Povijest našičke rock scene, autor: Petar Hajek

PETAR HAJEK

POVIJEST NAŠIČKE ROCK SCENE

KATALOG IZLOŽBE

ZAVIČAJNI MUZEJ NAŠICE siječanj - veljača, 2016.

Organizator izložbe Zavičajni muzej Našice

Autor izložbe Petar Hajek

Odabir izložaka Marija Božić Petar Hajek

Postav izložbe Marija Božić Petar Hajek Jasna Jurković Lea Kolar Silvija Lučevnjak Aurora Rakić

Vlasnici izložaka Zavičajni muzej Našice Srednja škola Isidora Kršnjavoga Našice Sven Braz Siniša Dukarić Tomo Đurić Zvonimir Hajek Siniša Kajgana Siniša Lolić Zvonko Pinter Josip Suk Ivan Sušjenka Ivan Šimunić

Projekt „Povijest našičke rock scene“ organiziran je i proveden u suradnji Zavičajnog muzeja Našice, Udruge mladih Kreativni laboratorium Našice

i Turističke zajednice Grada Našica.

3

PREDGOVOR

Domaće kulturne elite iz nekoga su razloga gotovo u potpunosti „zaboravile“ na rock kao dio popularne kulture 20. stoljeća. Takav stav traje i danas. Gotovo svi povjesničari, kulturnjaci, i većina onih ljudi koji jesu i oni koji se smatraju dijelom rock scene ne vide važnost ili potrebu prisjetiti se i zabilježiti što je rock scena učinila i kako je utjecala na društvenu zajednicu, u kojoj je ravnopravno, štoviše dominantno postojala svojim bogatim opusom. U Hrvatskoj se rock glazbi nikada nije pridavalo dovoljno pažnje niti joj se pristupalo s ikakvom važ-nošću priznajući rock’n’roll kao dio glazbene umjetnosti i kreativnosti.

Zavičajni muzej Našice i Udruga mladih Kreativni laboratorium Našice (KLAN) sredinom 2015. godine pokrenuli su veliki projekt čiji je cilj što detaljnije istražiti povijest našičke rock scene; od njenih samih početaka pa sve do danas. Sudeći prema glazbenim aktivnostima i dostupnim podacima, u Našicama se 2016. godine bilježi pedeseta godišnjica rock scene. Iako nikako ne možemo sa sigurnošću utvrditi kada je zaista neka osoba prva uzela neki instrument i zasvirala rock u miru vlastitoga doma, pojavu „električarske“ rock glazbe povezu-jemo sa sredinom 60-ih godina 20. stoljeća kada su VIS Krijesnice prve nastupile na srednjoškolskoj razrednoj zabavi s obradama tada svjetski popularnih i domaćih rock skladbi. Upravo 1966. godine nastaje grupa Pingvini te zbog toga možemo sa sigurnošću tvrditi da se 2016. godine bilježi pedeset godina postojanja rock scene u Našicama. Stoga 2016. godinu smatramo idealnom za obilježavanje ovoga jubileja. Povodom 50-oga rođenda-na našičke rock scene provedeno je istraživanje koje je objavljeno u ovoj knjizi. Središnji događaji obilježavanja ove godišnjice su izložba koja je postavljena u Izložbenom salonu Zavičajnog muzeja Našice na kojoj će javnosti biti predstavljeni rezultati istraživanja, te veliki koncert i susret generacija našičkih rock skupina. Koncert i susret će biti održan u Noći muzeja, 29. siječnja 2016. u klubu Dance te će na taj način biti odana počast ovoj zaista bogatoj i legendarnoj gradskoj rock sceni.

Ovo je prvi pokušaj da se istraži bogatstvo, doprinos i utjecaj našičke rock scene na društvo koja će, kako će se pokazati, u nekim svojim elementima i izaći iz okvira lokalne zajednice. Sjećanja blijede, ljudi odla-ze. U ovaj projekt uključeno je više od pedeset ljudi koji su svojim radom i trudom doprinijeli da projekt bude uspješno priveden kraju i da ova knjiga kao krajnji rezultat projekta ostane budućim generacijama Našičana.

Želja svih uključenih u ovaj projekt je ispričati jednu priču iz koje se može ponešto naučiti, priču koja će pokazati da su Našice gotovo od samih početaka hrvatske ili tada jugoslavenske rock scene pa sve do danas imale zaista bogatu te specifičnu rock scenu; priču koja će biti poticaj i motiv nekim novim generacijama za umjetničko i kreativno stvaralaštvo. Ovo je priča koja, ako ništa drugo, zaslužuje ovu publikaciju koju držite u rukama, koja će ju čuvati od zaborava i biti poticaj za daljnja istraživanja.

Petar Hajek autor

5

UVOD

Pisati i istraživati povijest rock glazbe zasigurno je jedna od najza-htjevnijih i najnezahvalnijih radnji kada je u pitanju istraživanje povijesti neke umjetnosti. Kada govorimo o rock kulturnoj sceni jako je teško i za-htjevno raspravljati zbog nedostatka literature, pogotovo domaće i javnih rasprava. Pod pojmom rock, jasno je kako nikako ne možemo uzeti u obzir samo glazbeni žanr, te u isto vrijeme isključiti način života, životnu filo-zofiju i kulturu koja je odgojila brojne generacije. Rock kultura je složen kulturološki fenomen koji je nesumnjivo ostavio dubok trag u kulturnoj memoriji cjelokupnoga čovječanstva, a njen utjecaj je neizbrisiv, značajan, pa ponekad i presudan za brojne povijesne događaje svjetskoga znača-ja. Rock kultura je dinamična, povijesno ju karakterizira eksplozivno širenje kojoj civilizacijske i kulturološke razlike uopće nisu predstavljale prepreku. Rock kultura probila se u gotovo sve dijelove zemlje, neovisno o politici, ideologiji i općeprihvaćenim društvenim svjetonazorima. Rock se probio iz SAD-a, iz svoje kolijevke preko cijele zapadne civilizacije, do zemalja bivšeg SSSR-a, Afrike, Južne Amerike, Azije. Rock kultura se svugdje nametnula kao kostur popularne i urbane kulture, a ovisno gdje se proširila, često se nastavila razvijati pod utjecajima domaće kulture. Naravno, rock kultura nigdje nije iz početka prihvaćena kao nešto pozitivno i potrebno, već kao nešto potpuno suprotno i devijantno, no to je već tema politike i društvene elite te njezine tromosti, ali i strah od novoga, nepoznatoga i stranoga, koja u mnogim društvima, nažalost djelomično traje i danas. Još jedan vrlo bitan razlog zašto je tako jest i sama činjenica da je rock scena subverzivne i alternativne prirode koja svoje korijene vuče iz američkoga bluesa koji je proizašao kao rezultat rasne diskriminacije i segregacije u SAD-u. Rock kultura od svojih izvornih početaka nije bila subkultura koja bi živjela unu-tar zajednice i društva, već kontrakultura koja je predstavljala alternativu i otpor tadašnjim paradigmama, stavovima i razmišljanjima, a koje su bile općeprihvaćene pod „normalno“.

Rock glazba i kultura koja se razvila uz tu glazbu jedan je od najzani-mljivijih i najfascinantnijih fenomena u novijoj ljudskoj povijesti. Od samih svojih početaka i izvora koji sežu još u 19. stoljeće rock nije bio samo glaz-beni pravac i izričaj. Rock glazbom ne bave se samo povjesničari umjetnosti i povjesničari glazbe. Rockom se bave i sociolozi, filozofi, kulturolozi te je napisana cijela biblioteka radova na temu rock fenomena. Ono što je ključ-no i čime se svi slažu je to da rock nadilazi samu glazbu jer se uz rock vežu ključna sociološka i kulturološka pitanja tokom povijesti. Rock se od samih svojih početaka razvio iznad onoga što nazivamo rock glazbom. Veliki se broj društvenih znanstvenika, kritičara društva, sociologa i povjesničara sla-že s činjenicom da je rock glazba i kultura, ako ne generirala, onda je barem artikulirala značajan dio nagomilane energije mladih ljudi. Duh i glavno obilježje rock kulture je propitkivanje samoga sebe, ali i društva u kojemu se živi. Rock je glazba koja nadilazi puku potrebu za zabavom. Šezdesete su obilježili masovni antiratni prosvjedi, studentske demonstracije, javno propitkivanje društva i odnosa u njemu. Taj humanistički impuls nezadrživo se planetom širio baš uz pratnju rock zvuka. Taman kada se činilo da će ta atmosfera nadvladati, svjetski režimi i vladari posegnuli su za represijom i učinili sve da rasprše taj polet i snove o uspostavi ljepšega i pravednijega svijeta. Rock glazba potkraj 70-ih godina gubi svoj subverzivni potencijal i relativno brzo postaje dio industrije zabave. No, ideju nisu mogli uništiti. Rock kultura će zauvijek ostati subkulturni pokret koji će se neprestano razvijati kroz nove podžanrove i uvijek će biti identifikacijska oznaka za mnoge ljude koji iako potisnuto, sanjaju jedan ljepši svijet.

6

IZ POVIJESTI ROCKA

Prije svega, odmah je bitno napomenuti da je istraživanje našičke rock scene posebno teško jer konkretnijih zapisa o istoj, gotovo da i nema. Sve što je ostalo jesu priče, sjećanja, uspomene, pokoja fotografija, te audio zapisi koji su prava rijetkost. Na žalost, tijekom prošlosti nije se pridavala velika važnost bilježenju i dokumentiranju barem općih informacija o našič-koj rock sceni, a da je stvarno tako, potvrđuju brojni našički rockeri čija su već pomalo izblijedjela sjećanja jedini izvori informacija o našičkom rocku. Doduše, najveći je problem pri ovakvom pronalaženju informacija taj što se prilikom intervjuiranja i istraživanja, ukoliko se razgovara s više osoba, sje-ćanja jedne osobe suprostavljaju sjećanjima druge osobe, pa je nemoguće saznati što se točno događalo.

Tek je manji dio plakata, sitnoga tiska i ostaloga materijala prona-đen u muzejskoj knjižnici Zavičajnog muzeja Našice te knjižnici Srednje škole Isidora Kršnjavoga.

Izvori za priču o našičkoj rock sceni su isključivo ljudi koji su bili dijelom te scene, a koji su se bavili prikupljanjem građe, čuvanjem plakata, fotografija, kazeta, ostalih medija, tekstova i drugog materijala. Istraživač-kih radova na ovu temu nema, a ni medijima našički rock tijekom povijesti nije bio zanimljiv. Iako je i danas situacija nepromijenjena, sada se mogu pronaći poneke recenzije našičkih najpoznatijih bendova u časopisima i na internetskim portalima te web stranicama specijaliziranima za rock scenu.

Društveno politički kontekst i pojava rock kulture u Jugoslaviji pedesetih i šezdesetih godina

Početak 1950-ih u povijesnoj je literaturi okarakteriziran kao izni-mno teško razdoblje u tadašnjoj Jugoslaviji. Politički pritisak Istočnog blo-ka, ekonomska blokada, problemi u provođenju prvoga petogodišnjega plana (industrijalizacija, elektrifikacija, prometno povezivanje) te pad po-ljoprivredne proizvodnje uvjetovan kolektivizacijom (pretvaranje privatnog vlasništva u kolektivno) doveli su do opće društvene krize. Ekonomska je situacija katastrofalna, država se nalazi u potpunoj izloaciji te tadašnji ko-munistički režim nastoji pronaći nova rješenja. Tijekom 50-ih godina kreće se u novom, antistaljinističom smjeru i definira se novi ustroj društvenog samoupravljanja. Jugoslavija okreće leđa Sovjetskom savezu i ostatku Istoč-nog bloka, te se okreće Zapadu. Slijedi lagana demokratizacija društvenih procesa, te se na imovinu zapadne civilizacije više ne gleda s gnušanjem već s prijezirom.

Iz tih je razloga Jugoslavija bila mnogo otvorenija zapadnjačkim utjecajima za razliku od ostalih komunističkih zemalja. U drugoj polovici 50-ih godina počinje lagani ekonomski rast, vrši se snažna industrijaliza-cija zemlje, poljoprivreda se obnavlja, gradovi brzo napreduju, prometna i komunikacijska povezanost sve je kvalitetnija, društvo postaje sve liberal-nije. Stoga, rastom liberalizacije i društvenog standarda, društvo postaje sve otvorenije. Ovo razdoblje označava početak proboja rock scene u ju-goslavensko društvo. Rock se na više načina probijao u Jugoslaviju, najviše preko stranih radiopostaja i američkih glazbenih filmova. Ipak, taj proboj nije bio jednostavan iz razloga što tadašnja, još uvijek relativno siromašna kućanstva nisu imala ni radio prijemnike, a kamoli TV prijemnike. Moderni glazbeni instrumenti su nepoznanica. Ipak, rock glazba je pronašla svoj put u društvo. Rock glazba stidljivo se emitirala na radio stanicama i na televiziji. Vrlo je brzo rock glazba osvojila srca ljudi.

7POVIJEST NAŠIČKE ROCK SCENE

Rane 60-te obilježavaju značajnu popularnost rock glazbe među mlađom populacijom. Nastala je svojevrsna histerija za rock glazbom i svi su se tada (baš kao i danas) htjeli baviti glazbom i biti članom benda. No naravno, prepreke su u tom naumu bile brojne, za većinu i nepremostive.

To je bilo vrijeme siromaštva, teško se živjelo i zbog toga je jedan od većih problema bila nabava instrumenata, zvučnih kutija, pojačala i svega ostaloga što je bilo neophodno za svirku. U početku instrumenti su se na-bavljali van države, a bilo je i čestih slučajeva da su se instrumenti izrađivali u kućnoj radinosti. Oni koji nisu imali rođake u inozemstvu jednostavno bi prikačili magnet na običnu gitaru, a kao pojačalo je mogao poslužiti i radio aparat Kosmaj. Također, nije bilo moguće kupiti bubnjeve, pa su se mladi glazbenici snalazili koristeći starinske bubnjeve, kuhače kao palice za bub-njeve, limene kutije za doboš koji su pronalazili u kuhinji, timpane, a neki su opet kupovali sušenu kožu od magarca i sami pravili svoje bubnjeve, također redovita je pojava bila i limena kanta za smeće kao zamjena za neke od bubnjeva.

Rock je glazba „na struju“, a rock grupe su u to vrijeme nazivali „elek-tričarima“. Imati priključak za struju kojega se slobodno smjelo kristiti za „glazbu na struju“,u to vrijeme bio je pravi luksuz.

Problem je bio i oko toga gdje i kako vježbati. Ukoliko bi roditelji i dozvolili da se vježba u stanu, dolazili bi ogorčeni susjedi koji su se bunili zbog buke. Prostorija za redovno vježbanje je bila veliki problem i ostala kao neostvareni san mnogim grupama u to vrijeme.

Naravno, trebalo je riješiti i problem s okolinom, koja nije razumje-la mlade glazbenike, njihov izgled, ponašanje, vrstu glazbe. To je ipak bio početak nečega potpuno novoga i dosta avangardnoga za naše prilike. Roditelji rokera nisu bili oduševljeni onim što im djeca rade, škole još ma-nje, a na ulici su bili veliki problem zbog malo duže kose. Tada je bila velika hrabrost i još veći rizik pustiti kosu koja bi makar malo prešla preko ušiju.

Zbog duge kose mnogo je glazbenika imalo problema, ljudi su na njih vikali, smijali im se, prosvjetni djelatnici su ih tjerali sa nastave, nazivali ih pogrdnim imenima, a u to se vrijeme ustanovio novi izraz za momke s dugom kosom – „čupavci“. Mnogi su tada izjednačili pojam čupavca s huli-ganstvom. Nije bilo časopisa koji se nije upustio u ozbiljnu raspravu o tome što znači duga kosa i da li ona vodi u delikvenciju.

Što se tiče same glazbe, prvi pravi instrumenti su se pojavili tek sredinom šezdesetih godina. Mnogi od članova grupa nisu ni vidjeli instrument koji će svirati, sve dok nisu došli na samu probu. Često se događalo da sasvim slučajno dobiju neki od instrumenata bez obzira na želje.Svi su željeli, naravno, svirati gitaru, malo tko bubnjeve, a bas nitko. Nekako ispada da su basisti tada baš nasilno bili regrutirani kao novi člano-vi grupa, jer je to bio najmanje atraktivan instrument. I bubnjarima je bilo teško, bili su rijetki, a još rjeđi su bili oni koji su imali bubnjeve pa su zato bubnjari bili vrlo traženi i cijenjeni.

Prve rock grupe na ovim prostorima u klasičnom smislu rock grupe bile su, pretpostavlja se, zagrebačke grupe Sjene, Atomi, Bijele strijele te Uragani iz Rijeke. Sve te grupe svoje nastajanje vežu za 1961. godinu.

Govoreći o počecima rocka na našem društveno-kulturnom područ-ju, možemo vidjeti da je, kako se njegov zvuk probio preko radio stanica, vrlo brzo raširio i osvojio mlade. Bavljenje novom glazbom počelo je sa krajnjih granica, a uspjeli su jedino oni najuporniji i najhrabriji, ali i oni koji su imali najviše novaca. Rock kultura donijela je brojne kulturne vrijednosti do tada nepoznate tradicionalnom jugoslavenskom društvu. Rock kultura je od svoga samoga zvuka, stila, obrazaca ponašanja, stavova i vrijednosti od samih početaka predstavljala subverzivni element, barem kada govo-rimo o tadašnjem komunističkom režimu, zbog navodnoga skretanja sa

Radio Kosmaj - masovno ga je proizvodila Radio industrija Nikola Tesla

Beograd u 50-ima

Poleđina Kosmaja – Na njega su se spajali električni instrumenti

8 POVIJEST NAŠIČKE ROCK SCENE

svijetlih staza revolucije. Ipak, treba jasno reći da rock glazba u Jugoslaviji gotovo u pravilu nikada nije u svojim pjesmama isticala socijalne i druš-tvene probleme (čast iznimkama) poput brojnih stranih im kolega iz tog vremena, već su to bile uglavnom vesele i trivijalne teme o ljubavi, mladosti. Kako će vrijeme pokazati, tako će rock glazba, od društveno subverzivnog elementa, u 70-im i 80-im godinama prerasti u kulturu koju će režim, ne samo već odobravati već i direktno podržavati. Tako će nastati glazbeni pravac i filozofija koju mi danas nazivamo – Ex Yu rock.

9

POČECI ROCKA U NAŠICAMA (ŠEZDESETE I SEDAMDESETE)

U isto vrijeme s već spomenutim prvim hrvatskim sastavima, rađaju se prve grupe i u manjim provincijskim mjestima. Tako u prvoj polovici 60-ih u Županji počinju svirati Lotosi, u Vinkovcima se formiraju Mirni Ko-nji, u Valpovu Talasi, u Slavonskom Brodu Hidrogeni, Kristali i Marsoni, a sredinom 60-ih u Đakovu Fortuna. To su samo neke od grupa koje su se tih godina pojavile u Slavoniji.

Sredinom šezdesetih godina javljaju se prvi znakovi pojavljivanja rock scene u Našicama. Nije dugo trebalo da mladi počnu oponašati svoje idole koje su čuli i upoznali na radiju. Vrlo brzo se formiraju grupe mladih koji su mogli vježbati u školi, točnije gimnaziji Božidara Maslarića smješte-noj u Dvorcu Marka Pejačevića. Grupe su se tada zvale VIS (Vokalno instru-mentalni sastav IME GRUPE).

Krijesnice – prvi „električari“ u Našicama

Prva grupa koja se pojavila u Našicama u kontekstu rock glazbe bila je grupa Krijesnice. Njihova pojava veže se za sredinu 60-ih godina. Članovi grupe bili su Zvonko Koprivčić (solo gitara), Željko Schwabe (bubanj), Mladen Ivković (bas gitara), Petar Bandić (pratnja) brat Ivana Bandića Ki-fle, koji su svirali na vlastitim instrumentima, a također su se sami snalazili i sa ozvučenjem. Radio klub koji je tada postojao u Našicama pomagao je u ozvučenju i izradi zvučnika (tada su te zvučnike zvali valovi), a s današnjega stajališta to su muzejski primjerci. Zatim je tadašnji direktor našičke gimna-zije, gosp. Rešetar i kupio instrumente (bubnjeve i gitare).

Od tada imaju ulogu školskog sastava. Kasnije mijenjaju ime u Pla-ve Traperice, a izvode isključivo instrumentalne stvari bez vokala jer zbog slaboga ozvučenja vokalna izvedba nije bila moguća. Repertoar se sastojao od instrumentalnih izvedbi tadašnjih Crvenih koralja i nešto što su sami instrumentalno formirali od raznih rifova. Na primjer, od uvodnih taktova tada popularnoga rock pjevača Roya Orbisona i skladbe Pretty Woman, napravljena je instrumentalna izvedba. Bili su školski sastav koji je svirao na školskim čajankama, plesnim večerima u današnjem dvorcu grofa Pejače-vić, te su nastupali na gitarijadama u Osijeku (u Osijeku je tada bio popu-laran sastav Dinamiti) zatim na plesnjaku u Slatini i drugdje. U samim po-čecima koristili su vlastite instrumente koje su sami nabavili, na primjer bas gitarist je u početku bas svirao na običnoj akustičnoj gitari. Nedvojbeno su prvi „električari“ u gradu, točnije, prvi su javno zasvirali na električnim instrumentima. Gitarist na pratnji Pero Bandić se kasnije razvio u vrsnoga gitaristu na akustičnoj gitari. Otišao je na studij u Zagreb. Danas nije po-znato gdje se nalazi. Solo gitarist Zvonko Koprivčić, nakon uspješne karijere diplomiranog ekonomiste danas je u mirovini i živi u Zagrebu. Ostala dvo-jica, Mladen Ivković, nakon uspješne doktorske karijere kao specijalist za uho, grlo i nos, također je u mirovini kao i bubnjar Željko Schwabe koji je imao uspješnu karijeru građevinskog inženjera.

Nedvojbeno je da su to bili prvi temelji “električarske glazbe” u Našicama, iz kojega su kasnije izrasli suvremeni vokalno - instrumentalni sastavi.

Izvori: Zvonko Koprivčić, Željko Schwabe

U međuvremenu se javljaju novi VIS-ovi, ali ti sastavi bili su kratko-trajni ili bez uspjeha i utjecaja tako da danas nažalost ne raspolažemo ni sa kakvim informacijama o njima.

Krijesnice, kasnije uzimaju ime Plave traperice, prvi „električari“ u Našicama,

sredina 60-ih


Zanimljivo je uočiti da su prvi VIS-ovi imali podršku škole kao insti-tucije. Grupe su manje više nesmetano mogle vježbati, no nastupi su bili ograničeni i bili su organizirani samo pod pokroviteljstvom škole. Instru-menti su bili u vlasništvu škole pa ih jednostavno nije bilo moguće iznositi van. Jedini mogući javni nastupi ili koncerti bili su u prostorima škole, tj. na razrednim zabavama – tzv. čajankama. Naravno, do čajanki dogurali su samo najbolji, pa se može pretpostaviti da je postojalo određeno suparniš-tvo i natjecanje među grupama.

Ono što je karakteriziralo te školske VIS-ove je kratkotrajni vijek. Kada završi školska godina, više nije bilo mogućnosti za svirku. Instrumenti su ostajali zaključani u školi, a ako bi neki VIS-ovi i preživjeli školsku godinu, odmah bi se razišli prilikom završetka školovanja i odlaska u druge škole ili na fakultete u druge gradove.

Također, treba napomenuti da su školski VIS-ovi bili grupe šaroliko-ga repertoara, a taj repertoar sadržavao je, između ostaloga i rock stvari. Isključivo rock grupa u okvirima škole vrlo vjerojatno nikada ne bi dogurala do svoje prve čajanke, što je razumljivo s obzirom na društveno-politički kontekst toga vremena.

Pingvini – pioniri našičkoga rocka

Naco Oster se sa 16 godina, točnije 1966. godine počinje baviti rock glazbom, te ubrzo formira srednjoškolski VIS. Vrlo brzo taj sastav dobiva ime Pingvini.

Pingvini su bili školski projekt, profesori su ih dolazili slušati i pratiti njihov rad na probe i nastupe, a navodno su i samo ime sastava osmislili profesori. Na nastupima su se oblačili u crna odijela s bijelim košuljama pa su vizualno podsjećali na pingvine stoga je otuda došlo i ime.

Sviraju obrade tadašnjega progresivnoga, a na repertoaru su se na-lazile i stvari domaćega tadašnjega jugoslavenskoga rock and rolla.

Prvu postavu Pingvina činili su Naco Oster (solo gitara), Donko Kalogjera (bas gitara i vokal), Branimir Sokač (ritam gitara) i Stjepan Mi-kodanić (bubnjevi). Ubrzo Kalogjera napušta grupu, a na njegovo mjesto dolazi Drago Čavajda.

Pingvini su naslijedili instrumente Krijesnica/ Plavih traperica i na-stavili su njihovu tradiciju školskog vokalno-instrumentalnoga sastava.

Vrlo je važno istaknuti prof. Marijana Bakača koji je s Pingvinima jednom prilikom otišao u Osijek kako bi službeno preko škole kupili nove instrumente i opremu. Prof. Bakač, inače tadašnji voditelj Dramske sekcije škole i predsjednik Amaterskog kazališta, uvijek je bio svesrdna podrška Pingvinima i ostalim sastavima koji su bili aktivni poslije njih.

Pingvini su prva grupa koja se uspjela probiti iz okvira škole. For-mirani krajem 60-ih godina, Pingvini su bili, prema svemu sudeći najpopu-larnija grupa u gradu. Taj gimnazijski VIS nastupao je na mnogim školskim i razrednim čajankama, ali ono po čemu su najznačajniji je prvi javni rock koncert u gradu van škole - nastup na današnjoj tržnici.

Pingvini su prva našička rock grupa u pravom smislu te riječi. Nji-hov repertoar sastojao se jednim dijelom od rock stvari svjetskih sastava, svirao se i progresivni rock, ali uglavnom su bile prisutne obrađene pjesme Crvenih Koralja, Grupe 220, Bijelih Strijela i drugih sličnih ondašnjih grupa. Pingvini su prvi imali prave vlastite električne instrumente. Mladima su bili idoli i oni su ih vjerno pratili na svakom nastupu. Kraj 60-ih bilježi sve veći broj gitarijada, a Pingvini ostvaruju nastupe na nekima, što ih čini ne samo prvom našičkom rock grupom, već i grupom koja se probila nastupima i van grada. Nažalost, kako je to tada obično bivalo, završetkom gimnazijskoga školovanja članova grupe, Pingvini se raspadaju.

Pingvini - Branimir Sokač, Naco Oster, Drago Čavajda, Stjepan Mikodanić


Pingvini su svirali na brojnim gitarijadama, a poznato je da su na dvije osvojili prva mjesta. Krijesnice su im bili domaći uzori jer su zauzeli mjesta kao glavnog školskog sastava, a Naco Oster skladao je nekoliko autorskih pjesama za Pingvine što ih čini prvom našičkim grupom koja je imala vlastitu autorsku skladbu.

Još je jedna grupa bila aktivna u to vrijeme, a njezini članovi bili su Mario Arnold (bubanj), Vitomir Vladika (?), Ivan Bandić Kifla (solo gita-ra), Željko Petrović, Knez. Navodno nisu imali naziv sastava, ali su također su bili školski sastav, imali su nastupe u školi, koristili su školske instrumen-te. U to vrijeme, svirke tj. čajanke su se održavale jednom tjedno.

Donko Kalogjera, član originalne postave Pingvina grupu je napu-stio zbog smrtnog slučaja u obitelji. Ipak, nedugo nakon toga, pod utjeca-jem dotadašnjih školskih sastava, formira novi sastav čiji su članovi Tomi-slav Valenčak (bubnjevi), Ivica Pintarić (solo gitara) i Donko Kalogjera (ritam gitara, vokal). Taj sastav također, nije imao ime, a motiv formiranja sastava je ondašnje kraće zatišje što se svirki u gradu stoga je netko trebao svirati za doček Nove 1968. godine u prostorima gimnazije. Članovi grupe tada su išli u 3. razred gimazije. Valenčak i Pintarić do tada nikada nisu dr-žali instrumente u rukama, no Donko ih je uspio naučiti i uvježbati pa su do nastupa imali repertoar od oko 25 pjesama. Nakon koncerta za doček Nove godine sastav se razilazi.

Nakon te epizode, Pintarić u Velimirovcu osniva sastav Plavi Anđeli. Sastav su činili: Ivica Pintarić (solo gitara), Mijo Ostrički (bas gitara), Ivica Tičak (ritam gitara), Branko Novaković (bubnjevi). Ostrički i Tičak često su se mijenjali za instrumente. Nitko od njih nije imao glazbenog predznanja osim Pintarića, kojega je Donko Kalogjera naučio osnovama.

Iako bez glazbenog znanja i iskustva, slušali su na radiju ono što je u tom vremenu bilo ponuđeno i tako su skidali pjesme. Repertoar im se sastojao uglavnom od domaćeg rock‘n’rolla (Grupa 220, Crveni Koralji i slično), stranog (Beatlesi) te zabavne glazbe (Mišo Kovač, Krunoslav Kićo Slabinac i slično). Nastupaju uglavnom na našičkom području: Velimiro-vac, Markovac Našički, Jelisavac, Podgorač, Klokočevci svirajući za mlade po društvenim domovima. Bili su prvi „električari“ u tim mjestima te ujedno i jedina grupa tada koja je nastupala po tim mjestima. Svirali su na vlasti-to napravljenim instrumentima na način da se na akustičnu gitaru postavi magnet koji se spajao na pojačalo. Prije njih je djelovala grupa Krediti iz Našičke Breznice od kojih kupuju instrumente (mikrofone, pojačala, gita-re...). Za neku značajniju svirku znali su posuditi gitarsko pojačalo od 100W iz našičkoga kina jer su njihova pojačala bila jačine 10 do 15W.

To je bilo vrijeme tzv. beatlemanije, svjetske histerije za rock glaz-bom. Rock tada doživljava veliku eksploziju kako na svjetskoj, tako i na na-šičkoj sceni. Tada je legendarna grupa Pingvini bila uzor mlađim generaci-jama koji su se samo mogli diviti njihovim uspješnim nastupima, te naravno motiv i poticaj istim tim mladima da se zaista može svirati i djelovati u pravom rock sastavu.

Izvori: Naco Oster, Ivica Pintarić, Zvonimir Hajek

Iz intervjua s Nacom Osterom: Poetičnost glazbene scene

Prvi mladi našički glazbeni sastavi nisu se bavili glazbom da se po-kažu, oni su svirali zbog osjećaja unutarnjeg poziva, tj. onoga što nose u sebi. U to vrijeme nosile su nas isključivo emocije i tada nije bilo nekakvog natjecanja među sastavima niti motiv nije bio nekakvo pokazivanje što je danas čest slučaj u glazbi. Vrlo je važno napomenuti to da su svi sastavi svirali s dušom i emocijama. To je nešto što nas je razlikovalo od „bećarske“ glazbe. Tada su se izvodile gotovo isključivo instrumentalne stvari. Kasnije su se počele izvoditi i vokalne pjesme. Naša prva razredna druženja i susreti

Plavi Anđeli, druga polovica 60-ih


razreda u gimnaziji nazivale su se čajanke. One su bile dosta bitne za sve tadašnje generacije jer su one bile jedne od rijetkih društvenih događanja uopće za susrete mladih u to vrijeme, a iznimno je važno napomenuti da su to bile jedine prilike za čuti tadašnju modernu glazbu. Ono što je roman-tično ili poetično je korištenje tih starih instrumenata, primjerice akustične tango gitare pa pokušaji improvizacije da se od njih naprave električni in-strumenti. Važno je napomenuti da su prave, originalne električne gitare ipak davale drugačiji zvuk, no nadalje, mi smo sve radili po sluhu, nota za naše pjesme gotovo da i nije bilo, pjesme smo učili i skidali jedino preko radija. To je bila ogromna ljubav prema glazbi i ona je bila najveći motiv da se bavimo glazbom unatoč takvim uvjetima. Kada govorimo o čajankama, to nisu bile zatvorene zabave, tu su mogli biti prisutni svi koji su željeli. Tako se taj naš zvuk počeo probijati i van gimnazije. Mnogi su tako prepoznali naš trud, volju i veliki entuzijazam za stvaralaštvom, među kojima je bila i sama škola. Mnogi su profesori dolazili na čajanke i probe sastava, te su prepoznali značaj tih sastava pa su se iz tog razloga i utjecaji na grupe mi-jenjali. Uprava škole i njeni profesori uvijek su nam bili poticaj, a također su i sudjelovali u organizaciji tih čajanki. U početku djelovanja školskih sastava naglasak nije bio na rock glazbu. Obrađivale su se stare skladbe i pjesme koje smo znali od malena i iz obitelji, primjerice „Moj nevene“ i slično. Ka-snije pod vanjskim utjecajima na repertoaru se našao domaći i strani rock te je tako bilo kod svih ondašnjih sastava. Svako vrijeme nosi neke svoje paradigme i stavove. Kako je vrijeme odmicalo, tako su se i sastavi, ali i publika mijenjali u skladu s vremenom.

Lordovi

U međuvremenu, dok su Pingvini još harali našičkom rock scenom, u anonimnosti se uvježbava nekoliko sastava, a na sceni su se pojavili samo najuporniji. Razlazom Pingvina otvara se mjesto novim klincima te se tako pojavio srednjoškolski VIS 17 lajavih glista prijepodne. Grupu, blago re-čeno neuobičajenog naziva za to vrijeme, činila su ju četvorica provokativ-nih poludugokosih momaka koji kao takvi nisu bili podobni za sviranje u školi, čak štoviše, smatrani su nepoželjnim, te delikventima i huliganima. Spoznajući da s ovim imenom neće baš daleko dogurati, na utjecaj i inter-venciju tadašnjeg profesora povijesti u našičkoj gimnaziji Josipa Wallera, mijenjanju ime u standardno ime tog doba – Lordovi. Ime je smislio Željko Tutnjević koji nikada nije svirao u grupi, ali je bio njihov stalni pratioc i podupiratelj. S obzirom da je bio jedan od rijetkih srednjoškolaca koji je znao engleski jezik; jer se tada u školama učio ruski jezik, slušajući radio skidao im je tekstove i glazbu, pomagao u organizaciji koncerata, nabavci i održavanju instrumenata i u svemu ostalom što je bilo potrebno i korisno.

Nemoguće je nezamijetiti da su gotovo pa sve grupe toga vremena imale ime istoga tipa. Od ranije spomenutih Sjena, Atoma, Bijelih strijela, Uragana, tu su naravno našički Pingvini, pa zatim nadalje imamo sastave: Roboti, Zlatni akordi, Delfini, Crni biseri, Džentlmeni, Kameleoni, Cr-veni koralji pa sve do međunarodnih primjera The Beach Boys, The Su-premes, The Drifters, The Beatles, pa čak i The Rolling Stones pripadaju toj kategoriji naziva.

Intervencija prof. Wallera puna je simbolike jer potrebno je prihvatiti neke ustaljene i općeprihvaćene društvene norme, inače nećeš biti u mo-gućnosti uspjeti. Očito je ista stvar bila i s nazivima grupa u novorođenom našičkom rock svijetu.

Grupa 17 lajavih glista prijepodne, zbog nedoličnosti imena prei-menovana u grupu Lordovi, napokon će moći nastupati na razrednim i školskim zabavama. Prva postava Lordova je: Zvonimir Hajek (solo gitara), Ivan Sušjenka (ritam gitara), Josip Mikašek (bas gitara), Tomislav Valen-čak (bubnjevi). No, promjenom imena nije prestao otpor prema sastavu jer nerijetke su bile situacije gdje je prof. Waller na početku nastave davao

Lordovi - Zvonimir Hajek, Drago Čavajda, Tomislav Valenčak, Josip Mikašek, Ivan Sušjenka, kraj 60-ih


novce i puštao sa sata neke od članova grupe samo kako bi se ošišali. No-vac su uredno uzimali, ali usprkos tomu, nisu se ošišali.

Takav pritisak i ugnjetavanje trajao je sve do kraja gimnazijskog ob-razovanja, a sve je to utjecalo i na školski uspjeh i ocjene članova grupe. Razlazom Pingvina sastavu se pridružuje Drago Čavajda kao vokal, a od-laskom Mikašeka preuzima i bas gitaru. Sastav djeluje do 1971., tj. do kraja srednje škole i razilazi se zbog odlaska na studij većine članova. Kroz sastav su protutnjali mnogi: Tonča iz Seone, Vlado Karić, Damir Svilar, Ratko Svoren, Željko Knez te Lidija Šarabača koja je povremeno pjevala. Lordovi su kao i njihovi prethodnici, u početku sami pravili svoje instrumente na način da se na akustične gitare postavljao ručno izrađen magnet koji se spajao na pojačalo ili radio. Svi ti sastavi bili su zapravo pioniri DIY kulture obzirom da su instrumenti bili improvizacija kućne proizvodnje.

Isto tako, često se znalo dogoditi da neki članovi grupe iz kojeka-kvih razloga nisu mogli nastupati na koncertima pa su drugi članovi morali uskakati na upražnjeno mjesto. Tako je Sure svirao sve po potrebi. Kada je gruupa na okupu tada je bio ritam gitara i vokal, a često je mijenjao Mika-šeka na basu i Valenčaka na bubnjevima.

