Narodni muzej Zadar ima čast pozvati vas na otvorenje izložbe

EDO MURTIĆ

Utopija i distopija modernizma

Gradska Loža, Narodni trg

Kneževa palača, Poljana Šime Budinića

Četvrtak, 3. 7. 2014., 21:00

Karizmatični umjetnici koji su poput Ede Murtića kao aktivni protagonisti obilježili jednu vremenski nam blisku stilsku i društvenu epohu,

retrogradno nam svojim djelima govore više nego u trenucima u kojima smo ih kao suvremenici njihovog nastanka mogli premijerno vidjeti.

Paradoksalno, prevelika blizina stvarima često njihov smisao čini nevidljivim. Kontekst nastanka djela odvlači pažnju od njegove umjetničke,

estetske kvalitete, a uz finoću njihove razrade i izvedbe, bogate nam razine značenja čini neprimjetnim i nevažnim. Vrijeme, kao i uvijek, dovodi

stvari na svoje mjesto. U trenutku kada sam u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 2005. godine, kada velikog majstora više nije bilo, vidio

izložbu Murtićevih Novih apstrakcija, posljednjeg ciklusa kojeg je izveo, cijeli vrijednosni sustav kao da se preokrenuo i sve ono što sam smatrao

očekivano visokim standardom izvedbe, odjednom je postalo neponovljivo, definitivno, dragocjeno. Tada sam se po prvi put kao osoba jedne

druge generacije zapitao što je energija umjetnika koji se u dobi od osamdeset i četiri godine suvereno postavi pred pustoš praznih platna formata

2.10 x 6.80 metara i oslika ih snažnim potezom i erupcijom boja intenziteta mladog ili bolje reći bezvremenskog čovjeka, mogla predstavljati u

jednoj drugačijoj stvarnosti, prije pola stoljeća, njegovoj generaciji i suvremenicima. Nisam trebao dugo tražiti, odgovor sam dobio od vlastitog oca

kojemu je, pedeset godina ranije, posjet istom tom Umjetničkom paviljonu i izložbi tada već neprikosnovenog Murtića, te susret sa silnicama

crvene, žute, modre boje oko pulsirajuće crne linije, označio kraj socijalističkog sivila, definitivno otvaranje jednog rigidnog i siromašnog društva

prema vedroj i bogatijoj budućnosti. Možda nitko u njegovoj generaciji nije kao Murtić znao energiju i osjećaj optimizma u napretku pretočiti u

općerazumljiv slikarski kôd, pa je stoga njegova specifična varijacija stila visokog modernizma u kolektivnoj memoriji ostala zapamćena kao

vizualizacija najambicioznijih aspekata epohe i društva koji će kasnije reterirati do potpune dezintegracije. Ideja permanentne evolucije u sve

bogatije i pravednije društvo koju su modernisti održavali cijelo stoljeće unatoč stvarnosti dva globalna rata, naposljetku se pokazala tek jednom u

povijesnom nizu utopija.

Prvo predstavljanje Murtićevog ciklusa Kadavera – crteža neumrlih kostura koji upravljaju živima - u kontekstu devedesetih godina doživljeno je

kao reakcija na ratove koji su okončali Jugoslaviju, filtriranu reinterpretacijom makabrističkog motiva Plesa smrti snažno prisutnog u

srednjovjekovnim crkvama umjetniku drage Istre. U retrospekciji, zahvaljujući i naknadnom otkriću stotina crteža na istu temu i sa istim motivom,

Murtićeva opsjednutost motivom zla poprima potpuno drugačiji smisao. Njegova hedonistička gestualna apstrakcija zapravo cijelo vrijeme ima i

svoj mračni figurativni pandan, začet još 1944. slavnom litografskom mapom Jama. Ova umjetnikova dva paralelna svijeta spojit će se početkom

osamdesetih u slikarskom ciklusu Oči straha, u kojem se vitalnost Murtićeve geste preokreće u izvitoperene prikaze užasnutih i užasnih

fizionomija, zjenica i usta, a paleta poslovično žarkih boja razvija se prema jetkim tonovima ljubičasto-zelenih kombinacija. Ovaj je ciklus lomom

figura u snazi geste i ekspresiji boja izražavao duboku egzistencijalnu tjeskobu, a u pogledu slikarskog postupka Murtića je vraćao izrazu iz prve

polovice pedesetih, kada su se na njegovim slikama obrisi stvarnosti preko tašističkih eksperimenata počeli transformirati prema apstraktnim,

nemimetičkim kompozicijama sazdanima od poteza i boja. Murtić osamdesetih nizom ikoničkih mediteranskih pejzaža stvara neke od najboljih

