drugih nasih predgradja u koja su se iselile Sarajlije koje su tih osamdesetih zivjele u Centru. Sve sto oni biljeze kao osjecaj grada pripada upravo tom vremenu s pocetka osamdesetih i njegovom duhu koji ce, istina, retardirati i prije pocetka rata, ali to ce biti samo logicna posljedica opce komercijalizacije.

Olimpijsko raspolozenjeZa vrijeme Olimpijade ucinili smo sve da budemo bolji od samih sebe. Tih dana Sarajlije su

funkcionirale kao Jugosvabe, kao nasi gastarbajteri za koje se pricalo da su najbolji radnici na svijetu, iako se u domovini znalo da su to nepodnosljivo lijeni i povrsni ljudi, ali cim bi dosli kod gazde Nijemca, pretvarali su se u Japance. Dugo se vjerovalo da to novac od lijencina pravi radnike, ali istina je drugacija: Nase lijencine prestaju biti lijencine cim im se ucini da sudjeluju u necem vaznom i velikom. Prosjecna minhenska baustela za Bosanca iz Dragalovaca, onog sela kod Doboja, gdje su putnici u vozu uvijek potezali kocnicu, bila je vaznija, veca i ozbiljnija od cijele Jugoslavije. Jugoslaviju je volio, ali mu nije djelovala ozbiljno.

E, tako je i Olimpijada Sarajlijama djelovala strasno ozbiljno, pa su stranci o nama stekli krivi dojam: Vidjeli su nas kao vesele i neposredne ljude koji, medjutim, rade kao Japanci i precizni su kao smrt. Olimpijsko raspolozenje je, naravno, kratko trajalo, ali je na svima ipak ostavilo traga. Nakon Olimpijade i zahvaljujuci Olimpijadi Sarajevo je postalo velegrad, sto se vidjelo i po tome da Mejtas vise nisu posjecivali seljaci koji bi na konjima dovozili sir i mlijeko jer su svi shvatili kako je neprimjereno pustati konje da hodaju centrom grada. Na ulicama vise nije bilo toliko smeca kao ranije, uvedeni su unificirani kontejneri i vladalo je uvjerenje kako Olimpijada nije nepredvidjeni kosmicki incident, nego ce se, evo, velike stvari u Sarajevu dogadjati opet. Velika stvar bila je premijera prvog eksplicitnog filmskog pornica Strasti, koji je nakon Olimpijade zaigrao u kinu "Radnik".

Sredinom osamdesetih na neonskim reklamama bilo je sve manje firmi koje su imale sjediste izvan BiH. Gledano iz danasnje perspektive, to je bila vazna stvar jer su ranijih godina, pogotovu tokom sedamdesetih, grad krasili najcesce samo svijetleci natpisi iz drugih republika, od kojih je naj-istaknutija bila reklama "Iskre Kranj", na vrhu Parkusinog nebodera, koja se nocu vidjela sa svakog sarajevskog brda. Promjena je mogla znaciti samo to da BiH od republike s baznom i teskom industrijom, rudnicima i velikim gradjevinskim preduzecima, te raznim drugim globalnim firmama koje se ne reklamiraju, postaje zemlja u kojoj se proizvode i one stvari koje mozemo kupovati u samoposlugama i robnim kucama, a koje su se televizijskim i partijskim jezikom zvale: krajnji fabrikati ili finalni proizvodi.

Tako su se na sarajevskim ulicama i iznad njih pojavile i reklame "Agrokomerca" iz Velike Kladuse. U zimu 1986. se na zgradi Higijene, u Titovoj ulici, malo prije raskrsca s Ulicom Djure Djakovica, pojavio i veliki crveni svijetleci "Agrokomercov" kuhar, da bi samo nekoliko mjeseci kasnije taj kuhar postao saka u oko, nesto strasno i zabranjeno, nesto poput Milovana Djilasa u Titovom drustvu na fotografiji iz Muzeja revolucije. Izbila je velika afera jer je direktor "Agrokomerca" Fikret Abdic distribuirao mjenice bez pokrica i tako pljackao najsiru drustvenu zajednicu. U pocetku smo bili strasno bijesni na Abdica, a jos smo se vise ljutili na Guzonje koje su Abdicu pomagale, pa i na one cija imena do tada nismo smjeli ni spomenuti, ukljucujuci drugove Hamdiju i Branka.

Nase i ostale GuzonjeU isto vrijeme izbila je i afera s vikendicama u Neumu, pa se lista omrznutih Guzonja jako prosirila.

Citali smo Dugu i Nin, pa Start i Danas i ubrzo smo povjerovali kako je nase rukovodstvo lopovsko, po cemu se razlikuje od svih drugih rukovodstava. Istina, vec smo slutili da je srpsko rukovodstvo nacionalisticko, ali nacionalizam nam se nije cinio prevelikim problemom jer nas je iskustvo ucilo da se drug Tito uvijek uspjesno obracuna s nacionalistima. Nismo tad imali na umu da je drug Tito davno umro, toliko smo bili ljuti na svoje Guzonje.

Kada nam se prica o "Agrokomercu" bude u glavama razvila na neki drugi nacin, nakon sto bude smijenjen Hamdija Pozderac i nakon sto jednog suncanog aprilskog dana jave da je i umro, bit ce vec prekasno, jer ni Sarajevo, ni Bosna nece vise biti ono sto su tokom sedamdesetih bili, a sve nase mrznje i ljubavi vec ce se dijeliti, najprije na dva, a onda na tri dijela. S krajem price o "Agrokomercu" raspast ce se ona BiH u kojoj smo zivjeli od prve sampionske titule Fudbalskog kluba "Sarajevo" i od Mesinog velikog romana, sasvim ce ugasnuti antagonizam Sarajeva i njegove blize i dalje okoline, ali to nece biti kraj nasih zlatnih godina. Do kraja je ostalo jos tri ili cetiri godine, vrijeme koje cemo uglavnom provesti u autisticnim, ali zivotno i kreativno vrlo plodnim pokusajima da svoj slucaj, slucaj naseg grada, izdvojimo iz nagovijestene jugoslavenske sudbine.

Nasi dani tako postaju dobre novine, casopis za kulturu i umjetnost Lica sjaji glamourom velikog svijeta kakav Sarajevo nije vidjelo, likovna grupa Zvono radi elitne, skupne i pojedinacne, izlozbe i performanse, Omladinski program stvara velike radijske zvijezde, Rasim Kadic istupa iz Saveza komunista i

fura se na mlade Slovence, grupa Trio snima televizijsku reklamu za Unistours sa sloganom Ljubi se Istok i Zapad, Aleksandar Hemon pise seriju kolumni Sarajevo republika, Mladen Materic radi svoje velike predstave, u podrumu Akademije scenskih umjetnosti gostuju relevantni europski alternativni bendovi, padaju sve politicke zabrane, nestaje straha od milicije i ulicnih pozornika i psihopata koji ti nocu traze licnu kartu, cvjeta hiljadu cvjetova, a medju njima i cvijece zla, ali je stvar dobrog socijalnog ukusa da ga ne primijetis, da ga ignoriras, da se pravis kako ga nitko tvoj nikada nije brao.

Godine 1990. i 1991. vrhunac su zlatnog doba Sarajeva. Imali smo para koliko smo htjeli i koliko nam je trebalo. Slutili smo nesrecu i na prvim visestranackim izborima uvjerili se da smo u manjini i da nam nisu poznate granice vlastitoga svijeta, ali ne zato sto bi on bio prevelik, nego zato sto ga mozda ni nema. Zivjeli smo intenzivno, pokusavajuci snagu i radost alkemijom derivirati iz potmuloga straha koji si nismo zeljeli priznati. Nitko nikada nece saznati koji nam je korak u tom zivotu bio posljednji i kada smo iz jedne price iskoracili u drugu i iz jednog zivota usli u drugi zivot. Ljeto 1991. bilo je najljepse koje je Sarajevo ikada vidjelo. Sjedilo se po kafanama, do ranog jutra ostajalo se u diskoteci BB, u Zvonu i u drugim klubovima, a zamor grada nikada nije prestajao jer nismo zeljeli san, jos uvijek nismo zeljeli spavanje, htjeli smo ostati budni sve do zadnjeg casa kada je mrak vec uzimao dusu i odvodio je u svijet nevinih i blazenih. Sarajevo se u ljeto 1991. opiralo spavanju. Mozda bas ne cijelo Sarajevo, nego ono Sarajevo o kojemu sve vrijeme pricamo u ime prava na vlastitu povijest, vlastite iluzije, generacijske mitove i pretjerivanja koja sigurno ne bi imala smisla da nije bilo koraka s kojim smo izasli iz kontinuiteta prvog nam zivota. Da nije bilo tog koraka, da je sve ostalo kako je trebalo biti, da smo odrastali i starili bez rata i da nas nije uhvatilo vrijeme u kojem se mijenjaju identiteti, ova prica ne bi bila moguca, niti bi imala smisla. Uostalom, da nije bilo tog koraka, kakvog bi bilo smisla u prevelikoj ljubavi prema gradu? Tko bi mogao iskreno voljeti Sarajevo da nije bilo rata? Pa, sasvim je prirodno da covjek ostane hladan prema rodnom gradu i gradu svoje mladosti, prirodno je da odlazi u druge gradove, da se iz njih vraca i da najvece uzbudjenje osjeca prema mjestima na koja odlazi prvi put. Medjutim, ucinili smo taj korak iz jednoga u drugi svijet, iz jednoga u drugo vrijeme, a s njime je Sarajevo postalo voljeno mjesto generacijske ceznje. Ono Sarajevo koje je bilo rijec iz samo jednog jezika, ovog jezika, prije nego sto je uslo u sve jezike svijeta i postalo tesko objasnjivom metaforom i zastitnim znakom za nesto sto pripada nekoj drugoj, ali ne i ovoj prici.

Smijeh do krviBio je to pocetak jula 1991. Terasa ispred kafane Teatar bila je prepuna i peklo je ono sunce koje

ljude cini pospanima i usporava svaki razgovor, pa o svakoj izgovorenoj rijeci lijepo mozes razmisljati, a da te se ipak previse ne tice. Tih dana nije se odgovaralo na nocna kucanja na vratima jer je JNA mobilizirala ljude za rat u Sloveniji i Hrvatskoj, ali nista osim toga nije ukazivalo da je nekakav rat uopce moguc. Cinilo nam se da svijet ne moze zaratiti iz cista mira i da je scenografija nasih zivota nepodesna za ratove. Zeljeli smo vjerovati u tu iluziju dok smo sjedili ispred Teatra, a sve nam je u toj vjeri pomagalo: i ljeto koje je bilo cistije i ljepse od svih prethodnih nasih ljeta i priroda koja se rascvala usred grada i podavala nam se kao da mozemo za nju nesto uciniti i kranovi na novogradnjama koji su izgledali kao Nada sama jer tamo gdje je kranova, osjecali smo, ne moze biti rata.

A onda se na parkiralistu zaustavio sivomaslinasti kamion i iz njega su iskocila dva vojnika. Bio je to znak za stampedo. Bjezali smo preko stolova i stolica, misleci da su, evo, dosli da nas odvedu u rat, a vojnici su zbunjeno gledali za nama jer to ocito nije bila ta prica i tko zna zasto se vojni kamion parkirao bas tu. Trcali smo dugo i pocinjali se smijati. Smijali smo se kao budale, srce nam je iskakalo od smijeha i mozda od srece. Nema vece srece od blesave i bezrazlozne srece i nijedan gubitak nije tako velik kao kada izgubis dar za takvu srecu. Smijali smo se glasno i bez potrebe da oblikujemo svoj smijeh. Smijali smo se divlje. Smijali smo se do suza. Smijali smo se do krvi. Bilo bi dobro da je netko to snimao filmskom kamerom, da nas je pratio dok smo trcali, da je pratio nasa lica od straha do smijeha i da je zaustavio kadar u trenutku kada smo se najvise smijali. Bila bi to idealna slika srece koju ne treba objasnjavati i zauvijek bi u slici bila sacuvana od svakog zaborava.

CAMIL

MRZILI SMO SELJAKE, SMIJALI SMO SE NJIHOVIM naglascima, a ne daj dragi Boze da se ikad u razredu pojavio novi ucenik - seljak, zubima bi ga rastrgali ili bi, sto je ipak vjerojatnije, bio lincovan rijecima, a to se u tim godinama cinilo strasnijom sudbinom nego da te netko zatuce na licu mjesta. Kada bi se seljak pojavio na utakmici, prepoznavali smo ga medju deset hiljada navijaca; kada bi usao u kino, usred mraka smo ga prepoznavali po mirisu; kada bismo ga sreli na izvidjackom logorovanju, podsmjehivali smo mu se u lice jer on to, kao, ne konta. U svakom slucaju, bilo je krajnje nepreporucljivo u Sarajevu ili u drustvu Sarajlija biti seljak.

I tko bi sad znao zasto je bilo tako i sta nam je toliko smetalo kod tih ljudi, jer gradski papci nisu bili nista bolji od seljaka, zapravo bili su puno gori, ali nam uglavnom nisu smetali. Kod kuce nas nije odgajalo da mrzimo seljake, niti nam je s televizije govoreno da su gradjani bolji od seljaka. Bit ce da nas je u nasoj nesnosljivosti odgajala ulica, a zasto je ona to cinila, nema vise odgovora jer nema ni te ulice. Ulice umiru sa svakom generacijom, pa umjesto njih dolaze druge ulice koje nose ista imena, iste kuce i iste mirise, tako da nitko nikada niti ne primijeti da su jednoga dana umrle.

A onda bi u skoli za lektiru dobili neku seljacku knjigu. Oni koji knjige nisu citali, ne bi procitali ni nju, a oni koji su citali, pljuvali bi iz dubine duse i urbanog uvjerenja koje je kod covjeka strasno jako kad mu je sesnaest ljeta i godina je 1982. Profesorica bi, jadna, i tim pljuvanjem bivala zadovoljna jer joj je bilo stalo da ucenik barem procita knjigu. Eto, recimo, Price od Camila Sijarica.

Te Price bile su sasvim seljacke, seljacki su bili svi likovi, seljacki je bio ambijent i seljacke su bile sve pisceve literarne i zivotne fascinacije. Bila je, recimo, neka recenica u kojoj se autor pitao kako bi lovac mogao pucati u medjeda koji gleda zalazak sunca. Joj, kako je to nama bilo glupo i koliko smo se trudili smijati i piscu, i lovcu, i medjedu. A sto je najgore, tih dana se Camil Sijaric pojavio i na televiziji i govorio onako kako su govorile i njegove price i kako, mislili smo, govore seljaci kada nisu dovoljno pametni da se srame toga sto su seljaci.

Da, mi koji smo i inace citali, procitali smo sve te seljacke knjige i u njima seljacke price, ali kao da i nismo. U osnovi bi bolje bilo da smo pametnije utrosili vrijeme i da smo pustili da prodju godine i da nas prodje huja na seljake, da smo sacekali smrt nasih ulica i vrijeme kada cemo se izmirivati i sa sobom i sa cijelim svijetom i popravljati ono sto smo pokvarili u pubertetu. A to vrijeme doslo je za sesnaestogodisnjake iz 1982. vec nakon tri-cetiri godine.

Bas tada u Jugoslaviji je u najsiru modu usla latinoamericka knjizevnost i magicni realizam. Citali smo Sto godina samoce i price nekih cudnih pisaca koji su pisali o seoskim ludama koje pronalaze napustene rudnike dijamanata, o ruznim macehama i krcmaricama u krcmama usred prasume, pa bi nam sve nesto bivalo cudno. Kao da smo o svemu tome vec nesto znali i kao da je ta artificijelna blesavost ili naivnost nesto sto nam je puno bliskije nego sto su nam kreatori latinoamericke mode govorili.

A onda se Camil Sijaric opet pojavio na televiziji, govorio isto onako kao sto je govorio prosli put, ali to vise nije bio govor seljaka, nego je bio govor knjizevnoga junaka koji je greskom ispao iz neke daleke prekomorske knjige. I sta ces nego da opet procitas one price, a za njima i sve Camilovo, i procitas iste one recenice kojima si se smijao, pa da te bude stid jer se netko mozda sjeca onoga sto si govorio skolske jeseni 1982.

Camil Sijaric tako je postao i ostao pisac sa iste stalaze kao Gabriel Garcia Marquez i mogu se sada sastati svi knjizevni teoreticari i prakticari ovoga svijeta, urlati da Camilu tu nije mjesto, zavijati na mjesec i udarati se sakama u glavi, ali ostat ce tako. Camil je prvi Gaucho bosanske knjizevnosti, vitez sandzackih pampasa i eglen efendija iz predgradja Buenos Airesa, ali odreci se sjecanja na vlastitu mrznju prema seljacima i svemu onome sto je u pubertetskoj viziji bilo seljacko znacilo bi izdajstvo vlastite proslosti. Uostalom, sto znaci pucati u medjeda koji gleda u zalazak sunca najbolje mogu znati oni koji su se nekada tome nazor smijali.

Camil Sijaric je na pravdi boga poginuo malo pred kraj onih vremena. Poginuo je ispred Centralnog komiteta, od auta, a da auto u svojoj knjizevnosti skoro nikada nije spomenuo. Nitko ne poznaje lice svoje smrti, od zmije otrovnice ginu oni koji sa zmijama nisu zivjeli, a od automobila oni koji su ih ignorirali.

Camil je bio pisac povijesti, onakve kakva je ova nasa, historije koja se dogodila i prosla, a koju je on spasavao vjestinom cudjenja. Vjerovao je da samo cudjenje spasava njegov svijet, sto je vrlo poucno. Puno je bolje cuditi se svome zivotu nego zaliti za njim.

CIRKUS PLAC

TAMO, MALO OD MJESTA GDJE SKRECE JEDINICA kad ljude s torbama i koferima odvodi iz grada, bas ondje gdje covjeka prvi put uhvati tuga jer je otisao od kuce i ljuti se na tu tugu jer jos nije ni sjeo u autobus ili voz, bas tamo je, s lijeve strane pruge, nekad bila livada koju su nasi djedovi i bake zvali Cirkus plac. Svasta je tu kasnije sagradjeno: zgrade za fino stanovanje, pa hotel Holiday Inn, nalik na veliko postansko sanduce u koje ce jednom Bog za dobrog raspolozenja ubaciti blagovijest, pa neko parkiraliste, pa jos neke betonske stvari kojih se covjek ne moze sjetiti, iako svakodnevno prolazi pokraj njih. Toliko toga sagradjeno je da od Cirkus placa nije na kraju ostalo ni ime, sto je za Sarajevo neobicno jer su mnoge stvari i mnoga mjesta u ovom gradu zadrzali svoja imena i nakon vremena vlastitog nestanka. Mozda je Cirkus plac nestao jer to ime nije zvucalo sarajevski, ljudi ga nisu mogli iskriviti, popraviti i naheriti i tako uciniti besmrtnim u jeziku.

Nekad jako davno ili malo prije nasih rodjenja na toj je livadi skoro uvijek bila cirkuska satra, ringispil, lunapark, kuca strave i zabave, Medrano, Opus ili velicanstvene zvijezde Sovjetskog cirkusa. Tu je, pricaju stari, bilo i skokova na trapezu bez zastitne mreze i bradatih zena, svakakvih crnaca i talijanskih cirkus-majstora koji su nas jezik govorili bas onako kako nas jezik talijanski cirkus-majstori govore u pricama. Cirkus plac bio je jedno od najzabavnijih mjesta u Sarajevu, nas Disneyland i nas Las Vegas s bezazlenim kockanjem i puno secerne vune.

Tokom sedamdesetih godina cirkus je dolazio dva puta godisnje. Bio je puno siromasniji nego u pricama nasih starih i sve je oko satre djelovalo nekako jadno i bijedno: prastari i zahrdjali autobusi koje smo inace vidjali samo u rijetkim televizijskim reportazama iz Albanije, ruzicasti vojni kamioni iz Drugog svjetskog rata s kojih se gulila boja otkrivajuci njihovu pravu stvrhu i smisao, kavezi za zivotinje koji su podsjecali na kaveze iz filmova strave i uzasa, a okolo beskrajno blato ili zuta ubijena trava zgazena kao da su preko nje presle armije umornih Hanibalovih slonova.

Zapravo, cirkus na Cirkus placu izgledao je tako jer mu je proslo vrijeme i jer ni Sarajevo vise nije bilo grad u kojemu bi cirkus mogao biti cudo, ali ocevi i majke su kao po navici ili iz nostalgije vodili svoje sinove i kceri da vide gutace vatre, balerine i letacice na trapezu. Uzivali smo u svome prvom cirkusu u zivotu i uopce nismo mislili da bi nam mogao biti zadnji. Ili barem zadnji u Sarajevu. Mozda u nekom Parizu, Londonu ili Moskvi covjek jos jednom ode u cirkus jer ce mozda povjerovati da je tamo to sasvim druga stvar i da je ta starinska i izgubljena iluzija onoliko veca od naseg prvog cirkusa koliko su svi ti gradovi veci od Sarajeva.

Nema nekog jasnog razloga zbog koje ga je malo onih koji su u nasoj gene raciji vise od jednom odlazili u cirkus. Valjda nostalgija nasih roditelja nije bila dovoljno jaka ili ih je razocarala mjera nasih

odusevljenja. Za njih su letacice na trapezu bile nesto vise i vaznije jer je takvo bilo vrijeme u kojemu su odrastali. To vrijeme bilo je posljednje vrijeme cirkusa, vrijeme nakon kojeg su u svim gradovima svijeta poceli iscezavati cirkus placevi.

Nekada se na sarajevski Cirkus plac dolazilo iz svih dijelova srednje Bosne. Tih jako davnih godina Sarajevo je bilo jedino mjesto gdje je covjek mogao vidjeti slona ili zirafu. Od tada je ostao obicaj da se cirkuski plakati lijepe i izvan grada, na najcudnijim mogucim mjestima, na stabilma usred neke sume prema Olovu ili na stupovima mostova i nadvoznjaka na novoj cesti prema Zenici. Ti plakati ostajali su tu mjesecima, godinama, skoro desetljecima, sve dok ne bi umrli prirodnom smrcu plakata koji dotrajavaju u uvjetima najraznovrsnijih prirodnih nepogoda. Mozda bi i danas neki istrazivac mogao pronaci na zidu negdje kod Busovace trag nekog cirkuskog plakata iz 1977.

Cirkus plac bio je mjesto najveceg cuda u vrijeme dok je tu bilo sarajevsko predgradje i dok su, pricali su to nasi djedovi i bake, samo malo dalje rasli kukuruzi i zelenili se vrtovi starih ljetnikovaca u kojima su svoje posljednje godine provodili ostarjeli carski oficiri, vezirski pisari, haznadari, kiridzije i onovremeni zgubidani, mracni i sutljivi jer nisu mogli oprostiti stoljecima sto prolaze. Ti ljudi su se, vjerojatno, uzasavali cirkusa jer je on za njih bio glupa novotarija i mamipara za nove gradjane i njihovu balavu djecu. Ali kad covjek bolje razmisli, pa ti ljudi nisu zivjeli bas tako davno, niti su njihove vile sravnjene sa zemljom bas puno prije nas, a bili su ipak stariji od cirkusa barem onoliko koliko smo mi danas mladji od njega.

FILDZAN I SOLJICA

RAZLIKA IZMEDJU FILDZANA I SOLJICA BILA JE najjasnijom razlikom izmedju istoka i zapada. Muslimani su, vjerovalo se, kafu pili iz fildzana, a katolici su kafu pili iz soljica. To mozda i nije bilo istina, ali vjerovalo se da jest i svi su se pravili da je istina. Soljica s kafom djelovala je nekako elegantnije, s onom drskicom izmedju dva prsta koja je osjetljivu kozu prstiju cuvala od vreline, a fildzan je bio neposredniji, lomniji i nekako meditativniji; covjek ga je morao drzati s vise paznje i koncentracije ili je samo tako izgledalo, pogotovo dok smo bili djeca i o ispijanju kafa nismo nista znali.

Razlika izmedju istoka i zapada je u nasem slucaju bila fiktivna, bas onakva kakva je razlika izmedju soljice i fildzana. O toj razlici smo nesto ucili iz knjiga, naslucivali smo je u cempresastoj vitkosti minareta i zvonkoj temeljitosti crkvenih tornjeva, primjecivali je u zvuku muslimanskih i katolickih imena, sve te Kristine i Katarine zvucale su kao kuhinjski andjeli, a svaki je Muzafer nasim svijetom hodao kao sam svoj predak, ali nista od te razlike, od razlike izmedju istoka i zapada, nije bilo odredjeno nasim zivotima jer su se ti zivoti nalazili izvan strana svijeta i jer smo dobro znali da od prilike do prilike isti ljudi kafu piju i iz fildzana i iz soljica, a da to cine bez nekog odredjenog razloga i bez tendencije, bez namjere da se u njima ljubi istok i zapad. Nemoguce bi bilo zivjeti u takvoj ljubavi, kao sto je tesko zivjeti i u mrznji koju bi odredila cinjenica da je netko svojim imenom, a ne tijelom i dusom, rodjen na zapadnoj, a netko drugi na istocnoj strani svijeta.

Na dnu svakoga fildzana oduvijek su bili polumjesec i zvijezda. Zbog polumjeseca i zvijezde na nekom drugom mjestu moglo se, mozda, zavrsiti i u zatvoru, ali u dnu fildzana oni nikome, nijednom milicijskom inspektoru, nisu bili sumnjivi, kao sto nisu bili sumnjivi ni sahovska polja na grbu SR Hrvatske i cetiri ocila na grbu SR Srbije zbog kojih se, zatekne li ih inspektor na krivome mjestu, takodjer islo u zatvor. Ono sto su za susjedne republike bili grbovi, to su za Bosnu bili fildzani. Iz toga bi se moglo zakljuciti samo da je Bosna mozda mogla biti sretnija zemlja. I bila je sretnija dok komsija jednoga dana nije vlastite fildzane pobacao kroz prozor jer su ga ti fildzani poceli vrijedjati.

Ispijanje kafe gradjanski je ritual koji kao ni svi drugi rituali nema prakticnog zivotnog smisla i traje dugo. Nabrzinu ispijena kafa za posljedicu ima samo lupanje srca i osjecaj da covjeku misli otplovljavaju kao prekooceanski brodovi, da se vise nikada ne vrate. Ritual ispijanja kafe pruza mogucnost beskrajnih i bespredmetnih razgovora, oslobodjenih svake komunikacijske dramaturgije. Ti razgovori su oslobadjanje duse od svakoga viska i za sobom ne ostavljaju vidljivog traga. Ljudi ne znaju o cemu su razgovarali, a silno bi ih zacudilo kada bi ih jednom netko pitao o cemu se zapravo prica dok se ispija kafa. Ili bi se zacudili ili bi poceli lagati. Mi smo uvijek bili jako ponosni na nase rituale, pa smo zato voljeli o njima izmisljati svakovrsne lazi.

Fildzani su poceli nestajati u vrijeme kada su espresso aparati zabrundali i za pistali diljem Sarajeva. Jos uvijek nisu nestali jer vecina Sarajlija ne shvata da postoje mali espresso aparati i da uopce nisu skupi i da ih se lako moze nabaviti, ali Sarajlije tako nesto nece ni za zivu glavu priznati, nego kazu kako im je do prave turske kafe stalo jer je ona bolja, jer ju se moze dugo ispijati i jer je takva kafa dio tradicije. Da svi ti argumenti nisu lazni, ne bi tursku kafu sa samostalnoscu i suverenoscu preimenovali u bosansku kafu.

Ako jednom Bosna postane Amerika, svi ljudi ce piti kafu filterusu. Kafa filterusa najodvratnije je nesto sto je ziv covjek ikada poceo piti i prilicno je nejasno iz kojih je razloga ljudi piju. Nije ni hranljiva, ne dize krvni tlak, ne cini covjeka veselijim, a medicinski je jednako skodljiva kao i svaka druga kafa. Ali koji god dio svijeta pocne liciti na Ameriku, gdje god se ljudi oslobode straha od ratova, gdje god bez sumnje i straha pocnu zivjeti jedni pored drugih, gdje god ubojica iz jednog naroda biva jednako kaznjen kao i ubojica i drugog naroda, gdje god je ljudima svejedno koje im je vjere ministar sumarstva, gdje god je svima strogo zabranjeno pljackati i gdje god rijec nacija ne zvuci kao prijetnja, pije se odvratna kafa filterusa. Ona je vjerojatno cijena dobroga zivota, onaj gorki i odvratni kalez otrova koji covjek svakodnevno ispija da bi svoj zivot mogao prozivjeti u sreci i dosadi.

Lijepo bi bilo kada bi nakon svega covjek mogao vjerovati da mu zemlja ne mora postati Amerikom da bi mu istok i zapad opet bili samo strane svijeta koje su isto rasporedjene i kad se zagleda u fildzan i kad se zagleda u soljicu.

EUROKREM

POCETKOM SEDAMDESETIH ZBILA SE NA TRZISTU prva velika ekspanzija licencnih proizvoda. Pojavio se Eurokrem, talijanska licenca, jugoslavenska proizvodnja, najprije u cetvrtastim plasticnim kutijicama od sedamdeset pet grama, a onda u casama, teglama i sasvim malim kutijicama uz koje se dobijala i ona plasticna kasicica, kao za sladoled. Polovina eurokrema bila je smedja, a polovina bijela; smedja je, naravno, bila ukusnija, kao sto je svaka cokolada uvijek ukusnija od onoga sto nije cokolada. Po nacinu na koji su djeca jela eurokrem mogle su se zamijetiti razlike u njihovim individualnim psihologijama. Jedni bi najprije pojeli ono bijelo da bi onda mogli meraciti u smedjem, a drugi bi prvo pojeli smedje, a tek onda su jeli bijelo. Desetak godina kasnije na trzistu su se pojavili uvozni proizvodi Nutela i Kinderlada, koji su bili skroz smedji, pa je tako prica o psihologijama postala izlisna.

Majke su u pocetku eurokrem dozivljavale kao nesto luksuzno i - naravno - nezdravo. Bio im je skup, premda nije bio skuplji od marmelade i dzema, koji su, sto je bilo samorazumljivo, smatrani neusporedivo zdravijim za rast i razvoj djeteta od eurokrema. Trebat ce proci citavo jedno desetljece da bi se napokon izgubile te predrasude i da bi ista prava kao pekmez od sljiva zavrijedili eurokrem i srodni proizvodi koji su u nase krajeve dosli nakon njega. Do tog cemo se vremena silno napatiti i potrositi zivaca na roditeljske tvrdoglavosti. Eurokrem je bio jedan od simbola nase borbe, premda nismo niti primijetili kada je pocetkom osamdesetih tiho nestao s trzista.

U isto vrijeme kad i eurokrem u prodaji su se pojavili i prvi licencni prasci za pranje rublja. Na mjesto plavog radiona, jedinog deterdzenta iz mladosti nasih roditelja, dosli su novi proizvodi cudnih imena i fino dizajniranih logotipa koji su, ako bi covjek povjerovao reklamama, prali sve sto se moglo uprljati i mirisali nekim egzoticnim mirisima tropskih zemalja o kojima nista nismo znali osim da su zajedno s nama u pokretu nesvrstanih. Najdalje je otisla Soda So iz Tuzle koja je po talijanskoj licenci pocela proizvoditi deterdzent AVA i na televizijskim reklamama reklamirati ga na stranom jeziku. Spiker je suvereno deklamirao: "Everamente bianco. Certificato di kvalitati Miralanza". Nene, snase, hamse, vikleruse, gospodje i ostale su diljem zemlje Bosne razrogacenih ociju i poluotvorenih usta gledale televizijsku reklamu i nisu se zivom cudu mogle nacuditi. AVA je prala sve i govorila iskljucivo strane jezike.

Bilo je to vrijeme kada su se deterdzenti pakirali u platnene vrece od po tri kilograma. Nakon sto bi se deterdzent potrosio, domacica bi rasparala vrecu i tako je nastajala kuhinjska krpa. Po najpoznatijem domacem deterdzentu, Faks Helizimu, kuhinjske krpe zvale su se faks krpe. Zbog ustede u repromaterijalu deterdzent se kasnije poceo pakirati u najlonske kese, ali su faks krpe u domacinstvima ostajale godinama, a mozda ih se jos uvijek moze i danas naci. Valjalo bi baciti pogled prema komsijskim balkonima u vrijeme susenja kuhinjskih krpa i provjeriti vidi li se jos uvijek na nekoj natpis Faks Helizim, AVA ili Nord.

Od tog vremena bosanskim je domacicama nezamislivo kupovati kuhinjske krpe. Dobijali smo ih besplatno, pa kako cemo ih onda danas kupovati? Umjesto kupovnih kuhinjskih krpa koriste se razni prirucni komadi platna, sto je zapravo povijesni dug prema vremenu kada su se deterdzenti prodavali u krpenim vrecama.

Licencno doba trajalo je do sredine osamdesetih i do prvih velikih liberalizacija uvoza. Licence su se tada gasile jedna za drugom, a nase su samoposluge pocele liciti na samoposluge u bilo kojem europskom gradu. Pojavili su se cudni proizvodi za koje nitko ne zna cemu sluze, a svijet deterdzenata se razlozio i raslojio na desetine specijalnih praskova i tekucina, na omeksivace vune, osvjezivace boja i cudotvorne deterdzente koji peru samo mrlje od cokolade i one druge koji peru samo mrlje od krvi. Umjesto jednog Faks Helizima koji je prao sve, prosjecnom je domacinstvu vec trebalo deset raznih proizvoda, a pranje vesa postalo je visokocijenjenim umijecem, umijecem dobrog izbora u samoposluzi.

NOVOGODISNJA SARMA

VEDAR JE DAN IZA ZALEDJENIH PROZORA. KADA bi sad zatvorio oci, sve zaboravio, pa ih opet otvorio, cinilo bi ti se da je vani kraj jula. Tako je plavo nebo, kristalno cistim i providnim cini se zrak; kao da nismo u Sarajevu i kao da nije posljednji dan decembra, nedjeljno jutro, deset je sati, u kuci mir i gluha tisina usred koje se nista ne moze dogoditi, nitko u takvoj tisini nista ne radi osim sto majka, mozda, para dzemper jer je to jedini posao na svijetu koji se ne cuje.

U kuhinji ce za pet ili deset minuta provriti sarma, prva novogodisnja, i bit ce to prvi pravi zvuk ovoga dana, zvuk koji ce trajati i koji ce te blago iz jedne uvesti u drugu godinu tvoga zivota. Ukljucujes televiziju, prednovogodisnji program, Zana pjeva kao da place, na sveze mleko mirise dan, a po bijeloj sceni saraju kamere vodjene okom Miljkovica i Dimitrijevica, prvih pravih autora nasih video-spotova, a nakon Zane pojavljuje se grupa Bioritam, nesto grozno sarajevsko, neuspjesno koliko samo Sarajlije neuspjesni mogu biti, a tip nafrckane plave kose slaze ljutitu facu i pjeva o tome kako su mu ukrali novcanik. Taj spot grupe Bioritam vrtit ce se po nasoj televiziji jos godinama, kad god se pojavi neka rupa u programu i kad god urednici televizije ne budu znali sta da puste, sve dok jedne sezone jednostavno ne iscezne, ne ostavljajuci za sobom nikakvog traga, osim sitnog oziljka u kolektivnoj nostalgiji. Naime, covjeku je draze sjetiti se losih i glupih, a bezazlenih, slika i glasova jer je njih bas temeljito zaboravio i jer u sjecanju vise i nisu tako losi i glupi. Tome danas i sluze grupe Bioritam i Radio, Bonton baja, Super 98, Sonori iz Bajmoka, S vremena na vrijeme, Naya i Parlament. One podsjecaju na taj jedan prednovogodisnji dan, mozda na kraj godine 1981. ili 1982. i na vrijeme koje smo provodili gledajuci kroz prozor i cekajuci da provrije sarma i da se na sve strane rasire zvukovi koji ce nas ponijeti u buducnost. Tisina dugo traje, ali samo po tisini znamo da nam zivot nije

bas tako kratak, po tisini i po cekanju u cekaonicama, pred salterima, s pogledom na ulicne i kolodvorske satove koji stoje kao sto stoji vrijeme u Bergmanovim filmovima. Mimo toga zivot je kratak i sasvim je malo mjesta za sjecanja.

Nakon sto provrije sarma, odnekud se pojavljuje majka, pojavljuje se majoneza, mrkva i grasak, kuhana jaja i sve ono sto je potrebno za rusku salatu jer nema Nove godine bez ruske salate, tog jela najodvratnijeg od svih upravo po tome sto ga poluprobavljenog jos danima vidjamo po gradskim ulicama i haustorima. Od djetinjstva si stvarao predrasudu da se nakon Nove godine ne povraca od alkohola jer nijedna ulicna povracotina ne lici na alkohol, a sve izgledaju kao ruska salata.

Kada dodje popodne, majka te salje u posljednju histericnu kupovinu. Zene u bijelom vec peru podove samoposluga, kasirke su nervozne, neki brko lupa na zakljucana vrata i pokazuje prazne boce od piva, kasirka odmahuje rukom i nesto vice, on se ljuti, a onda joj upucuje one molecive osmijehe sarajevske pred kojima i najtvrdje srce popusti, osmijehe koji mozda i jesu ispunjeni lazima, ali im uvijek podlegnes od straha pred necistom savjescu. Brko zahvalan ulazi, trpa u metalnu korpu svoje pive, puno piva, onoliko piva koliko je potrebno da ne ostane ravnodusan pred Novom godinom i ne ispadne budala pred vlastitim televizorom koji se toliko raduje i svako malo pokazuje Micu Orlovica kako visoko u zrak podize case sa sampanjcem, a potom i Cuneta Gojkovica, koji bas svake Nove godine pjeva Kafu mi draga ispeci i drhti mu podbradak u ritmu vibrata, tako da pjevaceva glava vise nije glava covjeka, nego postaje muzicki instrument, recimo neki egzoticni africki bubanj u obliku debeljuskaste glave vanzemaljca.

Novogodisnja sarma trajat ce danima. Jedna uzrecica kaze da je sarma najbolja sedmi dan. To, naravno, nije istina, ali nije ni smisljeno kao istina, nego kao utjeha, a utjehe su uvijek lazi. Utjeha za ukucane koji ce jos dugo jesti novogodisnju sarmu je tim efektnija sto ce svi oni dobro znati da u svojoj nevolji nisu sami i da je u danima nakon Nove godine grad pun onih koji ne jedu nista osim sarme. I sreca je sto jos nikome nije palo na pamet da je ruska salata najbolja sedamnaesti dan. Dok ostatke ruske salate bacaju u zahodsku skoljku, svi sigurno pomisljaju kako su, Boze, tako nesto uopce mogli jesti i kazu da nece vise nikad, ali takva ce obecanja trajati do sljedece Nove godine, kada ce se opet bez razmisljanja od jaja, mrkve, graska i majoneze praviti najtradicionalnije od svih tradicionalnih jugoslavenskih novogodisnjih jela. Dok bude Jugoslavije, bit ce i ruske salate, a poslije ce biti vec kako kome bude sudjeno.

FLORA I FAUNA

DLANOVI SU NAM BILI NARANCASTI, ZUTI I ZELENI OD praha koji se tih godina mogao kupiti u svim samoposlugama. Narancasti s okusom narance, zuti s okusom limuna i zeleni s okusom grejpfruta. Bio je to prah za pravljenje sokova: razmutio bi se u vodi i to je onda bio sok, ali nitko nije tad pravio takve sokove. Sipali smo prah na dlanove i lizali ga. To je bilo bolje od svakog soka. Lekcije iz historije odgovarali smo svojim narancastim, zutim i zelenim jezicima. Roditelji su slutili da je taj prah nezdrav, ali se uglavnom nisu bunili jer je bio jeftin.

A onda su se u neko doba pojavili preslikaci. Na unutrasnjem omotu zvake bila bi neka slicica, nosorog recimo, pa bi onda trebalo navlaziti nadlanicu, staviti slicicu, pritisnuti je jako, a onda je polako odlijepiti. U prvih nekoliko sekundi izgledala bi kao prava tetovaza. Kupis deset zvaka, odmotas svaku i stavis je u usta, pa preslikas na svoje ruke deset slicica. Zvaces ogromnu zvakacu gumu i sav si po rukama saren. Boje se uskoro razmrljaju, ali to nije vazno jer vec mislis o necem drugom i vec si pri nekom drugom jednako vaznom poslu.

Recimo, razmjenjujes slicice Flora i fauna. Album si skoro popunio, ali ti nedostaje najrjedja od svih slicica na kojoj se nalazi ptica ponornik. Tu pticu nikada nitko nije vidio, osim u albumu Flora i fauna, ali ona je najvaznija jer je najmalobrojnija, pa ce ostati upamcena i nakon sto zaboravis vecinu tih zivotinja i biljaka i iz glave ti sasvim izvjetri taj najbolji udzbenik biologije u cjelokupnom tvom skolovanju. Divlji pas - dingo, cudnovati kljunas, mrmot, kivi, bodljikavo prase, emu, indijsko govece - gnu, tapir i rakun bile su zivotinje iz albuma Flora i fauna, a budes li ih jos nekad u zivotu vidio, budes li ih cak vidio uzivo, bit ce to samo krivotvorine izvornika jer su te slicice bile prve u zivotu i jer su, sto se tebe tice, zivotinje i biljke po njima i nastale.

Ali nisu svi skupljali slicice da bi ih lijepili u albume. Neki su ih skupljali samo zato da bi ih imali vise i da bi nevjeze i naivce opljackali u igri pola-cijelo ili slika-bijelo koja se igrala u dvoristu Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic" sve dok ne bi dosao strasni Sahman, oteo djeci slicice i poderao ih, valjda da u buducim ljudima ubije svaku sklonost prema kocki i kockanju.

Sareni prah s okusom juznog voca, preslikaci sa zvakacih guma i slicice Flora i fauna dali su boju, okus i miris pocetku sedamdesetih godina. Pamtimo jos bolan i otecen jezik sav izgrizen od limunske kiseline, majke kako nam grubim cetkama cetkaju ruke i tragove preslikaca s njih, prljavu vodu kako otice u crni bezdan u dnu kade, a rijetki mozda pamte i radost ponornika, srecu koju su osjetili kada su medju upravo kupljenim slicicama ugledali i tu pticu. Njezina stvarna vrijednost je neobjasnjiva i neusporediva. Kada covjek odraste i kada bogatstvo pocne mjeriti u novcu, on nije u stanju zamisliti takvu kolicinu novaca koja bi bila dovoljna da se objasni sreca jednog jedinog ponornika. Jednostavno, nema tog novca i nema tog blaga koji bi se sa njim mogao usporedjivati jer se on, ponornik, pojavljivao u vrijeme kada si bio slobodan od svakog velikog i doista dubokog straha koji bi ti mogao pokvariti srecu pred bogatstvom. Samo covjek koji se ne boji moze biti odistinski bogat. Samo djecak moze biti bogat kada mu sudbina posalje slicicu ponornika. A to se dogodi samo jednom i nikada vise, pa onda postane mjera moguce zivotne srece, one srece zbog koje se neki ljudi mole Bogu i zbog kojih postoji Carstvo nebesko u kojemu vise nema strahova i u kojemu odrasli ljudi skupljaju slicice Flora i fauna, svaki dobije ponornika i svaki lize narancasti, zuti i zeleni prah sa dlana.

Price o raju mijenjaju se iz generacije u generaciju. Da nema religija i svetih knjiga bilo bi raja, ali bi on uvijek bio drukciji i zasnivao bi se na privatnim ljudskim sjecanjima i na kolektivnim osjecajima ljudi koji su zajedno proveli neko vrijeme, a onda se rastrkali na sve strane svijeta i otisli tamo gdje ih nitko ne moze razumjeti. To je mozda i susjedna ulica, ali je svakako beskrajno daleko. Zato treba objasnjavati stvari, pricati o ponorniku i o prahu od kojega se razmucuje sok cim covjek odraste i zaboravi cemu taj prah stvarno sluzi.

BIBA BRIFER

PRVO STO BI VIDIO KADA BI TE VREMEPLOV VRATIO u ono vri jeme bio bi nas covjek kako prekoracuje ljudske mogucnosti. Koji bi to covjek bio i o kakvim bi se konkretno mogucnostima radilo, to uopce nije vazno. Kada bi se vratio u proslost, vidio bi njega kako se japuri od silnoga napora, kako mu se mozdane vijuge savijaju i uvijaju kao starozavjetne zmije i kako ocima koluta dok pokusava uciniti nesto sto se protivi zdravom razumu i zakonima ljudskog tijela. A oko njega vidio bi sve nas kako treperimo od silne treme, stiscemo si oznojene palceve i navijamo stisnutih zuba jer je to sto on radi, to prekoracivanje ljudskih mogucnosti, zapravo nesto sto ce proslaviti sve nas i po cemu ce nasi zivoti dobiti jedan novi smisao, skoro jednako vazan kao drug Tito, Pokret nesvrstanih i fico na kredit.

Jedan od onih koji su prekoracivali ljudske mogucnosti bio je Biba Brifer, covjek bez ijedne dlake na glavi, covjek bez trepavica, koji se prvi puta pojavio u emisiji Nedjeljno popodne, emitiranoj te sedmice iz novosadskog studija. U rukama je drzao dvije gole zice ukljucene u struju i smjeskao se televizijskom gledateljstvu. Nakon toga je kao strujni provodnik pomogao jednom jajetu da se skuha i u slast ga pojeo. Fakat je bilo tvrdokuhano. Pola Jugoslavije tog je popodneva pricalo o Bibi Briferu, a druga polovica pricala je o njemu vec sljedece nedjelje kada je Biba Brifer proveo struju kroz sebe i tako ukljucio gramofon.

Nakon toga skoro da vise i nije bilo zabavne emisije u koju ga ne bi pozvalo kao gosta. On bi se uvijek prikljucivao na struju i radio sve ono sto bi radila i najobicnija snura i zica kroz koju tece struja. I njoj je, kao i Bibi Briferu, trebao samo utikac. Ali svi smo ipak bili fascinirani jer je pred nasim ocima bio covjek koji prekoracuje ljudske mogucnosti i uopce nam nije bilo vazno sto to prekoracivanje nije imalo ama bas nikakvog prakticnog smisla i sto s Bibom Briferom mi kao narod, mi kao Jugoslaveni, nikoga i nista nismo mogli pobijediti jer se nitko u prikljucivanju na struju nije ni takmicio.

A onda su zaredali strucnjaci iz raznih domena koji su mjesecima objasnjavali kako Bibi Briferu polazi za rukom da ga ne ubije struja. Njihova misljenja su se uglavnom razilazila, ali to je bio samo dodatni argument da povjerujemo da Biba cini cuda i da su ta cuda strasno vazna i da nas na neki nacin cine izabranim narodom. Mi se nismo usudjivali prikljuciti na struju, ali smo imali jednoga koji je to radio bez ikakvih problema. Biba Brifer je na neki nacin bio kao Mujo iz viceva o koncentracijskim logorima koji je podjebavao Svabe kada su ga pokusavali ugusiti plinom.

A onda je Biba Brifer odlucio otici u Ameriku i sjesti na elektricnu stolicu. Tu je prica vec usla u one sfere koje izmicu svakoj faktografiji i dokazivoj, barem televizijskoj istini. Naime, Biba se opet pojavio u Nedjeljnom popodnevu i vazno saopcio narodu da se vec sve dogovorio s Amerikancima, rijec je o honoraru od milion dolara, sve ce prenositi televizija, naravno americka. Rekao je i kojeg ce datuma sjesti na elektricnu stolicu, ali kada je dosao taj datum, nesto se zakompliciralo, spektakl je odgodjen, valjda tog dana nije bilo dosta struje, pa je Biba opet izisao pred javnost i izvijestio ju o novom datumu.

To je bilo njegovo posljednje pojavljiva nje u javnosti. Vise nikada Bibu Brifera nismo vidjeli na televiziji i vise nikada pred nasim ocima nije golim prstima drzao zice pune struje. Medjutim, ljudsko pamcenje dulje je od televizijskog pamcenja, a nasa sklonost prema onima koji prekoracuju granice ljudskih mogucnosti bila je takva da nismo mogli tek tako prihvatiti da je Biba jednostavno nestao. Tako se o njemu glas poceo prenositi od covjeka do covjeka i od pouzdanih izvora do svekolikog narodnog usca. Proculo se da je Biba Brifer sjeo na elektricnu stolicu, ali su ga Amerikanci zajebali i nije bilo televizijskog prenosa, nego su cijelu stvar iskoristili za neke svoje eksperimente, pa sada drze Bibu zatocenog u svojim laboratorijima. I svi su vjerovali u to.

Ali vec nakon mjesec ili dva pouzdani izvori javili su da je Biba, istina, sjeo na elektricnu stolicu, ali ga je ubila struja, pa zato ga vise nema. Na obecani televizijski prenos se u medjuvremenu zaboravilo. Biba Brifer herojski je pao mozda i zato sto su mu pustili jacu struju od one koju pustaju svojim osudjenicima. Bila je to sasvim dobra prica da nas odvede u zaborav.

Ali bilo je i drugih koji su nas proslavljali prekoracivanjem ljudskih mogucnosti. Bilo je svjetskih prvaka u prozdiranju palacinki, bilo je Krajisnika koji bi bez icije pomoci jeli citave volove, bilo je onih koji su mogli ostati sat vremena ispod vode. Zbog necega su nam trebali takvi ljudi i nitko kao oni nije mogao povecati nas ponos jer jesmo ono sto jesmo, ali kada prestanemo biti to sto smo bili, sve cemo zaboraviti, a ono sto ne zaboravimo bit ce laz, tako da do dana danasnjeg necemo saznati je li Biba Brifer stvarno prekoracivao granice ljudskih mogucnosti i provodio ovu obicnu svakodnevnu struju. A to bi vrijedilo znati, kao i: jesmo li to bili mi dok smo ga razrogacenih ociju gledali iz svojih fotelja, jesmo li to bili ovi mi ili su to bili neki drugi mi.

MALI ZMAJ

VIJEST O SMRTI MALOG ZMAJA DO NASIH KRAJEVA NIJE stigla. Bruce Lee bio je ziv na svakom koraku, u svakoj skoli i razredu i u srcu svakoga djecaka koji je vjerovao da se trostrukim saltom unatrag i serijom od deset udaraca u sekundi mogu rijesiti svi problemi, a onih koji su vjerovali bilo je puno, mozda vise nego sto ih je ikada vjerovalo u nekog drugog cudotvorca.

Filmovi Brucea Leea igrali su u vecini sarajevskih kina, osim u ona tri elitna (Romaniji, Dubrovniku i Tesli), u koja nikada nisu imali pristup, ali su najduze igrali u kinima Prvi maj i Igman. U kolektivnom sjecanju kino Prvi maj zauvijek je ostalo identificirano s Malim Zmajem, iako su tu igrali i drukciji, posve razliciti filmovi, ali se nikada u Prvom maju nije pojavio junak poput Brucea Leea. Ono sto je Tito bio za Kumrovec, to je Bruce Lee bio za Prvi maj i da je neke pravde, da se sjecanja ljudi i sjecanja kina postuju, vec bi se netko sjetio da pred ovim kinom sagradi spomenik malom Kinezu iz Hong Konga koji se u Bosni rodio nakon vlastite smrti.

Dva kod nas najpoznatija njegova filma bila su U zmajevom gnijezdu i Na zmajevom putu. Jedan od njih, vise nije vazno koji, dovrsen je nakon smrti Brucea Leea, pa ga u nekim scenama zamjenjuje dubler kojega su stalno snimali s ledja, da publika ne primijeti prevaru. Svi su znali da to vise nije Bruce Lee, ali su se pravili kao da jest. To je bio jedini ustupak fikciji za koju se inace vjerovalo da je stvarnija od stvarnosti i da trebas samo dovoljno jako vjerovati pa ces se iz ovog svijeta preseliti u svijet Maloga Zmaja.

U ime te vjere zapocelo se s masovnom kucnom izradom nuncaka, oruzja pomocu kojega je Mali Zmaj unistavao neusporedivo bolje naoruzane protivnike. Uzimale bi se dvije letve okruglog profila, komad lanca kojim su se u seoskim dvoristima vezivali psi i dva deblja eksera. Ekserom bi jedan kraj lanca prikucali na jednu letvu, a drugi kraj na drugu. Tako nacinjene nuncake bile su kao stvorene da samom sebi razbijes celo ili izbijes prednje zube, ali generacije sarajevske pretpubertetske mladezi to nije prijecilo da po cijeli dan razmahuju nuncakama u skladu s besmrtnom koreografijom Brucea Leea. Djecaci su se nadali da ce jednoga dana tako ovladati nuncakama da ce postati neranjivi i napokon biti spremni drugome razbiti glavu, ali taj dan nikada nije dosao, tako da su nuncake zauvijek ostale oruzje samoranjavanja. Oni ambiciozniji bi pravili i drugo kultno oruzje Malog Zmaja, metalnu zvijezdu ciji su krakovi bili ostri kao britva. Bruce Lee bi je s pedesetak metara bacao na svog neprijatelja kojem se zvijezda uvijek zabijala posred cela, na sto bi neprijatelj zakolutao ocima i uz bolni krik padao na ledja. U nas su se te zvijezde najcesce pravile od lima za oluke i nisu imale drugu funkciju osim ponosnoga pokazivanja drugovima iz razreda i bezbrojnih pokusaja da se sa razdaljine od pola metra zvijezda zabije u skolska vrata.

S pojavom Malog Zmaja izmijenila se i koreografija razrednih tuca. Djeca ci su imitirali Brucea Leea, cak i po cijenu da dobiju batine od nekoga tko nije tako cesto isao u kino ili je vise polagao na svoju krvolocnost nego na legendu o neunistivom istocnjackom borcu. Svaki imitator je, naravno, svoje borbene pokrete i zahvate potvrdjivao i adekvatnim krikovima koji su zvucali kao dernjava prasumskih ptica, ali su trebali sluziti kao sredstvo zastrasivanja protivnika ili – u nasem slucaju – kao potvrda estetskih nazora i filmskih afiniteta.

Legenda je trajala pet–sest godina, nakon cega je prestala kucna proizvodnja nuncaka i opet je prevladala stara dobra jalijaska koreografija ulicnih tuca sa svojim temeljnim elementom – udarcem glave u protivnicki nos. Mali Zmaj prezivio je samo na Gorici i u drugim ciganskim naseljima u Bosni iz kojih su se jos dugo, skoro sve do rata, culi krikovi i jos dugo su musavi djecaci usred nekog blata razmahivali nuncakama. Cigani se lako hvataju moda i trendova, ali ih tesko zaboravljaju. Oni se ne srame sebe od jucer kao sto smo se uvijek mi sramili.

Jednog decembra, u parku ispred kina Partizan, na snijegu crnom od smoga, u aksam koji zaudara na los cumur i sumpor, potpuno sam, u tankom zelenom dzempercicu, jedan se dvanaestogodisnji Cigo pokraj zacudjene biste Jovana Skerlica bori protiv nevidljivoga protivnika. Ili se bori protiv samog Skerlica, tko ce to znati. Godina je, recimo, 1982, i tajna je zasto um pamti tu sliku, a pamti je zauvijek.

MARATONAC VELJKO

SKORO CE KRAJ PRVOG TELEVIZIJSKOG DNEVNIKA, nogometni je dan, ali sportski izvjestaj ne zapocinje rezultatima Prve savezne lige. Splitska luka, ljudi na rivi, strasno puno ljudi na rivi pljesce i skandira - Veljko, Veljko, a uzbudjeni glas Ede Pezzija obavjestava televizijsko gledateljstvo da ce za koji trenutak u splitsku luku uplivati nas veliki plivac maratonac Veljko Rogosic nakon sto je plivao, plivao i plivao i doplivao od otoka Visa sve do Splita. Kamera lovi plivaca, on kao i uvijek na kraju trke pliva delfinovim stilom, brkovi su mu se objesili do brade, lici na morza s konzerve Eva sardina, siroko otvara usta, hvata zrak i evo skoro ce doplivati do obale, netko ce mu pruziti ruku, mozda ce to biti predsjednik gradskog komiteta partije ili neki stari prvoborac, Veljko ce se popeti na rivu, neka zena poljubit ce ga u obraz, a onda ce Edo Pezzi upitati Veljka Rogosica je li bilo tesko, a on ce odgovoriti da nije, iako je bilo kriza na petnaestom kilometru, i dodat ce da ovu pobjedu posvecuje... Kome ili cemu je posvecuje, to smo zaboravili, ali dobro pamtimo da je svoje pobjede uvijek posvecivao i da bi ta posveta raznjezila zenska srca, a u muskih blago budila ljubomoru, ali to nikada nisu priznavali jer je i za njih Veljko Rogosic bio kralj. Taj covjek plivao je sasvim sam s kraja na kraj Jadrana, pratili su ga gliseri i male ribarske brodice, katkad ga je pratio brodic hitne pomoci, ali nitko nikada nije plivao zajedno s Veljkom Rogosicem. U to vrijeme nisu u modi bili kolektivni plivacki maratoni i svaki je maratonac plivao sam. Na drugom kraju svijeta plivali su neki Amerikanci i Meksikanci, ali o njihovim imenima i podvizima nista nismo znali, niti su nas zanimali. Veljko je bio nas covjek i malo je bilo onih koji su na takav nacin bili nasi ljudi. On nikoga nije iritirao jer je plivao sam, nikome nije mogao biti konkurencija i nitko nije mogao navijati protiv njega.

Veljko Rogosic bio je sasvim obican covjek. Nama je djelovao kao oni ljudi koji su nam u Bristu, Podaci ili Zaostrogu ljeti izdavali sobe i koji su po cijeli dan sjedili u konobi, a kad padne sunce, isli igrat na balote. Za Sarajlije bila je to tipska slika Dalmatinca, jednako uproscena kakva je iz dalmatinske perspektive bila tipska slika Sarajlije. Jedni smo drugima bili isti, kao sto su bijelcima svi Kinezi isti, ali u toj istosti nije bilo niceg ruznog. Bili smo si medjusobno simpaticni i postojao je samo jedan Dalmatinac kojega je Sarajevo nesmiljeno mrzilo: Ivica Surjak, Hajdukova jedanaestica kojoj su uvijek zvizdali i Kosevo i Grbavica.

Svake je sezone Rogosic plivao novi i sve tezi maraton, ali taj koji je otplivao od Visa do Splita djelovao je najimpresivnije. Nakon te trke Veljko Rogosic snimio je reklamu za Pipi u kojoj je, kako je vec nalagao tadasnji reklamni red, rekao nesto u smislu da mu Pipi pomaze da pliva tako dobro i tako daleko. Ta reklama godinama se prikazivala na televiziji, sve dok Ana Sasso nije postala Miss Jugoslavije i snimila onu reklamu sa sisama ispod mokre majice. U toj reklami Ana Sasso upravo izlazi iz mora. To more bilo je sasvim malo za razliku od mora u kojem je plivao Veljko, a nije bilo najjasnije ni to zasto je imala majicu na sebi kada je ulazila u more.

Amerikanci su Veljku Rogosicu ponudili da prepliva s jedne na drugu obalu rijeke ispod Nijagarinih vodopada. Veljko je pitao je li to netko do sada ucinio, a Amerikanci su mu odgovorili da nije. Nakon toga je pitao je li to uopce moguce i hoce li ga progutati vir, a Amerikanci su odgovorili da oni vjeruju kako je to stvarno nemoguce i kako ce ga vrlo vjerojatno progutati vir. Veljko Rogosic je rekao: E, ako je tako, ja necu plivati. Na to su se Amerikanci strasno zacudili jer su veliki dolari bili u pitanju. U ono vrijeme nije nam bilo jasno zasto se Amerikanci cude sto jedan Dalmatinac radije bira da ostane ziv nego da zaradi dolare. Nije nam bilo jasno jer nismo znali sto ti ljudi o nama misle. To ce nam postati jasno u nekom od narednih zivota, ali tada ce vec biti kasno jer ce mnogi od nas tada vec postati Amerikanci.

NAOCALE

MORNARI BI SE ZAVJETOVALI SVETOM NIKOLI DA CE ako prezive oluju sagraditi kapelicu, srpski su despoti gradili zaduzbine da ih se po njima pamti i da im Bog oprosti, age i begovi su za sobom ostavljali vakufe, cuprije i cesme negdje u divljini, usred crnih borovih suma, tamo gdje covjek od straha ozedni. A svi oni cinili su to zbog jednog trenutka u zivotu. Bio je to onaj trenutak kada bi im bilo najteze ili onaj trenutak kada bi im se svijet rastvorio u svoj njegovoj ljepoti. Stoga i postoje dvije vrste zavjetnih gradjevina, vakufa i zaduzbina. Jedne slave Boga i njegovu velicinu i nastaju nakon sto se prezive velike nesrece ili bolesti, a druge gradjevine slave Bozje djelo i nastaju nakon sto se ono ljudima pokaze u casovima srece, ljepote i prirodnog sklada.

Trebalo bi nesto sagraditi u ime kristalne bistrine onih nekoliko augustovskih dana u Sarajevu. Ti dani dolazili bi skoro svake godine, nakon sto malo popuste vrucine jula i okolna brda i planine upiju svu jaru asfalta, a sunce svoj sjaj zemlji upucuje pod nekim posebnim uglom i svakoj stvari tako vrati njezinu izvornu boju. To su oni dani jako izduzenih predvecernjih sjena koje su setale ulicom Vase Miskina, sve do Slatkog coseta, a zatim natrag, pa pored Vjecne vatre i Ceke, sve do Olomana, gdje bi se obicno zaustavljale i ostajale tu tih pola sata prije nego sto sunce sasvim ne zamakne iza brda i Sarajevom se na sve strane rasprostru mirisi ljeta. Tih dana tako jasno je mirisao Coperton, mirisala je vlazna bjelogorica Velikog parka, mirisali su benzin i svjeze przena kafa, kolaci kroz prozore kuca u Titovoj ulici. I tko zna sto je sve jos mirisalo jer covjek zapravo ne pamti mirise, nego pamti osjecaje i senzacije koje su uz mirise pristizale. Pamti tih nekoliko kristalno bistrih augustovskih dana i cini mu se da je to bilo vrijeme kada se nista lose nikome nije dogodilo i kada je cijeli nas svijet zivio u nekom andjeoskom intermezzu, u vremenu stvorenom samo za to da bismo imali osnovicu za sve buduce nostalgije i da bismo svaku buducu srecu mogli mjeriti srecom tih nekoliko dana koja je bila tolika i takva da je nismo bili ni svjesni.