Govoreći o neuobičajenosti u odnosu na tadašnje još uvijek dosta tradicionalističko i konzervativno našičko društvo, grupa Lordovi nije samo svojim prijašnjim nazivom, izgledom i imidžom provocirala okolinu oko sebe. Lordovi su bili vrlo značajni iz razloga što su u svom repertoaru imali 15-ak skladbi od tada najpopularnijeg hard-rock banda Creedence Cle-arwater Revival te The Rolling Stonesa – glazba koja je tada bila popri-lično nečuvena i neprihvaćena na ovim prostorima jer tada je bilo već uo-bičajeno svirati obrade „zabavnjačkih“ pjesama primjerice Crvenih Koralja i ostalih sličnih grupa. Iako su i Lordovi imali domaće stvari na repertoaru, uglavnom su se trudili temeljiti na stranom rocku.

U to vrijeme nije postojao niti jedan prostor za vježbe i probe kakvih danas ima u gradu. Vježbalo se gdje se moglo, a jedan od prostora gdje su Lordovi radili probe je zgrada u Sokolskoj ulici (kućni br. 6), u to vrijeme Tomislavovoj ulici. Probe su se odvijale u tzv. „vešaoni“ i garažama.

Poznat je nastup Lordova na gitarijadi u Orahovici na kojoj su uz njih nastupali sastavi Umbrele, Slavonci, te dobro poznati našički Pingvini, a nastup Lordova ostao je upamćen zbog nestanka struje usred nastupa, što je doduše zapravo bila nerijetka pojava u tim godinama. Također, jednom mjesečno su imali manje više redovite nastupe u prostorima DVD-a u Fe-ričancima.

U kasnijim godinama, grupa nabavlja svoje prvo pravo pojačalo marke Hohner. Bilo je to ujedno i jedino pojačalo pa su se svi instrumenti spajali na njega.

Ono što karakterizira našičku rock scenu 60-ih jest povezanost škole i bendova. S obzirom na dostupnost školskih instrumenata, povezanost i suradnja sa srednjom školom bili su uvjeti za rad VIS-ova. Školski VIS-ovi bili su službeno uključeni u đačke slobodne aktivnosti unutar dramske gru-pe (u sastavu Amaterskog kazališta Našice). To dokazuje i tzv. „Kalkulacija za nastupe zabavne glazbe u 1970. Na dokumentu je zabilježen planirani broj nastupa u godini (20 nastupa po 6 sati (s putovanjem)). Ubilježeni su i svi troškovi održavanja koncerta (direktni, indirektni i prijevozni troško-vi) koje je u potpunosti pokrivalo Amatersko kazalište. To svakako ukazuje na ovisnost srednjoškolskih sastava o obrazovnim i kulturnim institucijama toga vremena. Na dokumentu ne pišu nazivi VIS-ova uključenih u kalkula-ciju. Dokument je vlasništvo gitariste Lordova Zvonimira Hajeka kojega je dobio od strane Amaterskog kazališta Našice. Unatoč tomu što su sred-njoškolski rock sastavi bili aktivno uključeni u dramsku grupu u sastavu Amaterskog kazališta, u izdanju „J. Patajac, S. Vučinić, N. Čalić, L. Kranjčev, B Krmpotić: 20 godina srednjoškolskih ustanova u Našicama, Srednjoškolski

Stari disko u Našicama na fotografiji iz zraka iz 1968. godine. Građevina

izgrađena za vojne potrebe poslije 2. svjetskog rata, u 60-ima postaje mjesto

za druženje mladih. Na toj lokaciji održavani su brojni rock koncerti i druženja, sve do rušenja početkom

80-ih godina.

Stari disko pored dvorca grofova Pejačević


Centar Našice, Našice, 1974.“ niti jednom riječju se ne spominje djelovanje rock sastava unutar slobodnih aktivnosti dramske sekcije škole.

Josip Mijatović Joco, inače nastavnik hrvatskoga jezika u gimnaziji koja 1971. godine mijenja ime u Gimnaziju 10. sjednice CK SKH, vrstan gi-tarist na jazz gitari, te član Amaterskog kazališta odigrao je važnu ulogu u organizaciji, pripremi i ostaloj pomoći pri nastupima Lordova.

Također, ni u izdanju za 40 godina srednjoškolskih ustanova u Naši-cama, iako detaljnije opisuje rad dramske sekcije, o rock sastavima tijekom srednjoškolske povijesti nije bilo riječi. Iako je nesumnjivo srednjoškolski centar bio rasadnikom prvih našičkih rock sastava, iz nekog razloga autori ovih publikacija nisu smatrali bitnim isticanje te činjenice. S obzirom da u to vrijeme nije bilo učeničkih publikacija te da ni medijima rock scena nije bila zanimljiva, dolazimo do već istaknute situacije da konkretnih zapisa o našičkoj rock sceni 60-ih i 70-ih ne postoje.

Lordovi se razilaze 1971. godine jer su članovi grupe maturirali. Ra-zlazom Lordova, Hajek okuplja novu grupu. Osnovici Lordova (Zvonimir Hajek poznat kao Frola, Ivan Sušjenka Sure) pridružuju se Ivan Bandić zvani Kifla i Vitomir Vladika, te se stvara sastav vrlo kratkog daha - Stra-viorum. S obzirom na fakultetske, vojne i druge obaveze članova grupe te činjenica da grupa nije ni približno ostvario popularnost Lordova, vrlo brzo dolazi do razlaza.

Izvori: Zvonimir Hajek, Ivan Sušjenka

Zvonimir Hajek: Prvi električni instrumenti kućne proizvodnje

Mnogi su u počecima izrađivali vlastitu opremu, a proces izrade je išao otprilike ovako: kupe se dva magneta za vrata kuhinjskih elemenata i onda se pomoću mekanog kartona napravi improvizirana postava ili kalup za te magnete. Bakrena žica debljine 0,2 mm (od „automobilske bobine“ – uređaja koji se nalazi u mehanici automobila) se omotava oko napravljenog kalupa. Proces je znao trajati i po nekoliko dana te je bilo potrebno mnogo strpljenja kako bi se to kvalitetno odradilo. Žica ne smije pukniti jer se ona tada mora pažljivo povezivati i spajati. Ako pukne više puta, kvaliteta zvuka drastično pada. Kada je gotovo, taj „uređaj“ naziva se pick-up.

Kasnije se pick-up nosi kod električara. Električar spaja pick-up preko potenciometra (dio koji regulira jačinu i dubinu zvuka) s posebnim električ-nim kablom koji se spaja na konektor (dio na koji se spaja kabel za gitaru). Takav se gotovi pick-up stavlja na akustične gitare.

Zatim je potrebno izraditi kabel za gitaru. Kupi se „oklopni“ kabel i na oba kraja se postavlja jack koji povezuje gitaru s pojačalom. Razni radio prijemnici, popularno nazvani tranzistori su se koristili kao pojačala iako su se i oni znali izrađivati u kućnoj radinosti, no time se malo tko bavio.

Neki su išli još dalje pa su sami pravili i cijele gitare. Drvena se daska ili ploča oblikuje u željeni oblik i nosi se Luki iz Seone, lokalnom majstoru koji je izrađivao tambure. On je izdubio dasku za napravljeni pick-up koji su bili već napravljeni, a zatim se na tijelo ugrađuje konektor. Kobilica (na-prava na koju se spajaju žice) se skidala sa starih gitara ili se izrada tražila u željezari (LIV) te se ona postavljala na tijelo gitare. Od posebnog drveta izrađivao je vrat te ga je spajao s tijelom gitare.

Put na istok

U Zagrebu se tijekom studija stvara ideja o grupi koja bi svirala skladbe Deep Purplea, Uriah Heepa, Jimi Hendrixa, Creama i ostalih svjet-skih sastava sličnoga stila. Zagreb se u to vrijeme razvio u pravi velegrad, barem za jugoslavenske okvire. Strani utjecaji bili su jači nego igdje, a i roba iz inozemstva bivala je sve dostupnija i jeftinija, pa su na tržištu već popri-


lično rašireni električni instrumenti poput Jolane (električne gitare Čehoslo-vačke proizvodnje). Instrumenti sa zapada (Fender Stratocaster, Gibson...) pojavili su se na tržištu tek sredinom 70-ih i unatoč tomu vrlo lako su se nabavljali primjerice u Italiji pa su početkom 70-ih Fenderi bili poprilično rašireni. S obzirom na dostupnost instrumenata, glazbenih ploča brojnih svjetskih bendova, valjanih prostora za probe i vježbanje, može se reći da se tada stvorilo plodno tlo za razvoj novih glazbenih sastava.

U tim uvjetima nastaje grupa Put na istok. Počevši i vježbajući u Zagrebu, Put na istok 1972. ostvaruje prve svirke u Našicama i okoli-ci. Prva postava Puta na istok bila je Zvonimir Hajek Frola (solo gitara), Ivan Sušjenka Sure (ritam gitara), Ivan Bandić Kifla (bas gitara) i Eduard Kiš Edo (bubnjevi). Ova se postava neće mijenjati sve do 1977. Nisu svirali hitove svjetskih top lista, nego su skidali stvari Deep Purple, Cream, Jimy Hendrix, Led Zepelin, Free, Uriah Heep, Grand Funk Railroad, Thin Lizzy, Teen Years After, Taste i dr. Za razliku od Lordova, repertoar Puta na istok sastojao se od isključivo stranog, progresivnog i hard rocka. Prve probe u Našicama održavane su u prostorima Radio Kluba Našice.

U to vrijeme malo je tko znao pjevati strane pjesme. Engleski jezik se nije učio u školama i bila je prava rijetkost kada bi ga netko poznavao, a ako bi ga i poznavao, taj se vrlo vjerojatno nije bavio rock glazbom. Pošto su se stvari mogle čuti jedino preko radija, vokali su pokušavali zapisati ono što su čuli, pa su tako i izvodili pjesme. Ovo danas zvuči nevjerojatno, ali jednostavno tada nije bilo drugog načina za obraditi pjesmu. Problem je bio nepoznavanje jezika i nemogućnost reproduciranja pjesama. Kada su se nove pjesme puštale preko radija (najčešće Radio Luksemburg – bitni izvor informacija o namjerama na suvremenoj glazbenoj sceni), tek nakon nekoliko mjeseci mogle su se kupiti ploče uz koje su tek povremeno stizali i tekstovi pjesama.

Kada govorimo o imenu grupe, mnogi će pomisliti da je glavni mo-tiv za naziv bila pjesma Korni Grupe Put na istok koja je izašla 1972. go-dine. Prema riječima nekih članova grupe, Korni Grupa je izvršila određeni utjecaj na samu grupu Put na istok, no prvenstveni motiv naziva grupe je bio baš doslovan – Put na istok. Put na istok oduvijek je predstavljao ulti-mativno putovanje, bilo u pustolovnom smislu kao istinska avantura i istra-živanje drukčijih mjesta i kultura, bilo u duhovnom, kao traženje odgovora na krajnja pitanja. U europskoj se literaturi, ne bez razloga, opisivalo upravo kao put (samo)spoznaje. Ovu ideju, u pozadini koje je stajala želja za vlasti-tom slobodom i pomicanjem granica, u raznim su razdobljima utjelovljivali različiti tipovi putnika. Od polovice prošloga stoljeća jedni za drugima na

Put na istok - Kifla, Sure, Frola, Edo, 1974. godina

Put na istok - Zvonimir Hajek Frola, Ivan Bandić Kifla, Eduard Kiš Edo, Ivan

Sušjenka Sure

Frola, Edo i Kifla iza dvorca 1974. godine

„Poziranje“ u Velikom parku - Frola, Edo, Mifa (pomagao u organizaciji koncerata,

stajao na ulazu...) i Sure

Put na istok


Istok su dolazili (odnosno odlazili) hipiji, freakovi i overlanderi te naposljet-ku backpackeri i takozvani „independent traveleri“. Danas ovakva putovanja su više disciplina potrošačkoga društva, no u 70-ima Put na istok bio je pravi subkulturni trend.

Put na istok, u ono je vrijeme bio arogantno progresivan što je bila iznimna rijetkost u našim krajevima, ne samo za šire našičko područje već i za šire slavonsko područje sve do Zagreba. Iako neobično, svirali su uglav-nom samo na „seoskim zabavama“, karakterizirali su ih manji nastupi po se-lima i okolicama gradova, a nastupi u gradovima i centrima bili su rijetkost. Od bitnijih nastupa ističu se oni u staroj baraki kod dvorca (konjušnica), u Orahovici i Feričancima u domu DVD-a, u Donjem Miholjcu u Katakomba-ma, gitarijada u Velikoj Gorici, dočeci Nove Godine u tzv. Partizanu (danas Sokolska ulica) itd. Put na istok, kako je već rečeno, ostvarivao je nastupe u brojnim selima, a baš su ti nastupi bili prvi rock koncerti uopće u tim mje-stima. To je bilo vrijeme kada mladima nije bilo moguće izaći igdje, osim na rock koncerte. Drugim riječima, drugog sadržaja za mlade jednostavno nije bilo.

Početkom tih 70-ih, po uzoru na svoje idole iz svijeta rocka, kao modni trend, ili pak izraz duhovnog stanja u kojemu su se nalazili, mladi su sve više počeli puštati duge kose, postajali su sve više socijalno osjetljivi, a prema svojoj rodnoj, tradicionalnoj, patrijahalnoj i relativno zatvorenoj kulturi, sve nepovjerljiviji.

Put na istok u svojim je počecima bio izrazito provokativan, u to vrijeme na današnjem žargonu alternativni sastav i kao takvi u ono vrijeme nikako nisu mogli ostvariti značajnije nastupe. Što se tiče izgleda i glazbe bili su vrlo dosljedni i držali su se svojih tada iznimno nekonformističkih stavova bez obzira na sve.

Svojim tada inovativnim pristupom, originalnošću i prkosom koji su donijeli u Našice vrlo brzo su dobili kultni status u gradu. Osim Puta na istok koji je bio službeni naziv grupe, također su bili poznati kao i SUFRED KRU (SureFRolaEDo KiflaRU), ime načinjeno od prvih dijelova nadimaka članova sastava.

Put na istok je između ostaloga, oduvijek ostvarivao suradnje s dru-gim našičkim glazbenicima, pa je primjerice i Kazimir Mikašek Kazo u nekim prilikama nastupao zajedno s grupom.

Krajem 70-ih godina Put na istok sve rjeđe nastupa zbog obiteljskih i poslovnih obaveza, a i probe su postajale sve rjeđe.

Tijekom 1979. godine Hajek odlazi na odsluženje vojnog roka, a nakon toga se privremeno seli iz Našica te napušta Put na istok i ostavlja gitaru. Na mjesto solo gitare dolazi Boris Seničanin, a u to vrijeme sastavu se priključuje i Dražen Udovčić koji su doduše i prije uskakali na upražnje-na mjesta ako neki članovi grupe nisu mogli nastupati.

U 80-ima grupa je nastavila s radom, ali nastupi su ekstremno rijetki s obzirom na postupno razilaženje generacije 70-ih, glazbene želje i potre-be publike i scene se mijenjaju nadolazećim novim valom, zatim obiteljske i poslovne obaveze članova su također odigrale ulogu, te su neki članovi sastava bili više angažirani u drugim tadašnjim sastavima i projektima. Put na istok nikada se nije službeno raspao, bile su tu i tamo svirke koje su odrađivale razne postave, no tek 1997. godine sastav će se okupiti u koliko toliko prvotnoj postavi i nastaviti s aktivnim radom.

Godine 60-te i 70-te bile su godine gitarijada organiziranih po uzo-ru na strane glazbene festivale, no one su uglavnom bile loše i stihijski organizirane i nijedna gitarijada nije ozbiljnije zaživjela, a malo koja bi se ponovila i sljedeću godinu kako bi se pretvorila u festival i tradiciju. Na-žalost, zapisa o tim gitarijadama uglavnom nema, a ni za ostale nastupe i koncerte ne postoji nikakav opipljivi dokaz ili barem sjećanje. Gitarijade

Sure na gitari - Koncert/natjecanje “Prvi pljesak” održan 1973. godine

u tadašnjem Domu JNA (danas su ti prostori poznati kao prostor Rime)

Frola

Sure, Frola, Kifla, slika bez Ede, 1975.


su bile specifične po tome jer su one bile zapravo i natjecanje, pa su na gitarijadama grupe osvajale nagrade ukoliko su odradile najbolji nastup. Također, u to vrijeme fotoaparati su bili luksuz, snimanje ploča pusti san, a video kamere ne treba niti spominjati u ovom kontekstu. Uostalom, na kraju krajeva, nitko tada nije mario ili mu se nije činilo korisnim zabilježiti neke važnije događaje o rock sceni toga vremena. Takav stav nastavlja se i u 80-ima i ta činjenica glavna je prepreka istraživanju našičke rock scene.

Kada još k tomu uzmemo u obzir da gotovo niti jedan bend, izuzev Pingvina koji su snimili neke svoje autorske stvari (upitno je da li te snimke još uvijek postoje), nije imao diskografskih ambicija, tako da iza sebe nisu ostavili niti jedan zvučni zapis.

Izvori: Zvonimir Hajek, Ivan Sušjenka, Boris Seničanin

Iz intervjua s prof. Marijanom Bakačem: Uloga Amaterskog kazališta Našice

Specifično je u to vrijeme što su svi sastavi djelovali uglavnom po godinu dana, do završetka školske godine ili završetka gimnazije. Instru-mente je tada posjedovala samo škola i Amatersko kazalište. Ono što je tada bilo specifično je to kada su sastavi vježbali pa kada bi netko pogri-ješio dionicu, on se vraćao na tu dionicu i ponavljao ju nekoliko puta dok nije usvojio i odsvirao ispravno, dok je ostatak grupe u isto vrijeme nastavio normalno svirati. Onda možete misliti kako su ti zvukovi koji su dopirali do nas sa strane ponekad grozno zvučali. Sjećam se Nace Ostera i njegovih Pingvina te Branka Uvodića koji se također u to vrijeme bavio rock glazbom.

Što se tiče odnosa između mene i glazbenih sastava, bio sam samo posrednik između SIZ-a (Samoupravna interesna zajednica) - organa u čijoj su nadležnosti bili kultura, sport i druge društvene djelatnosti gdje sam bio vrlo aktivan te sam jedno vrijeme bio i predsjednik, i tih srednjoškolskih glazbenih sastava. To je razlog zašto sam pomagao tim sastavima iako se osobno uopće ne bavim glazbom. Dakle nisam bio menadžer s obzirom da nisam dogovarao nastupe, samo sam davao podršku u smislu osiguranja opreme i instrumenata za rad. Mnogi mladi su me molili da im pomognem u tom smislu i ja sam im pomogao, tj. utjecao na to da gimnazija nabavi in-strumente za njihov rad. Kasnije je i Amatersko kazalište kupovalo opremu.

Ogroman iznos novca je Općina u to vrijeme trošila na rješavanje problema i borbu protiv devijantnog ponašanja mladih. To su zaista bili ogromni novci koji su se trošili za upućivanje maloljetnih delikvenata u određene institucije. Zalagao sam se da se umjesto toga, novac preusmjeri kulturnim institucijama, dakle Lisinskom, Amaterskom kazalištu i drugim organizacijama i na taj način bi se prepolovio broj mladih koje će slati u popravne domove i slične institucije. I zanimljivo je da su poslušali naše ideje. Samo je u Amaterskom kazalištu bilo angažirano godišnje između 40 i 60 gimnazijalaca i ostalih srednjoškolaca gdje su učili o kulturnim vrijed-nostima, poštenju i povezivanju s drugima. Dosta su vremena mladi pro-vodili u kazalištu, pa tako između ostaloga i glazbeni sastavi. Putovalo se u razne gradove bivše države, išlo se i na natjecanja. Kao ni druge institucije u gradu, ni Amatersko kazalište u to vrijeme nije izdavalo publikacije, ne iz razloga što to nije bio običaj nego je to bilo izuzetno skupo. I plakati su bili rijetkost. Nažalost, danas zato nemamo puno dokumenata o njezinu radu, ali činjenica je da su brojni glazbeni sastavi radili u sklopu kazališta. Kazalište je uvijek izdvajalo sredstva za funkcioniranje tih sastava, što od pokrivanja troškova putovanja za nastupe, pa sve do popravka opreme, instrumenata i slično.

18

DRUGA GENERACIJA NAŠIČKIH ROCK SASTAVA (DRUGA POLOVICA

SEDAMDESETIH I OSAMDESETE)

Druga polovica 70-ih godina označava rađanje i proboj novog vala. Novi val stigao je u Hrvatsku tijekom 1977. U Rijeci se osnivaju Paraf, a u Zagrebu Prljavo kazalište, Haustor i Azra, te nešto kasnije Film. Novi val će izvršiti jak utjecaj na našičku rock scenu sa kraja 70-ih prema 80-ima.

Cookie

Dok je Put na istok bio na vrhuncu i vladao našičkom rock scenom, neki novi klinci stasaju i pokušavaju se probiti. Godine 1976. nastaje grupa Cookie. Prvu postavu činili su Željko Amidžić Želja (gitare, prateći vokali), Matija Matišić Mača (bas, prateći vokali) i Igor Svilar Britva (vokal, bub-njevi, producent) te Igor Fehir Feri (vokal). Nakon nekoliko mjeseci rada grupu napušta Igor Fehir. Nešto kasnije grupi se pridružuje Boris Bervida Kit (klavijature). Cookie su prvi nastup imali u podrumskim prostorijama malog dvorca Pejačević (ispod Radija Našice). Igor Svilar je tada imao 14 godina i išao u 8. razred osnovne škole, a ostali članovi grupe su bili u pr-vom razredu srednje škole.

Kao i mnoge rock grupe i grupa Cookie imala je povremene trzavice s bubnjarima tako da je u prvim godinama rada povremeno bubnjar bio i Zoran Vlajnić Ales.

U Našicama i dalje nije bilo moguće kupiti instrumente. Za nabavu instrumenata ipak je bilo potrebno potegnuti u veće središte, a s obzirom da su instrumenti bili vrlo skupi, za mlade članove sastava Cookie bila je ne-moguća misija nabaviti ih. Stoga su, susretljivošću tadašnjeg direktora na-šičke gimnazije Josipa Patajca, postali “školski band”. Potpisali su ugovor prema kojem im je Škola kupila sve instrumente, a oni su bili dužni svirati za Dan škole, Novu godinu i “plesnjake” koje je Škola organizirala. Nakon toga su mogli svirati gdje su željeli. Osiguran im je i prostor za vježbanje, u atomskom skloništu današnje Srednje škole Isidora Kršnjavog.

Svakako je potrebno spomenuti osim podrške tadašnjeg ravnatelja Josipa Patajca i profesore koji su bili zaduženi za koordinaciju s grupom prof. Nikolu Franjina i prof. Josipa Mijatovića koji su u organizacijskom smislu bili velika podrška grupi.

Osim povremenih nastupa u srednjoj školi članovi grupe sanjaju o velikom koncertu u kino dvorani. Nakon mnogo muke i rješavanja mogućih i nemogućih problema sastav uspijeva organizirati svoj prvi koncert van prostora srednje škole u tadašnjem kinu “Partizan” (Dom kulture Našice) održali su 13. listopada 1978. godine. Na koncertu kao gosti su nastupa-li Boris Seničanin, Dražen Udovčić, Zoran Vlajnić Ales, Goran Gašparović Gašo.

Dupkom puna dvorana kina dva sata je podrhtavala u ritmu rocka i samo zahvaljujući teti Kaji i njenoj legendarnoj šibi sve je ostalo na svom mjestu.

Krajem 1980. godine članovi grupe odlaze u vojsku i na fakultete te grupa prestaje s radom.

Izvor: Matija Matišić Mača

Cookie na jednom od nastupa u hodniku Srednje Škole Izidora Kršnjavog

sa Borisom Seničaninom na gitari i Draženom Udovčićem koji leži (vokal)

Cookie

Cookie prevozi instrumente i opremu u kino „Partizan“ (Dom Kulture Našice) –

13. listopada 1978.

“Kukijevci” - koncert u kinu “Partizan” 13. listopada 1978.


Dugi Far

Početkom 80-ih javljaju se novi bendovi na našičkoj sceni. Cookie koji „razlazom“ Puta na istok krajem 70-ih prerasta u nositelja scene, 1980. godine otprilike kada se i Cookie razilazi, pojavljuje se grupa Dugi Far. Članovi sastava su Boris Seničanin Boro (gitara), Dražen Udovčić Draž (vokal), Drago Šteković (bas gitara), i Nenad Lužija – (bubnjevi). Članovi Boris Seničanin i Dražen Udovčić nisu nova imena na sceni, već su povre-meno nastupali zajedno sa Putom na istok i Cookijem tako da su bili česti gosti na njihovim koncertima, a često su i nadopunjavali upražnjena mjesta ukoliko neki od članova sastava nisu mogli biti prisutni pa su po potrebi svirali (i pjevali) što god je trebalo.

Ovaj izrazito arogantan sastav imao je svirke i nastupe gotovo svaki vikend. U to vrijeme svirke su bile odlično plaćene i česte tako da vrlo brzo nabavljaju vrhunsku opremu pa su bili rado viđen gost na mnogim kon-certima. U Našicama svirki nije bilo, one su bile rijetkost, a baš kao i Put na istok svirke su bile u drugim mjestima i okolnim selima. Od značajnijih nastupa izdvaja se gitarijada u Velimirovcu gdje osvajaju 2. mjesto, a na nekim koncertima nastupali kao predgrupa Patroli i Filmu - novovalnim bendovima iz Zagreba.

Važno je napomenuti kako u to vrijeme Našice nisu bile nekakvo značajno jako rock središte, primjerice, cijela tadašnja rock scena umjesto u Našice dolazila je u Feričance (Prostor DVD-a) gdje su svojevremeno na-stupali Atomsko Sklonište, Parni Valjak, Film, Divlje Jagode i mnogi drugi.

Godine 1984. grupa se raspada što zbog odlaska nekih članova gru-pe iz Našica, što zbog polaganog nestajanja atmosfere i općenito scene, te pada interesa za rock glazbu, što će posvjedočiti i brzi nestanak novog vala s jugoslavenske glazbene scene u drugoj polovici 80-ih godina.

Izvori: Boris Seničanin, Dražen Udovčić

Jet Set

Tradicija (srednjo)školskih sastava od samih početaka rocka u Našicama koja se proteže tijekom 60-ih i 70-ih nastavlja se i u 80-ima. Ta-kođer 1980. godine, pod utjecajem lokalne i svjetske rock scene formira se grupa Jet Set. Članovi grupe bili su Boris Vuk (bubnjevi), Vitomir Turalija (gitara i vokal), Dražen Baričević (gitara), Predrag Filipović (bas gitara). Glavni utjecaj na ovaj sastav izvršio je jugoslavenski novi val i brojni svjetski rock bendovi poput Bad Companyja, The Rolling Stonesa, Led Zeppelina i drugih. Njihov reperotar sastojao se od domaćih novovalnih hitova te stra-nog repertoara.

Instrumenti koje su koristili bili su školski koje su „nasljedili“ od Co-okija nakon što su „kukijevci“ završili srednjoškolsko obrazovanje 1980. go-dine.

Grupa Jet Set 1982. prestaje s radom, naravno, zbog završetka ško-lovanja. Iste godine nakon školske stanke nastaje novi školski sastav. Pod utjecajem Jet seta, nastaje Jet Set 2. Sastav ove grupe je sljedeći: Vitomir Turalija (gitara i vokal), Siniša Kajgana (bas gitara), Darko Silađi (gitara, prateći vokal), Saša Pukleš (bubnjevi). Ime je u principu ostalo isto jer na-stavljaju tradiciju Jet Seta kada se govori o glazbenim utjecajima na sastav. Ovo je zapravo nova postava Jet Seta, u kojemu je samo Turalija ostao od originalne postave.

Kao i Jet Set, Jet Set 2 nastupao je na školskim priredbama (Dan Republike, Dan Mladosti), a nastupali su u školskom holu. Prilikom jednog nastupa demoliran je jedan od WC-a tako da vrlo brzo dolazi do zabrane nastupa u prostorima srednje škole. To vrijeme označava brzi kraj našičkih

Publika na koncertu “kukijevaca”

Dražen Udovčić Draž

Jet Set - svirka u školi, prva polovica 80-ih

Siniša Kajgana, 80-te


školskih rockerskih sastava, ali nisu isključivo razbijeni školski WC-i uzrok tomu, već to je vrijeme gdje se u Našicama uvelike osjetio pad interesa za rock glazbu općenito, o čemu će biti govora nešto malo kasnije.

Članovi grupe nisu jednostavno dolazili do materijala za obradu, pa su tako često skupljali novac na način da su se odricali školske užine, kako bi mogli otići do Osijeka kupiti željene ploče. Ni u to vrijeme, pa zapravo ni danas, nije bilo moguće u Našicama kupiti originalne medije (gramofonske ploče, kasete, danas CDovi.).

Jet Set vrlo brzo nakon zabrane ostvaruje prve nastupe van ško-le. Kao i većina našičkih grupa poput Puta na istok i Dugog Fara, više su nastupali po okolnim mjestma nego u samome gradu. Često su nastupali u Feričancima (DVD), koji su kako je spomenuto, u 80-ima bili puno veće glazbeno središte nego što je Našice bilo ikada. Koncerti su se organizirali svaki vikend, a poput grupe Dugi Far, Jet Set bili su uglavnom predgrupe poznatim novovalnim ex-yu grupama koji su vladali tadašnjom rock sce-nom poput već spomenutih Atomskog Skloništa, Parnog Valjka, Filma, Div-ljih Jagoda i drugih. Samostalnih nastupa tada uopće nije bilo.

Bitno je istaknuti braću Nenada i Krešimira Klena koji su se kretali u rockerskim vodama 80-ih godina, organizirali su svirke i koncerte te su nastupali s mnogim sastavima, tj. uskakali tamo gdje je trebalo. Danas ih mnogi smatraju kao vrlo važnim ljudima za održavanje kakve takve rock scene u gradu u prvoj polovici 80-ih godina.

Godine 1984., tj. iste godine i grupa Dugi Far prestaje s radom, do-lazi do razlaza sastava Jet Set zbog završetka srednjoškolskog školovanja, odlaska na fakultete, odsluženja vojnog roka i ostalih razloga.

Izvor: Darko Silađi

Sredina 80-ih godina u Našicama obilježava kraj ere školskih rocker-skih bendova. No, nije samo spomenuti događaj bio uzrok. Kako će vrijeme pokazati, razbijeni WC u srednjoj školi bio je samo jedan od uzroka. Sredina i druga polovica 80-ih godina označila je gašenje novog vala u Jugoslavi-ji te nagli proboj disko glazbe, a posebice tzv. narodnjačke glazbe. Mno-gi rockeri iz prve ruke su posvjedočili da su se grupe raspadale zbog sve manje prilika za nastupe, sve manje publike, interesa i raspada atmosfere općenito.

Jednostavno, proboj narodnjačke glazbe označio je kraj jedne roc-kerske ere u gradu Našicama. Nekih koncerata je bilo, ali publike sve manje. Postupno se izgubio interes za rock glazbu.

Neki će primjetiti da od početaka našičke rock scene pa do 90-ih godina nije postojao neki veliki i impresivan broj sastava i grupa koji su djelovali na našičkom području. Razlog je već spomenut, s jedne strane za-borav ili možda nedostupnost određenih ljudi koji bi znali reći nešto više. S druge strane, kao i u svim mjestima, postojao je određeni (veći) broj raznih grupa i sastava koji su sa svojim repertoarom bili zapravo zabavljači rado viđeni na zarukama, svatovima, sindikalnim proslavama i sličnim veselica-ma. Njihov značaj na rock scenu nije velik, neki će reći da nije zanemariv, ali danas o tim grupama ne znamo gotovo ništa, odnosno nisu uspjeli izvršiti jači utjecaj.

Novi val početkom osamdesetih danas se smatra vrhuncem jugosla-venske rock scene, koju danas zovemo Ex-Yu rockom. Poznati jugoslavenski sastavi u domaćim časopisima i novinama svrstavali su se uz bok svjetski-ma. Ipak, gotovo pa istovremeno, narodnjačka glazba koja je bila rezervi-rana samo za „kavane“ na rubovima sela, počela se probijati u najurbanija središta bivše države. Nadalje, novi val se u drugoj polovici 80-ih gotovo u potpunosti ugasio, mediji više nisu pratili zbivanja na rock sceni, a sve više mladih posvetilo se diskotekama. Komercijalizacijom narodnjačke glazbe

Jet Set - svirka u školi, 80-te


te eksperimentiranjem i ubacivanjem novih modernih instrumenata poput sintisajzera i ritam strojeva, rađa se turbo folk koji vrlo brzo i agresivno osvaja glazbenu scenu bivše države, te raspadom iste, turbo folk pronalazi svoje mjesto i u apsolutno svim novonastalim državama bivše Jugoslavije.

Kako je narodnjačka glazba, pa kasnije turbo folk koji se razvio iz klasičnih narodnjaka, osvojio gradove i glazbenu scenu, nije jednostavno objasniti. No to se dogodilo, rock scena od novovalne eksplozije početkom 80-ih godina će u svega samo nekoliko godina potonuti na društvene gra-nice, barem ako govorimo o našičkom slučaju jer u drugoj polovici 80-ih godina nije zabilježen niti jedan nastup koji bi bio značajan za gradsku rock scenu. Doduše, bilo je grupa koji su bili aktivni u tom vremenu, a tu treba treba istaknuti Pijetlovu Šetnju.

Može se reći da druga polovica 80-ih godina označava mračno doba našičke rock scene. Raspad kompletne scene uzrokovan je zahlađenjem odnosa između srednje škole i srednjoškolskih bendova zajedno s onima koji su htjeli vježbati na školskim instrumentima. Drugim riječima, u gradu mladima više nisu bili dostupni instrumenti koje mogu nesmetano koristiti. Drugi uzrok je odumiranje novog vala i proboj narodnjačke glazbene scene koja je zauzela većinu prostora gdje su mladi u to vrijeme izlazili tako da je ovdje uvelike smanjena mogućnost za vježbe, probe i nastupe i druženja potencijalnih i postojećih rockerskih grupa. Treći uzrok je svakako novona-stala teška ekonomska situacija u državi koja će se i raspasti u nadolazećim godinama, a takva društvena situacija uvijek je kao posljedicu donosila i određenu društvenu apatiju i melankoliju. Svi ti uzroci doveli su do gubitka interesa mladih za rock glazbu, atmosfera je gotovo pa iščezla, grupe više nisu imale prilike ni za nastupe, ni za probe, a ako bi i bilo nastupa - nebi bilo publike, a takva sveukupna situacija je uvijek nužno dovodila do ra-zlaza, što će posvjedočiti i brojni rockeri iz tog vremena. Od sredine 80-ih godina zavladat će zatišje koje će trajati do samog početka 90-ih godina.

22

DEVEDESETE: EKSPLOZIJA NAŠIČKE ROCK SCENE I RAĐANJE NOVE GENERACIJE

Već krajem 80-ih javljaju se neki novi klinci koji će raditi projekte i eksperimente u kućnoj radinosti pod utjecajem ondašnje svjetske rock scene. Klasični rock polako silazi sa svjetske pozornice, a afirmiraju se brojni sastavi žanrova koji su se razvili još krajem 70-ih i tijekom 80-ih godina, a kraj 80-ih i početak 90-ih označava njihovu potpunu afirmaciju i zaista kreativno razdoblje u rock glazbi kada govorimo o širenju raznih žanrova – metal (koji se grana na thrash, heavy, death, nu metal...), grunge, punk rock, garage rock, pa čak i hip-hop, te nešto kasnije indie rock.

To su pravci koji su svrstani pod alternativnu rock glazbu u 90-ima. Oni brzo postaju dominantni pravci u rock kulturi, kako je klasični rock po-stupno silazio sa svjetske glazbene scene.

Ono što je zapravo prvenstveno pogodovalo nastanku glazbenih projekata u Našicama jesu nove tehnološke mogućnosti. Pojava kasetofona u 80-ima i njegova rasprostranjenost i dostupnost pružila je vrlo jednostav-nu mogućnost reproduciranja glazbe i snimanja vlastite.

Sve veća dostupnost i utjecaj medija, točnije, lakše i veće mogućno-sti širenja i prikupljanja informacija kako na lokalnoj, tako i na svjetskoj ra-zini također će odigrati ulogu u nastanku i razvoju našičke rock scene 90-ih.

S obzirom na dostupnost i jednostavnost korištenja kasetofona, a malo kasnije sredinom 90-ih i pojavom diktafona i osobnih računala (PC) stvorit će se DIY i Lo-Fi scena. Svatko će moći snimiti i reproducirati, pa čak i naknadno uređivati snimljeni sadržaj, dijeliti ga s drugima i tako stvarati nove ideje te poticati druge na stvaranje glazbe pošto je sada svima to omogućeno.