partija regionalne inačice postmodernističkog povratka figuraciji, ali, paralelno, kao nagovještaj krvavih devedesetih, uz tjeskobne Oči straha,

stvara i predloške za drugu ediciju Jame. Krug mržnje i ubijanja čije je početke iskusio u mladosti počeo se zatvarati, a utopijski optimizam

prethodnih decenija zamjenjuje nadiranje distopije. Potvrdila se vječna teza da su umjetnici senzibilni predajnici koji su u stanju osjetiti i

simboličkim jezikom, kao primjerice slikarstva, izraziti i prenijeti one još duboko zapretene tremore koji će se godinama kasnije, na očigled svima

manifestirati u svakodnevnici društvene zbilje.

Selekcija radova za Murtićevu zadarsku izložbu podijeljena je u dvije grupe. Slike iz ciklusa Nove apstrakcije nastale između 2002. i 2004. godine

koje sublimiraju, te skulptura u emajlu i mozaik koji reinterpretiraju njegova iskustva u gestualnoj i koloristički ekspresivnoj apstrakciji, predstavljeni

su u rasvijetljenom, svečanom ambijentu Gradske lože koji kulturološki i povijesno simbolizira demokratske aspekte gradskog života.

Makabristička figuracija, pak, izborom iz ciklusa Kadaveri, izvornih crteža za drugu ediciju Jame, Ratnih crteža, gvaševa Oči straha i ciklusa

Homage a Oswiecim, postavljena je u ogoljenom ambijentu Kneževe palače koji još uvijek pokazuje ožiljke razaranja Zadra u Domovinskom ratu.

Postav u Kneževoj palači referira se na grandioznu međunarodnu premijeru Kadavera 2008. godine u devastiranoj arhitekturi sarajevske

Vijećnice, a reminiscencija na ovaj ikonički događaj, kao i na njegovu zagrebačku reprizu, na ovoj su izložbi predstavljeni dokumentarnim

filmovima. Utopijska i distopijska dimenzija Murtićevog opusa u zadarskim su najreprezentativnijim izložbenim prostorima međusobno udaljenim

tek stotinjak metara pronašle svaka sebi odgovarajući prostorni kontekst. Kolikogod je to s kustoske pozicije dobrodošla koincidencija, puno više

veseli da Knežev dvor očekuje ambiciozna preobrazba u zgradu novog zadarskog muzeja općeg tipa. Neka to bude i kraj distopije.

Branko Franceschi

POPIS RADOVA:

Ratni ciklus 2004, 2004., 66x91cm, 4 komada, gouache na papiru

Između sjene i prostora, 2004., 230x180cm, akrilik na platnu

Stara maslina, 2004., 200x186cm, akrilik na platnu

Alpha, 2003., 306x222cm, mozaik

Između crvenog, 2003., 150x200cm, akrilik na platnu

Putovanje, 2002., 200x600cm, akrilik na platnu

Razgovor sa zidom, 2002., 210x680cm, akrilik na platnu

Homage a Oswiecim, 2002., 100x200cm, kombinirana tehnika na papiru (izbor)

Ciklus Kadaveri, 1991. - 2000., različite dimenzije, kombinirana tehnika na papiru (izbor)

Ciklus Jama, 1984., cca.60x98cm, gouache na papiru (izbor)

Ciklus Oči straha, 1982., cca.62x98cm, gouache na papiru (izbor)

Emajl skulptura, 70-te, v. 420 cm

* Rat – Memento mori, dokumentarni film Gordane Brzović, 2011. EDO MURTIĆ (Velika Pisanica pokraj Bjelovara, 1921. – Zagreb, 2005.), Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ljube Babića upisuje 1939., diplomira 1947. godine. 1940. odlazi u Beograd i pohađa slikarsku školu Petra Dobrovića. U vrijeme Drugoga svjetskog rata sudjeluje u partizanskoj antifašističkoj borbi. Izložbom slika Doživljaj Amerike, u Zagrebu i Beogradu 1953. godine na nacionalnu je likovnu scenu inaugurirao utjecaj slikarstva američkog apstraktnog ekspresionizma. Godine 1957. jedan je od osnivača slikarske grupe Mart, a 1969. s grupom umjetnika osniva Galeriju Forum. Izlagao je na preko 160 samostalnih i 300 skupnih izložbi na svim kontinentima, uključujući XXIX. Venecijanski bijenale i Documentu u Kasselu 1958. godine. Njegova djela u fundusu su najprestižnijih muzejskih institucija i privatnih kolekcija u Hrvatskoj i svijetu. Bio je član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Izložba je omogućena sredstvima Grada Zadra i Zadarske županije.