Ti augusti bili su vrijeme kad smo najtocnije mogli pratiti kako se izmjenjuje moda suncanih naocala. Ljudi bi se vratili s mora i nosili su naocale koje su bili kupili da bi se mogli pokazivati na ljetovanju, a sad su ih po prvi put nosili po Sarajevu. Pocetkom osamdesetih bile su to one potpuno crne naocale, kao iz filma Blues Brothers, sljedecih sezona pojavile su se prve prave rejbanke, pa skupe replike pilotskih naocala britanske vojske iz Drugog svjetskog rata, pa lenonke koje su nosile tek propupale adolescentice i mlade intelektualke na cijim se licima i u mrzovoljnim uglovima usana vidjelo koliko je za njih Sarajevo mali grad i koliko samo zude za nekim Amsterdamom ili Londonom, za gradom u kojem bi se mogle izgubiti, za podzemnom zeljeznicom u kojoj se od jednog do drugog odredista procita pola knjige, za necim o cemu zapravo nista nisu znale, ali saznat ce kada za to dodje vrijeme, Sarajevo postane grad svih gradova, a kristalni dani augusta isceznu iz njihovih zivota jer na svijetu nema tog mjesta na koje sunce pada pod istim uglom.

Nista nas toliko ne podsjeca na nai vnost prosloga zivota kao naocale koje su izasle iz mode i nista na svijetu nije starije od naocala koje su izasle iz mode. Stare kosulje i stari satovi i danas se mogu nositi, ali stare naocale zauvijek ce ostati u sporednim dzepovima odbacenih putnih torbi i na dnu ladice u kojoj su osmoskolska svjedocanstva i djacke knjizice. Kada stare naocale kriomice stavis na glavu i pogledas se u ogledalo, tek tada vidis koliko si od onog vremena ostario, kako ti se promijenilo lice i zbrisan je svaki trag onog davnog optimizma, onog optimizma koji si nekad pripisivao crno-bijelim fotografijama s ekskurzija i roditeljskih vjencanja. Jednoga dana i ovaj koji si danas izgledat ces samom sebi kao bivsi i ovo ce tvoje lice zraciti naivnim optimizmom proslosti i nikad nece i ne moze biti drukcije.

Kristalni dani augusta, duge predvecernje sjene i suncane naocale koje se ne skidaju sve dok se vec sasvim ne smraci, znakovi su neke bespovratno izgubljene proslosti, ali ona nije izgubljena jer nam se u medjuvremenu dogodilo nesto lose, nego je izgubljena zato sto nam prolazi vrijeme i sto se pred nasim ocima neprestano pomice slika svijeta. U trenucima kada se ta slika poklopi s nasim pogledima, s mjestom s kojega ju gledamo, mogucim postaju trenuci srece i ispunjenosti.

SOK OD SLJIVA

COCTA JE IZMISLJENA PEDESETIH GODINA, U VRIJEME crno-bijelih filmskih zurnala i pubertetskih dana naseg socijalizma. Nismo se tada bili ni rodili, pa ni cocta nije mogla biti pice nase

mladosti, kako je sugerirala televizijska reklama. Cocta je prije podsjecala na arheolosku iskopinu iz doba roditeljske mladosti; punjena u one bucmaste hrapave boce koje su izgledale manje nego sto su zapravo bile, cocta je bila simbol vremena u kojem se vjerovalo da mi mozemo stvoriti svoju socijalisticku coca-colu, bolju i zdraviju od prave coca-cole jer je, kako se tvrdilo u reklamama, nacinjena od sipkovog soka, a sirile su se glasine da se coca-cola proizvodi od neke kemikalije dobijene iz nafte. Ali kako je vecina izmedju sipka i nafte ipak birala naftu, partija se morala pomiriti s tim da je pametnije uvoziti proizvode Zapada nego gubiti vrijeme u uvjeravanju naroda da su oni skodljivi, odvratni i otrovni i svakako manje kvalitetni od nasih socijalistickih proizvoda. U tome je, mozda, bila i najveca razlika izmedju jugoslavenskoga i svih drugih socijalizama: ruski i rumunjski komunisti bi se radije ubili nego sto bi odustali od uvjeravanja naroda u ono u sto nijedan narod nikada nece povjerovati.

Kako su Slovenci bili temeljit svijet i tesko su odustajali od onoga sto su zapoceli, pa ako im je vec reklo da naprave socijalisticku coca-colu, oni su se pomucili i napravili je, ali posto ta socijalisticka coca-cola ipak nije pobijedila onu americku, Slovenci je nisu prestali proizvoditi. Krajem sedamdesetih bucmaste boce zamijenjene su novim i suvremenijim bocama, opet su pokrenute reklamne kampanje. Coctu su pred kamerama ispijale polugole ljepotice i letaci na skijama, iako je ostalo nejasno tko su ti ljudi koji u birtiji narucuju coctu. Ako to nije islo ovako: trazis coca-colu, konobar kaze – nema, trazis pepsi-colu, konobar kaze – nema, pa na kraju pijes coctu jer nje, eto, ima.

Cocta ipak nije bila posljednje pice s kojim se pokusalo pobijediti coca-colu. Tokom sedamdesetih Beogradska industrija piva (BIP) je na trziste lansirala kvas i popratila ga senzacionalnom reklamnom kampanjom u kojoj su se vidjeli veseli Rusi sa subarama na glavama kako nazdravljaju s BIP-ovim kvasom i izgledaju kao da bi mogli za dorucak pojesti sve one rahiticne manekene s reklama za coca-colu. Bilo nam je receno da je kvas strasno zdravo pice, distribuiran je po svim samoposlugama, bio je jeftiniji od coca-cole, ali je ipak dozivio zalosnu sudbinu i na kraju sasvim tiho nestao sa trzista.

Pocetkom osamdesetih pojavila se traubisoda, pice od grozdja, proizvedeno po nekoj njemackoj licenci i reklamirano kao pice za sve generacije. Ali ni traubisoda nije prosla bolje od BIP-ovog kvasa, pa se danas bolje sjecamo njezinog imena nego okusa.

A onda se sasvim tiho, bez velike vike i dreke, na trzistu pojavio najobicniji sok od sljiva, proizvod Bosanke iz Doboja. Sok od sljiva nije bio zamisljen kao konkurencija coca-coli, punjen je u neke ruzne boce s najruznijom naljepnicom na svijetu. Bio je to jedini sok od sljiva na nasem trzistu, na kojem su vladali najrazlicitiji Fructalovi sokovi, pa ako vec nisi pio coca-colu, trazio si Fructalov sok, a ako u nekom Kladnju ili Olovu u birtiji nije bilo Fructalovog soka, mislio si da se nalazis na kraju svijeta i da ti pomoci nema. U svakom slucaju, do pojave Bosankinog soka od sljiva nije ti bilo ni na kraj pameti da pijes sokove bosanskih proizvodjaca i to iz jednostavnog razloga jer su bili odvratni.

Taj sok nije bio odvratan i stvarno je imao okus po sljivama. Na neki nacin bio je bolji od vecine jugoslavenskih sokova, a preko njega saznali smo jednu potpuno nevjerojatnu istinu. Direktor Bosanke iz Doboja je u placenoj reklamnoj emisiji koja je emitirana u poluvremenu neke nogometne utakmice ponosno rekao da je Jugoslavija najveci proizvodjac sljiva na svijetu, a da se devedeset posto jugoslavenskih sljiva proizvede u nasoj republici. Zapravo, tko zna je li to uopce bila istina, ali zvucalo je zgodno. Mi smo tu ako svijetu zatreba sljiva.

OPERA

BOMBONIJERA OPERA BILA JE NAJPOZNATIJA i najraskosnija bombonijera naseg vremena. Na crvenoj kutiji oblozenoj imitacijom barsuna zlatnim slovima, nekim finim ispisanim rukopisom bilo je napisano njezino ime. Kao sasvim mali djecak mislio si da u tvornici "Josip Kras" radi neka fina teta s velikom sijedom frizurom i naocalama koja na svakoj bombonijeri zlatnom tintom ispisuje rijec Opera, ali vec tada si se cudio kako je moguce da ju napise uvijek na isti nacin, s jednakim viticama u slovu O.

Opera je bila znak najvece paznje koju su nasi stari pokazivali lijecnicima, medicinskim sestrama i raznim ljudima koji su im ucinili neku uslugu. U znak malo manje paznje poklanjali su im bombonijeru Griote, Bajadera, Romanca, a u specijalnim slucajevima i bombonijeru Zrinski na kojoj je bila slika hrvatskoga nacionalnog junaka kako dize sablju, a pod nogama mu je nesto sto lici na onu bombu s fitiljom koju si vidjao u crtanim filmovima i obicno bi macku Tomu eksplodirala u lice.

U znak slicne paznje i tvoji su roditelji dobijali bombonijere. Mama bi se na dan rodjendana vratila s posla s najmanje dvije Opere i s po nekoliko Griota, a tata je vazno bombonijerama potvrdjivao svoje poslovne uspjehe i cinjenicu da je strasno voljen i cijenjen u radnom kolektivu. Te bombonijere su, onako umotane u bijeli papir, spremane u spajzu. Ispracao si ih ceznjivim pogledom i nezamislivim ti se cinilo da negdje postoji svijet, da negdje postoji grad i u njemu dom u kojemu se svaka bombonijera prepusta djeci jer samo djeca znaju njezinu stvarnu cijenu i samo djeca pravilno shvacaju da bombonijere sluze da se iz njih izvade i pojedu bombone, prvo one najfinije sa zutom kremom, onda one s komadicem zelea na vrhu, potom one s tresnjom u alkoholu, a potom po hijerarhiji okusa i sve ostale.

Ali bombonijere su u nasem svijetu imale posve drugu svrhu i smisao. Spremale su se u spajzu, tamo su stajale mjesecima, sve dok se nekome ne bi trebao uciniti znak paznje. Taj netko bi svecano preuzeo bombonijeru, vjerojatno je spremio u svoju spajzu, da bi nakon nekoliko mjeseci sljedecem nositelju ukazao paznju i postovanje. Jednom kupljena bombonijera tako bi promijenila puno vlasnika i mnoge bi je ceznjive djecije oci ispratile na njezinom putu. Jednom bi je konacno netko i otvorio, pa pojeo, ali to nikada nisi bio ti, barem kad je Opera bila u pitanju.

U vasoj su se kuci bombonijere otvarale samo kad bi se opasno priblizio istek roka trajanja, tako da si vjerovao da rok trajanja na bombonijerama i sluzi samo tome da jednom bombone budu pojedene. Ali

Opera taj rok u vasoj spajzi nikada nije docekala jer je uvijek bilo onih kojima je trebalo Operom zahvaliti na necemu. Tako si shvatio da je zahvaljivanje u svijetu odraslih i u nasem gradu jako cesta pojava, ali ces puno kasnije shvatiti da zahvalnost nije iskrena i da ljudi jedni od drugih sakrivaju da su im spajze pune bombonijera, iako to zapravo svi znaju i svima je to savrseno normalna stvar.

Kada bi se zahvalnost trebala pokazati nekome iz nekog drugog grada, iz Za greba ili Beograda, tada se nije vadila Opera iz spajze, nego se lijepo odlazilo u samoposlugu i kupovala se najveca kutija rahatlokuma, onih proizvedenih u tvornici "Zora", na kojima je bila razglednica Sarajeva koja je uvijek bila malo umascena jer bi rahatlokumi pustili sok. Ali ljudi iz drugih gradova su pred takvim poklonom obicno padali na glave od srece ili su se samo pravili sretnim jer su mislili da nije bas pristojno ne pokazati najvece moguce odusevljenje nekome tko ti poklanja razglednicu svoga grada. Preko tih rahatlokuma voljeli su Sarajevo na jednak nacin na koji su voljeli viceve o Sulji i Muji. Sarajevo im je bilo nesto drago, ali neozbiljno, nesto sto je prezasladjeno i sto nije ni fina cokoladna bombona, ni kolac, ali prema cemu treba osjecati bezmjernu dragost. Sarajlije su bili vesela bica stvorena na radost ostatka svijeta i bili su poznati samo po nekim bezveznim stvarima, recimo po dzeparosima iz zagrebackih tramvaja koji su lakoruko vadili novcanike i obicno zavrsavali na milicijskoj stanici u Djordjicevoj ulici. Gosti iz Zagreba su o tome pricali kao o dobroj sali, a tvoji tata i mama su se kiselo i nasilu osmjehivali i vjerojatno nisu ni znali zasto im je tesko pri dusi i zasto silno zale sto i gostima iz drugih gradova nisu poklanjali bombonijeru Opera, onu istu koju ti ceznjivo gledas i koja je dalja od tebe nego sto ce ikada ijedno bogatstvo biti daleko. Bili su kaznjavani jer su poklanjali rahatlokume s fotografijom vlastitoga zivota i tako su zasladjivali ono sto je ionako bilo pretjerano slatko, toliko slatko da u biti nije bilo ni voljeno.

PJESNIK I SVETAC

MALO JE ZNANO, ALI JE ZNANO DA SE SVETAC zastitnik Bosne zove Ilija. To je isti onaj Gromovnik koji sredjuje stvari s munjama i koji je za nebeski elektricitet bio zaduzen prije nego sto su se pojavili Tesla i Emerson. Na osnovu cinjenice da Bosnu brani tako prijek i borben svetac dalo bi se zakljuciti kako je to zemlja koje se svi plase, zemlja u koju nitko nece barnuti od silnoga straha da ga ne spali grom iz vedra neba. Ali kako nije tako, za vjerovati je da je sveti Ilija u medjuvremenu promijenio narav i da nam je o tome vec poslao poruku, ali je mi nismo najbolje shvatili ili je nismo bili u stanju procitati.

A evo kakva bi, recimo, mogla biti poruka svetog Ilije Bosni: Prije deset godina u Sarajevo je po pjesnickom poslu dosao jedan iznimno lud pjesnik iz Zagreba. Njegovoj blesavosti svi smo se smijali, a on je, onako bradat i zazarenih ociju, recitirao svoje pjesme o vagini, vulvi i Starom zavjetu. Tko bi ga ozbiljno shvatio dok vice i skakuce po Sarajevu, a starije se zene pitaju je li pijan ili je drogiran ili je sejtanu stao na rep.

Jedini koji ga je ozbiljno shvatio bio je jedan sarajevski pjesnik. Taj se tako strasno naljutio na svoga zagrebackog kolegu da je na svaku njegovu rijec poceo ispaljivati svoje tri, a na svaku njegovu ludoriju izveo bi tri svoje. Trajalo je to cijelo popodne i vecer, sve do dugo u noc. Zagrebacki ludovan se vec umorio i ponestalo mu je daha tako da je vec poceo bivati normalan i vec je sarajevskoga kolegu u cudu gledao, sve se pitajuci sta mu je i odakle mu tolika energija, ali ovaj se nije predavao, mahao mu je prstom ispred nosa, izgovarao neobicne rijeci i prijetio mu kao sto prijete andjeli kad ugledaju nekoga tko raspuhuje maslacke na livadi.

Mi smo se, naravno, smijali i nista nismo shvacali. Bili smo sretni u svome smijehu, sretni pored njih dvojice koji su se, eto, borili na nekom nevidljivom megdanu i u bici kojoj nismo znali svrhe, ni smisla, sve dok jedan nije nadjacao drugog i sve dok se zagrebacki pjesnik nije sasvim smirio, postao obican i pretvorio se u jednog od nas.

Sarajevskom pjesniku ime je Ilija Ladin. On je te noci sve sile ovoga svijeta i sve muze koristio u igri kojoj nikada necemo shvatiti pravi cilj. Pobijedio je, a da o tome nisu izvijestile nijedne novine, niti je ikada itko o tome napisao i retka. Godinama smo pokusavali prepricati ovaj dogadjaj, ali ni to nije islo jer nitko od nas nije bio u stanju ponoviti nijednu Ilijinu rijec, a tih rijeci bilo je vise nego sto se ikada naslo rijeci na jednom mjestu.

Sudbina se poigrala s Ilijom kad su mu na krstenju dali to ime. Umjesto da salje munje i gromove, on je stitio maslacke u polju i svaku zvjercicu koja izmedju njih prodje. Bezazlen onoliko koliko ljudima nije dato da bezazleni budu, Ilija Ladin je svijetom isao kao kontrapunkt vlastitog imena i uspio je nadludovati ludoga zagrebackog pjesnika, iako je samo malo bio lud, svakako puno manje od svoga kolege.

O svecima znamo jako malo, a o andjelima tek neznatno vise. Tako ni o stvarnoj prirodi svetoga Ilije Gromovnika, opunomocenog zastitnika Bosne, ne znamo uglavnom nista, ali mozda su nas svete price i zemaljske predaje prevarile i mozda je taj Ilija bio na sliku i priliku Ilije Ladina. Uostalom, tko bi ovu zemlju mogao gromovima i munjama braniti kad je to takva zemlja koju najcesce valja braniti od nje same i od njezinih odmetnutih sinova i kceri. Lako bi bilo spaliti cijeli svijet jer joj je ucinio nesto nazao, ali kako spaliti nju jer je tko zna koliko puta digla ruku sama na sebe? Zato je Bosni dato da joj zastitnik bude svetac za kojega se tek prica da gromovima upravlja, a zapravo vise racuna vodi o glavi zadnjeg maslacka u polju. Ili tu uopce ne treba biti govora o svecima i zastitnicima, nego trebamo ostati pri ljudima i pri onome cime su oni ispunili svoj zivotni vijek. Ilija Ladin je tako jednom davno kupio auto; kupio je spaceka, iako nije imao vozacku dozvolu, niti je imao plan da ikada do nje dodje. Taj spacek istrunuo je u Ilijinom dvoristu, a pjesnik je o tom dogadjaju napisao pjesmu. Ta pjesma sve objasnjava: i koliko covjeku vrijede zemne stvari i koliko upotrebne vrijednosti mogu biti upotrijebljene u razlicite svrhe i koliko je zapravo sasvim opravdano kupiti auto samo zbog jedne pjesme i prozivjeti zivot da bi ju covjek napisao. A sto se tice one bitke sa zagrebackim pjesnikom, neka bude receno jos samo ovo: Mozda je Ilija bio malo ljubomoran sto smo cak iz

Zagreba pozivali pjesnika kad smo ovdje vec imali njega. Ljubomora nije svojstvena svecima, ali andjelima jest.

CIMCIRASTE SAMSARE

BILO JE VREMENA KADA NISMO ZNALI TOCNO RECI sta nam tre ba i sta nam fali. Uvijek je bila posvemasnja skupoca; nikad nije bilo da se komsinice komsinicama nisu zalile na cijene i nikad nije bilo da se od prvog do prvog mogao sastaviti kraj s krajem, ali je opet bilo vremena kad nismo znali pravo ime onome sto nam nedostaje. Bili smo pri vrhovima stambenih lista, negdje se gradilo malo vikendice, svakom bi stari imao zlatne ruke i sve je sam znao napraviti, a u garazi je fino uglancan stajao novi stojadin, tristac ili barem fico s dodatnom opremom. Tih godina dodatna oprema na autu bila je otprilike ova: cupava navlaka za volan boje bijele kafe, radio s antenom, presvlake koje je stara kupovala u Trstu, ali i obavezna dekica na zadnjem sjedistu (za svaki slucaj ili ako se ispovracas, pa da bude po dekici, a ne po presvlakama). Iznad retrovizora visila je lutkica odjevena u narodnu nosnju ili zastavica "Zelje" ("Sarajeva") ili zastavica Jugoslavije ili osvjezivac zraka s mirisom pokosenog sijena ili sve to zajedno. U dodatnu opremu spadao je i plasticni pas koji je u ritmu voznje mahao repom i glavom ili jastuk na kojem je stara izvezla prigodni natpis. Sto je neka porodica bila siromasnija, to je porodicni auto imao vise dodatne opreme, prica o vikendici bila je zivopisnija, a situacija na stambenoj listi dramaticnije je odrazavala vrijeme u kojem ljudi nisu znali sta im zapravo nedostaje jer im je na dohvat ruke bilo sve ono za sta su uopce znali da postoji. Na Alipasinom Polju sagradjeno je tako i Naselje solidarnosti u kojem su stanove dobijali fenjerasi sa stambenih lista, skolske cistacice, invalidi rada i stari tramvajski kondukteri cija su radna mjesta bila ukinuta, a bili su prestarili za prekvalifikaciju. Ti ljudi nikad nisu saznali sta im zapravo nedostaje.

I tako, deset godina nakon te povijesti, nakon sto je jedan zivot prosao, a covjek prekasno postao svjestan sta mu sve fali i kako se zove ono sto mu fali, jednog jutra probudi se on, a u glavi mu melodija koju vec desetljecima nije cuo i pjesma o tome sta bi njegov zivot moglo upotpuniti: Cimciraste samsare za gladne i zedne, cimciraste samsare, svakome po jedne! U ono vrijeme te rijeci bile su potvrda apsolutnog kretenizma legendarne sarajevske pop-skole. Nitko normalan ne bi ih mogao podnijeti, a zauvijek ostaje nejasno tko su zapravo bili ljudi koji su slusali te i takve pjesme. Iritantna vesela melodija, tocno je se sjecas dok u neko mrklo ljetno doba, kad su svi osim tebe vec na moru, dopire iz nekog bascarsijskog kafica, Dedana ili Carlija, u kojem nema nikog osim konobara koji onim brzim okruglim pokretima brise case i namjesta onu zajebanu carsijsku facu, najbolju obranu od svih koji bi mu se usudili obratiti. Kroz otvorena vrata u vrelu noc siri se refren: Cimciraste samsare za gladne i zedne, cimciraste samsare, svakome po jedne.

Upitas se onda kamo je, na koju rupicu, iscurilo sve to vrijeme koje je danas dijeli od te vrele ljetne noci i tesko ces se sjetiti icega sto se dogadjalo nakon nje. Nemoj da te to brine! To je sok trenutka u kojem se sjetis necega sto si bio zaboravio i u kojem ti u rano jutro, kao dragi gost, doplovi pjesma koja je nekad davno bila tako grozna. Sve sto je nekad bilo grozno, danas je slatko i drago, kao sto ce sve sto je danas grozno jednom biti srcu milo, iako je tesko zamisliti da ono vrijeme nosi u sebi ista od lakoce koju bi mogao prepoznati nakon sto godine prodju. One lakoce cimcirastih samsara koje si postao svjestan kada si ih se nakon tolikih godina sjetio.

Vidis, a danas bi te netko mogao pitati sta su to bile cimciraste samsare jer ovi novi koji su u medjuvremenu dosli ili medju koje si dosao ti, lako mogu pomisliti da su u onom vremenu u Sarajevu postojale nekakve cimciraste samsare i da negdje postoje precizna znanja o tome. Ionako svi danas misle da je u ondasnjem Sarajevu bilo svega, a to mislis i sam dok o sebi, svom gradu i onom vremenu mislis na nacin koji je srcu najdrazi, ali je u biti i najnetocniji. Nikad nije bilo onoga cega i danas nema. Razlika je samo u tome sto se jednom davno znao red i sto se po tom redu zivjelo i umiralo i sto je taj red zapravo licio na stambenu listu. Na stambenoj listi cak je i nepravda bila nekako pravedna jer se za nepravdu znalo i jer su joj se svi cudili. Danas se nepravdi nitko pametan ne bi zacudio i u svakom trenutku znas sta ti sve u zivotu nedostaje. Cak su i cimciraste samsare postale sifrom davno izgubljene nevinosti svijeta.

KOPACKE

STA ZNATE O DJECI VI KOJI CITATE OVO? NISTA, KAO sto nista ni su znali ni vasi roditelji, vasi odrasli, dok su sedamdeset i neke pazili na vas da se ne pokvarite i ne izrastete u trule ljude. Tko zna zasto, ali djeca su se u nas tradicionalno tretirala kao osjetljiva hrana, kao pileca dzigerica koju obavezno treba preko noci staviti u frizider jer ce se inace usmrditi. I nikad nitko o djeci nema prave informacije, a bilo bi lako do njih doci; treba samo gledati i slusati i zamisljati sebe u njihovom svijetu koji je puno uredjeniji, pametniji i prosperitetniji od svijeta odraslih.

I tako, premda o njima ne znamo nista, pretpostavit cemo da nijednom danasnjem sarajevskom klincu ne bi palo na pamet da u skolu dodje u kopackama. To je ono po cemu se, mozda, danasnja djeca razlikuju od one djece iz sedamdesetih godina i iz vremena kada je mnogim djecacima tajni san bio da u skolu dodju u kopackama, ali su taj san ostvarivali rijetki, uglavnom oni o kojima roditelji nisu dovoljno vodili racuna.

Tadasnja zgrada Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic" bila je nekih davnih godina konfiscirana od casnih sestara, ali je zadrzala sve karakteristike stroge samostanske arhitekture, a njezini hodnici vonjali su na kaznu, pokoru i ozbiljnost. U tim hodnicima osjecao si se kao vjeciti krivac zbog nekog neznanja, nenapisane zadace ili nenaucenih teorija i teorema, a krivcem ces biti i kad dvadesetak godina kasnije nekim slucajem ponovo prodjes tim hodnicima. Cak su i stubisni rukohvati koje smo zvali

gelenderima bili na svakih metar opkovani siljcima da ti slucajno ne bi palo na pamet da se niz te gelendere spustas i tako remetis mir i ravnovjesje te smrtno ozbiljne zgrade koja ce tesko podnijeti neozbiljna vremena naseg lakog i blesavog komunizma. Kad bi se snimao film po Hesseovim romansiranim frustracijama strogim katolickim skolovanjem ili film po Joyceovom Portretu umjetnika u mladosti, zgrada Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic" bila bi odlicno mjesto za ozivljavanje tih prica s kojima, ruku na srce, mi nismo imali nista.

Htjeli ne htjeli, nastavnici su postajali dio te arhitekture i pretvarali su se u njezine cuvare i opsluzitelje, tako da su i sami poprimali nesto od formalizirane i muzealne strogosti proslih vremena. Dok su se oni u novijim skolama smijali na drugarskim vecerima, kacili znacke u rever i igrali ulogu samoupravnih pedagoga, nastavnici Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic" bili su sve suprotno od toga. Ali, naravno, ucenici nisu nista znali o arhitektonskim znakovima, atmosferi davnih vremena i mirisima koje cuvaju zidovi kroz duga stoljeca, a bila im je nepoznata i cinjenica da je njihova skola nekad pripadala casnim sestrama, tako da su se ponasali kao i druga sarajevska djeca svoga vremena. To je po arhitekturu bilo duboko uvredljivo.

E, sad zamislite te usjajene i uglacane podove o kojima su racuna vodile skolske cistacice (svaku od njih smo, tko zna zbog cega, zvali teta Fata) kad se niz njih hrabro zapute mali skolski jalijasi u Puma kopackama, licencno proizvedenim u kombinatu Borovo. Nezaboravan je taj zvuk, taj tak-tak niz hodnik. Balansirali su ti klinci na plasticnim cepovima i cinilo se da ce svaki cas pasti i slomiti vrat, a mi slabiji, njezniji, kukavickiji gledali smo ih s nekom cudnom zaviscu. Naime, vec tada nam je bilo jasno da kopacke u skoli nemaju nikakvog smisla, ali i da ce po sve one koji danas na nastavu dolaze u kopackama vec sutra doci milicija i odvesti ih u maloljetnicki zatvor u Stolac. Ali ipak smo zavidjeli tim djecacima jer smo znali da cemo jednog dana umrijeti a da nikada nismo u skolu dosli u kopackama. Takva je nama mekuscima karma. Zalit cemo zbog onog sto su u stanju uciniti tvrdi momci, koliko god besmisleno bilo ono sto oni cine.

A sta su mislili Ruzica Firaunovic, Abdulah Sahmanovic ili Nada Kalaitovic, strasni nasi nastavnici, dok su ih gledali kako u kopackama nabadaju niz hodnik? Vjerojatno nista. Mozda im se pred ocima rusio njihov svijet, a mozda im je prizor bio samo smijesan. Kao sto nastavnici nikada nista nece saznati o djeci, tako ni djeca nista ne znaju o svojim nastavnicima. Po tom pitanju zauvijek ostajes dvanaestogodisnjak: Na svoje nastavnike i danas gledas iz djecije perspektive.

Nakon nastave momci u kopackama odlazili su u skolsko dvoriste da igraju nogomet. Lomili su ruke i noge, ali su insistirali na pravilu da nema fudbala bez kopacki i da pravi muskarac treba ignorirati cinjenicu da izmedju trave i betona postoji bitna razlika. Tih godina ih je na toj Marakani mejtaske mladosti docekivao najveci fudbaler kojeg je nase skolsko dvoriste u svojoj dugoj povijesti upamtilo. Njegovo ime bilo je Sinan Ljuca. I po kisi, i po suncu, sasvim sam ili u drustvu, Sinan je ozivljavao viziju velikog Vahida Halilhodzica. Umjesto nogometnog umijeca imao je vjeru, a vjera vrijedi vise od svakog umijeca kad na betonski teren istrcis u kopackama i u usima imas huk svih svjetskih stadiona.

ANDRICEVA KOSA

U NEKOJ RANOJ CITANCI, RECIMO ZA CETVRTI ILI PETI RAZRED, bila je Andriceva prica Kosa. Bilo je to jedno od onih literarnih djela koja kao da su bila napisana za nastavnike i za njihova egzaltirana, beskrajna i u osnovi sasvim pogresna tumacenja. Tko zna sta je pisac htio da kaze, ali gotovo je sigurno da nije htio reci ono sto su mu imputirali nasi nastavnici i sto su mu u usta stavljale generacije odlikasica iz prvih klupa. Vrijedilo je zaboraviti takva tumacenja Kose, pa smo ih temeljito i zaboravili, ali bilo je tu rijeci i o teskom zivotu nasih seljaka pod stranim i domacim izrabljivacima koji je kod njih stvorio neke nasljedne karakterne osobine. Medjutim, nepovjerljivijim ucenicima i onima koji su s manje paznje slusali sve sto se na casovima govori i nisu postali zrtvama totalne indoktrinacije, Andriceva prica cinila se strasnom, nekom vrstom horrora ili barem upozorenja da je covjeku pametnije zaobilaziti seljaka u sirokom luku. Netko tko s toliko nepovjerenja i sumnje ulazi u ducan da kupi kosu nije covjek iz naseg svijeta. Mozda ce nam kasnije, kad budemo imali svoje zene i budemo ih pratili u njihovim pohodima po parfumerijama i prodavnicama cipela, pasti na pamet Andric, njegov seljak i Kosa, i mozda cemo tad shvatiti da prava prica nije o onome koji kupuje, nego je prava prica o onome koji prati onoga koji kupuje.

Ali ta Kosa vrlo je rano ostavila svog traga na djecijim psihologijama klinaca koji su pricu procitali. U onim seoskim ducanima u Mokrom, na Sokolcu i u Vucjoj Luci pogledom smo trazili kose, a one su zbilja bile poslozene negdje u uglu, ali su se od Andricevih razlikovale po tome sto su bile tvornicke i sto su po sredini imale nekakvu crvenu crtu koja je valjda garantirala da nisu upotrebljivane. Ili je ta crta sluzila nekoj drugoj, zauvijek neotkrivenoj svrsi. I tako smo, trazeci kose, u tim ducanima vidjeli drugih, puno zanimljivijih stvari kojih je, istina, bilo i u gradu, ali nikad na istom mjestu i u istoj prodavnici. Recimo, bili su tu stednjaci Slobode iz Cacka, frizideri Obodin i motokultivatori, u drustvu parizera, cajnih kobasica, napolitanki na kojima je pisalo nougat i citron, te onih ruznih smedjih sapuna za pranje vesa koji su smrdili na karton. Svijet tih ducana bio je fascinantan jer ti se cinilo da neke od stvari koje tu stoje nikad nitko nece kupiti, da se nisu pomaknule stoljecima i da je ta Obodinova ves-masina tu jos od vremena kada je u obliznjem Pjenovcu svoj zivot za nase bolje sutra dao Slavisa Vajner Cica.

Seoski ducani bili su poput muzeja ili poput trgovina stvarima za koje si mislio da sluze za kaznjavanje i da se dobijaju rodjenjem. Recimo, zepe ili radnicke gumene cizme sa zelenom cizom, pa onda ona cudna gumena obuca, kao niske gumene cipele prorezane skoro do prstiju. Vidjao si nesretnije koje su to nosili na nogama, ali nisi mogao vjerovati da se takve stvari negdje prodaju i da ih netko namjerno kupuje.

DVA SEOSKA DUCANA PAMTIT CES dok si ziv. Prvi je na Bistricaku, poznatom izletistu Zenicana i Travnicana, a drugi je na Vlasicu. U prvom si kao sedmogodisnji djecak kupio kesicu Frank kikirikija i prvi i

posljednji put u zivotu osjetio kakav okus ima kikiriki koji je tri godine star, a u drugom si nekoliko godina kasnije trazio hanzaplast, ali prodavacica uopce nije znala sta je to, niti ima li toga u njezinom ducanu. Pouka i jednog i drugog slucaja bila je zivotno vrlo vazna. Naucio si da planinski ljudi ne jedu kikiriki i da ga ne kupuju cak ni kada ga vide na stalazama svog ducana i shvatio si da tvoj odnos prema ranama i porezotinama, odnos kojem te naucio grad, zapravo nije univerzalno vrijedan.

Granice potrosackoga svijeta su sedamdesetih godina jos uvijek bile granice gradova. Iza gradskih malta ljudi nisu kupovali sve sto im oci vide i za sta su imali para, nisu kupovali kikiriki, nego samo ono sto im je u zivotu stvarno trebalo i na sta su bili naviknuti. Tek u drugoj polovini osamdesetih Bosna se integrirala kao potrosacki svijet i pocele su iscezavati razlike izmedju gradjana i seljaka. Tada je i prica o Andricevoj Kosi pocela blijediti i prelaziti u legendu iz starih vremena, a ducani u kojima su se prodavale na istom mjestu mijesalice za beton i napolitanke poceli su nestajati.

A prica o ranama i o hanzaplastu ostala je ista sve dok nije doslo strasno vrijeme u kojem je i gradski svijet shvatio da nema rane do otkinute noge ili ruke. Tek sljedece generacije shvatit ce da je i najmanja porezotina strasna i da trazi hanzaplast i da nijedna bol nema smisla ako nije bol srca. Tada ce i najbolnije istine nasih zivota djelovati kao arheoloske iskopine.

HAMBURGER

Prvi pravi hamburgeri u Sarajevu pojavili su se u zdravljaku Kogo, otvorenom nakon visegodisnje izgradnje, na dnu Dalmatinske ulice. I ranije se, istina, u kioscima i sumnjivim prcvarnicama od Carsije do Marijin-Dvora prodavalo nesto sto se zvalo hamburgerom, ali ni meso, ni pecivo nisu bili ni nalik pravom hamburgeru koji smo jeli samo u nekim dalekim inostranstvima i cinio nam se vrlo ukusnim. Kogo je bio prvi koji se drzao mekdonaldsovskih adeta, tako da smo prvih mjeseci nakon otvorenja cesto dolazili na hamburgere, sve dok ih se s vremenom nismo zasitili i vratili se cevapima i bureku. Nije nam tada to palo na pamet, ali bilo je jasno da Sarajevo barem po jednom nikada nece postati Europa i Zapad: u taj grad nikada nece doci brza hrana, tu MacDonald's nece otvarati svoje restorane ako ne zeli dozivjeti sramotu i propast.

Pocetkom osamdesetih, u vrijeme kada je sagradjen i Kogo, neke su gazde pokusale uvesti u grad novi gastronomski duh i drugaciju terminologiju. Tako je u Ulici Radojke Lakic otvoren Fast Food. Koliko god to danas zvucalo blesavo, ali to ime se cinilo sasvim dovoljnim da zadovolji nasu potrebu za egzotikom Zapada. Medjutim, s vremenom je gazda shvatio da nema nikakvih sansi sa svojim sendvicima i hamburgerima i Fast Food se pretvorio u najobicniji kafic, ali iz prakticnih razloga nije mijenjao ime koje je u lokalnom mejtaskom zargonu vrlo brzo transformirano u Brzi Fudo.

Na samom pocetku Bascarsije, kod kafica Charlie, u isto vrijeme bilo je otvoreno i nesto sto se zvalo Doner. Valjda je gazda radio u Njemackoj i bio je malo proturski orijentiran, pa je svom lokalu dao takvo ime, ali nikad se u Doneru nije mogao pojesti kebab, nego su sluzene neke uzasne punomasne pljeskavice i ni po cemu osim po imenu Doner se nije izdvajao iz dugog niza trecerazrednih sarajevskih zalogajnica koje su propadale nakon dvije-tri sezone. Jednostavno, bio je nemoguc uspjeh mimo svijeta cevabdzinica i buregdzinica, a jos je teze bilo uspjeti u tom svijetu u kojemu su postojali mitski granicnici i giganti, Zeljo i Devetka (Petica ili Sport - zavisno od sezone), u svijetu cevapa i - recimo - buregdzinica Zulficara Becirija u svijetu pita, medju koje si se mogao ugurati samo ako bi bio bolji od njih ili ako si imao konjsku upornost i naklonost sudbine kakvu je imao Tarik Hodzic u doba kada je otvorio cevabdzinicu na Slatkom cosetu.

Sarajevo je jos u sedamdesetima bilo velegrad kada je rijec o brzoj i jeftinoj javnoj ishrani. Cim ogladnis, za male pare odes na cevape ili burek, izgubis malo vremena i ne reskiras da se otrujes. Nigdje u Jugoslaviji, osim mozda u Skoplju, nije bilo tako, a u tome - ne u ratu - razlog je sto je danas Sarajevo jedini glavni grad bivse drzave u koji nije stigao MacDonald's. Ono sto je u tim vremenima odrzavalo gradske cevabdzinice i buregdzinice bio je njihov radikalni konzervativizam i insistiranje da se sve moze promijeniti, ali da se forma i sadrzaj na tim mjestima nikad ne mijenjaju. Medjutim, kako su Bosanci, a pogotovo Sarajlije, prilagodljiv svijet, svijet slabog identiteta koji zna postati ljigav od povladjivanja kada se zatekne u tudjini, tako nitko nikad, u bivsoj Jugoslaviji ili izvan nje, nije otvorio cevabdzinicu ili buregdzinicu koja bi odgovarala sarajevskim kriterijima. Cim odu van, nasi cevabdzije pocinju prodavati pomfrit, na stol uz cevape stavljati kecap i varati musterije na nacin na koji ih u svome gradu nikada ne bi varali. U Zagrebu je tako do prije desetak godina postojala jedna cevabdzinica koju je drzao Sarajlija, ali se ona nije razlikovala od ostalih koje su uglavnom drzali Albanci i poneki Banjalucanin. I u njoj su cevapi bili odvratni, puno odvratniji nego sto najgori bjelosvjetski hamburger moze biti.

Danas se zapadni europski svijet prepoznaje po Turcima i njihovom kebabu. Nema grada u kojem se ne vrte one mesne piramide, a dobre turske zalogajnice se od losih razlikuju po tome sto u dobrima nema kecapa i sto u losima nema ayrana. U svim velikim njemackim gradovima postoje tvornice ayrana, a covjek iz Sarajeva samo moze zazaliti sto nam je Turska, darivajuci Bosnu civilizacijom hrane, zaboravila ostaviti i ayran, ili sto smo mi bili tako prepotentni da nismo htjeli prihvatiti pice nacinjeno od jogurta, vode i soli jer smo vjerojatno mislili da nas Turcin zeli zajebati.

TVORNICKA GRESKA U VREMENU

U LIJEVOM GORNJEM UGLU NASLOVNE STRANICE, ODMAH ISPOD zaglavlja, tih je mjeseci Oslobodjenje objavljivalo svakodnevne lijecnicke izvjestaje iz Ljubljane, a mi smo se sjecali Njegovih rijeci, izgovorenih pred Novu godinu, o tome da ce nam ova 1980. biti teska, ali da moramo izdrzati, i mislili smo da je On ipak vise od covjeka i da nece umrijeti jer je, eto, znao kako ce bas ove godine umirati. Bila je prosla zima, ostra i bez puno snijega, u Dalmaciji su vec procvjetali bajami i bura je raznijela behar prema moru, a u

Sarajevu su se jos uvijek vidjele djecije stope u jesenas sledjenom blatu, bio je drugi dan proljeca i na stadionu Kosevo igrala se prijateljska utakmica s Urugvajem, ugovorena davno prije bolesti, u vrijeme kada se vec znalo da ce kod nas biti Olimpijada i da ce za samo cetiri godine, kako je u prvim minutama televizijskog prenosa rekao Zoran Popovski, ovaj stadion biti olimpijski, pa ga vec danas mozda smijemo tako zvati.

Trebala je to biti sasvim obicna prijateljska utakmica, igra je bila losa i dosadna, Boro Primorac je dao autogol, ali smo ipak pobijedili 2:1, no utakmica ipak nije bila obicna, to znamo danas, nego je bila posljednja utakmica jugoslavenske reprezentacije odigrana u Sarajevu za zivota Josipa Broza Tita.

Dvanaest godina i tri dana kasnije, 25. marta je u Amsterdamu Holandija pobijedila Jugoslaviju s 2:0. Bila je to reprezentacija u kojoj vise nisu igrali fudbaleri iz slovenskih i hrvatskih klubova jer su te zemlje vec bile proglasile samostalnost i jer se vec dogodio onaj zlocin nakon kojega za njih povratak vise nije bio moguc, premda smo jos uvijek naivnim dijelom svoga srca vjerovali da to nije tako, ali ne zbog toga sto nam je bilo strasno stalo da svi igraju u toj reprezentaciji, nego zato sto smo se nadali da se ipak nece dogoditi jos jedan zlocin, onaj nakon kojega ni za nas vise nece biti povratka. Tog dana Faruk Hadzibegic nosio je kapitensku traku i bio je to, ako sjecanje ne vara, njegov sezdeset prvi nastup u najdrazem dresu. Igrao je i Mesa Bazdarevic, a Meha Kodro se pojavio kao nova nada nase najbolje vrste. Tada i vise nikada.

Bila je to posljednja utakmica u povijesti Jugoslavije i rekvijem za jednu nadu koji smo, i to je istina, uglavnom bojkotirali i nad kojim smo se gadili jer nadu vise nismo priznavali i nismo zeljeli prihvatiti to koliko je ona dobra cak i ako je sasvim nemoguca i naivna. Deset dana kasnije nad Sarajevom se srusilo nebo i zapocelo je nevrijeme pred kraj kojega cemo shvatiti da je nada ipak imala smisla ako je nevrijeme vec moralo biti tako strasno. Lako je nadati se u sretna doba, ali nada ima smisla samo onda kada je neostvariva.

U tih dvanaest godina, izmedju te dvi je utakmice, pobjede nad Urugva jem i poraza od Holandije, smjestio se u perspektivi jedne ozbiljne povijesti – nagovjestaj katastrofe, ali u perspektivi nasih zivota tih dvanaest godina bile su jedno veliko sjecanje, Amarkord generacije i materijal iz kojega ce se jos dugo, sve do smrti, stvarati mitovi koje cemo prenositi kamo god zakoracimo i u koje cemo vjerovati uvijek osim kada se nasamo suocimo jedni s drugima, kada ne bude stranaca, ni djece, pa priznamo kako ne govorimo o ljepoti, nego govorimo o svojim psihickim problemima i o tome da nismo u stanju prezaliti vlastitu proslost i da zato od nje gradimo pjescane kule koje svakoga dana odnosi prvi veci val.

I onda pomislis kako je odlicno da i ove dvijehiljadite u novim najdrazim dresovima jos uvijek igraju Meha Kodro i Piksi Stojkovic i ucini ti se kako izmedju proslosti i sadasnjosti jos uvijek postoji neka veza i kako ce se jednog dana ipak pokazati kako onoga izmedju, kako ovih deset godina uopce nije ni bilo, nego je sve samo neka tvornicka greska u vremenu, da se Bog bio zapricao sa svojom zenom i zato nam je sudbine krivo iskrojio, ali nema nikakvih problema, sad ce on sve to oparati, pa otpocetka krojiti i sivati, a na nama je samo da imamo strpljenja. Tada ti se ucini da je nemoguce da je rata stvarno bilo, kao sto ti se u martu 1992. cinilo nemogucim da ce rata biti. I to je cas kada nada opet dobija svoj pravi smisao. Nada je nemoguca, ali nije nista nemogucija ako gledas u proslost, a ne u buducnost. Dobru se nadas kao sto se u onoj poslovici glava niz sokak kotrlja i vice: Bit ce bolje, bit ce bolje. Nada je plemenita kao lijep lovacki pas koji je naculio usi jer mu se ucinilo da je u daljini cuo pucanj iz lovacke puske. A zapravo: tisina je da ne moze biti tisa.

DEBITANTI

Gadno li je, dragi Boze, biti debitant u baksuzna vremena. Recimo, u ono vrijeme, nakon poraza od Njemacke na Europskom prvenstvu 1976. i ostavke Ante Mladinica, na celu reprezentacije smjenjivali su se vizionari poput Marka Valoka, Stevana Vilotica i Ivana Toplaka koji su sve cinili pokusavajuci renovirati ekipu koju je onog majskog dana dotukao poluanonimni Dieter Müller i tako jos jednom dokazao da nitko nas osim druga Tite i Veljka Bulajica nije u stanju pobijediti Svabu. Kroz reprezentaciju je u manje od dvije godine proslo stotinjak igraca; vecina bi odigrala samo dvije-tri prijateljske utakmice i ubrzo bismo se zivim cudom cudili da je taj i taj ikad odigrao i jedne jedine minute za reprezentaciju. Ti ubogi i hudi debitanti ostali su najveca tuga naseg nogometa. Obicno to i nisu bili tako losi igraci koliko je lose bilo vrijeme u kojem su do reprezentacije stigli, pa umjesto da ih najdrazi dres uzdigne do zvjezdanih visina, ucinio je od njih samo bizarna imena u jednoj imaginarnoj povijesti.

Eto, recimo, Esref Jasarevic, osmica tuzlanske Slobode, zaigrao je te 1977. za najbolju vrstu na turneji po Latinskoj Americi, u utakmici koju smo izgubili od Meksika rezultatom 5:1. Nikad nismo vidjeli golove s te utakmice jer je u ono vrijeme jos bilo moguce da neku utakmicu uopce ne snima televizija, a vijest o nacionalnoj sramoti je preko oceana stigla u sturom agencijskom izvjestaju koji je sadrzavao Jasarevicevo ime. Na istoj utakmici se, cini mi se, pojavio jos jedan debitant, branic FK Sarajeva i bivsi centarfor Zelimir Vidovic, a neke od svojih prvih utakmica su protiv Meksika igrali i Mustafa Hukic i Dzevad Secerbegovic, igraci koji nikada nece postati pravi reprezentativci i potpuno ce nezasluzeno ostati upamceni kao sudionici jedne od najgorih sezona jugoslavenskog reprezentativnog nogometa.

U to vrijeme debitant je bio i ostao i legendarni centarhalf Sarajeva i najbolji nogometas rodjen u povijesti Viteza, Anto Rajkovic. On je zaigrao za Jugoslaviju u prijateljskoj utakmici s Brazilom koja je zavrsena rezultatom 0:0. Ni on, kao ni pobrojani mu prethodnici nikada nece postati pravi reprezentativac, a dvadeset i nesto godina kasnije vise ga se nece sjecati ni najupuceniji fenomenolozi kolektivnih sjecanja, a oni koji pomisle da su ga se sjetili, pa zinu da nesto kazu, brkat ce ga s Ljubisom Rajkovicem, takodjer centarhalfom i neostvarenim reprezentativcem, igracem niskog Radnickog.

Ali sve debitantske price nisu, naravno, jednako zavrsavale. Jedna od najljepsih i najromanticnijih bajki naseg fudbala zapocela je u Skoplju, godine 1978., kada smo u prijateljskoj utakmici pobijedili Grcku jer je tada plavi dres s brojem osam obukao devetnaestogodisnji genij iz Mostara Blaz Sliskovic. Sjecanje je nepouzdano, ali sjecanje insistira da je selektor tada bio Miljan Miljanic jer je samo Cica, sta god mislili o njemu, usred ere propadanja mogao medju stotinama lokalnih asova izdvojiti jednog planetarnog, ne vodeci racuna o tome da je jos mlad i balav. Tu utakmicu Sliskovic nije odigrao onako kako ce odigrati neke buduce, pa ga je u drugom poluvremenu zamijenio buduci kapiten Buducnosti Anto Mirocevic.

Medjutim, najmucniji debi tog vreme na vezan je za ime Seada Susica, Safetovog starijeg brata. Bilo je to 30. novembra 1977., padala je neka susnjezica, Sarajevo se gusilo u smogu, magli i bljuzgavici, probavljao se praznicki rucak i u glavi su se mutile slike svecanog televizijskog programa kada je na travnjak stadiona JNA u odlucnoj utakmici protiv Spanjolaca za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Argentini istrcala nasa reprezentacija, ali je istrcao i engleski sudac, neki Burns (Boze, zasto se svi razbojnici i zlocinci tako obicno zovu?). Odlicno smo igrali, stvarali smo sanse, ali cim bismo se primakli Miguel Angelovom golu, Englez nam je iz nepoznatih razloga oduzimao loptu i davao je Spanjolcima. I onda je ludi Bosnjo, ludi ocajnik Jusuf Hatunic, raspalio po lopti sa nase polovine terena i zabio gol, ali ga je Burns ponistio iz razloga koje nije ni pokusao objasniti. Malo kasnije iz igre je izisao Juanito, publici pokazao prstom prema dolje i dobio flasu u glavu. Svaki detalj tog kadra pamtit cemo do smrti. Snjezilo je nad stadionom JNA toga dana. Izgubili smo s 1:0, strijelac je bio Ruben Cano, a nitko se vise ne sjeca kako je igrao Sead Susic, debitant u nemogucoj utakmici, u utakmici u kojoj nije imao nikakvu sansu i koja mu je iscurila kroz prste poput usputne kosmicke nepravde u zivotu jednoga mrava. Taj daroviti igrac ostao je tako samo statist usred katastrofe, slucajni prolaznik u Pompejima, debitant koji je najdrazi dres mogao natopiti samo ocajem.

HOTEL EUROPA

Povijest sarajevskog hotela Europa zavrsava u aprilu 1992., onog dana kada se usred bombardiranja, kijameta i krvi pojavila velika grupa kineskih turista koji su tko zna gdje i kako bili uplatili nekakav aranzman i pojavili se u gradu o kojem nisu znali nista, usred rata za koji nisu bili ni culi. O slucaju kineskih turista izvijestila je televizija, receno je da ce ti ljudi sigurno i bez ikakvih problema napustiti grad, vidjeli smo njihova zaprepastena lica, bilo je to cudo nad cudima koje nikad nece biti razjasnjeno. Prosetali su hotelskim predvorjem, na recepciji vise nije bilo recepcionera, ali ti ljudi, ti Kinezi, posljednji su stranci koji su vidjeli Europu u njezinoj ljepoti i ozbiljnosti, taj najljepsi sarajevski hotel i spomenik dvadesetog stoljeca kroz koje je promarsiralo, protrcalo i prosetalo sve i svasta da bi na kraju, posljednjeg proljeca njezinog europskog vijeka, u prah i pepeo otislo sve ono gospodsko iz kratke povijesti nasih zivota. Kada je unisten hotel Europa, za duga vremena unistena je posljednja nasa gospostina.

U davna doba gospoda su bili begovi. Odnijelo ih je niz vodu devetnaesto stoljece, doba agrarnih reformi, sirotinjskih pobuna i tehnickih novotarija - najveca je tada bila telegraf - da bi o njima, begovima, Svetozar Corovic napisao jednu tuznu i bolnu pricu u koju se, kao u mezar i u grob, smjestila davna historija jedne finoce.

Nova gospoda dosla su s Austrijom. Bili su to geometri i bastovani, cuvari muzeja, sluzbenici, lijecnici, poreznici, skupljaci narodnih umotvorina, ucitelji stranih jezika i pustolovi, pristigli iz Beca, Graza, Peste, Zagreba, Pozuna, Ljubljane, pa sahranjivani, generacija za generacijom, na kosevskom starom groblju, pod ozbiljnim gotickim natpisima i u znaku neke Sarajevu sasvim nerazumljive i strane tuge. Iza sebe su ostavili evangelicku crkvu, askenasku sinagogu i nekoliko katolickih hramova, a njihovo iscezavanje trajat ce dugo, kroz cijelo stoljece, onoliko dugo koliko dug bude zivot hotela Europa. Evangelicka crkva ce kroz vrijeme postati Likovnom akademijom, Askenazi ce zajedno sa Sefardima zavrsiti u mraku nasih divljackih dusa, a u katolickim ce se crkvama Bogu moliti neki vec sasvim izmijesani bosanski svijet koji ce iz dana u dan gubiti na svome gospodstvu, sto davnijim bude vrijeme kada ga je carska i kraljevska kruna bila malo profinila.

U nase doba nije se za gospodu znalo jer nije bilo ni krune, ni vladara, ni prijestolnice iz koje bi nam takva gospoda stizala, ali se iz bratstva&jedinstva i iz samoupravnoga drugarstva radjao svijet koji je prema gospodstvu imao postovanja, onom begovskom i onom austrijskom, pa je znao i to zasto je hotel Europa bolji od svih drugih sarajevskih hotela. Vrijednost tradicije ne mjeri se komforom, tako da ljepsi, skuplji i ugodniji hoteli nikad nece biti ravni Europi. Svijest o tome za grad je bila vrednija od svakog bogatstva.

Nasa greska bila je u tome sto smo dugo vjerovali da je ljepota Sarajeva u folkloru i da nas grad nema drugog identiteta osim folklornog. Iz generacije u generaciju bivali smo ponosni na stvari koje su nalikovale na jeftine dzindzuve i ukrase na tijelu grada koji je bio puno ozbiljniji, stariji i pametniji od njih. Takva je dzindzuva, recimo, bila i sarajevska rock-skola, pa skijanje na Jahorini i Bjelasnici, pa onaj zuti hotel prekoputa Zemaljskog muzeja, pa sve ono sto nam je uopce i padalo na pamet kada bismo nekome objasnjavali iz kojeg smo to i kakvog grada. Zasto nikome nismo kazali da smo iz grada u kojem je hotel Europa, lijep stari hotel, tristo metara od kafane Kolobara u kojoj svaku vecer sviraju i pjevaju Behka i Ljuca, pjevaci necega sto bi se moglo nazvati bosanski fado, pa ako kad dodjete u taj grad, recite taksisti da vas vozi u hotel Europu, a onda navecer idite do Kolobare, sjedite negdje u ugao i slusajte te pjesme, zasto tako nismo rekli i zasto smo tako malo drzali do posljednjih, umirucih oblika vlastite finoce, po kojima smo - u razlici - mogli biti slicni cijelom sirokom svijetu? Mogli smo nekog nepoznatog uputiti u Europu, pa u Kolobaru, i ne sresti ga uopce, a da ipak o nama ima puno bolje misljenje nego sto ga ima danas, nakon sto nas previse dobro poznaje.

Oni Kinezi nikad se nisu pomaknuli od recepcije i dosli do svojih soba u hotelu Europa, kao sto nikada nitko od nas nije te sobe vidio. Svi gradovi svijeta se od tvoga grada razlikuju po jednom: Svugdje ces

barem jednom, mozda, spavati u hotelu, samo ovdje neces nikad. Hotelske sobe tvoga grada ostat ce za tebe tajna i o njima ces se raspitivati kod stranaca. Cinjenica da u njih nikad neces ulaziti ipak te cini sretnim covjekom jer malo je takvih nesreca kakva je nesreca covjeka koji u vlastitome gradu uzima hotelsku sobu.

POZORISTE U KUCI

U starim je bajkama sva blaga svijeta dobijao onaj tko bi znao odgovor na nemoguce pitanje. Recimo: Kako se zvao covjek koji je svake godine zimovao u Baden-Badenu. Odgovor na ovo pitanje znao je svatko s televizorom u kuci izmedju 1974. i 1980., ali bajke uvijek govore o proslosti koja je zaboravljena i za koju uopce ne znas niti da se dogodila, pa danas, u ovoj bajci, malo tko ce znati da se taj sto je zimovao u Baden-Badenu zvao Vasa S. Tajcic, kucni prijatelj porodice Petrovica, a mozda i davni ljubavnik stare Olge Nikolajevic, beogradske gospodje s porijeklom, ciji je jedini stvarni problem bio sto ju je zapao zet Rodoljub, seljak po starini i provincijalac po duhovnom statusu koji nikada nece shvatiti grad i njegova pravila, ni finese finog ponasanja. Nikolajevickina kcer posla je za njega jer je bila mlada i blesava, izrodila mu je dvoje djece, ljutih pubertetlija, a on je njoj i njezinoj majci uspio priustiti jednu jedinu zivotnu pogodnost dostojnu gradjanskog doma: kucnu pomocnicu Tinu, studenticu s vjecitom predispitnom tremom, lisenu svakog dara za pospremanje stana.

Serija Pozoriste u kuci bila je prva i posljednja gradjanska prica u povijesti jugoslavenskih televizija. Nastala je prije planetarne pojave sapunskih opera, ali je trajala godinama i na nevjerojatno elastican i prilagodljiv nacin pratila je zivot prosjecne jugoslavenske urbane obitelji. U dramaturgiju Pozorista u kuci uklapale su se sve drustvene i politicke promjene, svi dogadjaji, potresi i prevrati, a jednom se, pred Svjetsko prvenstvo u Njemackoj, kao gost u kuci Petrovica pojavio i Miljan Miljanic, selektor fudbalske reprezentacije, koji je svom starom prijatelju Vasi S. Tajcicu napravio veliki plezir ili je Vasa plezir napravio Miljanicu, to je zapravo neizvjesno, ali prosao je Miljan junacki kroz cijelu epizodu i uopce nije ispao budala jer su Radivoje Lola Djukic i Novak Novak bili takvi scenaristicki majstori kakvi bi u svoju pricu mogli uklopiti i nemogucije likove od stvarnog lika najveceg naseg fudbalskog strucnjaka i stratega.

U to vrijeme mrak i noc su jos uvijek imali izravne veze sa spavanjem. Vecina nacije je radila od sedam do tri, a Englezi su nam djelovali kao svjetsko cudo i zadnje lijencine jer su radili od devet do pet, tako da je i televizijska shema bila prilagodjena ranom spavanju, pa je Pozoriste u kuci dugo bilo emitirano u terminu pred televizijski dnevnik. Prebacivanje serije u vrijeme poslije dnevnika smatralo se revolucionarnom promjenom oko koje su u sedmicnim novinama bila provedena prava ispitivanja javnog mnjenja i trajala je polemika oko toga je li osam sati prekasno vrijeme za emitiranje serije koju je zelio vidjeti svaki Jugoslaven. Dan emitiranja mijenjan je od nedjelje u cetvrtak, a potom i u subotu. Bile su to godine kada je televizijski program radnim danom zavrsavao vec oko deset, obicno emisijom ozbiljne muzike, a radni od neradnih dana razlikovali su se samo po tome sto neradnim nije prikazivan skolski program. Tih godina jos uvijek su postojale skole u koje se islo i subotom tako da se samo za nedjelju moglo sa sigurnoscu reci da je neradni dan.

Kako se zivjelo u domu Rodoljuba Petrovica? Ni bolje, ni losije nego u domovima vecine Jugoslavena. Naime, sedamdesete su bile posljednje nase godine u kojima se stvarno moglo govoriti o prosjecnoj porodici jer se nismo bili podijelili na bogate i siromasne i jer je kolor televizor bio simbol socijalnog statusa, ali su do njega mogli doci i oni koji su imali puno djece i koji su zapravo bili siromasi. Tek s pojavom golfa podijelili smo se na one koji su mogli kupiti golf i one koji do golfa nikad nece doci. Rodoljub Petrovic vozio je ficu, sanjao je o fijatu 1300, a kucnu pomocnicu Tinu mogao je drzati jer mu je Tina u isto vrijeme bila i podstanarka, pa su se troskovi prebijali. Porodica je, ukljucujuci Vasu S. Tajcica, bila strasno bliska i prepoznatljiva, kakva nam vise nikad, ali bas nikad, nece biti ni jedna jedina televizijska i filmska porodica. A kada bi Petrovicima u posjetu dosla baka Vuka iz Przogrnaca, pola se Jugoslavije sramilo kroz smijeh jer je pola Jugoslavije imalo neku baku seljanku koja je sluzila samo tome da donosi krumpire, suho meso i sir i da joj se otkida i prodaje komadic po komadic imanja kad god se zeli kupiti auto.

Na odjavnoj spici tuznim je glasom pjevao Vlastimir Djuza Stojiljkovic: Duz pustih ulica svetiljke vec gore, a srce umorno, puno mirnih snova, sad tiho plovi kroz ovu noc... Bio je to mali, skoro nevidljivi prelaz od televizije do zivota.

EMA EMILI

Netko je prije dvadeset i kusur godina na jedan zenski nisan u Velikom parku masnom uljanom bojom napisao: Ema Emili. To ime blijedilo je sve do rata dok nije sasvim izblijedilo, ali nikome svih tih godina nije palo na pamet da ga izbrise jer nije bilo onih koji bi te bijele kamene biljege dozivljavali kao necije nadgrobnike. U svijesti grada to vise nije bilo groblje, nego je bio park, nije se znalo cije kosti leze pod zatravljenim mezarima, ali smo osjecali, ako smo ista uopce osjecali, kako ti mrtvi sa svih starih sarajevskih grobalja, pa i ovog u Velikom parku, nisu nicije prabake i pradjedovi, nego da pripadaju onom svijetu koji je nekad davno domovinu otisao naci negdje daleko u Anadoliji nakon sto ju je nepravdom sudbine i nesrecom povijesti izgubio tu u Bosni. Mozda se s mrtvima nismo mogli identificirati i zato sto nismo mogli procitati njihova imena, ispisana apstraktnim viticama arapskoga pisma, pa ni nepoznati koji je preko stvarnog dopisao ime Eme Emili vjerojatno nije ni pomislio na pokojnicu ciji je mezar nazvao imenom nestvarne zene iz pjesme.