DIY – kratica dolazi iz engleskog „Do It Yourself“, u prijevodu: Uradi sam. Za snimanje glazbe više nije trebao profesionalni studio sa skupom opremom koja je gotovo u pravilu bila nedostupna našičkim bendovima, već se pomoću tehnologije razvila „uradi sam“ kultura. Amatersko i nekva-litetno snimanje zvuka na kasetofon ili osobno računalo postala je značajka prvih našičkih eksperimenata i pokušaja da se pod utjecajem svjetske scene stvori glazba koju bi i drugi mogli poslušati.

Tako nastaju prvi lo-fi projekti i grupe. Lo-Fi glazba (Low fidelity) je termin koji ugrubo označava snimku niže kvalitete zvuka nego što je to bio uobičajeni standard za snimanje glazbe. Pojedinci će u vlastitim domovima snimati prve pokušaje stvaranja glazbe, a snimljeni sadržaji bit će ideja i po-ticaj nastanku prvih bendova. Termini lo-fi i DIY biti će vrlo često korišteni u daljnjem dijelu knjige.

Bili su to uglavnom individualni pokušaji brojnih poznatih i nepo-znatih klinaca koji su u svojoj sobi snimali eksperimentiranje na nekom svom instrumentu. Prema pričama, govori se da je takvih eksperimenata bilo jako puno, no većina tog materijala je presnimljena, uništena ili izgu-bljena pa konkretnijih dokaza nema. Ipak, ovakva kućna eksperimentiranja bit će temelj za rađanje nove gradske alternativne scene.

Vrlo bitno je tu istaknuti individualne radove Siniše Lolića, Krešimi-ra Retiha, Josipa Uremovića, Siniše Dukarića, Davora Kavickog, Tome Đurića čiji su audio zapisi, koji su nastajali tijekom svih godina od 90-ih, 2000-ih pa sve do danas, služili kao utjecaji i ideja vodilja ka stvaranju veli-kog broja bendova.


Nezavisno i DIY izdavaštvo

Svi ovi čimbenici uzrokovali su stvaranje još nekih fenomena u DIY kulturi – nastanak nezavisnih i DIY underground izdavača. Takva vrsta izda-vaštva bila je iznimno rijetka pojava sve do kraja 80-ih godina od kada se pokreću mnogi mali izdavači diljem zemlje, a uskoro i u Našicama. Ti izda-vači su se bavili snimanjem albuma lokalnih sastava na kazete čiji bi omot kasnije grafički dizajnirali, a potom jednostavnim fotokopiranjem umnažali te takve kazete naposljetku i distribuirali. Takva izdanja nisu imala cijenu već se prilikom distribucije (koja se vršila od ruke do ruke, prodaja na koncer-tima) radila trampa kazeta za kazetu ili jednostavno za dobrovoljni prilog.

Na našičkoj sceni poznato je nekoliko nezavisnih izdavačkih kuća – I mi imamo nezavisni label Records (IMNL) - Nezavisna diskografska kuća Ilje Paradžikovića – (One Man Banda, HDZZŽ, Toothpick Eurotmix, Henry Kinasky, Caffe Aparat…), Mohawk Records - Nezavisna diskografska kuća Vlatka Košturjaka i Dražena Stankovića (Katastrofa, Atila Bič Bojs, Yanez), Benelux Records - Kompilacija Kleine Deutsche Gramatik, M/F Scum – izdavačka kuća pokrenuta 1994. godine od strane Saše Cakića, kasnije ju preuzima Siniša Lolić. Vrlo produktivna izdavačka kuća koja je zaslužna za izdavanje kazeta na kojima se nalaze Debeli Precjednik, Rangoraks, Die Hausers (Osijek), Atheist Rap (Novi Sad, Srbija), Apatridi (Požega), Narcisi (Orahovica) i mnogi drugi. M/F Scum aktivan je i danas, te je krajem 2015. godine izdao album našičkog benda Go Run Donkey Hot!.

Uz nezavisne diskografske kuće, kao poseban oblik nezavisnog DIY izdavaštva profilirala se i fanzin kultura. Fanzini su (eng. fanzine, hrvatski “glasilo fanova”) neprofesionalne publikacije koje su se bavile određenom tematikom. Fanzini se usko vežu uz alternativnu i underground scenu te su oni bili ključno sredstvo komunkacije na alternativnoj sceni. Oni su ispočet-ka bili prilično rijetka pojava i značajnije se razvijaju tek u drugoj polovici 80-ih pojavom fotokopirne tehnologije koju karakterizira jednostavnost, jeftinoća i dostupnost. Fanzinska scena u Hrvatskoj svoj vrhunac doživljava ipak tek sredinom 90-ih kada je na sceni postojalo danas nezamislivih ne-koliko stotina raznih fanzina. U Našicama su izlazili M/F Scum, I mi imamo zine, Mohawk, ŠKaRT, Ne mogu vjerovat!, Roargh, Rescue, Bandiera Rossa, Fuj!, Kontraprotivan koji su pratili rad našičkih sastava i našičke rock scene, bavili su se ostalim brojnim pitanjima vezanima uz alternativnu scenu te problemima mladih u gradu. Distribuirali su se isto kao i kazete - za razmjenu, za dobrovoljni prilog ili jednostavno kao poklon. Neki od njih su povremeno izlazili sve do 2003. godine. Danas su fanzini potpuno iskorijenjeni novim medijem – internetom.

Osvrt na društveno stanje i kulturu Našica početkom devedesetih

Nije samo tehnološki napredak i tadašnja svjetska glazbena rock scena utjecala na rađanje nove gradske scene. I društveno-politička situaci-ja je odigrala značajnu ulogu. Raspadom Jugoslavije dolazi do revitalizacije kulturnoga života na području cijele novorođene države.

U Našicama krajem 80-ih aktivno djeluju brojna kulturna društva poput HKD „Lisinski“ (1889.), Crkvenog zbora Našice, Gradske glazbe Našice (1970.) i Osnovne glazbene škole „Dora Pejačević“ (1985.) gdje su svi zainteresirani građani mogli stjecati različito i bogato glazbeno zna-nje i iskustvo.

Vrijeme će pokazati da su mnogi članovi raznih rock sastava svoje prve korake u glazbi napravili baš u ovim institucijama. Te institucije često su bile presudan faktor mladima kako bi svoju ljubav prema glazbi mogli i konkretno izraziti. Našičke kulturne institucije u velikoj mjeri su godinama stvarale temelj za razvoj gradske rock scene dajući mladima neprocjenjivo glazbeno znanje, iskustvo pa i stručnost, a istu tu funkciju vrše i danas.


Dana 30. ožujka 1990. grupa našičkih likovnjaka, književnika, pje-snika i glazbenika osniva Udrugu stvaratelja u kulturi Rima Našice koja ubrzo dobiva prostore u Domu Hrvatske Vojske na adresi Pejačevićev trg 16 (danas Trg Dr. Franje Tuđmana 16). Ivan Bandić Kifla bio je jedan od utemeljitelja Udruge Rima te voditelj njene likovne sekcije s kojom izme-đu ostaloga izlaže na brojnim skupnim izložbama u Našicama i brojnim drugim mjestima. Tu je potrebno istaknuti i Jozu Flegara, dugogodišnjeg predsjednika Udruge pod čijem će vodstvom nastati temelji za eksploziju našičke rock scene.

Govoreći o klimi kakva je zavladala u Našicama početkom 90-ih go-dina pod čime se podrazumijeva dostupnost instrumenata i ostale opreme te prostora za nesmetanu svirku, mogućnosti učenja o glazbi u našičkim kulturnim institucijama te tehnoloških inovacija i utjecaja svjetske scene, stvorila se pogodna atmosfera za nastanak mladih grupa.

Nastupit će zaista kreativno razdoblje mase našičkih mladih sastava od kojih će neki steći kultni status i prepoznatljivost čak i na regionalnoj pa i državnoj razini, dok neki neće, s namjerom ili bez nje, uspjeti izroniti iz anonimnosti.

Ono što karakterizira tu novu mladu generaciju jest alternativna glazba koja se u Našicama pojavila kao apsolutna suprotnost klimi kakva je vladala u gradu tijekom 90-ih. To je bilo vrijeme relativne dominacije na-rodnjačke i turbo folk glazbe u većini našičkih mjesta gdje su mladi mogli izlaziti, te u manjoj mjeri disco glazbe. Turbo folk u glazbenom smislu je jednostavan žanr lako prihvatljiv za masu. Karakterizira ju mješavina narod-ne balkanske i orijentalne glazbe i disca zajedno s modernim elektronskim instrumentima poput sintisajzera koji je oponašao tradicionalna glazbala poput primjerice harmonike. Tekstovi pjesama su plitki, naivni, prilagođeni masama i nemaju umjetničku vrijednost te zajedno sa specifičnim načinom pjevanja, često se pokazalo, kako potiču buđenje „niskih strasti“. Naravno, nikako si ne možemo uzeti za pravo na ovaj način generalizirati o ovoj temi, ali pokazalo se da su izlasci na turbo folk događanja često završavali s ne-gativnim posljedicama za mlade – tučnjave, narušavanje javnog reda i mira, prekomjernost u alkoholu i hospitalizacija, konzumacija droga, agresivnost, itd. Dakle, nepravedno bi bilo osuđivati cijeli jedan glazbeni žanr kao takav, ali problem je u tomu što su uz tu glazbu kao posljedica dolazili brojni društveni problemi. Turbo folk u to vrijeme je bila mainstream glazba pri-hvaćena od mase. Bavljenje takvom vrstom glazbe bilo je vrlo profitabilno i logično je da su se klubovi i ostala mjesta za mlade okrenuli turbo folku. Rock glazba i scena koja se razvijala oko nje predstavljala je suprotnost. Formiranje gradske alternativne rock scene pratio je slobodarski duh zajed-ništva i želje da se u gradu afirmira zdravija kultura za mlade.

Iz brojnih individualnih pokušaja i uspjeha stvaranja, nastali su prvi organiziraniji projekti i grupe. O nekima se zna puno, točnije od kada do kada su bili aktivni, nastupi, članovi grupe i ostalo, dok se za neke zna samo ime. A ponekad ni to.

Kraj osamdesetih – „Metal“ generacija

Kako je krajem 80-ih na svjetskoj rock sceni najutjecajniji rockerski pravac bio metal sa njegovim podžanrovima (Heavy, thrash...), a dominaciju na sceni imali su sastavi poput Metallice, Iron Maidena, Motorheada i slični. Na tim temeljima pojavili su se prvi metal projekti u Našicama.

U daljnjem dijelu sastavi će biti predstavljeni u izvornom obliku – autorskim tekstovima članova tih sastava. Dolje desno ispod svakog teksta piše ime autora teksta.

Egzekutor – Egzekutor ili Executor je prvi našički metal bend. Nastao je krajem 80-ih godina u postavi Marijan Dundović Dundoš (vokal), Željko

Pozornica u dvorištu Rime, sredina 90-ih - Bruno Vladika, Ivan Šimunić, Boris Denisov,

Josip Zupčić, Šime Zupčić, Juraj Malek, Damir Šimunović

Prostor Udruge Rima, pogled na dvorište (fotografija iz 2000-ih)


Sauer Žac (gitara), Zvonko Hvizdak Zvonč (bass) i Stjepan Dudjak Stjep (bubanj). Zbog nedostatka opreme, prostora za probe i znanja sviranja in-strumenata, bend je stao na nekoliko probi odrađenih na nečijem tavanu, odsviranih na jednoj akustičnoj gitari i hrpi lonaca umjesto bubnjeva. No, to ih nije spriječilo da dostignu status lokalnih legendi, pogotovo nakon sto je ulogu tekstopisca preuzeo Aleksandar Holiga, u to vrijeme poznatiji kao Alex J. Hulligan. Tekstovi su sačuvani do danas. Od cijele se ekipe glaz-benom karijerom uspješno nastavio baviti jedino Zvonč, koji je početkom 90-ih odselio u Švedsku gdje je otada svirao u više bendova (Speedfreaks), a i danas svira u sastavu Smash It Up!

Siniša Lolić

Ovo je bila jedna od najvećih našičko-markovačkih suradnji nastala pod utjecajem Napalm Death, S.O.D., domaće rakije i naravno Pelinkovca. Tu se mogla čuti agresivnost i frustracija mladih i potpuno neshavaćenih metalaca koji su detaljno dogovarali aktualne teme i svjetsku slavu u nekad popularnoj birtiji “Ima dana“.

Prva je “proba“ bila u Markovcu kod Steve u sastavu: Dundo (vokal), Žac (gitara), Zvonči (bas gitara) i Stevo (bubanj). Mi smo bili multi intrumen-talisti pa je svatko svirao sve. To je bila večer za pamćenje. Susjedi su hodali okolo uznemireni pitajući se “Što se to događa? Kakva je to buka i dreka!“. Psi su se trgali s lanaca, krave urlale kao vukovi, a lokalne kokoši su skroz pobudalile i nisu nesle jaja tjednima. U toj staroj kući nije bilo struje tako da smo mi “električari“ dovukli struje iz kuće pokraj. Sve se to završilo kad je Stevu otepala struja kad je prekopčavao kablove. Poiskakali su svi osigurači pa čak i čavli koji su bili umjesto izgorjelih osigurača! To je sve snimljeno na kazeti kojoj se izgubio svaki trag...a možda je tako i bolje!

Ispravka! Kazeta je pronađena nekoliko sati nakon sto sam napisao tekst iznad! Snimljeno je 12. 9. 1989. pod imenom “Ambar Days“!

Zvonko Hvizdak

Alkoholizator - prvi našički thrash metal bend, osnovan cca. 1991. godina, u sastavu Siniša Lolić (gitara) i Aleksandar Holiga (vokal). Sastav nikad nije zaživio uglavnom zbog nemogućnosti nalaženja ljudi koji bi imali dovoljno interesa, znanja i opreme svirati ovakav vid glazbe. Postoji demo snimka pjesme ‘’Empire of Darkness‘’ snimljena na diktafon u Sinišinoj sobi na opremi koja se sastojala od gitare, pojačala i sintesajzera koji je glumio ritam mašinu, a koja zvuči preloše. Članovi su se uvijek potajno nadali da to nikad nitko neće morati čuti. Osim te demo snimke, sačuvani su i tekstovi i logo benda.

Siniša Lolić

Našička alternativna rock scena devedesetih

Metal faza završava vrlo brzo, već početkom 90-ih godina kada ova dva sastava prestaju s radom. Godine koje su dolazile označit će kako je već navedeno, proboj grungea, punk rocka i indie rocka u glazbeni svijet koji će postati dominantni pravci u rock glazbi. Pod tim utjecajem vrlo brzo nakon gašenja metal scene nastat će novi mladi grunge, punk rock, indie rock sa-stavi koji će s vremenom oblikovati identitet našičkoj rock sceni.

S obzirom na nedostatak nekih konkretnih informacija, nažalost nije moguće sve sastave popisati nekim kronološkim redom. Također, s obzi-rom na brojnost sastava i projekata, u sljedećem dijelu teksta sastavi će biti ugrubo poredani i predstavljeni sa svim informacijama koje su dostupne autorima. Isto tako, s obzirom na nedostatak tih konkrentijih informacija i s obzirom na specifičnost tadašnje alternativne scene, u daljnjem dijelu ti sastavi i cijela scena će biti predstavljena u izvornom obliku - onako kako

Egzekutor sa Sinišom Lolićem sasvim desno

Executor - kaseta demo albuma iz 1989. godine. Donedavno se smatralo da je

ova snimka samo mit.

Šiljiš-Piljiš 1994.


su autori tih tekstova sve to vidjeli, doživjeli i napisali. Dolje desno ispod svakoga teksta o pojedinom sastavu piše ime autora teksta. S obzirom na prirodu pronalaženja dobrog dijela informacija o svim ovim sastavima (prikupljanje podataka putem internetskih alata), neki autorski tekstovi su ostali nažalost nepotpisani.

Acvilla - Alternative rock / hard rock bend iz Našica čija se pojava veže uz početak 90-ih. Svirali su uglavnom obrade, ali su imali i poneku svoju pjesmu. Krešimir Retich (gitara/vokal), Juraj Malek (gitara), Igor Pa-vlović (bas) i Adrian Koprivčić (bubnjevi)

Nepoznati izvor/autor

Chaos - Nakon neslavne propasti Alkoholizatora i brojnih bezu-spješnih pokušaja osnivanja bilo kakvog alternativnog benda te nebrojenih audicija raznih glazbenika od Nize do Lacića, u proljeće 1993. godine Siniša Lolić napokon uspijeva naći dva entuzijasta koji su ispunjavali sve potrebne uvjete za osnivanje benda: znali su svirati, imali su instrumente, slušali su alternativnu glazbu i imali volju probati osnovati band. I tako nastaje punk sastav Chaos, svakako jedan od začetnika lokalne scene 90-ih, u kojem su uz Sinišu (vokal/gitara) svirali Mile Nekić (bas gitara) i Josip Nekić (bubnje-vi). Probe su održavali u Sinišinoj sobi, na radost susjeda, a svirali su uglav-nom obrade punk, HC i metal bendova. S vremenom su nastajale i autorske pjesme (“Vi”, “Invazija”, “Neću”), koje su stilski i tekstualno podosta podsje-ćale na The Exploited, koji je u to vrijeme bio dosta slušan.

Kako je Chaos napredovao i kako su se vijesti o postajanju punk bendova u Našicama širile, rađala se i ideja organiziranja samostalnog koncerta. Taj koncert se trebao dogoditi 24.3.1994. godine u «Paradise»-u. Repertoar je uvježban, ručno rađeni plakati polijepljeni po gradu i školi, došla je gomila ljudi, neki čak iz Županje, i sve je izgledalo obećavajuće, no završilo je loše. Naime, kad je bend već počeo dovlačiti opremu u prostor, pojavio se jedan od vlasnika i tvrdio da nema pojma ni o kakvom koncertu, da događaj nije prijavljen ni policiji ni ZAMP-u, te da se neće održati. Bilo je to veliko razočaranje za sve okupljene i sam sastav, i predstavlja početak borbe s birokracijom i bahatim vlasnicima klubova, no umjesto da ih po-koleba, samo je učvrstio njihovu volju da pod svaku cijenu održe koncert u Našicama. I tako nastaje ideja o velikom koncertu na otvorenom, na kojem bi nastupili i sudjelovali u organizaciji svi bendovi koji su tad postojali.

Taj koncert, poznatiji kao “Šiljiš-Piljiš”, se napokon i dogodio 28. 5. 1994. i može se smatrati big bangom našičke scene. To je ujedno bio i prvi i jedini nastup Chaosa, a zapamćen je po neslavnom Sinišinom rekordu, kada je u pola sata svirke uspio slomiti četiri žice na tri različite gitare. Sre-ćom, Chaos je svirao predzadnji, pa šteta nije bila totalna. Bend se do jeseni 1994. raspao i iza sebe nije ostavio nikakvih audio ni video snimaka, iako su sačuvani tekstovi, popis pjesama i pokoja fotografija. Siniša ubrzo počinje svirati sa požeškim bendovima Antitude (anarho-HC) i Soter (doom metal), a u Našicama će do sljedeće svirke proći skoro dvije godine.

Siniša Lolić

Đoko karburator/Batakanda – Lo-fi projekt Ivana Stanića


The Trottles/Nezavisna činela - punk bend iz Đurđenovca koji se usko veže uz našičku scenu. Jedan od prvih sastava 90-ih iz našičkog kraja. Pod imenom Throttles se okupljaju krajem ‘92 ili početkom ‘93. Snimaju jedan poluhit u studiju (Utorak i petak), gostuju na radio Našice (što je za ono vrijeme bila velika stvar). Godine 1994. mijenjaju ime u Nezavisna Či-nela. Imali su 15-ak vrlo energičnih pjesama (Zavjesa, Bombe, Prema, You and I….). Postavu su činili Toni Markotić (vokal), Ilja Paradžiković (gitara),

Chaos - Siniša Lolić, Josip Nekić i Mile Nekić.

Disco club Paradise - u 90-ima jedno od središta našičke scene.

Plakat za nikada održani koncert Chaosa - postoji priča da koncert nije niti bio

prijavljen nadležnim tijelima te gotovo nitko odgovoran iz Paradisea nije znao za njega. Otkazan je na dan održavanja.


Alen Hrga (bas), Davor Balog (bubnjevi). Svi članovi grupe završili su sred-njoškolsko obrazovanje u Našicama.

Siniša Lolić

HDZZŽ - Hrvatsko Društvo Za Zaštitu Životinja. Lo-fi projekt iz Naši-ca/Đurđenovca. Snimili su nekoliko pjesama šaljivog alegorijskog karakera o životinjama sa raznim problemima. Sudionici ovog projekta bili su Ilja Parađiković, Toni Markotić, Dalibor Egediš i Siniša Kulišić.


Utopia - Indie rock bend iz Našica. Hrvoje Volner (gitara/vokal), Aleksandar Holiga (gitara/vokal), Šime Zupčić (bas/vokal), Damir Šimuno-vić (bubnjevi). Bend je osnovan 1993. godine i djelovao je nekih godinu dana do odlaska Volnera i Holige u Zagreb na fakultet. Snimljena je i jedna kazeta s 5 ili 6 pjesama, od kojih su neke pjesme kasnije svirali Oprosti i Kukuriku Street (treba istaknuti kako je to prva snimka koju je napravio Hrvoje Nikšić).


Oprosti - Oprosti je alternativni rock bend osnovan 1995. godine. Bend je bio iznimno aktivan u drugoj polovici 90-ih godina. Godine 1999. izdali su prvi demo album “Pilot”. Kasnije, početkom novog tisućljeća bend nastupa sve rjeđe zbog životnih obaveza članova, ali i zbog angažmana u drugim bendovima. Ipak, 2008. izdaju novi album pod nazivom “Foto-album”. Grupa Oprosti jedna je od najcjenjenijih našičkih rock bendova, a službeno su aktivni i danas.

Godine 1994., nakon što su se raspali sastavi Utopia i Acvilla, bivši članovi, tada srednjoškolci i razredne kolege Šime Zupčić (vokal), Krešimir Retich (gitara) i Damir Šimunović (bubnjevi) shvatili su da imaju zajedničkih dodirnih točaka u glazbenom ukusu te su odlučili osnovati bend.

Zaredale su probe u Gradskoj glazbi; U početku su svirali kao kvartet bez basa. Nastale su prve stvari: „Murmur“, „Limun“, „Glupačo“, „Ponašam se“, a svirali su i Šimetovu pjesmu koju je prije svirala i Utopija („Ja pripa-dam“). Usprkos tome što baš i nije slušao pretjerano bučnu glazbu, u sastav ubrzo uskače i Juraj Malek, što je bilo i logično jer je bio prisutan gotovo na svakoj probi, posuđivao im opremu i općenito pomagao kako god je mogao. Usprkos njegovoj želji da svira gitaru, Ćoso je ostao na gitari, a Jura je preuzeo ulogu basista.

Nastup Utopije na koncertu Šiljiš-Piljiš

Oprosti - snimanje kompilacije “Let’s R’n’R!.” u višenamjenskoj dvorani SSIKa

Oprosti - Juraj Malek, Damir Šimunović, Ivan Šimunić

Grupa Oprosti - postava iz 2008. - Kuki, Kavis, Reto, Šime, Čole.


Nastaju nove stvari: „Die Lorelei“ (atraktivan HC-metal stvar s Hei-neovim stihovima na njemačkom jeziku), „Više nisam ja“ i „Grad“ (kasnije su promijenjeni stihovi i naziv pjesme u „Nije važno“).

Oprosti zvuči sve bolje pa je to potaklo i druge klince da naprave svoje bendove (kasniji Trouble Bubble, Mjedeni Mjesec, Mrtva Priroda, Kata-strofa), a i one malo starije da ponovno zasviraju (Kukuriku Street). Tako da se sam po sebi nametnuo problem prostora i organizacije koncerata pod nekakvom krovnom udrugom i slično. Jura se dosjetio da bi se svi skupa mogli učlaniti u Društvo pjesnika amatera “Rima” gdje bi osnovali glazbenu sekciju. Tako je i bilo.

Ubrzo, “Rima” dobiva na korištenje stražnje prostorije bivšeg doma JNA, a glazbena sekcija podrum. I tako je počelo: donacijama sponzora kupuje se prva oprema i grupe sviraju u “Rimi”.

Oprosti polako gomila pjesme i redaju se nastupi. Slijede nešto pan-kerskije “Ska” i „U rinfuzi“. Većina prvih pjesama snimljena je i izdana na kompilaciji „Let’s R’n’R“ zajedno s ostalim tadašnjim aktivnim grupama.

Slijede pjesme „Plavi klokan“, „Dobar dan“ (koja postaje pravi mali lokalni hit) i „Mrak“. U to vrijeme su Oprosti bili na vrhuncu popularnosti na lokalnoj razini, no na žalost, nikad se nisu pomakli dalje iz Našica (odsvirali su svega par koncerata izvan Našica).

Dogodilo se s vremenom i to da je došla nova generacija klinaca više pod utjecajem novih punk trendova i hrvatske underground scene (u koju se Oprosti svojom, recimo, post-grunge svirkom baš i nisu uklapali) i sastav se, iako je svirao gotovo na svakom koncertu iza Rime, u Paradiseu i sličnim mjestima, sve manje uklapao u interese nadolazeće našičke punk publike.

Ćoso sazrijeva pa se njegov utjecaj u sastavu povećava - nove stva-ri sve više podsjećaju na nu metal žanr („Udri Vraga“, „Ljudožeder“, „Ruke na klaviru“); nastaju i brze himnične stvari: „Jutra“, „Za nas“, „Šutimo“... Na žalost i Ćoso je sve više uključen u svirku s drugim sastavima (Yanez - refor-mirana Katastrofa, Trouble Bubble), Šipac u Kukuriku Street, Dust, One Man Bandi, tako da sastav sve manje svira. Zadnji trzaji bili su za to vrijeme i te uvjete vrlo kvalitetni snimci u Rimi iz ljeta 1999., koje su sastavu nakratko vratili entuzijazam, no na žalost ponovni uzlet se nije dogodio, čak je i dio tih snimaka izgubljen.

Poslije su Šime i Reto radili sami stvari u kućnoj radinosti, pjesama se nakupilo pa su odlučili ponovno okupiti bend. Nakon nekoliko izmijenjenih postava ustalila se ova posljednja koja je odsvirala nekoliko koncerata ( je-dan od značajnijih je nastupa je UFO festival u Osijeku, godine 2008. te dva nastupa u Tvornici, Zagreb): Šime Zupčić (vokal), Krešimir Retich (gitara), Davor Kavicki (gitara), Josip Zupčić (bas gitara) te Ivan Kukuljević (bubnjevi). Iako su dosegli sasvim dobru kvalitetu, ni to nije potrajalo.

Damir Šimunović

Kukuriku Street

Kukuriku street su bili našički bend koji je u u svoje vrijeme pravo glazbeno osvježenje stvarajući fuziju post-rocka i trip hopa. Žanr koji su svirali bio je mješavina ambient rocka, post-rocka, dream popa i trip hopa. U njihovim se kompozicijama često udomljavala zanimljiva kakofonija koja je uvijek dobro srastala sa skladnim zvukovljem. Uz ugodan ženski vokal, električnu gitaru, bas gitaru, bubnjeve, klavijature, klarinet i DJ-a, stvarali su bogat i šarolik zvuk. Ulicu Ivana Mažuranića ljudi još nazivaju i Pijetlovom Šetnjom - u tom su nazivu našli inspiraciju za vlastito ime. Znakovito je što su svojim nastupom otvorili prvi Exit Festival 2001. godine.

“Svemirsko maštoviti, melodično post-rokični” imali su mnogo na-stupa, ali zbog različitih interesa ljudi u bendu prestali su djelovati.“

Nastup u Disco Paradiseu - Šije Šete 1997.

Oprosti u Paradiseu

Nastup na Klanfestu 2008. u Danceu - Davor Kavicki, Šime Zupčić, Josip

Zupčić, Ivan Kukuljević, Krešimir Retich

Kukuriku Street, nastup u OTV dom 1. veljače 1997. godine - Hrvoje Volner

i Hrvoje Nikšić


Kronologija:

Nakon razilaska grupe Utopija i osnivanjem grupe Oprosti, kod ljudi je porasao entuzijazam za sviranjem te je tako Hrvoju Volneru (vokal i gi-tara, kasnije bas gitara) i Hrvoju Nikšiću (Nikšo; isprva bas gitara, a kasnije klavijature, radio i efekti) palo na pamet da naprave psihodeličniji sastav, koji osnivaju s Damirom Šimunovićem (Šipac; bubnjevi). To je bilo krajem 1994., a početkom 1995. Ubrzo im se priključuju Aleksandar Holiga (uglav-nom gitara, ponekad vokal i bas gitara) i Iris Tomljenović (vokal). Započinju s Volnerovim pjesmama iz Utopije poput: “Svijet”, “Posrnula djeca” i “Zato”. Sljedećih godinu, dvije ostvaruju priličan broj nastupa i pjesama. Svoje prve pjesme objavljuju na kompilaciji tada svih aktivnih našičkih grupa “Let’s R’n’R!”.

Redali su se koncerti tijekom kojih je Siniša Lolić Lale (bas gitara) često uskakao na bas umjesto Nikše koji je zbog fakulteta imao sve manje i manje vremena. Sastav je sve više vukao na punk glazbu. To je bio još jedan razlog da je Nikšo odluči istupiti iz benda,a Lale se ustalio na basu. Uoči jednog nastupa u Zagrebu bend je iznajmio prostoriju za probe te snimio album koji je kasnije izišao pod imenom “Cigla”. Na kazeti su dodane neke novije pjesme snimljene diktafonom i poneki live snimci.

Godine 1998. međuljudski su odnosi u bendu ozbiljno narušeni. Tako je svirka na radio studentu bila jedno jako loše iskustvo tijekom ko-jeg pola sastava nije razgovaralo. Snimke s te svirke objavili su na kazeti znakovitog imena “Gomila, gomila laži”. Na kazeti stoji: “Gomila, gomila laži posvećena je nama samima i onima koji nas vole.” Bend se iste godine raspao jer su izašli svi osim Lale koji je tada svirao bas i Iris koja je pjevala.

S obzirom da su okosnica benda ipak bili Volner, Holiga i Šipac, oni su svejedno nastavili kao trio. Volner je svirao gitaru i pjevao pjesme koje je on napravio, a Holiga bas. I obrnuto. U to vrijeme su nastale krasne pje-sme: “Radost”, “Sloboda”, Neosnovano neodređeno”, “All The Time” i “Tisuće”. Nikšo se ponudio da ih snimi, pa je pripomogao na klavijaturama popuniti zvuk sastavu. Tijekom snimanja je došao s idejama na sintisajzeru pa su tako napravili nove pjesme s njim koje su završile na albumu. Pala je i ideja da na jednoj pjesmi gostuje Ivan Krajačić (Krajo, klarinet), Iris Tomljenović (vokal), Ivančica Bandić (vokal) te Ivan Bandić jr. (bas gitara, tada je imao samo 6 godina). Na ljeto 1999. snimaju taj materijal i tako nastaje 3. album “Unser Land” koji je sniman u Rimi istih dana kada i Oprosti i Dust.

“Unser Land” je ustvari prekretnica u razvoju sastava jer se Nikša igrom slučaja vratio u sastav kao klavijaturist što je promijenilo zvuk benda. Kasnije se i Krajo ustalio kao dio sastava. Drugom polovicom 1999. i prvom polovicom 2000. bend je zaredao nekoliko nastupa u kojima se formirala postava. Holiga se ustalio na gitari, a Volner na basu. U međuvremenu se vratila i Iris, te su pozvali i Alena Balača (Al; gramofon i sl.) da im pomogne kao DJ pa se tako i on ustalio u bendu. Godine 2000. snimaju 4. album “Anarhija” u prostorima Gradske glazbe.

Hrabar pristup stvaranju glazbe kao i sklonost istraživanju i ekspe-rimentiranju bijaše prepoznata, pa ih njihov poznanik, Mario Kovač, poziva na glazbenu suradnju u njegovoj predstavi “Sudnji dan”. U međuvremenu Volner napušta sastav te ga zamjenjuje Antonio Zavada (bas gitara). Sudnji dan snimaju početkom 2001. na pozornici praznog Teatra &TD-a.

Pozitivne reakcije na sastav su sve učestalije, tako i količina nastupa. Godine 2001. svojim nastupom otvaraju prvi Exit Festival. Po istom principu kao “Anarhija” nastao je i album “Rat je završen”, snimljen u Gradskoj glazbi samo godinu dana poslije, uz više iskustva. Album je bio ambiciozan, bilo je kojekakvih ponuda od izdavača pa su pjesme znatno kompaktnije i kraće, ali u istom štihu.

Članovi: Hrvoje Volner (vokal, gitara, bas gitara), Aleksandar Holiga (vokal, gitara, bas gitara), Iris Tomljenović (vocals), Hrvoje Nikšić (klavijatu-

Iris Tomljenović i Aleksandar Holiga

Snimanje kompilacije “Let’s R’n’R!.” u višenamjenskoj dvorani SSIK-a

Kukuriku Street - svirka na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine -

Hrvoje Volner, Siniša Lolić, Aleksandar Holiga i Iris Tomljenović

Šije Šete 1997. godine - Holiga i Nikšo

Šije Šete u Paradiseu 1997. godine - Volner, Ilja Paradžiković (One Man

Banda), Iris


re, bas gitara), Siniša Lolić (bass), Antonio Zavada (bass), Damir Šimunović (bubnjevi), Ivan Krajačić (clarinet), Alen Balač (DJ).

Diskografija:

1. Cigla (1997.)2. Gomila gomila laži (1998.)3. Unser Land (1999.)4. Anarhija (2000.)5. Sudnji dan (2001.)6. Rat je završen (2001.)

Damir Šimunović

One Man Banda - One Man Banda u početku je bio lo-fi projekt Ilje Parađikovića koji je izdavao uz zine “I mi imamo ‘zine”, zajedno uz ostale projekte poput HDZZŽ (Hrvatsko društvo za zaštitu životinja). Taj prvi ura-dak zvao se “Moja soba u praskozorje”. Nedugo zatim, u zimu 1996. godine Ilja okuplja ekipu koja se predstavlja tim imenom i koja je ubrzo stvorila jedan od najlegendarnijih našičkih sastava.

Ekipa bi se okupila kod Siniše Lolića Laleta u sobi, napravila par stvari, odsvirala i snimila diktafonom. Ilja je svirao akustičnu, Lale električnu gitaru, Ivan Šimunić bas gitaru, Tomislav Bilandžić Bil frulu i melodiku, i Da-mir Šimunović Šipac improvizirane bubnjeve od kante za čips i metalnog tanjurića (kasnije pridodaje činelu i stari bas bubanj). Ilja, Lale i Bil su se izmijenjivali u vokalima ovisno tko je napisao stihove. I Šimunić je recitirao Bilovu pjesmu “Poetični Vanzemaljac”.

U One Man Bandi su gostovali i Siniša Kulišić Kule i Josip Zupčić Čole. Kule je čak nešto i pjevao i lupao muhoklopom po mandolini, dok je Čole uvijek upadao kao zamjena ako je netko bio odsutan ili slomljene ruke jer je znao svirati sve pa se tako praktički i ustalio u bendu.

Sastav bi se tako okupio, nešto popio i snimio. Kada se nakupilo dovoljno stvari, Ilja ih je sve skupio na jednu kazetu i to je bio prvi album. U to vrijeme se u hrvatskom undergroundu pogodilo nekoliko značajnih lo-fi projekata pa se slučajno stvorila lo-fi scena. Uz One Man Bandu paralelno su postojali projekti Reactor, Marshmallows, Schmrtz Teatar (kao glazbeni dio samog teatra) i još neki. One Man Banda je bila možda i najpopularnija u tim krugovima, vjerojatno zbog unikatnosti i originalnosti. Na radio stu-dentu im se jedna pjesma dugo vrtila na top listi. Tako da se u Zagrebu One Man Banda doživljavala kao neka vrsta kulta.

Koncerti su bili posebna priča. Bend bi se još i mogao nekako tran-sformirati iz lo-fi u električnu svirku da koncerti nisu bili predekadentni. Još dan danas kruže glasine i citati iz jednog takvog rasula u Paradiseu, Našicama. Ništa drugačije nije bilo niti u Zagrebu na Šumarskom fakultetu.

Relativno kvalitetnije svirke su bile u Donjem Miholjcu, zatim u Gjuri 2 kao predgrupa jednom nizozemskom sastavu i na emisiji “It’s alive” na radio studentu gdje su svirali zajedno s Kukuriku Street (izdanje Kukuriku Street - Gomila, Gomila Laži je upravo iz te emisije).

Poslije se sve nekako razvodnilo i Ilja je kasnije nastavio projekat sa Tomislavom Potnešilom Potnom i Kuletom. Te zabilješke zajedno sa par novih snimljenih stvari s prvom Bandom je Ilja stavio na album “Final An-swer”, malo neprohodniji ali jednako dobar i originalan uradak kojim je Ilja najavio svoje daljnje napredovanje prema avangardnijim projektima kao što su “Toothpic eurotmix” i “Henry Kinasky III”

Slučajni reunion koncert prve postave Bande se dogodio na tulumu u Rimi 2000. godine kada je mali Andjal zavrsio za mikrofonom u ruci i sve otpjevao do kraja (na opce cudjenje banda) jer je Ilja nestao.

Nastup u Paradiseu, 90-te

Kukuriku Street - Iris tomljenović i Antonio Zavada, početak 2000-ih

One Man Banda, Šije Šete 1997. u Paradiseu - Josip Zupčić, Tomislav

Bilandžić, Ivan Šimunić

Siniša Lolić, Ilja Paradžiković, Josip Zupčić u pozadini

One Man Banda - snimanje kompilacije “Let’s R’N’R!” u srednjoj školi 1997.

godine


Članovi: Ilja Parađiković (gitara, vokal) Siniša Lolić (gitara, vokal) Siniša Kulišić (mandolina) Damir Šimunović (bubnjevi, udaraljke, koješta) Tomislav Bilandžić (frula, recitacija, melodika) Ivan Šimunić (bas gitara), Jo-sip Čole Zupčić (rezerva), kasnije Tomislav Potnešil (gitara).

Diskografija:

1. 1997. - Final Answer2. 1998. - Live at Radio Student3. 1999. - Final Answer

Sva 3 izdanja izašla su za Iljinu izdavačku kuću “I mi imamo nezavisni label”, a iako prvi i drugi album imaju identičan naziv, radi se o različitim albumima.

Damir Šimunović, Ivan Šimunić, Siniša Lolić

Miroslav Idol - Miroslav Idol je alter ego Damira Šimunovića Šipca. Legenda kaže kako je to ime vjerojatno prvi izgovorio Šime Zupčić. Šipcu je dugo kolalo u glavi u kojem kontekstu uporabiti to ime koje zvuči kao mu-tant narodnog i rock pjevača (Miroslav Ilić i Billy Idol). Miroslav Idol bi tako bio glavni roker u selu, mitsko biće, glavni frend, baja. Djelovao je u metal bendu “Zlo” u kojem je veličao sebe kao glavnog rokera u selu. To je bilo ismijavanje ljudi koji misle da nisu seljačine jer su rockeri, metalci, pankeri ili bilo što drugo. Uoči predsjedničkih izbora 2000. organizirano je lijepljenje plakata pod geslom: “GLAS IDOLU, GLAS ZA DUŠU.”

Damir Šimunović, Marko Galetić

Ink Loyd - Ink loyd je jamming session Lolića, Nikše i Šimunića kada je Ivan Š. prvi put držao “pravi” bass u rukama, a ne “onu drvenu stepenicu” na kojoj je svirao u One Man Bandi.

Snimka je iz 1996., snimljena na diktafon u sobi Siniše Lolića i svirala se 20-minutna verzija “Careful with That Axe, Eugene” Pink Floyda s vrhun-skim Nikšinim vriskom. Raritet.

Članovi: Siniša Lolić (slide gitara), Hrvoje Nikšić (klavijature), Ivan Šimunić (bass)

Ivan Šimunić

Narcisi - Iako su legendarni Narcisi iz Orahovice, oduvijek su bili usko povezani s našičkom scenom. Kako god, oduvijek su smatrani dijelom scene koja je sredinom devedesetih žarila i palila ovim područjem. Sastav je nastao pocetkom devedesetih godina i nebrojeno puta je mijenjao po-stavu, a stalan je samo vokal i tekstopisac Denis. Glazbeni pravac je u prvoj fazi punk-rock, dok kasnije naginje HC punku. Narcisi su vrlo brzo osvajali publiku diljem Slavonije pa i šire. Oko 1995-e snimaju u Osijeku u studiju pjesmu “Blame” za kompilaciju slavonskih alternativnih sastava koja nikad nije izašla. Split album “Nula bodova” sa osječkim Rangoraksima izdali su davne 1997. godine za našičku etiketu M/F Scum, koju je tada vodio Siniša Lolić, ujedno i gitarist Narcisa u vrijeme kada je album ugledao svjetlo dana. Zvuk je zabilježio stari Šekijev “multitrack recorder” na kazete, i snimka je za ta vremena i jedan pank sasvim zadovoljavajuća s obzirom na minimali-zam opreme i uvjete snimanja. Postava na albumu: Denis Stojković (vokal), Davor Jeger (bas), Nikola Knežević (bubanj) i Siniša Lolić (gitara). Bend su karakterizirali energični i kaotični živi nastupi te za to vrijeme impresivna brzina svirke, a posebno su bili poznati po tome da su rado pozivali publiku da se popne na pozornicu i pjeva s njima, sto je cesto znalo rezultirati pot-punim kaosom na pozornici i situacijama da je vise ljudi bilo na pozornici nego ispred nje, a znalo se i desiti da su svi članovi sastava osim bubanjara znali sići s pozornice jer je na njoj bilo nemoguće svirati zbog gužve i šutke.

Siniša Lolić

One Man Banda - snimanje kompilacije “Let’s R’N’R!”, Šipac, Bilandžić, Lale

(Volner iz Kukuriku Streeta leži)

Na koncertu u Zagrebu na Šumarskom fakultetu 1997. godine - Lale, Šimunić,

Bilandžić, Ilja

Koncert u Rimi 1999. godine - Tomislav Potnešil, Siniša Kulišić Kule na mandolini, Tomislav Bilandžić

Rima 1999. godine - Ivan Šimunić na legendarnom basu kućne izrade, Šipac

i Lale

Mladi Miroslav Idol, 90-te


Katastrofa - najlegendarniji našički pank bend ikada. Zvuča-li su u skladu s imenom i pjevali pjesme o panku, pivu i osobnom ne-zadovoljstvu tadašnjim društvom. Kasnije su promijenili ime prvo u Long Border Punx, a kasnije u Atila Beach Boys. Postavu su činili Vlatko Košturjak (vokal) Dražen Stanković (bas) Marko Bevanda (gitara) Ma-rio Vučković Međa (bubnjevi).

Priča s Međom je zanimljiva, on je iz Duge Međe (otuda i nadimak) i totalna je legenda (Završio PMF u Zagrebu i onda godinama konobario u Bluesu u Orahovici). Katastrofa se jedno vrijeme zvala Long Border Punx, što bi u doslovnom prijevodu na hrvatski značilo - Pankeri iz Duge Međe.

Siniša Lolić

Yanez - Yanez je našički hardcore punk bend formiran 1996. godine kako bi pokazao da svijet ide u krivom smjeru. Bend je nastao kao logički nastavak Katastrofe i Atila Bič Bojsa.

Vlatko Košturjak (vokal), Josip Zupčić (gitara), Dražen Stanković (bas gitara), Srđan Đimoti (bubnjevi, truba). Mario Anđal je također jedno vrije-me svirao bubnjeve.


O-scar - Nekako s proljeća ‘97, dvojica iz 1. pmg-a (Bojan Holiga s gitarom i Antonio Zavada s basom), jedan iz 1.b. opće (Davor Šimunić s gitarom i mikrofonom), i jedan iz zidara (Mario Anđal s bubnjevima) oku-pili su se svirat pank. Ime su dobili po jednom od trojice svojih najvjernijih groupieja...khm, roadieja – Marijanu Matkoviću – Scaru (a možda i nisu, vidi izjave upućenih). Iz istog p.m. miljea su potekli i druga dvojica, Ivan Kne-žević i Darko Dudjak, s tim da je ovaj potonji preuzeo mikrofon od Davora nakon nekih godinu dana, na svirci u Glembayu (Donji Miholjac), u trenu-cima dok je Hrvatska razvaljivala Nizozemce u borbi za broncu. Startna če-tvorka je snimila i demo, s numerama poput „I Know“, “Let’s cum together” i “Krava”. Dolaskom novog vokala, pank-stanje uma sastava prihvaća čistu zajebanciju kao nit vodilju, a bouquet glazbenog izričaja biva obogaćen ska, reggae i dždž-hc primjesama. Tada najpoznatije poskočice i ojkalice bile su „Ciganska (Army sux)“, „Taljige“ – obje snažno politički angažirane (pa pank, baice!), „Reggae“ (zar je stvarno teško bilo smisliti ime za pjesmu), i „Ona iz A“ (ali stvarno, teško). Novi uratci nisu nikad zabilježeni na medij, a danas postoje samo u prepisci bivših članova (-Kako je ono išla melodija za Reggae? -Tara-ta-ta-tara | tara ta-ta tarara… -Točno, sad sam se sjetio). Uz autorske uratke, sastav je, naravno, imao i spreman dijapazon zaslona, koji-ma je prikupljao simpatije publike po koncertima u Osijeku, Virovitici, Ora-hovici, Požegi i Našicama. Samo neki od mnogobrojnih sing-alongova, koji su redovito završavali tako da bi se na binu popelo još 5-6 ljudi i urlalo na mikrofon, bili su Sex&Violence (The Exploited), Generator (Bad Religion), Ska Sucks (Propagandhi), Sarajevo (Atheist Rap), Eat the Meek (NOFX)... Sastav prestaje s radom krajem 2000, nakon što je 75% članova benda otišlo na fakultete. Onih ostalih 25% je pokušalo u nadolazećim godinama napraviti revival, međutim sve je ostalo na jednom jadnom pokušaju probe na kojem se pojavilo samo 50% članova, te se zbog nedostatka kvoruma i političke volje prestalo i pričati više o tome.

Prikupljene izjave:

„Nema se tu šta reć, O-scar je pank, a Alchajmer je stanje uma.“

„A ono... Mora se bend nekak zvati...Nema tu neke teške filozofije oko toga... Šta nabrijati pankeri od svojih 15ak godina mogu smislit.“

„Postoji neki snimak koji smo snimali u tamo nekoj buksi iza Palače Pravde u Zagrebu... Samo nitko ne zna gdje je. Jasno i totalni standard za svaki našički bend.“

Narcisi - snimanje kompilacije “Let’s R’N’R!” (SSIK) 1997. godine

Narcisi u Rimi

Naslovna strana split albuma Nula bodova Narcisa i osječkih Rangoraksa u

izdanju izdavačke kuće M/F Scum


„A svirali smo posvuda... Osijek, Miholjac, Virovitica, Županja, Požega, Orahovica, ĐURDAN... Posvuda...“

„Ne znam, jedno 30-ak koncerata brijem all together.“

Marko Hrčka, Bojan Holiga, Tena Byemkovski

Onlyonija & još jedan - Spin-off projekt planetarno poznatog na-šičkog pank sastava O-scar, sastavljen od 3 člana: Bojan Holiga (bubnjevi), Antonio Zavada (gitara), i Darko Dudjak (vokal). Nastao prvenstveno i je-dino kao produkt alkoholiziranja Ribarom/Matanom/Cvičekom (potrebno zaokružiti, moguće više točnih odgovora), projekt je doživio lo-fi snimak u podrumu Rime. Mogu se izdvojiti „Miš mi je polje popasel“ solaža na gi-tari, i „Jaro, jarane, j..o ti b.g matere“ vokalno nadahnuće. Svirali su i na famoznom Zvučnom Eksperimentu.

Darko Dudjak, Tena Byemkovski

Pekmezom Kruva – još jedan projekt članova O-scara u kojemu su sudjelovali Bojan Holiga, Antonio Zavada i Davor Šimunić pojačani sa Damirom Šimunovićem Šipcem i Josipom Zupčićem Ćosom u želji da se napravi ska punk sastav. Ideja je bila kratkotrajna pa od ovog projekta nema ničega zabilježenog.

Siniša Lolić

Dishwasher - Dish-Crust Punk bend iz Našica. Jedan zapažen na-stup.

Nepoznat izvor/autor

Deadmanjerking - bend za Fucijeve rođendane.


Isztvan Pegezus - shock-core bend. Knez i Skar.


Ja sam optužio Jozefa K. – jedan od bendova osnovanih u svrhu svirki na Fucijevim rođendanima.


Malter – Crust bend.


Sanguine - postava: leech - gitara, protest - bubanj, rale - bass, holza – gitara


Sukrvica - blood-core iz Našica.


Bend AiD - Antonio Zavada i Darko Dudjak u lo-fi uvjetima uz pod-logu nekog ljutog metala izvode a capella verziju “Na rubu šume”, od Man-cea. Izašlo na B strani Kleine Deutsche Grammatik.

Tena Byemkovski

Kemya - Miroslav Filipović (dadaizam). Nekoliko zapaženih kasetnih izdanja od kojih se najviše ističe “Moj Milenij”.


Siniša Lolić - gitarist Narcisa

Katasrofa - nastup na Šije Šete koncertu 1997. godine u Paradiseu - Vlatko

Košturjak Kost, Međa

Dražen Stanković i Kost

Yanez - svirka u Rimi, 90-te


Trouble Bubble - Trouble Bubble je našički bend nastao 1996. go-dine. U to vrijeme u Našicama “biti u bendu” bio je stil života i svi su htjeli imati ekipu za sviranje. Sami su se prozvali B-ligom (thrash) našičke scene 90-ih, i to im je bila nit vodilja i ponos.

Bend su osnovali dugokosi frendovi Vajda, Stanić, Ivan i Bruno te svirali na akustičnim gitarama i kutijama dok se nije uredio podrum za svi-ranje u Rimi. U počecima grupe Ivan je pisao tekstove na koje je Stanić radio glazbu i pjevao. U početnoj postavi su i snimljene dvije pjesme na kompilaciji aktivnih našičkih bendova “Let’s R’n’R!”.

Vajda izlazi iz sastava, ali ostaje njegov najvjerniji fan i na koncerti-ma uvijek prvi povede hedbenganje! Iris je preuzela ritam gitaru, bend je cijelo to vrijeme tražio vokala, ali ga nikad nije uspio naći.

Josip Zupčić na Šiljiš-Piljiš koncertima uskače kao vokal na svim pje-smama osim “Flesh&Blood” koju je jedino Bruno mogao odbrundati.

U pjesmama TB-a se čuju različiti glazbeni utjecaji ovisno o autoru pjesme, od rocka, metala i rock-psihodelije.

Stanić i dalje pjeva, a zvuk sastava postaje sve brži i žešći te do po-sljednjeg koncerta u Danceu 1998. godine bend se pretvorio u bučni i že-stoki skoro metal doživljaj, za koji postoji i snimljeni bootleg “Live in Dance” od desetak izvedenih pjesama.

Na tom koncertu se nakon dugo vremena kao gost pojavio i Josip Zupčić na vokalu za pjesmu “Humpty Dumpty Was a Big Fat Egg!”

Zbog odlaska svih članova benda na fakultete u različite gradove RH, bend je prestao s radom.

Ivan Stanić (gitara/vokal), Hrvoje Vajdička (gitara), Ivan Šimunić (bas), Bruno Vladika (bubnjevi), Iris Tomljenović (gitara/vokal)

Ivan Šimunić

Mjedeni Mjesec - Mjedeni Mjesec je rock band sastavljen oko Saše Sokača koji je radio glazbu na tekstove pjesama svojih prijatelja. Dugo su tražili bubnjara dok se Bruno nije ustalio u bendu. Odsvirali su nekoliko live nastupa na Šiljiš Piljiš koncertima u Paradiseu i kraj dvorca. Dvije pjesme su snimljene na kompilaciji aktivnih našičkih bendova “Let’s R’n’R!”. Priča se da postoji i treća pjesma!

Članovi: Saša Sokač (gitara/vokal) Davor Leš (bas/vokal) Josip Ergo-vić (gitara) Bruno Vladika (bubnjevi)

Ivan Šimunić

Mrtva Priroda - Samir Haj Barakat (vokal), Predrag Maksimović (bubnjevi), Dragan Kumrić (gitara), Goran Kumrić (gitara)


Summer Kitchen - Projekt Nikše, Lesija, Pauka i Slavka - snimano u Lesijevoj ljetnoj kuhinji kraj Zagreba. Nije baš sastav našičke scene, ali Nikšo je bio idejni vođa projekta, a i ostatak ekipe je rodom iz Slavonije.

Ivan Šimunić

Heroes of Might and Magic - Heroes of Might and Magic je projekt Ivana Šimunića i Saše Sokača iz 1997./1998. godine kojem se kasnije pri-družio i Bruno Vladika na bubnjevima.

Početna ideja projekta je bila napraviti autorske “kičaste” fantasy prog-rock pjesme na teme iz poznate PC igrice po kojemu su i uzeli ime.

Yanez - Vlatko Košturjak, Dražen Stanković, Srđan Đimoti, Josip Zupčić

O-Scar - svirka u Paradiseu, 90-te

O-scar - Davor Šimunić u prvom planu

Kemya - naslovnica albuma Moj Milenij


Ivan je pisao dugačke tekstove pjesama fantastične tematike, a Saša je radio svu glazbu, svirao sve instrumente i pjevao. Glazba je bila mix soft i prog rocka s puno gitara. Dok su pjesme stvarane odmah su ih i snimali na PC, instrument po instrument na line-in portu, a za bubnjeve se koristio program na računalu, što je, ako se uzme u obzir da se radio o 1998. godini, bilo tehnički vrlo zahtjevno u kućnoj radinosti.

Kasnije je trio svirao probe u Rimi i dobro se zabavljao. Nažalost Sašin PC se pokvario i izgubile su se digitalne snimke svih snimljenih 5-6 pjesama, a Ivan je sacuvao samo par radnih verzija pjesama snimljenih na diktafon. Raritet. :)

Saša Sokač (vokal/gitara/synth), Ivan Šimunić (bass), Bruno Vladika (bubnjevi).

Ivan Šimunić

Cherry – D’n’B/noiz projekt Antonija Zavade i Marka Hrčke iz 1999. godine.

Oko 7 uvečer, uglavnom radnim danom, u dvorištu Rime se pio crni ribar sa najgorom kolom i kontempliralo se o glazbi, ženama, životu i smrti dok su u podrumu Put na istok imali probu. Nakon što bi se podrum oslo-bodio od duhova prošlosti otvarao se prostor za vinom probuđene patop-sihološke ideje o glazbi i umjetnosti kao ogledalu izopaćenog društva i disharmonije čovjeka i prirode. Uz pomoć Leševog D.I.Y. basa-daske-klade spojene na mitsko Čajavec pojačalo i ostataka palica i činela stvarala se prijeteća zvučna kulisa hipnotične aritmije i katarzične buke. Teme su trajale predugo i nisu završavale dok preko instrumenata nije pala krv. Pa ni onda.

Ostala je nezabilježena jedna javna proba pred omanjom publikom i jedan nastup u Jelenu na kojem je Miroslav Idol preuzeo ulogu bubnjara jer je originalni bubnjar ležao onesviješten negdje u Velimirovcu.

Jedini zvučni zapis postoji na Beneluxovoj unterunderground kom-pilaciji Kleine Deutsche Grammatik. Radi se o dvije pjesme snimljene u sobi kod Pegija u lo-fi maniri. Vedrijeg su duha, odsvirane na akustičnoj gitari, limenom setu bubnjeva Pegijevog starog i sintisajzeru. Temeljene su na snu o vječnoj mladosti i neočekivanoj travanjskoj snježnoj mećavi. Osim toga, kao da nisu ni postojali.

Marko Hrčka

Zlo - Zlo je bend koji je početkon 1999. okupio Siniša Lolić (gita-ra) sa ciljem sviranja crossover glazbe pod utjecajem Helmeta, Snapecasea, SMF-a itd. Sastav su činili i Josip Zupčić Čole (bubnjevi) i Antonio Zavada (bas gitara). Nesuđeni vokal bio je Marko Hrčka koji na žalost nije doprinio pa ga je zamijenio Damir Šimunović Šipac (vokal). Već je na prvoj probi Šipac na te žestoke riffove odgovorio narodnjačkim vokalima i tekstovima u kojima je veličao sebe kao glavnog rokera u selu (pogledaj Miroslav Idol), na opće odobravanje benda i ekipe koja se u velikom broju okupljala u Rimi na probama i vrlo se dobro zabavljala. Valja istaknuti da je na pojedi-nim pjesmama Damir za pjevanje koristio i megafon, što je svakako davalo poseban štih glazbi.

Bend je jednom nastupio uživo u Jelenu (Danas Bacardi). Najveći hitovi su im bili “Bez alata nema zanata”, “Cije ima Avram?”, “Peri gaće” te “Jel se sad dolazi kući pizda ti materija?!?”..Postojao oko godinu i pol dana, a sačuvani su demo snimci sa desetak numera.

Damir Šimunović, Marko Galetić, Siniša Lolić

Gn - Gn je heavy metal cover-bend nastao cca. 1998. godine iz po-trebe da postoji bend koji ce nastupati isključivo na tonskim probama i u pauzama izmedju probi drugih, ozbiljnijih, bendova. Postavu su činili Siniša

Trouble Bubble - snimanje kompilacije “Let’s R’N’R!” u SSIK

Nastup na Šije Šete u Paradiseu 1997. godine, Josip Zupčić uskače na mjesto

vokala

Trouble Bubble na Šije Šete u Paradiseu 1997. godine - Iris Tomljenović i Ivan

Šimunić

Trouble Bubble u Paradiseu, 90-te

Mjedeni Mjesec- Josip Ergović, Davor Leš, Tomislav Bilandžić - snimanje

kompilacije “Lets R’N’R!”


Lolić (gitara), Damir Šimunović (bubnjevi), Josip Zupčić (gitara), Ivan Šimu-nić (bass) i Saša Sokač (vokal). Svirale su se i obrade hitova Iron Maidena i poneka stvar Helloweena uglavnom u prostorijama Rime. Planovi su bili veliki, ali bend nikada nije održao koncert. Bend je ime dobio po zvuku gutanja knedle u grlu (Gn!), a s vremenom je promijenio ime u praktičnije Sotonska Proba Bend.

Ivan Šimunić, Siniša Lolić

Zukunft – zabilježena je jedna stvar izdana na kompilaciji našičkih bendova Kleine Deutsche Gramatik u trajanju od 19 minuta pod imenom „Pluto attack“.


Irwass – projekt Aleksandra Holige.


Fabriq – one man anarcho tribal industrial trance. Još jedan projekt Aleksandra Holige.


Karl Heinz – Projekt Ilje Paradžikovića


Henry Kinasky III – još jedan projekt Ilje Paradžikovića


Fe-M@ils - Počeo s radom 1999. godine u postavi Maria (gitara i vokal), Ana (bas i vokal), Jelena (bubnjevi i vokal), Ančica (klavijatura i vokal), te Kristina i Ljilja (bekvokali). Do danas se sačuvao demo snimak njihovog hita “Markove suze”.


Nezavisni orgazam Tamare Marčetić – eksperiment Antonija Za-vade, zabilježene 2 stvari izdane također na kompilaciji Kleine Deutsche Gramatik.


Ivan Knežević i njegova iritirajuća glazbena linija - zabilježena je jedna stvar ovog tzv. projekta, u trajanju od 27 sekundi pod nazivom “Niz udara gromova za vrijeme presnimavanja Six Packa” a izdana je na kompilaciji našičkih sastava “Kleine deutsche gramatik” pod izdavaštvom “Beneluks Recordsa”.


Krvoločni ubojica konzervi osječkog piva - projekt Antonija Zava-de i Ivana Kneževića Kneza. Glavne su odlike ovog zvučnog eksperimenta bili patološka mržnja prema osječkom pivu čije prazne konzerve su doslov-no mehanički uništavali uz pozadinsku glazbu sa kazetofona te filozofsko propitkivanje granica D.I.Y. kulture tog vremena.


Dust - Noise / Emo-core / natruhe shoegazea i post-punka. Na gita-rijadi su Osijeku skoro dobili batina. Ušli u finale na kojem se nisu pojavili. Snimili su 2 sasvim solidna dema.

Jednom prilikom potjerani s koncerta u Jelenu (Danas Bacardi) gdje su trebali nastupiti kao predgrupa jer su se toliko “prepušili” da nisu znali kako se zovu. :)

Saša Sokač - gitarist i vokal Mjedenog Mjeseca

Mrtva Priroda - nastup u Paradiseu

Karl Heinz - omot albuma Transmission

Henry Kinasky III - cover (omot) za album Outer solution izdavačke kuće

IMNL Records


Damir Šimunović (bubnjevi), Bojan Holiga (bas), Predrag Maksimo-vić (vokal), Dragan Kumrić (gitara), Ivan Stanić (gitara).

Damir Šimunović, Siniša Lolić

Disconnect - još jedan dis-bend koji je ugledao svjetlo podruma Rime i ništa više, okarakteriziran je kao unplugged crust iz Manjih Zdena-ca. Kralježnicu i ekstremitete benda čine Darko Dudjak (čovjek koji pritišće play i stop), kazetofon, Čajavec pojačalo, i kazeta Mancea – Čovjek iz Katan-ge. Posljednji izvođač na zloglasnom Zvučnom Eksperimentu.

Darko Dudjak

Toothpick Eurotmix - Toothpick Eurotmix ambijentalni je gitaristički projekt iza kojeg stoje Ilja Parađiković i Tomislav Potnešil. “I mi imamo ne-zavisni label records” izbacio je “Zvučnu Razglednicu” 2001. godine. Album krasi šest odličnih ambijentalnih pjesama koje su momci sami snimili.


In Between stations - Off projekt ponekih članova sastava Dust. Cilj je bio raditi Lo-fi muziku koju bi svirali u vlakovima na putu za studij na relaciji Našice - Osijek i obrnuto. Diktafonom je snimljena stvar ili 2. Predrag Maksimović (vokal), Sebastijan Reljac (bugarija), Dragan Kumrić (gitara), Damir Šimunović (priručni bubnjevi).


Alzheimer - Alzheimer je instrumentalni psihodelični post-rock eksperiment nastao 2000. godine. Postavu su činili Bojan Holiga (gitara), Siniša Lolić (bas gitara) i Josip Zupčić (bubnjevi). Bend je karakterizirala pobuna protiv glazbene forme. Pjesme nisu imale ustaljenu niti unaprijed dogovorenu strukturu niti imena nego se radilo o riffovima i temama koje su se ponavljale proizvoljno puta i slobodno spajale i isprepletale jedna s drugom, tako da je svako izvođenje bilo unikatno pošto pjesme nikad nisu bile odsvirane na isti način. Sama glazba je bila jednostavna, hipnotička, re-petitivna i bazirala se na beskonačnom jammingu, a plovila je na valovima flangera koji je davao posebnu vibru cijeloj priči.

Nakon nekoliko uspješnih nastupa (Našice, Orahovica), članovi gru-pe uspijevaju namoliti članove Kukuriku Street, koji su u to vrijeme u pro-storijama Gradske glazbe snimali album “Anarhija”, da im dozvole snimiti oko sat vremena materijala pod budnim uhom producenta Hrvoja Nikšića, snimke su vrlo zanimljive i dosad jos nisu službeno izdane, ali se priča da će prije ili kasnije izaći za M/F SCUM Records. Četiri kompozicije ukrašene sampleovima su ipak procurile u javnost pod imenom “The Bastards Have Landed” EP. Bend je postojao oko godinu dana.

Siniša Lolić

Avatar - Metal/HC bend nastao početkom 2000. godine u postavi Mario Radan (bubanj), Siniša Lolić (bass) i Josip Zupčić (gitara). Josip je bio mastermind sastava, autor kompletne glazbe i tekstova. Bend je uvijek ostao na razini projekta. Postoji demo snimka bez vokala pod nazivom “De-mo(n)” s desetak pjesama snimljenih u studiju “Zlatnih struna” u Sušinama. S vremenom se bend stopio s Uthovarom.

Siniša Lolić

Ovi su sastavi i projekti koji se svrstavaju u prvu generaciju našičke alternativne rock scene koji su obilježili 90-te i sam početak 21. stoljeća kada postupno dolazi do razlaza generacije. Centar iz kojega se scena širila bila je nedvojbeno novoosnovana Udruga Rima čiji su prostori poslužili kao inkubator cijele ove sile sastava. Cijelu tu generaciju karakterizira suradnja i

Cover (omot) za Toothpick Eurotmixov album Zvučna razglednica

Plakat za koncert 1997. godine

Logo Alzheimera, design by Čole

Alzheimer - Siniša Lolić i Bojan Holiga, svirka u Rimi


zajedništvo cjelokupne scene i bendova, jer kako se može vidjeti po sastavu članova mnogih bendova, može se primjetiti da su se mnogi likovi često iz-mjenjivali iz benda u bend, mnogi bendovi su imali vrlo slične postave, ako ne i identične. Ta generacija imala je vrlo šarolik spektar bendova kada go-vorimo o žanrovskim podjelama što doprinosi dojmu da se radilo o zaista kreativnoj sceni koja je iscrpno eksperimentirala sa raskošnosti i ogromnim mogućnostima koje nosi rock glazba.

Bogatstvo našičke alternativne rock scene devedesetih

Našička rock scena 90-ih ostavila je dvije zajedničke kompilacije kao vrijedan dokument i rezultat kreativnosti i suradnje bendova te njihovog rada. Davne 1997. godine u višenamjenskoj prostoriji u Srednjoj školi Isido-ra Kršnjavoga osam tada aktivnih bendova u Našicama snimalo je kompila-ciju Let’s R’n’R!. Na kompilaciji su sudjelovali Oprosti, Kukuriku Street, Nar-cisi, One Man Banda, Trouble Bubble, Mjedeni Mjesec, Katastrofa te Mrtva Priroda. Materijal traje preko sat vremena i sadrži 28 pjesama. Producent je bio Siniša Lolić, snimano je uživo na mikestu i Fefovu 586-icu, a rezulta-tom se bas i ne moze pohvaliti tako da kompilacija ima više dokumentarnu nego estetsku vrijednost. Kompilaciju je izdao našički nezavisni label Mo-hawk Records u vlasništvu Vlatka Košturjaka Kosta.

Druga se kompilacija našičkih sastava naziva Kleine Deutsche Gra-matik - na ovoj neobičnoj kompilaciji koju je izdao Benelux Records nalaze se vrlo rijetke snimke raznih projekata koji su nekada postojali u Našicama. Na kompilaciji su se našli sastavi i projekti Alkoholizator, Band AiD, Bojana, Cherry, Fabriq, Fe-m@ils, Irwass, Ivan Knezevic i Njegova Iritirajuca Glazbe-na Linija, Kemya, Krvoločni Ubojica Konzervi Osječkog Piva, Miroslav Idol, Nezavisni Orgazam Tamare Marčetić, Summer Kitchen, Utopia, Zukunft.

Od časopisa potrebno je izdvojiti SSIK – školski list kojega su uređi-vali učenici Srednje škole Isidora Kršnjavog Našice. SSIK je izlazio od počet-ka 2000-ih koji se između ostaloga iscrpno bavio i našičkom alternativnom rock scenom. List je od samih početaka nailazio na otpor i neodobravanje od strane profesora zbog stila i jezika kojm je list pisan te nepoćudnih tema kojime se jedan školski list očito prema stavu profesora i vodstva nije tre-bao baviti. Unatoč pokušajima cenzure, zbog upornosti i volje uredništva, list se uspio održati. Neki od urednika bili su Saša Pul, Ivan Lovošević, Boris Kresoja, Ivan Leš, Vinko Kubica, Marko Falamić, Igor Veldić i drugi. Godine 2011. izlazi zadnji broj SSIK-a zbog manjka interesa učenika škole za uklju-čenje u rad lista.

S obzirom na zajedništvo, suradnju i pozitivnu atmosferu koja je pratila tu našičku scenu, unatoč svim problemima i poteškoćama s kojima su se susretali u gradu, razna događanja organizirala su se na tjednoj bazi. Gotovo su svaki vikend bila organizirana druženja i koncerti pretežno u prostorima Udruge Rima. Najpoznatije su serije koncerata pod nazivom Šiljiš-Piljiš i Šije Šete – zajednički koncerti našičkih sastava održavani u 90-ima. Prvi Šiljiš-Piljiš održan je 1994. godine na igralištu RK „Našice“ (Bivši RK „Partizan“), a serije koncerata Šije Šete organizirane su u podrumu i dvorištu Rime te u Disco Clubu Paradise (Današnji Bricks Restoran).

Kada govorimo o poteškoćama i problemima s kojima se scena su-sretala, najbitnije je naglasiti prvenstveno nedostatak podrške Grada Na-šica. Organizacija koncerata bila je iznimno teška, pa čak često i sustavno onemogućavana. Scena je tada bila opće neprihvaćena. Smatrani su čuda-cima, nasilnicima, dugokosim i opasnim huliganima koji su često bili op-tuživani za nerede u gradu koje je izazavao sasvim netko treći. Nazivani su sotonistima, narkomanima i mnogim drugim atributima koje nije potrebno spominjati. Ipak je „zlatna mladež“ njegovala neku drugu kulturu. S obzi-rom na takvu percepciju javnosti, predrasuda i neutemeljenih optužbi koje su dolazile sa svih strana bilo je zaista teško bilo što organizirati.

Snimanje kompilacije “Lets R’N’R!” odradila je diskografska kuća Mohawk

Records u višenamjenskoj dvorani Srednje Škole Isidora Kršnjavoga Našice

1997. godine

Ekipa sa snimanja - Ivan Šimunić, Damir Šimunović, Marko Hrčka, Bruno Vladika,

Tomislav Bilandžić, Vlatko Košturjak

Ulaznica za koncert Šiljiš-Piljiš 1994. godine

Ivan Šimunić, Vlatko Košturjak, Marko Hrčka u pozadini, Dražen Stanković

Nastup Utopije na koncertu Šiljiš-Piljiš


Unatoč tomu, našička rock scena 90-ih je najkreativnije i najaktivnije razdoblje u povijesti rock glazbe u Našicama. Kao rezultat ili ostavštinu, ta scena ostavila je na desetke sastava raznovrsnoga glazbenog izričaja koji su ostavili na desetke snimljenih albuma, stotine autorskih pjesama te dvije snimljene zajedničke kompilacije što je rezultiralo desecima sati snimljenih video i audio materijala. Nekoliko nezavisnih izdavačkih kuća koje je uvelike pomoglo u snimanju i distribuciji materijala, pravo malo bogatstvo fanzina i jedan časopis (školski list), radio emisiju „Nosači zvuka“ na Radiju Našice te masu zajedničkih koncerata i druženja iza kojih su ostale mnoge priče i na kojima su se rodile brojne legende. To je fenomen koji se nikada prije nije dogodio, a nakon njih ni jedna generacija ga, dok ovo pišemo, nije uspjela barem u toj mjeri ponoviti.

Siniša Lolić: Uloga izdavačke kuće M/F SCUM u razvoju našičke scene

M/F SCUM je mala nezavisna izdavačka kuća (zbog svoje veličine svojedobno nazivana i izdavačkim šatorom) osnovana u Osijeku početkom 1994. godine. Priču započinje Saša Cakić kada licencno izdaje split-kasetu “Dok anđeli spavaju”, na kojoj se nalaze demo snimci njegovog bivšeg sa-stava Mitesers i još jednih novosadskih mladih nada, benda Chronic Infecti-on. Tu kazetu su originalno izdala danas legendarna Tri drugara, nezavisna izdavačka kuća okupljena oko tada još malo poznatog novosadskog benda Atheist Rap. Tih godina nezavisna glazbena scena u Osijeku i Slavoniji do-življava pravu malu renesansu, pojavljuju se mnogi zanimljivi mladi bendovi i rađa se potreba da se te sastave i njihove demo snimke predstave široj javnosti, što i postaje glavni cilj M/F SCUM-a. Cakiću se ubrzo pridružuju Ivan Midžić i Siniša Lolić, koji od jeseni 1993. dolazi studirati u Osijek, te ostaje opčinjen čarobnim svijetom alternativnih demo bendova, amater-ski organiziranih svirki po zadimljenim rupama, šarenih fanzina, DIY (Do It Yourself - uradi sam) izdavaštva, nezavisnih distribucija, rađenja intervjua s prikrivenim izvođačima i individuama itd.

Ta suradnja rezultira prvim M/F SCUM izdanjem, split-kazetom “Ti budan sanjaš”, tada još anonimnih i maloljetnih osječkih punkera Debe-li precjednik, te pirovačkih psihodeličara Violently Happy!. Nakon uspjeha ovog, danas kultnog, prvijenca, entuzijazam raste i uskoro izlazi i drugo iz-danje, promo kazeta osječkih noise-rockera Die Hausers, koji su u to vrijeme bili jedan od atraktivnijih bendova uživo, a uspjeli su i snimiti spot za stvar “Kontrola”, koji se par puta zavrtio i na državnoj televiziji.

Treće kazetno izdanje M/F SCUM-a je kompilacijska kazeta “Prvi ko-rak” s 9 alternativnih bendova, koja je specifična po dvije stvari: zastupljena su 4 novosadska (Mitesers, Provokacija, Nospeedlimit i Atheist Rap) i 5 hrvat-skih (Apatridi, Bad Justice, Bijes zdravog razuma, Debeli precjednik, Frontalni udar i Antitude) bendova, što je jedno od prvih poslijeratnih izdanja (izdana je 1995.) koje uključuju i sastave s “druge strane”, tako simbolično radeći prvi korak prema pomirbi posvađanih susjeda. Druga specifičnost je omot koji je bio potpuno u boji, što je isto bio prvi korak podizanju standarda DIY izdavaštva. Kazeta je doživjela kultni status i danas je pravi raritet.