A Ema Emili bila je jedna od stotina fatalnih slagerskih ljubavi koje su se pojavljivale od Opatije i Zagreba, preko Pesme leta i Beogradskog proleca, sve do Splitskog festivala i Vaseg slagera sezone koji se odrzavao u Skenderiji, ali je kao i svi drugi festivali bio opcejugoslavenskog karaktera. Zene o kojima se na

festivalima pjevalo su odreda imale zacudna imena, onakva kakva u nasim gradovima nitko nije nosio jer su tekstopisci vjerovali kako se neobicnim imenom najprikladnije moze oznaciti smrtna ljubav o kojoj su pjevali nasi pjevaci. Sto je ljubav smrtnija i melodija tuznija, to su bile vece sanse za pobjedu. O Emi Emili pjevao je, valjda, Zdravko Colic, ali u sjecanju nema podataka o tome je li s njom pobijedio na nekom od festivala.

Pjevacice obicno nisu imenovale svoje ljubavi jer su tekstopisci ocito imali problema s neobicnim muskim imenima. Sto bi u tadasnjem nasem dozivljaju bilo neobicno musko ime? Fernando, Baltazar ili Johannes? Ne, nijednoj nije padalo na pamet da pjeva o takvim muskracima, mozda i zato sto su ocjenjivacki ziriji bili sastavljeni uglavnom od muskaraca, a nijednom muskarcu, svjesno ili nesvjesno, ne bi bilo milo da tu sad netko pjeva o nekom Fernandu.

Rezultat slagerskog oneobicavanja zenskih imena bio je taj da su se sezdesetih i sedamdesetih godina sirom Bosne pocele radjati prve Danijele, Manuele, Eme Emili i Kristine, ali su muslimani iskazivali barem taj oprez pred sudbinom da svojim kcerima ipak nisu davali ona imena koja bi podsjecala na krst, kriz ili neku od poznatijih krscanskih svetica. Kada jednom prodje era slagera, ostat ce samo imena generacija nazvanih po slagerima koje ce potvrdjivati zivotno pravilo po kojem izmedju tebe i imena koje nosis vjecito postoji barem estetski jaz. Generacija nazvana po slagerskim junakinjama nije slusala slagere jer ih vise nije ni bilo. Ime je uvijek samo znak roditeljske mladosti i u tome je barem djelic njeznosti koju otac i majka osjecaju za tebe, u tom imenu po kojem su te nazvali, a za njih je danas izgubljeno. Roditelji ostaju njezni prema djecijim imenima i nikad ne razumiju zasto se djeci ta imena ne svidjaju koliko god s njima bila zivotom srodjena.

Pjesma o Emi Emili pjevala je zapravo o jednoj djecackoj ili mladenackoj ljubavi koja je trajala samo "od proljeca do kasne jeseni", pa je u svoje vrijeme bila netipicna. Vecina drugih ljubavi bile su dozivotne i pjevane su iz perspektive duboke starosti. Kad danas mislis o njima, smijesno ti je kako su se Miki Jevremovic, Kico Slabinac, Fadil Toskic, Mahir Palos trudili da izigravaju starce u pjesmama koje su pjevali. U ranim tridesetim, mladi kao sto se u ona vremena bilo mlado, pjevali su ti ljudi pjesme osamdesetogodisnjaka, o prvim ljubavima koje su bile i posljednje, ljubavima na smrt i do smrti i o nesretnoj sudbini koja ih je zavijek od njih razdvojila, sudbini o kojoj slusateljstvo nije nista znalo, niti je s pjevacem dijelilo slicna iskustva, ali joj se srcem priklanjalo jer je srce tugom lako prevariti.

OLIMPIJSKE IGRE

U ljeto 1976. malo smo spavali i ucili smo koji su to olimpijski sportovi. Prijenosi su pocinjali negdje oko ponoci i trajali su do pred jutro. Cucali smo pritajeni u dnevnim boravcima, ukucani su hrkali sa svih strana, mati bi se nocu dizala, onako bunovna gasila televizor i tjerala te u krevet, ali se nisi dao jer si upravo pratio olimpijsko polufinale u hokeju na travi u kojem je reprezentacija Indije pokusavala nekog pobijediti. Zaboravio si koga, ali to nije ni vazno jer si iz sveg srca navijao za Indijce iako s njima nista nisi imao. Svidjalo ti se sto su se svi prezivali Singh, pa ti se cinilo da je cijela reprezentacija sastavljena od jedne jedine familije. Tada si po prvi put u zivotu navijao za nekoga tko nije tvoj, sto je bio veliki napredak u zivotu i prvi korak ka tvojoj fatalnoj internacionalizaciji.

Tog ljeta u Montrealu su jugoslavenski kosarkasi pobijedili Sovjetski savez, za koji je prvi puta bio nastupio Vladimir Tkacenko, div od tada nezamislivih dva metra i dvadeset centimetara, kojega su svi u Sarajevu zvali Skacenko, ali ga je Zeljko Jerkov uspio nadskakati, pa smo tako stigli do finala u kojem smo, logicno, izgubili od Amerikanaca, sto se nije moglo smatrati porazom, te su se kosarkasi u domovinu vratili kao nacionalni heroji. U toj su reprezentaciji igrali Kicanovic, Dalipagic i Cosic, te posljednji put i Damir Solman, koji se nakon Olimpijade, u dvadeset osmoj godini zivota, oprostio od igranja u najboljoj vrsti, ali je, recimo, nastupio i Blagoja Georgijevski, brko iz skopskog "Rabotnickog" koji skoro i nije ulazio u igru, tako da nam njegov dres s brojem trinaest nije mogao donijeti nesrecu. Selektor je godine bio Mirko Novosel, koji je iz neke svoje pizme i poveo na Olimpijadu Georgijevskog, a ne Ljubodraga Ducija Simonovica, fenomenalnog bradonju iz "Crvene zvezde" kojem ce nedolazak u Montreal biti tolika frustracija da ce kasnijih godina pisati knjige protiv Olimpijskih igara i profesionalnog sporta koji je vec bio zavladao Olimpijadom.

U Montrealu je rodjen jos jedan veliki sampion. Bio je to Matija Ljubek, kanuist iz Belisca koji je u kanuu jednokleku osvojio jednu zlatnu i jednu broncanu medalju, pa nam je odjednom jako vazan postao sport za kojeg ranije skoro da nismo ni znali da postoji. Na beogradskom aerodromu pojavio se s medaljama oko vrata, ljudi su ga grlili i ljubili, a posljednje sekudne njegovih olimpijskih trka jos dugo ce se vrtiti po televizijskim ekranima, pa ce nakon tisucite reprize nacionalna sportska ekstaza postati slicna antickome mitu iz skolskog udzbenika, cija dojmljivost nije u onome sto se dogodilo, nego u nacinu na koji covjecanstvo to dozivljava.

Montreal je upamcen i po nekoliko velikih poraza. Europski rekorder Nenad Stekic skocio je udalj bijednih sedam metara i devedeset centimetara i zavrsio je na petom mjestu, a mi smo se nadali zlatu, a ni Luciano Susanj nije opravdao ugled europskoga prvaka i ostao je negdje pri kraju kolone osamstometrasa. Tih poraza sjecat cemo se jednako cesto kao i pobjeda. Nacionalno odusevljenje uvijek nam je bilo jednako vazno kao i nacionalna rezignacija. Nismo bili naviknuti na osrednjost jer je sav nas zivot bio i ostao u krajnostima trijumfa i katastrofe. Bili smo djeca i nas svijet bio je zapravo djeciji. Raspad Jugoslavije znacit ce i za ljude i za drustvo trenutak odrastanja. Napravljen je korak od obdanista do koncentracionog logora. Otuda i sumnja u smisao odrastanja i u sposobnost djece i drustva koje se tako radovalo zlatnim medaljama da odraste u pristojan svijet.

I jos godinama si nakon te Olimpijade kasno nocu, kad ne bi mogao spavati dok su te hvatale pubertetske nesanice, mislio o tome sto li, Boze blagi, sada rade ljudi u Montrealu, budni ljudi usred bijela

dana. Tamo gdje je tvoja noc neciji dan, tamo je Montreal i tamo se odlazi samo na Olimpijadu. Naravno, ako si Matija Ljubek ili ako si Dragan Nikitovic. A ako nisi, onda valjda nikad neces ici u Montreal jer je strasno gledati u sunce dok nocni poljevaci tutnje Titovom ulicom i nad gradom spava nebo, kao sto je strasno otici u Australiju i onda gorko uvjeravati samoga sebe da u Sarajevu ljudi hodaju naglavce. Tamo gdje usred noci pece sunce, tamo trebaju biti samo Olimpijade i vrlo je prakticno da budu, jer u vrijeme najuzbudljivijih prijenosa nase majke spavaju i sanjaju svoje majcinske snove u kojima se nama dogode sve strasne stvari samo da nam se ne bi dogodile u zivotu.

SMECE

Vazan korak ka uniformiranju, ustvari - urbanizaciji grada isao je preko smeca. Ranije su gradjani svoje otpatke iznosili pred kucna vrata u zivopisnoj garnituri kanti i kofa, plasticnih u kojima je nekad bila polikolor boja, metalnih namijenjenih masinskom ulju, pa onda kanti u kojima se mijesao cement i bitumen, kanti u kojima su veletrgovine uvozile masline iz Grcke ili medicinski alkohol tko zna otkud, pa kanti koje su nekad davno bile kupljene za pranje podova, ali su u medjuvremenu promijenile namjenu. U svrhu iznosenja smeca pred kucna vrata koristeni su i odbaceni lonci za iskuhavanje vesa, cupovi u kojima su se prethodno osusili oleanderi doneseni s mora i ubijeni strasnom sarajevskom klimom, pa kasete za voce pokupljene na Markalama i kutije razlicitih svrha i namjena na kojima su blijedili svakakvi natpisi i podsjetnici na neku pretpovijest koja je tako pred haustorom, ispunjena smecem, djelovala strasno daleko.

Smetljari su uredno praznili sve te kante i kofe, kasete i kutije i vracali ih natrag pred haustor jer je gradjane u stanje potpunoga bijesa i pomracenja uma dovodila i sama pomisao da bi neki smetljar, Siptar ili Cigan - naravno, mogao zajedno s nasim smecem u kamion baciti i ono u cemu se smece nalazilo. A kamion je u to vrijeme bio onaj obicni, otkriveni sandukas, na koji je onako djuture, bez ikakvoga reda, selekcije i smisla ubacivano svo nase smece i s kojega se sirio sav smrad nasega grada. A to koliko je Sarajevo smrdilo, to uopce nije za pricu, niti bi nam itko vjerovao kada bi se o tome i usudili pricati; ne bi vjerovali ljudi iz drugih gradova, ali ne bi vjerovale ni one Sarajlije rodjene i odrasle nakon tih godina. Sa stanovista javne higijene danas se cini naprosto nezamislivim da su tada gradom kruzile desetine otkrivenih, sasvim obicnih i nenamjenskih TAM-ova i FAP-ova na koje su smetljari samo bacali svo nase smece.

A onda je netko, valjda Skupstina grada, odlucio stati u kraj svom tom javasluku, primitivluku i peksinluku koji nam, ruku na srce, uopce nije smetao i odluceno je da se poduzmu neki koraci. Kupljeni su oni kamioni za mljevenje smeca, a od kuce do kuce zasli su povjerenici mjesnih zajednica, telali naseg doba, da izvijeste narod kako se smece vise nece pred haustore iznositi u svakakvim kantama, nego valja zavuci ruku u dzep i platiti specijalne gradske kante, po jednu za svako domacinstvo, u kojima ce se od sljedeceg mjeseca iznositi smece. Neki su telale ozbiljno shvatili i odmah su dali pare za te kante, dok su se drugi pouzdavali u blazenu anarhiju, rekli su da su kokuzi i nadali su se da ce ovo biti samo jos jedna drustvena akcija koja ce dozivjeti propast.

Medjutim, vec sljedeceg prvog smetljari su u grotla novokupljenih kamiona za mljevenje smeca zajedno sa smecem ubacili i sve nase stare kante, a vracali su samo one nove, uniformirane, unificirane i uredno placene povjerenicima mjesnih zajednica. Sarajlije su se tu nasle duboko uvrijedjenim. Naime, netko je zajedno s njihovim smecem u propast bacio i njihovo vlasnistvo. Koliko god sve te kante za nekog drugog mozda slicile na smece, nama su one bile upravo to. Vlasnistvo.

Tako su, eto, u najkracem roku sve Sarajlije morale imati jednake kante za smece, a grad je postao slicniji svim drugim gradovima na svijetu. Nismo zbog toga bili sretniji i zadovoljniji, ali smo se brzo naviknuli, kao sto se covjek navikne na svu onu muku i tegobu koja razlikuje zivot u gradu od zivota na selu i koja nas svakodnevno mijesi kao plastelin i pretvara nas u sve novije i novije gradjane, u skladu s modernim europskim trendovima.

Sve bi bilo u najboljem redu da nismo zivjeli u socijalizmu, a socijalizam je bio i ostao eksperimentalno drustvo u kojem ljudi cesto imaju ulogu bijelih miseva, premda se njihovo stradanje, barem u slucaju jugoslavenskoga socijalizma, niposto ne bi smjelo usporedjivati sa stradanjem bijelih miseva. Naime, nije proslo ni pola godine, a netko je skontao kako nove kante nisu dovoljno prakticne, suvremene i urbane, pa je na nadleznom forumu odluceno da kante budu zamijenjene specijalnim najlonskim kesama i kontejnerima koji ce se nalaziti na uglu svake ulice. I opet nas nitko nista nije pitao. Samo su jednoga dana smetljari pokupili sve nase skupo placene kante i proglasili ih za smece te je tako pocela povijest sarajevskih kontejnera koja nije zavrsila ni do dana danasnjega i koja je bila ispunjena nizom lijepih, saljivih i na kraju potresnih epizoda. Dok su se u ratu sakrivali iza kontejnera pred snajperskim nisanima i dok su mnogima kontejneri spasavali glave, ljudi se vjerojatno nisu ni sjecali kako je uopce zapocela prica o kontejnerima. Od omrznutih dokaza kako nas je vlast opet zajebala, ti kontejneri postali su dio kulturnoga identiteta ovog grada i zavrijedili su da, sasvim ozbiljno, udju u neku lirsku pjesmu. Jeste li ikad gledali kroz neki prozor liniju razdvajanja, brisani prostor kojim nitko ne prolazi i kojim nikad nitko nece proci, a na tom brisanom prostoru - kontejner? Zar nije taj kontejner najdalje i najzudjenije mjesto do kojega oko seze? Zar nije sarajevski kontejner iz 1992. jedna mala Arkadija i jedna Sumatra iz pjesme Milosa Crnjanskog na kraju koje svi postanu bezbrizni, laki i nezni?

VARIOLA VERA

Posljednja kuga morila je ove krajeve 1972. kada je neki covjek s Kosova na fruli kupljenoj na Orijentu donio smrtonosne klice velikih boginja. Razboljeli su se i ubrzo pomrli neki nepoznati ljudi, a savezno ministarstvo zdravstva poduzelo je izvanredne mjere i zapocela je velika kampanja opceg

cijepljenja. Cijela Jugoslavija stajala je u redovima pred ambulantama, medicinske sestre bi malim iglicama zagrebale covjeka po ramenu i on je vec bio za cijeli zivot spasen od te strasne bolesti. Za nekoliko dana pojavljivala se krasta na mjestu cijepljenja, a nakon sto bi ona otpala, ostajao je oziljak po kojem cemo se zauvijek razlikovati od nasih predaka i koji ce predstavljati smetnju glumcima kad nastupaju u povijesnim spektaklima. Zemljom je tih nekoliko dana vladala panika jer je narod u dubini svijesti imao nekakvo sjecanje na velike epidemije i vremena opce smrti, smrti mimo rata i ubijanja, ali koja je ostavljala na licu zemlje strasnije posljedice od svakog rata i ubijanja. Moglo bi se reci da je ta prijetnja velikim boginjama bila i prva pojava velikog kolektivnog straha nakon Drugog svjetskog rata, ali i prilika za zlatno doba mira i bezbriznosti, srece koju osjeca kolektiv nakon sto osjeti da je smrtan. Godinama smo se sjecali velikih boginja i u sjecanju bi osjetili olaksanje jer je kuga za nama i jer se sve to davno dogodilo, a nista se covjeku ne cini tako davnim kao rat, epidemija i apokalipsa. Oni pripadaju zanru drustvene prethistorije, taman da su se dogodili i lani.

Cjepivo nisu mogle primiti trudnice jer bi, rekli su doktori, ono moglo ostaviti strasne posljedice po plod. One su tako ostale nezasticene i jos su mjesecima zivjele u strahu koji ce, mozda, obiljeziti i novorodjenu djecu, generaciju rodjenu 1973., koja ce punoljetstvo docekati sa samim pocetkom rata, 1991. godine. Taj narastaj koji su majke nosile u strahu, u strahu ce docekati i svoju zrelost, obucen u kundure raznih vojski i uniforme sa znakovljem svih umirucih i radjajucih drzava. Bili su u sve to upetljani i sejtanovi prsti. Majke tih djecaka zrtvovale su se pred velikim boginjama da bi osamnaest godina kasnije svoju djecu zrtvovale pred patriotizmom. S povijesne distance malo ce tko prepoznavati razliku izmedju velikih boginja i patriotizma.

Mejtas i okolne mahale cijepljene su u ambulanti u Skerlicevoj ulici, po redoslijedu koji je utvrdjivan u mjesnim zajednicama i kojeg su se gradjani morali strogo drzati jer bi, ako izgube svoj red, osim velikih boginja reskirali i sudsku kaznu. Taj dogadjaj se na razlicite nacine ljudima usjekao u sjecanje, a bilo je i onih koji ce sudbonosno i za cijeli zivot njime biti obiljezeni. Neka Anka, u to vrijeme studentica ekonomije, nekoliko godina kasnije oboljela je na zivcima, psihijatar je rekao da se radi o sizofreniji, a bila je uvjerena da su njezini problemi zapoceli s tim cijepljenjem. Glasovi koje je cula samo ona i nitko drugi bili su zapravo glasovi koje je toga dana malenom iglicom medicinska sestra ucijepila u nju. Njezino ludilo je s godinama raslo, pa opet padalo i pretvaralo se u sasvim obicno ludilo sasvim obicnih ljudi kakvi sebe smatraju normalnima, ali joj nikada, niti u jednom trenutku, nije nestalo uvjerenje da njezine nesrece ne bi bilo da nije bilo velikih boginja. Tako su se na neobican nacin ispreplele dvije bolesti, jedna zarazna i opca, a druga neprelazna i sasvim osobna, jedna iz koje se radja strah i druga koja vec jest cisti strah, jedna smrtonosna, a druga neizljeciva... Ta Anka najduze ce nositi zivo sjecanje na 1972., sezonu posljednje nase velike kuge.

Petnaestak godina kasnije sve dnevne novine objavile su sitnu agencijsku vijest u kojoj se govorilo da je, izgleda, variola vera zauvijek iskorijenjena i da se vise nitko nikada nece razboljeti od velikih boginja. Posljednji zivi virus cuva se u jednom medicinskom institutu u Petrogradu, a s njegovim nestankom nestala bi i teorijska mogucnost zaraze. Zapocele su strucne polemike o tome treba li unistiti taj posljednji zivi primjerak ili ga ipak treba sacuvati. U raspravu su se ukljucili i strucnjaci za etiku, a jedan od njih postavio je pitanje ima li pravo covjek na svjesno i namjerno unistenje jedne prirodne vrste, virusa velikih boginja.

ART BJELAVE

U proljece 1981. je na Bjelavama, u studentskom domu, otvoren Art club. Bila je to jedna od onih malih dvorana, ne vecih od dva skolska razreda, niskih stropova i bez ventilacije, kakve su se tih godina otvarale sirom Jugoslavije, gdje god bi se naslo pogodnog podruma kojem bi se mogao srusiti pregradni zid ili gdje god bi omladinska organizacija uspjela od Subnora, partijskog komiteta ili afezea oteti neku od njihovih sala za sastanke koja je izvan upotrebe jos od kraja pedesetih i koja bi mogla posluziti za kulturno uzdizanje nase omladine. O kakvom se uzdizanju tih godina radilo, nasi stari, srecom, nisu mogli niti naslutiti, jer da jesu, ne bi bilo nista ni od tih sobicaka koje smo zvali dvoranama, ni od nase kulture i sto je za ovu pricu najvaznije: Nista ne bi bilo od naseg punka! I zato za dusu istini i povijesnoj pravdi valja priznati da punkera u nasim krajevima ne bi ni bilo da nije bilo Saveza socijalisticke omladine i opcinskih omladinskih organizacija ciji agilni entuzijasti s uskim koznim kravatama koje su tada bile u modi najcesce nisu ni imali pojma na ciji mlin navode vodu i kakvim sve unutrasnjim i vanjskim neprijateljima idu naruku pretvarajuci partijske sale u omladinske kulturne klubove.

Prvi koncert odrzan u Art clubu bio je koncert rijecke punk grupe Parafi. U to vrijeme Parafe je vec napustio karizmaticni pjevac i autor Valter Kocijancic jer se, valjda, bio zaposlio i postao normalan gradjanin, a pjevacku ulogu preuzela je Vim Cola ili Pavica Mijatovic, ruzna i seksepilna cura, prva po svim pravilima zanra dizajnirana jugoslavenska punkerica. Kao predgrupa Parafima svirao je Mali princ, band koji je sjecanje zasluzio zbog cinjenice da je u njemu pjevao Bojan Hadzihalilovic. Naravno, Mali princ nije imao ama bas nikakve veze s punkom, ali i to je spadalo u nasu tradiciju tih vremena, to da predgrupa sa zvijezdama veceri nema dodirnih tacaka.

Parafi su te veceri svirali i svoj najveci hit, refren Nijedne nema bolje od nase policije, sto je prisutne dovelo do idejnog izbezumljenja i kulturoloske ekstaze jer se u Sarajevu nije smjelo zajebavati na racun narodne milicije, a za pubertetsku publiku kojoj je tek pupao socijalni libido ta je iz danasnje perspektive bezazlena zajebancija djelovala mocno kao mladom Majakovskom socijalisticka revolucija. Te veceri, na jednom od prvih pravih punk koncerata u Sarajevu mnogi djecaci postali su punkeri, deklarirali su se za duge godine i usli su u svijet koji ce ih trajno obiljeziti i dozivotno odrediti. Da nije bilo tih Parafa i Art cluba, mozda bi njihovi zivoti i stasavanja krenuli u drugom smjeru, mozda bi neki danasnji pisci i novinari postali uredni, obicni i frustrirani ekonomisti i inzinjeri elektrotehnike, dakle ljudi kojima srce kuca na nesto desnijoj strani grudi.

Vec prekosutra sarajevsko Oslobodjenje donijelo je negativnu recenziju koncerta, spomenuti su antisocijalisticki elementi, a svoje su kazali i neki likovi iz opcinskog komiteta omladine kojima smo, na zalost, zaboravili imena, premda bi ih se trebali sjecati jer se radi o istim onim bljedolikim i fino odgojenim papcima koji ce nam sve do danas pod razlicitim ideologijama i firmama, zemaljskim i nebeskim, partijskim i nacionalnim, poput poljskih miseva grickati zivote. U svakom slucaju, takvi su se pobrinuli da Parafi budu zabranjeni na sarajevskom radiju, te da u kasnijim godinama iz sarajevskih medija, pogotovo elektronskih, bude istjerano sve ono, zakljucno s Laibachom, sto je u kulturnom smislu formiralo generaciju. U pamcenju su ostale dvije mlade komesarke, Darinka Kecman i Jagoda Lazetic, koje su se tokom osamdesetih bavile istjerivanjem vraga iz socijalisticke omladine.

Art club ubrzo je zatvoren ili je stavljen pod kontrolu povjerljivih omladinaca, onih kojima se moglo vjerovati, i tako je pao kao zrtva na putu jedine pozitivne revolucije nasih zivota, one revolucije u kojoj se Sarajevo definitivno urbaniziralo i u kojoj je Jugoslavija, barem u kulturnom i socijalnom smislu, postala jedna normalna liberalna europska zemlja kakva ce ostati sve do svoje smrti. Ta cinjenica nece ni u kasnijim zivotima i buducim drzavama biti bas sasvim nevazna, jer da nije bilo jugoslavenskog kulturnog i socijalnog liberalizma, isceznuo bi i onaj tanki urbani i antinacionalisticki sloj koji je zemlje od Triglava do Djevdjelije spasio od totalnog poseljacenja.

U Art clubu svirala je jos samo beogradska grupa U skripcu i to je, barem sto se punkera i neprilagodjenih tice, bio kraj za sva vremena. Ali ima i klubova koji su prezivjeli sve ove godine, koji postoje i danas i u kojima se, kao u muzejima, mogu jos uvijek osjetiti boje, mirisi i zvukovi jednog davnog vremena. U tim klubovima generacija je lijecena od nekih buducih bolesti za cija imena tada nismo ni znali jer se samo lik iz filma Decko koji obecava zvao Slobodan Milosevic i igrao ga je Aleksandar Bercek i bio je punker, taj Slobodan Milosevic.

USMJERENO OBRAZOVANJE

U junu 1980. je u Oslobodjenju izisao konkurs za upis u srednje skole prve generacije ucenika koji ce se obrazovati po sasvim novom planu i programu i u skladu s najnovijim smjernicama u razvoju socijalistickog samoupravljanja, usvojenim tko zna kad i tko zna gdje, te s potrebnom da se izbjegne stvaranje nove armije mladih koja ce zavrsiti na birou za zaposljavanje jer su zavrsili neadekvatne srednje skole. Po novom, svaka ce skola stvarati strucnjake iz raznih domena, svaki ce ucenik nakon cetiri godine imati svoje zanimanje i svako zanimanje bit ce na odredjeni nacin proizvodno zanimanje. Pricalo se da je cijelu tu stvar izmislio Stipe Suvar, a s televizije smo saznali da se ona zove "usmjereno obrazovanje". Ko biva, usmjeri te da ne krades bogu dane i da ne zavrsis kao oni veterani s gimnazijama koji, evo, vec petnaest godina cekaju posao, a da nitko ne zna koji bi posao za njih uopce bio.

U tom konkursu bilo je nabrojano nekoliko stotina razlicitih zanimanja, a uz svako je zanimanje stajao broj sretnika koji ce biti primljeni - naravno, u skladu s uspjehom postignutim u osnovnom skolovanju. Gradska djeca, djeca iz Centra i iz finih porodica su, naravno, vec iz kuce bila usmjerena na ona zanimanja koja su najvise slicila na ukinute gimnazije i vec iz njihovih se imena moglo znati da s njima nikada nece naci posao, ali tko bi i trazio posao kad su ionako svi racunali da ce posvrsavati fakultete, postati doktori, inzinjeri i pravnici i popeti se na jos jednu stepenicu vise od one na koju su se ispeli njihovi roditelji. U to vrijeme zivot je bio strasno uredan, buducnost se cinila jako predvidljivom, a jedini uvjet za srecu bio je da si marljiv i poslusan, da se drzis dobrih obicaja i reda u drustvu i da ne cinis nista sto bi iznevjeravalo davno zamisljeni ritual drustvenog poretka.

Ali, naravno, drzava i vlast nisu bili bas jako zadovoljni sto se gradska djeca tako ponasaju i sto zaziru od proizvodnih zanimanja i rada koji stvara visak vrijednosti, pa su u startu pokusali razbiti instituciju elitnih sarajevskih skola, najprije Prve gimnazije, u kojoj se uz gospodska i besmislena zanimanja organizatora kulturnih djelatnosti, pomocnika prevoditelja i suradnika u nastavi za grcki i latinski ili turski i arapski, citav bataljon djaka trebao skolovati za - postare! Na jednog kulturnjaka je po planu dolazilo deset postara, na jednog odlikasa iz opcine Centar deset propaliteta iz citavog sarajevskog okruga. Racunalo se na to da ce najezda buducih postara razbiti elitni i u intenciji antisocijalisticki i nazadni koncept i tradiciju Prve gimnazije.

Tog ljeta roditelji su panicno i na sve strane trazili veze i stele za svoje male landohane koji bas i nisu bili takvi odlikasi kakvi su trebali biti za upis na kulturoloski smjer, pa su na jesen prvi ce i prvi ef razredi umjesto po trideset ucenika brojali po cetrdeset i nesto buducih organizatora kulturnih aktivnosti. Vecina njih ce uz manje ili vece teskoce nakon cetiri godine zavrsiti svoje srednje skolovanje, kao sto ce ga zavrsiti i vecina postara, ali ce - gledano s povijesne distance, biti malo onih koji ce se u zivotu baviti nekom kulturom, a bas nitko od njih nece naci - vjerojatno ni traziti - posao kao organizator kulturnih aktivnosti.

U osnovi, moglo bi se reci da je u zivotu bilo dovoljno upisati dobru skolu i zauvijek se naci na putu s kojeg vise nema skretanja, ali koji nije vodio u srecu i blagostanje, nego je djecake i djevojcice smjestao u odredjeni kontekst u kojem ce ostati dozivotno, bez obzira na to hoce li postati bogati ili ce se pretvoriti u puku sirotinju. Ni rat to nije mogao promijeniti. Rat je proizveo samo to da se nasi zivoti vise ne referiraju na zivote nasih roditelja jer je stepenica na koju smo se mi ispeli postavljena iznad rusevina, a ne iznad stepenice na kojoj su bili oni. Te rusevine su, naravno, metafizicke naravi i prije se ticu osjecaja nego cinjenica iz stvarnog zivota.

Tog davnog juna jedno je zanimanje iz konkursa u Oslobodjenju bilo pravi hit. Svi su pricali samo o njemu i svi su se smijali, a nikome nije padalo na pamet da se pokusa upisati u skolu u kojoj se vec nakon dvije godine dobijala kvalifikacija: mesar klac. Smijali smo se tome sto je koljac postao klac. Nismo nista

znali o pojmu politicke korektnosti, ali su nam razlozi bili jasni. Jer tko bi na ovom svijetu svoje dijete dao da se skoluje za koljaca? I to takvog koljaca za kojeg nitko nikad nece reci da nije koljac, nego je heroj.

PROROCI

Da nisi bio skeptik i kukavica, ne bi bilo ni ovog tereta nostalgije. Uspjesni ljudi nisu nostalgicni, sjecanja su im visak i efikasni su taman onoliko koliko su pametni. A ti si uvijek bio pametniji nego uspjesniji, sumnjao si u nesumnjive cinjenice i plasio se vlastite sjene cak i nakon sto je nestajalo svjetla koje bi stvaralo ikakvu sjenu. Tako, recimo, u zimu 1991., nakon sto je na televiziji prikazan onaj film sa Spegeljom i madzarskim masinkama, sinuo ti je usred tvog straha i ocaja genijalan plan: Trebalo bi sad na kredit kupiti jedno dvadeset Jugo Florida, odmah ih prodati i zaraditi tako dvjestotinjak hiljada maraka, a kredite ionako neces otplacivati jer je izvjesno da zapocinje rat, tvornica Crvena zastava ostaje s druge strane fronta, na buducoj agresorskoj strani, pa ce svi nedovrseni novcani odnosi biti zauvijek suspendirani, a tvoj dug postat ce neka vrsta ratnoga plijena s kojim ces se hvaliti unucima. Da je ta ideja pala na pamet nekom prakticnijem, nekome tko nije kukavica, ona bi usla u antologiju najuspjesnijih i najpametnijih poteza u osvit apokalipse i bila bi zivo svjedocanstvo kako je sarajevski duh neunistiv i nitko nikad nece dohakati pametnoj djeci ovoga grada.

Ili jedna druga, mozda jos bolja ideja! Krajem osamdesetih su u modu usli proroci i prorocice, horoskobdzije, gatare i Kleo Patra, najpoznatiji tranvestit citac sudbine u povijesti Jugoslavije, a njihova popularnost zavisila je samo o hordama onih koji su zazarenih ociju svjedocili o tome sto su sve pogadjaci sudbine uspjeli pogoditi. U biti nista nam se nije ni dogodilo sto nasi proroci i prorocice nisu vidjeli na dnu fildzana, u klupku vunice, u razbacanom grahu ili u aurama iznad nasih glava.

U posjetu Sarajevu bila je dosla poznata zagrebacka glumica, zena opsjednuta prorostvima i horoskopima, sjedio si s njom u kaficu Akademije scenskih umjetnosti i nervirao se jer nije zatvarala usta sve hvaleci Milju Vujanovic koja je predvidjela dan, sat i mjesto raspada Saveza komunista. Pokusavao si zenu uvjeriti kako je tu stvar mogao predvidjeti bas svatko tko je malo pazljivije pratio partijske sjednice, ali nista nije pomagalo. Glumica je ocito bila spremna poloziti dusu na oltar nove religije i uloziti sebe u reklamiranje svakoga tko ce joj, onako ofrlje, reci koja ce nas nevolja zadesiti sutra. I tada ti je palo na pamet da joj se predstavis kao prorok nad prorocima, da je uhvatis za ruku i kazes joj - pazi sad, sve ovo bilo je nista, sve su to prazni pokusaji, soljenje mora, ciscenje Sahare od viska pijeska i sve je to dim pred onim sto cu ti sada reci. Sutra, draga moja, kad sjednes u voz za Zagreb, dogodit ce ti se nesto cega nisi svjesna, nesto sto samo ja vidim i ne pitaj me kako vidim jer ti to ne mogu reci. Dok voz bude prolazio pored Maglaja, tako si joj mislio reci, netko od saputnika u tvom kupeu ce tako strasno prdnuti, tako necujno, podlo i smrdljivo, da umalo neces pasti u nesvijest.

Znas, naravno, da bi se ona nasmijala i da ti ne bi povjerovala, ali nakon sto bi se njezin voz dokotrljao do Maglaja, ta zena bi u sveudiljnom smradu osjetila moc proroka nad prorocima. Od tog casa imao bi besplatnu reklamu i mogao bi za pare proricati sudbinu onih koji bi glumici povjerovali, a povjerovali bi svi jer je glumica poznata, i nitko ne bi primjecivao da se tvoja prorostva ne ostvaruju jer je vazno samo to da se ostvarilo ono prvo i najneobicnije. Tko bi jos uspio predvidjeti da ce bas kod Maglaja neko u kupeu pustiti tihomira?

Nikada te, dragi moj, ne bi otkrili jer se ocigledne prevare nikada ne vide. Oni koji nisu znali za Natronku iz Maglaja i za njezin vjecni smrad po kojemu je ova lijepa bosanska carsija bila poznata svima koji su cesto prolazili pokraj nje, takvi nece ni vjerovati u banalne i jednostavne istine. Nista oni ne znaju o nasoj industrijalizaciji, niti o tome da - iz bosanske perspektive - nema prosperiteta bez smrada. A kada se svi dimovi razidju, rasbistri se nebo iznad domovine, prolistaju grane koje nisu listale pedeset godina i zamirisi behar nad cijelom Bosnom, tada vise nema ni industrije, ni radnicke klase, ni sela i seoskih gazdinstava, a na sve strane siri se samo neutjesni cvjetni miris smrti.

JUGOSVABO

U vrijeme krscanskih blagdana i na ljeto, kad bi se ostatak Bosne selio na more, Jugosvabe su u svojim starim mercedesima i bemveima, s gepecima punim darova, stizali kuci. Nosili su ruzne karirane sakoe ogromnih revera i uske najlonske kosulje sa sirokim kravatama. Lica su im bila ukrasena cupavim crnim zulufima ispod kojih bi s vremena na vrijeme bljesnuo debeli zlatni lanac. Ljutili su se sto smo ih zvali Jugosvabama jer su bili samo "radnici na privremenom radu u inostranstvu", a u grudima su nosili velika snazna srca u koja bi stala cijela Jugoslavija i ne bi nikada iz njih izlazila, nego je cekala te dane kada bi se zajedno s njima vracala kuci. Nitko nije mogao biti takav patriot kao Jugosvabo, nikome otadzbina nije bila takva artiljerija duse kao Jugosvabi i nitko nije toliko volio Tita kao Jugosvabo. Mi drugi bili smo nezahvalni i nismo znali kako nam je dobro, nismo vidjeli kako tuce i ubija "ekstremna neprijateljska emigracija", niti koliko znoja iz insana moze iscijediti strasni kapitalisticki gazda.

U svojim selima Jugosvabe su gradili nove kuce. Te kuce razlikovale su se od svih kuca koje smo ikada vidjeli. Nisu gradjene na dvije ili na cetiri vode. Njihovi krovovi dodirivali su nebo, s balkonima i terasama na sve cetiri strane svijeta, ukrasnim gipsanim stupovima i kamenim lavovima, garazama i velikim gvozdenim kapijama iza kojih je ostajao nevidljivim jedan unutrasnji svijet o kojem nismo puno znali, ali to nije bio razlog da mu se ne podsmjehujemo. Te kuce su tokom sedamdesetih stvarale jedno sasvim novo lice bosanskih sela, lice ruzno, jadno i siroto u svom tesko stecenom i u osnovi prividnom materijalnom

bogatstvu. Jugosvabe su u Bosnu donijeli Bavarsku vidjenu u ranim radnickim jutrima, ocima mamurnog covjeka.

Jugosvabe su ljudi koji vjeruju da ce se jednog dana vratiti kuci. To su ljudi koji kucom smatraju onu ruznu gradjevinu koju kao zaduzbinu i vakuf svoje duse grade u svome selu. Trebaju im godine i godine da shvate kako se zapravo nemaju kamo vratiti, ali tada je najcesce vec kasno, pritiscu godine i ne moze se vise raditi od jutra do mraka, pa onda kao svoj konacni poraz i kapitulaciju prihvacaju povratak i penzionerski zivot u svijetu iz kojega su odsustvovali i greskom su ga smatrali zavicajem. Nikada nisu postali Svabe jer se na socijalnoj ljestvici nisu pomaknuli od Hauptbahnhoffa, a prestali su biti Bosanci jer su svu svoju zivotnu snagu ulozili u to da se odmaknu od bosanske sudbine. Izmedju Bosanca i Jugosvabe razlika je bila kao izmedju novog fice i starog mercedesa. Ta razlika se najbolje uocavala na Jadranskoj magistrali. Nitko te u najgoroj okuci nije tako strasno preticao kao Jugosvabo jer nikome osim njemu nije bilo toliko vazno pobijediti u toj utrci, vaznijoj od zivota i smrti, utrci koja je zapravo dokazivala da je zivot uopce imao smisla. Jer cemu smo se zlopatili sve te godine, radili najgore poslove na svijetu i bolovali samocu nerazumljivih rijeci stranoga jezika ako ono jedino do cega smo dosli, taj auto, nije vrijedno izgubljenog vremena i ako ne moze preteci najobicnijeg ficu.

Prica o Jugosvabama trajat ce onoliko dugo koliko bude trajala i prica o Jugoslaviji. Ti ljudi podijelit ce sudbinu svoje zemlje, nestat ce preko noci ili u jednom jedinom danu, onda kada postanu svjesni da je dug prema otadzbini isplacen, a ona kuca-nesretnica u rodnom selu zapaljena. Tada ce Jugosvabe postati dobri Srbi, Hrvati i Bosnjaci, a "ekstremna neprijateljska emigracija" uvuci ce se u njihova srca, bas na ono mjesto na kojem je bio drug Tito i centralni komitet. Sve ce se tako promijeniti osim jedne stvari: Ti ljudi iznova ce biti veci patrioti od nas i nece propustati priliku da nas pouce nacinima na koje se trebaju voljeti novostecene domovine. S nekom vrstom sladostrasti mnogi ce bivsi Jugosvabo gledati izbjeglice kako se povlace po njemackim ulicama i mozda ce bas tada shvatiti kakvog je smisla imao odlazak na "privremeni rad u inostranstvo". Naravno, uvijek ce biti i onih drugih koji ce i dalje osjecati istu onu staru griznju savjesti i pomagat ce svoja sela i zaseoke, svoje zemljake i izbjeglice, dopustati da budu prevareni i opljackani od roda rodjenog i nikad ih nece prestati zuljati taj kamencic zavicaja u cipeli.

Rijec Jugosvabo nestala je sasvim iz upotrebe godine 1991. Danas ju vise nitko ne koristi, a vec ima i onih koji ne znaju niti sta je ta rijec znacila. Pogrde, uvrede i psovke najduze zive u jeziku i iscezavaju iznimno rijetko, tek ako iscezne kontekst u kojem su bile moguce. Ali kada se to dogodi, takve rijeci iscure iz jezika kao voda iz oluka nakon kratkog ljetnog pljuska.

MARKETING

Nismo mi shvacali smisao marketinga i reklame, ali su na cijeni bile kemijske olovke na kojima nesto pise, makar - UPI Sarajevo, i smatrali smo ih vrednijim od svih onih pozlacenih penkala koja su brizni ocevi kupovali svojim kcerima odlikasicama. U to vrijeme jos nisu bile izmisljene solidne boje za metal i plastiku ili ih barem nije bilo u Sarajevu, pa bi se natpis UPI Sarajevo izbrisao vec nakon desetak dana i ostajala je samo ruzna sugava plasticna olovka. Vrijedila je samo dok je na njoj bilo reklame jer nikada nije bila vazna kao stvar, nego kao natpis na stvari. Dok je trajao natpis, mogao si, recimo, lagati da ti je amidza direktor UPI-ja.

Prva ozbiljna velika sportska manifestacija u Sarajevu bio je STENS '73, svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu koje se odrzavalo u novootvorenom sportskom centru Skenderija. Dosli su svi oni strasni Kinezi, pa Francuzi, Madjari i Dragutin Surbek. Nama se djeci ucinilo da se cijeli svijet prelio u Sarajevo, na nase ulice i u kafane te da su svi ti londoni, parizi, njujorci, pekinzi i kako se vec zovu gradovi koji nisu Sarajevo ostali potpuno prazni jer su svi dosli kod nas. Svugdje smo vidjali penkala STENS '73; s ponosom su ih nosili nasi odrasli dok god je trajalo svjetsko prvenstvo i nije bilo nikakvog nacina da mi do njih dodjemo. Kada prvenstvo prodje i kada oni izgustiraju svoja penkala, bit ce vec kasno jer ce natpisi biti izbrisani.

Puno solidnijim su se pokazali privjesci za kljuceve STENS '73. Trajat ce godinama, u nekim slucajevima i desetljecima, ali mi cemo imati malo koristi od toga jer smo jos tako mali da nismo dorasli do vise od jednog kljuca, onog kojeg su neki nosili na kanafici oko vrata, a za jedan kljuc nitko ne uzima privjesak. Osim toga, prema socijalnom ukusu tadasnjeg Sarajeva cinilo se neprilicnim da djeca raspolazu privjescima za kljuceve.

Sa STENS-om je zapravo i zapocela moda reklamnih privjesaka. Uskoro ih je dijelila svaka ozbiljnija firma, tako da su s vremenom i djeci prestali biti statusnim simbolima, kao sto su i reklamne olovke izgubile na smislu u vrijeme kada su bas sve olovke postale reklamne. Ali u neka doba pojavili su se privjesci i olovke koji nista nisu reklamirali, ali su prodavani u trafikama kao dobar fol. Recimo, pocetkom osamdesetih se u svim kioscima "Oslobodjenja" mogao kupiti privjesak za kljuceve u obliku futrolice u kojoj je bio pravi mali alat: minijaturni cekic, francuski kljuc za odvrtanje sasvim malih matica i srafciger s vise dodataka za razlicite tipove sitnih sarafa. Vidi, ovo je jako prakticno - rekao je neciji otac i svome sinu kupio prvi privjesak za kljuceve u zivotu. Vidi, ovo je jako prakticno - rekao je i drugi otac, pa treci, cetvrti i sto cetvrti, a onda su zaredali rodjendani, pa su skolski drugovi skolskim drugovima kupovali privjeske s malim alatima, a onda je nekoliko privjesaka doslo i od neke skrte ujne ili tetka. U svakom slucaju, onaj tko je jednom dobio privjesak s malim alatom na kraju ih je imao najmanje deset. Ti privjesci prenosili su se s kljuceva na kljuceve, ostajali su bez kljuceva po raznim dzepovima, ladicama i skolskim torbama i dugo je trajalo uvjerenje kako se radi o strasno prakticnoj stvari, alatu koji ce jednoga dana za nesto svakako zatrebati jer se znalo da postoje sitni sarafi i minijaturne matice, premda nitko nije mislio o tome kada cemo ih i zasto zavrtati i odvrtati.

Tih malih alata bilo je toliko da su trebale proci godine i ratovi da konacno budu izgubljeni. U medjuvremenu otkrivena je ipak njihova funkcija, pronadjen je taj sitni saraf, eno ga na svakim naocalama i povremeno ga stvarno treba zavrtati, ali tada je tesko naci privjesak s malim srafcigerom kao sto je i inace tesko naci sve te prakticne stvari kada ti konacno u zivotu zatrebaju.

Vrhunac marketinga kojem nasa generacija nikada nije dorasla jer se prekasno rodila i jer je izgubila pojam o tome kako treba izgledati gospodin covjek, bile su kravate s utisnutim reklamnim znakovima radnih kolektiva i sportskih manifestacija. Recimo, modra kravata sa znakom Mediteranskih igara u Splitu, tri olimpijska kruga koji se utapaju u valovitom moru, ili slicna kravata sa znakom Zimske olimpijade u Sarajevu. Moguce ih je jos uvijek vidjeti po Sarajevu, kod starijih ljudi i tuznih penzionera, kod sirotinje kojoj je zivot jednostavno iscurio a da nikada na vrijeme nije dosla na mjesto na kojem se dijeli sreca i bogatstvo. Ili su ti ljudi s kravatama ZOI '84 nekada stvarno bili bogati i sretni.

RED FUDBALSKIH STVARI

Da je Bog igrao fudbal nosio bi desetku na dresu. Nismo znali zasto je to tako jer smo bili previse mali da bi mogli shvatiti strategiju nogometne igre, ako je u to vrijeme strategija uopce i postojala i ako se nije igralo po rasporedu i pravilima iz albuma sa samoljepljivim slicicama Fudbaleri i timovi u kojem su postojali samo bekovi koji su se kretali otprilike kod korner zastavica, halfovi koji su bili blize centru, centarhalf koji je stajao izmedju njih, lijeva i desna polutka u plicaku protivnicke polovine terena, lijevo i desno krilo kod protivnickih korner zastavica i centarfor koji je prema nasem djecjem rasporedu ili je takvo bilo stvarno stanje stvari - tko bi to sad znao, uvijek stajao negdje oko tacke jedanaesterca. Ali ako je zaista tako bilo zasto bi onda desetka bila Bozji broj kad ju je na ledjima nosio igrac koji je po formacijskom rasporedu trebao biti samo neka lijeva polutka? Nismo razbijali glave ovom vrstom pitanja, nego smo kao pravi mali mitomani vjerovali da magija desetke izvire iz nekolicine velikana - bili smo u pelenama dok su igrali! - koji su taj broj nosili na ledjima. Prvi od njih bio je, naravno, Pele koji je karijeru poceo prije nego sto smo se rodili, kao sedamnaestogodisnjak na Svjetskom prvenstvu u Svedskoj 1958., a prakticno ju je zavrsio na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1970. Kasnije je, istina, igrao u njujorskom Cosmosu, ali to vise nije bilo fudbal, nego se radilo o bajci u koju si morao vjerovati i u koju smo svi vjerovali. Pele je bez ikakve sumnje i na nevidjeno bio najveci i najveca je bila ta desetka na njegovim ledjima.

U nas su tih godina broj deset na dresu nosili ljudi koje su Vladanko Stojakovic, Radivoje Markovic i Mirko Kamenjasevic najcesce zvali poslovodjama. I to je bilo zbunjujuce! Rijec poslovodja djelovala je skoro kao uvreda jer je poslovodja bio onaj mrki covjek iz granapa ili samoposluge koji je za uhom imao tintnblaj olovku i stalno je nekoga provjeravao, bilo kupce, bilo prodavacice, bilo one medju nama koji su vec tada shvatili da sve sto od zivota uzmes ne moras i platiti te da je cijena novca cesto veca od cijene hrabrosti. Te nase poslovodje zvale su se Jurica Jerkovic, Momcilo Vukotic i Jovan Acimovic. Igrali su u jakim klubovima, vjecnim favoritima drzavnih prvenstava, za koje su navijali oni koji vole pobjednike. Da su se odlikasice iz prvih klupa zanimale za fudbal, one bi sasvim sigurno navijale za Zvezdu, Partizan i Hajduk. Ti si svoju jedinicu iz matematike ispracao sa smijeskom, a one su plakale kad bi jednom godisnje dobile cetiri plus umjesto pet. Njihova srca jednostavno ne bi izdrzala navijanje za Zelju.

U to vrijeme originalni dresovi se nigdje nisu mogli kupiti, niti si znao ikoga tko je imao pravi dres. Umjesto toga mama bi ti za rodjendan kupila plavu adidas majicu. Bio si sretan, iako ti je odmah zabranila ono sto si tad morao uciniti i zbog cega se majica uopce i kupovala, a to je da penkalom, flomasterom ili selotejpom u boji na ledjima napises broj. Dugo je trajalo to natezanje, moljakao si danima, sedmicama i mjesecima i nakon sto bi majica vec sasvim izblijedila i nakon sto za mamu vise ne bi bila nova i skupa stvar uzimao si prirucni pribor, rasprostirao majicu na stolu i tada je nastajala prava muka. Koji broj napisati? Broj devet koji daje golove i na ledjima ga nosi Jozo Bukal, broj jedanaest koji izvodi kornere, a izvodjenje kornera ti se nekako cinilo kao najintelektualnija stvar u fudbalu ili broj deset za kojeg bas svi znaju da je najveci?

Mislio si tada da se golman postaje po kazni, da u obrani igraju igraci koji nisu bili u stanju nauciti kako se daju golovi, da dezurni kostolomac uvijek nosi peticu na ledjima i da covjek postaje starac kada u trideset drugoj zavrsi nogometnu karijeru. Danas znas da nista od svega toga nije istina, premda ti nitko nikad nije dokazao da je suprotno. Odrastanje te je upristojilo i navelo te da vjerujes u stvari u koje vjeruju odrasli. U medjuvremenu brojevi na ledjima igraca sasvim su se pobrkali. Nekad su na teren istrcavali fudbaleri s brojevima od jedan do jedanaest. To je bilo pravilo igre i nikako nije moglo biti drukcije. Tek kad udje rezervni igrac, tek tada se red brojeva remetio. Na cijelom svijetu postojao je samo jedan izuzetak. Bio je to Johan Croyf koji je imao specijalno odobrenje fudbalske federacije da moze uvijek igrati sa cetrnaesticom na dresu. Red stvari tada je mogao poremetiti samo on.

TELEFONSKI IMENIK

Mjesecni racuni za vodu, struju, stan, televizijsku pretplatu i telefon govore tko je tu nekad zivio. Racun za vodu na ime bivseg stanara, odselio je prije trideset i nesto godina, nitko ne zna gdje je sad i je li ziv, ali mu se ime ponavlja iz mjeseca u mjesec, zivo kao ziva voda, a negdje u nekim arhivima i kompjuterima on se jos uvijek vodi kao da je tu, trosi vodu i o tom trosku dobija redovne mjesecne izvjestaje. Racun za struju na ime pokojnog djeda; pouzdano se zna da je tu umro prije punih dvadeset osam godina, eno ga lezi na Barama, u osuncanoj tisini, sam medju svojima, ali struja koju potrosimo jos uvijek je njegova i njemu imamo zahvaliti sto navecer kad idemo spavati imamo sta ugasiti. Racun za televizijsku pretplatu je na bakino ime, iako je nema tu cetrnaest godina, jer je televizor kupljen tek nakon djedove smrti; on male

ekrane nije podnosio i vjerovao je da pametan i kulturan covjek ima radio, novine i kino, a ne televizor da po cijeli dan u njega bulji. Racuni za stan i telefon su na imena zivih i prisutnih, ali samo u ovoj kuci, a u nekom drugom domu raspored je drukciji, opet s imenima mrtvih i odsutnih.

Tako je bilo uvijek, u starim kucama i stanovima, tamo gdje se dugo zivi i zidove bi vec trebalo ostrugati jer su slojevi boje stvorili palimpsest koji se vec ljusti i red bi bio vratiti se temelju zida i opet poceti ispocetka, sloj po sloj boje, sve dok jedne godine, vec puno stariji, ne ostruzemo i njih. Nema u tome tuge i kajanja, ali nije tako s imenima mrtvih i odsutnih na svim tim racunima. Nazvati nadleznu sluzbu, podnijeti molbu na nekom salteru, mrtva imena zamjeniti zivim, sve nam se to cini kao izdaja koju ne smijemo uciniti ako ne postoje prakticni razlozi i ako nas ovog puta utjesni zakoni birokracije ne natjeraju na to.

Sarajevski telefonski imenik uvijek je bio pun mrtvih dusa. Mozda je tako i s imenicima drugih gradova, to ne znamo, ali koliko smo samo puta upucivali nekog na svoj broj preko imena mrtvih predaka. Ime necijeg mrtvog oca, majke, djeda kuca zivim srcem ciji broj trazis u telefonskom imeniku i bas nikad ne pomislis kako bi bilo prakticnije da ljudi vode vise racuna o tim stvarima i brisu one koje je smrt vec zbrisala s lica zemlje. Kao sto se ulice i trgovi naseg grada ne zovu po zivima, tako se ni mnogi od nasih telefonskih brojeva ne zovu po nama. Onome tko upita zasto je to tako bolje je nista ne reci jer mu odgovor nikada nece biti jasan. Da hoce, ne bi ni pitao.

Sa strahom se uzeo u ruke ovaj novi posthistorijski telefonski imenik Sarajeva u kojemu vise nijedan ili skoro nijedan broj nije onaj od prije rata. Numerologija nasih zivota nije ista i ne bez ceznje sjetimo se brojeva koji vise nista ne znace, na koje se nitko ne javlja osim onih ledenih elektronskih bogova koji samo ponekad imaju glas muskarca ili zene, posljednjeg Adama i Eve, i obavjestavaju nas da ta linija ne postoji, da je taj broj iskopcan, kao da je rijec o linijama i brojevima, a ne o zivotima, ali puno cesce mali ledeni bogovi oglasavaju se kao elektronski signali koji nas podsjete na nase drage i mile onako kao sto nas na njih podsjeti urna sa pepelom i grob. Plasio si se da ce uz nove brojeve ici i nova imena i takva te je dragost obuzela kada si u novom telefonskom imeniku svoga grada pronasao mrtve, desetine njih, koji nisu dozivjeli rat, nego su umrli davno, nekom obicnom sarajevskom kosevskom smrcu i danas traju uz neke nove brojeve, zivi medju zivima, kao da se nista nije dogodilo, kao da bomba nije pala medju njih. Oni su dokaz nekog viseg sentimenta, mozda povrsnosti i neurednosti iz koje se taj sentiment radja, ali o cemu god se radilo drago ti je i ne pada ti na pamet da objasnjavas zasto ti je drago. Na svijetu vjerojatno postoje gradovi u kojima se imena mijenjaju po nekom automatizmu, u kojima su mrtvi doista mrtvi i mjesto im je samo na grobljima, u kojima se placa globa ako svoje mile i drage nisi odjavio sa svojih racuna za vodu, struju, stan i telefon, ali ovo nije jedan od tih gradova i vjerojatno nikada nece ni biti. Smrt tijela tu nije isto sto i smrt imena, a u imenima su, kao sto dobro znamo, sacuvane zauvijek duse stvari.

NESVRSTANI SVIJET

Sandro Pertini, talijanski predsjednik, stari partizan, pomilovao je devetog maja 1980. bijeli mramor iznad Titove glave. Dodir tople staracke ruke i hladnog kamena izmamio je suze bezbroj Jugoslavena. Nisu te suze bile suze za marsala, nego su bile suze za nesto neizgovorivo, ono sto osjecas ili ne osjecas, kada vidis starca, dobrog starca, u neposrednoj blizini smrti. A ona covjeku nikada nije bliza nego na sprovodima i dzenazama, u casovima kada postajemo intimni jedni s drugima jer sudjelujemo u ritualu koji nije nas, nadamo se da nikada nece biti nas, ali znamo da smo u osnovi vec mrtvi i da je samo pitanje vremena i rasporeda okolnosti hoce li nasa staracka ruka dodirnuti njegov mramor ili ce njegova ruka dodirnuti nas.

Godinu ili dvije nakon tog sprovoda Sandro Pertini je dosao u Sarajevo, provozao se gradskim ulicama u crnom mercedesu i cuo ljude kako skandiraju: Sandro, Sandro... Bio je tad duboko potresen, pricao je da nigdje nije primljen kao u Sarajevu i da se ni u jednom gradu nije osjecao tako: da mu je zafalilo prijatelja samo bi izisao iz mercedesa, uhvatio prvog prolaznika pod ruku i taj bi mu vec bio prijatelj. Naravno, Sandro Pertini je sve pogresno shvatio. Ljudi su mu skandirali jer je bio takav dan, suncan, dosadan i kao stvoren za pasjaluke. Jeftini, iracionalni i u osnovi potcjenjivacki sarajevski humor funkcionirao je savrseno. Stranac je bio duboko dirnut koliko ga volimo, a mi smo bili kiselo sretni jer ne konta da ga zajebavamo. Osjecaj kisele srece je endemski sarajevski osjecaj, nesto kao covjecija ribica, velebitska degenija i vegeta. Nigdje toga nema osim kod nas, a samo mi znamo da je i bolje sto nema.

Nekoliko godina kasnije umro je i Sandro Pertini. U nekom malom obicnom rimskom stanu u kojem je zivio i dok je bio predsjednik. Televizija je pokazala slike, siva obicna ulica s dvije-tri zene u crnini i to je bilo uglavnom sve. Taj svijet bio je susta suprotnost onom svijetu u kojem smo mi zivjeli. Kada je u nas nesto znacajno, onda to treba tako i izgledati jer mi velicinu stvari, kao i velicinu ljudi, mjerimo slikom kakvom nam se prikazuju. Pravo siromastvo mora imati privid bogatstva o cemu jednako svjedoce sjaj zlatnog zuba u ciganskom osmijehu i epolete na marsalskoj uniformi druga Tita. Talijani su nesto drugo jer oni nisu siromasni i to nema veze s tim imaju li ili nemaju para.

Nasem shvacanju svijeta i zivota puno je blizi Keneth Kaunda, onaj veliki crnacki predsjednik s najvecom maramicom na svijetu koji je ispred onog istog bijelog mramora plakao deset minuta kao rodna godina. Tad pojma nisi imao zali li stvarno taj covjek Tita, ali si mogao biti ponosan jer si Jugoslaven i jer Kaunda place kao sto place Jugoslavija. Bila je to slika tuge, ali ne i tuga sama. Nikad tu sliku neces zaboraviti, ali ju isto tako nikad neces sebi objasniti.

Izmedju Sandra Pertinija i Kenetha Kaunde smjestio se bio sav nas nesvrstani i socijalisticki svijet. Gledano iz danasnje perspektive cine se kako smo se u njemu svi savrseno snalazili. Vjerovali smo tada kako smo cijenjeni i voljeni, a vaznije je vjerovati u to nego stvarno biti cijenjen i voljen. Istovremeno smo imali sliku svijeta po vlastitoj mjeri i po mjeri nasih osjecaja. Znali smo zasto je vazna velika bijela maramica i sta zapravo znaci staracka ruka koja miluje ledeni bijeli mramor. Moglo bi se na neki nacin reci da smo bili

pametni. Ta pamet je u medjuvremenu iscilila jer je nestalo slike na koju smo se pozivali i s kojom smo se identificirali. Mogla je ta slika biti lazna, ali je bila nasa i kroz nju smo se medjusobno sporazumjevali. Nakon sto smo je izgubili, malo toga nam je bilo jasno. Osim sto nam se danas ucini kako je sav zivot koji zivimo postao lazan, a istinite su samo njegove najstrasnije i najkrvavije slike.

Nikada vise nikog necemo tako prevariti kao sto smo prevarili Sandra Pertinija. Covjek je umro vjerujuci u nasu ljubav. Nikome nece pasti na pamet da ista skandira kada crni mercedes opet bude prolazio. Onome tko se u njemu bude vozio vise nece biti potrebne nase rijeci, a mi vise necemo imati nijedan razlog pod kapom nebeskom da ga provaljujemo.

FJODOR FEDCESIN

Svake godine dok po gradskim pijacama budu sazrijevale tresnje sjetit ces se barem jednom Fjodora Fedcesina. Ne znas tacno kakva je njegova veza s tresnjama, zasto su u istom predsoblju tvoje glave, vjerojatno bi se naslo logicno objasnjenje, ali ga ne trazis jer prica nije toliko vazna da bi se oko nje mucio. Prolaze ljeta, rastu negdje deponije zaboravljenih dogadaja, ljudi i stvari, i vec je odavno medu njima trebalo za Fjodora Fedcesina biti mjesto. Davno si ga trebao zaboraviti jer je ostao zaboravljiv, neprimjetnog obicnog lica, bez velike biografije, ni prijatelj, ni darovit, ni zao, ni duhovit, uocljiv samo po svojoj smrti koju ionako hoces prebrisati, ni danas je ne zelis spominjati, a pogotovo ne opisivati je, premda je rijec o jednoj od najkrupnijih i najstrasnijih sarajevskih smrti tvoga zivota, ali ako nista na ovom svijetu nije bilo Fjodorovo, onda barem neka samo njegova ostane ta smrt i neka bude zaboravljena kao sto je trebao biti zaboravljen on, a jos uvijek nije, ne znas zasto, nego se svake godine pojavljuje dok po gradskim pijacama, sarajevskim i svim drugim, gledas kako zriju tresnje.

U ono vrijeme krajem osamdesetih kada je svatko mogao objaviti svoju knjigu, sve je bilo poezija i svasta je bilo proza, Fedcesinu se nekako nije dalo. Jesu li ga izdavaci odbijali, jesu li njegove blijede price kliznule s urednickih stolova ili su na njemu recenzenti kanili oprati svoje oneciscene savjesti vjerujuci da ga mogu odbiti jer je bio bezopasan, nista se od svega toga vise ne zna, tek Fjodor Fedcesin je obje svoje knjige, jednu pjesama i jednu proze, objavio u vlastitoj nakladi ili pod firmom nekog fiktivnog izdavaca, izmisljenog samo da bi jedan mali, ali uvjereni pisac mogao ostvariti svoj san. Knjiga proze zvala mu se Sabrano djelo. To mu se cinilo kao zgodan fol, krizarskim namjernicima bila je to banalna doskocica, a sudbina je znala, mudra i mracna, kako je to Znak i kako je rijec o najtacnijem naslovu u historiji nase male knjizevnosti. Svaki primjerak svog Sabranog djela Feda je svojerucno potpisao, plavom kemijskom olovkom, jednom od onih losih, koje kratko traju i po papiru ostavljaju neuredne slinave tragove i mrlje na kojima se katkad otisne i prst onoga koji s takvom kemijskom pise. Na svojim je knjigama, slucajno, Feda Fedcesin uz potpis ostavio puno tragova svojih prstiju. Ti tragovi su kroz vrijeme promijenili svoj smisao, dobili su neku svrhu, bolnu i dirljivu, ako tih knjiga vise igdje ima i ako jos itko na ovom svijetu cuva Sabrano djelo tog neprimjetnog sarajevskog mladica.