Nakon što sljedeće izdanje, nikad objavljena split kazeta osječkih bendova Leave i Wrong, propada iz danas zaboravljenih razloga, Cakić se pomalo povlači, a Midžić odlazi studirati u Zagreb, pa M/F SCUM u pot-punosti preuzima Siniša i sjedište seli u Našice. Do kraja 90-ih M/F SCUM izdaje još četiri kazetna izdanja, od kojih svakako valja istaknuti split-kaze-tu osječkih melodičara Rangoraks i orahovačkih punkera Narcisa, nazvana “Nula bodova”, a koju je Siniša sam uspio snimiti posuđenim četverokanal-nim trackerom, producirati, izdati i uz to još svirati i pjevati s oba banda.

Naslovnica prvog broja SSIKa, 2001. godina - u njemu se nalazi interviju sa Kukuriku Streetom te članak o našičkoj

fanzin sceni

Kukuriku Street na koncertu Šije Šete u Paradiseu 1997.

Publika u Paradiseu - Šije Šete

Pozadina albuma Final Answer benda One Man Bande iz 1997. godine u

produkciji IMNL recordsa


U to doba, studijski snimak je bio nedostupan velikoj većini malih i demo bendova, jer su tonski studiji bili rijetki i skupi, a kad bi se i uspjelo nešto snimiti, zvučalo bi ili jako loše (uslijed neuvježbanosti, ograničenog vremena za snimanje i loše opreme) ili bi jednostavno bilo krivo produ-cirano od strane osobe koja uglavnom nije slušala takvu vrstu glazbe ili nije imala znanja/volje potruditi se da snimak zvuči vjerodostojno zvuku benda. Pošto snimanje uz pomoć osobnih računala neće postati dostupno običnim smrtnicima još par godina, uglavnom se snimalo uživo, preko mik-sete pa na kazetofon, a producentskog posla bi se uhvatio bilo tko s malo hrabrosti ili nekakvog iskustva. Zato je kvaliteta snimaka iz tog doba bila uglavnom vrlo loša, ali u to vrijeme to i nije bilo presudno, bilo je bitno ima-ti bilo kakav snimak koji bi sastavu omogućio širenje informacije o svojem postojanju.

Prije nego je CD postao masovno dostupan, nezavisno izdavaštvo je uglavnom koristilo kazete, koje su se presnimavale na kućnim deckovima. To i nije bio toliki problem kada su izdanja bila do stotinu primjeraka, a s vremenom se za veće tiraže išlo u Zagreb, gdje je na periferiji, u industrij-skoj zoni, neki lik imao stroj za umnožavanje kazeta, koji je uz to imao i mogućnost rezanja trake na potrebnu dužinu, tako da nije bilo suvišnog praznog prostora, a i same kazete su bile neobilježene, tako da se dobijao dojam profesionalnosti. I kvaliteta samog snimka je na tim uređajima bila bolja nego što se mogla dobiti upotrebom kućnih deckova.

Uz izdavanje kazeta, M/F SCUM 1994. pokreće i istoimeni fanzin, koji je do 1997. godine doživio četiri broja. Prva dva broja su imala više klasični glazbeni sadržaj (intervjui s demo bendovima, recenzije izdanja i koncerata itd), dok se kasnije fokus odmiče od glazbenih tema i postaje (f)art-zin, svojevrstan eksperiment koji je u potpunosti bio sastavljen od crteža, tekstova, fotografija, pjesama, aforizama i inih vrsta umjetničkog izražavanja svih ljudi iz regije koji su htjeli u projektu sudjelovati. Time je opet dotaknuta bit punka, da nema razlike između izdavača/izvođača/au-tora i konzumenta, odnosno svatko može biti i jedno i drugo, ovisno koliko se želi oko čega aktivirati.

Prodaja kazetnih i fanzinskih izdanja se uglavnom obavljala poštom ili uživo na koncertima, što je svakako doprinosilo izravnom kontaktu i stva-ranju poznanstava i prijateljstava i izravnoj komunikaciji između bendova, izdavača i posjetitelja koncerata, a često su jedni te isti ljudi bili pripadnici sve tri navedene skupine. Izdavači su uz to vrlo često svoja izdanja mijenjali za izdanja nekog drugog nezavisnog izdavača, te je onda svatko mogao lo-kalno uz svoja izdanja distribuirati i tuđa, tako šireći ideje, glazbu i informa-cije o sastavima, koncertima i festivalima. U doba prije interneta i e-maila to je bio i jedini način da se sazna i čuje nešto novo.

Poradi gore rečenog, M/F SCUM se sredinom 90-ih uz izdavačku djelatnost počinje baviti i distribucijom izdanja drugih nezavisnih izdavač-kih kuća iz zemlje, ali i inozemstva, s kojima mijenja svoja izdanja. To re-zultira posebno dobrom suradnjom sa češkim Day After Records, koji tih godina izdaju uratke nekim kultnim bendovima koji su i danas rado slušani (Kriticka Situace, Lvmen, Ember, Lifetime), a surađuje i s francuskim Sanjam Records, te mnogim domaćim izdavačima, npr. kutinskim HCM, požeškim Dirty Old Records i zagrebačkim Carrot Productions.

Uz sve to, M/F SCUM se bavi i (su)organizacijom koncerata u Naši-cama te promovira sve, od manjih lokalnih demo bendova, preko domaćih perspektivnih bendova u usponu (Chang Ffos, Analena, Mikrofonija, Cog, Debeli precjednik, Loš primjer i ostatak PŽ scene) do stranih imena (Lvmen, Sunshine, GNU). Prostor za svirku je oduvijek bio problem, no sredinom 90-ih Lolić i Holiga uspijevaju natjerati vlasnika kultne birtije “Jelen” na su-radnju, čime se na korištenje dobiva prostor u kojem su održani neki od

Kukuriku Street - album Cigla iz 1997.; mini revoluciju predstavio je printer u

boji

Naslovnica 4. broja fanzina M/F Scum, 1997. godina


legendarnijih našičkih koncerata tog vremena. U soc-realistički štih same birtije odlično su se uklapali bilijar, WC čučavac te stol za kojim je ekipa starijih posjetitelja cijelu večer kartala belu neometana koncertnom bukom i gomilom pijanih šarenih punkera obraza i ušesa probodenih zihericama. Pozornice i razglasa nije bilo. Uz “Jelen”, najčešće se sviralo u dvorištu i podrumu Rime, a tu i tamo se zasviralo i u “Paradise”-u, pogotovo krajem 90-ih kad je prostor dobio konkurenciju i vlasnici nisu bili toliko bahati i izbirljivi glede klijentele kao ranije.

Sve ovo je dakako ostavilo utjecaj na lokalnu scenu, tako da do dru-ge polovice 90-ih već imamo gomilu demo bendova, fanzina, strip-fan-zin ŠkaRT i nekoliko nezavisnih izdavačkih kuća (Mohawk Productions, I mi imamo nezavisni label, Benelux Records) te manje-više redovne svirke. Sam Lolić svira i u kamari raznih bendova, od kojih valja spomenuti one s kojima je nešto snimio i izdao: Drlog, One Man Banda, Kukuriku Street, Alzheimer (svi Našice), Loš Primjer, Antitude (Požega) te Narcisi (Orahovica).

Iz tog doba vrijedi spomenuti i emisiju na Radio Našicama pod ime-nom “Nosači zvuka”, koju su vodili Miroslav Filipović, Aleksandar Holiga, Šime Zupčič i Siniša Lolić. Emisija je bila prilično slušana, emitirana je ne-djeljom i služila je širenju malo drugačije glazbe i ideja. Bilo je tu i dovođe-nje raznih manje ili više tajanstvenih gostiju u studio, telefonski intervjui s izvođačima, nagradne igre u kojima su dijeljene kazetne kompilacije demo bendova, akustični nastupi uživo i još koješta. Ali kako sve što je lijepo, krat-ko traje, tako je i ova emisija neslavno završila svoje postojanje nesretnim spletom okolnosti.

Poslije 2001. dolazi do svojevrsnog zasićenja i izdavaštvo pomalo pada u hibernaciju, iako M/F SCUM ostaje aktivan i dalje, povremeno or-ganizirajući koncerte, promovirajući mlade bendove ili sudjelujući u radu nekih od njih. Ipak, desetak godina kasnije, M/F SCUM ustaje kao feniks iz pepela i 2012. godine izdaje svoje osmo izdanje, CD našičkog punk sastava Drlog, a 2015. i CD benda Go Run Donkey Hot!, te tako nastavlja gdje je stao, prilagodivši se novim medijima i vremenima. Priča traje i dalje, a u planu su i neka nova izdanja...

Diskografija:

• MF#1 Ti budan sanjaš - split kazeta: Debeli Precjednik (OS)/Violently Happy! (VU), godina izdanja: 1994.

• MF#2 Promo tape –kazeta: Die Hausers (OS), godina izdanja: 1994.

• MF#3 Prvi korak - kompilacijska kazeta, godina izdanja: 1995.

• MF#4 Bića sa slika – kazeta: Bića sa slika (Murter), godina izdanja: 1996.

• MF#5 Zajedno smo jači - split kazeta: Flaster of Disaster/SCUD (oba Karlovac), godina izdanja: 1996.

• MF#6 Nula bodova - split kazeta: Rangoraks (OS)/Narcisi (Orahovica/NA), godina izdanja: 1997.

• MF#7 B.M.K. Nikola Tesla – kazeta: AB Nekultura (Županja), godina izdanja: 1998.

• MF#8 Nahonji! – CD: Drlog (NA), godina izdanja: 2012.

• MF#9 Summerth – CD: Go Run Donkey Hot! (NA), godina izdanja: 2015.

“Nosači zvuka” u eteru

Redakcija radio emisije “Nosači zvuka” u prostorima Radija Našice


Aleksandar Holiga: Sjećaš li se onoga kad je sve bilo moguće? Kukuriku street i NA-scena 1990-ih

Danas više ne znam jesu li Našice u ono doba bile potpuno drugačiji grad ili sam ih možda tek gledao drugačijim, mlađim očima. Zapravo i ne znam kakav je to grad danas, jer se vrlo rijetko u njega vraćam – a i kad dođem, osjećam se nelagodno već i na putu autom od kuće do groblja. Kad u nekom trenutku shvatiš da se više užasavaš susreta s licima i mjestima koja su ti jednom nešto značila nego što te pojedina među njima mogu razveseliti, onda to više nije tvoj grad.

Možda je istina da smo najbolji i najjači s 18, jer tad nam još sve izgleda moguće. Ono u što sam, međutim, uvjeren je da su 18-godišnjaci – plus i minus nekoliko godina – uvijek bili ono najbolje u Našicama. Kasnije mnogi od njih definitivno odu i prestanu se vraćati, drugi ostanu zato što misle da nemaju izbora ili su se odlučili prilagoditi, što nisu morali sve do početka svog ‘odraslog’ života. Nakon nekog vremena ni jedni ni drugi više nisu ‘oni’ ljudi iz doba kad je sve bilo moguće; ako i nemaju realnih ograni-čenja, stvore ih u vlastitim glavama. A time ni grad iz subjektivne perspekti-ve (drugačija ne može biti – jer nismo objekti, nego subjekti) više nije ‘onaj’.

Tri su stvari bitne da bismo mogli pričati o glazbenoj ‘sceni’ u nekom malom gradu. Treba postojati prostor otvoren da primi one koji žele doći, cirkulirati i okušati se u stvaranju zvukova, bez obzira na to koliko (ne) znali svirati i koliko vlastite opreme (ne) imali. Potrebno je mjesto na koje će veći dio njih izlaziti, piti, skakati, voljeti se ili samo stajati/sjediti sa strane i razmjenjivati znalačke komentare; takvo mjesto na kojem će se barem povremeno pustiti i nešto od glazbe koju vole i na kojem će moći odsvirati neke od svojih prvih koncerata. Ali najbitnije je da postoje ljudi, dovoljan broj nadarenih i inteligentnih mladića i djevojaka koji će tu scenu izgraditi – sviranjem, organiziranjem događanja, podrškom.

Prva bitna stvar za moju generaciju zbila se 1994., ali trebale su proći još dvije godine prije nego što su se stvorile pretpostavke za scenu. Tada se u Našicama nije događalo ništa na glazbenom planu. Godinama nije bilo nikakvih bendova i znali smo tek za priče o nekakvim davnim hipici-ma i rockerima, prošarane bizarnim anegdotama poput one o tipu koji se simbolički ostavio svirke tako što je bas gitarom promiješao čobanac. Sve nam se to činilo vjerojatno još puno dalje nego što se današnjoj generaciji čine naše priče, jer nije bilo interneta niti bilo kakvog pisanog ili snimljenog traga za koji smo znali. Arheologija. Istina, postojao je imaginarni speed metal sastav Egzekutor, kojemu sam osobno još kao osnovnoškolac pisao psihopatološke tekstove. Ono, klasika: vampiri, pakao, kill, death, smrt, zlo. Međutim, koliko mi je poznato, nijedan od četvorice članova nije niti znao svirati niti je posjedovao ikakav instrument – iako je jedan od njih danas basist dosta uspješnog švedskog punk rock benda. Navodno je postojao i bend Mrtvačnica iz Brezika, ali o toj legendi ne mogu osobno posvjedočiti.

Koncerti su u tim prvim poratnim godinama također bili gotovo pa stran pojam. Odlazili smo u Slatinu: u tamošnjem su Vatrogasnom domu svirali Hladno pivo i KUD Idijoti, ondje smo upoznavali punkere iz drugih gradova. Ponajprije iz Požege, gdje je već u to vrijeme niknula hardcore sce-na. Nešto se počelo naslućivati, jer do koju godinu ranije su na širem našič-kom području postojala dva punkera koje su svi znali te desetak metalaca. Naravno, u to je vrijeme globalno buknuo grunge, donijevši sa sobom neku novu slobodu i eklektičnost, a to je ostavilo traga na većini nas. Ljudi su se počeli drugačije oblačiti i ponašati, proširio im se ukus i shvaćanje glazbe; izmiješali su se punkeri, metalci i oni kojima su Doorsi bili kraj svijeta; po prvi put je takozvanu ‘alternativu’, to jest sastave kao što su Sonic Youth i Dinosaur Jr, u Našicama slušalo više od dva-tri čovjeka.


I tako je do 1994. pokrenuto par bendova na potezu Našice-Đurđe-novac-Orahovica.

Moje je sviračko umijeće bilo, blago rečeno, katastrofalno (kasnije sam naučio nešto bolje, ali ne puno). Nikad nisam bio jedan od onih tipova koji bi ljeti na plaži ili u parku uz akustaru krivili more i pisali pismo sta-rom prijatelju svom; znao sam odsvirati rif iz ‘Smoke on the Water’ i možda onako otprilike još 3-4 pjesme Nirvane i Exploiteda, a i to vam već lažem. Ali to nije bilo važno, jer u startu smo odlučili da ćemo svirati isključivo vlastite stvari; izraziti se, ne reproducirati. Tako je nastala Utopia, moj prvi bend.

Volner je bio osebujan lik koji je slušao mahom staru muziku te no-sio bakine veste i prije nego što ih je Kurt Cobain uveo u modu. Svirati je naučio u tamburašima, u Lisinskom. On i ja bili smo maturanti, dok je osta-tak sastava bio dvije godine mlađi. Šipac je svoje vještine izbrusio u limenoj glazbi, svirajući koračnice na gradskim svečanostima i na sprovodima onaj tuš kad povorka krene i začuju se prvi jecaji. Bio je pod utjecajem Iron Mai-dena i grupe Therapy?; Šime je u nešto puhao u tom orkestru, ali je želio biti pjevač, očaran Pearl Jamom prije nego što je počeo gajiti nezdravu opsesiju Mikeom Pattonom.

Ono što smo svirali, vježbajući u prostorijama Gradske glazbe u dvorcu, uglavnom je zvučalo nemoguće kilavo i po tadašnjim i po svim drugim standardima. Ipak, nešto nam se dogodilo u tim večerima – negdje između priča i pjesama o tinejdžerskim ljubavnim dramama te otkrivanja distorzije (one narančaste Bossove!), počeli smo neobuzdano maštati i do-živjeli neko intimno, unutarnje oslobađanje. Imali smo pet-šest pjesama, poneka je preživjela i do kasnijih inkarnacija bend(ov)a.

U lipnju 1994. došao je konačno i taj dan: Šiljiš-Piljiš. Koncert koje-mu sam, ako se dobro sjećam, ja dao ime (po magičnim riječima iz Štrum-pfova: „Šiljiš-piljiš, duše-zloduše“) i koji smo sami organizirali uz logističku pomoć mog pokojnog oca. Nikad mi nije rekao kakav je osjećaj bio gledati me u crvenoj odori Gradske glazbe i trapericama zakrpanih cvjetnim uzor-cima koje sam izrezao iz navlake za jastuke i pričvrstio zihericama, kako se u mikrofon derem: „Vražja mater! Vražja mater!“, dok u prvom redu slatinski punkeri netom pirsanih obraza (za neke od nas, u to je vrijeme prosječni ve-černji izlazak uključivao bušenje ušiju zihericom – ovi dečki su samo odlučili otići korak dalje) plešu pogo i povraćaju. Volner se, pak, drao: „Zato danas s delfinima ratujemo!“ (nije to bilo spontano, takvi su bili tekstovi pjesama), dok je u prvom redu sve s udivljenjem pratio Nikšo – momak s Beatles fri-zurom i pončom skrojenim od jutene vreće za krumpire.

I’m not making this up, bitches. That is how we rolled. Taj će momak kasnije postati ključni član našeg novog benda.

Osim Utopije, na Šiljiš-Piljišu su nastupili još Acvilla (grunge, uvjetno rečeno), Chaos (punk-metal-ovo-ono), orahovački Narcisi (punk), đurđeno-vačka Nezavisna Činela (punk; njihov basist, legendarni Raga, tada je drugi put u životu držao instrument u ruci i uglavnom je to radio – držao ga) i, kao gosti iz Osijeka, mladi bend za koji nitko nije bio čuo, ali je navodno bio dobar. Zvao se Debeli precjednik. Sviralo se na betonskom igralištu ruko-metnog kluba i to na pojačalima, razglasa nije bilo. Koliko je grad bio željan takvih događanja najbolje govori podatak o oko 700 prodanih ulaznica.

Za Volnera i mene, ta je subota simbolički označila kraj nečega – mogli bismo to patetično nazvati djetinjstvom. U petak prije nje bio je za-dnji dan škole, a navečer maturalna večer. Upisali smo faks u Zagrebu i otišli.

Vratili smo se dva ljeta kasnije, otuđeni i prebrijani studenti. Šime i Šipac već su imali svoj novi bend, Oprosti, a mi smo (doduše, oni su – Nikšo, Volner i Šipac, ja sam u to vrijeme tražio sebe po Rumunjskoj i, gle čuda, nisam se našao…) osnovali Kukuriku Street. Nazvan po Pijetlovoj šet-


nji, narodskom imenu za ulicu u kojoj smo živjeli Volner i ja, a Nikšo i Šipac odmah pored – u Siroticama. Ubrzo nam se pridružila još jedna stanovnica Sirotica, Iris.

Uslijedilo je – ajmo to tako reći – zlatno doba našičke scene. Imali smo prostor za probe (‘Rimu’), prostor za druženje i izlaske (Disco bar ‘Para-dise’, ne znam kako se danas zove i postoji li uopće), a broj ljudi i bendova koji su se vrtjeli stalno je rastao: između ostalih, Trouble Bubble, Katastrofa (kasnije Atila Bič Bojs), Mjedeni mjesec, Dust, O-Scar i tako dalje, dodajte one koje sam zaboravio. Bili su i fanzini – između ostalih, meni omiljeni Roargh i Škart te najoriginalniji, Šimetov Ne mogu vjerovat!. Još i danas imam rođendanski poklon, jedini primjerak njegovog limited editiona koji je objavljen na – čekiću. Neko smo vrijeme imali i svoju emisiju na Radiju Našice. Sve dok nismo ugostili lika po imenu Parac, koji je izdavao fanzin Necrophagia i pustio pjesmu Dark Funerala s albuma ‘Teach Children To Worship Satan’, a neki su klinci tu večer prevrnuli križ-dva na našičkom groblju.

Sve je izgledalo moguće. Na koncerte smo dovlačili harmoniku i ko-mad lima s kojim smo rondali, završavali smo ih s feedbackom u terci, svirali obradu kancone ‘L’Italiano (Lasciate mi cantare)’. I bili smo dobri. Kukuriku street je isprva svirao neku mješavinu gitarskog popa, punka, noisea, psiho-delije i partizanskih pjesama. Oprosti je bio usviraniji i popularniji od svih: ‘Murmur’, ‘Die Lorelei’, ‘Mrak u mojoj sobi’, sipali su mikropop hit za mikoro-pop hitom, a Našičani i Našičanke su to slušali. U to se vrijeme glas o sceni pronio i do Zagreba, gdje je magazin Nomad pokrivao i najopskurnije pro-jekte tipa Kemya, Fabriq te kompilaciju Kleine Deutsche Gramatik, sa zvi-jezdama poput Isztvana Pegezusa i Krvoločnog ubojice konzervi Osječkog piva. Nomad je lansirao i frazu „incestuozna i opresivno neglamurozna na-šička scena“. Nomad je i titulu ‘hrvatske Nirvane’ dodijelio One Man Bandi.

One Man Banda. Nešto neponovljivo, nepatvoreno, briljantno. Sob-ni projekt nekolicine ljudi (Ilja, Lolić, Šipac, Šimunić, Bill…) koji je iznjedrio nevjerojatno snažne pjesme i uvijek bio nešto drugo. Oprosti je bio bend koji je, više od svih, definirao što su Našice u tom trenutku bile; Kukuriku Street je stekao kultni status u Zagrebu i mjestimično drugdje; One Man Banda je pala s Marsa i počastila Zemljane svojim djelovanjem.

U duhu lo-fi izdavaštva, OMB je za đurđenovački I mi imamo ne-zavisni label records izdala kasetu „The Final Answer“. Kukuriku Street je uslijedio s demo-kasetom „Cigla“ – A-strana je snimljena na jednom probi u Zagrebu, a B-stranu su činili lo-fi i live snimci te raznorazna druga buka. Jedni i drugi poharali su demo top listu zagrebačkog Radio Studenta i jed-no je razdoblje kulminiralo zajedničkim koncertom uživo u programu te ra-dio postaje. Naš materijal kasnije je objavljen, opet na kaseti, pod imenom ‘Gomila gomila laži’.

Nastao je period smirivanja, smjene generacija i raznih međuljud-skih drama koje se događaju kad ne želiš odrasti, a tjeraju te. Kukuriku street prošao je kroz neke prijelazne faze i u jednoj takvoj snimio demo „Unser Land“ – bilo je to doba kad smo autorski „sazrijevali“, ako se to može tako reći, kao i ono kad smo počeli eksperimentirati s upotrebom kratko-valnog radija, klavijatura i klarineta.

A onda je došlo ljeto 2000. i novi početak. Našička scena kao takva više nije bila realna stvar – ljudi su otišli, sastavi se raspali ili pregrupira-li, nije to više bilo to. Kukuriku je već praktično bio zagrebački bend, dio priče o novom underground senzibilitetu s karlovačkim bendovima Vivian Girls i Galax 54, zaprešićkim Plazmatickom i još nekima. Svoj zadnji našički koncert održali smo nekih šest mjeseci ranije u cafe baru ‹Jelen› (sjećam ga se najviše po tome što smo, bez prethodnog dogovora, na bis odsvirali ‘Ro-ads’ or Portsisheada). Zabarikadirali smo se na nekoliko tjedana u dvorac, opet u Gradsku glazbu, pa snimili promo-CD ‘Anarhija’.


Još jednom, idućeg ljeta, vratili smo se na isto mjesto i snimili novi CD nazvan ‘Rat je završen’; u međuvremenu, radili smo glazbu za predstavu ‘Sudnji dan’ redatelja Maria Kovača u zagrebačkom Teatru &TD. Svirali smo praktično na svim relevantnim mjestima na kojima se u to doba u Zagre-bu moglo svirati – u Močvari tri puta, ako se ne varam. Čak i u Aquariusu, gdje nam se pridružio talentirani i u međuvremenu tragično preminuli VJ Marko Čaklović. Svirali smo jednom u Bujama, stage je bio na mjestu gdje je u tom trenutku završavala gradnja ‘Istarskog ipsilona’ – Chang Ffos, Mar-shmallows i mi spavali smo u potkrovlju Gradske vijećnice na ukupno če-tiri madraca. U jednom natjecanju koje je organizirala Močvara, pobijedili smo u konkurenciji 80-ak bendova iz cijele Hrvatske, taj nam je koncert bio možda najbolji ikad.

Svirali smo u Novom Sadu, na prvom Exitu na Petrovaradinskoj tvr-đavi, kao jedan od prvih hrvatskih sastava u Srbiji poslije rata – te smo večeri bili headlineri na drugom po veličini stageu festivala, pred nekih 1.500-2.000 ljudi, dali smo šest intervjua te večeri, a Nikšo je bijeli Merce-des zagrebačkih registracija držao parkiranim nasred tvrđave.

U međuvremenu, naš se bend pretvorio u sedmoglavo čudovište i svaka je glava vukla na svoju stranu. Bio je tu DJ Al sa svojim old-scho-ol skrečanjem i turntableima te klasično obrazovani klarinetist Krajo; Tuna, nekoć u O-Scaru, zamijenio je Volnera na bas gitari. Pred kraj je i Iris po-čela svirati gitaru, ja sam i dalje prčkao nešto svoje, palio i gasio distorzije i druge efekte; Nikšo (i mi s njim) je na koncerte vukao sedam različitih analognih klavijatura i na pozornici se doimao kao da je za komandnim mostom Enterprisea; imali smo i neku primitivnu ritam mašinu, vocoder, vražju mater… Zaratili smo s delfinima. I ne samo s njima.

Sve to više nije imalo puno veze s Našicama, osim što smo svi bili iz tog grada, a troje od nas još uvijek je ondje živjelo. Probe – kad ih je uop-će bilo, dan-dva prije koncerata, održavali smo u Zagrebu. Pred kraj smo napravili i još neke nove stvari, za koje mi je jako žao da ih nismo snimili. Ali nije više bilo sile koja nas je mogla držati zajedno: s godinama i odrasta-njem, svakoga je dohvatio njegov život.

Glupo je reći kako danas znam da smo mogli puno više, samo da smo htjeli. Znao sam to i tada. Svi smo to znali. Doživjeli smo to ‘više’ u puno navrata na probama, snimanjima i koncertima kad nam se, svima za-jedno, ‘nešto’ dogodilo. Prestali smo se vraćati – ne, prestali smo se željeti vraćati. Ako i nije bilo realnih ograničenja, stvorili smo ih u svojim glavama. Jedne subote, između loše odrađenog koncerta u Požegi i zakazanog u Županji, s perspektivom ljetne internacionalne mini-turneje, raspali smo se na istom mjestu gdje je sve počelo: u Gradskoj glazbi, u dvorcu. Baš smo se doslovno raspali, urušili.

Nikšo je kasnije svirao sa Šumskim, Tenom Novak, danas sa Šumo-vima protiv valova. Šipac je vidio svijeta s noise bendom Joe 4, u kojem je dugo svirao i Tuna. Ja sam kratko bio član Marshmallowsa, kasnije s Tunom i bubnjarkom Lucijom nešto čačkao s projektom Brigade – jedini koncert koji smo održali bio je onaj u ‘Paradiseu’ (ili kako se već zove), a pridružio nam se tad i Krajo, iako je večer ranije prvi put čuo stvari.

Sretni smo – ili ne. Ali više se ne vraćamo. Možda koji put fizički, ali mentalno ne – nemamo više kontakta s današnjim 18-godišnjacima i onim malo starijima. A oni su najbolji i najjači u ovom gradu, uvijek su bili. Jedino oni se ne moraju prilagođavati i samo je njima još uvijek sve moguće.

46

POVRATAK NA SCENU NAŠIČKIH ROCK SASTAVA I GLAZBENIKA

IZ SEDAMDESETIH I OSAMDESETIH GODINA – DORA, PUT NA ISTOK, COOKIE

Devedesete će označiti i povratak na scenu nekih našičkih rock sa-stava i glazbenika iz 70-ih i 80-ih godina.

Dora Band

Godine 1990. povratkom članova grupe Jet set u rodno mjesto po-novo se okupljaju, ali ovaj put pod nazivom Dora. Članovi su Boris Vuk (bubnjevi), Vitomir Turalija (gitara i vokal), Siniša Kajgana (bas gitara), Darko Silađi (gitara, prateći vokal). Okupljaju se jednostavno radi zabave i ljubavi prema rock glazbi, a što se tiče utjecaja, oni su kao i na samim po-čecima – jugoslavenski novi val i svjetska rock scena 70-ih i 80-ih godina.

Ubrzo nakon formiranja grupe počinje rat pa Dora sudjeluje na hu-manitarnim događanjima i dobrotvornim koncertima u Našicama i okolici gdje se prikupljala sredstva za obitelji iz najugroženijih područja pogođena ratom. Najteže ratne godine isto tako donijele su i vojnu mobilizaciju čla-nova sastava. Rat je sam po sebi gušio društvena događanja tako da je i on bio još jedna otežana okolnost za organizaciju rock koncerata u gradu, gradu koji je i u ratno vrijeme bio pun mjesta za izlazak gdje se uvelike njegovala narodnjačka glazba i turbo folk.

Od samih početaka grupa Dora probe organizira u prostorima Osnovne glazbene škole Dore Pejačević smještene u Dvorcu Marka Peja-čevića, s obzirom da u to vrijeme rock scene nije bilo, prostora za vježbanje jednostavno nije bilo kao što ima danas, pa se grupa morala oslanjati na dobru volju našičkih glazbenih i kulturnih djelatnika poput Daniela Koprija koji im je ustupio prostore za vježbanje u prostorima Malog Dvorca.

Probe su također održavali i u prostorijama KUD Lisinski zahvalju-jući Leonu Majeru i Editi Beker. Tadašnja uprava KUD-a Lisinski i njegovi djelatnici uvijek su bili podrška sastavu u njihovom radu.

U prvoj polovici 90-ih djelovao je Klub mladih Ivo Lola Ribar koji je u u središnjem dijelu Malog Dvorca organizirao nastupe raznih glazbenika, a nastupi su bili isključivo na volonterskoj bazi. Naplaćivao se ulaz, moglo se kupiti i piće, a često su nastupali razni DJ-evi, rock sastavi iz drugih mje-sta i gradova.

Kako nije bilo puno prilika za nastupe rock sastava u Našicama u to ratno i postratno vrijeme, bilo kakav je prostor za nastupe bio dobar. Vodi-telj Hotela “Park” ponudio je prostor za svirke i koncerte unutar hotela i na maloj pozornici na terasi hotela. Iako je netipičan ambijent za rock svirke, prvi, možemo uvjetno reći veći koncerti održavali su se unutar hotela.

Godine 1991. u sastav ulazi Zvonimir Jurčević koji zauzima mjesto na klavijaturama. Pri smirivanju ratnih događanja tijekom 1992. i 1993. go-dine Dora Band počinje aktivnije djelovati. U to vrijeme više nije bio običaj „žicati“ instrumente što je bila gotovo tradicija posebice tijekom 60-ih i 70-ih godina, tako da vrlo brzo kreću u ulaganje u vlastitu opremu i instru-mente.

U drugoj polovici 90-ih godina nakon završetka rata Grad Našice počinje s ozbiljnijim organizacijama raznih kulturnih i društvenih događaja poput Dana Grada, Dana pobjede nad tzv. JNA, Našičke ljetne noći i druge

Dora - Zvonimir Jurčević, Darko Silađi, Boris Vuk u pozadini, Vitomir Turalija,

Siniša Kajgana

Nastup Dore u Hotelu “Park” sredinom 90-ih

Proba Dore, 2004. godina

Svirka u Dublin’s Pubu 2008. godine


manifestacije, te općenito glazbenih koncerata koji su se održavali viken-dima na brojnim lokacijama u gradu. Na tim manifestacijama i koncertima Dora Band i mnoge druge grupe održavat će česte svirke.

Godine 1998. zbog poslovnih obaveza grupu napušta Boris Vuk, a na mjesto bubnjara dolazi Damir Šimunović Šipac. Iako su od samih po-četaka djelovali neprekidno, 2000. godine Dora je kao sastav u potpunosti zaživio. Probe su redovito održavane, a nastupi su bili vrlo česti, u pravilu skoro svakim vikendom. U to vrijeme sastav odlučuje da više neće svirati domaće stvari, već prelaze na isključivo strani repertoar.

Godine 2004. Šipac odlazi u Zagreb pa gubi mogućnost aktivnoga sviranja, a na ponovo upražnjeno mjesto bubnjara 2006. dolazi Andreas Komloši.

Dana 7. ožujka 2013. godine Dora je dobitnik Fender Music Awar-ds 2013. za izniman doprinos hrvatskoj rock glazbi. Nagrade u raznim ka-tegorijama na Fender Music Awards osvajali su primjerice Opća Opasnost, Off Duty, Gužva u 16-ercu i mnogi drugi.

Dora je jedan od najaktivnijih našičkih rock grupa. Kao što je već rečeno, aktivni su bez prestanka od svojega osnutka 1990. godine, često nastupaju na brojnim gradskim događanjima i koncertima, nastupaju i kao predgrupe poznatim hrvatskim rock sastavima koji dolaze u grad, a nerijet-ko odrađuju nastupe u drugim mjestima.

Izvor: Darko Silađi

Veterani našičkog rocka i Put na istok

Godine 1997. Ivan Bandić Kifla pod utjecajem mlade gradske rock scene te euforijom i atmosferom koja je vladala u gradu pokušava okupiti staru generaciju našičkih rockera. Iako je nailazio na otpor i skepsu tih tada već 40-godišnjaka, ipak ih uspjeva motivirati i dokazati da imaju još toga za pokazati.

U podrumu Rime okupila se ekipa: Zvonimir Hajek (solo gitara), Dra-žen Udovčić (vokal), Boris Seničanin (gitara), Zoran Vlajnić Ales (bubnjevi), Ivan Bandić Kifla (bas gitara) pod simboličkim imenom Veterani našičkog rocka. Neki od njih nisu aktivno svirali 10 i više godina, no vrlo brzo su uzevši svoje stare instrumente u ruke, pohvatali konce. Kasnije Alesa na bubnjevima mijenja Eduard Kiš.

Svoj premijerni nastup ostvaruju na jednom od ljetnih našičkih kon-cerata 1997. godine na pozornici pokraj dvorca, zajedno sa još par našičkih sastava. Nakon toga nastupaju još nekoliko puta u raznim prostorima u gradu, od kojih izdvajamo nastup u Domu Kulture pred kraj 1997. godine.

U međuvremenu se spontano stvorila ideja, opet na inicijativu i utjecaj Kifle, za ponovo okupljanje grupe Put na istok. Također u podru-mu Rime, okupljaju se Zvonimir Hajek (solo gitara), Eduard Kiš (bubnjevi), Ivan Bandić (bas gitara) i Dražen Udovčić (vokal). Nedugo nakon okuplja-nja, Dražena na mjestu vokala mijenja Saša Sokač, koji uvodi klavijature u sastav. Od kraja 1997. pa nadalje Put na istok nastupat će na tjednoj bazi u Našicama i diljem regije.

Put na istok je dobio status kultnog i pomalo legendarnog sastava koji je svugdje bio rado viđeni gost. U narednim godinama kostur sastava činit će originalna trojka (Frola, Kifla, Edo), dok će se mnoga lica izmjenji-vati na mjestu vokala, klavijature ili prateće gitare. Kroz grupu u narednih nekoliko godina protutnjat će brojni glazbenici: Dubravko Hunjet, Bojana Husnjak (djevojačko prezime Bortek), Jura Malek te mnogi drugi poznati i nepoznati.

Godine 2003. Hajek napušta sastav iz osobnih razloga te kako bi se posvetio drugim glazbenim projektima. Unatoč odlasku prve gitare sastav

Osječki Gradski radio u suradnji s Fender Mega Muzikom i Hrvatskom glazbenom Unijom od 2007. svake godine organizira dodjelu nagrada

Fender Music Awards

Nastup Dore na Fender music Awardsu 2013. u Old Bridge Pubu u Osijeku

Dodjela nagrade za izniman doprinos hrvatskoj rock glazbi

Veterani našičkog rocka - nastup u Domu Kulture 1997. godine


nastavlja s intenzivnim radom, na mjesto prve gitare dolazi Renato Hr-kać te grupa nastavlja redovito održavati brojne koncerte u Našicama te u mnogim drugim gradovima i mjestima.

Godine 2007. sastav čine Ana Pinter - vokal, Kifla - bas gitara, Edo - bubnjevi, Tomo - klavijature, Renato Hrkać – gitara.

Dana 21. listopada 2008. godine umire Ivan Bandić Kifla. Edo tako ostaje jedini originalni član sastava Put na istok. Unatoč ovom velikom gu-bitku, nakon kraće pauze sastav nastavlja sa radom.

Dana 21. lipnja 2013. godine Put na istok slavi 40 godina postojanja. Na koncertu održanom na pozornici pored dvorca nastupali su brojni gosti i prijatelji sastava: Cookie, Dora, Delta, VIS Cirkus, Acoustic Band, te brojni bivši članovi grupe: Dražen Udovčić, Zvonimir Hajek, Bojana Bortek, Saša Sokač i drugi.

Sadašnji sastav čine: Eduard Edo Kiš – bubnjevi, Zdenko Zdena Perković - bas gitara, Ana Pinter – vokal, Renato Hrkać - solo gitara, Dra-žen Kosta Koprivčić – klavijature ( jedno vrijeme i Robert Čačić na mjestu vokala).

Put na istok danas je jedan od najlegendarnijih našičkih sastava s kultnim statusom. To je sastav iza kojega su odrađene stotine i stotine na-stupa počevši od najvećih rupa, podruma, kavana, livada, „birtija“, šatora, dvorana. Sudionici su brojnih zaboravljenih gitarijada, nepoznatih konce-rata, raznih susreta i ostalih brojnih događaja. Članovi grupe su bili deseci glazbenika iz Našica i okolice. Bilo ih je toliko puno, da se ni sami originalni članovi grupe više ne sjećaju tko je sve točno svirao, a tko nije. No, kako se može primjetiti, svi našički sastavi prijateljski su povezani pa su često člano-vi jednog sastava nadomještali i popunjavali nastale praznine. Nemoguća je misija svega toga se sjetiti, jer u ovoj našičkoj rockerskoj priči nije bilo ni previše bitno tko je gdje svirao, svi su si pomagali i uskakali kada je to bilo potrebno ili poželjno. Put na istok i danas je aktivan te ga to čini između ostaloga i najdugovječnijim našičkim sastavom. Neki će reći 1972., a neki 1973. da je godina osnutka ove grupe. Uostalom, to uopće ne zanima go-tovo nikoga tko je povezan sa sastavom. Koja li je prava godina osnutka, nikada nećemo saznati. Neka tako i ostane.

Izvori: Zvonimir Hajek, FB stranica Puta na Istok

Povratak grupe Cookie

Godine 2005. Mača i Britva se sastaju i tijekom razgovora pada pri-jedlog da se grupa Cookie ponovno okupi. Britva preuzima organizaciju na sebe i nakon kontakata sa Željom i Kitom grupa je ponovno na okupu u svom starom ruhu kao i prije 25 godina.

Frola, Edo, Kifla - Put na istok 1997. godine

Kifla okrenut leđima, Frola u pozadini, Juraj Malek i Saša Sokač - priprema za

probu u podrumu Rime, kraj 90-ih

Put na istok - nastup u centru, rujan 2005 - Ana Pinter, Kifla, Renato Hrkać

Frola i Malek

Kifla - jedan od osnivača i basist Puta na istok, fotka iz 2007. godine


Uz suradnju i pomoć ekipe iz grupe Dora grupa se okuplja na probi u Našicama. Slijedi svirka u Našicama 2006. (opet u kinu) i odluka da se nastavi s ozbiljnim radom.

Grupa se svakih dva-tri mjeseca nalazi na probama u Zagrebu gdje priprema repertoar za nastupe te radi na materijalima za prvi CD. Kruna takvoga rada je CD koji je izdan u nakladi Croatia Recordsa 2011. godine. Na CD-u su se našle četiri autorske pjesme, te šest obrada legendarnih pjesama.

Grupa i danas radi i redovito vježba, te povremeno nastupa po cije-loj Hrvatskoj te često dolazi u Našice gdje s prijateljskim grupama Dorom i Putom na Istok organiziraju zajedničke svirke.

Uz stalnu postavu koju čine Željko Amidžić Želja (gitare, prateći vo-kal), Boris Bervida Kit (klavijature), Matija Matišić Mača (bas gitara, prate-ći vokal) i Igor Svilar Britva (vokal, bubnjevi), grupa se pojačala dodatnim članovima koji su oplemenili zvuk i unijeli svježu krv u grupu. Novi članovi grupe su Mia Svilar (udaraljke, prateći vokal), Sven Svilar (udaraljke), Mi-ljenko Nikić (gitara), Buga Svilar (prateći vokal).

Izvor: Matija Matišić Mača

Plakat za 40. obljetnicu Puta na istok

Put na istok - 2014. godina - Dražen Koprivčić, Renato Hrkać, Edo Kiš,

Robert Čačić, Ana Pinter, Zdenko Perković

Omot albuma Prijatelji moji grupe Cookie u izdanju Croatia Recordsa 2011.

godine

Mača, Boro i Želja pored dvorca, 2009. godina

Cookie -Matija Matišić Mača, Igor Svilar Britva, Mia Svilar, Željko Amidžić Želja, Boris Bervida Kit

50

POJAVA DRUGOG VALA NAŠIČKIH SASTAVA

Početkom 21. stoljeća dolazi do postupnog razlaza generacije 90-ih zbog odlaska na fakultete u druge gradove, odsluženje vojnog roka, eko-nomskih migracija u druge gradove, obiteljskih i poslovnih obaveza, itd. Na njihovim temeljima u to vrijeme izrasta nova generacija s nešto drugači-jim glazbenim afinitetima koja će također kao svoje središte imati prostore Udruge Rima. Sada već starija generacija će mladima ostaviti osjećaj eufo-rije, ostaviti će atmosferu i uvjete za daljnji razvoj alternativne rock scene koje su napravili tijekom 90-ih.

Na žalost, razlazom generacije 90-ih, zajedništvo mladih više neće biti tako jako kao u 90-ima pa će koncerti i nastupi biti nešto rjeđi. Fanzini prestaju izlaziti, suradnja između sastava je slabija, a brojni stariji sastavi, tj. nositelji scene iz 90-ih su prestali sa radom. Iako je atmosfera ostala, djelo-mično je nestao identitet našičke rock scene.

Ovo će vrijeme obilježiti nešto pozitivniji odnos između Grada Naši-ca i našičke javnosti prema mladima koji se okupljaju oko rock scene u Rimi, pa će biti puno više prilika za organizaciju koncerata. Iako je s vremenom skinuta stigma i razbijen mit o huliganima, sotonistima i narkomanima koji se okupljaju oko Rime, i dalje će se na te mlade gledati s određenom do-zom predrasuda.

Unatoč tomu, nastupit će novo kreativno razdoblje potpomognuto novim digitalnim tehnologijama i internetom gdje će sastavi puno lakše i kvalitetnije moći snimati materijale i distribuirati ih drugima. Također, sve je veća dostupnost profesionalnih studija za snimanje tako da se ovdje poči-nje događati lagani odmak od DIY kulture.

U drugoj polovici 2000-ih ponovo dolazi do okupljanja srednjoškol-skih sastava u Sklopu Srednje škole Isidora Kršnjavog u kojima će sudjelo-vati srednjoškolci, a u pravilu će se razilaziti pri završetku srednjoškolskog obrazovanja. Ti sastavi u pravilu nisu imali ime, a svirali su na školskim do-gađanjima u prostorima škole, a poneki su svirali i povodom „Ludog dana“ – dana koji obilježava završetak školovanja za maturante. Srednjoškolski sastavi okupljali su se ovisno o zanimanju i volji učenika, a neke njihove nastupe ukratko je zabilježilo i nekoliko brojeva „Godišnjaka Srednje škole Isidora Kršnjavoga Našice“.

Udruga mladih KLAN – nosioci scene od sredine 2000-ih

Dana 4. prosinca 2005. godine osnovana je Udruga mladih KLAN (Kreativni laboratorium Našice). Udruga je nastala s ciljem poboljšanja kva-litete života mladih u Našicama koja od početka okuplja veliki broj mladih sa željama, potrebama, ali i iskustvima u sudjelovanju i organizaciji mani-festacija vezanih uz glazbu, sport, društvene igre, informatičke, filmske, ka-zališne, likovne radionice. U Udruzi djeluju sekcije koje svojim djelovanjem pokrivaju prethodno navedene aktivnosti (sekcije za: glazbu, film i fotogra-fiju, društvene igre, žongliranje, dizajn i likovnu umjetnost, te od ove godi-ne aktivirane multimedijalne sekcije). Ciljevi udruge su poticanje mladih na aktivno i kreativno sudjelovanje u kulturnom životu grada Našica, poticanje mladih na organizirano i smisleno korištenje slobodnog vremena te potica-nje druženja i bolje suradnje među mladima. Prvi predsjednik udruge bio je Josip Uremović, a 2009. godine ga nasljeđuje Siniša Dukarić. Godine 2014. predsjednikom Udruge postaje Vanja Hrvoje Dražić.

Udruga KLAN će gotovo odmah postati nosiocem našičke rock sce-ne. Od početka djelovanja Udruga je ostvarila suradnje s mnogim našičkim

Sredina 2000-ih, prostore Rime preuzima Udruga KLAN


klubovima (Dance, Paradise), kafićima, Turističkom zajednicom i Gradom Našicama te je kao rezultat suradnje organizirala preko stotinu koncerata u Našicama s preko nekoliko stotina izvođača raznih glazbenih stilova i žan-rova iz Našica, cijele Hrvatske pa i iz inozemstva.

Tu je važno izdvojiti ljetni projekt Klanfest iz 2008. godine gdje je u samo četiri dana tijekom trajanja festivala u Našicama gostovalo 15 po-pularnih izvođača, od kojih su dobar dio činili vrlo popularni sastavi iz ino-zemstva. Posjećenost koncerata koje je organizirao KLAN potvrda je da su mladi u Našicama itekako zainteresirani i znatiželjni kada su u pitanju glaz-bena događanja.

Ono što je važno istaknuti kod Udruge je dakle snažna i aktivna podrška našičkim sastavima. Glazbena je sekcija KLAN-a potpora i oslonac mladim našičkim bendovima kojima služi kao svojevrsna poveznica i pot-pora, osiguravajući im prostor, opremu i instrukcije za stalan rad jer jedan od osnovnih ciljeva ove sekcije je i stvaranje kvalitetne gradske glazbene scene.

Našička se rock scena objedinila pod Udrugom mladih KLAN i stvo-rena je nova atmosfera i povoljna klima za opći razvoj glazbene scene u gradu.

Krajem 2006. godine KLAN je počeo s redovitom organizacijom glazbenih slušaona na brojnim lokacijama u gradu (Rima, Dance, Caffe Aquarius, Moby Dick, Nexe, itd.). Karakterizira ju sloboda organizacije svi-ma koji su imali i imaju želju. KLAN bi osigurao prostor, a gotovo bilo tko bi mogao puštati glazbu po želji. Slušaone su organizirane svaki tjedan petkom i subotom tako da i kada nije bilo koncerta, postojalo je mjesto gdje su se mladi mogli družiti u željenoj atmosferi. Slušaone se neprekidno organiziraju i dan danas dok se autori zabavljaju pišući ove tekstove.

U otpilike isto vrijeme kada su krenule slušaone, Grad ruši ljetnu pozornicu u dvorištu Rime i time smanjuje mogućnosti organizacije ljetnih koncerata za mlade na otvorenom. Od tada u dvorištu Rime biti će organi-zirano samo nekoliko koncerata dok će svi ostali biti održavani u podrumu Rime iako treba uzeti u obzir i jako loše stanje u kojemu se tada nalazio poprilično derutni prostor podruma.

Također, u isto vrijeme, gasi se Disco klub „Paradise“ (danas Bricks restoran) koji je bio poprištem ogromnog broja koncerata i druženja u 90-ima te nešto rjeđe u prvoj polovici 2000-ih. I to je na žalost predstavilo dodatnu otežavajuću okolnost za našičku rock scenu.

Unatoč svim problemima, Udruga KLAN i dalje uspijeva redovito i s uspjehom organizirati koncerte i druga razna događanja za mlade. Nakon gašenja Paradisea, središtem scene postat će Dance što će trajati do oko 2010. godine kada će i tamo prestati organizacija koncerata i slušaona, što zbog pada interesa, što zbog prevelikih financijskih opterećenja prilikom organizacije događaja.

Bilo kako bilo, Udruga KLAN je od samog svog osnivanja probudila osjećaj kod mladih da se ipak nešto može pokrenuti od mrtve točke i po-krenula je novu euforiju kakva se nije osjetila još od 90-ih. Koncerti su se organizirali na raznim lokacijama na gotovo tjednoj bazi, a gosti su u pra-vilu do kraja punili mjesta održavanja koncerta, što je dokazalo ogromno zanimanje mladih za takvu vrstu glazbe.

Udruga KLAN i danas je aktivna, te se i dan danas aktivno bavi or-ganizacijom koncerata i ostalih društvenih događanja za mlade. Također i dalje služi kao podrška i platforma za sve našičke sastave koji kao rezultat imaju i dalje mogućnost koristiti prostore Udruge Rime za probe, organiza-ciju druženja i koncerata.

Gitarijada našičkih bendova na Klanfestu 2008.

Publika u Danceu, 2008. godine

Srušena ljetna pozornica u dvorištu Rime

Logo Udruge KLAN


Našička rock scena 2000-ih

Ovo vrijeme obilježava nešto manji broj sastava i projekata nego što je bio slučaj u 90-ima, no njih krasi „veća ozbiljnost“ u radu. Sve više pažnje se posvećuje samoj kvaliteti izvođenja te sve većoj kvaliteti snimanja mate-rijala, što u 90-ima, namjerno ili nenamjerno, nije bilo toliki slučaj.

Kao i dosad, tekstovi o sastavima će ići u izvornom obliku. Ni ovdje mnogi autori nisu poznati, a dosta informacija je izvučeno sa raznih inter-netskih glazbenih portala i službenih FB stranica pojedinog benda.

Smetlište - Bend Smetlište nastao je 2001. godine u sastavu: Ivan Bandić jr. (vokal), Ivan Gelenčir (gitara), te Dino Šertović (bubnjevi). U svom kratkom periodu postojanja, održali su jedan koncert koji je održan u po-drumu Rime te izveli rado spomenute pjesme kao što su “Kante, lonci i kuhače”, “15 maraka” te “Smetlište”. Dino Šertović napustio je sastav te je na njegovo mjesto došao Marko Balažić (bubnjevi). Smetlište iste godine prestaje sa radom s obzirom na vrlo mladu dob samih članova, no imao je popriličan utjecaj na nastanak brojnih bendova koje su članovi Smetlišta kasnije osnovali.

Ivan Gelenčir

HQ Kill - High Quality Kill, ili jednostavnije HQ Kill osnovan je 2001. godine, a za to su zaslužni Hrvoje Maretić i Ivan Svoren. HQ Kill metafora je za “kvalitetno ubijanje”. Glazba benda se može svrstati kao pop metal, jer navode razne grupe i izvođače kao svoje uzore: Nile, Dillinger Escape Plan, Fall of Troy, Christina Aguilera, Metallica, Slayer, Boyz2Men, Britney Spears, KoRn, itd. Nastupi ovog sastava bili su vrlo energični te kako neki kažu “vrlo brutalni”. Prva postava benda je bila sljedeća: Ivan Pintarić (gitara), Ivan Svoren (gitara) te Hrvoje Maretić (bas gitara). Ubrzo nakon osnivanja Ivan Pintarić odlazi iz benda te uz Svorena i Maretića postavu upotpunjuju Ivan Gelenčir (gitara), Marko Vukosavljević (bubnjevi) te Saša Pul (Vokal).

HQ Kill je odradio nekoliko koncerata, no ubrzo nakon toga, toč-nije 2003. Svoren i Vukosavljević napuštaju bend te privremeno prestaje sa radom. Četiri godine kasnije Maretić i Gelenčir dobivaju novi motiv za “kvalitetnim ubijanjem” i oživljavaju HQ Kill s izmijenjenom postavom te snimaju novi EP. Tako Tatjana Buha postaje vodeći vokal, a Josip Ledinšćak preuzima gitaru. Bubnjeve je preuzeo Matko Pavlić. Bend je ostvario ne-koliko nastupa u Našicama i šire, svojevremeno su bili vrlo prepoznatljivi. Trenutno nisu aktivni.

Izvor: http://www.last.fm, nadopunjeno od strane nepoznatog autora

Uthovar - Uthovar je u početku bio eksperimentalni projekt Siniše Dukarića i Josipa Zupčića, no 2005. prerasta u bend u pravom smislu te riječi. Josip Zupčić svira gitaru i povremeno bubnjeve, a svirao je u broj-nim našičkim sastavima poput “Oprosti”, “Yaneza”, “Alzheimera” i “Avatha-ra”. Njegov stil varira od etno-folk ritmova do rifova i ritmova kao onih u Slayeru, Panteri i ostalim sastavima metal žanrova. Siniša Dukarić je teksto-pisac, gitara, te povremeno bubnjar po potrebi. Većina Uthovarovih stvari je skladana na hrvatskom jeziku s vrlo jakim utjecajem narodnog melosa, na kojemu se i temelji njihov stil, obrasci ponašanja te nastupi. Stil sviranja gi-tare temeljen je na vrlo jednostavnom i laganom istočnjačkom obrascu koji obično slijedi vrlo osebujnu pjevačku melodiju. Iako tehnički neprihvatljivo, većina tih melodija su same po sebi specifične i one zajedno tvore ono što Uthovar i jest. Martin Odrljin Zdrlja je basist koji je godinama „pekao“ zanat u Portmanu, te 2009. radi transfer u Uthovar zamjenjujući Sinišu Lolića koji napušta sastav kako bi se posvetio novoj karijeri u Lošem Primjeru (Požega). Ivan Kukuljević Kuki svira bubnjeve, a na posudbi je iz Portmana.

Nastup našičkog benda u Rimi 2003. godine kojemu danas autori, a ni

neki članovi benda više ne znaju ime - Luka Abičić, Antun Franjin, Marko

Vukosavljević

HQ Kill - nastup u Rimi 2003. godine

HQ Kill na koncertu u Danceu - Ivan Gelenčir, Saša Pul, Josip Ledinščak, Ivan Kukuljević (uskakao na mjesto

bubnjara), Hrvoje Maretić

HQ Kill - Tatjana Buha, Gelo, Delph, Ledo

Uthovar - Marko Odrljin Zdrlja, Josip Zupčić Čole, Ivan Kukuljević Kuki, Siniša

Dukarić Duki


Žanr njihovog osebujnog stvaralaštva može se reći da je sludge, por-nocore, pornometal, stoner.

Trenutno imaju izdan jedan album koji je snimljen tijekom kolovoza 2009. godine pod nazivom “Gospodarska gomora”, a album je promoviran tek početkom 2011. u Našicama zajedno s Portmanovim “Pereskesijama”.

Izvor: http://www.last.fm

Portman - Portman je nesumnjivo jedna od najpoznatijih, najutje-cajnijih i najbitnijih našičkih grupa. Sve je počelo 2004. godine kada su Da-vor Kavicki (gitara), Ivan Gelenčir (gitara), Martin Odrljin (bas gitara) i Ivan Kukuljević (bubnjevi) počeli stvarati melodični death metal zvuk uz utjecaj core metala. Već tijekom prve godine kako je bend aktivan stvaraju 15 au-torskih pjesama te ostvaruju svoj prvi koncert - u Našicama u klubu Para-dise. Od samih početaka bend je neuspješno tražio vokal pa su se tijekom razdoblja 2004. - 2006. izmjenjivali Saša Pul (Ritual, Godlike), Hrvoje Maretić (Penetracija, HQ Kill, Taking Back Mistakes), Vinko Kubica (Berlusconi, Mean-der Valley, Aquamarine). U tom razdoblju održali su svoje prve koncerte u Našicama, Osijeku, Donjem Miholjcu, Bilju, Požegi i drugim mjestima. Godi-ne 2006. Ivan Gelenčir i Hrvoje Maretić napuštaju bend i tako Portman, od povremeno i šesteročlanog benda postaje tročlani bend i tako će ostati do današnjeg dana. Nakon ovih odlazaka, članovi benda su bili Davor Kavicki (gitara), Martin Odrljin (bas gitara), Ivan Kukuljević (bubnjevi). I nakon toga su usputno tražili vokal, no ta ideja nikada nije zaživjela. Često su nastupali i s DJ Rapsom. Iste te 2006. godine izdaju svoj prvi i jedini demo album koji sadrži 9 pjesama.

Portmani, kako ih Našičani od milja u množini vole nazivati, tijekom vremena sazrijevaju u glazbenom smislu - postaju isključivo instrumenta-lan sastav te kao takav izgrađuju specifičan imidž i zvuk koji će ih činiti prepoznatljivima gdje god nastupili. Davor počinje s eksperimentiranjem s raznim gitarskim pedalama, efektima i zvukovima, pa tako dilej postaje jedna od prepoznatljivih značajki benda. Portman gradi svoj ugled na glaz-benoj sceni i do 2008. broje više desetaka nastupa u mnogim gradovima u Hrvatskoj, pa i šire. Iste godine Martin Odrljin napušta bend, a Josip Zupčić (Uthovar, Avathar, Drlog, Oprosti) preuzima njegovo mjesto basista. Uzima-ju kratku pauzu od nastupa i koncerata kako bi novi basist pohvatao konce i ubrzo nastavljaju s nastupima - u svom specifičnom stilu (instrumental / post-rock / indie). Na ljeto 2009. godine u Našicama snimaju svoj prvi al-bum “Pereskesije” koji broji 10 autorskih stvari i 1 obradu (“Children” – Ro-bert Miles). Sljedeće dvije godine nastavljaju s nastupima, a pretežito imaju

Uthovar - svirka u Rimi

Uthovar

Logo Portmana, 2000-te

Nastup Portmana u Paradiseu 2006. godine - Gelo i Zdrlja

Nastup na Ferragosto JAM WarmUp koncertu u Industrial Baru u Zagrebu 2014. godine


turneje s još jednim bendom iz našičke scene - Uthovarom. Godine 2012. snimaju himnu za festival Ferragosto Jam 5 (svake godine sve većeg i po-pularnijeg festivala u Orahovici) pod nazivom “Kukavica”. U to vrijeme iza sebe broje već preko stotinjak koncerata “u rukama”. Također u to vrijeme počinju s pripremama za novi album koji izlazi u listopadu 2013. pod nazi-vom “The Man Who Carries a Light” na kojem se nalazi 8 novih autorskih stvari. Početkom 2015. godine iz benda odlazi Josip Zupčić a upražnjeno mjesto basista nadopunjuje Slaven Jedvaj (Forbidden Lifeform, Isra).

Vesela trojka iz Našica od 2004. godine zabavlja ekipe gdje god stigne. Iza sebe broji stotinjak koncerata, jedan demo, dva albuma “Pe-reskesije” i “The Man Who Carries a Light”, nekoliko promjena u postavi benda, preko šestorke koja je grabila metalčinu do tročlane postave koju čine Davor Kavicki (gitara), Slaven Jedvaj (bas) i Ivan Kukuljević (bubnjevi). Portman danas svira instrumentalni rock/stoner, koketira post-rockom te eksperimentira s drugim žanrovima u svrhu stravičnih eksperimenata. A sutra tko zna...

Izvori: FB stranica Portmana, Marko Galetić, Ivan Kukuljević

Adlan Čehobašić – Našičanin koji je snimio nekoliko eksperimentalnih visokokvalitetnih indie rock pjesama. Sve instrumente je sam odsvirao i snimio. Pjesme „Old memories will fade away“ i „Just another dream“ 2007. godine ulaze u polufinale prestižnog UK Songwriting natje-canja i dobivaju certifikat kvalitete.

Izvori: http://www.songwritingcontest.co.uk/, MySpace stranica Adlana

Ritual - Ritual je nastao 2004. godine kao posljedica razilaska sastava HQ Kill, te je na našičkoj sceni pronašao svoje mjesto kao jedan od rijetkih death metal bendova. Ritual su činili Saša Pul (vokal), Ivan Gelenčir (gitara), Hrvoje Maretić (bass/vokal) i Marko Vukosavljević (bubnjevi). Moti-virani grotesknim tekstovima i žestokim riffovima, Ritual je iza sebe ostavio brojne koncerte u Našicama te nekoliko prepoznatljivih “hitova” kao što su pjesme Goldfish te Sjena, za koju je ujedno i snimljen video spot 2005. go-dine. S radom prestaju zbog odsutnosti pojedinih članova zbog privatnih obaveza, no 2007. godine bend se ponovno okuplja kako bi održao svoj posljednji nastup. Te iste godine također izdaju i ranije spomenuti “single” Goldfish što je na neki način zaključilo rad te postojanje benda Ritual.

Ivan Gelenčir

Ontariowolves - Ontariowolves je našički post-rock/math-rock bend kojeg čine Vinko Kubica (gitara), Ivan Stanić (gitara), Dragan Kumrić (bas gitara) i Damir Šimunović (bubnjevi). Godine 2004. su snimili demo album koji sadrži 4 pjesme. Javnosti je poznata samo jedna pjesma koju možemo pronaći na youtubeu pod nazivom “I’m Still Looking for the Face I Had Before the World Was Made”.

Vinko Kubica

Caffe „Aparat“ - Caffe “Aparat” je noise/blues bend iz Našica, dok je njihov osnivač Ilja Paradžiković iz Valenovca.

Caffe “Aparat” glazbeni je kolektiv osnovan 2005. godine. I dan da-nas bend živi i nekoliko je, puta mijenjao postavu, koliko zbog sklonosti eksperimentiranju toliko zbog velike kilometraže koja je dijelila članove. Prvotnu postavu benda činili su Ilja Parađiković, Ivan Stanić, Damir Šimu-nović i Ivan Krajačić.

Ovaj bend krasi iznimno stvaralaštvo, do sada su izdali već 6 DIY albuma pod palicom “I mi imamo nezavisni label recordsa”.

Nastup u Sarajevu u sklopu turneje, 2012. godina

Portman na Klanfestu 2008. - Ivan Kukuljević, Davor Kavicki, Josip Zupčić

Božićni koncert u Rimi 2008.

Logo Portmana

Portman 2015. - Slaven Jedvaj, Ivan Kukuljević i Davor Kavicki


Trenutna postava benda: Ilja Parađiković (gitara), Ivan Stanić (gitara), Petar Glova (bas gitara), Ivan Krajačić (bas klarinet, saksofon) i Damir Šimu-nović (bubnjevi). Kroz Caffe “Aparat” svojevremeno prošli su i Ivan Glova, Marko Hrčka te Tomo Đurić.

Diskografija:

1. Kao jednog jutra

2. On The Run

3. Caffe Aparat

4. “Oh my God I’m in Hell” - Satan cried

5. Ispod (below)

6. Vještica na mekli (witch on a broom)

Izvori: http://www.last.fm, Marko Galetić

Taking back mistakes - s ciljem osnivanja metalcore benda 2006. godine nalaze se Hrvoje Maretić (Delph) i Ivan Gelenčir (Gelas), te snimaju četiri odlične pjesme na kojima bas gitaru i pjevanje odrađuje Delph, a gitaru i bubnjeve Gelas. Projekt nazivaju “Taking Back Mistakes”, a zbog nemogućnosti pronalaska bubnjara sastav nikada nije zaživio. Nekoliko su probi odradili sa Mariom Kopeckim (bubnjevi).


Drlog - ovaj našički (Našice, Markovac našički te Šipovac) pank bend nastao je 2006. godine na inicijativu Siniše Lolića. Inspiriran svojim glazbenim uzorima i s nekoliko zlih pankerskih rifova u rukavu dao se u potragu za ostatkom bande. U početku se činilo da će ista ta potraga biti brza i bezbolna, ali onda je Siniša napravio prvu pogrešku. Kao basista je u bend pozvao Tomu Đurića – Raleta, koji ne samo da nije znao ni držati bas u rukama već je podlo planirao iskoristiti Sinišu da u svojim pjesmama veliča našički kvart znan kao Šipovac, najopasniji dio grada u kojem je Rale stanovao. Kako povlačenje ponude nije bila opcija, Siniša je svu energiju uložio u pronalazak poštenog bubnjara i na to gledao kao zadnju slamku spasa. E, tu je napravio drugu i još goru pogrešku. Naime, na bubanj je po-zvao Josipa Zupčića Zupću koji je bio sve samo ne pošten i dobar, iako su to i ptičice na granama već znale, Siniša je to nekako propustio. Da se razumi-jemo, znao je lupati bubanj, ali jednostavno nije bio dobar i pošten, onako, u srcu. Siniša je znao da povratka nema, pogotovo nakon što mu je ostatak novookupljene ekipe prijetio, služio se ucjenama i vršio pritisak. Pošto je u Našicama već bio bend koji se zvao Katastrofa, Siniša je skupinu nazvao Drlog ne bi li time odaslao skrivenu poruku potencijalnim slušateljima kako bi na vrijeme izbjegli moguće ubacivanje cd-a ili dolazaka na koncert. Na Matanovcima su redovito vikendima provaljivali u prostoriju kod zajednič-kog poznanika Vreme ne bi li tamo vježbali i pravili nove pjesme. Lokaciju su odabrali Zupćo i Rale jer je u prostoriji bilo lijesova i ine pogrebne opre-me i tom simbolikom su htjeli Siniši dati do znanja da nema izvlačenja i za-bušavanja. Nakon nekoliko mjeseci rada i pripremanja materijala, za tajnu organizaciju je čula Tatjana Buha Tajči, istaknuta pripadnica markovačkog miljea. Odmah nakon toga upala je na prvu radnu probu jednostavno se prijeteći hladnim oružjem pozvala u bend. Od tada pa do danas bend svira i promovira Tatjanine pokvarene ideje.

Članovi: Siniša Lolić (gitara), Tatjana Buha (vokal), Tomo Đurić (bas gitara), Josip Zupčić (bubnjevi)

Izvori: http://www.last.fm, FB stranica Drloga

Drlog je četveročlani pank bend iz Našica koji je osnovan 2006. go-dine u postavi su: Siniša Lolić (gitara), Tatjana Buha (vokal), Tomo Đurić (bas

Ritual - Delph, Pull i Gelas

Ontariowolves - proba u Gradskog glazbi

Caffee “Aparat” - priprema za nastup u Danceu

Caffee “Aparat” - Ilja i Krajo

Taking back mistakes - Delph i Gelas


gitara) i Josip Zupčić (bubnjevi). Iako su kroz karijeru vođeni popularnim motom “svirati što rjeđe i uvijek isto”, ipak su uspjeli snimiti svoj nastup uživo u požeškom Tom klubu te ga objaviti za lokalnu etiketu M/F SCUM. Ime benda se odnosi na stil glazbe koja je spoj svih mogućih glazbenih smjerova i uzora, a ne na kvalitetu svirke (iako, ima i tu nesto). Nakon dese-tak odradjenih uglavnom lokalnih svirki i promocije albuma za Halloween 2012. godine (potpomognuti rakitovačkim Bagoshima), bend prestaje s ra-dom da li privremeno ili za stalno, vrijeme će pokazati. Nahonji!

Siniša Lolić

Ribe - Ribe su nastale 2006. godine u Našicama u sastavu Josip Uremović (vokal, gitara), Tomo Đurić - Rale (bas gitara) i Mario Anđal (bub-njevi), a iza sebe imaju nekoliko koncerata po Slavoniji. 2008. u sastav ulazi Ivan Gelenčir (bubnjevi) te snimaju album “Šegre u spin” koji je sniman uži-vo 2009. godine u Gradskoj glazbi, u isto vrijeme kada su prvijence snimali Portman i Uthovar, a koji je nezavisno izdao sam bend. Za snimanje i post-produkciju je zaslužan Branimir Tonković aka Brankec. Glazbeni izricaj Riba je teško definirati jer je veoma specifičan, ali recimo da se radi o čvrstom post-punku s elementima psihodelije i emo vokalom. Bend je trenutno ak-tivan u sljedećoj postavi: Josip Uremović (vokal i gitara), Siniša Lolić (bas gitara), Ivan Gelenčir (bubnjevi) te marljivo i strpljivo rade na novom mate-rijalu koji će biti zakon.

Izvor: http://www.last.fm, FB stranica Riba, Siniša Lolić

Nexe - Nexe je bivši našički pop-rock bend nastao 18. lipnja 2003. unutar Tamburaškog društva „Dora Pejačević“ Našice. Prve probe bend je održavao u garderobi našičkog Doma kulture te se s vremenom „pre-selio“ u prostore TD-a. U svojim počecima izvodili su pjesme raznih do-maćih i stranih pop/rock autora, ali nastupali i s raznim imenima hrvatske estrade: Tony Cetinski, Goran Karan, Jelena Radan, Rajko Dujmić, Danijela Pintarić... Također su nastupili u popularnom televizijskom showu “Hit do hita”. U rujnu 2005. snimaju cd „Tragovi na vodi“ na kojem gostuje i tam-buraški orkestar TD-a. Tijekom godina Nexe je mijenjao svoju postavu pa su članovi bili brojni kvalitetni i iskusni našički glazbenici: Josip Ledinšćak (gitara), Dean Kopri (vokal/klavijature), Tomislav Štimac (bubnjevi), Stjepan Mendroš (bas gitara), Aleksandar Plavšić (gitara), Saša Sokač (gitara/vokal), Kristina Brkić (vokal), Andrea Kopri Lončarić (vokal/klavijature), Kristina Mi-narik (vokal). Bend je prestao postojati krajem 2006. godine.

Dean Kopri

Bagoshi - Iako su vokalno instrumentani sastav Bagoshi iz Rakito-vice pokraj Donjeg Miholjca, mnogi ih s pravom smatraju dijelom našičke scene. Grupu Bagoshi stvorila je grupa prijatelja iz (pre)malenog sela Raki-tovica. Sastajali su se u raznim neviđenim rupama i podrumima diljem sela kako bi pokušali stvoriti glazbu. 2006. godine prvi put su uzeli instrumente u ruke. Nakon samo nekoliko proba ostvaruju prvi nastup u Donjem Mi-holjcu. Nastavljaju s radom, stvaranjem autorskih stvari i novim nastupima te oblikuju svoj glazbeni izričaj koji se može okarakterizirati kao punk rock, noise, no nikako nisu željeli da ih se igdje svrstava, izraživši želju za neop-terećenošću kada govorimo o žanrovskim podjelama. Snimaju prvi demo album pod nazivom “Buraz, Ja i Komšija i Njegov Buraz”, i to nakon samo 8 mjeseci od osnutka. Motiv im je biti upamćeni kao najgori bend ikada, a obećali su svojim fanovima izlazak još goreg albuma tamo negdje oko 2009. godine… Na sreću, ili bi neki zlobnici rekli na žalost, taj album još uvijek nije vidio svjetlo dana.

Do sada su imali nekoliko nastupa diljem našičko-miholjačkog zavi-čaja, a u Našicama su ostali zapamćeni po nastupu iz 2007. godine u centru grada, jer su tijekom nastupa skoro izazvali velike prosvjede očito isprovo-

Drlog - Tomo Đurić Rale, Josip Zupčić, Siniša Lolić, Tatjana Buha

Nastup Drloga u Danceu

Drlog

Ribe u Danceu - Josip Uremović Vrema, Tomo Đurić Rale i Mario Anđal

Ribe - svirka u Goldfingeru 2010. godine - Rale, Josip Zupčić (neko

vrijeme svirao bubnjeve, kasnije ga mijenja Ivan Gelenčir), Tatjana Buha,

Siniša Lolić


ciranih gostiju hotela Park Našice, zbog kako su navodili, groznih, glasnih i neumjesnih zvukova koji su dopirali s pozornice. “Dali smo sve od sebe da ostavimo najgori mogući dojam i otjeramo što više ljudi s koncerta…”

Postavu su tijekom godina činili Marko Falamić (vokal), Josip Ravas Joca (bas gitara), Danijel Romšić Dandi (bubnjevi), Mario Falamić, Siniša Lolić, Marko Smoljanec, Mladen Žigmundić.

Izvori: http://www.last.fm, Petar Hajek, Siniša Lolić, Marko Falamić

Trench Mortar - Trench Mortar je našičko/đurđenovački grind-co-re punk bend osnovan 2006. godine. Osnivaju ga Petar Grdić Srbin (vo-kal), Ivan Bandić Kifla jr. (gitara), Ivan Hajek Hac (bas gitara) i Matko Pavlić (bubnjevi). Motiv za formiranje benda pronalaze u činjenici da se takvom vrstom glazbe još nitko nije bavio na ovim prostorima. Tekstovi pjesama su uglavnom antipolitički, anarhistički i nihilistički orijentirani. U svoje vrijeme definitivno najžešći i najbrži bend na našičkoj sceni. Odsvirali su nekoliko koncerata pretežito na lokalnoj razini, te su snimili demo album uglavnom koristeći live snimke s nastupa. Imaju sveukupno 9 autorskih stvari i 3 obra-de. Bend se raspušta 2009. godine zbog odlaska članova u različite gradove zbog fakulteta. Zanimljivo je da je Trench Mortar jedan od rijetkih našičkih bendova koji tijekom svog postojanja niti jednom nije mijenjao svoju ori-ginalnu postavu.

Izvori: http://www.last.fm, Petar Hajek

Radiance - Radiance je metal bend iz Našica, godine 2006. snimaju demo album koji sadrži 5 pjesama. Ostvaruju nekoliko nastupa u Našicama i okolici. Razilaze se tijekom 2008. godine zbog fakultetskih i drugih oba-veza.

Članovi: Luka Horvat (prva gitara), Deni Gladović (druga gitara), Tin Svoren (bas gitara) i Mario Kopecki (bubnjevi).


Radithor - još jedan od ambicioznih pothvata death metalaca koji na žalost nije nikada zaživio, bio je i bend Radithor. Inspirirani medicinskim promašajima koji su sa sobom odnijeli brojne ljudske živote, Radithor se temeljio na brzim tehničkim riffovima te mračnim tekstovima. Radithor je osnovan 2006. godine te iste godine i zaključio svoje kratko postojanje.