Bavio se on i fotografijom. Slikao je neke crno-bijele fotografije, umjetnicke. Vidali smo ih po izlozima radnji, medu konfekcijom i sitnicama koje nitko nece kupiti, na provizornim izlozbama nezabiljezenim u novinama, izlozbama koje zapravo nisu ni postojale, osim u njegovoj glavi i u snu koji je kao i svaki drugi san, svejedno o cijoj je glavi rijec, bio vrijedan postovanja jer je bio neostvariv. Samo sni koji se ne ostvaruju ostaju da zive, dok ostvareni sni bivaju zaboravljeni i pocisceni jer ih sanjac naknadno dozivljava kao oblik samoponizenja. Zato nam se cini da uspjesni ljudi, oni koje sretna zvijezda prati i u kataklizmi, nemaju velikih snova.

Nije Feda Fedcesin pisao lose price, nisu njegove pjesme bile losije od sarajevskog prosjeka, nisu od njega bolji cak ni svi oni koje danas slavimo po raznim antologijama, ali to nije moglo biti dovoljno. Nikako ne u njegovom slucaju. Kada se rodis takav, obican i blijed kao akvarel, u gradu koji voli neobicne, makar bili ludi, zli i opasni, i cija je blijeda slika, visestoljetna magla i usamljenost medu planinama proizvela potrebu za jarkim bojama i ljudima zivljim nego sto je Feda ikada znao biti, tada jedino mozes biti zaboravljen. Ili mozes biti pamcen u neobjasnjivoj, vjerojatno iracionalnoj, vezi sa sazrijevanjem tresanja na svim sarajevskim trznicama ovoga svijeta.

Ali eto vidis, zapoceo si ovu pricu s Fjodorom i on se protiv tvoje volje odjednom pretvorio u Fedu. Bez ikakvog objasnjenja i bez potrebe za objasnjenjem. Mogao bi to sad ispraviti, ali neces jer je i to neki znak, i to je neki trag. On ostaje za njim i to treba postovati. Tog covjeka nisi nikada upoznao, premda si ga cesto vidao, ali nisi imao volje, niti si imao vremena, niti je tvome zivotu Feda Fedcesin ikada bio potreban. To je ta strasna istina o prirodnoj selekciji, onima koji jedu i onima koji bivaju pojedeni, te o tapirima koji su tu samo da potvrde istinu da nikada neces biti ostavljen na miru ako zaista zelis da te cijeli svijet na miru ostavi.

APSOLUTNO TVOJ

Disco era zavrsila je onoga dana kada je u Suto Orizari, skopskom predgradju i najvecem ciganskom gradu u Europi, onaj crnac iz Boney M ozenio jednu lokalnu ljepoticu. O tom svecanom dogadjaju javili su Ven, Duga i Ilustrovana Politika, ali nas nacionalni ponos nije porastao, nismo se osjecali pocascenima, nase rijeke tekle su mirno i, u osnovi - bilo nam je sasvim svejedno sto je jedna nasa posla za jednog njihovog. Da se covjek ozenio nekoliko godina ranije, sve bi drukcije izgledalo, ali disco je bio mrtav, bas sasvim mrtav, a grupa Boney M pretvorila se u slatkastu uspomenu na vrijeme totalnoga kica i njegov najgrozniji proizvod koji je spajao dva seljakluka, crnacki i njemacki. Premda je zapravo bilo malo onih koji su znali da je Boney M njemacki produkt i da iza njega stoji jedan od onih tipicnih hansova ili fricova, stanoviti Farrayan ili tako nekako, koji je izmislio i naseg mladozenju i njegove tri pratilje.

Nekako u sumrak disco ere u Sarajevu se pojavio bend Mirzino jato za koji se dugo vjerovalo da je nesto najgore na jugoslavenskoj pop i rok sceni, na kojem su se izivljavali bas svi domaci kriticari i koji je sluzio kao ocita potvrda da nema tog papanluka na svijetu od kojeg mi ne bismo napravili jos gori papanluk. Mirzino jato predvodio je Mirza Alijagic, covjek ciji je glas bio dublji od Postojnske jame, a osnovna znacajka scenskog nastupa bila mu je da se nikad ne smije. Covjek je bio smrtno ozbiljan u okruzenju dvije ili tri ljepotice, tko bi se sad sjecao broja, a ta ozbiljnost je trebala biti kontrapunkt nasoj balkanskoj prirodi koja nam nalaze da se smijemo ko blesavi cim nam je lijepo zensko u drustvu i jos nas u toj situaciji slikaju. Naravno, Mirzino jato bilo je sarajevska kopija njemackog originala, a pjesme za bend pisao je Sead Lipovaca, vodja Divljih jagoda.

Kao najveci hit te cudne grupe ostala je upamcena pjesma Apsolutno tvoj, zgodna i mjestimicno duhovita igra stranim rijecima i zanrom disco poezije. Naravno, ta duhovitost bila je nehoticna jer da je bila hotimicna, Mirzino jato bi vec tada bilo genijalan bend. Mirza Alijagic nekoliko godina se povlacio po jugoslavenskim pozornicama, a onda je projekt neprimjetno ugasen. Pjevac je karijeru nastavio u horu sarajevske opere, a pratece starlete razmilile su se okolo i stvorile neke svoje karijerice koje ce biti brzo zaboravljene i od kojih nece ostati prakticno nista.

Petnaestak ili dvadesetak godina kasnije vec ce biti zaboravljene i neke dobre i lijepe pjesme, disco ere se sjecaju malobrojni, a vjencanja u Suto Orizari ne sjeca se skoro nitko. Medjutim, pjesma Apsolutno tvoj ostala je u usima bas svima koji su zivjeli u ono vrijeme, premda je nisu culi godinama i premda u toj pjesmi ne postoji ni najmanja kandzica nostalgije koja bi covjeka scepala za dusu. Sarajevo, Bosna i Jugoslavija nisu slicili na tu pjesmu, ona se nije pustala u kaficima u koje smo izlazili, nije je bilo u televizijskim emisijama koje smo voljeli, za nju nije vezana nijedna vazna epizoda iz kolektivnih zivota, ali ipak ona zivi i zivjet ce makar je vise nikada ne culi.

Neki kazu da je umjetnost ono sto traje i sto postoji za vjecnost ili barem za neka buduca vremena. Kada bi to bilo istina, pjesma Apsolutno tvoj bi za nase prilike bila umjetnost. Tolike smo nase knjige zaboravili, tolikih se slikara iz onih vremena vise ne sjecamo i toliko je toga sto smo smatrali vjecnim unisteno na zgaristu sjecanja i u eksploziji koja se dogodila izmedju jucer i danas i koja se uvijek dogadja.

GINA

Zavirivao si posljednjih godina po ormarima djevojackih soba, njusio lavandu i cedar, gledao sve te uredno slozene majice, bluze, suknje i haljine, marame, plahte i jastucnice, prozirne bijele slutnje davnih vjencanica, zreo koliko zreo moze biti onaj koji osjeca njeznost za svijet kojem nikada nije pripadao, svijet urednosti i cistoce, u kojem je sve kao pod crtu i koji se jednoga dana tako lako pretvori u pakao. Nigdje kao u ormarima djevojackih soba mir nije tako miran i ranjiv, kao u mauzoleju neznanih junaka onog rata kojem jos uvijek polazemo vijence. I tako, uhvati te patetika, ali nisi tu sam i znas da moras nesto reci. Pa kazes: "Eto ti ormara ko da ce ti GINA nocas doci!"

Ona, ta djevojka, to ne razumije jer djevojke nikada za GINU nisu znale, cak ni u vrijeme kada su se njihovi momci nocima budili u strahu i znoju jer im je GINA upravo prosla kroz san. Puno smo pricali o vojsci, svaki dan proveden u JNA prenijeli smo u amanet prijateljima i rodbini, posebno zenama, ali sto je to GINA, to nikada nismo mogli reci jer se ne da ispricati i jer je GINA jedna od onih zivotnih pojava koje se mogu samo dozivjeti, koje su uzas trenutka, a nakon sto prodju, ostaju samo kao znak i tema u ruznim snovima.

Formalno gledajuci, GINA je Generalna Inspekcija Narodne Armije. Sacinjavali su je generali koji su specijalno dolazili iz Beograda, uvijek nenajavljeno, ali postojali su valjda neki spijuni, vojni proroci i kasarnske babe vracare koji bi samo jednog dana kazali: Sutra dolazi GINA. Onda bismo do iznemoglosti cistili nase puske, po sto puta preslagivali opremu u kaseti, po kasarnskom krugu sakrivali pornografske casopise i knjige civilne tematike i premirali od straha sto ce se veceras dogoditi. U deset smo lijegali u svoje krevete, slusali povecerje i osjecali neko strasno ponizenje. Naime, znali smo da GINA uvijek dolazi nocu, pocinje s uzbunom, dezurni ce utrcati u spavaonicu, dreknuti - Uzbuna, vojsko! - i mi cemo za pet minuta biti postrojeni ispred soski, odjeveni i obuveni, sa sljemovima na glavama, borbenim rancima i vrecama na ledjima, gas-maskama na bedrima i s puskom o desnom ramenu. Najvece ponizenje koje si mogao zamisliti, najvece za koje do danas znas, jest da te netko digne iza sna i natjera te da za pet minuta budes uredno upakiran u tu smijesnu ambalazu s kojom se, vjerovao si u to vrijeme, ide u smrt cim zapocne rat.

Legao si tako da spavas, jadan kao sto vise nikad jadan neces biti i daleko od doma kao sto daleko mogu biti samo ljudi u vrijeme bez ratova, dugo ti je trebalo da zaspis, borio si se protiv sna da se ne bi morao tako jadan usred noci buditi, ali GINA nije dosla i nitko te nije budio sve do jutra. Proci ce mjesec dana, proroci, vracare i dezurni oficir opet ce najaviti kugu, istim redom ponovit ces sve, jednako uplasen i ponizen leci ces u krevet, a GINA opet nece doci. U cetrnaest mjeseci tvog sluzenja domovini cetrnaest ces se puta spremati za GINU. Nekome je vjerojatno dosla, ali tebi nije nikad. Slika koju o njoj nosis je slika reda, izglancanih kasarnskih podova ciji se beton sjaji do u beskraj jer nista nije tako beskrajno kao hodnik u kasarni. To je slika slozene odjece koju su ispeglali oznojeni dlanovi osudjenika na smrt, to je slika koju danas vidis u urednim ormarima djevojackih soba i ona za tebe ne moze znaciti nista drugo osim kontinuirane nesrece, svakodnevnog cekanja da GINA dodje i svojim ostrim pogledom razreze prizor i jednom zivotu uzme njegov posljednji smisao.

I danas neki djecaci odlaze u neke vojske, uskoro ce u vojsku opet i oni koji se nece sjecati rata i kojima vojska vise nece biti podsjetnik na umiranje, herojstvo i spas zive glave, nego ce u njoj nalaziti mjeru vlastitih ponizenja. Ali ti djecaci su sretni jer nijedna vojska nece biti JNA, niti ce vise biti vojske u kojoj bi se GINA uvlacila u njihove duse, da ostane tamo jos puno godina i marsira kroz snove jednoga zivota koji je nadzivio i tu drzavu i tu vojsku i njezinu strasnu generalnu inspekciju.

O71

Bilo je to ime sastavljeno od tri broja: od nule s kojom sve pocinje, od sedam nebesa, sedam latica ruze i sedam krugova u Meki, i od jedinice koja je pokazivala da je ovaj grad glavni. Bilo je to ime od slucaja, kao sto su slucajni svi pozivni brojevi i svi brojevi u zivotu koji nesto znace. Upamcen u vremenu kada jos nisi ni telefonirao, bio je prvo ono sa cim si usao u svijet odraslih razgovora, onih koji se vode na daljinu, kada nisi tu, a neko te ceka i misli zasto se jos ne javljas i je li ti se nesto dogodilo. Prije broja 071 nije bilo drugih telefonskih brojeva, kao sto prije Sarajeva nije bilo drugih gradova. Njegovo ime ostaje upisano u sve papire o tvom postojanju, od prvog do posljednjeg, jer se sve moze promijeniti, svaki podatak o postojanju, cak se ni ti ne moras zvati onako kako se zoves, osim imena grada u kojem si iz nicega u znaku sedmice ti jedini dosao na svijet. Svi njegovi glasovi odazivali su se na broj 071.

Nikada te niko na tvome jeziku nije pitao koji je pozivni broj Sarajeva. Odakle su ga svi znali? Ako jednom ostaris, strasno ostaris, pa zaboravis sve sto si znao, lica, ljude i ono sto je izmedju njih i sto ih spaja, ako jednom ne budes znao ni svoje ime i budes samo srce koje kuca i nista s ovim svijetom nema, ti ces i dalje znati koga nocas zove 071. Odakle ces znati?

Elektricni svijet trebao bi biti svijet bez osjecaja. O tome kako zive televizori, ves--masine i telefoni, ljudi ne moraju misliti. Ta mrtva bica, mrtvija od virusa, cuvaju te od svake zalosti jer te nikada nece pogledati tuznim ocima psa, ostavljenog negdje u blatu Bosanske Posavine, na mjestu koje se danas zove Arizona. Telefoni nista o nama ne znaju i zasto bi te onda dirnuo njihov nestali broj? Zato sto si se ti ziv naselio medju njih, prodisao u njihovim elektronskim srcima, i zato sto je telefonska numerologija jedina za koju si u onom vremenu mogao znati. Ucenjem pitagorejaca bavili su se samo telefonski imenici.

Broj 071 onda je otisao na groblje starih rokovnika i dzepnih adresara iz godine osamdeset i neke, ispunjenih imenima zivih i mrtvih ljudi i njihovim brojevima koji su svi odreda mrtvi. Tad dirljivim biva i podatak da su nekad, prije dvadeset godina, sarajevski brojevi telefona imali tek pet cifara (tvoj je bio 26-362), a danas podsjecaju na crno-bijele dokumentarce u kojima pogledom trazis registarske tablice fica i tristaca koji prolaze Titovom ulicom, pokraj kafane Park, u cijoj guzvi pokusavas prepoznati necije poznato lice, iako znas da ne bi mogao prepoznati ni sebe iz takve proslosti. Cini ti se nevjerojatnim da si nekad zivio iza broja od pet cifara i osjecas se starim kao neka jako davna historija i nikako ti nije jasno gdje je to vrijeme otislo i zasto ga se vise ne sjecas.

U vojsci si, u Kninu; godina je 1984., kraj augusta. Lokalna posta i dugi niz telefonskih govornica. Zoves svoj dom i otamo ti se javljaju glasovi onih koje volis i koji su za tebe jos uvijek besmrtni. Iza njihovih rijeci cuju se motori automoblila koji prolaze tvojom ulicom, cuje se lavez nekog psa, pomicanje stolice... Ti zvukovi dirljiviji su od rijeci jer su tako daleko i jer ih ne vidis. Nikada vise neces biti tako daleko od doma kao u vrijeme dok si bio u vojsci. Njegov broj tada je bio 071/514-489. Svako ko ti se tad nadvirivao preko ramena mogao je znati odakle si i kamo ces se za trinaest mjeseci vratiti.

Od 1992. su se po sirokom svijetu razmilile Sarajlije u namjeri da na najtoplijem mjestu straha, pod jezikom, sacuvaju svoj zivot. Jedni ga cuvaju tako sto se svakodnevno sjecaju, okrecu njegov telefonski broj barem da cuju glas automata koji ce im kazati koje je tacno vrijeme ili zovu prijatelje kojima nemaju sta reci osim da su dobro i zivo i od kojih nemaju sta cuti osim to isto. Drugi svoj zivot cuvaju tako sto se godinama odvikavaju od njega i svega sto je on bio. Ne telefoniraju, ne javljaju se nikom i svoja lica u ogledalu polako pretvaraju u blijeda lica Amerikanaca. Kada im jednoga dana postane tesko, kada dodju na rub sloma i na liticu zivaca jer na taj rub i na tu liticu dodju svi, svejedno kako se zovu i iz kojeg grada dolaze, prici ce telefonu i utipkati 0038771 i nece znati kako da nastave. Kada im automat kaze da je to nepostojeci broj i da iza 071 vise niceg nema, valjda ce im biti lakse. Ubiti Sarajevo je zlocin osim ako ga ubijas u sebi. Sirom svijeta kucaju srca nasih mrtvih: Oni ce jos dugo vjerovati da je 071 broj Njegovog imena.

CARAPE

U doba mira prirodno dotraja vaju sve stvari. Carape se tro se i nikada nitko za njima nece zaliti, niti ce se netko sjetiti radnje za stopanje carapa koja se nalazila u jednom dvoristu u Titovoj ulici, a onda je nestala jer vise nismo bili tako siromasni ili je isceznula iluzija urednosti svijeta, a s njome i vjera da nijedna carapa ne smije imati rupu i svaka se stvar da popraviti ovakvom ili onakvom zakrpom. Obicaj stopanja carapa bio je slican obicaju odnosenja zimskih kaputa u Higijenu, cim dodje proljece.

Ti kaputi, pogotovo muski, oni sivi teski krombiji, nazvani nekad davno po elegantnoj engleskoj rijeci koja je oznacavala sukno po kojem su se u svijetu nasih djedova prepoznavala zimska gospoda, cesto su trajali vise od deset godina, bili su izvan svake mode i po njima se nije moglo odredjivati vrijeme ljudskog zivota. Cesto bi covjek u istom krombi kaputu prosao put od mladica do starca, ne primjecujuci kako se na njegovoj sivoj podlozi mijenjaju boje vlasi i starost mu, tom kaputu, bolje stoji od mladosti. Carape, kaputi i tamna muska odijela sa dzepovima punim naftalinskih kuglica dotrajavali su kao sto dotrajavaju ljudi. U ritmu na kojem vjernici svih vjera zahvaljuju Bogu u svojim molitvama.

Rat je vrijeme kad sve stvari ostare prije vremena. Najprije nastaje opca smetenost, sve manje je onoga sto ti je potrebno za zivot, prestajes voditi racuna o bojama, mislis samo da ti ne bude hladno, rastajes se od svega sto moze biti zapaljeno ili unisteno, gube se i nestaju stvari koje se nikada ne bi gubile da je mir i da imas vremena o njima razmisljati. Ono cime se sluzis, to se brzo trosi, kao sto se i tvoja dusa

trosi strahom. Ono cime se ne sluzis stoji u dnu ormara, u spajzi, u podrumu ili na nekom desetom mjestu na kojem ce docekati mir i prvo pravo veliko ciscenje kuce. Tada ces sve te carape i zaboravljene kapute naci puno potrosenijim, jadnijim i starijim od stvari koje si sve vrijeme nosio. Neke su stvari doista unistene, pojeli su ih moljci, crvi i sav taj sitni hajvanski svijet kojem je nas rat zapravo mir, vrijeme blazenstva i sigurnosti, kad nitko ne cisti, ne klofa i ne pere, ali neke stvari propale su u tvojim ocima. Ostale su bez svrhe i smisla jer nisu starile zajedno s tobom i jer se sad pojavljuju kao uspomene, zaboravljene uspomene kojih se sjetis tek kada ti nakon godina dodju pred oci. Osjetis njeznost za sve te potrosene predmete, ali te ona ne prijeci da se od njih zauvijek rastanes. Malo je ljudi koji ne bi bili u stanju prezaliti carape iz mladosti, carape od prije rata.

Kad prodje rat, ljudi nemaju para. Po tome su isti svi ratovi, ali to ne mozes znati, nego mislis da nikada nije bilo ovako i da vise nikada nece biti bolje. No, koliko god ljudi nakon rata bili siromasni, svi pocinju obnavljati rekvizitu svog intimnog svijeta. Dovlace nove stvari, kupuju carape, posudjuju, pronalaze vrijedne predmete u podrumima i na tavanima, cude se kako im ranije nisu zapeli za oko, nalaze ljepotu u starim loncima, pretvaraju ih u eksponate licnih muzeja, gorko se raduju svakoj stvari koja je s godinama od stvari za zivot postala stvar za ukras. O toj obnovi ne pisu novine, ne snimaju se o njoj dokumentarni filmovi, ne pisu se knjige, ni socioloska istrazivanja, niti centralni komitet zauzima stav, ali ona je vaznija od obnove gradova, izgradnje novih mostova i putova i svega onog sto drzava cini pretvarajuci rat u proslost. Vaznija je jer prezivjeli samo iz nje mogu znati da su stvarno prezivjeli, da su katastrofu preturili preko glave i da im je darovan jos jedan cijeli zivot, koliko god da trajao. Taj zivot nije ni od koga posudjen, za njega ne trebaju lijecnicka uvjerenja, cekanja pred ambasadama, ubrzani tecajevi stranih jezika, primanje pod skute kraljice Elizabete ili bilo sta od onoga sto su morali proci ljudi koji su zeljeli negdje drugdje krenuti ispocetka.

Sad nije rijec o tome kome je bolje, onima koji su imali srece da odu ili onima koji su imali srece da ostanu, dobro je svakome tko je ziv i raduje se barem jednom sedmicno, nego se radi o tome da jedni znaju iz kojeg vrela izvire njihov svijet, dok drugi to nikada nece saznati. Lijepo je biti negdje drugdje samo ako ne moras biti netko drugi, kao sto je lijepo i biti kod kuce samo ako znas da si to jos uvijek ti.

U Sarajevu sigurno postoje majke i nene koje jos uvijek stopaju carape i koriste se onom cudnom drvenom gljivom sto je nekada rasla u svakom gradskom domu, ali s posljednjim ratom isceznuli su i posljednji pravi krombi kaputi u ovom gradu. Cuvani trideset ili cetrdeset godina, jer upravo toliko se vise nisu sivali, pali su kao spomenici kulture i vise ih nitko nikad nece podici. Bili su preteski da bi ih muska pleca dalje nosila.

KNJIZARA

Otkad pamtis, u knjizari Svjetlost, onoj u Titovoj ulici, nije se moglo zalaziti iza pulta, tamo gdje su one velike, prave stalaze s knjigama, nego si kupovao kao u granapu, na nevidjeno, bez mogucnosti da knjige dodirujes i listas, kao sto se to vec moze u svim normalnim knjizarama na svijetu. No, krajem sedamdesetih je na Gajevom trgu vec bila dovrsena poslovna zgrada iste te Svjetlosti, a u sklopu nje velika, sjajna, dvoetazna knjizara, sa stranim knjigama u suterenu i domacim u prizemlju i sirokim prolazima izmedju stalaza i gondola, medju koje si se slobodno mogao zavlaciti, otkrivati nove knjige i uzmicati mrziteljskim pogledima trgovaca i trgovkinja kojima je tesko islo u glavu da njihovu robu netko samo dira i gleda, a da je ne kupuje, jer kad bi se toliko dirao i gledao hljeb u samoposluzi, a usporedba knjige s hljebom bila je u samoupravnom socijalizmu vrlo pozeljna, tada bi propala sve pekarska industrija. Jednoga dana, bile su vec prosle godine od otvorenja nove knjizare, trgovci i trgovkinje istaknuli su natpis: "Zabranjeno citati knjige!" Bespredmetno bi sad bilo objasnjavati sta su tom parolom zeljeli reci, za povijest ostaje samo ono sto su rekli, ali tada smo vec bili shvatili razliku izmedju forme i sadrzaja, velikih i malih knjizara, socijalizma na jugoslavenski nacin i kapitalizma na isti taj nacin. Velika knjizara definitivno je pala, bez obzira na sve svoje prednosti, i vratili smo se onoj staroj, nasred Titove ulice, potpuno neprakticnoj i antiknjiskoj, skolski strogoj i nikakvoj, koja je imala samo jednu, ali nedostiznu prednost. U njoj nisu radili trgovci i trgovkinje, nego su radili knjizari, predvodjeni karizmatskim poslovodjom Stipom Vilicem, covjekom koji je, do posljednjeg, znao sve naslove koje ima u svojoj knjizari i koji je bio u stanju nabaviti svaki onaj naslov kojeg njegova knjizara nije imala.

Sarajevo je bilo mali socijalisticki grad koji se tesko privikavao na blagodeti napretka i u kojem su redovno propadale velike, a legendarnim su postajale male stvari. Oko malih se netko brinuo, a za velike se ocekivalo da se brinu same o sebi. Oko malih smo se trudili jer su bile po nasoj mjeri, a velike su nas kvarile, ulijevale nam nepotreban visak samopouzdanja i obicno nas vracale nasoj primitivnoj prirodi. Zato je i velika knjizara bila osudjena na propast i zato je i nasa prica o promasenim investicijama uvijek bila prica o nasoj ljudskoj mjeri, a ne prica o nerentabilnosti nasih proizvodnih kapaciteta i knjizara.

Nakon sto je otisao u penziju, a bilo je to nekoliko godina pred rat, o Stipi Vilicu su se pocele pricati legende. Za Oslobodjenje je redovno sastavljao popis novih izdanja, dolazio je u svoju staru knjizaru, pisci su ga poceli spominjati u intervjuima i sve se poslozilo po vjecnom zivotnom pravilu koje kaze da sve sto je vrijedno pripada proslosti, cestiti ljudi ili su na Barama ili u penziji, a mi zivi cemo spasiti svoje duse samo ako se bez prestanka budemo pozivali na proslost.

U medjuvremenu zivoti su nam se zapleli na nevjerojatne nacine, promijenili su nam se dnevni rituali, promijenile su se drzave, gradovi i knjizare, odrastali smo u svakakve ljude, odricali smo se jednog zivota i ulazili smo u drugi, ali smo u dusi ostali isti i neke nas neostvarene ambicije, u medjuvremenu vec sasvim blesave, vode naprijed kao sto pse na utrkama vodi ona smijesna lutka koju nikada ne stignu. Recimo, ambicija da jednom u zivotu zadjes iza pulta knjizare Svjetlost u Titovoj ulici, tamo gdje je tih osamdesetih godina stolic, oko njega starinske fotelje, i gdje Stipe Vilic ugoscuje velike pisce i druge vazne ljude. Gledao

si ih kako tamo razgovaraju, dizu neke case, isti kao na novinskim fotografijama, i nisi vjerovao da ces ikada odrasti, kao sto nisi vjerovao da ce ti ljudi jednom ostariti, da ce umrijeti i iza sebe ostaviti samo knjige napisane na jeziku koji ce u krvi i nesreci od jednog dobiti najmanje pet imena. Zelio si se provuci iza tog pulta, ali ne da bi se priblizio njima, nego da bi se priblizio knjigama, da bi vidio njihove naslove i jednostavno presao granicu koja je ispred tebe postavljena, u koju nisi sumnjao, niti si o njezinom smislu razmisljao, granicu koja je u to vrijeme bila jedna od vaznijih granica tvog zivota. Puno vaznija od drzavnih granica.

Ni danas kupcima, musterijama i citateljima nije dopusteno da zadju iza pulta knjizare Svjetlost u Titovoj ulici. Zelis li srusiti tu granicu i preci onih nekoliko koraka koje je nekad, pred tvojim ocima, prelazio Mesa Selimovic? Ne, ma kakvi, bila bi to izdaja tradicije! I besmislene zabrane bivaju utjesne nakon sto prezive strasna vremena.

STRANAC

Sta znaci biti stranac u tvom svijetu? Stranac si kad mozes da odes cim pocne rat: u svome autu prolazis mimo straza i frontova, zalis zemlju koja gori, krv koja se vise nikada nece vratiti u zile, bogatiji za novo strasno iskustvo, nesrecu koja te nece ostaviti mirnim sve dok se jednom ne pretvori u razglednicu kao sto je svako sjecanje iz inostranstva ustvari razglednica, odlazis sa mjesta na kojem mozda ostaju tvoji prijatelji, mozda si volio nekog i mozda si pomislio da bi se tu mogao prozivjeti ostatak zivota, sve su to u ovom casu strasne pojedinosti, ali ti si stranac jer u casu kad odavde odlazis - ti odlazis kuci. Tvoja soba, tvoj krevet i tvoj jastuk cekaju te tamo gdje nisi stranac. Ako pak odlazis kao bjegunac s nejasnom nadom, ako izvan ovog grada nema mjesta koje ti je dom i ako svoj zivot pocinjes ispocetka, a ne od onog mjesta i tog trenutka koji ti je odredjen davnim roditeljstvom, tada stranac postajes gdje god stigao i mozes samo nagadjati kako bi tamo netko odgovorio na pitanje: Sta znaci biti stranac u tvom svijetu?

Drugog maja 1992. u podzemlju hotela Beograd nocio si s grupom stranih novinara. Vani je tutnjalo, ali ne kao u ratnom filmu, nego kao na koncertu grupe Status Quo, za koju je jednom netko napisao da je najgori rock bend na svijetu. Ali tada taj tutanj nisi tako cuo, nego si ga cuo kao tutanj tvoga straha, strasnu dramu koja je sasvim intimna, nista u njoj nema javno i zajednicko, iako se dogadja svima, u tom hotelskom podzemlju i u cijelom gradu koji je te noci u plamenu gubio svoje nebodere. Ali stranci su bili mrtvi hladni, pa si povjerovao da se to stanje zove hrabrost. Ne, vecina njih uopce nije bila ravnodusna: Vidjelo se da im je rat nepoznat kao i tebi i da povrsinom kostiju osjecaju udare granata o asfalt. Medjutim, ti ljudi bili su sasvim sabrani, kao na sprovodu poznanika iz kancelarije, za razliku od tebe i tvojih koji ste bili sasvim nesabrani, pometeni u pokusaju da mir i rat zivite istim zivotom i nesposobni da se ponasate prema boljim obicajima zabiljezenim u knjigama i filmovima.

Puno kasnije, kad rat bude vec prosao, sinut ce ti da to uopce nije bila hrabrost, to sto je strance razlikovalo od tebe, nego se radilo upravo o tome da su oni bili stranci, a ti to nisi mogao biti. Njih su, u nekom miru, cekali njihovi domovi. Ako i poginu u tom tudjem ratu, neki ce mir tugovati za njima. Za domace tuge nema, kao ni doma, kao ni bilo cega drugog osim izvjesnosti nestanka. Izmedju njih i njihovog zivota stajao je samo strah od smrti, a izmedju tebe i tvog zivota bila je izvjesnost nestanka usred koje je strah od smrti samo jedno zrnce pijeska u satu cije je vrijeme sasvim iscurilo. Jedna cura, Amerikanka, te je noci u hotelskom podzemlju graciozno kao posljednja zena na svijetu pusila svoj dzoint. Fiksirao si se na nju, takvi detalji nekad ispune veliku prazninu, i htio si misliti da je ona Sloboda, djevojka Ive Lole Ribara iz one pjesme, kojoj je on ostavio pismo u slucaju da pogine. Najdraza moja, jedina moja, ne stiglo te ovo pismo...

Godinama se nisi sjetio te cure sa dzo intom, a onda ti je, kao kometa, do sla pred oci dok si neko drugo zensko u nekoj mirnoj, skoro dosadnoj prilici gledao kako uvlaci dim. Htio si tada ispricati tu pricu, to kako si mislio da je ono bila Lolina Sloboda, ali ti je prica najednom bila glupa, glup je bio pokusaj da se od nje nacine recenice, jer je mogla postojati samo onako kako je postojala dok je lutala rubom tvojih misli sve dok se nakon toliko vremena nije opet pojavila. Bio si okruzen strancima i vjerovao si da njima ne mozes objasniti pricu o strancima, ali i to je bila samo jos jedna zabluda, jos jedna greska iz dugog niza gresaka u koje covjek ulazi kada povjeruje da iskustvo svijeta ne moze mjeriti vlastitim iskustvom.

Pitanje Sta znaci biti stranac u tvom svijetu? - jedno je od najzanimljivijih pitanja koje bi nekome mogao postaviti, ali pod uvjetom da taj razumije sta ga uopce pitas. Sarajlije su danas najveci svjetski kolekcionari pasosa: U istoj generaciji, iz istih skolskih klupa, istoga dana od istih bolesti pelcovani, svijetom hodaju oni u kojima carinici vide Kanadjane, Amerikance, Australce, Hrvate, Nijemce, Engleze, Novozelandjane, Turke, Malezijce, ponekog Slovenca, Austrijanca, Juznoafrikanca. Ako i ne znaju ciji im jastuk nocu glavu cuva, njima je ipak donekle jasno o cemu zapravo govoris kad govoris o strancu.

SEPETAREVAC

Od kraja sezdesetih, kada je vjerojatno dobila to ime, pa kroz cijele sedamdesete taksisti nisu znali koja je to ulica Miladina Radojevica. Zapravo, naisao bi jednom godisnje i onaj koji je to znao, ali si mogao biti siguran da taj nije Sarajlija, nego je dosao ko zna odakle da u ovom gradu taksira, pa je vjerojatno uzeo u ruke plan Sarajeva i po redu naucio imena svih njegovih ulica. To je najbolji nacin da naucis sva imena nekog grada, da dodjes kao dosljo ili kao stranac, pa da ucis grad kao sto se uce latinske deklinacije, napamet i bez insistiranja na logici, jer ces bez toga, kao rodjeni gradjanin, uvijek nesto ne znati i uvijek ce ti izmicati ona imena koja se opiru normalnom redu stvari i pravila upisanih u kolektivno sjecanje. A cinjenica da ulica koja spaja Mejtas sa Bjelavama, jedna od najstrmijih ulica u opcini Centar, nosi ime po Miladinu Radojevicu, nepoznatom heroju, revolucionaru ili partizanu, nije bila logicna i normalna jer ti se logicnim i normalnim cinilo da imena partizana nose samo one ulice u kojima ima novih zgrada, koje su lijepe i

reprezentativne i koje mogu ponijeti slavu revolucije i napretka. Ovako, ako bi neki stranac zalutao tom ulicom, vjerojatno bi mislio da mu je Miladin Radojevic kriv za sve dok bi se znojio, uspuhivao i dusu ispustao pokusavajuci da se uzvere do njezinog vrha.

I zato je sasvim prirodno da nijedan taksist nije mogao zapamtiti koja je to ulica Miladina Radojevica. Uz njezino ime tvoj djed uvijek bi dodavao - bivsi Sepetarevac! - a u njegovo vrijeme taksisti su znali gdje je to, ali kako i oni odlaze u penziju i kako imena blijede jednako kao i slike, tako u tvoje vrijeme napomena - bivsi Sepetarevac! - nije pomagala, nego si morao objasnjavati da je to ona ulica sto nastavlja uz Mejtas paralelno s ulicom Ahmeta Fetahagica. Tako je jedna ulica s imenom, mozda jadna i siromasna po svojoj vanjstini, ali ne bas tako beznacajna da bi ostala bez imena, pocela zivjeti svoju anonimnu proslost. Nosila je takvo ime da ga niko nije mogao zapamtiti. Tek krajem osamdesetih taksisti su ga poceli pamtiti, ali su gotovo sasvim izumrli, cak i na Mejtasu, ljudi koji su znali da se ona nekada zvala Sepetarevac.

U Sarajevu se stariji gradski svijet razlikovao od mladjarije, dosljaka i ignoranata svih generacija uglavnom po tome sto je ulice nazivao po njihovim starim, pravim imenima. Tako, recimo, Principova ulica, ona koja prolazi pokraj hotela Beograd, nikada nije s jezika tvoga djeda, bake i svih ljudi s kojima su se oni druzili skliznula kao Principova, nego je uvijek bila Kuloviceva ulica ili tacnije - Kulovica ulica. Tako ni ulica Mahmuta Busatlije nikada nije prestala biti Dalmatinskom ulicom, a ulica Djure Djakovica Kosevskim potokom.

Ime Sepetarevac rodjeno je ponovo, iz vec zaboravljene proslosti, dok je trajao rat, a Miladin Radojevic je otisao u anonimnost iz koje se, zapravo, nikada nije cestito ni izvukao. Na ime su se svi brzo navikli, osim taksista, pogotovo onih - sa strane, koji su ulice ucili iz nekih starih planova grada jer novih jos uvijek nije ni bilo, a kada ih je i bilo, ti planovi bili su nerazumljivi, zbrkani i puni imena koja su bila nepoznata potencijalnim putnicima, jednako kao i njihovim vozacima.

Stara imena sarajevskih ulica su imena s pricama. One su zapisane u starim knjigama, ima i zivih koji te price znaju, ali su one bile vise puta izgubljene jer su nam se imena vise puta mijenjala, kako su se mijenjale drzave, drustvena uredjenja i nase uvijek jednako bijedne i jadne drzavne slave. Ime Sepetarevac vezano je za nosace sepeta, siromahe koji su na Bjelave i s Bjelava nosili sepete pune robe u trgovacke magacine i ducane. Jedan od njih, imenom Samuel, usao je u knjizevnost preko price Isaka Samokovlije, jednog od onih velikih pisaca kojima su imena uvijek bila jednako vazna kao i stvari, pa je i Sarajevo u njegovim pricama grad po kojem hodas kao da imas savrseni plan grada, prema kojem se ne mozes izgubiti i koji te vodi samo na ono mjesto na kojem trebas biti.

Dok se penjes uz Sepetarevac, ne znojeci se kao sto se znoje stranci i dosljaci, mislis o nosacu Samuelu, mislis o Samokovliji i mislis o onom starcu iz Abdica ulice koji je 1979. godine pao mrtav na vrhu Sepetarevca jer ga je izdalo srce. Iza njega je na ulici ostao fisek pun zgnjecenih tresanja koje su po sivom papiru krvarile sve do veceri, a onda ih je neko pokupio. I ne pitas se zasto ti ne tece znoj i zasto nisi umoran, a za neke druge ulice i puno ozbiljnije uspone nemas kondicije. Uz ulicu uz koju se penjes cijeli zivot ti vise ne mozes biti umoran, kao sto nije bio umoran ni on, nego je samo umro.

STRAH

Lijepi strah, efendija dragi, lijepi strah. Nije ti danas lako sjetiti se cega te je sve bilo strah u ovih trideset godina kako se sjecas, ali se lako sjetis cega si se jos trebao plasiti da ti je bila ova pamet. Recimo, rani skolski strahovi: Prvi razred osnovne, u ucionicu ulazi direktor, iza njega dvije plavuse u bijelim mantilima, ne znas sta je, ali ti je srce u grlu stalo jer dobro sigurno nije. Spremite se: vakcinacija!, kaze direktor, a ti kao da je rekao - Spremite se: strijeljanje! I gore je bilo od strijeljanja jer si svoj strah morao prezivjeti, drhtao si u sebi i dobro si znao da je od tog straha gori strah od straha i svega onog sto ce se dogadjati ako drugi ucenici primijete tvoj strah. Neki su se smijali, prvi prilazili plavusama, pruzali svoje gole ruke igli i vec se vidjelo da ce od njih biti hrabri ljudi.

Hrabrost je mirenje sa sudbinom i netrazenje izlaza kad vidis da izlaza nema. Od dvije plavuse nekako je strasnija bila ona bradavicava, imala je cetiri bradavice na licu i iz svake su rasle po tri dlake; dok je ona druga iglu zabadala polako, ova ju je bacala kao pikado, skoro iz zaleta. Ne sjecas se vise kojoj si dopao. Sutra i narednih dana boljela te je ruka, a hrabri su se zalijetali da s tvojim bolnim ramenom igraju Mose. Biti odrastao, biti velik tih dana znacilo je da te vise niko nece udarati po ruci u koju si dobio vakcinu.

Sljedeci takav strah bio je strah od ranjavanja, klanja i ratne smrti. Taj strah hrabri su prezirali na jednak nacin kao i strah od vakcine. Oni koji su u medjuvremenu odrasli, opametili se i postali lukavi tumacili su ga kao nesto sasvim normalno, dopustajuci ti samosazaljenje kao nesto sasvim normalno, nesto ljudsko, sto je sa stanovista humanistickog bontona najblize osjecaju covjeka u ratu. Nikad ti nisu bili dragi, nisi se mirio s vlastitom odrasloscu, pa si svoj strah od ranjavanja, klanja i ratne smrti u grlu dozivljavao jednako kao i strah od vakcinacije. Dobro si se sjecao i dobro si znao da je to dvoje isto. Barem kada si ti u pitanju. Nisi hrabar i u bezizlaznoj situaciji izlazis na ona vrata koja su, da bi se zadovoljila patetika muskog svijeta, rezervirana za zene i djecu. Ali jasno ti je, efendija dragi, da iza te odluke ne stoji nista drugo, nikakva vrlina ili pamet, nego samo lijepi strah.

Izmedju ta dva dogadjaja dogodilo se Svjetsko prvenstvo u boksu, godine 1978., u Beogradu. Nakon sto nijedan nas nije osvojio zlato, a manje sjajne medalje osvojila su njih sestorica, na ring je pred Kubanca Teophila Stevensona izisao Dragan Vujkovic. Stevenson je tih godina bio najveci amaterski bokser na Svijetu i govorilo se, pogotovo u socijalistickim zemljama i medju onima koji su voljeli gubitnike, kako je veci i od samog Muhameda Alija. A mi smo pred svojim televizorima od nesretnog Vujkovica ocekivali da pobijedi jednog takvog. Ili da pobijedi ili da barem pogine u ringu.

Tako je poceo jedan od najneobicnijih obracuna s hrabroscu. Mi smo bili hrabri, a Vujkovic se trebao tuci sa Stevensonom. Medjutim, on je od prvog udarca gonga poceo bjezati po ringu, skakutati na sigurnoj razdaljini, plesati igru koja se nasoj balkanskoj muzevnosti cinila nedostojanstvenijom od Labudjeg jezera. Vabio je Stevensona da ga udari, ali ne jako, tek toliko da gledateljstvo vidi da ga je udarilo, pa ce se nas Dragan srusiti kao da ga je pogodio grom. Ali Kubanac nikako da udari jer kako ces udariti covjeka koji bjezi kao sto si ti, efendija dragi, bas ti koji ovo sad pricas, bjezao pred vakcinacijom. I negdje pred kraj prve runde ipak je Vujkovic uspio prizvati jedan prilicno blagi udarac u pleksus, srusio se i vise se nikada, barem sto se nas i naseg nacionalnog ponosa tice, nije digao. Sve hrabre i sve plasljive u nasoj domovini trajno je zaprepastio njegov kukavicluk.

Kasnije smo bas na Vujkovica bili kivni jer na tom svjetskom prvenstvu nismo osvojili zlato. Ostala sestorica izgubila su cestito i posteno, ali on nije. Nikada nismo htjeli misliti o tome da bi Dragan Vujkovic od Teophila Stevensona, najveceg amaterskog boksera svih vremena, izgubio i da je nasrnuo na njega kao samoubojica iz Alana Forda. S tom razlikom da bi dobio strasne batine. Mi bismo imali satisfakciju jer bi se osjetili hrabrim u svom kolektivnom zrtvovanju i uopce ne bismo primijetili da je jedini Dragan prebijen, a mi drugi se samo furamo na to.

CARDAK

U onoj zgradi u Titovoj ulici, na samom uglu prije nego sto ces skrenuti prema katedrali, zivio je nekad slikar Behaudin Selmanovic. Na vrhu kuce, u cardaku koji nalikuje starinskim secesijskim stilizacijama srednjovjekovnih kula, bio je njegov atelje. Umro je Selmanovic davno, prije nego sto smo prohodali ovim gradom, dugo je bio poluzaboravljen, a onda su tokom osamdesetih njegovo ime i slike na svjetlo danasnjeg dana izvukli povjesnicari umjetnosti. Mrtve prirode, melankolicni portreti boja bujne jeseni i smrti, pravilni oblici iscrtanih ivica, uspomene na neku davnu europsku likovnu modu koja je do Sarajeva s tuznim Behaudinom bila dosla uz nekoliko desetljeca zakasnjenja. Ali ipak bio je dobar, jako dobar, jer je zivio sam i nepoznat, pa je na njegove slike padalo prirodno svjetlo, a ne svjetlo nasih provincijskih pozornica na kojima su veliki talenti postajali najvecim prevarantima, dok su sitne duse zivjele od nade da istina, ona umjetnicka koja razdvaja dobro od ruznog, nikada nece proteci nasom zelenom kotlinom. U nekoj imaginarnoj galeriji Sarajeva u kojoj bi bila upamcena sva njegova vremena i sve bi bilo u cistoj slici, naslo bi se mjesta za Behaudina Selmanovica.

Ne bi ga, medjutim, ni spomenuo da krajem osamdesetih, pred sam kraj, nisi zalazio u taj cardak. Zivio je tu neki tvoj poznanik, student sa strane i jedan od onih ljudi koji ti nikad ne postanu prijatelji, pa se nakon nekog vremena vise ne sjecas sto te je tjeralo da s njima kahvenises i razgovaras i kako si ih uopce mogao poznavati. U to vrijeme cardak je izgledao strasno, poput onih stanova i tavana u koje nitko nije zasao vec dvadesetak godina i u kojima se natalozila prasina bezbrojnih godisnjih doba, nacinjena od mrtvog polena, mrtvih musica, mrtvih razmrvljenih cigli i mrtvih otomana i madraca, davno odnesenih na neko djubriste. Toliko smrti i nereda na jednom mjestu nikada nisi vidio. Tvoj poznanik smjestio se tu blazen kao idiot pred apokalipsu. Svoje je stvari poslagao po mrtvim stvarima tudje nesrece i ravnodusnosti. Smjeskao se sa svog lezaja, potpuno sam usred doma mrtvaca za koji nikoga nije imao da za njim pokupi uspomene.

Na sredini sobe, okrenut prema istoku, stajao je stafelaj i na njemu platno, sivo i prljavo, na kojem je zutom bojom bio oslikan tek jedan mali cosak. Bile su tu i okamenjene tube s uljanim bojama, kistovi kojima su moljci pojeli svaku dlacicu, pa su se rasipali u prah pri najmanjem dodiru. Na stafelaju je stajala i krpa kojom je Behaudin Selmanovic posljednji put obrisao bojom umazane prste.

Nisi se tada pitao zasto poznanik barem nije pomaknuo taj stafelaj. Zasto ga negdje nije sklonio, nego tu stoji kao grob mrtve duse, autenticniji nego sto bi to mogao biti stvarni slikarov grob na nekom gradskom groblju. Mislio si da nista na svijetu ne moze biti mrtvije od ovog mjesta i da se nigdje ne osjeti takav bol zidova, prazan i mukli kao bol izumrlih obitelji.

Kada se zaratilo, poznanik je otisao u neki sigurniji grad, a ti si cesto pogledavao prema tom cardaku na vrhu zgrade, prije nego sto iz Titove skrenes prema katedrali. Mislio si da ce jednog dana granata pogoditi to mjesto, da ce se kuca iznutra urusiti kao sto su se urusile brojne zgrade u centru, nastavljajuci svoj zemaljski zivot kao fasade ispunjene prazninom. Medjutim, cardak je ostao skoro nedirnut, propucan, mozda, pokojim gelerom i metkom. Da je u tvojoj znatizelji bilo hrabrosti, otisao bi, kada je rat vec bio gotov, do mrtvog ateljea slikara Behaudina Selmanovica. Samo da vidis je li stafelaj jos uvijek tamo na sredini sobe i je li ovo vrijeme i njegove prasine strasnije od onog proslog u kojem je slikar ranije mrtvovao.

MILICIJA

U to vrijeme gradom su kruzli bijeli golfovi. Poviris unutra: trojica muskaraca. Onaj sto sofira je u teksas jakni, mrka lice i spustenih obrva. Jedan od onih mladica iz provincije koji izgledaju kao da se tri puta dnevno briju. Onaj iza njega je isti takav, opet u teksas jakni, upadljivo zuri u onog do sebe. A taj treci, zbog kojeg se ovo i prica, mijenjao se od prilike do prilike. Nekad bi to bio djecarac od petnaest-sesnaest godina, jedan od onih izrazito mrsavih sarajevskih jalijasa kojih si se na ulici strasno plasio, ali kad se zateknu u delikatnoj situaciji, izgledaju kao neka tuzna i u varikini isprana varijanta gladne djece Eritreje. Katkad bi treci bio stariji, trideset-trideset pet godina, s glavom medju koljenima, uzasava ga svaki pogled s ulice, uplasen kao netko kome se prije pet minuta zivot promijenio i umjesto svog, finog gradskog, dobio je zivot robijasa iz Sing Singa. A dogadjalo se da taj treci bude covjek u godinama, vec blizu sezdesetim, kao da je izisao u

nedjeljnu setnju ili u penzionerski klub na partiju domina, pa ga je na pola puta iz ko zna kojeg i kakvog razloga strpalo u bijeli golf i sad ga voza po gradu.

Sarajevska milicija bila je milicija iz viceva. Prodjes pokraj SUP-a, kad tamo medju normalnim milicijskim autima sve bijeli golf do bijelog golfa. Biva, to su auti kojima se milicioneri vozaju kad zele biti neprimijeceni. Kao, niko nece skontati da su to bas oni, a opet da sve bude po pravilu sluzbe i da narodno redarstvo ne izgleda kao cirkus, golfovi ne trebaju biti raznih boja, nego ce svi do posljednjega biti bijeli. Toliko smo se bili naviknuli da se drotovi u civilu voze u bijelim golfovima da niko ziv, pa ni gradski kriminalci, ne bi svojim ocima povjerovao da se milicija pojavila, recimo, u zelenom audiju ili crvenoj ladi.

Ali dobro, to s autom bi se jos nekako i moglo razumjeti: mozda im je od Izvrsnog vijeca doslo hiljadu bijelih golfova, pa ljudi nisu imali izbora, ali je naprosto nevjerojatno da su se oblacili onako kako su se oblacili kad god bi zeljeli ostati neprimijeceni. Naime, krajem sedamdesetih usle su u opcu modu teksas jakne, karirane kosulje i farmerke. Neko vrijeme bilo je normalno tako izgledati, a poslije si vec skontao da te tri stvari zajedno sparene izgledaju kao uniforma, pa si se trudio oblaciti ih naizmjenicno. Medjutim, studenti sa strane i tuzni streberi iz finih kuca smatrali su da im je nova teksas jakna, nova kosulja i nove farmerke idealan komplet za vecernji izlazak. Ti ljudi su peglali i pazili svoj dzins, u njemu su izgledali poput fantoma iz opere, a trebat ce im godine i desetljeca da shvate kako normalan covjek u istim farmerkama ide i na fakultet, i u disko, i inace.

E, u isto to vrijeme, u vrijeme studenata iz provincije i strebera, drotovi su mudro zakljucili kako ce biti najuspjesnije neprimijeceni ako budu okolo hodali u dzinsu. Ali kako je milicija jedna konzervativna ustanova koja drzi do uniforme i kako se obicaji i navike redarstvenika mijenjaju rijetko i sporo, tako su milicioneri u civilu, zvali smo ih zbog necega inspektorima, citavo desetljece hodali jednako zamaskirani: U novoj sluzbenoj teksas jakni, novim sluzbenim farmerkama i novim sluzbenim adidas tenama, obicno onim bijelim, teniserskim, bez crta. Malo pred rat vise nije bilo covjeka koji bi se tako obukao, pa kad bi ih vidio na koncertu Elektricnog orgazma kako smijesno pocupkuju u nekom svom ritmu i neprimjetno zvjeraju na sve strane, znao si da je svaki od tih smijesnih dzins momaka obican drot koji vreba na dzoint kao sto som vreba na udicu. I, je li ti ih ikada bilo zao, tako jadnih i usamljenih u svijetu s kojim nisu mogli podijeliti niti jedan posteni dim, a kamoli muziku koja je izbijala iz zvucnika? Ama kakvi! Prema svemu covjek moze postati sentimentalan, ali tesko ce ikad osjetiti ista njezno prema miliciji ili policiji, svejedno u kojoj zemlji i u kakvom vremenu zivi.

Ili mozda ipak nije tako. Sjeti se onih ljetnih ramazana. Noc je i zemlja nebu vraca svu dnevnu toplinu, mirisi priroda, mirisu kuce i mirise asfalt, a ti s jos dvojicom-trojicom istih takvih ides preko Carsije i da ces prema Vratniku na somune, kad iza ledja zacujes ono poznato: "Decko! Licnu na pregled, decko..." I tako se izredate jedan po jedan, on vas strogo mjerka, pita za ime oca i klima glavom kao da je u svom najljepsem drotovskom snu ulovio klince s tonom heroina. Nakon sto ritual prodje, bude vam sega, smijete se i od vasega smijeha odjekuje ramazanska noc. I onda ti somuni, tako vruci da ti brasno gori po jagodicama. Ne bi to sve bilo tako da nije bilo onog koji je onako uvjereno trazio licnu na pregled, zadovoljan svojom ulogom u svijetu u kojem svi drugi misle da ih je njihova uloga masila.

* * *Sjediš u izlogu neke fine birtije, prolaze ljudi koje ne poznaješ, ali oni znaju tebe, osvrću se, pokazuju

na tebe, a ti osjećaš da ne misle ništa loše. Držiš čašu, vozaš je po glatkoj površini plastičnog mramora, slušaš led kako se sudara sa staklom - to je najčistiji zvuk koji tvoje uho može čuti. Ono što lav čuje u dalekom šušnju grma u savani i što pametan svijet čuje u Petoj simfoniji, tvoje uho čuje u zvuku leda i stakla, u toj smirujućoj misli o pripitomljenom Arktiku koji se kupa u moru viskija. To su časovi kada se slobodno možeš prepustiti taštini jer je tako bezazlena i jer je zasnovana na jednoj staroj, sarajevskoj ideji o životnom uspjehu, ideji o viskiju kao piću bogatih ljudi.

U to vrijeme uopće nisi pio. Ubijao si se kolama i kafama, svi oko tebe pili su štok ili pivu i nikome nije padalo na pamet da zovne viski. Bilo je to piće guzonja i direktora, mafijaša na proputovanju kroz grad i one nekolicine uspješnih umjetnika i estradnjaka koji su imali neku vrstu općeg dopuštenja da piju viski. Dobili su ovjerenu potvrdu o životnom uspjehu i vjerojatno bi im se zamjeralo da su pili štok ili lozu. Mi, naravno, nismo imali pojma o svim tim šampanjcima i konjacima, svako vino bilo nam je isto i uopće nismo vodili računa o tome koliko šta doista košta. Bez obzira na cijenu, viski je bio najskuplje piće za koje smo znali, statusni simbol ili potvrda bahatosti, pa su u svim vicevima i tračevima, u novinskim tekstovima o političarima koji su zglajzali i privrednicima koji su nešto ukrali, govorilo se uvijek i samo o viskiju. Jadna je bila ona majka kojoj bi kazali da njezin sin, besposličar i šminker, u Estradi pije viski. Ne samo da od njega nikada ništa biti neće nego će to ništa biti skupo, sve do posljednjeg dinara njezine penzije.

Viski smo mrzili i divili mu se. Za Avdu Sidrana se u vrijeme njegove najveće filmske slave po gradu počelo pričati da viski naručuje u onim malim bokalčićima za vino. To mu je, biva, mjera. Ispod toga ne ide. Toliko je veliko divljenje bijelog svijeta za njegove scenarije da čovjek više ni viski ne može piti onako kako ga piju drugi ljudi. Kasnije si uživo vidio da Sidran fakat viski naručuje u bokalčićima, ali do dana današnjeg nisi siguran što je u toj stvari starije: Je li on prvo počeo piti viski na bokalčiće, pa se gradom raširila priča o tome ili je najprije nastala priča u koju je onda Sidran uklopio stvarnost. Ovo drugo uopće nije nemoguće. Stare Sarajlije su često vlastiti život mijenjale za javnu sliku o tom životu, pa bi počinjali raditi ono za šta je cijeli grad pričao da rade. Tuđa mašta fascinira kada se posluži tvojim imenom, i koliko god ljudi bili zlobni i koliko god te možda htjeli zajebati, nekako si samom sebi interesantniji u njihovoj priči nego u vlastitom životu.

A priča o viskiju zapravo je bila ista kao i priča o bananama. Dok je proletarijat pio lozu, njihova djeca jela su rumene jabuke, a dok su guzonje pile viski, guzonjini sinovi jeli su banane. Taj mit pao je nekako pred

rat, u vrijeme kada su novine počele donositi šokantne vijesti o tome da su u sarajevskim zelenarama banane postale jeftinije od jabuka. Pred medijskom slikom više nitko nije mogao zatvoriti oči, premda je prava istina bila da su i svih prethodnih godina banane koštale ili kao jabuke ili su bile neznatno skuplje od njih, ali svakako ne toliko skuplje da bi se u razlici u cijeni mogle kotiti i razmnožavati socijalne razlike. Slična je bila i priča s viskijem. Otkad je svijeta i sarajevskih birtija, jedan je viski koštao koliko i jedan i pol štok. Tako je bilo, tako je i danas i tako će uvijek biti. Ne radi se, dakle, o istinama, nego se radi o vjeri u nešto u šta smo željeli vjerovati jer nam je tako trebalo. Možda smo se previše bili nagledali filmova u kojima su neke velike face, neki bogarti i džonovi vejnovi pili hektolitre viskija, pa smo vjerovali u inferiornost svih loza i šljiva našeg običnog života, ili se radilo o tome da su Sarajlije naprosto žudjele da piju viski, ali su se plašili da ih druge Sarajlije ne počnu okolo provaljivati zbog toga, pa su iz čiste čežnje izmislili priču o viskiju, tom piću bogatih i uspješnih ljudi, onih ljudi kakvima nikada nećemo postati, a i draže nam je što nećemo jer smo bili i ostali bolji, pametniji i lukaviji od njih.

MAGLA

Početkom novembra magle su se spuštale na grad i nisu se dizale, osim za ledenih dana kada bi se temperatura spuštala ispod minus deset, sve do početka aprila i doba listanja i cvjetanja. Vrijeme mutnog svjetla kada se činilo da Sarajevo ne obasjava sunce, nego je Bog nad ovaj grad postavio stotinu prljavih neona, pokupljenih u predvorju nebeskog javnog zahoda, počinjalo je i završavalo praznicima. Praznik s kojim bi se magla spustila slavili su samo katolici i on se zvao Svi sveti ili Dan mrtvih. Nije ga bilo u službenim kalendarima, osim u Sloveniji, gdje je to bio državni blagdan, ali, striktno govoreći, to ipak nije bio samo vjerski praznik. Na groblja su svojim mrtvim tada išli i komunisti i iskreni nevjernici koji su nosili katolička imena ili prezimena. Partiji je to vjerojatno bilo sumnjivo, ali nije ništa poduzimala, nitko nije bio kažnjen zbog prvonovembarskih krizantema, niti zbog plijevljenja trave i paljenja svijeća na grobovima, jer je štovanje mrtvih bilo neka vrsta društvenog tabua, nešto u šta se ne smije dirati čak i onda kada je bilo umočeno u opijum religije. Na Sve svete gorjelo je sitnim plamenovima staro koševsko groblje, gorjeli su obronci na Barama i nestajali u bijeloj sarajevskoj magli prije nego što bi se svijeće stigle ugasiti. Tog dana grad bi ulazio u zimu.

Dnevnik je javljao da je količina smoga u Sarajevu najveća, da nas nitko u Jugoslaviji ne može stići: doza olova dvadeset puta je veća od dopuštene, doza čađi je kao u starom sulunaru i pravo je čudo da smo uopće još živi. Išlo se na posao, vraćalo se iz škole, na katoličkim grobovima trunule su krizanteme od Svih svetih, gar je padao po nišanima i bijelo mezarje pretvarao u raster novinske fotografije, tamnili su zlatni obodi petokraka na grobovima partizana, a u viticama kitnjastih pravoslavnih krstova skupljalo se neko nebesko blato. Po gradu su umjesto svijeća gorjeli kontejneri, u zraku su se razaznavali mirisi svih bosanskih ćumura, a pedijatrija je bila puna djece koja su iskašljavala svoje bronhije. Kad dođe zimski raspust, poslat će ih na more, tamo negdje kod Dubrovnika, gdje će se oporaviti od Sarajeva i možda upoznati morsku djecu koja boluju od nekih drugih bolesti za koje bi pravi lijek bili naša magla i naš smog.

Krajem marta i početkom aprila katolici su obavljali proljetno čišćenje svojih grobova. E, sad, je li to imalo neke veze s dolaskom Uskrsa ili se samo radilo o tome da su ti ljudi urednošću umiranja i mrtvovanja bili opsjednuti više od drugih, to nije ni važno. Uglavnom, njihov prvi proljetni odlazak na groblje najavljivao je nailazeći praznik, onaj kojeg su slavili svi, praznik nakon kojega se nad grad više nije spuštala magla, Dan oslobođenja Sarajeva.

Taj šesti april prolazio bi u suncu, bez kiše i smoga, a sa svih strana čuli bi se daleki odjeci školskih horova. Iz nekih poderanih kafanskih zvučnika čuo se glas Kemala Montena koji je pjevao bilo gdje da pođem, o tebi sanjam, putevi me svi tebi vode, a zapravo se nigdje nije išlo, niti je itko mislio šta zapravo znači otići i više se ne vratiti ili kako bi ta pjesma zvučala kada bismo je čuli na drugom kraju svijeta. Šestog aprila dodjeljivala se najveća gradska nagrada, održavane su svečane akademije u radnim kolektivima, televizija je prikazivala film Valter brani Sarajevo, polagani su vijenci pod spomenik na Vracama, održavana su svečana useljenja u stanove solidarnosti, Sarajevska hronika trajala je četrdeset pet minuta umjesto pola sata, a školski časovi trajali su pola sata umjesto četrdeset pet minuta.

Međutim, radost i neki dobar osjećaj koji bi ponio na Dan oslobođenja grada nisu imali toliko veze sa značenjem i simbolikom praznika, koliko su dolazili od toga što si znao da je sarajevskim maglama došao kraj i da su pred nama dugo proljeće i ljeto, dani kada će svijet bljesnuti bojama, a Bog će nad ovaj grad poslati najljepše od svih svojih sunaca. Ako bi tog dana pokušao zamisliti mjesece magle, ostajao bi zbunjen. Nisi mogao prizvati tu sivu boju, taj osjećaj i te mirise. Ono što je do jučer bilo dizajn tvoga života otišlo je u nepovrat i bez žaljenja. To je ta lijepa nevinost: ostati čiste duše pred svakom prošlom maglom.