Ivan Gelenčir

0,5 Promila – Prole, Šumac


Niš’ koristi – našičko-markovački punk bend osnovan u siječnju 2007. godine u pivnici „Bagi“ slijedom razgovora, razmišljanja i filozofskog promišljanja kako bi Našicama trebao novi punk bend. Ekipa koja se sastala je Josip Ljulj (bas gitara), Željko Neznanović (vokal), Mario Kopecki (bub-njevi), Tin Svoren (gitara). Bend nije u potpunosti zaživio, nisu ostvarili ni jedan nastup. Tijekom godine održavaju probe u podrumu Rime i u tom vremenu su uveseljavali prolaznike, goste i ekipu iz Rime sa svojim klasič-nim punk zvukom.

Izvor: SSIK, broj 6. (2007.), autor: Petar Grdić

Aquamarine - Aquamarine je lo-fi noise duo, projekt Petra Grdića (bas gitara) i Vinka Kubice (bubnjevi). Njihov stil može se opisati kao „mix of driving motorik beats and kraut rock-influenced repetition spiced with walls of noise, hardcore energy and overall punk attitude“.

Bagoshi

Bagoshi - kontroverzni nastup u centru Našica 2007. godine

Trench Mortar - Ivan Bandić Kifla jr., Petar Grdić, Ivan Hajek, Matko Pavlić

Svirka u Danceu, 2007. godina

Radiance - Tin Svoren, Mario Kopecki, Luka Horvat, Deni Gladović


Dakle, smislili su žanrovski naziv kraut punk koji bi najbolje opisao njihov glazbeni opus. S obzirom da su i Pero i Vinko u to vrijeme bili anga-žirani i u drugim bendovima, odmah nakon izlaska prvog singla “Vešmašine nisu prijevozna sredstva” 2007. godine se razilaze kako bi više vremena po-svetili drugim stvarima i bendovima. Aquamarine je zapravo rezultat više-godišnjeg promišljanja i filozofiranja da se napravi najdosadniji bend ikada. Rezultat je obećavajući.


Scoundrel - skupina našičkih mladića okupila se još davne 2004. godine pod imenom Scoundrel, te u prostorima Gradske Glazbe svirala obrade i autorske stvari od kojih treba istaknuti pjesmu “Everlasting”. Žanr koji su svirali bio je heavy metal. Prvotna je postava bila: Matija Kukuruzo-vić (vokal), Tihomir Oreški (gitara), Viktor Kukuruzović (bas gitara) i Mario Kopecki (bubnjevi); a kasnije im se na drugoj gitari pridružio Alen Filipović (gitara).

Krešimir Stojanović

Fortress Slain/Abominated - bend je oformljen 2007. na inicija-tivu Tihomira Oreškog i Marka Galetića. U početku je nosio ime Fortress Slain, no kasnije mijenja ime u Abominated. Započinju s obradama drugih bendova, a od početka im je ideja bila stvarati vlastite melodic-death metal stvari. Bendu se pridružuje Matija Mihaljević (bas gitara) i Mario Kopecki (bubnjevi). Tri mjeseca kasnije ostvaruju prvi nastup u podrumu “Rime”. Kako su tada bili bezimeni, netko im iz ekipe nadjenjuje naziv na plakatu koncerta: “Oni što peru slejere”. To je bio njihov prvi, jedini i kako se priča najgori nastup ikada. Priča se da je Tihomir od prevelikog srama udarao, razbio i probio nekoliko zidova na nepoznatoj lokaciji, no pretpostavlja se da je to samo urbana legenda.

Nakon nekog vremena, bend prestaje svirati sa Mariom te poči-nju stvarati autorske pjesme u Markovoj kući. Prve pjesme “Searing Pain”, “Convicted Funeral” i “In the Core of Sepsis” nastale su pod utjecajem Tiho-mirove sklonosti prema black metalu i melodičnim rifovima te Markovim thrash metal utjecajem. Bend nastavlja s redovitim radom te nastaje popri-ličan broj autorskih stvari. U međuvremenu na bubanj dolazi Ivan Gelenčir, no vrlo kratko. Njihov glazbeni izričaj i stil se konstantno mijenja. Tijekom postojanja su često imali promjene na mjestu bubnjara premda ga većinu vremena nisu ni imali. Bend je imao probe 3-4 puta tjedno, a odlaskom Matije na fakultetsko obrazovanje, broj proba se smanjio na 1-2 u nekoli-ko tjedana. U tom vremenu bendu se pridružuje Slaven Jedvaj na mjesto basista, a Matija preuzima ulogu isključivo vokala. Kasnije u tom sastavu nastaju njihove najpoznatije stvari poput „Destrukcije“ i „Klaonice“. Upravo Slaven predlaže novo ime Abominated, što ostali članovi benda prihvaćaju. Na mjesto bubnjara ponovno instaliraju Marija Kopeckog te započinju pro-be u vlastitom prostoru. S vremenom članovi grupe napuštaju Abominated i 2010. formiraju novi bend pod imenom Forbidden Lifeform (Galetić, Miha-ljević, Jedvaj), koji će, s vremenom, postati jedan od popularnijih bendova s našičkih prostora tog vremena. Je li grupa Fortress Slain/Abominated pre-stala postojati, ne zna se točno. Neke urbane legende kazuju da projekt i dan danas postoji sa samo jednim članom, njegovim osnivačem Tihomirom Oreškim, no većina je skeptična u vezi te teorije, te će to zauvijek ostati misterij.

Tihomir Oreški, Marko Galetić

Progres - Progres je bio našički punk bend osnovan 2008. godine koji je kratko djelovao. Svirali su uglavnom obrade Exploiteda, Misfitsa i Ramonesa uz pokoju autorsku pjesmu. Njihov jedini nastup bio je 2008. na Klanfestu u klubu “Dance”.

Niš’ koristi u prostorima Rime

Abominated - Slaven jedvaj, Mario Kopecki, Marko Galetić - svirka u Rimi

2009.

Progres - Matija Kukuruzović, Krešimir Stojanović, Viktor Kukuruzović i Mario Kopecki - nastup na Klanfestu 2008.

godine


Članovi: Viktor Kukuruzović (vokal), Krešimir Stojanović (gitara), Ma-tija Kukuruzović (bas gitara), Mario Kopecki (bubnjevi).


Penetracija - Penetracija je H/C lugar metal bend iz Našica. 2009. godine Hrvoje Maretić Delph prihvatio se pisanja pjesama te ih ubrzo pro-slijedio (Gelasu) napomenuvši da bi bilo sasvim lijepo kad bi njih dvojica ponovno zasvirali.

No, ovaj puta s novim bendom kroz koji bi izricali svoje nezadovolj-stvo okruženjem u kojem žive; alkoholom, drogama, lugarima, golfovima I i II, lošom glazbom, lakim ženama i ostalim porocima, te uz to veličali prave ljudske vrijednosti kao što su grabljenje, otimanje, seks i metal.

Ubrzo u sastav dovode Sinišu Dukarića na mjesto druge gitare za svaki slučaj, zlu ne trebalo, te za bubanj Marija Radana Ramzesa kako bi upotpunio seksepil ove četvorke. Nakon demo albuma, “U Šljiviku”, koji je 2009. godine u cjelovitosti urađen na prastarom laptopu u Hrvojevoj sobi, Penetracija penetrira i na svom prvom koncertu u dvorištu Rime te ostavlja smješak na licima muškaraca i zadovoljstvo na licima žena.

Godinu dana i beskonačno piva kasnije, bend se baca na pisanje novih materijala koje uspješno pretače u sjajan album “Na vrhu brda” koji je službeno dočekao svjetlo dana sredinom 2010. godine uz gostovanje osječkog repera pod imenom 3ki Stil; te Nevena Škore, gitarista/vokala američkog benda Not For Climbing Taiwan. S obzirom na različite poslovne, školske te penetrativne razloge, Penetracija ulazi u pasivno stanje djelova-nja radeći na novim materijalima, no ne i na live nastupima.

Kasne 2011. godine Penetracija još jednom izdaje, i to novi album “Ženetine”, tehnički podržan od strane Stevana Radoičića (Seljačka Buna). Iste godine svoje odaje sele u Zagreb te na mjesto gitare stavljaju Marka Galetića, a na bubnjeve Hrvoja Matašina. Penetracija tek tada aktivno kreće s nastupima kojima počinje novu eru mutiliranja slušnih receptora. Jedni od značajnijih nastupa su Ferragosto Jam 5 u Orahovici, Warehouse u Zagrebu te Klub Bigz u Beogradu. Nakon 3 godine bacanja ejakulata po publici, Penetracija se ponovno hvata posla i snima 4. album “Zato što si peder” te prvi visokobudžetni video spot za pjesmu “Izgledaš ko peder”. Na bubnjeve dolazi Dario Tičić.

Penetracija je zapravo reakcija na našičku (i ne samo našičku) mla-dež i njihov stil života koji se u punom sjaju mogao vidjeti na mjestima gdje ti mladi izlaze. Penetracija na svoj osebujan način provocira i propit-kuje ispravnost današnjeg ispraznog, jeftinog i naivnog načina razmišljanja i iskrivljenog sustava vrijednosti koji je duboko ukorijenjen u svijest današ-njih mladih.

Članovi: Hrvoje Maretić Delph (bass/vokal), Ivan Gelenčir Gelas – (gitara/vokal), Marko Galetić Gale (gitara/vokal), Dario Tičić (bubnjevi).

Prethodni članovi: Siniša Dukarić (gitara), Mario Radan (bubnjevi), Hrvoje Matašin (bubnjevi).

Diskografija:

1. U Šljiviku (2009.)

2. Na Vrhu Brda (2010.)

3. Ženetine (2011.)

4. Zato Što Si Peder (2014.)

Izvori: http://www.last.fm, FB stranica Penetracije

Penetracija - Siniša Dukarić, Mario Radan, Hrvoje Maretić, Ivan Gelenčir,

nastup na WarmUp koncertu u dvorištu Rime za nikada održani Klanfest 2009.

Logo Penetracije

Svirka u Bacardiju krajem 2014. godine - Marko Galetić, Hrvoje Maretić, Dario

Tičić, Ivan Gelenčir


Joe 4 - iako ih se smatra zagrebačkim bendom, Joe 4 se smatra dijelom i našičke scene, a njegovi članovi su Damir Šimunović - Šipac (bub-njevi/vokal) Josip Kudumija (gitara/vokal) Nikša Laušin (bas). Bivši članovi: Antonio Zavada (bas), Darko Dudjak (vokal).

Joe 4 započinje s radom krajem 2008. pod imenom Gulag kao četve-ročlani bend. Njihov žanr je rock, noise rock, punk rock. Opisuju se kao “troje popriličo debelih likova bliskih Grčkoj te koji zvuče kao morževi za vrijeme parenja - a tako i izgledaju”.

Do sada imaju 3 vinilna izdana albuma, redom: Enola gay EP (2011.), Njegov Sin LP (2012.) i Split 7 (2014.), pod izdavaštvom Whosbrain Records, Fidel Bastro, Geenger Records.

Bilježe veliki broj zapaženih nastupa, od kojih puno puta i u Našica-ma. Na njihovu glazbu veliki utjecaj imala je američka noise rock undergro-und scena 90-ih godina 20. stoljeća. Joe 4 stvara “glasnu glazbu ispunjenu bijesom, sarkazmom i cinizmom koja je puna pobunjeničkih i svadljivih raz-vratnih “slika”, kojima i inače stilistika i ponašanje ovog žanra obiluje.”

Za uzore ističu Dobermane, Caffe Aparat, One Man Banda, Mot-herfuckers From Hell, O-Scar, Kukuriku Street, Man Zero, Oprosti, Ontario Wolves, Tena Novak, Seven That Spells, Dust, Kelly Meickle, Zlo, Sukrvica, Dishwasher.

Izvori: http://www.last.fm, FB stranica Joe 4

Meander Valley - Meander Valley je lo-fi indie rock noise pop/indie core/post wave/doomgaze/kraut punk trio, a članovi su Vinko Kubica (vokal i gitara), Luka Javorović (bas gitara) i Mario Katušić (bubnjevi).

Radi se o osječko-našičkom bendu koji je formiran otprilike 2010. godine koji aktivno nastupa do kraja 2012. kada je i odrađen zadnji nastup. Obiteljske i poslovne obaveze članova onemogućavaju nastavak rada ovog benda, koji se službeno još nije raspao, no nada da će ponovno zasvirati postoji.


The Church of the Golden Akach – skraćeno Crc Akach, akustično vokalni rock sastav kojega čine Boris Seničanin (gitara), Dražen Udovčić (gitara, vokal), Davor Kavicki (gitara), Bojana Husnjak (vokal) koji su sa obra-dama svjetskih rock hitova uveseljavali prolaznike koji su se vikednima znali naći u Rimi.


Početak 21. stoljeća obilježio je doista skroman broj aktivnih sasta-va. Bilo je to vrijeme smjene generacija, a mlada generacija koja je dolazila bila je malobrojna, još k tomu poprilično i razjedinjena pa je tako nestao karakteristični identitet našičke scene koja je svoje zlatno doba živjela u drugoj polovici 90-ih. Unutar scene nije bilo nikakve jače organizacije preko koje bi se ponovo gradila ta jaka gradska scena. Djelomice je to također i zbog manjka interesa kod mladih pa je scena 90-ih poprimila vrlo brzo čak i mitski status. Ipak osnutkom Udruge KLAN stvari se ipak pokreću te ona vrlo brzo prerasta u nositelja scene – ulogu koju ima i dan danas, a u tom razdoblju profilirat će se bendovi čija će se imena svrstavati uz bok onim najlegendarnijima iz 90-ih godina.

Crc Akach u Rimi

Meander Valley - koncert u Dublin’s Pubu 2009. godine

Meander Valley - koncert u Mini Teatru u Osijeku

Joe 4 u Rimi

Joe 4 - svirka u Bagiju

61

NOVA GENERACIJA

Pred sam kraj 2000-ih dolazi do nove smjene generacija. Gasi se do-bar dio sastava i projekata, euforija koju je stvorila Udruga KLAN polako se stišava, no dio najznačajnijih sastava iz druge generacije poput Portmana i Penetracije je i dalje aktivan. U njihovoj sjeni formiraju se novi mladi sastavi koji će nastaviti graditi našičku scenu. Oko 2010. godine nastaje generacija novih ambicioznih sastava od kojih će neki od njih izbiti u prvi plan scene.

Teško je zapravo napraviti točnu granicu između najnovije gene-racije i generacije iz 2000-ih jer je dobar dio generacije 2000-ih aktivan u novostvorenim sastavima. No, poput publike, dobar dio članova sastava i aktera scene mijenja glazbene afinitete pod utjecajem modernih glazbenih trendova te sazrijeva u glazbenom i kreativnom polju.

Recesija - Recesija je mladi bend iz Našica okupljen sredinom 2008. godine. U samom početku obrađuju pjesme sastava poput Children of Bo-dom, Norther i sličnih. Na bubnjevima poziciju zauzima tada nadasve mlad i zanimljiv mladić Dario Tičić, bas gitaru koju nije imao svoju, već je posu-đivao od rođaka i brata, svirao je Petar Glova, ljudima znan kao Glovno. Gi-tare su upotpunjavali Zoran Gvozdanović i Petar Umiljanović. Ubrzo nakon nekoliko proba bude se dva nikad objavljena hita: “Povrat poreza” i “Solo Drinker”.

Naravno, bend nije opstao do danas jer su tinejdžerski svjetonazori zastranili. Međutim, važno je napomenuti kako recesija nije nestala, jer da je, svi bi to već znali i osjetili.

Zoran Gvozdanović

Stvorevina - Stvorevina je death metal bend iz Našica, osnovan 2009. godine. Pamtimo ih po pjesmi “The Death”. Svoj jedini nastup bilježe na Klanovom Warm up koncertu u dvorištu Rime na kojem im je gostovao Vinko Kubica na bas gitari.

Prvotna postava: Vid-Stjepan Vlahović (vokal), Petar Umiljanović (gi-tara), Dario Tičić (bubnjevi).

Druga postava: Vid-Stjepan Vlahović (vokal), Petar Umiljanović (prva gitara), Mihael Katavić (druga gitara), Vjekoslav Radan (bas gitara), Jurica Kajgana (bubnjevi).


Forbidden Lifeform - Metal bend Forbidden Lifeform nastaje 2010. godine. Prvotna je postava benda bila: Matija Mihaljević (vokal), Marko Ga-letić (gitara, back vokal), Hrvoje Maretić Delph (gitara, back vokal), Slaven Jedvaj (bas gitara) i Dario Tičić (bubnjevi). Ubrzo nakon formiranja, iste go-dine Hrvoje napušta bend, a na gitari ga zamjenjuje Krunoslav Mihaljević dok Galetić ostaje jedini back vokal.

Forbidden Lifeform je u svojim počecima svirao obrade, no kasnije isključivo autorske stvari. Vrlo brzo su se nametnuli kao jedan od najpoten-cijalnijih sastava s našičkog područja, te uskoro stječu značajnu popular-nost i prepoznatljivost u Našicama i mnogo šire. U 2011. su obavili intervju s Vinkom Kubicom za našičke novine - Slavonsko Oko, a naslov je glasio: “Metal je živ u Našicama”. Izdali su jedan EP i dva singla, a najpoznatije stvari su Mind Groove i Only In My Way sudeći po pogledima na youtubeu. Zadnji je singl All Is Deceiving pronašao svoje mjesto na kompilaciji un-derground sastava “Hladan Balkan” koja je u tri dana imala više od 10 000 preuzimanja.

Publika na Klanfestu 2008. - nastup Portmana

Recesija u Rimi

Stvorevina - svirka u dvorištu Rime 2009.

Stvorevina - Petar Umiljanović, Vid-Stjepan Vlahović, Dario Tičić


Bend 2013. službeno prestaje sa radom zbog drugih glazbenih inte-resa, a do tada su imali veliki broj zapaženih nastupa kako u Našicama, tako i diljem Hrvatske (UFO u Osijeku, 2011.; 17. HGF - Demo festival u Zaboku, 2013. (Finalisti); Vintage Industrial Bar u Zagrebu 2013. itd.)

Izvori: FB stranica Forbidden Lifeforma, nadopunjeno od strane nepoznatog autora

The Fratri - Našički HC lugar metal bend The Fratri nastaje u prolje-će 2010. godine pod utjecajem đakovačke Anal Mandice i našičkog benda Penetracija. Bend su osnovali osnovnoškolci Krunoslav Mihaljević (vokal, gitara) i Mihael Katavić (gitara) s ciljem ismijavanja svega čega bi se dota-kli. Sastavu se također pridružuje i Filip Suk na bas gitari koji nije mogao odbiti „svetu halju“ te je ponosno bio član sada „svetoga trojstva“. Svoj prvi album snima na mikrofonu od 12 kn u kući obitelji Mihaljević, no to ih ne spriječava da izbace odličan album po imenu ‘’Kako Si Šugava’’ s kojega kao najpopularnije ističu pjesme ‘’Kurva’’, ‘’Orgazam Tvoje Stare’’ i ‘’Kroasana’’. Budući da sastav nije imao bubnjara, posao udaraljki obavio je simulirani bubanj Guitar pro 5.2 koji svojom brzinom, spretnošću i kompetentnošću biva najozbiljnijim članom ovoga benda. Početkom 2011. Fratri izbacuju singl ‘’Oj Pastiri’’ kojim najavljuju novi album ‘’Ispod Ništice’’ koji je trebao izaći sredinom osmoga mjeseca, no album nikada nije dovršen. Legenda kaže da će Fratri obnoviti svoje zavjete te u savezu s Gospodinom dovršiti započeto.

Mihael Katavić

Ekvilibrij - Grupa Ekvilibrij nastala je okupljanjem nekoliko iskusnih našičkih glazbenika. Prvotna je postava bila: Bojana Husnjak (vokal), Boris Seničanin (gitara), Davor Kavicki (gitara i vokal), Krešimir Retih (gitara i vo-kal).

Do sada su imali ogroman broj nastupa, kako u Našicama, tako i u drugim mjestima. Sviraju pretežito akustične obrade najpoznatijih pop i rock pjesama, te su vrlo dobro prihvaćeni od strane šire publike.

Ekvilibrij je doživio nekoliko izmjena u postavi, a trenutnu postavu čine Ema Resler (vokal), Davor Kavicki (gitara i vokal) te Krešimir Retih (gi-tara i vokal).

Izvori: FB stranica Ekvilibrija

Loša Navika - Loša navika našički je rock cover bend koji je djelo-vao otprilike od 2010. do 2012. kada se razišao. Svirali su pretežito obrade popularnih rock stvari, a imali su nekoliko zapaženih nastupa u Našicama i okolici.

Prvotna postava: Dario Tičić (vokal), Davorin Silađi (gitara), Krunoslav Mihaljević (gitara), Petar Glova (bas gitara) i Jurica Kajgana (bubnjevi).

Druga postava: Miroslav Flegar (vokal), Davorin Silađi (gitara), Zvo-nimir Perković (gitara), Vjekoslav Radan (bas gitara) i Jurica Kajgana (bub-njevi).


Berlusconi - Ovaj duo iz Našica i Tenje svoju glazbu opisuje kao “drum machine driven intercourse / ego boost rock” (u slobodnom pri-jevodu, “rock za dizanje ega i snošaje vožen ritam mašinom”). Berlusconi sačinjavaju Vinko Kubica (gitara, vokal i ritam mašina) i Nenad Milošević (bas gitara i gitara). Poznavajući se godinama, spontano su počeli surađi-vati i međusobno razmjenjivati svoje DIY kućne snimke. Prilikom stvaranja i razmjena snimke i ideje su polako dobivale na definiciji uz sve jaču koheziju Nenada i Vinka, što je zabilježeno na njihovom prvom i zasad jedinom EP-u kojeg su objavili 2014, dostupan na njihovoj Bandcamp stranici.

Forbidden Lifeform - Dario Tičić, Kruno Mihaljević, Slaven Jedvaj, Matija

Mihaljević, Marko Galetić

Nastup na UFO Osijek 2011. godine

Nastup u Vintage Industrial Baru u Zagrebu 2013. godine

The Fratri

Ekvilibrij- Krešimir Retich, Ema Resler, Davor Kavicki - nastup u Moby Dicku

2015. godine


Njihov zvuk se može pokušati okarakterizirati kao mješavina raznih elemenata i utjecaja, počevši od pretežno instrumentalnog post-rocka pre-ko srodnih žanrova kao što su krautrock, s ritmovima čiji zvukovi i osjećaj prizivaju elektronsku i sintetsku glazbu iz ‘80-ih godina prošlog stoljeća. Na nekim mjestima prevladava hipnotička pravocrtna motorika svojstvena jednim Neu!, a negdje plesni groove. Negdje efektima začinjeni gitarskih vrtlozi, negdje objedinjavanje elektronike s gitarama svojstveno jednim Trans Am, a negdje senzibilitet i pristup aranžmanima kakav su primjenjivali inovatori instrumentalnog rocka u ‘90-ima i post-punka u ‘80-ima.

Članovi Berlusconija također su svirali u bendovima Meander Valley, Panic Light, Ontariowolves te Aquamarine. Nažalost, do sada su odsvirali samo dva koncerta: prvi u Požegi u Tom Klubu s bendovima Portman i Zed’s Fist, te drugi u Osijeku u klubu Exit s kultnim nizozemsko-hrvatskim noise rockerima Gone Bald. Zbog Nenadovog preseljenja u inozemstvo trenutno nisu koncertno aktivni, ali i dalje rade na novim materijalima.

Iako tehnički gledano mini-album, 2014. njihov samozvani EP zavr-šava na Kultivatorovoj ljestvici top 20 regionalnih albuma, a ni recenzije ih ne štede:

“Oboružan s iznimnim skladateljskim umijećem kako prave dina-mične moderne rock kompozicije trebaju izgledati, Vinko je priuštio, usu-đujem se reći, avangardu kućne produkcije. Nebitno je što ona dolazi iz Našica, ali ovakav zvuk se dobiva i iz Londona, New Yorka, L.A., Berlina i Tokyja. Vinko razmišlja i stvara na svjetski način, to nema nikakve sumnje. To je ovdje apsolutno dokazano.”

Izvori: https://berlusconimusic.bandcamp.com/, http://www.terapija.net , Vinko Kubica

Deaf Koala - bend nedefiniranog žanra glazbe. U bendu su tri čla-na: Marko Prole (gitara i vokal), Davor Kavicki (gitara) i Vanja Hrvoje Dražić (vokal/midi). Bend je započeo obradom Vanjinih pjesama nakon kojih su kombinirali stil elektronske i ambijentalne glazbe koju miješaju s hip hop ritmovima. Početak djelovanja je 2015. godina. Zapaženiji koncert imali su u Muzeju suvremenih umjetnosti u Osijeku povodom Noći Muzeja.

Vanja Hrvoje Dražić

Go Run Donkey Hot! - Skraćeno GRDH!, članovi benda su iz Na-šica, a trenutno na školovanju u Zagrebu, gdje su odsvirali većinu probi. Osnovani su krajem 2013. godine, a čine ju Goran Stanić (gitara), Petar Glova (bas gitara), Krešimir Stojanović (truba) i Marko Galetić (bubnjevi). Stvaraju instrumentalnu glazbu koju karakterizira svojevrstan tip post-rocka s elementima noisea i psihodeličnog rocka. “Sanjive” su melodije zagušene snažnim gitarskim rifovima u kombinaciji s trubom. S nekoliko nastupa iza sebe, trenutno je jedan od aktivnijih našičkih bendova.

Krajem 2015. izdaju debitantski album “Summerth” pod Laletovom (Siniša Lolić) etiketom M/F Scum, a promocija albuma održana je 24. pro-sinca 2015. godine u Caffee baru Nexe. Potrebno je spomenuti da je album snimio i producirao Hrvoje Nikšić koji je sa svojim studijem „Kramasonik“ snimao albume poznatim sastavima na alternativnoj sceni poput Brkova, Punčki, Radikal Dub Kolektiva, Joe 4 i mnogim drugima. Sastav na duže vrijeme prestaje s radom jer gitarist Goran odlazi studirati u Belgiju.


GO:ST - Iza alter-ega GO.ST krije se zoljanski kantautor Goran Sta-nić. Osim nekoliko našičkih nastupa i privatnih šumskih performansa, iza sebe ima album “The Strange Man” iz 2008. te EP “Kupi mi Šešir” iz 2011. Zvuk pjesama je obilježen lo-fi ugođajem akustične i električne gitare te

Loša Navika u Dublin’s Pubu

Berlusconi

Deaf Koala - Marko Prole, Vanja Hrvoje Dražić i Davor Kavicki

Našički sastavi u humanitarnoj akciji za stradale u poplavama u Slavoniji 2014.

godine

Go Run Donkey Hot! - Petar Glova, Marko Galetić, Goran Stanić, Krešimir

Stojanović, nastup u centru


usne harmonike u C-duru, dok tekstovi variraju od distopije i melankolije do sanjarskih i zaljubljenih motiva.

Goran Stanić

Isra - Isra je našički ambijentalni post-metal bend osnovan 2014. godine od strane Marka Galetića (gitara), Krunoslava Mihaljevića (gitara), Slavena Jedvaja (bas gitara) i Ivana Kukuljevića (bubnjevi). Članovi Isre do-laze iz drugih cijenjenih sastava poput Forbidden Lifeform, Portman, Hespe-rian Death Horse, Go Run Donkey Hot!, Uthovar itd.

Isra vrlo brzo ostvaruje prve koncerte u Našicama, Zagrebu, Novom Mestu (Slovenija) i Čakovcu gdje imaju priliku nastupati pred velikim Altar Of Plagues.

Recenzije ovog sastava postavljaju ih vrlo visoko: “Već po samom nizu bendova u kojim djeluju članovi da se zaključiti kako se radi o odlič-nim glazbenicima koji su samim time i postavili visoka očekivanja pošto su novopečeni bend na sceni. Već nakon prve pjesme opravdali su visoka oče-kivanja odličnim rotirajućim zvukom manifestirajući ga kroz duga zadržava-nja na jednom rifu koji daje dojam kao da je bend zapeo u loop i pronalazi način da se iščupa iz njega. Ambijentalnost i atmosferičnost koju produ-ciraju leži u kombinaciji jedne distorzirane i jedne crunchy gitare, koje se probijaju kroz mutan zvuk bas gitare, uz konstantne bubnjarske prijelaze. Ukoliko se nađete u prilici poslušati ovaj bend – preporuka.”

Izvori: soundreport.wordpress.com , FB stranica Isre

Kurje Oči - Kurje Oči je hip/hop-funk-rock-svaštanešto sastav koji je nastao u ljeto 2013. godine. U bendu su 5 članova: Davorin Silađi (gitara), Marko Prole (gitara), Jurica Kajgana (bubanj) Luka Fenrich (bass) te Vanja Hrvoje Dražić (vokal). Bend se okupio nakon što su dečki napravili neko-licinu probi iz čistog ‘’jammanja’’ te su odlučili nastaviti raditi. Prvobitnoj postavi bass gitaru svirao je Krunoslav Mihaljević, ali zbog drugih obveza morao je napustiti bend i na njegovo mjesto dolazi Luka Fenrich, koji do tada nije imao skoro nikakav doticaj s bass gitarom. Nakon samo nekoliko probi postao je majstor svog zanata. Do sada su održali nekoliko uspješnih koncerata na području Našica, te su nastupali na ovogodišnjem “Impulse Park Festivalu”. U Studiju Depth u Požegi, 2014. snimili su prvu, ali ne i za-dnju pjesmu, po imenu “007’’. Na ljeto 2015. u bend dolazi Marko Prole kao “trip” gitara i prateći vokal. Djelovanje Kurjih Očiju sada je otežano zbog odlaska nekoliko članova na fakultet, ali dečki zasviraju svakom prilikom kad se okupe u prostorima našičke “Gradske glazbe”.

Davorin Silađi

Oprezno sa Škarama - Oprezno sa škarama je novi našički sastav, koji je krenuo s radom u ljeto 2015. Pod utjecajem raznih indie rock, noise i shoegaze bendova iz zadnjih par desetljeća, njeguju isprepletene gitarske duele sa nepretencioznim pristupom pjesmama na hrvatskom. CV članova benda trenutno obuhvaća i bendove kao sto su Isra, Berlusconi i Go Run Donkey Hot.

Na Impulse Park Festu u Našicama 2015. ostvaruju vrlo zapažen na-stup, a trenutno imaju stanku zbog fakultetskih obaveza nekih članova benda.

Članovi: Krunoslav Mihaljević - vokal/gitara, Vinko Kubica - vokal/gitara, Ivan Glova - bas gitara, Marko Galetić – bubnjevi

Marko Galetić

Buč Kuriš - Buč Kuriš je šesteročlani bend, osnovan u zimu 2014. godine, sastavljen od bivših članova našičkih bendova Forbidden Lifeform

Go Run Donkey Hot! - Goran Stanić na Impulse Park Festu u Našicama 2015.

Isra - Marko Galetić, Slaven Jedvaj, Ivan Kukuljević, Kruno Mihaljević

Kurje Oči na Impulse Park Festu u Našicama 2015. godine

Oprezno Sa Škarama na Impulse Park Festu u Našicama 2015. godine


i Loša Navika te đurđenovačkog benda Pagedown. U svom glazbenom usmjerenju su poprilično šaroliki. Bubanj okarakteriziran agresivnim stoner rockom upotpunjen funky bass gitarom te žestokim zvukovima gitare. Svi-raju vrhunske rokenrol prerade (Cream, Gary Moore, Alice in Chains, Pearl Jam, Deep Purple, Jimi Hendrix, Dio i mnogi drugi).

Članovi: Dario Tičić (vokal) Željko Wolf (vokal) Zvonimir Perković (gitara) Davorin Silađi (gitara) Luka Fenrich (bass) Jurica Kajgana (bubnjevi).

Izvor: FB stranica Buč Kuriša

Ladno Deblo – je sastav koji kroz čistu i iskrenu improvizaciju stvara glazbeno iskustvo. Nastao isključivo za potrebe jednog koncerta održa-nog u podrumu Rime krajem kolovoza mjeseca 2015. godine. Bend čini genijalna postava: Jurica Kajgana (bubanj), Davorin Silađi (berde), Kruno Mihaljević (gitara).

Izvor: FB stranica koncerta KDP + Ladno Deblo @Rima, Našice

Pregledom najmlađe generacije našičkih sastava došli smo do kraja istraživanja svih našičkih rock sastava kroz povijest. Kada se ugrubo zbroje svi aktivni bendovi i projekti koji su djelovali u Našicama, dolazimo do im-presivne brojke od preko stotinu različitih sastava i projekata, a to su tek oni koji su poznati autorima u trenutku kada se pisala ova publikacija. Nesum-njivo ih je bilo više koji su nažalost iz raznih razloga promakli autorima, ali nadamo se da će se ta nepravda jednom ispraviti.

Gledajući sveukupnu sliku, preko stotinjak našičkih sastava obuhva-ćenih u knjizi daje nam zaista širok spektar i bogatstvo glazbenih žanrova čime se malo koje mjesto ili sredina veličine Našica može pohvaliti. Vrlo je zanimljivo primjetiti i često korištenje instrumenata poput frule, flaute, saksofona, mandoline, razno raznih tipova udaraljki, trube i ostalih glazbala koji su inače netipični za rock glazbu.

Zadnja generacija našičkih rock sastava bilježi rjeđe nastupe u od-nosu na ekipu iz 90-ih i 2000-ih, pa imamo situaciju da je u Našicama tije-kom 2015. godine organizirano ne više od 10 koncerata našičkih sastava. Ipak tu treba spomenuti izniman uspjeh u vidu trodnevnog Impulse Park Festivala održanog od 30. srpnja do 2. kolovoza u Velikom parku na ko-jemu su uz brojne popularne hrvatske i međunarodne izvođače nastupili i našički - Buč Kuriš, Vanja i Kurje Oči, našički reper Sleem, Go Run Donkey Hot! te Oprezno sa Škarama.

Posebno tešku situaciju čini i loša financijska situacija u Hrvatskoj pa je organiziranje koncerata zaista teško. Teško je uopće pokriti sve troškove organizacije koncerta, a kamoli da se namaknu sredstva za neke buduće projekte.

Nadalje, druženja u Rimi su isto tako postala vrlo rijetka što je go-dinama bila karakteristika našičke scene. Stječe se dojam kako je scena i atmosfera zadnjih godina opet pomalo zamrla, ali unatoč tomu i dalje se stvaraju zaista kvalitetni bendovi koji vrlo brzo izlaze iz okvira Našica, dok neki pak zbog fakultetskih i drugih objektivnih razloga jednostavno nisu u mogućnosti nastupati tijekom većine godine.

Bilo kako bilo, našička rock scena ima svjetlu budućnost pošto su tijekom zadnjih nekoliko godina udareni dobri temelji za razvoj novih sa-stava. Prostor Udruge KLAN (koji je godinama bio prostor Rime), 2014. go-dine je kvalitetno obnovljen, a početkom 2015. godine nabavljen je dobar dio novih instrumenata i opreme u suradnji s Gradom koji su raspoloživi za korištenje svim zainteresiranima.

Buč Kuriš na Impulse Park Festu u Našicama 2015. godine

Ladno Deblo u Rimi

Plakat za Impulse Park Fest 2015.

66

ROCK GLAZBA U OSTALIM UMJETNOSTIMA

Tamburaški orkestar Dore Pejačević te kasnije Tamburaško društvo Dore Pejačević je u svojoj već 25-godišnjoj povijesti djelovanja odavno pre-rastao u najvećeg kulturnog promotora Grada Našica. Kroz orkestar su se profilirale stotine mladih Našičana koji su pod vodstvom prof. Marine Ko-pri i prof. Danijela Koprija osvajali brojne prestižne nagrade i priznanja na lokalnoj, državnoj i međunarodnoj razini. No ono što fascinira je spoj rock glazbe i tamburaškog orkestra koji ovaj orkestar čini specifičnim fenome-nom koji pronalazi mjesto ne samo u povijesti našičke glazbe već zasigur-no i šire. Već od samih početaka djelovanja, orkestar sa rock obradama i tamburaškim instrumentima u aranžmanu prof. Koprija osvaja srca publike gdje god nastupili.

Daniel Kopri: Rock bend & tamburaški orkestar - Sviranje i slušanje rock glazbe zadržava mladost

Rock and roll (ljuljanje i valjanje, kotrljanje) je glazba s dvotaktnom ritmičkom frazom, koja se uveliko zrcali kroz evoluciju kulturno-društvenog i političkog života homo sapiensa. Temeljna glazbala rock sastava (gitara, klavijature, bubnjevi…) vibracijski su poticaj koji kroz svoje frekvencije titra-ju na staničnoj razini.

Izvođaču i slušateljima produžuje mladenačku vitalnost! Svjedoci smo velikog broja starih ljubitelja rocka koji, bez obzira na svoje godine, “žare i pale” na koncertima kao što su i u svojim mladenačkim danima.

Sjetiti se prvih doticaja s rockom je povratak u budućnost koja je putem nekog časopisa i vinilnih singlica omogućila moje prvo vibracijsko sučeljavanje s rock glazbom. “Ljubav na prvi pogled” pokrenula je u meni i kod mojih prijatelja potrebu za otvaranjem prvog rock kluba, kupovine ozvuke, gitara... (moja je, nažalost, ostala u Vukovaru u ratnom vihoru).