SAMOĆA

U ova nova vremena čovjek samoću lako podnosi. Stvari su tako postavljene, tako se priča u filmovima i takav je osjećaj koji nas vodi kroz godine i gradove, da više nije problem biti sam, ostati sam i u samoći provesti cijeli svoj život. Međutim, krajem šezdesetih, u vrijeme hipika i seksualne revolucije, usamljenost je bila planetarna sramota. Nitko tko je držao do sebe nije ostajao sam, a ako bi ga samog ostavilo, tada bi se objesio na tavanu, ispalio si metak u čelo ili prerezao vene u kadi punoj vruće vode, pa bi tako opet ostajao u trendu jer su uz hipike sasvim fino išli i Sartre, Camus i egzistencijalizam. U tom vremenu totalnog zajedništva Sarajevo je bilo zadnje mjesto na kojem bi čovjek samovao. Najprije zato što je to bio mali grad u kojem su se ljudi poznavali i sve se o svakome znalo, a onda i zato što nije volio usamljenike, ni tada, ni svih prethodnih stoljeća. Kad bi se zavukli u dubinu Bosne, u njezin najmekši trbuh, u

grad zbog kojeg je morao biti izmišljen telegraf da bi konačno postao glavni, usamljenici su bivali krajnje sumnjivi. Stoljećima se mislilo da su to špijuni stranih i mračnih sila, mračnjaci koji vjeruju u pogrešnog boga, ubojice koji bježe od osvete i na kraju - iz prilično nejasnog razloga - homoseksualci. Muškarac koji je stalno sam je iz sarajevske perspektive garant bio peder.

Po jednom usamljeniku, nekom Talijanu, ime je dobila Dariva. On je na tom mjestu valjda bio otvorio mehanu, nikom ne govoreći zašto je s toplog juga pobjegao u srce Istoka i islama, u Tursku, koja se iz europske perspektive tada doimala kao nešto primitivno, divlje, moćno i perverzno privlačno. Pričalo se da je ubio nekoga, pa sad bježi od vlastite sudbine, ali kako god da je bilo, taj Dariva bio je od onih usamljenika koji se tajnom odjeljuju od ostatka svijeta. Samo po takvom mogao je ime dobiti najtajanstveniji i najzloslutniji ulaz u Sarajevo, onaj s kojega grad izgleda najljepše i to iz prostog razloga što se svoga straha nastrahuješ prije nego što ga ugledaš.

Ali ako je Talijan još i imao pravo na tajnu i na svoju samoću, krajem šezdesetih i niz cijele sedamdesete nikome to pravo nije bilo dato. Kult zajedništva vladao je na svakoj razini društvene zajednice i nikad nisi smio ostajati baš sasvim sam. Nisi smio, ali život te ne pita šta da radi od tebe, pa se ljudima tako događalo, čak i u Sarajevu, da u sedam dana razbiju prijateljstva, ostanu bez žena ili muževa i nađu se na onom mjestu s kojega se život čini najjednostavnijim. To mjesto zove se očaj, a kada si očajan, trebaš uraditi samo jedno: Sakriti vlastiti život od pogleda znatiželjnika.

Ti očaji i te nenadane samoće su, kao za vraga, ljude obično stizali baš negdje oko Nove godine, u vrijeme kada je čovjeku najteže sakriti se i od drugih i od samoga sebe. Kada naiđe užas trideset prvog decembra, tada ti nema spasa nego da kupiš kartu za doček Nove godine u kinu Partizan, Radnik, Dubrovnik ili Romanija, okružiš se sličnima sebi, sve samim očajnicima, sretan što u dvorani vidiš i zaljubljene parove koje tek čeka veliki životni poraz i jedna strašna samoća. Šta misliti o frajeru koji nije smislio ništa pametnije nego je koku doveo u kino da tu dočekaju Novu godinu? Taj je rođeni gubitnik i samo je pitanje načina na koji će mu gubitak biti ispostavljen. Napokon, ima li veće ženske sreće nego kada u društvu čovjeka svog života pomisli kako ju je onaj prošli vodio u kino na doček Nove godine.

Tako bi se odvrtila tri bezvezna filma: Belmondo, Burt Reynolds i Bud Spencer skratili bi ti muke najduže noći. Izvlačila bi se i neka tombola, sretnici su kući odlazili s plišanim medvjedima u rukama ili s lusterima od lažnog kristala ili s potvrdom da u Šipadu mogu podići glavni dobitak: regal Tutankamon. A možda bi te zapala i plastična čaša bakarske vodice, tog socijalističkog samoupravnog šampanjca čiji će te nezaboravni okus pratiti cijeloga života, pa čak i onda kada shvatiš kako samoća nije zabranjena i više nije sramotna. Čak ni u Sarajevu, gradu u kojem nekad ni najgorem neprijatelju ne bi poželio da ostane sam.

OHO LJEPILO

OHO je ljepilo života. Da živiš još stotinu godina ili da umreš odmah sad - svejedno ti je, jer ništa se tu ne može promijeniti. Nauka i tehnika mogu koliko god hoće daleko, tvoja sudbina neka krene u najčudnijim smjerovima, neka ti se sve pred očima razbije i polomi i neka ostatak života provedeš istražujući i skupljajući ljepila, neka se od toga obogatiš i neka postaneš doktor za razna lijepljenja, ali OHO će ostati ljepilo života jer nijedno drugo ljepilo životu nije davalo smisao, onako kako ga u vremenima odraslosti daju prva jutarnja cigareta, kafa tamo gdje te konobar poznaje i vožnja auta po širokoj autocesti koja vodi do mjesta na koje ne možeš zakasniti.

Ovako je to bilo: Peti je razred, sat opštetehničkog, nastavnik nešto truni o tlocrtima i bokocrtima, a ti lagano iz tube istiskuješ prozirni ljepljivi gel, razmazuješ ga po prstima i dlanovima, njuškaš kao lijeni pas jazavčar i opija te miris umjetnog raja. Kada si dijete, kemija miriši najljepše: divan je miris benzina, miris masne boje kojom se farba drvenarija u stanu, pa miris plastike koja se topi u vatri, ali nijedan od tih mirisa nije baš sasvim miris raja, nije kao miris OHO ljepila.

Tridesetak sekundi kasnije ljepilo se na tvojim prstima pretvorilo u drugu kožu. Čupkaš ga, pa guliš, a ono se odvaja lagano i pravilno, kao što su se sa lica careva i kraljeva odvajali gips i glina posmrtnih maski. Ali umjesto blijedog lika smrti ispod se pojavljuje čista i živa bijela koža. Svaka linija tvoga dlana dobila je svoj preslik u oguljenoj foliji, u rajskoj koži stvorenoj od OHO ljepila. Mogao si tih dana, samo da si znao čitati takve stvari, vidjeti negativ svoje sudbine u onome što si ogulio s prstiju i dlanova. OHO ljepilo bilo je nešto kao metafizički i praznovjerjem ispunjeni vid fotografiranja dječijih dlanova.

Ne znaš u čemu je zapravo suština tog užitka. Vjerojatno u tome što si svo vrijeme imao dojam da guliš vlastitu kožu, ali umjesto bola osjećao si ugodu. Ispod svakog sloja tog epitela mogao je biti novi sloj i tako do u beskraj. Neki obijesni bog bi tako, guleći svoju pravu kožu, dokazivao svoju besmrtnost i božansku prirodu koja je iznad svake prirode.

Stariji su se bunili zbog te igre s OHO ljepilom. Govorili su da je ono otrovno, ali je na tubi pisalo da nije. Istina, bilo je zapaljivo, no to nije mogao biti razlog za zabranu. Svašta je nešto zapaljivo, jer kad bi se čovjek služio samo nezapaljivim stvarima, tada bi bio riba ili školjka, a ne čovjek. Ali onda se saznalo da se OHO ljepilo pravi od mišjih govana. Zar ti se ne gadi, pitala bi te majka dok bi ga razmazivao po dlanovima, a ti si ju malo blentavo gledao, nisi odgovarao, ali si razmišljao o najmanje dva teška životna pitanja. Prvo: Šta se to dogodi sa starijima da izgube moć uživanja u takvim stvarima kao što je guljenje OHO ljepila s prstiju? I drugo: Zar nije važnije smrdi li nešto kao govno od toga priča li se da je nešto govno? Takva pitanja su ti onako usputno prolazila kroz glavu, kasnije im se godinama nisi vraćao, ali da si na njih ikada našao prave odgovore, cijeli svijet bi ti se našao pod nogama jer te za sobom ne bi povukle one brige koje će te činiti brižnim i zbog kojih će drugi ljudi vjerovati da si normalan.

Tuba OHO ljepila bila je crvena i biela, sa crnim slovima. Bio je to, uz kutiju Plavog radiona, etiketu UPI-jevog jogurta i plastičnu kutiju Zvijezda ulja, jedan od najprepoznatljivijih predmeta uopće. Ne bi mogao

ni zamisliti da će postojati život bez tih stvari, da ima mjesta i vremena u kojima se živi bez njih ili da će nekome pasti na pamet da izmisle novu i drukčiju tubu za OHO. Ali, naravno, i to se moralo dogoditi jer je u općoj histeriji redizajniranja koja je bila velikim dijelom uvjetovana našim putem u socijalizam sa ljudskim likom, insistiranjem na tržišnoj ekonomiji i pokušajem da se stvori novi svijet koji bi izgledao potpuno drukčije od onog starog, na kraju svaka stvar promijenila svoje lice, a svaki predmet svoj dizajn.

Kada se promijenila tuba OHO ljepila, ono je nekako iščeznulo iz tvoga svijeta. Želiš vjerovati da bi ga i danas gulio sa dlanova, samo da ništa nisu mijenjali i da je dizajn ostao isti. Optužuješ nekoga za svoje odrastanje. Ne možeš vjerovati da si ovakav postao iz čista mira.

VELEŽ

Budimo pošteni, pa priznajmo! Bez obzira na šampionske titule, na veličanstvene generacije Želje i Sarajeva i na rezultate koji ostaju u srcima upisani i onda kad srca prestanu kucati, najbolji tim kojeg je Bosna i Hercegovina vidjela, najbolja generacija fudbalera, malo je takvih bilo i u klubovima velike četvorke, bila je ona Veležova ekipa iz sezona 1973/74. i 1974/75, koja je od Hajduka dvaput gubila prvenstvo na gol razliku. Od Marića na golu do Momčila Vukoja na lijevom krilu, cijeli je Velež tada bio po mjeri nekog budućeg nogometa, poput tadašnjih Bayerna i Barcelone, s nekoliko igrača čija će imena, barem iz mostarske perspektive, zauvijek ostati veća od nogometa. Može se ta igra igrati još hiljadu godina, može stadion pod Bilinim brijegom opet biti mjesto ljudi, a ne ovih ili onih naroda, može se i Stari most dići iz Neretve i mogu sva zla ovoga svijeta biti spremljena u kaveze koji će im braniti da rađaju nova zla, ali teško će Mostar vidjeti igrače kakvi su bili Vahid Halilhodžić, Dušan Bajević i Franjo Vladić. Prvi je u sebi nosio nešto od pobjedonosnog ludila Muhameda Alija, drugi je bio princ Hercegovine i ljepotan po mjeri ludih i kičastih sedamdesetih, dok je treći bio nogometni švercer i prevarant u plemenitom smislu tih riječi. Njihov Velež pobjeđivao je šampionsku ekipu Hajduka i u Splitu i u Mostaru, kod kuće dvaput s rezultatom 5:0, i cijela Juga bila im je pod nogama. Nitko prije ni poslije nije bio jak kao taj Velež, nitko iz Bosne i Hercegovine.

Dva su razloga što Rođeni tada nisu bili prvaci. Prvi se tiče sudaca i čudnih pravila po kojima se tada određivao šampion. Hajduk je tih godina imao bezrezervnu podršku ljudi u crnom, pomagalo mu se gdje god se moglo i stiglo, a prvak se u slučaju jednakog broja bodova nije određivao na osnovu rezultata iz međusobnih susreta, kao što će to kasnije biti slučaj, nego je presuđivala gol razlika do koje su klubovi često dolazili u krajnje sumnjivim okolnostima. Inače, farsa s gol razlikom je svoj finale u Jugoslaviji doživjela šest ili sedam godina kasnije, u nekoj od nižerazrednih makedonskih liga kada je jedan klub pobijedio drugi sa 123:0, zbog čega je Velibor Džarovski, veliki manipulator, završio u zatvoru. No, drugi razlog zbog kojeg Velež nije bio šampion ticao se samih Mostaraca. Ako se u Sarajevu igrao šanerski fudbal, ako se insistiralo na formi, a ne na sadržaju, ako je na Grbavici i Koševu bilo važnije jednom dati gol kroz noge nego ga deset puta postići na normalne i obične načine, ako su u Sarajevu dribleri bili cjenjeniji od najvećih radnika i ratnika i ako se - što je najgore i najružnije u cijeloj priči - na Grbavici i Koševu obično ozbiljno igralo samo protiv onih za koje smo vjerovali da su možda bolji od nas, dok smo bez problema i sekiracije gubili od onih za koje smo znali da su lošiji, tada su sve te mane, pogubne za rezultat u nogometu, kod Mostaraca bivale dvostruko izraženije. Velež je ta dva prvenstva kada je bio najbolji izgubio jer je pobjeđivao samo one za koje su Mostarci vjerovali da ih je podvig pobijediti, a gubio je od onih koje su sa svojih neobjašnjivih visina otpisivali bez obzira na rezultat.

Ali njih trojica, taj legendarni BMV, nisu sami po sebi bili neozbiljni, još manje je neozbiljan bio Enver Marić, taj Leteći Mostarac, koji je strašnom Mülleru obranio penal, niti je neozbiljan bio Sulejman Rebac, trener generacije, ali je upravo takvo bilo sve ono što ih je okruživalo. Mostar je tih godina u svakom smislu bio pretjeran grad. Imali su najveće bratstvo&jedinstvo, najveći natpis TITO, ispisan radnim rukama omladinaca i omladinki, najveće samopouzdanje i prepotenciju, po čemu se s njima nije mogao mjeriti ni vascijeli Beograd, a za nogometnog prvaka potrebna je i određena doza skrušenosti, nesigurnosti i slučaja koji je uvijek naklonjen samo skromnim i slabim. Ništa od svega toga Mostar nije imao i zato Velež nije mogao biti šampion.

Nesreća koja se tom gradu dogodila i pretvorila ga u ruševinu uspomena i mjesto na kojem se samo hulje barem malo ne osjećaju krivima u velikoj je mjeri prebrisala žal za neosvojenim šampionskim titulama. U velikim nesrećama najprije stradaju male ljubavi, stradaju životne sitnice, strada sve ono što nas čini ljudima na ovom Svijetu, različitim od plemena kojima naša imena pripadaju.

KUPE

Bila je to zemlja u koju se ulazilo i iz koje se izlazilo željeznicom. Željezničke pruge bile su bosanski krvotok, spor kao što su spora srca ljudi koji su pokraj tih željeznica živjeli, u zemlji u kojoj se nikada nikome nije žurilo, a uvijek se stizalo do sreće ili nesreće, po rasporedu sudbine i dnevno promjenljivom redu vožnje nafake. Kada je šezdeset i neke uskotračnu prugu od Sarajeva do Ploča zamijenio normalni kolosijek, pa kad se na more počelo stizati za tri i pol umjesto za dvanaest sati, mislilo se da je more već počelo zapljuskivati naše avlije i da ćeš triput trepnut okom i eto te već na plaži. U drugim zemljama tri i pol sata je strašno puno, s kraja na kraj Njemačke za toliko vremena stigneš, ali nama koji smo živjeli u ritmu vozova, u klopotanju željeznih kotača, noćnom pisku lokomotive koji ukrašava svaku bosansku melankoliju, nama koji nismo letjeli avionima, jer čovjek nije tica i jer je na Butmiru uvijek magla, nama je svaki voz bio i brzi i putnički, samo neka ima vagon-restoran i samo neka u kupeu nađeš neke fine ljude koji će te ponuditi batakom iz staniola i ispričati ti cijeli svoj život.

Pričalo se o mrtvima i o živima, o braći pobijenoj u zadnjem ratu, o mornaru s Vratnika koji je 1965. isplovio iz riječke luke, a mater mu se i danas nada, pokazuje crno-bijele fotografije na kojima je on mlad i lijep, ali mu preko osmijeha prelazi crta kojom je slika bila prelomljena da bi stala u novčanik, pričalo se o Vrbasu u kojem se sestra utopila, o pastrmki iz Jablaničkog jezera i o tome jedu li te ribe meso utopljenika, pričalo se o ustašama i četnicima i o komšijama koje su uvijek bile dobre, komšijama koje su spašavale, u svoje podrume i štale sakrivale, hranile tvoju kad nisu imale ni za svoju djecu, pričalo se o infarktima i karcinomima, mrtvačkim sanducima koji se vraćaju s VMA i iz Beograda, o vojnicima koji čekaju zakletvu, o rumenim jabukama materinim, pričalo se o hiljadu i jednom ponosu siromašnih roditelja, o svadbama u rudarskim kolonijama kakve svijet nije vidio, o očevima koji dvadeset godina rade u Njemačkoj, o ljubavima iz školskih klupa, o stražama na Dinari iznad Knina, tamo gdje siv kamen od zime puca i noći su duge i plave, pričalo se o svemu, samo se nije pričalo o onome što čovjek ne želi čuti. Sve loše vijesti bile su dovršene u prošlosti. Nijedna ne traje danas; nijedna od onih o kojima si slušao u kupeima tih vozova.

Bosna je bila i ostala zemlja bez ijednog kilometra autoputa. Po tome se ona razlikovala od brzih zemalja, onih u kojima dvjesto kilometara nije ništa i nema te razdaljine u koju bi mogla stati poštena priča o ljudskom životu. Bosanske ceste uske su i vijugave. Po njima su kihali, uzdisali i otpuhivali ogromni kamioni s prikolicama koji su prevozili voće i iza kojih je uvijek vihorila loše zakopčana i zatvorena cerada. Iza njih si se vozio bez nade da ćeš ih ikada prestići. Tekao si cestama niz kanjone bosanskih rijeka koji su bili visoki kao nebo i duboki kao smrt, ali ništa od toga nisi primjećivao. Tvoj obzor bio je sveden na auspuh kamiona ispred tebe iz kojeg se u nebo dizao crni naftni dim. Nikada nisi pomislio kako bi ta zemlja mogla biti voljena, nisi rekao - draga moja! - pa da te saputnici u čudu pogledaju i upitaju se šta ti je danas; bio si preblizu da išta vidiš i čudit ćeš se kada ti se jednom pred oči budu vraćale slike koje nikada nisi vidio, slike tvoje neviđene zemlje koje ćeš prepoznavati u predjelima tuđih zemalja, jer njih ćeš gledati, one će ti biti čudo kad čudom postane sav tvoj život.

Sredinom sedamdesetih dovršeno je čudo bosanske cestogradnje: Nova cesta Sarajevo - Zenica, koju smo odvažno nazivali autoputem, premda je to bio autoput upravo onoliko koliko je Kakanj bio Innsbruck. Ali dobro, ipak je ta cesta za naše prilike bila malo čudo. Kravama, konjima i traktorima bio je zabranjen pristup na nju, ograda je trebala spriječiti ljude u pretrčavanju s jedne na drugu stranu ceste, a sav socijalni život događao se u automobilima i između njih. Iz naše perspektive bilo je to svjetsko čudo, to što ti se nije moglo dogoditi da se pred tvojim autom prošeta kokoš ili da te pokušava zaustaviti pijanac na izlasku iz kafane i objasniti ti kakvog smisla ima život, a kakvog rakija.

Cesta Sarajevo - Zenica trebala je biti naš iskorak u novo doba, ali to doba nikada nije došlo. Ili bi bilo ljepše reći: Još uvijek nije došlo. S tom cestom smo se trebali početi opraštati od željeznice. Od nje nas je, međutim, odvojio rat. Bosna je zemlja bez autoputeva, u kojoj su pet godina nakon rata mrtve bile željezničke tračnice. Iz Bosne se danas odlazi avionom, brzo i bezbolno; savršeno humano preseljavaju se ljudi s jednog na drugi kraj mogućeg svijeta. I nema tog kupea u kojem će čovjek pričajući sav svoj život i nabrajajući sve svoje mrtve i nestale, na kraju reći kako su mu u zadnjem ratu dobre bile komšije. Imali su za njega i kad nisu imali za sebe.

KAKANJ

Jedne je godine pokraj ceste za Zenicu, negdje kod skretanja za Kakanj, niknula crna kockasta građevina. To čudo ljudskih ruku potpuno je osvojilo krajolik, ništa se osim njezine crnine više nije vidjelo, a namjernik s drugog kraja svijeta mogao je samo odgonetati što bi ta neobična kuća mogla biti: kazamat za posrnule socijalističke direktore, visokokomforna mrtvačnica za bogataše koji vjeruju da tijelo osjeća nešto poslije smrti ili alkemijski institut u kojem će se kakanjski ćumur po logici iste kemijske šifre pretvarati u dijamante. Svašta je još mogao smišljati naš stranac prije nego što je na vrh crne kocke postavljen natpis - Motel Sretno. Biva, ako te vrag potjera sve do Kaknja, tu ćeš majci zanoćiti i na tom ćeš se mjestu dobro zamisliti nad time kako ćeš dalje u životu.

Nikada se svih narednih godina nisi niti približio motelu Sretno, a kamoli da bi ušao u njega. Uvijek si ga gledao iz autobusa, iz istog kuta i rakursa, i uvijek ti je bivao jednakim čudom. To kakanjsko Sretno je na savršen način pokazivalo šta se događa sa simbolima kada se vrate u stvarnost nakon što su jednom iz stvarnosti proizvedeni. Kockasti oblik motela trebao je dočarati komad ugljena, a njegovo ime značilo je rudarski pozdrav. Problem o kojem idejni vođe i arhitekti nisu razmišljali sastoji se u tome kako na razuman način objasniti insanu da bi u tom ćumuru koji pozdravlja rudare trebao spavati, ručavati i veseliti se možda. Crna nije boja radosti, mira i sreće. Crna je boja tuge, nesreće i siromaštva; boja Kaknja, grada s najneobičnijim motelom-hotelom kojeg su tvoje oči vidjele.

U tom gradiću živjeli su tvoji rođaci, djedov brat, suhi starac s onim malim hitlerovskim brkovima, tih godina tako čestim među bosanskim proletarijatom, pa neke plavokose i rumene tetke, bučne i vesele, tako čudno drukčije od sarajevskih žena. Kakanj je bio sav u blatu i magli. S kraja na kraj njegovog neba bile su pričvršćene neke velike sajle niz koje su plovili vagončići s ugljenom. Kada bi pao snijeg, kakanjska djeca sanjkala su se niz brda šljake koja su bez snijega bila ružna i pusta jer na njima nikada nije izrasla nijedna travka. U Kaknju ljeti, ispred malih prizemnica u rudarskoj koloniji, na štokrlama i šamrlama sjedili su starci i njihove male pogrbljene ženice, pili su kafu iz fildžana koje su onda odlagali na drvene stolice, ponosni na ruže penjačice iskašljavali su tu svoju starost i svih četrdeset rudarskih godina i čekali su nekoga koga bi mogli pozdravljati. U Kaknju s jeseni pola bi se grada ženilo i udavalo. Duž blatnjavih ulica tutnjala je i trubila sva kakanjska motorizacija s karanfilima, pravim i vještačkim, zataknutim za brisače.

Lokalni fudbalski klub zvao se Rudar i obično je nastupao u Republičkoj ligi BiH, i to kao Rudar (K) jer je postojao i Rudar (Lj). Jedne godine igrao je i u Drugoj ligi - Istok, ali to je bio samo kratkotrajni bljesak

crno-zelenih u čijim su redovima poniknuli i neki od najvećih bosanskih igrača, recimo Mato Gavran, pa Mehmed Buza - evo, sjećaš ga se kako se uz bolni krik baca u protivnički šesnaesterac... Ako nisi bio Buza, ako nisi bio Gavran, u Kaknju si mogao završiti samo kao rudar ili kao radnik u cementari. Bio je to izbor između crnih i bijelih proletera. Jedne je gušio bronhitis, a druge silikoza. U tom gradu stvarno se teško disalo.

Svakih nekoliko godina usred bi noći ili ranim jutrom zatulile sirene koje su objavljivale rudarsku nesreću. Ustrčao bi se tada cijeli grad, Kakanjci su pod zemljom tražili prijatelje, očeve, muževe i braću, ali ih obično nisu nalazili jer ono što je pod zemljom izgubljeno, to je zauvijek izgubljeno. Onda bi cijela zemlja imala dan žalosti, ljudi su se širom Jugoslavije u sebi snebljivo smješkali smiješnom imenu tog grada, pa su na njega zaboravljali, sve do sljedeće nesreće.

Motel Sretno ostao je poput znaka na ulazu u grad. Pogrešan kao što je pogrešna i sudbina koja ljude goni pod zemlju, onakav kakvo je i ime grada kada ga čuju nesvikle uši. Nikome, međutim, nikada nije smiješno ime mjesta na kojem je rođen i na kojem je, usred rudarske kolonije, među ružama penjačicama i svojim sitnim ljudskim vjerovanjima, proživio svoj život, ni veći ni manji od svih drugih života na Zemlji.

NOVČIĆ

Falsifikovanje se kažnjava po zakonu, pisalo je na jezicima svih naših naroda i u oba njihova pisma, na svakoj našoj papirnoj novčanici. Kada si tu rečenicu prvi puta pročitao, nisi znao šta znači ta riječ - falsifikovanje, krivotvorenje, falsifikuvanje - niti si imao jasan pojam o tome šta zapravo znači biti kažnjen po zakonu. Imao si sedam godina, riječi su ti se u glavi slagale po nekom razigranom rasporedu mašte, izvan pravila i smislova odraslog svijeta, pa si slutio da je kažnjavanje "po zakonu" nešto kao "dobiti po guzici" ili "po njušci" i "po prnjokalici". Novac je ozbiljna stvar i na njemu pišu ozbiljne stvari tako da je kažnjavanje "po zakonu" ozbiljan način da se objasni kažnjavanje "po njušci".

Godinama kasnije shvatit ćeš smisao te prijetnje, kao i raspored jezika i pisama naših naroda, ravnopravnost u kazni i strahu od nje, sumnju da je svaki tvoj narod sklon falsifikovanju i krivotvorenju - šta god to značilo, ali ćeš naučiti i nešto što na novčanicama ne piše, a što će zauvijek odrediti tvoj odnos prema njima. Uništavanje, spaljivanje i bacanje novca u smeće strogo je zabranjeno, kažnjivo po zakonu kao i krivotvorenje. To znači da tvoj novac nikada nije sasvim tvoj, nego si ga samo posudio od države i dužan si ga vratiti u ispravnom stanju, kao što odrasli prije odlaska u penziju vraćaju u radni kolektiv uniforme civilne zaštite.

Taj zakon prekršio si, ne znajući za njega, prvi puta kada si imao šest godina. Uzeo si onu najmanju kovanicu od pet para, stavio je na tračnicu i čekao da naiđe tramvaj. Nakon što je on prošao, sagnuo si se da vidiš šta je ostalo od nje. Bio si razočaran. Tih pet para bilo je istih onih pet para prije prolaska tramvaja, samo su brojevi i slova bili malo izgrebani, a novčić je bio vruć. Očekivao si puno više od toga. Mislio si da će tramvaj, ta velika i opasna stvar od čelika, puna debelih i teških ljudi, koja ti se činila težom od Trebevića, samo što nije bilo vage koja bi ih izvagala i usporedila, nakon što pređe preko male žute kovine, tih pet para pretvoriti u ništa. Želio si vidjeti kako to ništa izgleda i nisi se mirio s tim da je ono sasvim obično, da ga nema ili da tramvaj uopće nije opasan po najmanju od svih kovanica, a opasan je po tebe ako se nađeš pod njegovim kotačima.

Nekoliko dana, sedmica ili mjeseci kasnije ponovio si eksperiment, ali nisi imao pet, nego si na tračnice stavio deset para. Rezultat je bio puno bolji, novčić je bio uništeniji, a ništa je postalo vidljivije. Tako si shvatio prvo i najvažnije pravilo kada je riječ o kovanicama na tramvajskim šinama: Što je novčić deblji, veći i vredniji, to je vjerojatnije da će ga tramvaj uništiti. Na kraju si na šine stavio pet dinara ili pet stoja za koje se tada moglo kupiti pet kesica sa sličicama Fudbaleri i timovi, tramvaj je prošao, a iza njega ostao je skoro sasvim spljošten okrugli komadić metala kojeg nikome ne bi mogao utrapiti kao pravih pet stoja. Tako je, barem što se tebe tiče, završila priča o stavljanju kovanica na tramvajske šine. Nisi o tome nikome pričao, jednostavno nije bilo zanimljivo. Radilo se o nečemu kroz šta čovjek sam u životu prođe i nema potrebe to podijeliti s drugima. Niti se takvih stvari imaš razloga stidjeti, niti si ponosan na njih.

Međutim, rastao si, živio u tom gradu, svakoga dana prelazio tramvajsku prugu i nije prošlo mjeseca a da ne ugledaš nekog dječaka kako pažljivo, da ga nitko ne vidi, kovanicu stavlja na tračnicu i čeka da naiđe tramvaj. Prolazile su generacije, nova djeca upisivala su se u školu, prošla djeca već su išla u vojsku i uvijek, baš uvijek, bio je na Titovoj ulici ili na Obali taj dječak, novi dječak, koji provjerava šta će se dogoditi kada tramvaj pređe preko kovanice. I dalje nitko o tome nije razgovarao, niti su o tome pisale novine, niti je ijedan dječak ikada kažnjen jer uništava novčić, to najmanje od svih vrijednih državnih dobara.

Neki gradovi imaju fontane želja, a Sarajevo takvu fontanu nije imalo, barem otkad se ukinula i u nešto drugo pretvorila ona najljepša prodavnica igračaka koja je 1974. postojala malo niže od Olomana, u kojoj su ti za rođendan kupovali lego kockice i u kojoj je postojalo pravo jezerce s vodopadom u koje su odrasli za neku svoju sreću ubacivali sitniš. Ali postoje i gradovi koji nemaju tramvaje i u kojima dječaci odrastu a da nikada ne provjere može li se novčić pretvoriti u ništa.

GREŠKA

Pušili su opatiju, bijelu drinu i pedeset sedam, a direktori i pjevači pušili su kent. Ne sjećaš se nikog tko je pušio marlboro. Bilo je to vrijeme velikih individualnih ulaganja; na moru se gradila vikendica, na Palama se kupovala zemlja, dolazio je novi namještaj za stan, krediti su sustizali jedni druge, a zemljom je vladala ona fina inflacija od trideset-četrdeset posto. Taman tolika da sasvim pojeftini neku radost kupljenu kreditom prije godinu ili dvije. Bilo je humano to društvo. Sve što je bilo od danas, bilo je i skupo, a sve od

jučer ostajalo je na sniženju cijena, da ljudi budu mirni od svih strahova i da svaka sutrašnja sreća bude vrednija i skuplja od one jučerašnje.

Nije se mislilo o tome da će jednom sve to vrag odnijeti. U vikendicu u Bristu uselit će se izbjeglice, krunicom i križem branit će pravo na tuđe, a zemlja na Palama postat će ničija, zajedno s onih deset metara drvne građe, jer ničijim postaje sve što je čovjeku viška i što je veće od njegove sposobnosti da od materijalnih vrijednosti zamisli sreću. Od te puste zemlje, od svih tih vikendica i od snova koji su isparili kao boca kiseljaka ostavljena na novogodišnjem stolu ostao je samo osjećaj tih koji su pušili opatiju, bijelu drinu i pedeset sedam da su negdje pogriješili, da su krivo brojali i svoje godine i sve zarađene i nezarađene dinare.

Teorija o greški ima onoliko koliko je danas u Bosni ljudi koji su prešli pedesetu. Ali svi koji o greški misle mogu se podijeliti u tri vrste. Jedni još uvijek vjeruju da su ih prevarili komšije druge nacije, drugima se čini da su krivi Tito i socijalizam, treći imaju malo duše pa vjeruju u nafaku i u sudbinu koja je tako rasporedila stvari da je sve što je nešto koštalo otišlo u dim, pa im je život sam po sebi ostao jedina vrijednost i najveća radost i tuga. O zastupnicima prve dvije vrste teorija ne želiš govoriti, jer oni ništa ne razumiju i uzalud je na takve dalje trošiti vrijeme i jer ti se čini da su oni već svojom vjerom pomogli da nestane ono za što vjeruju da im je netko drugi oduzeo. Ali oni koji vjeruju u nafaku i u stanju su o vikendici koje nema i o zemlji koje je nekad bilo govoriti jezikom sudbine, oni kojima se nakon svega čini da je u deset vreća cementa koje su na gradilište pristigle dan pred rat bilo neke metafizike, oni koji bi halalili sve otplaćene i neotplaćene kredite, ali nisu u stanju halaliti uspomene, ti su sasvim sigurno blizu tome da otkriju u čemu su griješili i tako razriješe najveću generacijsku zagonetku onih Bosanaca koji su prestari da sanjaju o tome da će im se opet dogoditi da ne budu siromašni.

U kreditima iz sedamdesetih i osamdesetih godina, u toj humanoj inflaciji i u novcima koji su vrijedili samo danas, bio je ugrađen rizik budućnosti. Ono što je inflacija poklanjala, to će u nekoj budućnosti biti naplaćeno. Samo godine ljudskih života ostaju izvan tog obračuna i zato samo one nešto i vrijede. Vrijedi sreća koju je jednom davno donijela vikendica u Bristu i vrijedi trenutak kada je ta zemlja na Palama čovjeku pripadala. U tome je smisao svih prošlih godina i zato je ružno vjerovati da su sve te stvari same po sebi nešto vrijedile. U njima nije bilo ničega osim radosti, a radost se ne krade i ne ubija, jer ni lopovima, ni ubojicama tuđa radost ništa ne vrijedi.

Ali ako ćemo ipak ostati materijalisti, čak i tada postoji dobar odgovor na pitanje o grešci. Nije trebalo graditi vikendice, nije trebalo kupovati sav taj namještaj, niti dizati kredite koliko god inflacija donosila spas. Umjesto toga je, možda, valjalo pušiti marlboro, a ne opatiju, bijelu drinu i pedeset sedam. Ionako je sve otišlo u dim: svejedno ode li danas ili za dvadeset godina.

HONDURAS

Godina je 1982. Navikli smo se već da je Tito mrtav; školske ekskurzije odlaze u posjetu Kući cvijeća, prilika je to za prva velika muška pijanstva u vozu za Beograd i velike, ali po svoj prilici izmišljene ljubavne priče iz kušet-kola. Najveća vlast u zemlji je Milka Planinc, predsjednica Saveznog izvršnog vijeća, a još uvijek je u modi termin "ekonomska stabilizacija". Ne znamo šta to zapravo znači, ali znamo kako se provodi: Nestašice su kafe, ulja i čokolade, dijele se bonovi za benzin, uvodi sistem par-nepar i dani u koje mogu voziti samo ljudi s autima koji imaju parne i dani u koje voze oni s autima koji imaju neparne registracije... Ali sve u svemu, živi se dobro, ljudi se nekako snalaze, svi kukaju, a nitko ne osjeća da se ugled Jugoslavije u svijetu rapidno ruši i da dolaze neki sivi i čudni dani kada će sva naša neprijateljstva postati javna, izaći će iz podruma i zatvora i osvojiti naša srca, podmuklo i tiho, kao što ih osvajaju one bolesti za koje nismo ni znali sve dok od njih nismo počeli umirati.

Reprezentacija nam se nakon osam godina plasirala na Svjetsko prvenstvo. Selektor je, kao i 1974., Miljan Miljanić, a očekivanja su nam u skladu s našim neuništivim uvjerenjem kako možemo pobijediti svakoga, premda nas iskustvo uči suprotno, ali s ružnim iskustvima mi još uvijek nemamo problema. Uvijek ih znamo protumačiti na pravi način. Ili nam "fortuna nije bila sklona", ili je sreća bila na strani velikih i moćnih, a mi smo samo u toj situaciji mali i nemoćni, inače smo veliki kao Amerika i jaki kao socijalizam. Ili nam je - najčešći slučaj! - presudila sudačka krađa.

To Svjetsko prvenstvo započeli smo jadno. U prve dvije utakmice zgasnule su sve naše velike zvijezde. Njihove smiješne driblinge pročitala je protivnička obrana. Majstori lopte saplitali su se o vlastite noge. Hodali su po terenu kao pijani finski turisti nakon vikenda u Lenjingradu, a samo nas je golman Dragan Pantelić spašavao od velike sramote.

S dva jadna boda, nakon dvije neriješene igre, čekali smo utakmicu s Hondurasom, reprezentacijom koja se po prvi puta plasirala na Svjetsko prvenstvo, skupinom amatera, latinoameričkih Indiosa, od kojih ni jedan nikada nije zaigrao u nekom ozbiljnom klubu. Došli su na to prvenstvo nekim čudom i povjerovali su da su se našli na putu ka sreći i da se samo trebaju truditi i njihov će biti cijeli Svijet. I trudili su se ti nesretnici iz Hondurasa, postigli su neke nevjerojatne rezultate, a protiv nas im je trebalo samo neriješeno pa da se plasiraju u drugo kolo i postanu najveće iznenađenje u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Mi smo, naravno, znali da je to nemoguće. Nije nam ni na kraj pameti bilo da bi nas s pozornice mogao izbaciti neki Honduras. Takve se katastrofe u našim životima još nisu počele dešavati.

A onda je počela utakmica. U prvom poluvremenu naši nisu stvorili ni jednu jedinu šansu, iako su prema protivničkom golu nadirali kao mutavi. Međutim, umjesto nogu smo imali balvane, a lopta nam je bila teška kao trula septembarska lubenica. Toliko smo bili izbezumljeni ili toliko sigurni u sebe da smo igrali praktično bez obrane, pa bi svako malo neki igrač Hondurasa istrčao sam pred Pantelića, raspalio po lopti, ali naš je golman branio i ono što je nemoguće obraniti. Nikada nisi gledao utakmicu reprezentacije u kojoj je neki naš golman tako dobro branio. U jednom trenutku Pantelić je poludio, pa je svoje igrače počeo slati u

p.m. Snimila je to televizijska kamera, a Pantelićevo izbezumljeno lice i njegove usne koje izgovaraju najpopularniju našu psovku gledali smo kasnije i na špicama nekih sportskih emisija.

U drugom poluvremenu opet ista priča. Naši napadaju, ali tako da je njihov golman komotno mogao otići na pivu, a njihovi kad krenu, samo nas vile i veliki golman mogu spasiti. U osamdeset petoj minuti Miljanić u igru uvodi Miloša Šestića, igrača za kojeg se pričalo da je malo mentalno zaostao, a on u prvom napadu pada u šesnaestercu. Iz aviona je bilo vidljivo da folira i da je najbliža honduraška noga metar od njega, ali bez obzira na to sudija je svirao penal i tako smo prevarom i sudačkom krađom pobijedili s 1:0 i otišli u drugi krug.

Radovala se tog trenutka cijela Jugoslavija. Skakao si od sreće po svome kauču i nisi želio vidjeti ono što si inače uvijek vidio kad bi naši bili u pitanju. Nisi primjećivao kako na kraju utakmice igrači Hondurasa gorko plaču odlazeći s terena i bilo ti je, tebi Titovom pioniru, svejedno što je takav penal dosudio sudija iz Pinochetovog fašističkog Čilea. Bio si toliko sretan da si ostao slijep za sve ono što će ti biti toliko važno kada jednog dana cijeli svijet bude slijep na tvoju malenu nesretnu zemlju, njezine patnje i krv. Život, naravno, nije nogomet. Rat se ne uspoređuje s utakmicama, ali ponekad misliš kako te je zbog malih stvari stizala velika kazna i ne možeš biti sasvim uvjeren da je bila nezaslužena.

Stigla te je, dragi moj, suza dječaka iz Tegucigalpe.

MODA

Imalo se od čega biti gospođa i u socijalizmu. Četvrtkom se kupovao zagrebački Svijet, petkom beogradski Bazar, a jednom mjesečno na red je dolazila Burda, puna nasmijanih Švabica, srna tužnih pogleda u sjevernim brezovim šumama, obučenih u šanel kostimiće svakakvih boja, u debele džempere s ogromnim kragnama, kapute koji su se vukli po suhom jesenjem lišću i one kratke koji su otkrivali bubrege i prepuštali ih utjecajima ledenih istočnih vjetrova koji su još uvijek stizali iz Sibira i njemačke gospođe činili tako zabrinutim za budućnost Svijeta. One su mislile da stižu komunisti i njihove strašne žene, bacačice kladiva i komesarke koje se ne namirišu parfemom nego se napare nad loncem punim kiselog kupusa. Nisu znale, nisu imale pojma da u Jugoslaviji neke nujne komunistkinje, drugarice iz osnovnih organizacija udruženog rada, preko starih novina kopiraju krojeve iz Burde i pred svako novo godišnje doba pretvaraju se u gospođe, nježne i tihe slavenske vile sa životima od hiljadu snova.

Sa cipelama je bilo malo teže. To se nije uvozilo, niti se moglo kopirati iz njemačkih modnih časopisa, pa se kupovalo u Alpini, Peku i Šimeckom. Međutim, kako je jugoslavenska industrija obuće bila i ostala, uz industriju namještaja, posljednji bastion real-socijalizma koji nije srušen sve dok krajem osamdesetih nije liberaliziran uvoz cipela, tako su prave gospođe bile osuđene da sakrivaju svoje noge pod stolice ili da kupuju sumnjivu švercovanu robu iz Trsta. Domaće ženske cipele početkom sedamdesetih izgledale su kao da ih je dizajnirao bugarski sindikat školskih čistačica i kao da je od svega ipak najvažnije da dobro žuljaju i da što duže traju. Proces razgaživanja cipela u žena je trajao skoro onoliko koliko su trajale i same cipele. Dakle, najmanje dvije sezone. Svaka gospođa nosila je vatu u čarapi, a u toalet nije odlazila da bi popravila šminku ili da bi nabrala ljubičice, nego da zalijepi novi hanzaplast na sva ona bolna mjesta koja su pokazivala u kolikoj su suprotnosti socijalistička industrija obuće i ženska anatomija. U ta vremena nije se išlo kozmetičarima, nego su pedikeri bili ti koji su sređivali ženski svijet i vraćali mu nadu u bolju sutrašnjicu i pobjedu tijela nad prolaznošću. Brojale su se na stotine hiljada sve kurje oči socijalističke ženstvenosti, stečene od loših cipela, ali su svi govorili da je to po nasljednoj liniji. Kad jednoga dana stignu talijanske cipele, pa još i domaća industrija počne razlikovati ljudsku nogu od drvenog modela ljudske noge, tada nikome neće pasti na pamet gdje se izgubila ta nasljedna linija i zašto žene više ne odlaze kod pedikera. Tada će i ženski gospodski pogled na svijet postati ontološki drukčiji: U ona vremena pedikeri su ih oslobađali bola, a danas ih kozmetičari oslobađaju ružnoće. Bol je stvaran i nitko ga bez velike potrebe ne izmišlja, a ružnoća je najčešće fikcija i utvara, himba i himera koja nije na licima žena ili muškaraca, nego je uglavnom u nevoljenim i usamljenim dušama onih koji gledaju ili onih koji su gledani. Ali to je već mudrovanje za koje nemamo vremena, jer bi nam mogao pobjeći onaj trenutak, one sezone u kojima su po ulicama naših gradova prolazile gospođe s licima koja su sakrivala bol tih strašnih cipela.

Godina 1970. i 1971. u modi su bile patkaste cipele užasno visokih peta i debelih đonova, živih boja, najčešće lakirane. Taj lak pucao je s prvim kišama, kao da je bio načinjen od šećera, i tada su se prave gospođe počinjale razlikovati od drugarica. Ove druge pokušavale su popraviti ispucali lak, premazivale su cipele nekakvim ljepilima ili su jednostavno ignorirale stvar, dok su gospođe svoje propale cipele trpale u kutije i odnosile ih na tavane. Ne zna se zašto su to činile, ali vjerojatan odgovor je da im je bilo teško baciti nešto što su tako skupo platile i što je propalo i prije nego što su ga razgazile. U tom strahu od viška oholosti bilo je sadržano njihovo gospodstvo, pa nije čudno da će se jednom tako brzo priviknuti na siromaštvo i život bez mode, bez Burde i bez nade da će im netko vratiti ljepotu ili otkloniti bol.

Na glavama su tih sezona nosile one ogromne punđe koje su tada stvarno bile moderne, nije bilo ženske glave bez punđe, a kasnijih godina i decenija te punđe s početka sedamdesetih postat će obilježje žena lošeg ukusa, ružnih školskih direktorica, komšinica koje djeci buše lopte kad upadnu u njihovo dvorište te Jovanke Broz, koja je iz naših socijalističkih života nestala pred jednu turneju po Sovjetskom savezu, Kini i Sjevernoj Koreji, koju smo pratili srca punih nade i ljubavi prema čovjeku koji je putovao umjesto nas.

PREDZADNJA STRANICA

Kad bi ušli u neke godine i postali očevi odrasle djece, prestali ići na utakmice, postali veterani u radničkim savjetima svojih preduzeća i prestali planirati godine koje dolaze, kad bi se sasvim uozbiljili, pustili

stomake i počeli ih nazivati bojlerima, kad se više nisu brijali vikendom i kad bi im iz ušiju i noseva izrasle debele crne dlake, očevi su jednoga dana Oslobođenje pošli čitati od predzadnje stranice. Ne znajući, tada su ušli u svijet mrtvih, iz kojega će izaći tek onoga dana kada ih više ne bude i kada se njihova stroga i ozbiljna lica pojave na predzadnjoj stranici, tamo gdje se počiva samo jedan dan, ali je taj počinak, pokoj i rahmet, najvažniji detalj svake posmrtne biografije. Sve što nakon toga slijedi je dugo ponavljanje, pravilno ritmizirana mantra sjećanja, pretvaranje tuge u dosadu i zaborav. Predzadnja stranica bila je mjesto na kojem su se posljednji put sretali stari poznanici. Viđali su se tamo školski drugovi, oni koji su bivali izgubljeni po četrdeset godina, a onda jednoga dana vidiš da su sve vrijeme živjeli u ovom gradu, da su vam se putovi svakodnevno presijecali, dugo ste se mimoilazili, sve dok se na kraju niste našli: jedan mrtav, a drugi živ. Otpuhivali su na takve scene očevi, palili novu cigaretu, govorili - eh, što ti je život! Nitko ih nije shvaćao, jer im nitko u tom času nije mogao biti dovoljno blizak. Do nekih godina ne znaš kakva je zapravo smrt, sve dok predzadnjom stranicom ne počne u dugoj koloni stupati tvoja raja.

Rođeni šezdesetih tu su stranicu čitali iz čiste zajebancije. Zbog one naivne posthumne poezije, primijenjenih stihova koji su trebali dočarati najdublju tugu, a besramnoj mladosti bili su smiješni. Tako je teško naučiti riječi da se ponašaju tužno, poučavala je predzadnja stranica, ali nije bilo onih koji bi bili poučeni. Očevi su otpuhivali lamente nad životom, sinovi su se smijali, a jedinom novinskom stranicom koja je tiho slavila anonimnost promicala su lica Sarajlija i Sarajki, prevarenih ljudi koji su se jednog sasvim običnog dana slikali za ličnu kartu ili pasoš, ne znajući da će te fotografije biti predočene svekolikom građanstvu kao nedvosmisleni dokaz njihovih smrti. Da su znali da se slikaju za vječnost, vjerojatno bi složili drugačije izraze lica, ozbiljnije, odgovornije, bez nade i velikih očekivanja, izraze lica namijenjene Bogu.

Jednoga dana, na opće zaprepaštenje građanstva i užas očeva, na predzadnjoj stranici pojavilo se lice široko osmijehnutog čovjeka, očito posvećenika dobre kapljice, koji je u desnici, poput trofeja, držao visoko uzdignuti pileći batak. Proći će godine i nitko nam neće vjerovati, rekao je netko od onih iz šezdeset i neke, izrezao obavijest o smrti nasmijanog bekrije s batakom i spremio je u novčanik. Iz perspektive ove povijesti, bio je to historijski dokument prve kategorije.

Svašta se taj dan pričalo po gradu. Te kakva je to familija koja je svoga mrtvaca mogla tako osramotiti, te kakvo je to Oslobođenje kad takve stvari uopće dopušta, te kako li se samo osjećaju porodice mrtvaca koje su u prvom novinskom susjedstvu s tim batakom, te u šta se to svijet pretvorio kad nas s novinskih stranica gledaju vampiri... Ali već nakon sedam dana nitko se, osim onih koji su se smijali, nije sjećao čovjeka koji nas je o svojoj smrti s fotografije izvijestio u najboljem mogućem raspoloženju. Smijači su ga pamtili, ponavljali njegovo ime i slavili kao građanina kojem se omaklo da u smrti postane veliki.

Je li se omaklo njemu ili njegovoj ožalošćenoj familiji? Na to pitanje, naravno, nećemo pronaći odgovor, ali je lijepo i utješno vjerovati da je neki Sarajlija, shvativši kako mu se bliži smrtni čas, naredio svojima da vascijeli dunjaluk o tom događaju, čim za njega dođe vrijeme, izvijeste onom najljepšom, najdražom i najnasmijanijom slikom. Slikom potpune i nepomućene sreće, da ga se po njoj pamti i da se ne zaboravi kako je bio dobar za društvo i prijatelje, od teferiča vremena nije imao niti da pomisli kome zlo, pa evo i pred Boga ide prostodušan i čist, skupa sa svojim najdražim batakom, pa neka mu Bog milostiv bude i razabere životnu vrlinu među svim tim sitnim grijesima. Teško je i nakon tolikih godina posumnjati da je čovjek s batakom bio jako grješan.

AZRA

Ne pitaj zašto, ali muslimanska imena bila su ružna. Tako su zvučala uhu, jer je u njima čulo neki zvuk od kojeg je glava bježala, zvuk prošlosti, pradjedovskih vremena kada se teško živjelo, nije bilo struje i auta, ili zvuk blatnjavih sela, škriputavih drvenih podromanijskih kućeraka, zvuk zime i magle, zvuk gradskog straha da će nas netko jednom vratiti zajedničkom praporijeklu, tamo gdje su ovce i krave duši jedino društvo. Bilo je u tim imenima i opasnog muka koji se širio oko obijeljenih minareta, neuredno okrečenih, zapuštenih i sličnih po svojoj nepotpunoj bjelini onim velikim posavskim šljivicima. Bilo je u tim imenima straha od razlike, osjećaja da je Istok u njima nešto strano, daleko od naših života i svega što smo željeli biti.

Početkom sedamdesetih najčešća muslimanska imena postala su Alen, Denis, Selma, Sabina, Sabrina... Imena iz američkih filmova ili imena skandinavskih djevojčica koja su birana po bliskosti zvuka u njima. U njima je postojala ona sasvim prihvatljiva mjera sjećanja na Istok za koju su se hvatali ljudi, očevi i majke, zarobljeni između dva strašna osjećaja: Otpora prema imenima svojih nena i djedova i užasa pred mogućnošću da svojoj djeci biraju imena svojih komšija koji su vjerom i porijeklom bili nagrađeni za puno širi izbor imena. Iako su i njima stara imena, narodna i kršćanska, bila ružna, pa se tih godina malo tko nazvao Tadijom, Milošem, Ivkom, Tvrtkom ili Stjepanom, njihov izbor bio je veći i činilo se da njihova samoća u svijetu nije tako široka i strašna.

A onda se 1979. pojavila zagrebačka rock grupa Azra. To ime negdje je bilo zvučno i egzotično, ali u Sarajevu i Bosni odjekivalo je svojom bliskom daljinom. Malo tko bi ga tada dao svome djetetu i baš nitko ne bi tako nazvao svoju rock grupu. Ono što je bilo naše, to nam je bilo i najviše strano. Kako je Azra rasla, postajala kult jedne generacije, adolescentski obrazac učenja i čitanja poezije, prva naša politička ideologija i tačka identifikacije, tako je i zvuk njezinog imena mijenjao svoja značenja. Uho se na njega privikavalo i bivalo mu bliskije s neke posve neočekivane strane. Nismo mislili da je Azra muslimansko žensko ime, niti smo ijednu Azru iz razreda, a bilo ih je jer smo rođeni nevinih šezdesetih, na bilo koji način identificirali s novim zvukom njezinog imena. Riječ Azra čula se na dva sasvim različita načina, ovisno od toga označava li ženu ili rock grupu.

Ali ipak je činjenica da je preko zagrebačke Azre započelo sarajevsko mirenje s muslimanskim imenima. Da smo drukčije živjeli, da nas na kraju nije ubilo u pojam i da nije bilo rata i svega onog što je do

rata dovelo i zbog čega taj rat nikada neće biti ispraćen iz naših života, cijela je priča mogla biti obojena na neki pitomiji način. To što su nam muslimanska imena bila ružna, moglo nam je danas biti smiješno, kao što je dobrim Česima smiješna cijela njihova povijest, svaka zabluda i svaka moda. Da nije bilo rata, danas bismo govorili o roditeljima koji su kupovali kapute po modi, govorili naglaskom za koji su vjerovali da je zagrebački i beogradski, svojoj djeci davali imena iz filmova i, sve u svemu, bili samo malo luckasti. Ljepše bi to bilo, i pravednije. Taj sram i zaborav stvarnih motiva teški su kao najteža novembarska magla i kao depresija ljudi koji jednoga dana shvate da su život uludo utukli, a da za novi više nemaju vremena.

Kada odrastu danas rođena djeca, svi ti Muhamedi, Mehmedi, Zvonimiri, Borne, Jovani, Ismeti, Hamdije, u modi će biti neka druga imena, ali oni neće u čudu gledati jedni druge, niti će misliti da su im roditelji bili malo blesavi. Ako Bog da i ako postanemo bijeli Svijet, dobri Svijet, bit će tako. Ime je znak, ni dobar, ni zao. Imenovanje djeteta estetski je čin, a život s imenom stvar je individualne etike. Imena nas nikada neće učiniti ni boljim, ni lošijim ljudima.

HAVA

Tamo gdje ulica Fadila Jahića Španca siječe Drvarsku, u prizemlju zgrade na uglu, bio je frizerski salon "Hava". Sedamdesetih godina tu su na frizuru dolazile mejtaške gospođe, uglavnom one zrelije dobi, nane pred odlazak sinovima u Beograd, udovice na dan kada su se sinovi vraćali iz vojske, bake koje će sutra odvesti unuke prvi puta u školu, stare i ostavljene majke u nadi da će im početkom juna djeca doći iz Libije te lokalne mahaluše, najmanje jednom sedmično - one su dolazile ne toliko zbog frizure, koliko zbog društvenog života, uvida u tuđu nesreću i sve one strašne porodične tajne nad kojima je Mejtaš živio i zbog kojih je njegova strmina katkad djelovala kao kosmička kazna svakome tko je uzbrdo morao ponijeti neku tugu na duši.

Hava je bila, pristojno rečeno, jedna opsežna i opširna žena u borosanama i frizerskom mantilu. Mogla je imati četrdeset, kao što je mogla biti i blizu šezdesetoj. Ljudima u uniformi ili onima s misijom, oficirima, hodžama, popovima, portirima, ali i frizerkama, doktoricama i medicinskim sestrama, često je teško procijeniti godine. Oni nisu kao drugi ljudi, jer osim bioloških činjenica, godova vidljivih na licima, o njihovoj starosti govori i nešto drugo, nešto što je u suštini njihovih poslova i njihovog poslanja među nama: Običnim smrtnicima koji smo uvijek, na ovaj ili onaj način, zatočenici njihovih profesija. Ti ljudi ulijevaju višak strahopoštovanja, čak i onda kada nemaju svijest o svojoj posebnosti, jer ih mi drugačije gledamo. Eto, zato je posebna bila i Hava i zato nam je danas teško procijeniti njezine godine.

Svaka frizura se zvala "hladna trajna", kao što će se nekoliko godina kasnije svaka zvati "feniranje". Havin, kao i svi drugi frizerski saloni tog vremena, nadaleko je zaudarao na hidrogen i neke druge kemikalije. Od tog vonja gori je bio samo smrad sumpora i maglajske Natronke, ali žene na to nisu obraćale pažnju, nego su hrabro kročile u salone za uljepšavanje i iz njih izlazile s ogromnim frizurama, danas takvu ima samo mama Simpson, nalakiranim kao parketi u novogradnji i svjetlucavim kao noćno more puno planktona. Ili su izlazile, sijede naše bake i nene, i jedne i druge gologlave jer je gologlavo bilo i vrijeme, s frizurama koje su se prelijevale u azurnim i ljubičastim bojama ehotona. Nisu bile tad ljepše nego inače, ali se znalo da su se za nekoga tako uredile, što je bilo važnije od svake ljepote.

Prethodno su sjedile pod haubama, uredno razvrstane u dva reda, usred zujanja ventilatora i vrelog električnog daha čitale su Praktičnu ženu i Nadu i čekale da Hava dođe i oslobodi ih zatočeništva. Prizor žena pod haubama, pogotovo onih starijih, uvijek ti se činio pomalo sramotnim i mislio si da bi bilo u redu kada bi ih sakrivali od pogleda prolaznika, kao što su od pogleda sakrivene liječničke ordinacije. U sedamdesetim bila je to tipska slika spola - žene pod haubama! - jer nikada pod haubom, barem u Sarajevu, nije viđen muškarac. Iako je onaj muški salon, prekoputa kina Romanije, u dva svoja ugla, na početku i kraju dugog niza ogledala imao po jednu haubu. Dok si bio dijete, i tu su te dovodili na šišanje, te su ti haube djelovale kao prijetnja. Ako se budeš bunio, mogao bi završiti pod haubom. Osramoćen.

Frizerski salon "Hava" postojao je dok god su u Sarajevu postojale mahale i gradske četvrti. Kada se grad stopio u jedinstvenu cjelinu, ili bolje rečeno - dvije cjeline, od Marindvora i do Marindvora, nestala je i potreba za mejtaškim ženskim frizerskim salonom. Na frizuru se pošlo u druge dijelove grada, a nenama i bakama su kući počele dolaziti samostalne frizerke koje su se reklamirale preko oglasa. Sa sobom su donosile specijalne prenosne haube i mučile naše stare u njihovim dnevnim boravcima. Frizerski salon prestao je biti mjesto društvenog događanja, prenošenja i interpretiranja mejtaških tračeva i ogovaranja onih koji su svoje živote čuvali iza debelih zidova. Nakon Olimpijade izmijenjen je koncept grada, Sarajevo je od otomanske i austrijske čaršije podijeljene na dijelove koji su imali zasebne infrastrukture, postalo otvoreni grad s trolejbusom, plinskom mrežom i ušminkanim frizerskim salonima. Uskoro više ni hidrogen nije smrdio jer se usavršila tehnologija proizvodnje ženske frizure. Tako je nestao salon kod Have, kao što su nestale i desetine drugih, danas bezimenih, kroz koje je prošla smiješna ljepota prošlosti pod haubama.

SARAJEVSKE TIŠINE

Odvede li te jednom put na Istok, nađeš li se u zen-koanu pred nekim dobrim indijskim dedom koji dijeli šamare zbog pogrešnih odgovora, upita li te neka nujna neznanka iz kolodvorskog restorana u Frankfurtu ili ti samom dođe da se pokušaš sjetiti najmirnijeg trenutka svoga života i najtiše tišine koju može prirediti svijet, samo se sjeti onih pola sata pred jutro, ljeti je to bilo oko pola četiri, a zimi oko pet, nulte, 1992. godine. Noćno gruhanje minulo je, jutarnji napadi još nisu počeli; tišina je kao da su krošnje neke velike šume, nekog parka, ispunjene slavujima i raznim rajskim pticama koje ne pjevaju jer uživaju u ljepoti tišine, uživaju u onoj vrsti mira kojoj bi se začudio i sam Bog, samo da je slučajno među nama, nesvjesnima i

oslobođenim od svih briga i potreba, pretvorenim u čisti život. Kada bi znao opisati tih pola sata, izmamio bi osmijeh indijskog dede, kolodvorska neznanka sjetila bi te se uvijek kad joj bude teško, a ti bi vratio sebi taj osjećaj, neopisiv i besmrtan, kojeg više nikada nećeš doživjeti, znaš to!, jer više nikada tvoja duša neće biti tako prazna da odjekuje kao čisto srebro.

Brbljavci bi kazali kako je užas imao neki smisao ako je tih pola sata postojalo kao takav užitak duha i ceremonija potpune ljudske sabranosti, molitve bez glasa, vjere i sadržaja, ali ti nešto takvo, naravno, nećeš reći, niti ćeš pomisliti, niti ćeš drugima dopustiti da pomisle ako te sada slušaju. Ružno i strašno nemaju nikakvog smisla, niti postoji ono što bi ih opravdalo ili što bi olakšalo patnju svijeta. Riječ je o tome da su se u čovjeku izoštrili osjećaji, te godine i pred takva jutra, pa bi bilo lijepo kada bi ih sam, bez velike muke, opet mogao izoštriti kao što je drago dijete oštrilo olovku potpuno samo u školskom razredu čekajući da se ostali vrate sa fizičkog - dijete je bilo oslobođeno jer je upravo preboljelo šarlah.

Tih pola sata tišine pred zoru, to stanje svijeta i stanje duše, bilo je, a da to nisi znao, veliki finale procesa koji je započeo nekoliko godina ranije, u vrijeme kada su se dani prestali završavati s noćima i kada se život ljudi pretvorio u niz nepravilnih sinkopa koje više nisu priznavale ni biološka, ni društvena pravila po kojima se danju događalo sve, a noću bi se sve odmaralo. Noću je 1990. i 1991. slutilo na vojne udare, asfalt je u još uvijek mirnim gradovima strepio pred grubostima tenkovskih gusjenica, iza ugašenih prozora sarajevskih nebodera dvije po dvije su tačke duhanskoga žara međusobno tiho razgovarale o posljednjim životnim pitanjima: Što ćemo i gdje ćemo ako noćas počne? Tako je to tada izgledalo. Jutra su donosila olakšanje jer ništa nije počelo.

Prvi događaj od kojeg je sve počelo, onaj kada je naša noć prestala biti dobra noć, čini se banalnim kada mu samo spomenemo ime: Četrnaesti kongres SKJ. Zar je tako nešto moglo mijenjati naše živote i pravila biološkog i društvenog funkcioniranja našeg svijeta? Ludo, stvarno ludo, ali to nešto se stvarno tako zvalo. Našli su se komunisti iz cijele Jugoslavije, najavljeni su ratovi, stvorena je varljiva nada da ih ipak neće biti, a onda je došla noć u kojoj se o toj nadi odlučivalo. Sjedio si ispred televizora i drhtao, pod tobom se dijelio grad u dolini, vidio si ga kroz svoj crni prozor. Polovina Sarajeva je još uvijek spavala običnim ljudskim snom, a druga je polovina bila kao ti: Pred televizorima i s pogledom na Četrnaesti kongres SKJ. Banalna istina. Banalna nesreća. I na kraju banalna tragedija. Svaka prava tragedija, ljubavna, državna ili narodna, imala je banalan začetak. Počela bi iz gluposti ili iz sasvim prosječne podlosti, one koja u običnim životima nije vrijedna spomena, počela bi samo onako kako već počinju priče koje se najčešće i ne nastave, počela bi prije nego što je itko znao da bi mogla početi. Kao Četrnaesti kongres SKJ.

Od te noći vampiri su živjeli u dušama dragih. Kad-tad svatko je ulazio u svoj strah i počinjao živjeti kao da noći više nisu za spavanje i kao da čovjek spava samo zato što je slab i nemoćan, a ne zato što je dobro spavati i tako dijeliti svoj život na dane. Finale tog užasa bile su sarajevske predjutarnje tišine. Samo iz užasa moglo se stvoriti takvo blaženstvo kojeg se na kraju i ne usuđuješ samo tako prizivati, jer nisi više siguran postoji li. Ili se samo tješiš u tom zen-koanu.

PRODAVAČ LOZOVA

Da je od Sarajeva iz tih godina ostao spot, crno-bijeli s geometrijom koju crta proljetna svjetlost, barem kroz jedan kadar prošao bi grbavi prodavač lozova s poluraspadnutom kožnom torbom u jednoj i kamperskim stolićem na rasklapanje u drugoj ruci. Bezimen, kao što je u principu bezimeno sve o čemu se nešto ima za reći, ali se ne kaže nikad jer ti se ne da tražiti mjesta za pojave koje za sobom nisu ostavile imena, taj je čovjek žurio najviše od svih. Žurnijeg nije bilo u gradu. Ili je bježao od ružnih pogleda, naivno kao što se brisanim prostorom bježi od kapi kiše, ili je bio nervozan, ili je svoj posao preozbiljno shvaćao, ili mu je grba na leđima diktirala baš takav ritam hoda. Svaki razlog je moguć, ali nikada nećemo saznati istinu, jer nas nije ni zanimala sve dok se prodavač lozova nije preselio iz stvarnog svijeta u svijet naših duša. Nekad nas se nije ticao, a sada nam nedostaju informacije o njemu, ne bi li smo ga napokon uklopili u sliku o gradu, smirili ga i našli pravi smisao njegovog pojavljivanja u tom imaginarnom sarajevskom spotu.

Taj čovjek nije mogao podići glavu dok bi hodao. Gledao je u asfalt, negdje između svojih brzih nogu, a ako bi ga netko pozdravio, uzvraćao je pogledom koji bi tek malo svrnuo ulijevo ili udesno, valjda kao sitan i svakako nedovoljan pokušaj da poznanika uvjeri kako ga je vidio, premda je položaj glave sarajevskog hodača uvijek ostajao takav da objektivno ništa nije mogao vidjeti osim asfalta pod svojim nogama. U nekoj svetoj invokaciji ili u nekoj sličnoj knjizi božanskih prijetnji sigurno bi bilo rečeno da je taj čovjek zbog nečega, nekog grijeha, bio kažnjen, ali dobro znamo da nije tako. Jednostavne su istine o ovim životima, jednostavnije i od istine o gradu u kojem su dotrajavali, a one se svode na priču o bezrazložnim nesrećama i bolestima, dječacima koji su odrastali u bogalje i malim velikanima kojima se ni imena ne znaju, niti ih je na bilo koji način dodirnula povijest, ali su pod njihovim stopalima i u njihovim stegnutim šakama stvarani okviri za ime Sarajeva.

Taj mali grbavi prodavač lozova bio je Sarajevo. Danas to znaš i nadaš se da ima i drugih koji znaju. Umjesto svih onih olimpijskih plakata, umjesto Vučka, glamuroznih prizora grada koji gori, razglednica s vizurom Vijećnice, umjesto svega onog što u muzejima i galerijama jest slika, mogla bi stajati samo velika crno-bijela fotografija tog čovjeka kako žuri ili kako sjedi ispred Šipada u Titovoj ulici za stolićem punim lozova i napokon je u stanju malo podići pogled i vidjeti lica ljudi koji prolaze. Ispod te slike, ili bolje - tih slika, pisalo bi Sarajevo, nekim običnim slovima, bez ikakvog copyrighta i objašnjenja, kao tajna šifra i znak za one koji mogu razumjeti, one koji pamte tog čovjeka i znaju da je bio postojan u vremenu, bezimeno ime grada, trajan i važan kao što su trajne i važne bile zgrade oko njega i asfalt pod njegovim nogama. Kada jednom budu gorjele te zgrade, žalit ćeš ih kao što se žali vlastita prolaznost, ali kao što nikada nećeš žaliti za prodavačem lozova koji je jednog dana jednostavno nestao.

A koliko je samo sreće svakoga dana ležalo na njegovom stoliću! Oni koji su kupovali te lozove dobro to znaju. Njihove srećke nisu ništa dobijale, ali dobitne su bile sve one koje su ostajale, jer ih nisu znali probrati ili je nevidljiva ruka po zasluzi raspoređivala kome je suđeno da do sreće dođe na najjednostavniji i najbanalniji način: Preko novca i to besposlenog. Čovjek koji je takvu sreću prodavao bio je pouzdan kao stari Haron, lađar koji s jedne na drugu stranu prevodi duše kojima je istekao zemni rok trajanja. Prodavao je nešto što drugima treba, a ne ono što je trebalo njemu. Sretan ili nesretan, grbavi trgovac srećkama nije bio taj za kojeg ćeš posumnjati da novac može promijeniti i njegov život i da svi ti lozovi i njemu isto vrijede.

Postoji vjerovanje da bogalji donose sreću i da dodir njihove grbe ispunjava želje. To vjerovanje vjerojatno nije koristilo u poslu sarajevskom prodavaču lozova, ali danas, nakon što su godine prošle i nakon što njega više nema, pa mu ne možemo pokvariti posao, valja reći da se radi o jednom od najbesmislenijih i najokrutnijih pučkih vjerovanja. Okrutno je jer u tuđoj nesreći nalazi klicu vlastite sreće, a besmisleno je jer polazi od pretpostavke da grbav čovjek mora biti nesretan. Sarajevski prodavač lozova, onaj koji je žurno prolazio kroz naše živote i pod čijim se pogledom u sliku pretvorio svaki milimetar sarajevskog asfalta, možda je bio sretan čovjek. Razlozi njegove, kao i bilo čije sreće zaključani su iza sedam brava, pa se o njima nikada ništa ne sazna. Samo se nesreća vidi. Samo nesreća ima bezbroj oblika, vrsta i imena i o njoj rijetko postoji tajna. Zato čovjek katkad i kupuje lutriju. Da otkrije prazan loz i ponada se kako je u njemu sva njegova nesreća.

ŠAH

Je li to bila kiša, šta je to bilo, ali uglavnom nešto je omelo Dimitrija Bjelicu da uđe u knjigu rekorda igrajući najveću šahovsku simultanku u povijesti. Meč se trebao održati u parku ispred poslovne zgrade Svjetlosti, pozvani su novinari iz velikih svjetskih novina, formirana je komisija koja bi potvrdila rezultat, ali sve je na kraju propalo, srušilo se i na kraju se utopilo u crnoj rupi zaborava, tako da danas više ne znamo zašto Bjelica nije srušio svjetski rekord.

Taj neobični čovjek, veliki sportski novinar i faca za koju je znalo pola zemaljske kugle, uskakao je u samrtničku sobu starog golmana da s njime napravi posljednji intervju, u njegovom stanu je noćio Anatolij Karpov kada bi posjećivao Jugoslaviju, veliki Mihail Talj bio je njegov dobar prijatelj Miša... Svakoga je Dimitrije Bjelica znao, svjetski novinar u našoj maloj zemlji i neka vrsta Vase S. Tajčića u našem malom gradu. Bog zna je li Bjelica folirao i šta je od njegovih priča bila istina, a šta neprovjerljivo hvalisanje, ali je činjenica da su mu vjerovali oni od čijeg vjerovanja čovjek može imati koristi, pa je Bjelica uspio utemeljiti i svake godine organizirati velemajstorski šahovski turnir u Bugojnu, najveću tradicionalnu sportsku manifestaciju koju Bosna pamti. Na njegovo ime dolazili su nam svjetski šampioni.

Nakon jednog sramnog policijskog procesa, vođenog u koordinaciji partijskog sekretara Guzine i republičkog bezbjednjaka Škipine, Dimitrije Bjelica je pred novu 1987. godinu pobjegao glavom bez obzira iz Bosne i Sarajeva, da se u ovaj grad više nikada ne vrati. I tu je završena priča, Bjelicina sa Bosnom i bosanska s Bjelicom, iza koje su se, istina, predratnih i ratnih godina vukli i neki repovi, ružni i nedostojni spomena, pa ih ova dobra historija niti ne bilježi.

Priča o Dimitriju Bjelici i propaloj simultanki, bugojanskom turniru i najboljim šahistima svijeta koji su na Čaršiji zagledali šahovske garniture, rad naših vrijednih zanatlija, na kojima nijedna figura nije bila nalik drugoj i nijedno polje nije bilo jednake veličine kao susjedno ili su u radnjama Bosnafolklora primjećivali urednije i skromnije garniture, rad fočanskih robijaša, ta priča o čovjeku koji je bio velemajstor mistifikacije, pa je šampionima znao izmistificirati i Sarajevo, svoj smisao i razlog nalazi u činjenici da je ovaj grad bio dovoljno dokon, a njegovi stanovnici pametni i besposleni, da se sasvim slobodno može reći kako je u njemu odigrano više šahovskih partija, onih kafanskih, u posljednjih pedeset godina nego u svim drugim jugoslavenskim gradovima zajedno. Onda je na neki način i normalno da je Bjelica baš u Sarajevo dovodio Talja i Karpova i da je baš tu stvoren mit o šahu kao općedruštvenoj igri, nadređenoj svim drugim igrama, jedinoj igri uz koju je moguće piti i meziti.

Nakon Bjelice i zlatnih godina Bugojna, usred rata i u vremenima kada su bosanski šahisti, potpomognuti ljudima koji su se baš htjeli osjećati Bosancima, došli do svjetskih olimpijskih vrhova, pojavio se čovjek u mnogo čemu različit od Dimitrija Bjelice, ali jednako važan za ovu povijest i njezinu šahovsku priču, ako ne i važniji jer je stizao iz pustoši, bez planetarnih zasluga, propusnica za velike bankete i kraljevskih i predsjedničkih vizitkarata. Pojavljivao se kao šahovski Oliver Twist, kao opunomoćeni predstavnik carstva zaborava, netko koga bi s noge na nogu najradije sa ovog svijeta i iz života izbacio svaki viđeniji gorila i izbacivač. Njegovo ime je Nikodije Stojanović. Nikada nije pobijedio na nekom šahovskom turniru, nikada neće postati velemajstor, nikada za njega neće znati oni koji budu sastavljali šahovske enciklopedije, niti će čak i u sarajevskim prilikama Nikodije ikada biti veliki šahist. Ali kako šah nije samo igra nego je i način života, a metafora šaha se ne razrješava samo u priči o ratu između dva kraljevstva - sve do smrti jednog kralja, nego u svemu tome leži i primisao o plemenitosti viteza i veličini onih koji dušom grade svijet, tako je i Nikodije Stojanović jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji lik bosanskog i sarajevskog šaha, vitez svih vitezova, šahovski Don Quijote.

ČESI

Godine, čudne godine. Tamno je bilo iza istočnih granica. Njihovi srp i čekić bili su nekako drukčiji od naših srpa i čekića. Postojala je neka sitna razlika u dizajnu, boji i obliku, oku neprimjetna, ali srcu i glavi jako važna. Oni su bili nešto sasvim drugo, drugi ljudi, daleki od nas, drugi komunizmi, ispunjeni nekim strašnim tajnama s kojima mi nismo željeli imati veze. Naš je komunizam više bio način života, oblik naše bezbrižnosti

i način na koji smo štitili svoje bogatstvo i blagostanje. Jesmo li zaista živjeli u blagostanju? To ne znaš, ali danas ti se čini kao da jesmo. A oni su bili siromašni. I ružno odjeveni. Bezoblične sive štofane hlače, rumunjski džins koji je izgledao kao odštampan u velikim kancelarijama, preko onih jastučića na koje se otiskuju štambilji, pa one tužne ženske marame, vunene kape nabijene preko očiju i brkovi. Rijetki žućkasti brkovi čeških, mađarskih i poljskih turista, njihove izvinjavajuće geste, poluspušteni pogledi i sram. Ti ljudi strašno su se sramili zbog načina na koji smo ih gledali. Tada toga nisi bio svjestan. Nisi to želio primijetiti. Da, naši sintetički džemperi su odvratni, naše gumene cipele su ružne, a naši dragi trabanti i varburzi nisu baš neka moćna obiteljska konjica, ali, vjerujte nam, nismo mi krivi za to, znamo mi sve, vidimo, jer imamo oči i sviđaju nam se vaša odijela, vaše farmerke donesene iz Trsta, otamo gdje mi nikada nećemo ići, ali šta da radimo kad sve to nije naša nafaka? Eto, to su govorili pogledi Čeha na čiji smo račun pravili viceve i na kojima su nam se sviđale samo grudi njihovih sedamnaestogodišnjih kćeri, dok smo u brodićima s tomosom četiri oplovljavali Korčulu i Hvar i sve one zabačene kamene i stjenovite plaže na kojima se u tajnosti sunčala sva ljepota istočne Europe.

Kako nam barem te divne češke grudi nisu govorile da griješimo? Strašno griješimo kada mislimo da smo shvatili svijet oko sebe i da imamo pravo smijati mu se. Griješimo kada mislimo da smo bolji od njih, da su oni stvarno željeli trabante i varburge, da se tako loše oblače jer nemaju ukusa, jer su glupi i jer ne znaju šta je pravi život i pravi svijet kojega smo i mi dio. Tko bi rekao, tih sedamdesetih godina, da ćemo jednoga dana šetati ulicama Praga, bez novaca u džepu, poderani, ružni i neobrijani, sa svojim jakim balkanskim bradama koje izgledaju kao prljavi novinski raster, a da će oko nas šetati lijepi i uredni, bogati i zadovoljni, svjetski odjeveni Česi i Čehinje. Ako nas ni ne pogledaju ili ako budu mislili da smo ružni, prljavi i glupi, hoćemo li se sjetiti kakvim smo ih očima gledali, iste te Čehe, onih davnih i za nas sretnih sedamdesetih godina, kada se njihov predsjednik zvao Gustav Husak, a ime našeg predsjednika znao je cijeli svijet. Milost mogu tražiti samo oni koji su milost i pokazivali. Gole grudi lijepih Čehinja danas nam znače nešto sasvim drugo.

U finalu prvenstva Europe u fudbalu 1976. igrali su SR Njemačka i Čehoslovačka. Za Čehoslovake je branio onaj Ivo Viktor, golman koji bi rukom bacio loptu sve do centra, a nikad ju nije ispucavao nogom. Očekivalo se da Nijemci pobijede i nitko zapravo nije bio siguran kako su Čehoslovaci u onim svojim smiješnim do pola crvenim, od pola bijelim dresovima i došli do utakmice za zlato. Ali kako to već biva kada se u mitskoj bici sudare veliki i mali, Nijemcima se nije dalo, probudili su se s lošom karmom, a Viktor je branio što ne bi nitko. Ostalo je neriješeno i nakon produžetaka, pa su izvođeni jedanaesterci. Nakon niza golova i jednog jedinog njemačkog promašaja loptu je na bijelu tačku postavio Antonin Panenka, a od stative do stative raširio se veliki Sep Mayer. Gledateljstvo se i tada moglo uvjeriti kako ne postoji golmanov strah od jedanaesterca, kao što je to vjerovao Peter Handke, nego se jedanaesterca boje pucači. Nije strašno primiti gol iz penala, ali je tragedija penal promašiti.

Panenka je uzeo zalet i, umjesto da raspali po lopti ili je plasira daleko od Mayera, sasvim lagano ju je potkopao i lopta je po sredini gola, sporo kao proljetni cvat, prešla preko golmana koji se bacio i pala u mrežu kao što u ceker upadne vješto ukradena konzerva mesnog nareska. Panenka je izveo jedanaesterac kao da nije Čeh, kao da mu život nije obilježen ružnim autima i lošim džemperima i kao da nije u finalu prvenstva Europe, nego je život samo sretni san. Bio je to gol u slavu optimizma i s njime je Čehoslovačka postala prvak Europe. Veliko je to: Biti jadan i biti optimist!

ĆIRO

Pod onim plavim nebom ništa nije bilo zelenije od fudbalskog terena pred početak utakmice, kad bruji trideset hiljada ljudi onim pčelinjim brujem od kojeg se ježi koža i tad znaš zašto se ide na utakmice. Bruj postaje jači, uskoro će se prolomiti u krik iz jednog velikog grla, u krik mase i glas službenog spikera koji će najaviti sastave timova, kada na atletsku stazu izlazi čovjek u kaputu, u daljini sitan kao olovni vojnik, a oko vrata mu blješti šal, najbjelija stvar koju si vidio nakon snijega, šal oko vrata Miroslava-Ćire Blaževića.

Bijeli šal bio je znak elegancije i magijski simbol pobjede. Taj čovjek nikad nije trenirao tvoj klub, njegovi treneri bili su stariji ljudi u demodiranim Adidas trenerkama, ali te je njegov šal opčinjavao. Ili su te opčinjavale pobjede za koje su svi vjerovali da ih taj šal donosi. Pobjede su bile po mjeri lokalnih sudbina. Jedan Blaževićev klub postao je prvak države, drugi se spasio od ispadanja iz lige, a s trećim nije bilo ništa, jer je trener u pola sezone prestao nositi svoj bijeli šal.

Nije to bila moda koja je došla iz svijeta, niti su je stvorili kreatori Alhosa i Kluza. Jedan fudbalski trener bio je zaslužan što su neki sarajevski muškarci, odrasliji od tebe, nosili duge plave i crne kapute i bijele šalove oko vrata. Njihovi šalovi blještali su u novembarskoj magli, ostajali čisti usred gustog gradskog smoga, a samo Bog zna, Bog i njihove žene i majke, koliko su puta sedmično ti šalovi išli na pranje. Ta magična elegancija činila se vječnom. Kao da nikada neće izaći iz mode.

Još dugo nakon što je Miroslav-Ćiro Blažević odbacio svoj talisman, na sarajevskim su se ulicama mogli vidjeti ti bijeli šalovi. I nitko ne zna koje su zime konačno nestali. Ne bi ih se ni sjetio da trener svih godina nije ostao tu, negdje u blizini, i da priča o njemu nije odredila tvoj život. U vrijeme kada si na najzelenijoj zelenoj pozadini prvi put ugledao Ćirin bijeli šal, ti nisi ni znao da je Ćiro Bosanac.

Njegova karijera se pretvorila u orijentalnu bajku. Na dvoru starog tiranina, vladara čije je lice bilo odvratno cijelom svijetu, osim njegovim podanicima koji su to lice gledali drukčijim očima, Ćiro je postao dvorska luda. Bio je to dobar posao za onog tko zna tajnu vladarevog srca. Stari tiranin je mrzio ljude: poštare, tapetare, inžinjere, bubnjare, doktore i urare, ali je više od svega i svih mrzio muslimane. Za tu mržnju nije imao nekih posebnih razloga, uostalom - zašto bi muslimani bili bolji od poštara?, ali poštari barem donose pisma, a čemu muslimani služe, on to nije znao. Pa ih je mrzio efikasnije nego druge ljude.

Njegova dvorska luda, Ćiro, fudbalski trener iz vremena dok sve je bilo život, radio je pasjaluke, viceve i šale, ali je dobro znao da u jedno ne smije dirati: U mržnju starog tiranina. Pa kad si već luda, svejedno ti je za poštare, tapetare, inžinjere, bubnjare, doktore i urare. Ali šta ako stari tiranin bude tako mrzio muslimane da od tvog rodnog grada oblak dima načini, jer on to može, iako mu je lice odvratno cijelom svijetu? Ćiro Bosanac, ta dvorska luda, takvo si pitanje nije postavljao.

Nije ti u toj bajci bio jasan. Ali je poučan bio nastavak priče koji više nije bajka. Nakon što je Tuđman umro, Miroslav-Ćiro Blažević odlučio je opet biti trener. Nije baš bilo nekih ponuda, a onda su došle dvije, ali prilično bogate. Prva iz Saudijske Arabije, a druga iz Irana. Prihvatio je drugu, premda je mogao i prvu. Pouka bi, naime, bila ista. Državnim, vjerskim i fudbalskim čelništvima tih zemalja, a ona su zbog specifične vrste društvenog ustrojstva u velikoj mjeri - jedno čelništvo, uopće nije smetalo što je Ćiro radio kao luda na dvoru starog tiranina, niti što mu je mržnjom s vremena na vrijeme nastojao sličan biti. Nije im smetalo, tužna je istina, što im je, u Arabiji i Iranu, važnija njihova nogometna reprezentacija od muslimana. Ako su muslimani bosanski. Blesav si ako ih zbog toga osuđuješ, te Saudijce i Irance, ali blesaviji si ako to ne želiš vidjeti ili ako ti je normalno što to ne vidi prvi tvoj komšija.

Bliža ti je tvoja uspomena u kojoj ništa zelenije nije od zelenog fudbalskog terena, onog malog i lijepog stadiona u Zenici, na koji izlazi čovjek manji od olovnog vojnika s bijelim šalom oko vrata. Bliža ti je uspomena od svega u šta se uspomena pretvorila.

ČELIK

Prezivao se Čelik, a ime si mu zaboravio. Ubijen je na dan prvih barikada, drugoga marta 1992. godine, na Trebeviću, tamo kod uspinjače. Bio je čuvar, radnik, mehaničar, ili se gore slučajno zatekao. To više ne znaš. Bio je Čelik, mrtav na pravdi Boga, u zločinu za kojeg si već tada znao da nikada neće biti kažnjen. Takva je bila situacija. Jedan mrtav bio je kao nijedan, u satima kada je grad drhtao pred ratom i nijedna cijena mira nije bila tako visoka da je nismo bili spremni platiti. Pa i život čovjeka koji se zvao Čelik. Halal im bilo ako je to sve.

I on je sigurno imao nekoga svog. Nema čovjeka koji bi bio baš sasvim sam. Netko ga je volio, možda je nekome bio sve u životu. Taj Čelik. I možda je nekome to bio kraj rata, jer su ga ubili i jer je mnogima rat bio završen kada su izgubili svoje bliske. Primirje i mir zapravo se računaju samo u životima onih kojima nitko nije poginuo. Ako se toga sjete, ako tad shvate da su na broju, takvi će slaviti mir. Za druge je kasno. Za Čelikove bilo je kasno čitav mjesec prije nego što je rat i počeo.

Taj dan, drugi mart 1992. godine, pamti se po "roštilj barikadama". Nakon što je prepolovljen grad i nakon što su ljudi sa čarapama na glavama gnjevno tražili pravdu koju im nitko nije mogao dati, jer je to bilo kao da od prodavača jabuka tražiš ananas, neki od onih od kojih se tražilo, postavili su, ko fol, svoje barikade, pa nikom nisu dali proći ako na barikadi ne pojede ćevap. Hvatao te je sram pred tom slikom s televizijskog dnevnika. Čovjek koji je nudio ćevape, mislio si, ne razumije šta se od njega traži i radi nešto čega bi se njegova djeca već sutra mogla sramiti, nakon što se sve smiri i počnu se u miru i ravnovjesju svakodnevice prepričavati doživljaji iz dana kada smo mislili da je počeo rat. Nepravedni i gnjevni tražili su pravdu, a on je nudio ćevape. Budala.

Trebalo je proći vrijeme, rat i sve što se u ratu s dušom zbiva, pa da ti taj čovjek, da ti ti ljudi s "roštilj barikada" postanu jasni. I da shvatiš kako bi učinio isto što i oni, samo da si bio dovoljno star i pametan i da te ovaj grad nije razmazio najljepšim svojim godinama. Na veliko zlo zreo čovjek reagira tako što se pred njime pokušava pokazati što bezazlenijim. A teško je zamisliti nešto gluplje i bezazlenije od "roštilj barikada".

Istoga dana stanica milicije u Hadžićima cijepala se na bosanski i karadžićevski dio. Dva milicionera, pravoslavac i musliman, ostali su zajedno i odlučili štrajkovati glađu sve dok se ne uspostavi jedinstvo. Između njih dvojice bio je jedan prošli život i vrlo je vjerojatno da su bili spremni umrijeti od gladi za njega. Između njih bila je i priča o Bori i Ramizu, a ona možda i nije slutila sretan završetak, ali je slutila pravdu. U to si i ti bio uvjeren. Na kraju svega bit će pravda i znat će se tko je postupio ispravno, a tko je izdao vlastitu utrobu. Najveći lom dogodit će se kada shvatiš i kada njih dvojica shvate da pravda neće doći i da nema knjige u kojoj se dobro piše plavom, a zlo crvenom stranom iste starinske kancelarijske olovke.

Drugog marta jedan je Sarajlija snimio na videokasetu dnevnik i Yutel. Bit će to jednom vrijedan dokument. Petog aprila, prvog dana rata, ponovio je isto i odlučio je snimati sve dnevnike i Yutele do onog dana kada se situacija smiri. Ne znaš koliko dugo je izdržao, koliko je imao kaseta i koliko dugo ga je želja za dokumentiranjem držala. Vjerojatno do onog dana kada je prvi put pomislio da ovo možda nikada neće završiti. Ta pomisao pravi je početak novoga života i druge povijesti. Ako je preživio, bila mu je, nakon kraja rata, smiješna ta potreba za dokumentiranjem. Ili se sramio. Bez ikakvog razloga. Čovjek nema razloga sramiti se svoje normalnosti.

Svi ti ljudi bili su dobri momci u žanru koji se zove "tragedija zabune". Čovjek koji se prezivao Čelik i čovjek s "roštilj barikada" i čovjek koji je sa čovjekom štrajkovao glađu i čovjek koji je htio sve to dokumentirati - za svoju djecu, ako ga pitaju šta se tih dana događalo u Sarajevu. Oni nisu znali ono što je razumno ne znati.

DANI

Tog ljeta agresor je bio u svakodnevnoj panici, Saša K. se priključivao Armiji BiH, a stari mu je trzao glavom kao Klaudije u onoj engleskoj seriji; najcjenjenija novčana jedinica u gradu nije bila njemačka marka, nego šteka sarajevskog marlbora, stigli su suhi dnevni obroci američke vojske, sa svinjetinom i bez svinjetine, a Manojlo Tomić je postavio logično pitanje: kako to da Amerikanci nisu još uvijek izmislili viski u

prahu; u Staroj pravoslavnoj crkvi prodavane su svijeće-voštanice, koje su gorjele puno brže od lojanica; statusni simboli postali su satelitski telefon, propusnica za noćno kretanje i potvrda o radnoj obavezi; Josip Magdić pisao je prvu bosansku himnu, sportaši su išli na Olimpijske igre u Barcelonu, a svaki pjevač snimio je svoju pjesmu o ratu; postojalo je masovno uvjerenje kako bi Svijetu trebalo objasniti šta se s nama dešava i svatko za kojeg smo vjerovali kako nas je spreman saslušati postajao je počasni građanin Sarajeva; Vojna bolnica preimenovana je u Francusku bolnicu, PAM sa Špicaste stijene ušao je u izvještaj o vremenu, a radijski novinari izmislili su riječ "djejstvovanje" da bismo se po njoj razlikovali od agresora.

Tog ljeta Senad P. je odlučio pokrenuti Naše dane, koji su nakon desetljeća izlaženja bili stali, ali su mu u zgradi bivšega SSO-a bili rekli da polažu pravo na to ime, neće ga se lako odreći, a uostalom samo što opet nisu pokrenuli list... Senad P. je tako morao odustati od Naših, ali je ostao pri Danima. Trebale su proći godine prije nego što je i posljednji čitatelj iz glave i govora izbacio Naše, premda se i danas, u bratskim republikama i u dalekom inozemstvu nađe ljudi koji ovaj list zovu krivim imenom, onim imenom koje je potonulo u prošlost i otišlo u bescjenje.

Već u prvim brojevima lista stvoren je žanr koji će obilježiti sarajevsko ratno novinarstvo, a kasnije i književnost, žanr nabrajanja. Nabrajalo se, katalogiziralo i arhiviralo sve, od predratnih uspomena, gradskih priča, imena ljudi koji su otišli i onih koji su ostali, razrušenih kuća i gradova, fudbalera i košarkaša. Sve što je nabrojano postaje besmrtnim, a kako je umiranje svake vrste postalo trend, bilo da su umirali ljudi i njihove zgrade, bilo da je umiralo ono što su nosili u dušama, tako je, bez svijesti o tome, nabrajanje shvaćeno kao spas. A novine su postale strašno intimne.

Dani su te 1992. godine imali humoristički dodatak koji se zvao Koksara, naslovnicu od natron papira, boje kartonskih kutija, tehničkog sekretara koji je bio zadužen da loži bubnjaru na drva i jednog fratra koji je redakciji poklonio kanister nafte, a bez te nafte novine ne bi izašle. U kakvoj su bile vezi novine i nafta, to više nije važno, niti je zanimljivo za priču koja se danas priča, ali da nije bilo tog fratra, možda ne bi bilo ni Dana, kao što ih ne bi bilo da Senad P. nije bio tvrdoglav i ustrajavao na nečemu u šta razumni ljudi ne vjeruju. Čovjek je osuđen na propast, razumni to znaju, u slučaju da pokreće novine ili osniva političku partiju, jer su već pokrenute sve novine i osnovane sve partije koje su uopće potrebne. Preko toga je višak. Tako stoje stvari u miru, a još su drastičnije dok traje rat.

U jednoj Koksari Karim Z. napisao je tekst o gumenim minaretima, koji su kao humanitarna pomoć stigli iz Saudijske Arabije. Kad ih granata pogodi, oni se samo saviju, a onda vrate u uspravan položaj. Gumenim minaretima agresor ne može ništa. Oni su naša velika pobjeda. Kad danas misliš, nakon što je sve došlo na svoje, a opet ništa nije onakvo kakvo bi trebalo biti, ta priča o gumenim minaretima nalikuje metafori jednog vremena u kojem su se sve vrijedne stvari pokušavale spremiti i sakriti u riječima. Ono što je bilo rečeno, to je na neki način bilo i zaštićeno. Dok su jedan za drugim padali minareti po Bosni, i dok se činilo kako će pasti svi do posljednjeg, spasonosna je bila ta ideja o minaretima koji se savijaju i uspravljaju.

Šteta što u nekoj donaciji nisu stigli gumeni ljudi, oni koji bi se samo savili pred gelerom i metkom, a u kojima bi svoje mjesto našle sve one puste duše čija je tijela odnio rat. Sve drugo je obnovljivo. Obnavljaju se čak i iluzije, a u glave i srca živih vraća se ono za što su vjerovali da je izbjeglo zauvijek. Ne vraćaju se jedino mrtvi ljudi.

OSMIJEH

Slobodan Pavković, osmica novosadske Vojvodine, bio je tinejdžerska zvijezda u revijama Zdravo i ITD. Njegove postere osmoškolke su lijepile po svojim sobama, a on se smiješio onim visokoprofesionalnim osmijehom stidljivka, koji je tih godina bio u modi i bio preporuka za ulazak u svijet mlađih maloljetnica. Taj osmijeh su do savršenstva doveli glumci u prvim američkim omladinskim serijama, a Pavković ga je samo skinuo, kao što se skida zgodan gitaristički riff, pred ljetnu sezonu u nekom kampu na Makarskoj rivijeri.

Bilo je to vrijeme kada djevojčice u principu nisu padale na nogometaše. Oni su izgledali kao seoski probisvijeti ili kao ozbiljni obiteljski ljudi. Jovan Aćimović, Moca Vukotić ili Jurica Jerković prije su nalikovali njihovim očevima nego ikonama muškog spola oko kojih bi se mogla okupiti još uvijek mutna i nedovršena čežnja naših djevojčica. Slobodan Pavković bio je izuzetak, jer je znao kako se treba nositi i jer je svirao gitaru u grupi Rani mraz. Njemu je i posvećena ona pjesma s prvog Balaševićevog albuma o fudbaleru kojem je drago zbog starog što je "od trnja stigo do zvezda u tili čas".

Pavković će nekoliko puta zaigrati i za jugoslavensku reprezentaciju, s Vojvodinom će biti vicešampion države, a uz Lasla Lerinca, Petra Nikezića i Zvonka Ivezića te golmana Ratka Svilara, bio je najbolji igrač te ekipe. Ali to nije bilo dovoljno da curice zbog njega počnu ići na utakmice ili da barem gledaju subotnje direktne prenose. Tih godina dobro se znao raspored stvari u društvu. Očevi su pratili fudbal, a majke su ih zbog toga blago prezirale, što se prenosilo na sljedeću generaciju, bez promjena u smislu i sadržaju, kao što se već prenose običaji i životne navike u urednoj konzervativnoj sredini. Obiteljski san proletera i sitnih službenika bio je, možda, da sinovi postanu veliki fudbaleri, ali nitko nije sanjao da mu se kći uda za fudbalera. Pa makar taj bio Slobodan Pavković, stidljiva osmica novosadske Vojvodine.

Dok ne bi prerasle Zdravo i ITD i podijelile se u času pune seksualne zrelosti na čitateljice Praktične žene i čitateljice Džuboksa, našim je djevojčicama bilo svejedno kakvu muziku sviraju likovi s postera koji vise nad krevetom. Tako su jedan uz drugoga bili Jim Morrison i Slobodan Pavković, Doorsi i Rani mraz. Put od mraka do naivnosti one su na svojim Toscama 15 prelazile u tren oka. Prvo LA Woman i Riders on the Storm, a onda Neki novi klinci i Mirka, ljubavi jedina moja ti, ko te sada dirka i ko ti pod prozore dolazi da ti svirka... Tek kada u sedmom ili osmom razredu naiđu pravi, živi frajeri, dugokosi u teksas jaknama na kojima je kemijskom olovkom bilo napisano Black Sabath, tek tada bi sa zida sobe nestao Slobodan

Pavković, a ploča Ranog mraza završila bi među onim neugodnim uspomenama, jer u tim godinama ne prihvaćaš da si ikada bio dijete, a lako ti je povjerovati da si bio glup.

Eto, tako je Pavković nestao iz ove priče. Više se za njega ništa nije čulo. Nije postao trener ili menadžer, niti je u stranim zemljama napravio karijeru o kojoj bi se pričalo, a više nije bio ni gitarist. Da ga sretneš danas na stranicama novina ili na ulici nekog od gradova, vjerojatno bi ga prepoznao po osmijehu. Jednom ga je namjestio, stidljivko iz ITD-a, i zauvijek mu je morao ostati. Kao uspomena na neki davni trend, kada je muška ljepota najbolje išla uz stidljivost ako se nudila djevojčicama koje se tek bude u život. Bile su okružene muškim slikama, tada i nikada više. Kada odrastu, muški svijet neće biti tako lijep da bi vrijedilo njime pokrivati zidove sobe.

Pavkovićev osmijeh danas nosi jedan pedesetogodišnjak. Ako je živ i ako mu se nije dogodilo nešto strašno. Vide li na njemu nešto čudno oni koji ga gledaju? Možda. Osmijesi su kao potpisi. Namješteni pred ogledalom ostali su zauvijek. Za dosadnih školskih časova vježbao si svoj potpis na posljednjoj stranici teke i birao način koji je najbolji. Izabrao si onaj potpuno izafektiran u kojem se prepoznavala odraslost i koji bi, mislio si, mogao pripadati nekome tko je već sve u životu prošao. Potom si hiljadu puta ponavljao iste pokrete olovkom, jer bilo je vremena i mislio si da je važno. Danas taj isti potpis, posljednji trag kasnog djetinjstva, stoji na tvojoj kreditnoj kartici, osobnim dokumentima i svim važnim papirima koji nešto govore o tome kako si se u životu snašao. Pomisliš li da se to potpisuje dijete? Ne, kao što ni Slobodan Pavković više ne misli o svome osmijehu, niti ga upućuje zidovima tinejdžerskih soba.

SIMPATIJA

Debele kožne knjižice pozlaćenih hrbata, stranica od papira koji kao da je rukom rađen, za neku umjetnost ili za dnevnik u koji će biti upisana nečija velika i tragična povijest, nešto o fatalnom zaljubljivanju, putovanju bez povratka u daleku zemlju, ili neka slična, jednako uzbudljiva, povijest iz vremena kada su se ljudima događale samo velike stvari, pa su morale biti ispisane krasnopisom. Te knjižice su zaista bile praznih listova, puno prije nego su došle do nas. Darivane su djevojčicama za dobro učenje i uzorno vladanje, za rođendan, Božić ili neki povod kojem danas ne znamo ni ime. Te djevojčice bile su naše majke, a knjižice su bile njihovi spomenari.

Unutra je sve iscrtano drvenim bojicama i ispisano, najopreznijim rukopisom na svijetu, nekim skupim poslijeratnim nalivperima, posuđenim za tu priliku od očeva, jer je upisivanje u spomenar bilo svečani čin. Tako svečanih u naše vrijeme nije bilo. Najprije bi se pomoću grafitne olovke i linijara povukle tanke crte, da rukopis ne bude krivudav i da se ne ruši prema kraju stranice, naheren kao krivi obijeljeni zid stare čaršijske kućice, a onda bi se perom ispisivale formule vjernosti, sklopljene u lažljive deseterce i dirljive rečenice kojima su se, davno, reklamirali ljubav i drugarstvo. "Ti se sjeti mene i moje uspomene", piše na listu na kojem je nacrtan modri zeko koji uzdignutom šapom pozdravlja voz koji odlazi. Na prvoj stranici upisala se najbolja prijateljica, neka Majda, Aida ili Milica, svjesna da je glavni lik ovog spomenara i uvjerena da će tako ostati zauvijek. Samo u spomenarima i više nigdje, riječ zauvijek nešto je značila.

A onda su, u sljedećim generacijama, spomenare zamijenili leksikoni. Bilo je to poput povijesnog prelaza iz romantizma u razdoblje realizma. Iščeznuli su anđeli i zečevi, nalivpera, deseterci, starinski običaji i pozlaćeni hrpti. Iščeznula je riječ zauvijek. Umjesto toga kupila bi se najljepša teka koja se mogla naći u knjižari, ili neka sasvim obična, a onda bi se na svaku stranicu upisalo po jedno prilično konvencionalno pitanje. Omiljeni pjevač, grupa, glumac, najbolji drug... I pitanje svih pitanja: "Koja je vaša simpatija?" U leksikonima su, naravno, jedni s drugima bili na "vi", jer je to zvučalo ozbiljnije i odgovornije, a na pitanje o simpatiji odgovaralo se inicijalom ili nekom šifrom iz koje nipošto ne smije biti jasno o kome se zapravo radi. U dvadeset redova jedne stranice, dvadeset je njih sakrivalo pravi odgovor. Ali već sljedeće pitanje, ono koje je tražilo da opišeš kako izgleda tvoja simpatija, pružalo je mogućnost da se malo otkriješ, ali da opet nitko ništa ne zna. Najljepše plave oči, kosa koja se opisivala kao da je viđena na filmskim ljepoticama, nos koji je zbog nečega uvijek bio prćast... Riječ prćast bila je u trendu.

Upisati se nekome u leksikon značilo je biti uvažavan u razredu. Uvijek je bilo onih kojima se leksikoni nisu davali. Ti nezanimljivi i bezvezni dječaci i te nevidljive djevojčice koje su sjedile negdje u sredini reda, pa su i u svemu drugom bile - u sredini, bili su žrtve okrutne hijerarhije uspostavljene iz istog razloga iz kojeg se uspostavlja i svaka druga hijerarhija: Da bi u njihovoj patnji uživali oni na vrhu, oni kojima se leksikon prvima davao na upisivanja. Nitko nikada neće saznati tko su bile njihove simpatije, koji inicijali, jer nikoga to nije zanimalo.

A priča o simpatijama zapravo je priča o tajnom karakteru zaljubljivanja, kojim je bilo obilježe no naše vrijeme. Naime, zbog nečega se nije smjelo znati tko ti si sviđa i na čiju ljepotu trošiš svu svoju fantaziju. Trošiš je kao što je više nikada nećeš trošiti. A ako bi se saznalo, ili samo posumnjalo koga voliš, počinjala su beskrajna razredna maltretiranja od kojih bi se u najkraćem roku odljubljivao i tražio svoju novu tajnu. Istina bi se često krila i od objekta tajne ljubavi. Razlog tome bila je velika vjerojatnost da ćeš biti ponižen njezinim odbijanjem. A odbijanje se u društvenom životu razreda strašno cijenilo. Kao recka na oružju teksaškog revolveraša.

Između spomenara i leksikona bio se promijenio svijet. Drukčiji su bili običaji, način života, rečenice koje ljudi jedni drugima govore. Moglo bi se reći da se i danas od svojih roditelja razlikujemo upravo onoliko koliko se leksikon razlikuje od spomenara. Po stranicama pozlaćenih knjižica pala je tuga od vremena. Nije strašna, nego je mekana kao jastuk pun bezrazložnih suza. Ista takva tuga pala je i na naše leksikone. Čudno zvuči, ali odrasli smo ljudi.

PJESME

Proljetna nedjelja, godina je 1991., na Grbavici se igra utakmica, a navijači pjevaju: Evo zore, evo dana, evo plavih manijaka... Bruji naš mali stadion, ti stojiš nasuprot drvene tribine zvane Penzija, na koju nikada nisi stupio svojom nogom, i u toj pjesmi ništa ti nije čudno, osim što bi se zbog nje do prije dvije-tri godine išlo na robiju. Nekakva sloboda očito je došla, opasna kao kada se dječurlija počnu gađati kamenjem i mučna kao nož koji siječe granitnu ploču, ali kada je takva, sva nesavršena, hajde da uživamo u onome zbog čega se više ne ide u zatvor.

Nekoliko dana kasnije, silaziš niz Dalmatinsku, pred semaforom stoji opel record, svi su mu prozori otvoreni, i trešti pjesma: Ustani, bane, Hrvatska te zove, zove, ustani, bane Jelačiću... Vozač lagano prstima lupka po volanu, miran da ne može biti mirniji, sluša pjesmu koja je bila zabranjena. Na autu je sarajevska registracija. Da je slučajno zagrebačka ili karlovačka, ti bi se sigurno nasekirao, jer šta nam ima vamo dolaziti s takvim pjesmama, ali ovako ti je zapravo drago zbog njega. Komšija tvoj najrođeniji, cijeloga života slušala mu se ta pjesma, pa je došlo vrijeme da to može, onako do daske pojačano, usred centra Sarajeva.

Međutim, da je situacija bila drukčija, pa da su Željini navijači nešto pjevali na melodiju pjesme Svud su straže đenerala Draže, ti bi se istog časa odrekao svog kluba i molio bi Boga da ispadne iz lige ako je to ikako moguće. Da je onaj vozač na semaforu odvrnuo pjesmu Tamo daleko, ti bi bio uvjeren da je čovjek četnik i da nas sve želi isprepadati tom lijepom i melankoličnom tužaljkom o sudbini srpskih vojnika nakon što su ih Austrijanci potjerali sve do Grčke. Tako bi to izgledalo 1991. godine. Rat je mirisao samo s jedne strane. Na drugoj su bile svezane bratske zastave dviju nacionalnih stranaka.

Samo dvije godine kasnije sve je bilo promijenjeno. Zapravo, ne baš sve. Promijenjen je bio smisao pjesama zbog kojih se, sada već jako davno, išlo na robiju. Između straža đenerala Draže i događaja u logoru Francetića, razlika je bila samo u nijansama. Takva je bila i razlika između ljudi koji su uz svoje kasetofone pjevali o Draži i Francetiću.

A kada je prošao i taj rat, mogao si se samo sjećati svojih osjećaja, danas teško razumljivih, iz onog mirnog i dobrog sarajevskog proljeća 1991. godine. Iz današnje perspektive samom si sebi krivac, premda nikom drugom ne bi dozvolio da ti ispostavlja račune za tu krivnju, ali pouku si shvatio. Nijedna od tih pjesama ne može, bez obzira na okolnosti, biti tvoja pjesma. Đeneral Draža, Jure i Boban, uvijek su od dva brata djeca, a samo je stvar vremena kada će koji od braće malo podivljati, pa klati i paliti sve dok se ne smiri.

Sloboda je u međuvremenu promijenila svoj smisao. Zamišljaš ju kao stanje kada više nitko ne pjeva o Draži i Bobanu, dok tragičnu sudbinu srpskih vojnika i Jelačića bana prizivaju samo specijalizirana folklorna društva. Takva sloboda je kao komunizam: Ti joj težiš, ali ona nikako ne dolazi. Marx bi rekao da će se srediti stvari kada se usaglase odnosi između sredstava za proizvodnju i proizvodnih odnosa. Dakle nikad.

Mržnja je uvijek test kolektivne inteligencije. Ako grupa ljudi na mržnju odgovara istom mržnjom, to znači da su ti ljudi kreteni, ili da su samo čekali na dan kada će im netko dati povod za mržnju. Ako, pak, druga grupa ljudi na mržnju odgovara tvrdnjom da je na mržnju imuna, pa je upravo po tome bolja od one grupe koja mrzi, tada je opet riječ o kretenima, ili o ljudima koji na samo malo suptilniji način izražavaju svoju mržnju.

Priča o testu inteligencije, vjerojatno je priča o bosanskim partikularnim patriotizmima. I priča o tome šta se događa kada Bosanci počinju pjevati krive pjesme. Na kraju ostaje samo jad, nemoćni bijes i potreba da netko drugi za sve bude kriv.

Željini navijači više ne pjevaju pjesme na kajdu Jure i Bobana. Zato što su im te pjesme prisjele, ali i zato što na Grbavicu više ne dolazi Partizan, pa nema ni onih koji bi se zbog te melodije pošteno nasekirali. Kao što su se sekirali u proljeće 1991., kada se svijet činio tako jednostavnim, znao si tko su dobri, a tko loši momci, i baš ti je šega bio ljutiti komentar Milana Zorića u nedjeljnom televizijskom dnevniku. Čuo je da Željini navijači pjevaju Kiša pada, Srbija propada, vjetar piri, a Bosna se širi, pa je kazao da neki, eto, imaju teritorijalne pretenzije.

ŽELJA

Raskupusaše nam zemlju, zabrinuto su otpuhivali očevi u vrijeme televizijskog Dnevnika, dok je Dragoljub Maslić dramatičnim glasom plašio mikrofone, uvijek ih je bilo dva, ne znaš zašto, valjda ako jedan prestane raditi, riječima koje su u Italiji izgovorili neki političari, valjda ministri, ili ipak ne baš ministri, ali važni ljudi svakako, o tome da je Istra uvijek bila talijanska, kao i Zadar, uostalom, a Jugoslavenima teško da bi se trajno mogao prepustiti i grad Split. Pred očima zapanjenih očeva jednostavno se rastakala jadranska obala, sa svih strana nadirali su bezbrojni mali Žabari, u zelenim uniformama i s ogromnim paunovim perjem zataknutim u kape, pa su na sve strane raznosili naše male morske gradove i pravili nered kao maloljetni delikventi koje bi svakako trebalo naučiti pameti. Bila je to 1974. ili 1975. godina i svi smo bili strašno uzrujani. Jednostavno nismo mogli vjerovati. To da nekome pada na pamet kako naša zemlja zapravo nije naša. Činilo nam se da je naša, baš takva i tolika, još od vremena kad su se majmuni uspravili i odlučili biti ljudi.

Ali onda su potpisani sporazumi u Ossimu i situacija se naglo smirila. Ono što je do tada bilo, u Dnevniku su nazivali "nesuglasicama", Talijani nam više nisu bili tako odvratni, a "Osimski sporazumi" postali su fraza koja se bez previše sadržaja ponavljala kroz cijelo naše djetinjstvo, kao jedan od onih socijalističkih Očenaša kojima znaš formulu, ali pojma nemaš šta formula rješava. A šteta što se sve to tako brzo raspetljalo, jer su očevi već bili spremni da na prvi mig iz komiteta izađu na ulice i upriliče još jednom demonstracije svoje mladosti, kao one kada su izvikivali "Trst je naš!" i "Dole Papa, dole Rim, dole Pella, kurvin sin!" Taj Pella je valjda bio predsjednik Vlade u vrijeme Tršćanske krize. Interesantno je kako se mi

romantično vežemo za demonstracije. Od onih iz 1941., Boljeratnegopakt, preko tršćanskih, pa šezdesetosmaških, sve do onih Yutelovih za mir.

E, taman smo bili završili s Talijanima, kad eto ti opet Dragoljuba Maslića, ili je to već bio Smiljko Šagolj. Snimak je prikazivao neke uzjapurene austrijske babe koje su u Klagenfurtu, usred neke ulične ankete, zahtijevale da se Austriji vrati njezin stari grad Marburg, a to je, je li, naš Maribor. Očevi su se opet uspuhali pred televizorima. A nama djeci je bilo stvarno nevjerojatno da netko drugi, Austrijanac ili Nijemac, naš Maribor smatra svojim. To nam je bilo kao kad bi razredni propalitet odgovarao geografiju, pa je na karti Afriku tražio negdje u Švedskoj.

Taman se nekako zaboravilo na babe iz Klagenfurta, kad se pobuniše Bugari! Makedonija je oduvijek bugarska, kažu, a podršku im daju neki elementi iz naše ekstremne emigracije. Nije prošlo puno vremena, a Maslić i Šagolj izvijestili su nas da su Albanci otkrili kako je Kosovo njihovo, a Grci su ispsovali Bugare jer je Makedonija zapravo njihova. I tko bi sve to shvatio? Ne može toliko zlo čovjeku pod kožu. Više ni ne znaš protiv koga bi demonstrirao.

A onda su očevi stavili karte Jugoslavije pred sebe, iscrtavali olovkom sve ono što su komšije tražile i ispalo je da od domovine na kraju ostane ništa ili gotovo ništa. Zapravo, ostaje Bosna i Hercegovina kao jedini njezin dio na koji nijedan agresor nije pokazao pretenzije. To im i nije bilo skroz drago. Kao da je Bosna manje vrijedna, pa nam ju nitko ne bi otimao! Ali onda se sjetiš da je Bosna u slučaju rata posljednja tvrđava obrane zemlje, da će se tu pred agresorskim napadima povući Vrhovni štab na čelu s drugom Titom i da će iz nekog podzemnog grada, većeg od Gračanice i Kalesije, kojem ne mogu naškoditi ni atomske bombe, planirati veliki juriš za oslobođenje zemlje. Osjećali smo isto što i očevi: Bosancima je namijenjena uloga da herojski poginu za slobodu domovine! Tu ne rađa majka izdajice.

Ispod divlje ljepote Bosne i Hercegovine, njezine zelene i modre tame, najviših klanaca i planina koje su u očima stvarale iluziju da je zemlja velika planeta, ispod njezinog čudnog mirisa, klokota, huka i žubora, bio je veliki i prostrani podzemni smisao. Nitko Bosnu nije želio, a Bosna će braniti sve one koje su drugi poželjeli. Tako smo mislili.

VUKOVA ŠIBICA

Svijet je još bio mlad i nije se reklamirao na upaljačima, nego na šibicama. Jedna od posljednjih kutija bila je ona na kojoj je pisalo "Dva veka Vuka", stiliziranim ćiriličnim slovima koja su podsjećala na Bizantsko carstvo i manastire. Bila je to 1987. godina, djeca u školama još uvijek su mislila da im je Vuk Karadžić izmislio jezik i gramatiku, pa se zbog svakog krivog č i ć, je i ije, đ i dž, trebaju pred njegovim duhom sramiti. Istina, oko đ i dž mogli su se dvoumiti i griješiti samo mali Bosanci, jer je njima dž bilo nekako razumljivije i bliže nego malim Hrvatima, koji baš i nisu znali previše riječi sa dž, pa se nisu mogli zabuniti u pisanju.

Vuk nam je, dakle, svima bio blizak, tako da nam njegova godina nije previše išla na živce. U Tržiću su se okupili jezikoslovci i folklorne grupe, igrala su se kola, svirale su trube i harmonike, a televizija je sve to jedne subote prenosila. Svečane akademije održane su u svim glavnim gradovima republika i pokrajina, Slovenci su raspravljali o Vukovim vezama sa slovenskim piscima i jezikoslovcima, Makedonci su našli neku svoju vukovsku temu, ali ništa nije bilo tako važno kao kutije sa šibicama na kojima je pisalo "Dva veka Vuka". One su progrizle svakodnevicu, kao crv jabuku, zavukle se u nju i postale jedna od onih nevažnih stvari koje obilježe život i sjećamo ih se jasnije nego onog za što smo vjerovali da je važno, sve dok nije prošlo i odmah bilo zaboravljeno. Na "Dva veka Vuka" pričali su se vicevi, oni najljepši - lingvistički, a kutija sa šibicama bilo je toliko da ćemo ih po ladicama i među kuhinjskim krpama pronalaziti još godinama. Trebalo bi samo bolje pogledati, prerovati kredence koji se rijetko otvaraju, pa bi ih se, vjerojatno, našlo i danas. Nisu se te šibice potrošile jer se baš 1987. i nekoliko narednih godina počela širiti moda reklamnih upaljača, a šibice smo, onako nepotrošene, ostavljali na sve strane, uglavnom u kuhinji, gdje su još neko vrijeme služile pri plinskom štednjaku, sve dok se nisu pokupovali oni pištolji koji su bacali iskru i bili su, tako piše u uputstvima, puno sigurniji za rukovanje od običnih šibica.

Ta 1987. bila je sudbinska godina za građane SFRJ, samo što oni toga, uglavnom, nisu bili svjesni. Počela je s onom slovenskom balvan-štafetom, na koju su se strašno naljutili svi kojima je socijalizam bio pri srcu, a Smiljko Šagolj je u glavnom televizijskom dnevniku prikazao reportažu iz neke ljubljanske pivnice, u kojoj su Slovenci mirno pili pivo i pričali o fudbalu, ali nam je Smiljko sugerirao da je sve to go nacist i još se samo čeka pojava kranjskog Hitlera. O toj balvan-štafeti pričalo se pola godine, a u jesen održana je osma sjednica CK SK Srbije, koja je trebala biti samo još jedna dosadna partijska ceremonija iza koje će ostati beskrajni televizijski izvještaji i tone papira koje nitko nikada neće pročitati, ali će im se pristupati sa strahopoštovanjem, kao da se radi o svetim listovima s Mrtvoga mora. Umjesto toga, jedni su se posvađali s drugima, neki su podnijeli ostavke, a televizija je o svemu tome izvještavala riječima koje su mogli tačno razumjeti samo rođaci i prijatelji onih koji su se svađali. Uglavnom, puklo je nešto između Ivana Stambolića, za kojeg smo znali, i Slobodana Miloševića, za kojeg nitko živ nije čuo, pa je Stambolić izvukao deblji kraj. O čemu se zapravo radilo, u Sarajevu nitko živ nije znao, ali ako su drugovi iz Srbije odlučili tako kako su odlučili, na nama je da se složimo. Do sada nije bilo dobro, jer kod nas u detaljima i sitnicama nikad nije dobro, pa će novi čovjek sve to popraviti. A ako i neće, daj da malo gledamo njega, jer nam je onaj stari već dosadio. Eto, otprilike tako se razmišljalo kod nas, pod uvjetom da smo uopće i gledali televizijski dnevnik i čitali partijske stranice u dnevnim novinama.

Te 1987. godine samo će jedan Bosanac u novom drugu iz Srbije vidjeti nečastivog. Pred Novu godinu Fuad Muhić je u zagrebačkom Danasu objavio tekst u kojem je o Miloševiću rekao ono što će svatko pametan znati već sljedeće godine, a budale - takvih je među nama uvijek najviše! - shvatit će o čemu se

radi tri ili četiri godine kasnije. Muhićeva pamet u Sarajevu nije bila nagrađena, pa dok su se u Staroj Pazovi već glancale kokarde, u Oslobođenju i Nedjelji izlazili su napadi na njega kao na staljinistu i čovjeka koji je progonio ljude. Preko njegovih leđa tekla je liberalizacija bosanske Partije.

Iste jeseni kada je Milošević stigao u naše živote, netko je usred noći razbio izlog knjižare u Radićevoj ulici, jer su se u njemu nalazili Sotonski stihovi Salmana Rushdieja. Kad dolazi vrag, ljudi ga uvijek otkrivaju na pogrešnim licima i u krivim srcima. Nitko nije razbio izlog u kojem se 1989. pojavila knjiga Godine raspleta Slobodana Miloševića, sa predgovorom Desanke Maksimović.

ZAGREBAČKA DŽAMIJA

Ako iz Novog Zagreba krene prema autobusnom kolodvoru, putnik će, prešavši mostom preko Save, s desne strane ceste ugledati kvart lijepih novih petokatnica, koji se zove Folnegovićevo naselje, ali će samo ako dobro izoštri pogled vidjeti visoko vitko koplje koje iglenim vrhom dodiruje nebo: to je minaret zagrebačke džamije. Stotinu puta si mogao pokraj njega proći a ne bi ga ni vidio da ne znaš da je tu, premda bi trebao dominirati prizorom, kao najviša građevina usred jedne od ljepših zagrebačkih vizura. Međutim, taj minaret tako je tanak i skladan u odnosu na nebo da ga je od neba teško i razlikovati. Gledan tako sa ceste koja vodi prema kolodvoru, on je kao arhitektonsko čudo: ne moraš ga vidjeti ako to ne želiš, a lijep ti je ako ga, već u samom pojmu, ne mrziš.

Usred rata, 1993. godine, čuo si ovakav vic: "Mujo: Jesi li vidio, ustaše nam strušiše sto pedeset džamija! Suljo: Neka, neka, srušit ćemo i mi njima onu jednu u Zagrebu!" Gorak je i bezglasan smijeh koji ostaje iza tih riječi, ali one u sebi, vjerojatno slučajno, nose neku višu civilizacijsku i sentimentalnu tačnost. Teško ćeš ju u ovim vremenima primijetiti i malo će biti onih koji će pristati na istinu da ju osjećaju, a osjećaju je svi, i dobri i loši, samo što je iz različitih razloga ne prihvaćaju. Zagrebačka džamija doista je zagrebačka: u prizoru nečijeg odrastanja, u nesvjesnom užitku oka ili svjesnom negodovanju, u svakodnevnom pojavljivanju, na istome mjestu i u svako vrijeme. Jedina džamija u tom gradu.

Iz tvoje perspektive, one iz koje na svijet gledaju Suljo i Mujo, svi gradovi u kojima si domaći, a pogotovu onaj u kojem si kod kuće, u svakoj svojoj vizuri imaju po nekoliko džamija. Minareti im se razlikuju po visini, debljini, širini i obliku kao one starinske olovke koje su se proizvodile u Češkoj i Austriji, iz vremena kada se sve olovkom pisalo, a različita pisanja su se po olovkama razlikovala. Bez svih tih minareta, ti ćeš teško zamisliti prizor koji nije inozemstvo, pa ti je zato čudna zemlja Turska i grad Istambul, jer se stalno varakaš čim u daljinu ili prema nebu pogledaš. Sve nešto - ko jest, a opet nije.

Sve ono što si svojim očima gledao dok ti je bilo dato da slobodno gledaš, a ne misliš previše, danas si ti. Ako želiš biti nešto drugo, nešto izvan sebe, bit će ti teško i život ćeš potrošiti mijenjajući ono što je jednom davno, u djetinjstvu dovršeno. Uzaludan i besmislen posao, ali je na njega potrošeno više energije nego na sve drugo što su Bosanci radili. Neizmireni sa slikom samih sebe.

Povijest srušenih džamija danas je povijest pustih gradova. Ljudi koji u njima žive, uključujući i rušitelje - pogotovo njih, vjerujući da je drugima oduzeto nešto, zapravo se sakrivaju od istine da je to oduzeto njima samima. Ti minareti najviše fale onima koji žive pokraj mjesta gdje ih više nema. Nisu toga svjesni i vjerojatno nikad neće ni biti. Žive, a zapravo ne znaju tko su i šta su.

Zagrebačka džamija sagrađena je nekoliko godina pred rat, daleko od centra grada, na mjestu gdje već skoro počinje nenaseljena ravnica, puna neobrađenih polja i panonskog blata, nakon kojega se, opet, pojavljuje grad. Čudan je oblik Zagreba ako si naviknut na gradove zbijene među planinama, okupljene oko malih rijeka, kojima je priroda odredila mjesto i veličinu.

Ta džamija nastala je četrdesetak godina nakon što su kamioni sa čeličnim sajlama iz zemlje izvalili tri minareta džamije koju je Pavelić postavio na mjestu Meštrovićevog Umjetničkog paviljona i na koju zagrebački muslimani nemaju lijepo sjećanje, jer je iza nje stajala jedna krvava prevara. Međutim, to mjesto se i danas, u kolokvijalnom govoru, naziva džamijom, pa kad se s nekim trebaš naći kod džamije, možeš biti siguran da je to na onom mjestu gdje džamije uopće nema, a ne tamo gdje zagrebačka džamija stvarno jest. Stoga bi i finale vica iz 1993. u stvarnosti bio u riječi, a ne u pojmu. Ne bi Suljo Zagrepčanima srušio njihovu džamiju, nego bi ih ostavio bez riječi koja im je, a ne znaju to, u životu jako važna. Do te riječi vozi tramvaj i kod te riječi je sjedište republičkog HDZ-a, a nekad je tu bio i Muzej revolucije.