Neutaživa ljubav prema vinilnim zapisima pratila je moj životni put gotovo do zadnjih gramofonskih ploča, što je vidljivo na slici kojom želim nadopuniti ovu emotivnu priču o mojoj ljubavi - rocku! U cijelom svom pedagoškom radu prenosim mladima spoznaje o glazbi koja oplemenjuje dušu čovjeka, a prvo mjesto, pored umjetničke glazbe, zasigurno zauzima rock’n’roll.

Slušajući “dobru” glazbu svjesno smo supruga i ja utkali kćerki i sinu takve vibracije, koje su, logikom Pitagorine savršene harmonije titranja sve-mira, iznjedrile mjuzikl “Legenda Ružice Grada”.

Veliki sastavi su povremeno rabili nadogradnje svojih skladbi pu-tem najvišeg glazbenog organizma u percepcijskim spoznajama današnjeg čovjeka - simfonijskog orkestra. U trećem broju publikacije “Kontesa Dora Pejačević” dotakao sam smisao takve glazbe, koju danas “svemirski” koristi finski bend Nightwish. Moja sjećanja sežu desetljećima unazad, sve do kon-cerata benda Deep Purple, na kojima su i tada, kao i danas rabili alikvotne rezonancije koje pokreću evoluciju glazbe.

Spoznavši mogućnost naših svetih hrvatskih tambura, svjesno sam krenuo putem otvaranja tamburaškog orkestra prema svim glazbenim žan-rovima. Alikvotno spojiti rock bend, tada Nexe bend, u kojemu su svirali i pjevali Andrea i Dean, moja djeca, bila je avantura kroz koju smo svi stekli nemjerljivo i dragocjeno životno glazbeno iskustvo.

Daniel Kopri s gitarom

Daniel Kopri u “carstvu vinila”

Plakat “Tambure in rock” part 2 - 2010. godina


Preklopiti bas-gitaru i berdu u ukupnom suglasju zvukova bila je enigma za “tonce” koji su radili ozvučenje naših koncerata. Distorziran zvuk gitare i bubnjeva sa šuškavim činelama i ostalim ritmičkim udaraljkama uvi-jek su veliki prohtjevi koje samo rijetki ljudi od struke uspijevaju “pripitomi-ti” i pridružiti našim nacionalnim glazbalima.

“Yesterday” je prva skladba koju sam aranžirao za tamburaški orke-star uz ritmičku potporu bubnjara, susjeda Damira Šimunovića. Skladbu je, naravno, pjevala kuma naše glazbene škole, “vanzemaljka” Danijela Pintarić. Skladba je objavljena na drugom od četiri nosača zvuka našega orkestra.

Bio je to mali korak u neizmjerne mogućnosti tamburaške rezonan-cije koja je pokrenula “ljuljanje, valjanje i kotrljanje” do krajnje percepcije slušatelja, pa i mene, koji sam pripremao skladbe u suglasju rock benda i tamburaškog orkestra.

Dakle, stara se ljubav vratila na velika vrata!!!

Pripremajući rock skladbe za tamburaški orkestar vraćao me u bez-brižnu mladost, kao i mladost moje supruge. Gotovo sve najljepše što smo vinilno slušali resilo je koncerte koje smo organizirali u cijeloj Lijepoj Našoj, ali i u Europi.

Skladbe Beatlesa, Deep Purpla, Rainbowa, Led Zeppelina, Whitesna-kea, Hearta... otvarale su mogućnosti nadopune tamburaškim instrumen-tima.

Uvijek sam sa suzama u očima pratio generalne probe na kojima su se hrvatski estradni umjetnici čudili kompatibilnosti tambura i rock instru-mentarija.

Goran Karan je prvi “uletio” u “tamburašku zamku”, pjevajući s nama “Soldier of Fortune” i “Smoke on the Water”. Ista priča ponovila se s Josipom Lisac, Vannom, Gibonnijem, Tonijem Cetinskim, Ervinom Baučićem, Nenom Belanom, Lidijom Horvat-Dunjko, Antoniom Dunjko, Zoranom Mišićem... Tom prigodom je Goran Karan rekao mom prijatelju Marijanu Bakaču da nikada, ni u snu, nije mislio da će jednom pjevati uz pratnju tamburaškog orkestra. Pa to je fantastično!

Nabrajati sve naše vokalne i instrumentalne soliste uvijek je dvosje-kli mač jer uvijek netko bude izostavljen, ali ipak, postoje pojedinci koje moram zapisati, a to su: Kristina Brkić, Kristina Minarik, Dean Kopri, Andrea Kopri, Mario Huj, Marko Galetić, Krunoslav Mihaljević, Dario Tičić…

Posljednjih godina surađujemo s kultnim našičkim sastavom “Put na istok” čiji su članovi: Renato Hrkać, Edo Kiš, Zdenko Perković, Ana Pinter i Dražen Koprivčić, koji također upijaju frekvencije rock afrodizijaka.

Filozofi su davno zaključili da se ljudima, s obzirom na glazbu koju slušaju, može mjeriti kvocijent inteligencije.

Po nekim alternativnim istraživanjima, žitelji Lijepe Naše slušaju rock u zabrinjavajuće malom postotku (samo 5 %), a umjetničku (klasičnu) još i manje, samo 0,5 %.

Stanje nacije zrcali su u glazbi koja se sluša!!!

Rock’n’roll je naša ljubav koju dijelimo onima čija je emocional-na inteligencija na višim frekvencijama.

Mješoviti pjevački zbor Ad Libitum

Našički Mješoviti pjevački zbor “Ad libitum” službeno je osnovan 25. travnja 2010. godine. Činilo ga je 27 pjevača koje je ujedinila želja da probaju nešto novo što je do tada rijetko bilo viđeno i slušano u Hrvatskoj

Andrea Kopri Lončarić i Dean Kopri

Koncert u našičkoj srednjoj školi 2005. godine - Josip Ledinščak, Saša Sokač i

Tamburaški orkestar Dore Pejačević

Orkestar s Krunom Mihaljevićem i Dariom Tičićem

Koncert Oceani ljubavi pokraj Dvorca grofova Pejačević 2015. godine -

Tamburaški orkestar, Ervin Baučić i Neno Belan


– obrade popularne glazbe uz pratnju benda ili acapella te plesne koreo-grafije. Iskreno su željeli upustiti se u nešto novo, zakoračiti u slobodnije pjevanje, pjevati po svojoj volji pjesme koje su se do tada rijetko mogle slušati u zborskim izvedbama. Tako je i odabrano ime zboru -”slobodno, po volji”.

Tako su se između ostalog na repertoaru našle i svjetski poznate rock skladbe poput „Smoke on the water“ – Deep Purple, „Here I go again on my own“- White Snake, „Help“ – Beatles, Over the hills and far away“ – Nightwish, „Sweet home Alabama“ – Lynyrd Skynyrd, „Stairway to Heaven“- Led Zeppelin, „We will rock you“ i „The show must go on“ – Queen te još mnoge druge, što ih čini poptuno netipičnim, inovativnim i modernim zbo-rom koji je kao takav donio pravo osvježenje na gradskoj glazbenoj sceni.

Hrabri ljudi koji su tada počeli slijediti svoju maestru Andreu Kopri Lončarić bili su: soprani Nevenka Novak, Branka Hajek, Ankica Fak, Mirjana Gelenčir, Melita Šoštarić, Željka Greganić, Blaženka Pavlić, Ljiljana Ćupur-dija, Marija Ivanković, Marija Čiček, Josipa Katavić, Lidija Stošić, Martina Stramput, Brigita Kukuruzović i Izidora Uremović, zatim altovi Mirta Lulić, Bojana Bortek, Ivana Ostrički, Kristina Patila, Matija Jerković i Matea Špehar, tenori Miroslav Mendroš, Robert Čačić, Josip Uremović, Martin Odrljin, te konačno basovi Rajko Lončarić, Dean Kopri i Hrvoje Maretić.

Svojim originalnim stilom, prepoznatljivim imidžem koristeći ljubi-častu boju na svim javnim nastupima, izvedbama i repertoarom vrlo brzo stječu veliku popularnost ne samo u gradu već i na državnoj razini.

Nakon brojnih nastupa pridruživali su im se novi članovi. Soprani Petra Digula i Ana Pinter, altovi Jelena Gerendaj, Veronika Suk i Ana Vučinić te tenor Antun Mendroš, nakon nekoga vremena alt Jelena Šimunović, te-nor Miroslav Flegar te basovi Dražen Koprivčić i Igor Dudjak te opet nakon nekog vremena soprani Danijela Mendroš, Dora Dragić i Sanja Matković, altovi Kristina Borbaš i Jelena Ostović, tenor Mario Huj i basovi Antonio Antunović i Marko Kilibarda.

Kroz godine djelovanja zbor je nastupio na desecima raznih konce-rata i događanja od kojih svakako treba izdvojiti sudjelovanje 2011./2012. godine na HRT-ovom show-u “Do posljednjeg zbora” na kojemu osvajaju 4. mjesto.

Nakon svih lijepih događanja u show-u DPZ pridružuju se novi so-prani: Dubravka Hajek, Lora Falamić, Marija Marinčić i Jadranka Kučić, zatim altovi Marina Hodanovac i Diana Jurić te tenori Miroslav Popović, Mario Jurić i Petar Mihalj.

Ad Libitum na natjecanju Do posljednjeg zbora 2012. godine


Nakon 4 godine plodnog djelovanja zbor mijenja ime i dirigenta tako da već dvije godine djeluje kao udruga Pjevački zbor „Cantate ad libi-tum“, u početku pod ravnanjem magistrice Mateje Tomas godinu dana, a trenutno magistra Luke Pavlekovića. U to vrijeme zboru se pridružuju Maja Kapraljević, Ana Blažević i Katarina Hlobik.

Zbor je tijekom svog kratkog postojanja ostvario popularnost, kva-litetu i prepoznatljivost te između ostaloga primjerice i suradnje s brojnim glazbenicima poput Zorana Mišića i Juraja Jurline.

Branka Hajek

Mjuzikl „Legenda Ružice Grada“

Našičani Dean Kopri i njegova sestra Andrea Kopri, autori su pr-vog hrvatskog fantastičnog mjuzikla. Na ovome su projektu radili čitavih 9 godina, počevši od 2006. Mjuzikl „Legenda Ružice grada“ koprodukcija je kazališta Komedija i Studija KUBUS, te Plesne skupine Ri-dance iz Rijeke, pod vodstvom koreografkinje Dolores Bugarin, a režiju potpisuje Robert Bošković. Praizvedba ovog glazbeno-scenskog spektakla održana je u Za-grebu 6. svibnja 2015., a svečana premijera 7. svibnja.

Priča nas vodi u hrvatsko srednjovjekovno doba protkano narodnim vjerovanjima u vilinski svijet i uvlači u život Ružice, samostalne djevojke koja drugačije poima životne vrijednosti i svoju okolinu, i osvješćuje nas kako ni danas nije lako biti drugačiji, a kamoli u 14. stoljeću. Glazba je vrlo ekspresivna i odličan je spoj filmskog, mjuzikl i pop-rock izričaja. Pratimo ljubavnu priču između seljanke Ružice i mladog Marka, proizvođača instru-menata, te zaplet koji nastaje kad moćni vlastelin odluči sazidati grad na mjestu gdje je bilo vilinsko okupljalište i izazove bijes vila.

“Ružica grad zaista postoji, ostaci utvrde nalaze se blizu Orahovice, na Papuku, no u stvaranju priče povijest i srednjovjekovlje bili su nam samo podloga za uranjanje u fantaziju, gdje je nastao spoj povijesti i legende, stvarnog i vilinskog svijeta” rekao je Dean Kopri.

“U mjuziklu, čija nas radnja uvlači u svijet 14. stoljeća, među plemiće, seljake, vile i vilenjake, uživat će sve generacije. Ljubitelji glazbe uživat će u više od 20 predivnih glazbenih brojeva, ljubitelji plesa u puno koreografije, ljubitelji kazališta u više od dva sata spektakla”, izjavio je na konferenciji za novinare redatelj Robert Bošković.

Ansambl od preko 35 izvođača predvodi, u ulozi Ružice, izvrsna Da-nijela Pintarić, stalna zaposlenica kazališta Komedije te Bojan Jambrošić, kao Vlastelin, u ulozi u kakvoj ga nitko do sada nije vidio. Ovu mladu i am-bicioznu postavu upotpunjavaju i drugi pjevači i glumci kao što su Maksim Hozić-Max, Lara Antić (Bang-Bang, dobitnici Porina), Ines Mlinarić Stakić (Markiz), Gordana Šimić, Jana Pogrmilović i drugi. Dio koreografije potpi-suje i zagrebačka samostalna umjetnica Andrea Solomun, osnivačica &M Dance Company.

Na području tehničke produkcije mjuzikla, LumiLas na hrvatsku ka-zališnu scenu donosi trendove svjetskih kazališnih pozornica, budući da je velik naglasak stavljen upravo na korištenje modernih scenskih tehnologija, kao što je najnovija generacija robotizirane rasvjete koja je programirana na najmodernijoj upravljačkoj konzoli za rasvjetu. Uz bogatu scenografiju koju potpisuju Martino Šesnić i Pietro Boban, koreografije borbi vitezova u režiji Lovre Buve i plesača na svili, mjuzikl “Legenda Ružice grada” predstav-lja pravi srednjovjekovni fantastični spektakl.

Ljudi i organizacije uključeni u provedbu ovog mjuzikla kroz sve go-dine su bili Natalija Banov, Vanja Eberl, Branko Glad, Tadija Kolovrat, Igor Weidlich, Jasna Horvat, Jasmina Kallay, Anita Andreis, Filip Krenus, Iva Sr-nec, Karolina Šuša, Marko Juraga, Iva Babić, Marta Grbešić, Jelena Lulić,

Reklama za mjuzikl “Legenda Ružice Grada”

Brat i sestra, Andrea i Dean, autori mjuzikla “Legenda Ružice Grada”


Marina Trandler, Lovro Buva, Marta Crnobrnja, Sanja Kocon Vranješ, Alek-sandra Ivanković, Lalita Ivanković, Dario Berčić, Doris Teur, Ivan Mihaljević, Dejan Roginić, Mladen Rakas, Željka Veverec, Neven Stipčić, Petra Golik, Sandra Tribuson, Barbara Suhodolčan, Hana Hanas, Matej Predojević Petrić, Krešimir Dujmić, Sebastijan Fric, Ivan Bošnjak, Biljana Čakić, Ivan Šimatović, Stefano Surian, Dario Došlić, Anabela Černeli, Drago Asić, Mirta Korač, Eva Pavlinušić, Marta Bolfan Ugljen, Asim Ugljen, Aleksandar Rapaić, Drakon, Danijel Markač, Robert Szemesi, Ivica Luka Škaro, Marko Galetić, Andrej Smoljan, Marko Horvat, Alina Grbac, Andrea Anđelić, Dinko Matičić, Vlado Grgić, Hrvoje Zrilić, Vitomir Turalija, Želimir Panić, Velimir Trošelj, Antun Ka-praljević, Martina Stošić, Jurica Puhanić, Tea Rogić, Mario Jurić, Rada Borić, Marko Kilibarda, Dubravka Balent, Marijan Slakić, Vatroslav Katić, Katarina Minarik, Dragica Minarik, Zdenko Minarik, Javorček Darko, Davor Kovače-vić, Božo Vengust, Miroslav Šarić, Emin Osmanović, Nedjeljko Vojnić, Josip Bastijan, Red vitezova Ružice grada, Miran Mudri, Bojan Poljak, Škola za primjenjenu umjetnost (Zagreb), Marina i Daniel Kopri, bake Novella i Ma-rija te Kristina Brkić i Rajko Lončarić koji su sa autorima prošli sve uspone i padove.

Marko Galetić, Dean Kopri, Andrea Kopri LončarićMax Hozić i Danijela Pintarić, zvijezde mjuzikla

Mjuzikl “Legenda Ružice Grada”

71

HIP HOP SCENA U NAŠICAMA

Našice nikada nisu imale razvijenu jaku hip hop scenu. Tek zadnjih nekoliko godina bilježe se prvi organiziraniji javni nastupi Našičana koji se bave tom glazbom. Bilo je zasigurno i prije ljudi koji su se bavili hip hopom, no njihova razjedinjenost i nesuradnja je dovela do toga da nikako nisu uspjeli pokazati što znaju, imaju i mogu pa stoga niti ne možemo zapravo pričati o postojanju scene. Stoga, danas nažalost njihov rad nije prepoznat. Jednostavno nije bilo snage za organizaciju nastupa kako bi se pokazalo javnosti da hip hop postoji i u Našicama. Takva situacija je bila sve do prije nekoliko godina. Jedan od prvih poznatih MC-a na području Našica bio je poznat pod imenom Mata Mathics. U razdoblju od 2009. do 2011. godine djeluje najviše MC-a na području grada. Flajer (sada poznat kao Spinoza) Doc, Avangard, Phenom, Mistic, Vanja, Gull. U tom razdoblju se održalo najviše hip hop događaja u Našicama, a najčešće u Dublin’s Pubu. U Našice su dolazili i brojni gosti/reperi iz Vukovara, Osijeka, Vinkovaca, Zagreba s kojima su ostvarene mnoge suradnje. Godine 2010. organiziran freestyle rap battle (nadmetanje 2 mc-a u smišljanju rima uz rap instrumental). Ma-nje je poznat projekt ‘’DemoN’’ (demo Našice) u kojemu su trebali biti svih 7 našičkih MC-a udruženi pjesmama. Mixtape se nije uspio ostvariti zbog nedostatka glazbene opreme za snimanje.

Uz povremene ulete i pokušaje nekih ljudi, u Našicama i našičkom rapu treba spomenuti Mystika, Hennesya, Dokyja koji su radili kvalitetan „đir“ , ali su otišli nekim drugim putem. Od aktivnih repera tu su Vanja Hrvoje Dražić (Vanja/Neshvill funk), Hrvoje Peičić (Doc) i Hrvoje Horvatek (Spinoza). Da, svi reperi se zovu Hrvoje.

Hrvoje Horvatek Spinoza aka Flajer aka Sleem - rap sluša od svoje 13-te godine, a samim snimanjem svojih autorskih pjesama i projekata po-činje oko 2007. godine s Antom Mihaljem (Ant33sha) koji je radio beatove, takozvane matrice ili podloge. Nažalost, Mihalj se vrlo brzo seli iz Našica pa s eksperimentiranjem prestaje. Odrasli su na svemu, a počeli na Emine-mu koji je bio prvi doticaj s ovom vrstom glazbe. Generacija Mentaliteta 99 kojima su Pad sistema, Lovci na šubare i Slušaj mater dali neki okvir odra-stanja. Četiri godine nakon početnih snimanja Sleem izbacuje prvi projekt zvan „25-ica“. Nakon dvije godine i skupljanja iskustava i priča u Našicama te Mostaru izlazi drugi projekt „Pakujem“ koji je izazvao pozitivan feedback publike. Nastupalo se svud od Našica, Osijeka, Orahovice, FerragostoJam-a 2, Mostara, Brčkog, do Paga i Zagreba.

Daljnji projekti su u pripremi, iskusvo se širi po Zagrebu, glava je starija i lucidnija dok su matrice tvrđe i kvalitetnije.

Vanja Hrvoje Dražić (MC/Beatboxer/Beatmaker) Od 2009. godine se bavi beatboxom i snimanjem prvih autorskih tekstova. U početku snimao pjesme s Hrvojem Peičićem (Doc) i Dorianom Šušnićem (Avangard) u grupi 031. Jedna od zapaženijih pjesama je ‘’Moj Grad’’ u suradnji s Doc-om iz 2011. godine. Do sada je nastupao na Feragosto Jam-u 4 i 5, koncertima u Osijeku, Vinkovcima, Našicama, Sarvašu, Orahovici, Zagrebu, Puli... Prese-ljenjem u Osijek na studij, postaje suosnivač projekta koji je izgradio veliku bazu video uradaka lokalne hip hop kulture. Projekt je nazvan ‘’Šetač’’, po osječkoj legendi, a radi se o promoviranju mladih umjetnika hip-hop kultu-re u Osijeku i široj okolici. Na live izvedbama, nastupa s dva sastava : Kurje Oči i Deaf Koala.

U zadnjih nekoliko godina hip hop scena je uvelike ojačala, te na-staju prvi sastavi koji će svirati fuziju rocka i hip hopa. To su već spomenuti Kurje Oči i Deaf Koala. Grupe koje usko povezuju gradsku, rock i hip hop

Phenom i Ivan Gull

Hrvoje Horvatek a.k.a. Spinoza

Vanja i Peičić (Doc)


scenu te kao posljedica toga nastaje plodno tlo za daljni razvoj mlade grad-ske hip hop scene.

Kurje Oči - Rock/Hip Hop bend. Članovi (Davorin Silađi-gitara, Jurica Kajgana-bubanj, Luka Fenrich-bass, Marko Prole-gitara/vokal, Vanja Hrvoje Dražić-vokal). Od 2012. godine počeli u nešto manjem sastavu nego da-nas. Do sada imaju nekoliko zabilježenih koncerata u Našicama. Zapaženiji nastup je na Impulse Park Festivalu na kojemu su svirali pred 200-tinjak posjetitelja. Planiran je album za 2016. godinu.

Vanja Hrvoje Dražić, Hrvoje HorvatekVanja i Kurje Oči na Impulse Park Festu

u Našicama 2015. godine

73

P. S.

Pregledom našičkih rock sastava tijekom povijesti došli smo do im-presivnih preko stotinu sastava i projekata koji su djelovali tijekom 50 godi-na našičke rock scene te pregledom ostalih umjetnosti gdje je rock glazba pronašla svoje mjesto dolazimo do kraja istraživanja našičke rock scene.

Autorima na samom početku ni na kraju pameti nije bilo da će ova publikacija doseći ovako veliki opseg, no to samo dokazuje koliku bogatu povijest rock scenu imaju Našice. Smatramo s pravom da Našice i Našičani mogu i trebaju biti ponosni na gradsku rock scenu jer nju su stvarali i obli-kovali mnogi mladi Našičani koji su danas velikom većinom vrlo uspješni ljudi – sveučilišni profesori, nastavnici, priznati novinari, priznati umjetnici, poduzetnici, doktori, inženjeri i magistri različitih struka. I ne samo to. Na-šički rock sastavi, Tamburaški orkestar Dore Pejačević i Tamburaško društvo Dore Pejačević i zbor Ad Libitum su tijekom godina vršili i još uvijek vrše zaista snažnu i neprocjenjivu promidžbu grada Našica kao grada vrhunske kulture i umjetnosti.

Želja autora i svih sudionika projekta je da ova publikacija bude spas od zaborava i dokument jednog vremena o zaista posebnom fenomenu našičke rock scene, te da bude motiv i poticaj za mlade da se i dalje bave glazbom, stvaralaštvom i umjetnošću te da nastave ovu zanimljivu priču. Želja je da ova knjiga te izložba „Povijest našičke rock scene“ napokon da zasluženo priznanje, dignitet i identifikaciju našičkoj rock sceni kao značaj-nom dijelu sveukupne našičke kulturne svijesti, duha i kreativnosti. Želja je autora također da ova publikacija bude jedan od temelja za budućnost i razvoj našičke rock i glazbene scene, jer spoznavši prošlost, lakše se kreće u budućnost.

Istraživanje i pisanje ove knjige trajalo je oprilike 3 mjeseca. Treba svakako napomenuti da istraživanja ovakvih tema u pravilu znaju trajati godinama baš iz razloga što se tu treba oslanjati na interakciju i komunika-ciju s masom ljudi različitih profila koji su postavili temelje sceni, onih koji su bili dio scene te ostalih ljubitelja i podupiratelja te scene. Takvo je inte-raktivno istraživanje posebno teško jer svakoga dana iskaču novi nepisani izvori, nove informacije i novi ljudi. Iz toga razloga, također jedna je velika želja autora da ova knjiga bude prvi iscrpni temelj ka daljnjem istraživanju povijesti te sadašnjosti našičke rock scene.

Ova se publikacija izdaje kao prilog izložbi pod nazivom „Povi-jest našičke rock scene“ u organizaciji Zavičajnog muzeja Našice i Udruge KLAN, otvorenoj 29. siječnja 2016. godine u Noći Muzeja, u Izložbenom salonu Zavičajnog muzeja Našice. Ova će publikacija ostati kao iscrpan i trajan rezultat višemjesečnog istraživanja i zajedničkog napora 40-ak njezi-nih autora i ostalih suradnika.

Priča se nastavlja...

74

POPIS IZLOŽAKA

Na izložbi se, uz ilustracije korištene u katalogu, izlažu i sljedeći predmeti:

Cover albuma Narcisa i Rangoraksa

Gitara iz 30-ih godina, doba Kraljevine Jugoslavije, rad majstora Schneidera. Vlasništvo Zvonimira Hajeka,

jedno vrijeme služila kao improvizirana električna gitara

Flyer za slušaonu - 2006. godina

Časopisi SSIK

Flyer za koncert 2009. godine


Karikatura Zvonimira Hajeka; autor Želimir HajekKalkulacija troškova za nastupe Lordova - 1970. godina

Neiskorišteni plakat za nastupe Lordova - kraj 60-ihKućno izrađeni pick-up, rad Zvonimira Hajeka

Plakat iz 2014. godine


Plakat za koncert - 1999. godina

Plakat za humanitarni koncert - 1992. godina

Plakat za božićni koncert u Rimi - 2008. godina

Plakat za božićni koncert Drloga i Riba - 2010. godina

Plakat za koncert našičkih sastava - 2006. godina


Plakat za jedan od nastupa Puta na istok - 2003. godinaPlakat za jedan od nastupa Puta na istok - 1974. godina

Plakat za Klanfest - 2008. godinaPlakat za Klanfest - 2007. godina


Plakat za koncert grupe Nexe i našičkih glazbenika - 2004. godinaPlakat za koncert Dore - 2008. godina

Plakat za koncert - 2011. godinaPlakat za koncert - 2006. godina


Plakat za Šije Šete u Paradiseu 1997. godine Plakat za koncert Šiljiš-Piljiš 2 - 1996. godina

Plakat za koncert nekih našičkih grupa - 90-te

Plakat za koncert Lvmena zajedno s našičkim grupama Gn, Dust, Cherry, Zlo - kraj 90-ih

Plakat za koncert iz 2006. godine


Popis pjesama za nastup Chaosa na koncertu Šiljiš-Piljiš 1994. godine

Plakat za nastup Grupe Dora iz 1992. godine

Plakat za nastup Dore - prva polovica 90-ihPlakat za koncert u Rimi - 2001. godina


Ulaznica za koncert Cookiea - 13. 10. 1978.

Rukopis Željka Tutnjevića koji je skidao tekstove pjesama za Lordove

Ručno nacrtani logo Alkoholizatora na koricama bilježnice

Program Lordova, kasne 60-te

82

KOAUTORI I SURADNICI

Ova je knjiga nastala zajedničkim radom i trudom preko 50-ak ko-autora, tekstopisaca i ostalih dobrih ljudi koji su pomogli u prikupljanju in-formacija, fotografija i ostalog materijala potrebnoga za izradu ove knjige.

Popis koautora i suradnika (abecednim redom):

Aleksandar Holiga (Sjećaš li se onoga kad je sve bilo moguće? Kukuriku street i NA-scena 1990-ih)

Andrea Kopri Lončarić (Mjuzikl „Legenda Ružice Grada“)

Bojan Holiga (O-Scar)

Boris Seničanin (Put na istok, Dugi Far, Cookie)

Branka Hajek (Ad Libitum)

Damir Šimunović (Kukuriku Street, Oprosti, One Man Banda, Miroslav Idol, Zlo, Dust)

Daniel Kopri (Rock bend & tamburaški orkestar - Sviranje i slušanje rock glazbe zadržava mladost)

Darko Silađi (Dora)

Darko Dudjak (Onlyonija & još jedan, Disconnect)

Davorin Silađi (Kurje Oči)

Dean Kopri (Nexe, Mjuzikl „Legenda Ružice Grada“)

Dražen Udovčić (Dugi Far, Put na istok)

Eduard Kiš (Put na istok)

Goran Stanić (GO:ST)

Hrvoje Horvatek (Hip Hop scena u Našicama)

Ivan Gelenčir (Smetlište, Radithor, Ritual)

Ivan Kukuljević (Portman)

Ivan Lončarević (Dizajn naslovnice)

Ivica Pintarić (Plavi anđeli)

Ivan Sušjenka (Lordovi, Put na istok, materijali za izložbu)

Ivan Šimunić (One Man Banda, Ink Loyd, Trouble Bubble, Mjedeni Mjesec, Summer Kitchen, Heroes of Might and Magic, Gn)

Josip Suk (Materijali za izložbu)

Krešimir Stojanović (Progres, Scoundrel, Go Run Donkey Hot!)

Marija Božić (Prikupljanje materijala, građe i informacija iz muzejskih knjižnica Našice i Osijek, )

Marijan Bakač (Intervju - Amatersko kazalište Našice)

Marko Falamić (Bagoshi)

Marko Galetić (Fortress Slain/Abominated, Portman, Kukuriku Street, Zlo, Caffee „Aparat“, Oprezno sa Škarama, Mjuzikl „Legenda Ružice Grada“)

Marko Hrčka (Cherry, O-scar)

Matija Matišić (Cookie)


Mihael Katavić (The Fratri)

Naco Oster (Pingvini, Krijesnice/Plave traperice, intervju - Poetika glazbene scene)

Petar Hajek (Urednik)

Siniša Dukarić (Materijali za izložbu)

Siniša Kajgana (Materijali za izložbu)

Siniša Lolić (Egzekutor, Alkoholizator, Chaos, The Trottles/Nezavisna činela, Utopia, One Man Banda, Narcisi, Katastrofa, Pekmezom Kruva, Zlo, Gn, Fe-M@ils, Dust, Alzheimer, Avathar, Drlog, Ribe, Bagoshi, materijali za izložbu, Uloga izdavačke kuće M/F SCUM u razvoju našičke scene)

Sven Braz (Materijali za izložbu)

Tena Byemkovski (O-scar, Onlyonija & još jedan, Bend AiD)

Tihomir Oreški (Fortress Slain/Abominated)

Tomo Đurić (Materijali za izložbu)

Vanja Hrvoje Dražić (Deaf Koala, Kurje Oči, Hip Hop scena)

Vinko Kubica (Ontariowolves, Berlusconi)

Zoran Gvozdanović (Recesija)

Zvonimir Hajek (Put na istok, Pingvini, Lordovi, materijali za izložbu, Prvi električni instrumenti kućne proizvodnje)

Zvonko Hvizdak (Egzekutor)

Zvonko Koprivčić (Krijesnice/Plave traperice)

Zvonko Pinter (Materijali za izložbu)

Željko Schwabe (Krijesnice/Plave traperice)

...

I mnogi drugi nepoznati te oni koji su namjerno ili nenamjerno ostali anonimni. VELIKO HVALA!

84

ZAHVALE

Renati Bošnjaković za veliku i srdačnu pomoć pri snalaženju u materijalima muzejske knjižnice.

Manueli Kojić za pomoć pri snalaženju u srednjoškolskim izdanjima u knjižnici Srednje škole Isidora Kršnjavoga.

Ivanu Lončareviću za volonterski napravljen grafički dizajn naslovnice.

Silviji Lučevnjak bez koje ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Ivanu Hajeku za savjetovanja i odrađivanje poslova koje nitko nije želio.

Srečku Perkoviću na velikoj pomoći oko organizacije koncerta.

85

BILJEŠKA O AUTORU

Petar Hajek rođen je 13. kolovoza 1988. u Našicama. Opću gimna-ziju završio je u Našicama u Srednjoj školi Isidora Kršnjavoga 2007. godine. Magistrirao je 2015. godine na Odjelu za kulturologiju pri Sveučilištu J. J. Strossmayera u Osijeku stekavši titulu magistra kulturologije, smjer kultu-ralni menadžment. Izložba i katalog “Povijest našičke rock scene” mu je prvi samostalni autorski projekt.

Trenutno je volonter u Zavičajnom muzeju Našice, a nada se i pri-pravničkom mjestu. ;-)

86

SADRŽAJ

PREDGOVOR .................................................................................................................... 3

UVOD ................................................................................................................................... 5

IZ POVIJESTI ROCKA ................................................................................................... 6

Društveno politički kontekst i pojava rock kulture u Jugoslaviji pedesetih i šezdesetih godina ............................................................................. 6

POČECI ROCKA U NAŠICAMA (ŠEZDESETE I SEDAMDESETE) ................ 9

Krijesnice – prvi „električari“ u Našicama ......................................................... 9

Pingvini – pioniri našičkoga rocka .................................................................... 10

Iz intervjua s Nacom Osterom: Poetičnost glazbene scene ..................... 11

Lordovi ......................................................................................................................... 12

Zvonimir Hajek: Prvi električni instrumenti kućne proizvodnje .............. 14

Put na istok ................................................................................................................ 14

Iz intervjua s prof. Marijanom Bakačem: Uloga Amaterskog kazališta Našice ................................................................. 17

DRUGA GENERACIJA NAŠIČKIH ROCK SASTAVA (DRUGA POLOVICA SEDAMDESETIH I OSAMDESETE) ............................ 18

Cookie .......................................................................................................................... 18

Dugi Far ....................................................................................................................... 19

Jet Set ........................................................................................................................... 19

DEVEDESETE: EKSPLOZIJA NAŠIČKE ROCK SCENE I RAĐANJE NOVE GENERACIJE ............................................................................ 22

Nezavisno i DIY izdavaštvo .................................................................................. 23

Osvrt na društveno stanje i kulturu Našica početkom devedesetih .......................................................................................... 23

Kraj osamdesetih – „Metal“ generacija ........................................................... 24

Našička alternativna rock scena devedesetih ............................................... 25

Bogatstvo našičke alternativne rock scene devedesetih .......................... 38

Siniša Lolić: Uloga izdavačke kuće M/F SCUM u razvoju našičke scene .................................................................. 39

Aleksandar Holiga: Sjećaš li se onoga kad je sve bilo moguće? Kukuriku street i NA-scena 1990-ih ................................................................. 42


POVRATAK NA SCENU NAŠIČKIH ROCK SASTAVA I GLAZBENIKA IZ SEDAMDESETIH I OSAMDESETIH GODINA – DORA, PUT NA ISTOK, COOKIE ..................................................... 46

Dora Band .................................................................................................................. 46

Veterani našičkog rocka i Put na istok ............................................................. 47

Povratak grupe Cookie ......................................................................................... 48

POJAVA DRUGOG VALA NAŠIČKIH SASTAVA ............................................... 50

Udruga mladih KLAN – nosioci scene od sredine 2000-ih ..................... 50

Našička rock scena 2000-ih ................................................................................. 52

NOVA GENERACIJA .................................................................................................... 61

ROCK GLAZBA U OSTALIM UMJETNOSTIMA ............................................... 66

Daniel Kopri: Rock bend & tamburaški orkestar - Sviranje i slušanje rock glazbe zadržava mladost ........................................ 66

Mješoviti pjevački zbor Ad Libitum ................................................................... 67

Mjuzikl „Legenda Ružice Grada“ ........................................................................ 69

HIP HOP SCENA U NAŠICAMA ............................................................................. 71

P. S. ...................................................................................................................................... 73

POPIS IZLOŽAKA .......................................................................................................... 74

KOAUTORI I SURADNICI .......................................................................................... 82

ZAHVALE .......................................................................................................................... 84

BILJEŠKA O AUTORU ................................................................................................. 85

88

IZDAVAČ Zavičajni muzej Našice

ZA IZDAVAČA Silvija Lučevnjak

AUTOR I UREDNIK KATALOGA Petar Hajek

KOAUTORI Aleksandar Holiga, Andrea Kopri Lončarić, Bojan Holiga, Boris Seničanin, Branka Hajek, Damir Šimunović, Daniel Kopri, Darko Silađi, Darko Dudjak, Davorin Silađi, Dean Kopri, Dražen Udovčić, Goran Stanić, Hrvoje Horvatek, Ivan Gelenčir, Ivica Pintarić, Ivan Sušjenka, Ivan Šimunić, Krešimir Stojanović, Marko Falamić, Marko Galetić, Marko Hrčka, Matija Matišić, Mihael Katavić, Naco Oster, Petar Hajek, Siniša Lolić, Tena Byemkovski, Tihomir Oreški, Vanja Hrvoje Dražić, Vinko Kubica, Zoran Gvozdanović, Zvonimir Hajek, Zvonko Hvizdak, Zvonko Koprivčić, Željko Schwabe

LEKTORICA Silvija Šokić

DIZAJN NASLOVNICE Ivan Lončarević

GRAFIČKO OBLIKOVANJE Zvonko Pinter

TISAK TISAK d.o.o. Našice Kralja Tomislava 4

Naklada 100 kom.

ISBN ISBN 978-953-7606-21-3

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek pod brojem 140323009.

Povijest našičke rock scene, autor: Petar Hajek

Documents

Transcript of Povijest našičke rock scene, autor: Petar Hajek