FES

U ljeto 1983. grad je bio pun stranih turista. Vozeći se prema moru, skrenuli bi s puta da vide mjesto na kojem će se sljedeće zime održati Olimpijada. Pogledali bi Vrelo Bosne, otišli do mjesta s kojeg je Princip pucao na Ferdinanda, zagazili u njegove male stope i čudili se džamijama na koje će pasti snijeg. Iz njihovog iskustva nevjerojatna je slika džamija pod snijegom, a iz našeg iskustva nevjerojatno je njihovo iskustvo. Za razliku od njih, mi smo u pustinjskom pijesku zamišljali piramide i beduine, a ne ono što je prirodno raslo pored nas, jednako obično sa snijegom i bez snijega.

Na kraju svog kratkog boravka u gradu, strani su turisti prošetali Baščaršijom, zavirili u Begovu džamiju, zazirući od ulaska, jer su se plašili skidanja cipela i izlaska iz oklopa koji ih štiti od nepoznatog svijeta. A onda su na nekom ćepenku kupovali fesove, kao ono po čemu će se sjećati Sarajeva, i stavljali ih na glave, ravnodušni prema činjenici da ih domaći svijet malo čudno zagleda, šokiran pred prizorom sjevernjaka u bermudama i havajskim košuljama, na čijim su ružičastim glavama fesovi stajali kao da ih je silom natukla vratnička jalija, okrutno se šaleći i sa strancima i s vlastitom tradicijom.

Fesove, vjerojatno, ne bi skinuli sve dok ne posjedaju u svoje aute i zapute se prema Dubrovniku, gdje su kupovali muške konavoske kape i s njima šetali Stradunom. I opet nisu primjećivali da ih Dubrovčani

malo čudno gledaju. Tek kada u Njemačkoj razviju svoje fotografije, pa ih nekoliko godina kasnije dobro pogledaju, ti ljudi će, možda, vidjeti što se s njima i njihovim glavama događalo tog ljeta u Jugoslaviji. Svaki čovjek katkad se posrami vremena kad je bio turist.

Tih godina malo je Sarajlija na glavu stavljalo fes. Znao si jednog hadžiju s Mejtaša, sitnog bjelobradog starca, koji nikada nije nosio francuzicu, nego samo fes. U samoposluzi su mu se obraćali s Hadžija, nisu znali njegovo pravo ime, a on je tiho i lagano prolazio između gondola i vidjelo se da ne pripada svijetu bučnih vikleruša i njihovih muževa koji su, mrzovoljni i otečenih lica, ranim jutrom odlazili na posao i vraćali se oko četiri, kupovali pive, sigurni da je žena zaboravila, i s blagajnicama izmjenjivali one dosadne meteorološke rečenice. U tom svijetu Hadžija je bio izuzetak, a fes je bio njegov znak. Nije u znaku bilo viška duhovnosti, niti ga je zbog njega itko dodatno poštovao, jer nije bilo vrijeme u kojem bi ljudima nečiji odnos prema Bogu bio važna odrednica, ali je s njegovim fesom dolazio mir. Ako ništa drugo, taj čovjek nikad nije išao preko reda, niti te njegov lakat, u borbi za deficitarne proizvode, ulje, šećer i kafu, pogodio među rebra.

Nisi siguran zašto su drugi čudno gledali turiste s fesovima, ali tebe su šokirali zbog Hadžije. U času je njegov znak prestao značiti i pretvorio se u nešto sasvim obično i jako neprikladno. Jednako kao što je neprikladna šarena kravata na šarenoj košulji. Ne bi se baš moglo reći da si žalio jer je fes izgubio smisao, ali kasnije će ti nedostajati baš takvi znakovi. Oni koje je netko oholo, ili iz nevinog neznanja, potrošio u jednom jedinom prizoru, kao što su strani turisti u ljeto 1983. potrošili Hadžijin fes.

Čovjek nije svjestan što mu je sve u životu navika i od čega se sastoje tipski prizori njegovog života. Ta vrsta svijesti uvijek se rađa kada je neki dio, često sitnica, izgubljen ili razbijen. Hadžije s Mejtaša već dugo nema, turisti iz nekih drugih razloga dolaze u grad, a fesovi su se po nekom drukčijem rasporedu razmjestili po glavama ljudi. Promijenjen je njihov znak, kao i prizor kojem pripadaju, ali ništa nije konačno izgubljeno, jer se i u ovom trenutku stvaraju slike koje odmah zatim postaju važne, a svijest o njima bit će stvorena kada budu nestajale. Taj ciklus se često u životu ponavlja i čini dugi niz dovršenih priča i svaka od njih nalikuje povijesti čovjekovog života, od rađanja do smrti.

I opet će doći turisti, na svoje glave natakariti nešto što tim glavama ne pripada, kao što ćemo i mi otići negdje i tuđim znakovima davati neki opći, uvijek neprikladan, smisao. Tako, valjda, treba biti, jer smo svi drugima stranci i rušimo nehotice tuđe svjetove, da bi njihovi tvorci postali svjesni postojanja tih svjetova.

ZASTAVNIK

Da je ikad, kao što se priča u vicevima, Isus poželio spustiti se još jednom među ljude i provjeriti jesu li se promijenili u ovih dvije hiljade godina, on bi obukao uniformu zastavnika prve klase. Tako ne bi izgledao upadljivo, gledali bi ga ni ružno ni lijepo, i ne bi mu se obraćali ako ih ništa ne pita. Sjedio bi u bašti Pozorišne kafane, pod krošnjama drveća koje je posadio Švabo, vjerujući da će carska i kraljevska djeca dočekati taj hlad, i pio bi svoju pivu, Nikšićku ili Sarajevsku, melankoličan, tih i dovršen, kao što dovršeni u ovom ljudskom svijetu jesu samo zastavnici. Njihovo vrijeme je prošlo, popeli su se do svoga vrha, onog koji nije ni Kilimandžaro, ni Triglav, ni Maglić, nego nalikuje bezimenom brijegu kojeg preziru planinari, ali se zastavnički uspon od svih ljudskih uspona razlikuje po tome što ne traži cijeli ljudski život. Zastavnici su postajali zastavnicima s navršenom četrdesetom i znali su da im se više ništa veliko i značajno u životu neće desiti. Dane su provodili u svojim skladištima i kancelarijama, jednako bezvoljno, desnicom koja se gumenasto lomila u laktu, pozdravljali su i nadređene i obične vojnike, smiješili su se kad god su to htjeli, jer za razliku od vodnika i generala nisu imali potrebu da ih se itko plaši.

I zaista, nisi sreo nijednog bivšeg vojnika koji je strahovao od zastavnika, a baš svi punoljetni i za vojsku sposobni ljudi za cijeli su život zapamtili svoje strahove iz JNA. Svaki vod imao je svoga nadređenog sadistu, svaka kasarna strašnog dežurnog oficira i svoga bezbjednjaka, koji je najčešće bio potpukovnik, a još češće Slovenac. Sadizam je bio osnovni tvorbeni element obrane zemlje, tako da si osjećao, premda o tome nikada nisi mislio, da pravog patriotizma, onog koji podrazumijeva žrtvovanje za domovinu, bez tog sadizma nema. Svatko je mogao postati sadist, osim zastavnika. On je svoje već davno prošao i živi među aluminijskim manjerkama i rezervnim topovskim cijevima, s naguranim starim novinama u futroli, jer je negdje zaboravio službeni pištolj.

Njegova uniforma uvijek je neuredna i nisi sasvim siguran je li mu to radna ili svečana. Na njegovim hlačama crta od pegle je isprekidana, ili je nacrtana još jedna, koja pokazuje da je sam i nesretan čovjek, da ga je žena ostavila i pobjegla negdje gdje se normalno živi među normalnim ljudima. Nije mogla izdržati sve te lastovske, kninske, strumičke, surduličke, tolminske, dobojske, prištinske i viške vukojebine, s mužem od kojeg više ništa u životu neće i ne može biti, jer od svih ljudi na svijetu samo se za zastavnike zna da su stigli do svojih vrhova i da su ti vrhovi definitivni. Čak i generali mogu sanjati da će postati maršali, a ako ne sanjaju oni, sanjaju već njihove žene.

Zastavnici se nisu bitnije razlikovali od portira. I jedni i drugi okopavali su svoje okućnice u starim uniformama, koje su možda ukrali, ili su ih zadržali nakon inventurnog otpisa, vjerujući da će nečemu poslužiti, kao što sirotinji uvijek posluže stare stvari koje bi ljudi što vjeruju u napredak odmah bacili. Zastavnici nisu ponosni na znakove kojima su obilježeni, ne glancaju čizme i cipele i ne paze kako će zabosti zvijezdu na naramenici. Oni ne moraju ostavljati prostor za napredovanje. Nikog ne moraju voljeti i od nikoga ne moraju biti voljeni.

Želiš vjerovati da nijedan zastavnik nije postao ratni zločinac, iako je i njima rat bio prilika da postanu generali. Ako su mogli šoferi, portiri, tesari, kuhari, dileri i saobraćajci, generalima su mogli postati i zastavnici. Ali valjda nije ni jedan. Bilo bi pravedno da i dalje sjede u bašti Pozorišne kafane, pod krošnjama kojih više nema, i ispijaju svoje ranopopodnevne pive, zagledani u svijet koji prolazi i čijoj su prolaznosti i oni dali svoj mali zarez u smislu. Kada se sve sabere i oduzme i kada svojim godinama pridodamo i one koje

smo propustili, jer nas je zajebalo vrijeme u kojem nam je darovan život, svi smo mi, manje ili više, zastavnici prve klase. Sjedimo daleki jedni od drugih i od onoga što smo u životu željeli biti, ispijamo svoje piće, i nikako se ne uspijevamo uvjeriti kako je unapređenje moguće.

MOSTAR

Eno ga, naget nad zelenu Neretvu, Mišo Marić objašnjava smisao svega, iznad njega Stari, kao odrezan nokat Božjeg palca, spaja jednu s drugom obalom, pucaju prezrele trešnje, prolaze proljeća, ljeta i jeseni, i mrznu se kaldrme dok bura puše gore od Sarajeva, dalekog grada u kojem je život težak, puno teži nego u Mostaru, i u kojem se ljudi previše zlopate, jer nisu svjesni da nema te muke kojoj bi se čovjek u ovakvim danima i godinama predao. Stih "čudna jada od Mostara grada" bio je samo šaljiva doskočica, jer jadno bi bilo pristati uz jad ako si Mostarac i u tebi ključa snaga elemenata, vode, vatre, zemlje i zraka. Sva četiri drukčija su nego na sjeveru u jugu, jer su u apsolutnoj harmoniji, razdijeljeni po savršenim četvrtinama, onako kako treba čovjeku da ostane jedan među ljudima.

Cijela Jugoslavija slušala je u direktnom prenosu kako Rođeni na melodiju Emine pjevaju: "Aj ši, aj ša, jabaša, kurac puši Vitoša!" Nijedan Bugarin nije ih razumio, iako je rugalica bila namijenjena jedanaestorici njih koji su pokušavali nadigrati Velež, ali im to, naravno, nije uspijevalo. Ta utakmica potonula je u zaborav, jer iza nje nije slijedio niz pobjeda koje bi klub odvele u vječnost, ali ta pjesma, otpjevana samo jednom i nikad više, urezala ti se tako duboko u svijest da si petnaest godina kasnije, u nekom sumračnom zagrebačkom klubu, iz sveg glasa zaurlao to "kurac puši Vitoša" i svi su te gledali, začuđeni ili užasnuti, jer si se do prije minutu još dobro držao, nisu te hvatale pive, niti te doticala trava, a sad pjevaš sav ozaren, kao pacifički urođenik, koji na nekoj Olimpijadi tuli svoju, europskom uhu neprihvatljivu himnu. Ali nisu te mogli zaustaviti, ne ove večeri, jer te je nosila tvoja pjesma i jer te je veselila čudna misao: Svi ljudi su postali Bugari! Nekad ih je bilo samo jedanaest i bili su pravi, a danas ih je tko zna koliko i uopće nisu svjesni da su Bugari. Mogao si zapjevati bilo gdje, na svakoj tački zemaljske kugle, u Sarajevu, Torontu, Tuzli i Sofiji. I nitko te ne bi razumio. Skoro nitko. I svi bi bili Bugari. Skoro svi.

Ta pjesma je, prvi put otpjevana, sadržavala samu bit mostarskog smisla za humor. Rođenima nije bilo važno što ih ne razumiju oni na čiji se račun zajebavaju. Bilo im je svejedno što bugarski igrači ne odgovaraju na provokacije publike i što nisu ni svjesni da ih itko provocira. Rođeni su zabavljali sami sebe, divili se vlastitoj genijalnosti i smijali se svojim vicevima, ne bez ponosa što ih drugi ne razumiju. Objašnjavanje viceva uvijek ponižava objašnjivača, a vic s Vitošom bio je, povrh svega, i vic s melodijom Emine, svete mostarske pjesme koju ni bezbroj loših i svetogrdnih izvedbi nije učinio manje potresnom. Teško bi ijednom Bugarinu na svijetu, osim, možda, Cvetanu Todorovu, čovjek objasnio sve slojeve jedne banalne rugalice.

Kada je poginuo Dragan Mance, jedan od najboljih Partizanovih igrača u našoj živoj povijesti, Rođeni su na melodiju banalnog beogradskog pop-hita pjevali: "Dunavom leševi plove, da li se ijedan zove Mance, Manceeeee!" Igračima Partizana podsjekle su se noge od užasa, a ni tebi nije bilo drago što tako nešto čuješ. Vremena nisu bila za takvu vrstu okrutnosti, ili si vjerovao da nisu, a navijači Veleža prekoračili su granicu za koju nismo ni znali da postoji, sve dok na kraju naše povijesti nije definitivno pala. Sjetio si se te rugalice u nekom kasnonoćnom nogometnom razgovoru, veselo si je otpjevao i svi su te shvatili. I svi su, kao i ti, previše godina stariji, mislili kako je u pitanju jako dobar fol. Vidiš, takvim su nas vremena učinila.

Starog više nema, niti je nade da će nas Bog opet darivati svojim noktom. Vjerojatno će biti popravljeno ono što je ljudskim rukama pokvareno, jer naše zlo, kao ni sve drugo naše, nije od solidnog materijala, ali doživljaj svijeta ostaje nepopravljiv. Zauvijek je iščezao sklad elemenata nad gradom Mostarom, čiji je koreografski smisao naviještao Fudbalski klub Velež i njegovi Rođeni.

PIONIRSKA DOLINA

Divovska gljiva crvenog klobuka posuta bijelim pjegama, mala željeznica čijom je lokomotivom upravljao prosijedi brko, natkrivena pista s automobilima koji se sudaraju, kiosk sa šarenim bombonama, stotinjak ptica i zečeva, kavez s majmunima, lavica i lav, vukovi, deve, jedan medvjed, dva američka bizona, zebra, lama, nekoliko divokoza, puma i magarac. To je početkom sedamdesetih bila Pionirska dolina, jedini zoološki vrt u Bosni i Hercegovini, puno manji i siromašniji od zagrebačkog ili beogradskog, ali nama važan jer smo tu vidjeli prve prave divlje životinje. A životinje su tih godina bile u modi među djecom. Svi su imali album sa samoljepljivim sličicama Flora i fauna, preko kojeg smo se upoznavali s pojavama kakve su tapir, gnu - indijsko goveče, mrmot, oposum, emu, kivi i bodljikavo prase. Tapir i gnu ušli su upravo preko Flore i faune u svakodnevnu komunikaciju, kao smiješni pojmovi i besmislene životinje, koje možda i ne postoje, a ako postoje, to nije ni važno, jer o njima govorimo isključivo kroz zvučanje njihovih imena. Da su se normalnije zvali, možda bismo o tapiru i gnuu i porazmislili, ali ovako su bili osuđeni na podsmijeh, kao stanovnici nekih dalekih, malih i nesretnih zemalja kojima se smije cijeli Svijet, jer se tako smiješno zovu, pa onda nije ni važno kad ih njihovi moćni i zli neprijatelji, stanovnici zemalja čija imena nisu smiješna, svakodnevno ubijaju, a njihove žene i djecu zatvaraju u koncentracione logore. Bog ih je obilježio imenima i uskratio ih za svirepo umijeće života.

Najrjeđa sličica u albumu Flora i fauna bio je ponornik. Ta ptica nalikovala je, barem na fotografiji, običnom galebu, a trebalo je kupiti stotine i stotine paketića sa sličicama, pa da se, ako baš imaš sreće, dođe do ponornika. O njemu se govorilo s poštovanjem, kao o nedosegnutom cilju kojem čovjek stremi, a ne usuđuje se ni nadati da bi do njega ikad mogao doći. Djetinjstvo je bilo doba kada smo imali poštovanja prema visini svojih stremljenja. Svaki pravi cilj bio je dalek, a svaka je nada skrušeno lebdjela pod njim. Tek

kada odrastemo, počet ćemo, najprije druge, a onda i sebe, optuživati jer nam se želje ne ispunjavaju. Upravo zato nijedna ispunjena želja i nijedan osvojeni vrh neće se moći mjeriti s uzbuđenjem i potpunom emotivnom i duhovnom ispunjenošću rijetkih sretnika koji su kao djeca dobili sličicu ponornika.

Životinje u Pionirskoj dolini izgledale su puno jadnije i običnije od njihove subraće sa sličica. Lavovi su prazno gledali kroz nas. Krzna su im bila kao šugave sirotinjske deke Vuteksa iz Vukovara, a s njihovih velikih šapa visile su blatnjave gvalje, kao u podromanijskih krava koje je ljutiti domaćin jedne hladne jeseni istjerao na pašu. Medvjed je i u po ljeta djelovao pospano, čimpanza je imala mrenu na oba oka, a deve su više izgledale kao karikature deva, jer su im one grbe bile nekako nakrivo nasađene, kao da ih čuvari svakoga jutra lijepe cijanofiksom, čisto da bi djeca znala da deve, čak i kad su sarajevske, moraju imati grbu.

Do Pionirske doline vozio je autobus, a pričalo se da će tu negdje iznad uskoro graditi porodilište. U krugu zoološkog vrta bio je i Mađarski restoran, tih godina jedini strani restoran u gradu. Tu se dolazilo na ljutu hranu, svirao je ciganski orkestar, a konobari su bili u mađarskim narodnim nošnjama. Ali nakon samo nekoliko sezona restoran je propao, valjda su Mađari otišli, pa je nakon proljetnog renoviranja iznikla jedna sasvim obična kafana, koju smo, međutim, za sva vremena zvali Mađarskim restoranom. Tada se na Obali već bio otvorio Kineski restoran, pa je i on propao i opet je nastala obična kafana, koju smo i dalje zvali Kineskim restoranom. Sve dok nekoliko godina pred rat prekoputa Kina Sutjeska nije otvoren novi Kineski restoran, nakon čega je stari polako počeo gubiti svoje ime. Ali Mađarskog restorana, nakon tih ranih sedamdesetih, Sarajevo više nije vidjelo.

Tada, dok su te kao petogodišnjeg dječaka vodili u Pionirsku dolinu, mučilo te jedno pitanje: Plaćaju li ulaznice za Pionirsku dolinu i ljudi koji idu u Mađarski restoran, a ako ih ne plaćaju, kako oni na ulazu mogu biti sigurni da ti ljudi neće barem malo škicnuti kaveze sa životinjama? Uvijek bi to pitanje zadržao do sebe, pa zato do danas nisi dobio odgovor na njega.

SUPER RIFLE

Ljeto je u gradu. Iz ljetnog kina Kolobara dopiru krici istočnjačkih vještina, miriše stotinu roštilja koji bude glad i reklama su, bolja od neona, ove male čaršije. Postoji li igdje veća čaršija? Možda, ali u tvome doživljaju riječi svaka je čaršija mala i svaka se može obići u jednoj večernjoj šetnji. Ako nije takva, tada nije ni čaršija, nego je gradski kvart ili je čitav grad. I nije iz ovog stoljeća, nego je iz nekog prošlog.

Ispred Vijećnice se zaustavlja autobus. Na prednjem staklu je rukom ispisan natpis "Posebna vožnja". Dugo nisi razumio što znače te riječi, pa si fantazirao o "posebnostima" i žarko želio da se jednom voziš takvim autobusom. Tko zna što se u njemu zbiva, a čega nema u običnim autobusima na kojima piše Sarajevo-Zenica ili Sarajevo-Ploče. Nakon što si jednom ipak shvatio što znači "Posebna vožnja", ili nakon što ti je fraza postala samorazumljiva i o njoj nisi mislio onako ozbiljno kao što se u djetinjstvu razmišlja o riječima, bio je izgubljen cijeli jedan svijet.

Iz autobusa izlaze žene. Deset, dvadeset, pedeset žena i nijedan muškarac. Njihove kose su izblajhane za nijansu jače nego što je to pristojno, niz lica im se slijeva jučerašnja šminka, zajapurene su kao babure koje samo što nisu eksplodirale u rerni. Neke dočekuju muškarci, druge lovačkim pogledima vrebaju taksi, a treće s hiljadu najlonskih kesa u rukama pokušavaju ući u tramvaj. Gegaju se kao pingvini ili kao da na sebi imaju sulunare, a ne farmerke, pa ne mogu savijati noge u koljenima. Kada dođu svojim kućama, raskomotit će se, kao što se običan svijet nikada nije raskomoćivao. Skinut će sa sebe farmerke, ispod njih još jedne i joj jedne i još jedne, sve do posljednjih, petih. Ono što tada budu osjetile može se nazvati slobodom.

Sedamdesete su bile zlatne godine šverca. U Trst se išlo najmanje dvaput mjesečno, a roba se prodavala po komšiluku i u radnim kolektivima. U modi su bile farmerke Lee i Super Rifle, dok je za Levis malo tko znao, pa da je netko i donio 501 na čaršijsko tržište, vrlo je vjerojatno da te farmerke baš i ne bi postigle neku ozbiljniju cijenu. Tek ćemo kasnije, kad šverca iz Trsta više ne bude, saznati koliko one vrijede.

U prvo vrijeme Talijani su našim ženama možda i prodavali originalnu robu, ali čim su shvatili našu ovisnost o džinsu, počeli su valjati neviđene dupljake. To što se tih godina po gradu nosilo kao Super Rifle vidjet ćemo, petnaestak godina kasnije, na češkim i mađarskim turistima i neće nam na pamet pasti da smo i sami nekad tako izgledali. U farmerkama boje kancelarijskog indiga, koje ne izblijede ni nakon trideset pranja.

tvornice Franjo Kluz i Varteks su dugo pokušavale istkati i obojiti jugoslavenski džins i skrojiti domaće farmerke. Rezultati su bili groteskni, a poniženje koje su ti priredili neupućeni roditelji kupujući ti Kluzove i Varteksove farmerke i tjerajući te, nezahvalnika, da ih nosiš, ostavit će trajne posljedice na tvoj emotivni i duhovni razvoj. Kada jednom padne komunizam, pomislit ćeš da se to moralo dogoditi upravo zbog nesposobnosti domaće tekstilne industrije. I nećeš žaliti sve dok ti njegove ruševine ne počnu padati po glavi.

Osamdesetih godina švercerski konvoji okrenuli su se od Zapada prema Istoku. Iz Istambula su stizale kožne jakne, ženske svilene bluze i zlatni nakit. Izblajhane tete više nisu toliko strepile od carinika i nisu se morale oblačiti u pet slojeva. Jugoslavija je polako prestajala biti ozbiljna država, lakše je bilo boriti se protiv zakona i propisa, a s vremenom su pred Vijećnicu prestali dolaziti autobusi na kojima je pisalo "Posebna vožnja". U šoping se odlazilo kombijima i karavanima, otvoreni su butici u kojima se prodavala roba iz šverca, pa je na kraju i nestalo razlike između legalne i ilegalne trgovine. Više ili manje, sve je postalo legalno, a jednoga dana legalno će biti i ubijanje. Žene koje su se žrtvovale da bi ti za rođendan mogao dobiti Super Rifle, s tom finalnom legalizacijom neće imati ništa, nego će i one postati žrtve jedne izgubljene iluzije.

Malom čaršijom šire se mirisi stotine roštilja, ljeta su toplija nego što su bila, nema zajapurenih žena koje bi na sebi nosile pet pari farmerki, ne postoji Super Rifle, mrtav je Bruce Lee.

DOKTOR I PORUČNIK

Poručnik Farčić uzimao je loptu i postavljao je negdje između koljena, pogledao bi jednom, pa drugi put prema košu, s izrazom lica kao da ga prvi put vidi, i onda je bacao loptu, kao da je se želi osloboditi, a ne kao da gađa slobodno bacanje. Pričalo se da je isto tako, odozdol, slobodna bacanja izvodio i Radivoje Korać, ali toga se nisi mogao sjećati, jer je on poginuo kada si imao dvije godine. Poručnik Farčić bio je jedini košarkaš kojega si vidio da tako puca slobodna.

Poručnikom su ga zvali beogradski televizijski reporteri, ponosni, valjda, na to što je igrač kluba za koji su potajno navijali tako daleko dogurao. Drugi su, bolji košarkaši i veće face, ostajali samo vojnicima jedne košarkaške utakmice, dok je Farčić imao svoj čin, zbog kojeg su mu se mogle oprostiti greške i promašaji, jer je on u slobodnom vremenu branio domovinu i ponirao duboko u vojne nauke.

Međutim, istih je godina, sredinom sedamdesetih, u Rukometnom klubu Borac igrao čovjek čija je titula bila zvučnija od Farčićeve. Bio je to doktor Nebojša Popović, jedan od najboljih rukometaša kojeg je Banja Luka vidjela i najbolji jugoslavenski igrač svoje generacije. Čovjek je u roku završio medicinu, što je našim reporterima bilo dovoljno da ga i u najdramatičnijoj utakmici, punoj psovki, tuče i rezultatske neizvjesnosti, zovu isključivo doktorom Popovićem. Dok je u Farčićevom tituliranju bilo nečeg od one glupe kasarnske sklonosti ka pretjerivanju, koju je upoznao tko god je vojsku služio, ali su joj neki, eto, ostali vjerni i u civilnom životu, tituliranje Nebojše Popovića gledateljima je zvučalo tako da bi pomislili kako reporter ima prehlađeno dijete, pa je baš nakanio, čim utakmica završi, od Popovića tražiti recept za antibiotike.

Oficiri i doktori bili su, na različite načine, najcjenjeniji ljudi tog vremena. Oficirima su, naravno, bili skloniji ruralni tipovi i oni koji su zbog neke nejasne grižnje savjesti imali potrebu za viškom patriotizma, dok su doktori svima bili zakon. Seljaci su u njima vidjeli spasitelje, one na kojima stoji čitav svijet, pa i njegova duhovna strana, jer su doktori bili jedina zamjena za popove i hodže koje je revolucija protjerala iz društvenoga života. Građani su pak smatrali da doktori predstavljaju poželjno društvo u kafani, na ljetovanju i u svim drugim oblicima javnog pokazivanja. I jednima i drugima najvažnije je, naravno, bilo to da imaju svog ličnog doktora, svoju bolničku štelu, koja će se naći pri ruci kada se netko u familiji razboli. Eto, zato je doktor Popović bio čudo. Šteta je samo što nije bio nogometaš. U tom bi slučaju bio upamćen kao idealni Jugoslaven.

A sportski reporteri bili su jednostavno iskreni ljudi. Govorili su sve što bi im palo na pamet, a pogotovu ono što ih je, iz njihove perspektive, činilo ponosnim. Bilo je dovoljno spomenuti jednog poručnika i jednog doktora, i direktni prenos donio bi nešto što je više od igre. U ta vremena se oko sporta nije vrtio veliki novac, niti su očevi i majke bili jako sretni kad bi im se sinovi dali u fudbalere, pa je valjalo naći nešto što će i njih, te nesretne niže reportere koji nisu išli na olimpijade i svjetska prvenstva, učiniti dostojnim povijesnog trenutka. Zloupotrebljavali su nesretnoga Farčića, koji bi kao košarkaš već bio sasvim zaboravljen da nije te bizarnosti sa činom, kao što su zloupotrebljavali i genijalnog Nebojšu Popovića, a sve da bi se dokazali u svijetu koji je još uvijek mario za društvenu hijerarhiju koja podrazumijeva i nekakve škole.

U generaciji poručnika Farčića igrali su Dalipagić i Kićanović, ali i poručnikovom košarkaškom habitusu bliži likovi: Latifić, Beravs, Todorić... Taj Beravs je u jednoj od Partizanovih šampionskih sezona bio i kapiten ekipe, ali je u cijelom prvenstvu odigrao samo pet-šest minuta, pa se onda naljutio i prešao u Slobodu iz Tuzle. Generacija doktora Popovića bila je puno ozbiljnija, jer je postala klupskim prvakom Europe i još uvijek postoji kao blijeda crno-bijela fotografija na nekim panoima u centru Banje Luke. Teško je očima povjerovati da je to isti onaj grad, jer isti ljudi sigurno nisu.

DAVID

Kad bi se dogodila nuklearna kataklizma, a ti u vozu koji klopara prema istoku, gledaš kako crvenilo jede nebo i osjećaš da je ovom Svijetu ostalo još pola sata, da te neko dijete, koje ne zna šta se događa, pita kako se zoveš, ti bi rekao: Aržan Žarmuhamedov. Od svih imena koja znaš i za koja si čuo u ovih trideset pet godina gledajući utakmice, to ti se ime čini najljepšim, najozbiljnijim i najudaljenijim od tvoga životnog iskustva. Ako u južnim sovjetskim republikama cvate nar, mirišu karanfilići i cimet, a svaki muškarac ima sijedu bradu i svileni plašt, ako je tako kako ti zamišljaš, tada bi u kijametski dan bilo dobro putovati tamo i predstavljati se kao Aržan Žarmuhamedov.

Tako se zvao sovjetski košarkaš koji je igrao na Olimpijadama 1972. i 1976., iz ekipe koja je u jednoj suludoj završnici pobijedila Amerikance, da bi četiri godine kasnije, u jednom kasnonoćnom televizijskom prenosu, još bruji iz Montreala promukli telefonski glas Dragana Nikitovića, izgubila u polufinalu od Jugoslavije. U tim epizodama trijumfa i propasti Aržan Žarmuhamedov igrao je jednu od manje važnih uloga, ali je njegovo ime u dječijem dobu slobodnog imenovanja, kada imena nisu znakovi nacije, vjere i porijekla, nego čiste estetske činjenice, postalo važnijim od običnih imena Aleksandra i Sergeja Bjelova, ljudi koji nisu bili ni braća, ni rođaci i zvali su se obično, onako kako se zovu Rusi, sa samo jednim čudom u prezimenu. Zbog nečega si mislio da Rusi govore ekavski i neobičnim si smatrao to što se prezivaju Bjelov, a ne Belov.

Te noći u Montrealu, dok te je ime Aržana Žarmuhamedova držalo budnim, ostatak Jugoslavije najviše se plašio Vladimira Tkačenka. Brkati, dva i dvadeset visok div izgledao je kao da ga je skinulo s naivnih ilustracija za Tarasa Buljbu. Bio je užasno ružan, s donjom vilicom koja je izgledala kao da mu je Bog greškom ugradio dio bagera, i trčao je polako i nesigurno, valjda u strahu da se pod njim ne provali parket.

Danima se raspravljalo što će učiniti Mirko Novosel i kojeg će centra žrtvovati u pokušaju da zaustavi to čudovište sovjetske industrije ljudi. Hoće li to biti Rajko Žižić, rano iždžikljali beogradski balavac, koji je narastao do dva i deset i bio je pristojno debeo, pravi teški centar, kakve su voljeli tih godina, ali još uvijek nije naučio igrati košarku? Ili će žrtvovan biti sam Krešo Ćosić, prvi centar reprezentacije, najbolji kojeg Jugoslavija pamti, i prvi europski košarkaš koji je shvatio da visina ne mora biti hendikep i da centri mogu igrati jednako pokretno i pametno kao krila i bekovi? Ili će Novosel pokušati nemoguće i Tkačenku u ralje poslati Željka Jerkova, fragilnog Spliću, visokog samo dva i osam, koji je sve svoje fizičke nedostatke nadomještao genijalnim postavljanjem u reketu i tačnim predviđanjem gdje bi se lopta mogla odbiti od table ili obruča? Ta mogućnost svima se činila suludom, jer je Tkačenko bio toliko jači od Jerkova da ga je mogao dahom zalijepiti za konstrukciju koša, pogledom ga prebaciti preko onih reklama u publiku i laganim dodirom, koji neće suditi nijedan sudac ovoga svijeta, poslati među invalide, ali Novosel je učinio upravo to: postavio je Željka Jerkova da smeta Tkačenku.

Na kraju se pokazalo da je to jedan od najgenijalnijih poteza u trenerskoj karijeri Mirka Novosela. Jerkov je letio oko ogromnog Rusa, a ovaj se ponašao kao medvjed u kavezu. Lopta mu je migoljila između prstiju, saplitao se o svoja stopala i više je smetao svojim nego našim. Kada smo pobijedili i kada su naši košarkaši jedni drugima potrčali u zagrljaj, jer se dogodilo nešto što zapravo i nisu očekivali, Nikitović je zavapio po biblijski o Davidu i Golijatu. Bila je to naša omiljena sportsko-religijska formula, u kojoj je naš čovjek uvijek bio David, a njihov je redovno bio Golijat. Baš nikad se ta metafora nije koristila u obrnutom smislu, premda su naši tako često, u svim sportovima, gubili od slabijih i nemoćnijih. Mrsko ime Golijat uvijek je bilo ime stranca.

Isključio si televizor, svi su već spavali, u krošnjama su cvrkutale prve jutarnje ptice, premda je dan još bio daleko, a ti si, kao da brojiš ovce, ponavljao: Aržan Žarmuhamedov, Aržan Žarmuhamedov, Aržan Žarmuhamedov... Koliko ti je trebalo da zaspiš, šta si sanjao i na koji ti se način to lijepo ime rascvalo u snovima, to nitko ne zna i nitko neće znati.

ČILE

Ranoga proljeća 1974., baš kad su naši igrali majstoricu protiv Španjolaca, Sovjetski savez je, nakon 0:0 u Moskvi, odbio putovati na uzvratnu utakmicu sa Čileom, koja se trebala igrati na stadionu Nacional u Santiagu. Meč je registriran rezultatom 3:0, u svim novinama je u zagradi pisalo još i "par forfe", ali nisi znao šta to znači. Čileanci su tako otputovali na Svjetsko prvenstvo u Njemačku, a Sovjete je FIFA kaznila još i nekom dodatnom kaznom. U nas se o tom skandalu nije previše ni pisalo, ni pričalo, jer valjda nismo bili sigurni šta bi uradili da smo bili u koži tih Rusa i da je naša reprezentacija trebala odigrati utakmicu na stadionu koji je nekoliko mjeseci ranije, nakon što je Pinochet izvršio državni udar i likvidirao Salvadora Allendea, poslužio kao koncentracijski logor u kojem je likvidirano nekoliko stotina protivnika vojne hunte.

Premda su Sovjeti u osnovi ispravno postupili, smatralo se da ni njihovo maslo nije za ramazana i da najvjerojatnije ne bi imali ništa protiv toga da igraju na stadionu na kojem je neki njihov pinochet ubijao ljude. Ovaj konkretni Pinochet bio je, međutim, američki, pa su u skladu s propozicijama hladnoga rata mogli povesti računa o ljudskim pravima i žrtvovati nastup na Svjetskom prvenstvu u ime viših ideala humanizma.

Čileanci u Njemačkoj nisu pokazali bog zna što i ispali su nakon razigravanja po grupama. Vratili su se kući, u strašnu državu Čile, kojom će još petnaestak godina vladati fašistički režim, ali očito je to više sekiralo nas, građane Svijeta, nego njih kojima je Pinochet bio predsjednik ili otac, majka, bog i batina. Narodni neprijatelji već su bili likvidirani ili su se razbježali širom svijeta, a bilo ih je i u Sarajevu, tako da je jedan mali Čileanac išao u tvoju osnovnu školu. Zbog Pinocheta Čileanci u Čileu, i to ne svi, sramit će se tek kada on postane stara olinjala drtina koja više nije u stanju vladati ni samim sobom, a kamoli vojnom huntom. Ali Čileanci po tome neće biti različiti od svih drugih naroda koji dožive da im se na čelo posade vođe pune krvoločnog patriotizma.

Narodi su naviknuti na zlu vladavinu i pod njom najviše i jesu - narodi. Za dobrih vladavina svaki se narod rastače na stotine hiljada pojedinaca, ili na milijune njih, koji se ponašaju kao pripadnici naroda samo kad odu u inostranstvo. Za dobrih vladavina samo primitivni i tupi ljudi o sebi govore kao o narodu. Za loših vladavina pametni i bistri razočarat će svoje prijatelje, rijetke i dragocjene ljude koji pod svakim tiraninom imaju oči da vide i uši da čuju. Da nije njih, tih malobrojnih koji ostaju pojedincima i nikada ne narastu do naroda, niti sebe narodom zovu, narodi bi pod tiranima izumirali. Oni su čuvari svjetla u mrklome mraku, pa nakon što sve prođe, narodi na njih bivaju ponosni.

Ali nije se priča o državama i njihovim nogometnim razlozima završila odustajanjem Sovjeta i brzom eliminacijom Čileanaca. U istoj grupi u prednatjecanju našle su se dvije Njemačke. Zapadna, slobodna i demokratska i Istočna, neslobodna i policijska. Zapadni Nijemci bili su u naponu snage, tako da mnogi i danas vjeruju da je ta reprezentacija, u kojoj je branio Sep Mayer, a centarfora igrao veliki Gerd Müller, a selektor bio Helmut Schön, bila najbolja od svih najboljih njemačkih reprezentacija. Uostalom, postali su svjetski prvaci pobijedivši najbolju od svih Holandija, onu koju je predvodio veliki Cruijff, za kojeg su dječurlija vjerovala da je bolji od Pelea, premda Brazilca nisu stigli ni zapamtiti.

Međutim, pred utakmicu protiv istočnih komšija i sunarodnjaka, zapadnjacima se nešto stisnulo u grlu, počela su im klecati koljena, učinilo im se da postoji nešto veće i važnje od fudbala i željeli su dokazati kako je slobodni demokratski svijet u svemu, uključujući snagu, talenat i ljepotu, ispred svijeta mrklog komunizma. Istočnjaci su to doživjeli kao pokušaj poniženja i zaigrali su kao što više nikada neće. U tome im je, istina, i sreća pomogla, pa su jednim čudesnim golom Jürgena Sparwassera pobijedili s 1:0 i priredili najveće iznenađenje tog Svjetskog prvenstva. Ta pobjeda slavila se dok god je postojao DDR, a i danas se u Leipzigu, Magdenburgu i Dresdenu može sresti poneki ostarjeli nogometni navijač koji će najprije duboko

uzdahnuti, a onda vam satima pričati o Sparwasseru, otprilike onako kako bi Kosta Plakalović guslao o Kraljeviću Marku.

U toj pobjedi bilo je neke pravde. Sloboda i demokracija ne vrijede više od komunizma ako se moraju potvrđivati golovima.

SLOVENCI

Živjeli smo u dubokom uvjerenju da su Slovenci potpuni antitalenti za fudbal. To je, istina, bio samo jedan od njihovih prirodnih nedostataka. Osim njega, oni su bili i jako neduhoviti, maltretirali su nas s groznim filmovima i još gorim televizijskim dramama, a ne daj Bože da te ekskurzija ponese na Bled i da pred tebe iznesu heljdine žgance ili heljdinu kašu, jer bi onda zaključio da nije ni čudo što su Slovenci takvi kada se takvim pomijama hrane. Širok repertoar južnjačkih predrasuda o Slovencima se dodatno pojačavao na služenju vojnog roka. Oni ne hvataju krivine, svako naređenje ozbiljno shvaćaju, ne traže poštedu i ne jedu potajice sirove krompire da bi mogli ležati u stacionaru. Kada Slovenac postane desetar, tada je to strašno. On ne traži smisla u besmislenim vježbama jutarnje gimnastike, niti se pita za čije babe zdravlje već pedeseti put na ciči zimi i ljutom mađaru podižemo radiorelejnu antenu i za koji kurac kopamo rovove u kraškom polju ili postavljamo kanalizacijske cijevi koje nikamo ne vode. Slovenac šuti i radi kao konj ili nas pažljivo nadgleda i ne dopušta da nam i jedan dan u JNA prođe bez robijaških muka, razloženih i svedenih na dugi niz pokušaja da izbjegnemo rad i još duži niz situacija u kojima nas baš Slovenac hvata u neradu i vraća nas na dužnost. Bilo ti je jasno kako on može biti tako glup da toliko radi, ali ti nikada neće biti jasno zašto mu je bilo toliko stalo da i tebe natjera da radiš.

Ali sve ono zbog čega ih nisu voljeli, koliko su ih god mogli ne voljeti u općoj samoupravnoj zaljubljenosti bratstva&jedinstva, bilo je ipak kompenzirano uvjerenjem da su Slovenci potpuni antitalenti za fudbal, a i za sve druge sportove. Dobro, imali su skijaše, ali najbolje da nisu kad samo srljaju u planine, imali su i braću Petrič, ali i to je samo potvrđivalo njihov pretjerani fanatizam, jer samo fanatici, vjerovalo se, mogu trenirati onoliko koliko je potrebno da bi se postalo plivačem. Da, bio je tu i Miroslav Cerar, ali tko ozbiljan vjeruje da je gimnastika sport i da se gimnastikom bave pravi muškarci? Pa gimnastika je za nas iz Sarajeva bila neka podvrsta baleta. Tačno, Slovenci su imali i nekoliko košarkaša, ali Daneua i Bassina se ne sjećamo, pa se vjerojatno radi o pretjerivanjima, Vinko Jelovac ima samo onaj horog i vjerojatno ga trenira trideset sati dnevno, pa i njega možemo eliminirati, dok je Pero Vilfan lud čovjek te samim tim nije Slovenac. Onako kako on gađa i kako se nervira, to postoji samo u Sarajevu, tuzlanskom bazenu i srednjoj Srbiji.

Ali pustimo druge sportove: kakvi su, Bože dragi, oni antitalenti za fudbal! I kako smo samo mi uživali u tom otkriću! U onoj generaciji Olimpije iz sredine sedamdesetih, koja je uglavnom tavorila u sredini tabele, na golu je stajao Ante Sirković iz Splita, pa Ljubiša Dalanović iz Bora. Posljednjeg čovjeka obrane igrao je Miloš Šoškić, dok je lijevi half bio Mehmedalija Šišić, bek je bio neki Popadić, a najbolji igrač tima Danilo Popivoda. I to su, je li, Slovenci? Ma, jedini Slovenci bili su braća Vili i Peter Ameršek, ali oni su bili ukras ekipe, kao bijelci u NBA ligi. A Oblak? Koji Oblak? E, to je bilo gadno pitanje! Gdje si se baš njega sjetio i tako u nezgodan položaj doveo svog druga koji gaji poštenu mržnju prema Slovencima i raspolaže najširim repertoarom predrasuda, kakav više ne postoji niti na jugu USA. Kao pravi Bosanac, tvrdoglavo spreman da zasrlja i u bezizlaznoj situaciji spreman si dokazivati kako Brane Oblak, taj nesumnjivi nogometni genije i jedan od onih koji su igrali nogomet daleke budućnosti, baš i nije neki igrač. Evo, Edhem Šljivo je bolji! A i Jovan Aćimović! Pogledaj kakvu kulju i trbušinu ima Aćimović! To je pravi igrač! Njega ne jebe to što izgleda kao šef sale u Unisovom restoranu društvene ishrane, jer je od Boga fudbaler, a ne kao taj Oblak, jebo ga otac, da je šta valjo, ne bi pogodio stativu protiv Brazilaca u Njemačkoj. Vidio bi ti kako bi ga Aćimović zavalio, a i Vladić! O Šljivi da i ne govorimo...

I, eto tako, brbljanjem bi se, kao i uvijek, izvukao, a tvoja je predrasuda ostala neokrnjena ili još malo pojačana, jer ju je netko tako hinjski pokušao narušiti. Iznenadit ćeš se kad na njezinom mjestu jednoga dana osjetiš samo prazninu, jer će Slovenci otići i bit će daleko, jako, jako daleko i s tugom ćeš misliti o onom glupom desetaru. Živi li negdje i sjeća li se tebe i je li mu ta uspomena draga.

NAJTEŽA NOĆ

Nema strašnije noći od novogodišnje: niti ju možeš prespavati, niti se možeš nagovoriti da ti bude sretna. Običaj da se, u pijanstvu, pucnjavi, slavlju i šampanjcu dočekuju nove godine podsjeća na dernek na Titanicu. Čim su shvatili da im se bliži smrt, ljudi su odlučili dočekati je u što veselijem stanju

Scena je iz života, ali bih je stavio u svoj film. Minus petnaest je u zatvorenom, na otvorenom puše bura brzinom svjetlosti, u najvećoj smo učionici kasarne "Slavko Rodić" u Kninu, svi u poderanim šinjelima, svrbe nas promrzline na prstima i skorene čarape. Oko pola dvanaest dvojica počinju plakati. Sasvim tiho. I umjesto da ih uzmu u pilanu, i ostali puste suzicu. Tuga se u čas proširi poput bojnih otrova i nekoliko minuta prije ponoći plače cijela učionica. Svi osim mene, jer me je i dalje stid da me netko ne vidi. Na malom razjebanom kasetofonu svira "Parni valjak", pjesma Uhvati ritam. Tačno u ponoć ulazi dežurni oficir, brko abehajac, i zadere se: "Vojsko, srećna vam nova 1985.!" Vojska kroz suze odgovara, dirnuta pažnjom, jer tog časa nema na svijetu nikoga bližeg od njega.

Sjećanje popravi sve Te grozne noći u Kninu shvatio sam dvije stvari. Svaki muškarac je curica koja se suzdržava, sve

dok mu drugi muškarci ne daju priliku da pokaže svoju pravu prirodu. I drugo: nema strašnije noći od novogodišnje, niti ju možeš prespavati, niti se možeš nagovoriti da ti bude sretna. Ta saznanja pratit će me

pred svaku godinu, ali ne krivim ni Knin, ni vojsku. Naprosto, u tim nekim godinama shvatiš da si u svakom grupnom slavlju sam kao amputirani prst i da se pravo napališ jedino ako si jako glup ili ako si dijete. Puno kasnije došlo je još nešto: jeza pred pomisli koga će ti sve ova godina odnijeti. Sjetiš se prošle i onih koji su je dočekali, a danas ih više nema. Znam, priča mi je staračka, kao da mi je već osamdeset, ali slagao bih da kažem da je drukčije. Običaj da se, u pijanstvu, pucnjavi, slavlju i šampanjcu dočekuju nove godine podsjeća me na dernek na Titanicu. Čim su shvatili da im se bliži smrt, ljudi su odlučili dočekati je u što veselijem stanju.

Sjećanje, međutim, popravi sve. Nakon što od Nove prođu mjesec-dva, već mi se čini da je sve bilo ludo i veselo, super smo se proveli i mračne misli nisu mi prolazile kroz glavu. Nikome nisam pokvario doček, nisam one koji se vesele smatrao budalama, a pogotovo im to nisam pokazivao. Skoro da povjerujem kako sam i ja, zajedno sa svima, naglas brojao od deset do nula, dlanovima hvatao ritam, bušio balone i padao u zagrljaje. A nisam. Svi znaju da nisam. I misle da nije najgenijalnija stvar na svijetu sa mnom dočekivati nove godine. Ne radi se o tome da se ne znam opustiti. Još mračnija saznanja dolaze mi ukoliko se opustim.

Ali ima i nešto jako dobro u vezi s dočekom. Noć između dvije godine ne izblijedi i ne izgubi se u sjećanju, za razliku od većine drugih noći i dana u životu. Dobro se sjećam svakoga dočeka u posljednjih trideset godina. I gdje sam bio, i s kim sam bio, i šta se jelo i pilo, i koja je muzika svirala. Neki od ljudi s kojima sam provodio vremena i vremena postoje još samo u nekim davnim novogodišnjim noćima, dok se ostalo zaboravilo. Možda ne bih pamtio ni njihova lica da s njima nisam prelamao najveće brojeve u kalendaru. I sve one divne cure, moje, tuđe i ničije, kojima je tih noći bilo teže nego nama, jer su na svojim leđima i u svojim očima morale nositi i sebe i nas. One su strepile i brinule se, našminkane, sređene i dirljivo uljepšane za trenutak koji će doći kada otkuca posljednji čas. Poljupci puni karmina s okusom krede, njihovi prsti na našim licima kada oko pola jedan brišu rumene tragove, a mi se tad osjećamo pomalo kao pederi. Svako se muško plaši šminke na sebi, čak i pudera pred televizijsko snimanje, jer svako muško, svjesno ili nesvjesno, želi se jednom našminkati i napokon provjeriti tu stvar. Čujem ih kako viču: Lažeš, konju jedan! Pa možda i lažem, ali sve to tako izgleda.

Ambiciozne cure Cure su uvijek ambicioznije pristupale Novoj godini. Planirale su, računale i preračunavale se, željele

nešto što je nemoguće, tiho sanjale o svim tim parizima, rimovima i londonima ili barem dubrovnicima. Jasno su u svojim maštama vidjele nebo nad Lokrumom, posuto vatrometom i zvijezdama, osjećale su pod tabanima glatki i kliski kamen Porporele, vjetar koji nosi iglaste morske kapi, tvoju ruku u njezinoj ruci i neke riječi, ne zna se koje, da ih zauvijek zlatnim nitima vežu i nježno prikuju za jedan jedini trenutak. Ženska je mašta u odnosu na mušku kao sinemaskop u boji prema crno-bijelom televizoru, ali muška je volja, barem kada su nove godine u pitanju, bila jača. Više je prosječni bosanski i balkanski muž upropastio ženskih novogodišnjih planova nego što su atomske bombe skršile zgrada u Hirošimi i Nagasakiju. Neke smo uništavali odmah u začetku, i ne znajući to, dok bi u ljetnim danima, nasred plaže, naše cure počinjale s: "A šta misliš...?" Na što bismo mi odmahivali uz: "Ih, gdje ti je još Nova godina!" Drugim, ozbiljnijim, planovima dohakali bismo početkom decembra, pozivajući se na kokuzluk, rat, oluju, kataklizmu, fobiju od letenja, hodanja i razmišljanja, sve dok one ne bi slegnule ramenima ili ljutito zapečatile vlastito veselje: "Dobro, od sada ćeš ti..." I, naravno, ti ne bi učinio ništa ili skoro ništa, pa se Nova godina dočekivala u nekom konfekcijskom aranžmanu, običnom i nemaštovitom, zajedno s istim takvim frajerima i njihovim poraženim djevojkama. I poslije bismo, čisto iz strateškoga opreza, govorili: "Joj, kako nam je bilo dobro..." A one su, naravno, potvrđivale. Ili zato što je sve već gotovo, pa zašto se sekirati, ili zato što su imale takvu maštu da su garsonijeru na Alipašinom ili kino "Teslu" znale pretvoriti u svoje rimove, parize i dubrovnike. Bilo je, naravno, i rospija, koje bi ušle u legendu jer se desetljećima prepričavalo kako su nam upropastile doček. Eto, napila se ženska i najprije odjebala svog frajera, a onda je išla od čovjeka do čovjeka i svima u lice govorila šta o njima misli. Tako smo postali slabići, pizde i primitivci, što nas je u prvi mah možda i potreslo ("Joj, kud joj ne sastavih šamarčinu! Nisam mog'o, njega mi bilo žao."), da bi onda godinama živjeli od te situacije u kojoj smo ni krivi ni dužni, na pravdi Boga, postali žrtvama i stradalnicima. Pravi muškarac ili je heroj ili je stradalnik, trećeg nema. Gorko su prošli samo oni koji su s rospijama furali, pa ih doveli na doček. Tu mrlju na biografiji teško je izbrisati, jer šta god poslije učiniš, netko će pamtiti da si jado.

Muške novogodišnje ambicije završavaju u pubertetu, a kasnije se javljaju samo kod onih koji nemaju curu, pa ih to još i frustrira. U oba slučaja te ambicije znaju biti, ili uglavnom jesu, opasne po život. Recimo, kome u trinaestoj-četrnaestoj godini, čim se otrgnuo roditeljskoj stezi, nije palo na pamet dočekati Novu godinu u planinarskome domu do kojeg ljeti vodi kozija staza, a zimi isključivo beskrajna milost velikog Boga, koji se potrudi da o cijelom svijetu ne vodi računa samo da bi vas kroz mećavu i mimo vukova doveo do brvnare bez struje i grijanja. Ili još jedna tipična muška isfrustrirana ideja: Nova godina na pustome otoku i to na otvorenome, uz logorsku vatricu, vino i rakiju. Pa Nova godina na svjetioniku, u nacionalnom parku, na Treskavici ili obroncima Maglića, u prašumi s ljudožderima, u čamcu na otvorenom moru, jedrilici, koči, trabakuli... Pa, sjajna Nova godina u bivaku iskopanom u jahorinskome snijegu. Ideja je bezbroj. Preživiš li, bit ćeš kao da si došao iz Gulaga ili iz Legije stranaca, ali barem si stvar sredio tako da nikome nije bilo gore nego tebi. A što gore, to bolje, uvjeren je svaki pubertetlija ili raspuštenac. Jebo ti muškarca kojem nije merak dobro se napatiti. Ali isključivo za svoj račun, nikad zbog ženskih ludila i poremećenih prohtjeva.

Nezaobilazni obred Ali sve to je dio istog i nezaobilaznog obreda. Prolaze godine, mijenjaju se muzike i promiču

vatrometi, napreduju nauka i tehnika, pa umjesto sijalica dolaze neoni, laseri i hologrami, a umjesto čestitki u poštanskom sandučiću mailovi od prijatelja koje si već zaboravio, a oni brižni pronašli su tvoju adresu u beskraju Interneta. Tužna vas samoća dijeli, jedne od drugih i od vremena koje je prošlo. Uvijek jedni za druge imate isti osjećaj, uvijek je sam onaj tko je daleko. Sam je on tebi i sam si ti njemu, a zapravo svi

imamo neke ljude, puno njih, ovdje u blizini, koji se raduju i njihova nas radost guši. Ili ti se samo čini da se raduju, kao što se i njima čini da se ti raduješ. Tko bi ga više znao! Nakon što opet otkuca dvanaesti sat, veseli ćemo pasti u ženske i uz neki prešućeni "eto, jebiga!" u muške zagrljaje. I sve će biti kao što je vazda bilo. Sutra se, možda, probudimo u vrijeme bečkoga novogodišnjeg koncerta ili skijaških skokova, usred mirisa svih komšijskih sarmi. Samo ne daj Bože teškog mamurluka. Uvijek mi se nekako činilo da je lakše mamurati ljeti nego zimi, dok te obliva ledeni znoj i pucaju petarde pod prozorima. Jednom davno, kad sam još bio dječak, svakog bih prvog januara otišao na prvu projekciju u kino "Romaniju". Nema veze koji film igra. Volio bih da za jednu Novu godinu zaigra film s početka ove priče, bez obzira na to što ga ja ne bih mogao gledati.

MILJENKO JERGOVIĆ: SARAJEVSKI MARLBORO

BIBLIOTEKAIznad glave začuješ zvižduk, pa prođu dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu,

prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Čekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, riječ je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori nečije lijepo uređeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog čaršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajući da vjetar raznosi pepelne listiće nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela nečija kućna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je nepročitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlačile. Takvu knjigu dodiruješ često prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, pročitaš dva-tri reda i vraćaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gađenjem. Često si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji način, ali nikada nisi imao načina to učiniti. Ona je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i nepročitane knjige opteretit će te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ćeš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Manje je knjiga kojima se nisi vraćao od djetinjstva. One su te podsjećale na doba kada još nisi naučio preskakati stranice i čitati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno pročitao u životu. Sve dobre dječje priče imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa naučiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu "Mrtvi" Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da plačeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ćeš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put čitao, neprestano bi odgađao kraj. Kasnije su te uzbuđivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ćeš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome će to kasnije zvučati patetično, ali će za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

S gašenjem iluzije o kućnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Već u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grčka riječ, obična kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slučajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za čašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zločincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema. A i ako ih bude, tada u njima žive ljudi koji se u doba najvećeg mira pripremaju za evakuaciju, već spremni da se odreknu svojih knjiga.

U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je već izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je tražiti. Oni opterećuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posuđene knjige uredno vraćaš, poklonjene pokušavaš izbjeći ili izgubiti, a napisane šalješ prijateljima koji žive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen može progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.

Sve zapaljene kućne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamćene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konačni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveučilišne knjižnice, slavne Vijećnice, čije su knjige gorjele cijeli dan i noć. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, točno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kad ti ovo čitaš. Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah.

BIJELO DUGMEDa nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija

Pjesmu Lipe cvatu prvi sam puta čuo malo pred ponoć, 29. decembra 1984, na drugome programu Radio Zagreba. Temperatura je bila minus deset, bura je čupala stijene iz zemlje, jer okolo nije bilo nijednoga stabla, a ja sam na glavi imao potkapu i šljem, u ruci žuti japanski tranzistor, i tako sam držao stražu na "izdvojenom mjestu", pri vrhu planine Dinare, tamo s hrvatske strane. Nekoliko minuta ranije javili su da je u svojoj kamp kućici, negdje u Americi, umro Sam Peckinpah. Zvuk vlaških gajdi tako je poslužio umjesto rekvijema za velikoga režisera. Nisam prepoznao tko to svira i pjeva, jer nisam ranije čuo novoga Bregovićevog pjevača, ali danas znam kako je Dinara na minus deset bila dobro mjesto za jednu glazbenu premijeru. Planina od koje je sve počelo, i po kojoj je imenovan specifični duh i mentalitet, u stvarnosti je još okrutnija nego u nizu svojih metafora.Lipe su jedina pjesma za koju tačno znam dan i sat kada sam je prvi puta čuo. Za neke druge, meni važnije pjesme, jedva bih mogao odrediti i godinu, ili godišnje doba. Znam čija je smrt uz Lipe objavljena, znam kako sam bio odjeven, šta sam mislio i kako sam se osjećao. Pamtim i imena ljudi koji su se grijali uz peć, u stotinjak metara udaljenoj kolibi. Sjećam se i čovjeka koji će me, desetak minuta kasnije, zamijeniti na tom ledenom mjestu, da s metkom u cijevi nastavi čuvati nešto čega tu zapravo i nije bilo. Njemu sam predao žuti japanski tranzistor. Zvao se Neđo Stojanović, bio je rodom iz Živinica.Kažu da intenzitet nekog doživljaja određuje naša buduća sjećanja, pa ono što nismo duboko doživjeli, to ćemo vjerojatno i zaboraviti. Iako bi mi, vjerojatno, bilo milije da je soundtrack moga doživljaja bio drukčiji, pa da sam upamtio neku drugu pjesmu, ima neke više istine u tome što se radi baš o Bregoviću. Njegov turbo folk, kojega su dobrohotni zagrebački kritičari nazvali pastirski rock, najsnažniji je folklor naših ranijih života. Uostalom, prvi Bregovićev narodnjački hit, Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac, autorizirao je općejugoslavenski stereotip o Bosancima.Bio sam devetogodišnjak kada sam čuo tu pjesmu. Nije mi se svidjela jer je zvučala seljački, za razliku od zagrebačkih i beogradskih pjesama koje su zvučale gradski, ali me je više od toga pogodilo ono o čemu je govorio tekst. Iz perspektive svojih dalmatinskih i ljetnih prijatelja bio sam Bosanac, a Bijelo dugme je određivalo kakav si kad si Bosanac. Nikako nisam htio biti takav, a pošteno govoreći, nisam ni mogao biti takav, jer nisam imao preduvjeta da odrastem u nasilnog, blago maloumnog bekriju i jebača. Bio sam premlad da pjesmu drukčije shvatim nego onako kako je javno predstavljana, kao himna jednog identiteta. Taj identitet nije mogao biti moj, pa sam pred njom osjećao intenzivan kulturološki i privatni stid. Taj stid je, zapravo, ono što će kasnijih godina većina urbane ekipe osjetiti pred cjelokupnom novokomponovanom narodnom muzikom.Dvadeset godina kasnije, u Zagrebu će me najprije zbunjivati, a potom i prilično ispižđivati, činjenica što je Bosanac iz Bregovićeve pjesme ostao zapravo jedini mogući i općeprihvatljivi Bosanac, Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj nije javno slušala muzika s istoka, nisu se prikazivali srpski filmovi, niti je reprizirana Top lista nadrealista. Sulino Zabranjeno pušenje bilo je ljuti underground. Jedina folklorna činjenica, neprikosnovena u svakom trenutku, zaštićena od osporavanja i uvreda, bio je Goran Bregović, zajedno s Bosancem iz svoje pjesme. Njegovi narodnjaci bili su prihvatljiva mjera seljakluka i folklora. Možda i zato što ih se nije doživljavalo kao uvozni proizvod, niti kao nešto što bi pripadalo Sarajevu ili Beogradu. Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac zagrebačka je pjesma, jer ne pjeva o živome čovjeku nego o stereotipu. Mogla bi biti i bečka, berlinska, lisabonska ili pariška, kad bi i tamo Bosanci bili neka bitna, i glupa, činjenica.Narodnjačka faza Gorana Bregovića okončana je s početkom rata. Ono što je poslije radio bio je etno. A etno s narodnjacima baš i nema veze. Narodnjaci se zbilja sviraju u kafani, dok etno zvuči kao da je jednom davno odsviran u kafani, ali se tog vremena više nitko ne sjeća. Kada je prestao svirati narodnjake, Bregović se prestao izravno ticati svoje lokalne publike. Postao je zvijezda u Italiji i Francuskoj, ali i rado viđen gost na Balkanu. Njegovi solistički koncerti su u Zagrebu pravi mali šminkerski i intelektualni simpoziumi. Kad bi Arthur Rubinstein ustao iz groba i posjetio Lisinski, okupila bi se po prilici ista publika.Obnova Bijelog dugmeta je, poput predratne turneje moštiju cara Lazara, bila neka vrsta povratka iskonu. Iako se to trebalo odnositi samo na publiku, i Goran Bregović platio je nekakvu cijenu. Opasan je povratak narodnjacima, povratak svijetu kojega je sam kreirao, određujući mu pravila i kulturološku mjeru. Opasno je tako se spektakularno vraćati u predratna vremena, jer nitko od nas više nije onoliko naivan i čist kakav je tada bio. Bregović je u međuvremenu postao puno svjetskiji, a njegova je publika, pogotovo sarajevska, postala puno lokalnija. Da nije bilo rata, i da su nam ostala stara mjerila, zbog njegovoga bosanstva neki za sebe više ne bi priznavali da su Bosanci, a zbog njegovoga sarajevstva neki Sarajlije ne bi osjećali Sarajevo u sebi. Da nije bilo rata, Bregović bi, na ponos brica i taksista, bio najveći Bosanac i Sarajlija. U tom slučaju možda bih i ja zaboravio kada sam i kako prvi puta slušao: Lipe cvatu, sve je isto ko i lani...

BRUCE LEE NA KMPisci koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama Žale mi se neki dan ljudi da im u zagrebačkoj mjenjačnici nije htjelo zamijeniti konvertibilne marke. Zapravo, jednu novčanicu jest, a drugu nije. Razlika je bila ta što se na prvoj nalazio lik Maka Dizdara, a na drugoj Alekse Šantića. Muslimanski pjesnik koji je "iz praktičnih razloga" bio Hrvat tako ima svoju valutnu vrijednost, dok srpski pjesnik koji je lijepo pjevao o muslimanima, a još ljepše o jednoj muslimanki, u Zagrebu ne vrijedi ništa. Ljude koji su mijenjali pare ta stvar je ozbiljno uzrujala. Premda ne razumiju o čemu se tu radi, slute da u susjednoj državi, makar u jednoj mjenjačnici, opet nešto mute protiv Samostalne&Suverene. Kako veći dio vremena provodim u metropoli Lijepe&Naše, mislili su da ja znam odgovor. Ili im je tek došlo da me malo zajebavaju, kao što je njih zajebavalo u mjenjačnici. Šta god bilo, stvar je zanimljiva, ali i tužno bizarna, jer je, bez ikakve sumnje, obiteljska, zavičajna i domovinska.

Oni su Bosanci, ja sam Bosanac, bosanski su likovi s novčanica, ali su, bogami, Bosanci i oni iz mjenjačnice. Ili su, možda, precizno rečeno, Hercegovci kao Mak i Aleksa, ali to ništa ne mijenja na stvari. Hrvatska je u ovoj priči slučajno mjesto zbivanja ili zemlja koja nam je malo potpomogla da budemo ovakvi kakvi jesmo. Naime, samo književnim povjesničarima i kritičarima u Zagrebu nešto znači činjenica da se Mak Dizdar nalazi u hrvatskim antologijama, a kako takvi ne rade u mjenjačnicama, bit će da Aleksu Šantića nisu htjeli u ruke uzeti ljudi koje je iz Bosne i Hercegovine život nanio u Zagreb i koji o svojim identitetima imaju izgrađen, gorak, ratoboran i nakrivo nasađen stav. Svejedno je žive li u ovoj ili onoj državi, ti naši ljudi drže da na istu paru ne mogu jedan Hrvat, makar se zvao i Mehmedalija, i jedan Srbin, makar se fino po kršćanski zvao Aleksa. Pa onda, i nakon ovako bezveznog događaja, po stoti put u zadnje vrijeme shvatim koliko je važno i dobro da se u Mostaru sagradi spomenik Bruceu Leeju. I kako je možda šteta što se slavni Kinez i nekolicina njemu bliskih amblema, recimo, Muhamed Ali, Pele, Clint Eastwood, Jim Morrison, mama Juanita, Indira Gandhi..., nisu našli na bosanskohercegovačkim novčanicama. Svi bi takve pare rado uzimali u ruke, Indiru i Pelea mijenjali bi u svim mjenjačnicama, a ne da ljude hvata gnjev kad ugledaju Andrićevo, Skenderovo ili Aleksino lice. Ti pisci, koje su međunarodni čimbenici velikodušno zalijepili uz ime konvertibilne marke, nisu zaslužili da ih njihovi zemljaci, oni među njima koji ionako ništa ne čitaju, pljuckaju čim im se nađu u rukama. Tim prije što oni, od prvog do zadnjeg, nisu zajednička bosanskohercegovačka kulturna vrijednost i baština. Niti će to biti dok god se Bosanci i Hercegovci malo ne daju u pamet. Ali Bruce Lee jest kulturna baština Bosne i Hercegovine. I to upravo onih generacija koje su u proteklom ratu najviše ginule u sve tri vojske i u tko zna koliko još paravojski. Promislite samo koliko se musavih bosanskih dječaka tokom sedamdesetih i osamdesetih samoozljeđivalo nunčakama izrađenim od dvije palije i lanca za cuku, koliko ih je razvaljivalo oluke da bi izrezalo šuriken i koliko ih je u domovima kulture od Bihaća do Višegrada i od Bosanskog Broda do Trebinja pogledalo sabrana djela Maloga zmaja? Osim što je bio junak njihovih djetinjstava, Bruce Lee je za mnoge ostao i jedina figura kulturnoga identiteta, jedino nešto što ih je činilo pripadnicima određenog jezika i kulture. Većina tih budućih mladića, ratnih heroja, tragičara ili zločinaca, koji su svoju mladost položili za slobodu koja na kraju nikome nije došla, za Zmaja od Bosne, Mehmeda El Fatiha, bana Jelačića, kralja Zvonimira, Karađorđa i Dušana Silnog su saznali tek malo prije nego što im je došlo vrijeme da ginu. I tko zna kako su uopće zamišljali te slavne likove iz opće i nacionalnih povijesti, šta su o njima saznali i u kojoj su se mjeri saživjeli s njihovim djelima i nedjelima. Ako ostavimo po strani one koji su tek branili vlastitu kuću, selo, ulicu i grad, a da pritom nisu imali nijednu "višu" ideju u glavi, činjenica je da su ostali više znali, i da im je više značio lik i djelo Brucea Leeja. Eto, zato u Mostaru valja postaviti spomenik tom slavnom Kinezu. On bi u pravom smislu ujedinio ljude i narode tog grada. Bruce Lee je najmanji zajednički sadržalac bosanskohercegovačkoga identiteta, ukoliko isti ne shvaćamo preko manjine koja iskreno svojim doživljava, i doživljavala je, i Maka i Aleksu, i Andrića, i Skendera, i Mešu... Ali postavljanje takvog spomenika ne bi išlo ni protiv ideala te manjine, ideje o normalnoj Bosni i Hercegovini koja će kad-tad biti jedna i jedina, niti bi se Bruce Lee trebao nužno shvaćati kao gorko ironični komentar naših dana. I na kraju posljednji, ili prvi razlog da se ozbiljno razmotri inicijativa grupe građana i da se nađe i mjesto i novac za spomenik Bruceu Leeju: Mostar je, barem za naših života i za života naših djedova i baka, bio prijestolnica pučke ironije i humora koji se bitno razlikovao od onog sarajevskog. Zločin koji su prvo Perišićeve, a onda i Praljkove trupe počinile nad Gradom uništio je mnogo toga, a Bruce Lee bi bio sitni, mali, lijepi dokaz da Momčilo i Slobodan nisu Mostaru mogli iščupati dušu. Vjerujem da bi i Aleksi Šantiću bilo drago vidjeti Malog zmaja od bronce, a da ni Mehmedalija Dizdar ne bi imao ništa protiv... Smijuljili bi se i zgledali svi koji razumiju. A jedna tužna bosanska mladost iznad koje danas raste trava, imala bi svoj zajednički spomenik, kao što im je, toj nesretnoj djeci, zajednička bila borba protiv Zelenog obada. Spomenik Bruceu Leeju mjesto je i za veselje i za tugu. I po tome pripada našoj zajedničkoj tradiciji. Isti su nam razlozi za suze i smijeh. I još su i zajednički, ti razlozi.

CECASnahe u našoj junačkoj povijesti i ne mogu nizašto biti odgovorne osim za nevjeru, ali smisao ostaje isti. Ne samo da je zločin pogodovao njezinoj karijeri, nego je i njezina integralna estetska sastavnicaU njezinome glasu čuje se srbijanska kafana, iz koje je potekla kao svojevrsno čudo od djeteta, u sedamnaestoj godini postala lokalna zvijezda, kasnije pjevačica po jugoslavenskim klubovima u Švicarskoj i navodna ljubavnica nekog bosanskog probisvijeta, da bi se na kraju, sredinom devedesetih, pretvorila u naše zajedničko čudo, princezu kriminalne tranzicije i nevjestu genocida. Njezin je čovjek harao po Vukovaru i istočnoj Slavoniji, organizirao logor za obuku ubojica u Erdutu, i usput se slikao, na dar pripadnicima nježnijega spola, s mladunčetom tigra. Nakon što je počelo u Bosni, on je bio prvi kada se čistila Bijeljina i Semberija, ali pravi smisao strahota koje je počinila njegova jedinica nije bio u osvajanju teritorija, niti u masovnim likvidacijama. Arkanu je bila namijenjena uloga prethodnika apokalipse, onoga koji će ljudima utjerati strah u kosti i navesti ih da sami od sebe napuštaju svoje domove. I to ne samo tamo gdje njegova noga kroči, nego u svakom kutku Bosne do kojega dopre vijest o njemu i njegovim ljudima. Početkom maja 1992. tako se Sarajevom širila glasina da je Arkan stigao na Grbavicu. Nije važno ako je bila lažna, jer je odigrala svoju ulogu. Arkan je bio neobičan ratnik, prisutan i tamo gdje ga nije bilo. A ona ga je, u skladu s epskim narodnim vjerovanjima, vjerno čekala. U Beogradu on je bio pop zvijezda među ubojicama i kriminalcima. U Zagrebu su se ispotiha prepričavale terevenke koje je organizirao u jednom kafiću u Tkalčićevoj ulici, kada bi dolazio u posjete prijateljima. Takvi

ljudi imaju puno prijatelja, pa ih to na kraju košta glave. Njezina slava je u poharanim i poklanim zemljama narastala na njegovome ugledu. Teško je, naime, vjerovati da su 1995., i nekoliko narednih godina, sarajevski taksisti i zagrebački šverceri, utjerivači dugova i patrioti s kriminalnim dosjeima, u svojim autima slušali pjesme Cece Ražnatović samo zato što im se sviđala pjevačica. Ne, nipošto! Bilo je tu itekakvoga strahopoštovanja prema njezinom čovjeku. Bivši samoupravljači i Titovi omladinci, radnička klasa i uzdanice partijskih ćelija u mjesnim zajednicama boljih gradskih četvrti, u ratnoj su tranziciji postali iskreni štovatelji karijernih kriminalaca. Kao što su se bespogovorno klanjali najneznatijem članu Centralnoga komiteta, tako su sad poštovali i najsitnijega bandita. A Željko Ražnatović Arkan bio je Ivo Lola Ribar među jugoslavenskim kriminalcima. Čak je relativizirana i njegova uloga u genocidu - govorilo se da on ubija usput, zbog novaca i dragocjenosti, a ne kao svi ti mladići i karadžići, zbog Slobe Miloševića i Velike Srbije. Cecin muzički put metafora je te i takve tranzicije. Krenula je od Južnog vetra i turbo folka, zvuka niže socijalne klase, loše ugođenog sintisajzera i dugmetare, da bi došla do globalnoga balkanskog popa, muzike koja djeluje skupo poput svježe opljačkane Zlatarne Celje, i zahtjeva dress code koji je sasvim netipičan za novokomponovanu narodnu muziku. Dizajnerska odjeća, cipele Manolo Blahnik, njemačke limuzine koje su zamijenile modu američkih i japanskih terenaca, mirisi, boje i običaji bogatoga i, naravno, multikulturalnog zapadnog svijeta. Ceca Veličković je, i to bez ikakve ironije, naša postjugoslavenska Amerika, bogato predgrađe Los Angelesa, kult koji ujedinjuje niske i visoke estetske registre, kriminalce, ubojice iz ratnih vremena, umjetnike i pokojeg intelektualca koji će s ushitom na Cecinom primjeru isfurati tezu o moralnoj indiferentnosti kao imperativu postmoderne. Uostalom, ta je srpska udovica i moguća feministička ikona. Vlasnica nogometnoga kluba koji se zove Obilić! Pa zar i to nije zgodna metafora: najmuškijim imenom i simbolom u srpskoj historiji upravlja samosvjesno žensko! Okolina moja zna, okolina će ti reći, da za tobom provereno, vene neću seći. U tim je stihovima Marine Tucaković najtačnije određen fenomen postarkanovske i postnarodnjačke Cece. Na njezinim albumima danas surađuju najbolji beogradski studijski muzičari, producenti i programeri, dok u glazbenoj postprodukciji sudjeluju i neki od likova koji su početkom osamdesetih stvarali alternativnu slovensku muzičku scenu, uključujući i ponekog laibachovca. Činjenica je, međutim, da svega toga ne bi bilo da nije bilo Vukovara i Bijeljine, da neki miran svijet, s heklanim prekrivačem na televizoru i gipsanom bistom druga Tita u kuhinjskome kredencu, nije istjeran iz svojih kuća, da bi u kućnim papučama bio ustrijeljen u obližnjem kukuruzištu. Ceca Ražnatović za to, vjerojatno, nije odgovorna, jer snahe u našoj junačkoj povijesti i ne mogu nizašto biti odgovorne osim za nevjeru, ali smisao ostaje isti. Ne samo da je zločin pogodovao njezinoj karijeri, nego je i njezina integralna estetska sastavnica. Ali davno smo se već prestali pitati zašto sarajevski taksisti slušaju Cecu i zašto je Ceca dio hrvatskoga domoljubnog repertoara, nego, melankolični od viška povijesti, stavljamo njezin novi album u kućni uređaj i hvalimo slučaj što nas je poštedio od vukovarske i bijeljinske sudbine. Estetiku novoga vremena ne stvaraju žrtve nego ju stvaraju ubojice. To je naprosto tako. Kao što su, vrlo vjerojatno, srebrenički ubojice, odmarajući se poslije izvršenog zločina, uz rakiju i mezu s kasetofona slušali pjevače muslimanskih imena i prezimena. I u genocidu neraskidivo je bratstvo&jedinstvo naših naroda i narodnosti.

KULTUROLOSKA KOPILADBilo bi korisno ako bi umni i ozbiljni ljudi jednom, kada više ne budu toliko živčani, poslušali o čemu i kako Edo Maajka priča u svojim pjesmama Edo Maajka objavio je novi album. Kritičari su ga dočekali s oduševljenjem, prodaja je sjajno krenula, uskoro će i koncerti. Pjesnik zagrebačkog asfalta i brčanskoga blata, najbolji pripovjedač hrvatske estrade i tradicijski inspirirani kroničar bosanske nevolje jedno je od onih čuda koja se, mimo logike kulturnih institucija i nacionalnih prerasporeda, događaju s naše strane europskih granica. Naime, Edo je kao "dijete bez papira" odrastao u Hrvatskoj, tu se formirao, stjecao prijateljstva i - konačno - naučio šta je to hip hop. A hip hop je, barem kada je o južnoslavenskim bijelcima riječ, nešto apsolutno grozno. Naši jezici imaju svoje krvave deseterce, svoje gusle i svoju epiku, pa jako teško, čak i u najurbanijoj varijanti, podnose nove deseterce, samplove i nakalemljenu crnačku poetiku. Ali Edo Maajka očito o svemu tome nije puno razmišljao. Bosanac je prihvatio hip hop kao što bi prihvatio i bauštelu, bez otpora prema vlastitoj sudbini i iluzije da na nju ima velikog utjecaja. I naravno, dobro je učinio. Od bastardne crnačke forme, on je, hrvatsko-bosanski bastard, stvorio nešto zbilja veliko. Dva pjesničko-muzička niza: zagrebački i bosanski. U bosanskome Edo repuje i reda krikove o momku koji je izbjegao iz Srebrenice s berettom u džepu, pa postao plaćeni ubojica u više država. Zna koliko je ljudi iz kojega grada likvidirao, ali kaže da jedino ne bi, ni za kakve pare, ubio nekoga tko je iz Srebrenice. Promiču u tim pjesmama poznati pejzaži, mrkla bosanska provincija, postdaytonski očaj, priče o sinovima koji iseljavaju u Australiju, ali još uvijek vjeruju da će im se očevi vratiti iz logora, priče o tome zašto ljudi iz ubijenoga grada mrze tulipane, Ajax, Holandiju i Srbe... I nigdje tu nema sarajevskog rahatluka, europske metropole koja se pruža od Baščaršije do Marijin-Dvora, a koja je samo geografski u središtu Bosne, ali s ovom zemljom nikada nije imala previše veze. Edina Bosna je negdje kod tržnice Arizona, usred automobilskih otpada i rastegnutih posavskih naglasaka, krvava, strašna i nesretna, onako kako Sarajevo nije bilo nesretno ni za najgorih svojih dana. Ali način na koji Edo Maajka priča svoje bosanske pjesme u biti pripada sarajevskoj pjesničkoj i pripovjedačkoj tradiciji, onom kontrapunktiranju jakih emocija kojim su se služili mnogi - ili većina važnih - pričalaca: Sidran, Elvis J. Kurtovich, Kusturica, Džamonja, Zabranjeno pušenje, Žalica, Samokovlija, Ahmed Imamović, Meša Selimović, Vuletić, Safet Zec... Da, i Zec! Iza onih prozora sa saksijama u kojima rastu

maćuhice traje jedna velika priča za koju nije važno ako neće riječima biti ispričana. U biti, skoro bih i sam povjerovao kako je lako pričati bosanske priče sa zaleđem takve - mahom sarajevske - tradicije. Zato mi je, priznajem, zagrebačko lice Ede Maajke osobno fascinantnije. Bez gotovo ikakvoga zaleđa u lokalnoj tradiciji, budući da se o očaju u Zagrebu uglavnom šuti, pa zato stvarnost i nije tema ovdašnjih filmadžija i pisaca, Edo je ispisao i u jednome kriku izgovorio barem jedno remek-djelce u slavu nesreće svoga grada. Pjesma se zove On je mlađi i govori o dečku koji se zaljubio u Srpkinju, rođenu kao i on u Zagrebu neke 1985. Njegov otac je dragovoljac, na zidu spomenica rata i Franjina slika, u glavi sjećanje, a u srcu mržnja prema Srbima koji su mu pobili cijelu jedinicu. Mali ne želi lagati, pa mu dovodi curu, već trudnu, u stan. Naselje je Travno, Ulica Božidara Magovca, prezime Marušić, majka im otvara vrata, u stanu miriše sarma, otac upita curu kako se zove. Milana, kaže, a prezime nije bitno. E, jest bitno, kako nije bitno! Dovodiš mi četnike u kuću, mali, imaš muda! Isto mi je da me ovaj srpski geler puče ili da imam srpsko unuče!... Šta je dalje u Edinoj priči bilo, valja čuti, ali ono što je važno jest da sve u njoj miriše na Novi Zagreb, na očaj jednoga velikog grada koji za razliku od Edine Bosne nije otvorena rana, ali jest unutrašnje krvarenje. Nevjerojatno je kako Maajka osjeća i prepoznaje te razlike i koliko je asimiliran u obje priče. Lagao bih ako ne priznam da mu na vještini pričanja zagrebačke priče zavidim. Sreća je što Edo Maajka pripada onom segmentu kulture koji nije predmet ostavinskih rasprava koje se bez prestanka vode u našim malim smiješnim državicama. Oko njega se, naime, neće klati zagrebački akademici i bosanski novinari, pa da ga, u specijalnom ratu obrnutih svojatanja, marškaju tamo i ovamo, ili da mu svako malo, uz obaveznu isljedničku lampu uperenu u oči, postavljaju sudbinsko pitanje: jesi li naš ili si njihov? Ali bi bilo korisno ako bi umni i ozbiljni ljudi jednom, kada više ne budu toliko živčani, poslušali o čemu i kako Edo priča u svojim pjesmama. Pa da na njegovom primjeru razmisle o vlastitim identitetima, ali i o identitetima koji su nastali u svijetu muhadžira, izbjeglica i djece bez papira. Povlačenje državnih granica i uspostava carina, rat i etničko čišćenje, te logistika koja je sve to pratila, proizveli su, između ostaloga, zanimljivu kulturološku kopilad, djecu koja su naša Europa. Eto, recimo Edo: u svojim pjesmama on je čisti Zagrepčanin i čisti Bosanac. Njemu je jasno i tko je i gdje se nalazi, on je maajka.

MINIMAKSŠale o Titovoj amputiranoj nozi, Aliji Izetbegoviću u opkoljenom Sarajevu (zvao ga je Izmetbegović), hrvatskim izbjeglicama iz Vukovara ili pjevačici Tajči, razlog su zašto ni smrt u Padovi nije jedna obična ljudska smrt. Umro je čovjek od kojega moraš biti bolji, iako nikada nećeš biti uspješniji U Padovi, gradu svetoga Ante, franjevačkog patrona, zaštitnika djece i putnika, konja, magaraca i siromaha, te pomoćnika u pronalaženju izgubljenih stvari, umro je Milovan Ilić Minimaks. Izdala ga je jetra, organ koji tijelo pročisti od svih otrova, čak i kada je duša trajno otrovana. Minimaks je kasnih osamdesetih stvorio specifičnu vrstu humora, koju će Risto Đogo dovesti do krajnosti. Publiku je smijehom oslobađao od ljudskih obzira, rušio barijere bratstva&jedinstva, omogućio nam da se mrzimo kroz šalu, osmislio grohot nad još neiskopanim masovnim grobnicama. A još je 1971., na jednoj Pesmi leta, publici pričao vic o Zagrebu: "Ustadoh ja. Ustaše svi!" Zahvaljujući baš toj Pesmi leta veliki šibenski pjevač Vice Vukov je započeo svoju skoro dvadesetgodišnju zabranu nastupanja, zbog navodnoga nacionalističkog ispada. Minimaksu se nije ništa dogodilo. Nastavio je pričati viceve. Bio je Srbin po mjeri negativnih predrasuda i stereotipa nekoga hrvatskog nacionaliste. Neotesan, odvratan i šarmantan, rođeni zabavljač, bez ikakvih moralnih skrupula, ljudske sućuti i osjećaja za one koji po bilo kojoj osnovi ostaju u manjini. Savršeno se snalazio na pozornici ispred krda, jer je bio jedan od onih rijetkih ljudi kojima nikada nije neugodno i čija bešćutnost ne zavisi od toga jesu li dio mase ili su potpuno sami pred ledenim licem svemira. Šale o Titovoj amputiranoj nozi, Aliji Izetbegoviću u opkoljenom Sarajevu (zvao ga je Izmetbegović), hrvatskim izbjeglicama iz Vukovara ili pjevačici Tajči, razlog su zašto ni smrt u Padovi nije jedna obična ljudska smrt. Umro je čovjek od kojega moraš biti bolji, iako nikada nećeš biti uspješniji. Minimaks je za narodnjake učinio više nego svi menadžeri i promotori u povijesti scene. Ali sve je počelo slučajno, opet iz zlobe i pokvarenosti, kada je jedne nedjelje vodio i uređivao Nedjeljno popodne. Negdje je iskopao snimku debele kafanske pevaljke, koja je skurilno njihala bokovima, trapavo zabacivala nogama i ponavljala refren neke idiotske pjesmice. Snimka nije trajala duže od pet sekundi, ali Minimaks ju je pustio barem dvadesetak puta tokom emisije. Usput je ismijavao njezin fizički izgled i srdačno se udvarao surovom muškom svijetu, kojemu je debelo i ružno žensko jedna od većih životnih radosti. Možda i najveća, uz periferijske tetkice i transvestite. Katkad mislim da su se ustaše i balije na kraju i pojavili kao predmet mržnje i radosti u mržnji, samo zato što je scena tražila nešto novo, nešto što nisu pederi i ružne, posrnule nesretnice. Tako je Minimaks, ne misleći o mogućim posljedicama, ismijao ubogu kafansku pjevačicu. Međutim, već u ponedjeljak, dječurlija sa školskim torbama na leđima masovno je pjevušila: "Čačak, Čačak, šumadijski rock'n'roll, to je život moj i tvoj, oj, Moravo, oj!" Do petka Lepa Brena već će postati zvijezda. Slijedili su mjeseci radikalne dijete, pa tečajevi plesa i pjevanja, da bi se nakon svih tortura pojavila neka potpuno druga osoba. Kada je vide mladu i lijepu, širokog osmijeha i raspuštene plave kose, ljudi će zauvijek zaboraviti grotesku iz Nedjeljnog popodneva. Minimaksu će ostati pripisane zasluge za otkrivanje mladog talenta, iako su njegove namjere bile suprotne. On je publici otkrivao nešto što je odvratnije, banalnije i prostačkije od nje same. Kod Minimaksa takva je strategija bila proizvod lošeg karaktera, ali uskoro će to biti legitiman i općeprihvatljiv oblik patentiranja narodnjačkih instant zvijezda. Samo jedna je važna estetska sličnost između punka i narodnjaka: ekstremno ružno dobro prolazi kao i ekstremno lijepo. Da nije bilo Milovana Ilića Minimaksa, vrlo vjerojatno nikada ne bi bilo ni Lepe Brene. Ostala bi zauvijek u kafani, gdje bi igrala po stolovima, pjevala neke šaljive pjesmice, i bila druga liga među najgorim autsajderima s Ibarske magistrale. Prva autsajderska liga pjeva pjesme od kojih se gine i umire, a ne pjesme

kojima se narod smije. Samo na estradi, pod svjetlima velikih pozornica, Brena je mogla dobro utržiti svoju životnu radost i vedrinu, s kojima će ostati upamćena kao simbol posljednjeg jugoslavenskog optimizma. Utegnuta u hlače od srebrenog lamea, viša od svojih muzičara, istovremeno je bila muški seks simbol i idol djece predškolske dobi. Njezine pjesme su u osamdesetima funkcionirale i kao poziv na j*** i kao nadomjestak za hitove na temu zeke i potočića. S hitom Sitnije, Cile, sitnije, infantilnom brojalicom punom nedvosmislenih seksualnih aluzija, umalo što nije otišla na Pjesmu Eurovizije. Zauzela je drugo mjesto, ako se ne varam, iza Danijela i pjesme Džuli. Vrhunce karijere doživjela je neposredno pred rat, kada je, kao jedina narodnjačka zvijezda, punila najveće dvorane u ama baš svim jugoslavenskim gradovima. Da je bila lošije sreće, a možda i da nije bilo Minimaksa, Fahreta Jahić završila bi u rodnome Brčkom kao blagajnica u samoposluzi. Jednako kao što bi i Slobodan Živojinović, sin siromašnoga domara, ostao neupamćen da mu otac nije bio domar baš u teniskome klubu. Pomogle su im slučajnosti, tuđa zloba i pokvarenost, ali i sirotinjska pamet i mudrost. Oboje su dosegnuli svoje limite: niti je Brena mogla biti veća zvijezda i bolja pjevačica, niti je Boba uz svoje fizičke limite mogao biti veći teniser. Bila bi to lijepa i čista priča samo da nije jedne epizode iz 1993. Tada je Fahreta, u maskirnome odijelu srpske vojske, posjetila Brčko. Daj Bože da je na čas pomislila što bi joj se dogodilo da je u rodnome gradu ostala kao blagajnica u samoposluzi. Ako jest, njezina priča ima smisao i pouku.

NERVOZNI LISTONOSARat se već osluškivao na programima jugoslavenskih televizija kada se u Vinkovcima, depresivnom željezničkom čvoru na granici Hrvatske i Srbije, koji su jednom davno prestali biti selo, ali nikada nisu postali grad, pojavio Hali Gali Halid. Njegovi demo snimci puštani su na alternativnim radiostanicama širom Jugoslavije, a pjesma Hajde da se drogiramo bila je posljednji predratni underground hit. U početku nije se znalo tko je taj pjevač čiji glas kao da je dolazio iz devetog kruga pakla, a pjevao je u maniru Južnog vetra, Kemala Malovčića i anonimnih crnomanjastih kafanskih slavuja, koji su negdje između Kalesije i Šapca gradili svoje krajputaške karijere. Bila je to parodija lišena vedrine i vica, u kojoj je bilo više bola i očaja nego u cjelokupnome repertoaru izvornika. Hali Gali Halid bio je netko tko je u samoubilačkoj čamotinji Vinkovaca i slavonske ravnice na radiju polovnoga stojadina slušao sve te radijske programe s drugih obala Dunava i Save, pa je vlastitu nesreću pretočio u niz iritantnih glazbenih citata i originalnih namjerno retardirajućih tekstova. Ako to nije pretjerano reći, Hali Gali Halid bio je prvi postmoderni projekat u povijesti novokomponovane narodne muzike. Ubrzo se saznalo da je sve pjesme napisao, otpjevao i aranžirao, te sve instrumente odsvirao Goran Bare, vođa rock skupine Majke. On je, dakle, bio taj Hali Gali Halid, a stih "hajde da se drogiramo, nek' se oči sjaje" imao je autobiografski karakter. Ali važnije od toga jest da je Bare pjevajući o sebi opjevao usud duboke i strašne predratne provincije, vinkovačkih, bosanskih ili mačvanskih vukojebina, u kojim su se generacije rođene šezdesetih dijelile na većinu koja će uskoro biti mobilizirana, i manjinu koja je istrunula od droge i alkohola prije nego što je sazrela za pušku. Ako je Južni vetar stvorio muzičku frazu balkanskoga militarizma, Hali Gali Halid zvučao je kao njezin pravovremeni komentar, otpjevan s jednom nogom u grobu, a s drugom u heroinu.Ali naravno, Bare nije prvi parodičar u povijesti žanra. To je prije njega bio Nervozni poštar, sarajevska grupa koja je kroz osamdesete na svojim albumima komentirala i ismijavala cijelu narodnjačku scenu, ali je uvijek bila njezin integralni dio. Publika Nervoznoga poštara bila je i ostala publika narodnjaka, a ako su se smijali njegovim pjesmama, smijali su se samima sebi i svojim idolima. U prvi mah moglo bi se pomisliti da je za tako nešto trebala zavidna samosvijest, kakva baš i nije karakteristična za folk fanove, kako u Texasu, tako i u Doboju, ali to zapravo i nije tako. Zajebancija na vlastiti račun prije je bila posljedicom života u kulturološkome getu, do kojega nisu dopirali glasovi, ni komentari iz vanjskoga svijeta. U osamdesetima je veći dio novokomponovane narodnjačke estrade pripadao kulturi geta, koji istina nije bio ograđen zidovima ili socijalnim razlikama, ali jest činjenicom da se jugoslavensko društvo izrazito neravnomjerno razvijalo, pa između elitnih omladinskih supkultura te akademske kulture na jednoj strani, i narodnjaka na drugoj, nije postojala tačka dodira. Publika u getu mogla se smijati Nervoznome poštaru, jer se Poštar ticao samo nje i više nikoga. Svaki će se čovjek slatko nasmijati vlastitoj gluposti, ali samo pod uvjetom da nema svjedoka sa strane. U tom smijehu nema samosvijesti.Međutim, nakon je jednom prošao rat, i nakon što se pred naletom topova i siromaštva veći dio bivše države pretvorio u duboku provinciju, u Vinkovce i u Južni vetar, Nervoznog poštara (predratne albume) slušamo na drukčiji način. Do reinterpretacije je s jedne strane došlo zato što više ne postoji narodnjački geto, nego su danas getoizirani posljednji ostaci elitne kulture i omladinskih supkultura, a s druge strane se pokazalo kako je Nervozni poštar imao bitnu anticipatorsku ulogu. Ono što je nekad bilo parodija, i na razini glazbe i na razini teksta, danas je smrtno ozbiljna stvar, sve do razine nacionalne institucije, pa predratna šala zvuči krajnje suvislo i skoro sofisticirano. Iz današnje tačke gledišta, ono što je Zabranjeno pušenje u povijesti jugoslavenskoga rock and rolla, to je Nervozni poštar u povijesti novokomponovanih narodnjaka. Marko Perković Thompson se, naime, od Nervoznoga poštara razlikuje samo po tome što se on uopće ne zajebava. Teškometalne gitare, narodnjačke melodije i instant-orijentalni ritmovi ostali su isti. Istina, Rule je pjevao opuštenije od Marka, jer su Markovi vokalni uzori Alen Islamović i Bregini narodnjaci, ali ta ga razlika ne čini manje Nervoznim poštarom. Koji je, istina, prestao raditi u PTT-u, jer je isplativije biti ustaša nego listonoša. To je jedan od razloga zbog kojih je nemoguće parodirati Thompsona, jer je on nastao iz nečega što je već bilo parodija, a počelo je prije dobrih trideset godina, s pjesmom Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac. Od tog Bosanca do ovog ustaše mali je korak u smislu i sadržaju, a veliki u posljedicama. Na kraju ostaje paradoks da je Thompson, taj legitimni izdanak srednjobosanske hard rock škole i parodiranih

novokomponovanih narodnjaka, omiljeni pjevač pojedinih hrvatskih biskupa, ekstremnih uličnih desničara i nasilnika, ali, recimo, i Edina Mujičina. Uostalom, Thompsonove tekstove domoljubnog sadržaja piše Faruk Buljubašić Fayo. Činjenica da su se Fayo i biskupi našli oko istih pjesama samo pokazuje kakve su posljedice balkanskih ratova. Baretov glas iz pakla, Hali Gali Halid i duboko slavonsko blato, Nervozni poštar u domu kulture u Bratuncu..., dio su prošlosti koja jest bila tmurna, ali je poznavala mjeru stvari, a bez mjere nema ni parodije. Danas se teško išta može parodirati, osim vlastitih sjećanja.

PROKLETA NEDJELJAToma Zdravković nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. No, na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je njegova Šta znači imati stila? U osnovi ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i propadati. Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i imati stila. Drukčije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za tebe reći kako imaš stila. To, prijatelju, znači da nisi Balkanac i da dušom i srcem ne pripadaš svijetu novokomponovane i kafanske muzike. Ali možda si pomalo Francuz, tamo takvi momci u pravilu propadaju sa stilom, pa je stoga i moguće da nacionalnom ikonom postane izvorno kafanska pjevačica. Genijalna Edith Piaf, jedna od najvećih. Moglo bi se reći da je sličan osjećaj svijeta, ista ljudska propast koja se u pravilu zbiva u kafanskome ambijentu, kod Balkanaca porodila novokomponovanu narodnu muziku, a kod Francuza Camusa i Sartrea, egzistencijalizam u književnosti. Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio bliži Edith Piaf, Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o Sizifu nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je dopjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom novokomponovane narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslavenske zabavnjačke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. Na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je Tomina. Prvi i posljednji put uživo sam ga slušao 1983., jedne novembarske nedjelje u zeničkome hotelu Metalurg. Bio sam tamo s rođakom, ustvari ujakom u drugome koljenu, radnikom željezarcem, koji je valjda zbog kuferaškoga porijekla imao i finoće i stila u svome cjeloživotnom proleterskom propadanju. On je svu večer mezio šljivu, baš je onako - mezio, jer nikada ne vidjeh čovjeka koji bi bio u stanju pola deci piti po sat vremena, i za to vrijeme barem stotinu puta prinijeti čašicu ustima. Taj moj rođak pio je vrhom jezika, a bio je pijanac od karijere. Čini mi se da više nema takvih ljudi. Ja sam u to doba pio samo colu i nisam pušio. Sve u svemu, bio sam čist i nevin, kakav bih ostao do danas da se osobne i kolektivne povijesti nisu ukrstile i složile oko toga da i od mene načine Balkanca. Istina, Balkanca s ponešto manjom mjerom očaja i stalnom sviješću da bi se svake nesreće jednom trebao riješiti.Toma Zdravković te je večeri u Metalurgu pio bijelo vino i zalijevao ga kiselom. Nije pio ni špricer, ni gemišt, nego je miješao po svome, onako kako čine ljudi koji su imali vremena naučiti kada se i zašto vino vodom blaži. Čaše je odlagao na barsku stolicu koja je uz njega stajala nasred pozornice. Na sebi je imao belo džez odelo, ispod kojega se stalno znojila modra razdrljena košulja. Pratio ga je ansambl uobičajenog sastava za to vrijeme: električni bas i gitara, doboš, harmonika i klarinet. Čini mi se da nisu bili baš neki svirači, iako s kafanskim muzičarima tada nisam imao nikakvoga iskustva. Zvučali su kao da ih je usput sakupio, negdje između Loznice, Tuzle i Doboja. Vidjelo se da im je svejedno šta sviraju. Ali on je pjevao kao da mu je posljednji put u životu. Sjećam se, kad je krenuo s Kad se voli što se rastaje, da je moj rođak izdahnuo samo jedno dugo i teško Uffff , kao da mu je upravo, u jednom dijeljenju karata za remi, isteklo pola života. Znao je šta mu ta pjesma znači, kao što je znao i onaj koji ju je pjevao, kao što je znala i Edith Piaf, jer je svaku svoju pjesmu životom platila. A ja sam bio opčinjen, iako nisam imao ništa od njihovih iskustava, niti smo, ruku na srce, dijelili isti pogled na svijet. Nisam se mogao identificirati ni s pjevačem, ni s rođakom željezarcem, uz kojega me vezivala bosanska obiteljska nježnost i tek ponešto genetskoga materijala, a od njega me je dijelilo sve drugo, Marijanska brazda dubokog kulturnog nerazumijevanja, klasne razlike, generacijska udaljenost... S obojicom ću se stvarno sresti i po suzi bratimiti kad ih više ne bude. Ni njih, ni svijeta iz kojeg su nastali. To je vjerojatno neka druga priča, ali jednom sporednom Tuđmanu ne mogu zaboraviti, ni oprostiti što je s lica zemlje zbrisao posljednje tragove onog ionako odumirućeg bosanskog svijeta, koji je svoje duhovno i fizičko središte nalazio u Zenici i Kaknju, oko rudnika i željezare. Bit će među Bosancima Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali kuferaške nacije neće više nikad biti. Na kraju je, pred sam rastanak, negdje oko jedanaest, Toma zapjevao: Prokleta je ova nedelja... Konobari su skidali stolnjake sa slobodnih stolova i naplaćivali popijeno, šef sale poprijeko je gledao one na kojima se vidjelo da namjeravaju još ostati, a on je pjevao dugo i tužno, prinosio dlanove licu, unosio se sav u melodiju i riječi, dizao pogled uvis, kao da pred sobom nema publiku hotela Metalurg, usred najzagađenijega od svih jugoslavenskih gradova. Pjevao je Toma kao da ga slušaju Camus i Sartre, prije nego što je Jean-Paul sasvim šenuo i okrenuo se studentima i njihovim falšnim revolucijama, pjevao je kao da zaista ima kome pjevati. Sjećam se da smo poslije, moj rođak i ja, šetali kejom uz Bosnu, kroz maglu i smog, i da smo se rastali bez velikih riječi i pravih znanja o onome što nam se te večeri dogodilo. Njemu, radniku, takva znanja nisu ni trebala. On je živio onoliko dugo koliko su durali srce i jetra, uvjeren da teška pitanja nisu za njegove tvrde željezarske glave. I po tome je bio sličan Tomi Zdravkoviću, kojem nisu ni trebala pitanja da bi imao sve važne odgovore. Bila je nedjelja, prokleta nedjelja u jesen 1983., a iznad Zenice, koju su tih godina zbog

zagađenja zaobilazile ptice, rojili su se anđeli da ga čuju. Nisam ih tada mogao vidjeti, ali danas se jasno sjećam tih anđela. Na njih me podsjećaju Tomine pjesme i dva udaljena groba.

STARA KUĆAPrije dvadeset i nešto godina Abdulah Sidran je u svojim pjesmama, novinskim intervjuima i člancima gotovo opsesivno ponavljao metaforu kuće koja se ruši. Katkad je kroz nju govorio o ocu, ali češće je to bio osjećaj nekakvoga univerzalnog bezdomništva ili, bolje rečeno, ruševnosti i oronulosti kapija s kojih smo zakoračili u svijet. U ono vrijeme Sidranova je metafora djelovala skoro egzotično. Na južnim izlazima iz Sarajeva nicale su goleme stambene lamele, naselja solidarnosti i betonske košnice s nekoliko hiljada čvrstih i stabilnih domova. Uz novu cestu prema Zenici, koju smo neko vrijeme nazivali i autoputem, gradile su se nove obiteljske kuće, na okolnim je brdima rasla cijela jedna domovina na dvije i na četiri vode, izgrađena na kredit, ili krvavo zarađena na gradilištima iračkih hidrocentrala, u oazama libijske pustinje, na njemačkih bauštelima... Bilo je to vrijeme kada je cijela Bosna izgledala kao kuća koja se gradi. Zato su Sidranovi stihovi i riječi izgovorene u intervjuima te razrađene u filmskim scenarijima, djelovali poput izraza pretjerane pjesničke slobode, bujne mašte, urođenog pesimizma i stvaralačkog zanosa. Zbog svega toga, mislio je narod, Sidran i jest tako svjetski uspješan. Jer zamisli ti čovjeka koji je usred sve te izgradnje vidio baš kuću koja se ruši! Za tako je nešto baš trebalo imati i oko i fantaziju. Ali, eto, došlo je vrijeme kada cijela Bosna staje u tu Sidranovu metaforu. To se, možda, i nije toliko primjećivalo dok je trajao rat, jer je u ratu svaka stvar činila jedno s vlastitim iščeznućem. Starost i trošnost nisu tad bile osnovni znakovi smrti. Zajedno s mladim ljudima nestajale su i nove kuće. Starost je u ratu metafora preživljavanja. No, kada je rat jednom došao kraju, pa kad su još prošli i mjeseci radovanja miru, ljudi su počeli primjećivati koliko je sve oko njih postalo trošno i ruševno. A neki od njih tek tada su shvatili koliko su daleko od mjesta koje bi mogli nazvati domom. Dok misle o njemu, dok ga se sjećaju, taj se dom zapravo ruši. Posjećuju ga jednom u pet godina, kada im gazda Amerikanac ili Kanađanin da deset dana godišnjega odmora, ili kada skupe za avionsku kartu, pa stoje pred njim, pred svojim domom, i čini im se da su pred spomen kućom nekog svoga dalekog pretka. Mjesto im je poznato, znaju svaki crijep na krovu i svako ulegnuće na fasadi, ali im je istovremeno strano i nepoznato, bolno i zastrašujuće kao misao o vlastitoj smrti. I onda kažu da će jednom to popraviti, dozidati, promijeniti crijep, opkopati temelje i zaliti ih betonom. Jednom kada budu imali vremena, kada im gazda da još deset dana godišnjega odmora.Čovjeku je u prirodi da bježi od kuće koja se ruši, od doma koji više nije njegov. Ali rijetki imaju snage da pobjegnu zauvijek. Na albumu Prvi poljubac, jednom od kultnih djela poslijeratne narodnjačke scene, Halid Bešlić otpjevao je pjesmu Stara kuća, neku vrstu himne onih koji nisu mogli zauvijek pobjeći. U njoj je, na malo drukčiji način, ponovljeno ono o čemu je nekad pisao i govorio Abdulah Sidran, što samo znači da je jedan tmuran pjesnički osjećaj, koji je u svoja doba pripadao samo jednome čovjeku i njegovoj malobrojnoj publici, postao opće mjesto beskrajnoga niza individualnih stradanja. Taj niz je takav i toliki da će ih netko neoprezan nazvati kolektivnom nesrećom, iako bilo koji kolektiv s tim nema previše veze. Zanimljivo je baš na primjeru Stare kuće pokazati koliko je nevažan kolektivni osjećaj u pojedinačnim bosanskim stradanjima. Naime, ta je pjesma upućena stotinama hiljada ljudi koji je mogu savršeno razumjeti i doživjeti je kao svoju, bilo da o svojoj staroj kući razmišljaju iz njemačke, američke ili neke puno bliže perspektive. U biti, nema razlike između čovjeka koji u Sarajevu misli o svome rodnom domu u Knežini ili na Sokocu, i onoga koji o tom domu sanja nekoliko hiljada kilometara dalje. Obojica brinu brigu o istome starom krovu i o tome kako "materi na oči ne znam kako bi", jer me dugo nije bilo. Nekoliko stihova dalje Halid pjeva: "To je moje vazda bilo, ne dam ja nikome to." Izuzet iz konteksta, bio bi to stih neke patriotske ili nacionalističke pjesme, ali to nije jer se u pjesmi nigdje ne izgovori ime domovine ili naroda, niti se igdje aludira na njih. To je, jednostavno, pjesma o staroj kući, a neka sad učevan svijet dalje razmišlja kakva se značenja iza toga kriju. Onom drugom svijetu, koji je manje učevan, ili učevnost ne koristi gdje joj nije mjesto, to je pjesma o nečemu što je vrlo osobno i što s narodom i domovinom nema neposredne veze. Kao što nije imalo veze ni u Sidranova kućna vremena. Stara kuća je do Boga tužna pjesma, kroz koju se potvrđuje i jedan vrlo zanimljiv fenomen. Novokomponovane pjesme u kojima se spominje nacija, pa i domovina, nikad ne postaju evergrini. Čak i one koje su napisane u ratu, svejedno jesu li u njima Srbi, Bošnjaci ili Hrvati, trajale su kratko i brzo su ih zaboravljali i najžešći nacionalisti. Kada požele nešto reći o sebi i svojim stremljenjima, nacionalisti će pjevati pjesme od prije stotinjak godina, a kada bi pjevali o svome vremenu i vlastitoj ljudskoj nesreći, pjevaju pjesme u kojima se ne spominju država i nacija. Zato je na neki način i logično kad najzagriženiji tipovi padaju na repertoar Halida Bešlića i Harisa Džinovića. Potrebno im je da se osjete kao ljudi, nesretni ljudi, a pošto se inače toliko trude da budu samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, običnu ljudsku tugu intenzivnije će doživjeti nego sretnici koji su po dvadeset četiri sata dnevno samo ljudi.

SEMSA SULJAKOVIC: ZENA-MACKA"Izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al' još vodim rat...", riječi su to za ženu-mačku, emancipiranu superheroinu trećeg tisućljeća, feministički supersimbol u pripijenoj crnoj koži, čiji je sjaj, kao u davnoj pjesmi Loua Reeda, svjetlo u muškom erotskom mraku. Sonudtrack, istina, ima jednu manu: melodijom i glazbom, niti jezikom na kojem su riječi superžene napisane, ne odgovara tehnološkom i anglofonom karakteru novoga doba. Pomislili bi da se radi o šali ili ironiji, a nema šale ni sa ženom-mačkom,

ni s njezinom balkanskom pramajkom Šemsom. Ironija je protivna konceptu superheroja, kao i duhu novokomponovane narodne muzike. Zato su, vjerojatno, i jedan i drugi žanr dušu dali za parodije, hiperbole i naknadno, mahom intelektualističko ironiziranje. Šemsa Suljaković pojavila se osamdesetih iz dubokog provincijskog mraka, otamo gdje još uvijek nije stigla javna rasvjeta i gdje su navrat-nanos hladna svjetla krajputaških neona netom zamijenila fenjer i petrolejku. U crnim gumenim čizmama koje odostraga imaju zelenu čizu - znak da su društveno vlasništvo, HTZ oprema oslobođena poreza na promet, u sivim suknenim odijelima kakva su u to vrijeme nosili klijenti kazneno-popravnih domova, na traktorima i u bijelim mercedesima sa slovom D uz domaću registarsku tablicu, šunjala se Šemsina rana publika, kroz blato mačvanske ravnice, od Šapca, grada koji je po Pavelićevim željama trebao pripasti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa je, prešavši Drinu, izlijepila prve šapirografisane plakate po fiskulturnim salama i domovima kulture nazvanim po herojima iz Drugoga svjetskog rata, da bi na kraju, mimo televizije i štampe, radio stanica i velikih diskografskih kompanija, stvorila svojevrsni underground kult, neku vrstu novokomponovanog punka, punog osobne borbenosti i socijalnoga očaja. Nije jasno koliko je Šemsa Suljaković tada imala godina. Između trideset i pedeset. S dekadentnom frizurom poštanske službenice koja se, ali prekasno, odlučila odmetnuti od vlastite sudbine, u haljinama koje nisu pripadale nijednom poznatom povijesnom periodu, žena izvan dvadesetog i svih drugih stoljeća, krenula je pokoriti Jugoslaviju. Uspjelo joj je to s jednom jedinom pjesmom, u kojoj je već na početku izložila svoj program: izdali me prijatelji, izdao me brat, izgubila sve sam bitke, al' još vodim rat... Kada jednom doista povedu rat, na način na koji su za državnih praznika vodili Kozaračko kolo, predstavnici balkanskih naroda i narodnosti će, kao i njihove samosvjesne žene, Šemsu i Sinana izvesti iz zadatog im kulturološkog undergrounda. Istina, ona od toga neće imati velike koristi, vrhnje će pobrati Dragana i Ceca, ali ostat će joj pionirska uloga i orden postapokaliptičnog ministarstva kulture, koje kao utvara lebdi nad zgarištima mrtvih sela i gradova. Osamdesetih se nije ništa znalo o pravom porijeklu tih hrapavih nazalnih glasova koji do u beskraj zavijaju poput one ceste koja se od Boke penje ka Cetinju. Generacije koje su djetinjstva pamtile po glasovima dalmatinske estrade i po Šabanu Šauliću, koji je čisto i bistro pjevao da jedna lasta ne čini proleće, al' ni jesen jedan list uveli, tim generacijama koje su samosvijest stekle na grupama Clash i Sex Pistols, a domoljublju se učile od Pankrta i Azre, Šemsino se zavijanje doimalo kao greška u sistemu. Negdje valjda piše, mislili su, da se tako ne treba i ne smije pjevati. A ako i ne piše, jednom mora biti napisano. Dugo se vjerovalo kako pojave poput Šemse Suljaković stižu niotkud, lokalne su i po izričaju i po značaju, a pogotovu po muzičkoj inspiraciji. Tek puno kasnije, kada punk već odavno bude mrtav, kao i bratstvo&jedinstvo, stići će do naših krajeva vijest o tome da Šemsa i Sinan, a ni rani Kemal Malovčić nisu repe bez korijena. S Magreba će se, preko Francuske i Pariza, čuti glasovi Rachida Tahe, Cheba Khaleda i ostalih, uglavnom brkatih, prvaka pučke arapske šansone; zavijat će Alžirci po sarajevskim kafićima, divit ćemo im se na intelektualnim sijelima i slušati ih za svoju dušu. Onu istu dušu koja se otimala Sinanu i Šemsi. Bilo bi bespotrebno objašnjavati razliku između Khaleda i Šemse, niti to da on lično nema ama baš nikakve veze sa zombijima koji su južnom prugom, pa preko Šapca i Mačve došli pokoriti naša ušesa, ali ipak je činjenica, koliko god ju bilo teško priznati, da je vokalna inspiracija Šemse Suljaković bila svjetska, reklo bi se kosmopolitska. Ostat će tajna tko ju je nagovorio da tako pjeva, tko je bio taj prvi pokretač manire Južnoga vetra, i šta je taj radio u Alžiru, je li se borio u Legiji stranaca i malu djecu bacao iz helikoptera, ili je kao turist pobrkao destinacije, pa umjesto u Tunis otišao u Alžir, ali je malo vjerojatno da se radilo o slučaju. Šemsa Suljaković bila je osamdesetih potpuna i definitivna kulturološka negacija punka i punkerskih tekovina, potkulture koja je prva metropolizirala Jugoslaviju i izvukla je iz duboke istočnoeuropske provincije, obilježene lažnim džinsom i ekološki pogubnim dvotaktnim motorima. Dvadeset godina kasnije jedan od njezinih vokalnih srodnika, veliki Rachid Taha, obradio je na svome albumu pjesmu grupe Clash. Naprosto mu je tako došlo, a i ima neke čudne veze između narodnjaka s Magreba i londonskoga punka. Nećemo, međutim, dočekati da Šemsa obrati Pankrte. Sreća da je tako.

ZVUCI RATAAko pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković . Bilo je to kasnog ljeta 1995., sjedili smo na štekatu uz more, iza nas se bijelio Split, pred nama su se modrili otoci, rat je bio završen, ali turisti još nisu stigli. Pravo vrijeme za novi početak, u maloj klaustrofobičnoj zemlji koja je sa zapadnih strana bila zaključana izvana, a s istočnih iznutra. Iz kafića su se čuli Đuka Čajić, Doris Dragović, Tereza i niz bezimenih glasova narastajućih glazbenih imperija Tončija Huljića i Zrinka Tutića, a meni je u sjećanje došla, kao savršena glazbena kulisa, jedna od melodija koje se u Splitu nikako nisu smjele čuti, Radostan dan, grupe Katarina Druga, nastale na raspadu Šarla Akrobate, koja će se još jednom raspadati prije nego što postane Katarina Velika.Kao i uvijek kada bih u to vrijeme začuo krivu melodiju u glavi, započeo sam priču protiv narodnjaka. "Dobro je što više nema Jugoslavije; da je ostala, sad bismo slušali Draganu Mirković", izgovorio sam dok je Đuka iz zvučnika vazio da od stoljeća sedmog "tu Hrvati dišu". Tip s druge strane stola, prijateljev prijatelj koji nam je trebao popraviti auto da bismo se mogli vratiti u Zagreb, pogledao me je kao razlupanu vešmašinu u kutu napuštene kuće: "A di si ti, mladiću, bija kad smo išli na Drniš i Knin?" Šutio sam, kako je i red da šutiš kada te onako bezimenog pitaju gdje si bio kad se ratovalo. To je, ipak, sasvim malo poniženje na koje ratnici u nas imaju pravo, bez obzira gdje su, na koji način i protiv koga ratovali. Lako bih ga podnio, samo da sam odmah shvatio čime sam povrijedio njegov ratnički ponos. Uvukao sam glavu među ramena, pio svoju Mirindu, smiješio se Braču i Šolti, smiješio se ljudima koji su prolazili - u svakome sam vidio ratnika koji bi me mogao upitati di san bija, smiješio sam se njihovim lijepim

ženama, sve dok se čovjek nije valjda sažalio nada mnom, pa je započeo priču o tome kako je izgledao taj njegov rat. Relaksirano i radosno, sve da slučajno ne pomislim da me i dalje optužuje za dezerterstvo, govorio je o ratu kao o zabavi, kao o nečemu što se bitno ne razlikuje od onoga čime smo se u međuvremenu bavili mi koji nismo ratovali. A onda je rekao da se, ipak, svaki put usrao od straha kada bi ulazio u svoj tenk. Strašan je to osjećaj, kaže, kao da živ silaziš u svoj grob, i znaš da ćeš možda ostati u njemu. Mrtvima ne treba puno prostora, ali živom je čovjeku nepodnošljivo kad zna da će izaći van jedino ako sprži onog drugog koji je, kao i on, zatvoren u svome tenku. Ali strah je prolazio čim bih uključio kasetaš, jer bi zapjevala Dragana. Odvrnuo bih je do daske, digao bih basove na maksimum, pa deri, prijatelju, po čedi i njegovom tenku, i da vidimo kome će ruka zadrhtati, njemu ili meni. E, vidiš, nije mi zadrhtala, pa sad nekako mislim da je Dragana Mirković uvijek pomagala meni, a ne njima. Jedino ako ne misliš da su oni u tenkovima slušali Terezu i Olivera. Od tog vremena sam pazio šta pričam za kafanskim stolom kada se nađem u društvu s nepoznatima za koje bi se moglo pretpostaviti da su bili u ratu. Na muziku su osjetljivi kao i na politiku, ali su različiti razlozi i pretpostavke njihove senzibilnosti. Srbi će dugo biti neprijatelji i ništa drugo, svejedno jesu li ratnici ili civili, građani ili seljaci, punkeri, dezerteri ili slučajni nositelji pravoslavnih imena, ali Dragana i Ceca, premda su Srpkinje, dio su kulturnog korpusa koji valja štititi od hrvatskih dezertera, smutljivaca, ljevičara i fine gradske djece, pored koje ne samo da bi četnici zauvijek ostali u Kninu i Drnišu, nego bi pili kafu na Jelačić placu i orali splitsku rivu. Pritom, Dragana i Ceca su na neki način najosjetljiviji i najugroženiji elementi viteškoga i borbenog hrvatstva, jer ih ne možeš braniti kao što braniš milu trobojnicu, šahovnicu i Tuđmana, ili poglavnika Pavelića, klempavo U, Crnu legiju i krilnike Juru i Bobana. Možeš samo šutjeti i škrgutati zubima, jer dobro znaš da će onaj tko u poslijeratnoj Hrvatskoj pljuje po Dragani i Ceci vrlo vjerojatno pljuniti i po Tuđmanu i domovinskom ratu. Ratnici, naravno, nisu sasvim u krivu. Zato će ona manjina njih, koja se nakon demobilizacije dobro snašla, pa je uskočila u najnovije njemačke limuzine zatamnjenih stakala, prkosno otvarati prozore pred crvenim svjetlom na raskrsnici, e ne bi li antihrvatska gamad, slabići i kukavice, čuli Draganu i Cecu, i ne bi li se usudili nešto prigovoriti. Naravno, nitko nikad ne prigovara, što je dodatno iritantno. Jer se dobro zna što oni misle, i jer se to jasno vidi na Balaševićevim i Bajaginim koncertima u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu i diljem Hrvatske. Rat se u bivšoj Jugoslaviji vodio između mnoštva vojski, koje su predstavljale barem pet naroda i narodnosti bratske nam domovine u kojoj je početkom sedamdesetih rođena novokomponovana narodna muzika, iz koje će zatim, sredinom osamdesetih, nastati podžanr orkestra Južni vetar, kojem stilski pripadaju Dragana i Ceca. Bila je to muzika koja je ujedinila ratnike dok su se gledali preko nišana, muzika od koje je karijerne dezertere hvatao strah, bez obzira kojem narodu pripadali i za koju vojsku navijali. Mogu samo zamišljati vlastiti strah pred ulaskom u tenk. Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković.

NEKO KOME JE SARAJEVO DIO DUSE, GRLI ZA OVO :Prekoracujuci svoj kucni prag, covjek se u ono vrijeme plasio samo jednoga: da se ne provali!Ne provaliti se, ne ispasti budala i ne dati povoda okolini da te zeza bio je prvi zivotni imperativ, temelj socijalne svijesti Sarajeva i prva stvar koju od zivota naucis nakon sto pocnes okolo hodati sam, bez da te prate tata i mama. Cuda su ljudi radili, samo da se ne bi provalili, a najvece blamaze dozivljavali su upravo zbog tog panicnog, endemskog sarajevskog straha, onog straha po kojemu se taj grad razlikovao od svih drugih gradova na svijetu.Moglo bi se cak reci i da su biografije ljudi oblikovane u znaku tog straha, da su daroviti postali jos darovitijima jer su se bojali da se ne provale.A od provaljivanja bi se najbolje branio agresijom, provaljivanjem drugih ili izigravanjem ravnodusnosti prema stvarima prema kojima nikako nisi ravnodusan. Recimo, kad je ono Kusta dobio Zlatnu palmu, pa kad je na telefon rekao da evo upravo mijenja parkete kod Mladena Materica, ko biva - zaboli ga za tu Palmu, to je bio tipski primjer reakcije Sarajlije koji se uplasio da se ne provali.Kad bi se covjek, recimo, zvao Miljenko, pa bi stanovao tacno na pola puta izmedu Osnovne skole "Miljenko Cvitkovic" i Osnovne skole "Silvije Strahimir Kranjcevic", vec u osmoj godini znao je da se rukama i nogama mora boriti da ga slucajno ne upisu u skolu "Miljenko Cvitkovic". Vec tada mogao je znati sta ce mu se dogoditi ako se samo na jedan dan pojavi u skoli krivoga imena i vec tada ga je nepogresivo vodio onaj instinkt koji je Sarajlije naseg vremena vjecno pratio i kojeg najcesce nisu bili ni svjesni. Zapravo, postajali su ga svjesni tek nakon sto bi nekoliko mjeseci zivjeli u drugim gradovima i nakon sto bi u cudu ustanovili da tamo bas nitko ne vreba njihov pogresan korak, niti se jako veseli kada se, barem po sarajevskim kriterijima, slucajno provale. U tim drugim gradovima i bratskim republikama vjerovalo se da su Sarajlije strasno duhoviti ljudi i da su u stanju neprestano se u ubitacnom ritmu zajebavati. Ako je u tom vjerovanju i bilo neke istine, a bilo je ako se samo uporedis s nekim tko dolazi, recimo, iz Zagreba, Ljubljane ili nekog slicnog grada, onda je ta duhovitost bila izbrusena za godina teske muke zbog smijeha na tvoj racun. Onaj kome se nikada nisu otvoreno i grubo podsmjehivali, nikada nece znati zasmijavati i nasmijavati ljude.U osnovi, sve je bilo predmetom zajebancije i iz svega sto je covjek bio, covjek se mogao provaliti. Istovremeno, bilo je to predivno vrijeme individualizma jer si bio sam pred svijetom i jer je svatko bio sam pred sobom. Bio si svijet a da nisi bio ni narod, ni stado, ni zasticeni pripadnik icega. Kada smo postali pripadnici, a to je bilo onda kada se nasa prica zavrsila ili se jos zavrsavala, postali smo u isto vrijeme i zasticeni i prezreni. Ili smo postali zasticeni prezirom onih koji su pripadnic neceg drugog. U nova vremena

vise nema straha od provaljivanja, a zajebancija na neciji racun samo je folklorni ostatak nekog proslog zivota i bezazlena je kao crno-bijeli horror filmovi u kojima ne vjerujes ni Godzili, ni Godzilinoj zrtvi.U sedmom razredu odjeljenje razrednika Hrvoja Filipovica dobilo je novog ucenika, tipa koji je dvaput pao na godinu, a zvao se Slobodan Vukovic.Kada ga je razrednik pitao iz koje skole je dosao, Slobodan Vukovic je rekao da je dosao iz Osnovne skole "Slobodan Vukovic", na sta je cijeli razred,narocito muski dio, zavrsio pod klupama od smijeha. Razrednik se, naravno,nije smijao, nego je poceo izbezumljene ucenike za uho podizati s poda,ali ni njemu nije bilo bas sasvim svejedno jer je i on shvacao sta je smijesno u tome sto je Slobodan Vukovic dosao iz skole "Slobodan Vukovic". A ima li itko tko bi se danas tome nasmijao? Ako i ima, tada bi se tome smijao samo zato sto se sjeca da su takve stvari nekad stvarno bile smijesne i da su bile tim smjesnije jer si znao da ce blam i provaljenost onoga kome se smijes biti veci sto mu se jace budes smijao.Johny Cash nekad davno pjevao je pjesmu o djecaku kojem je otac dao zensko ime. Malog su cijelo djetinjstvo zbog toga maltretirali i odlucio je ubiti oca. Kada ga je nakon godina scepao, pitao ga je zasto mu je dao takvo ime.Da bi se znao boriti u zivotu, sine.Sarajevo je tih godina svim svojim djecacima dalo takva imena, a oni ako se i nisu naucili boriti, naucili su sjecati se, sretni u svojoj proslosti."