SVJETSKA POVIJEST XX. st.

1. SVIJET DO POČETKA 1. SVJETSKOG RATA

Do početka 20. st. svjetske sile bile su opterećene u svojim međusobnim odnosima pitanjima podjele kolonija, odnosno imperijalističkom politikom. Završetkom podjele svijeta i rješavanjem pitanja odnosa u prekomorskim krajevima one se ponovno okreću Europi. Rješenje kolonijalnih sukoba između Engleske i Francuska donijelo je njihov međusobni sporazum, London je uspio razgraničiti svoje interesne sfere s Rusijom u Aziji, a preostali su sukobi između Njemačke i Francuske, te Austrije i Rusije. Njemačka je smatrala da nije u novoj podijeli svijeta dobila onoliko kolonija koliko bi odgovaralo njenom položaju u Europi, a to je pripisivala tome da u vrijeme kolonijalnih osvajanja nije imala jaku mornaricu. Želja za stvaranjem velike flote potakla je Njemačku da 1900. g. donese Zakon o floti. Kako je Engleska u to vrijeme počela s gradnjom modernih ratnih topovnjača (dreadnoughta), započela je utrka u naoružanju između Njemačke i Engleske.

Zaoštreni odnosi između Njemačke i Engleske dodatno su se pogoršali dvjema krizama u Maroku, koji je Francuska uz pristanak Engleske htjela uključiti u svoju kolonijalnu sferu. Prva marokanska kriza izbila je 1905. g. kad je njemački car Vilim II. posjetio marokanski lučki grad Tanger i izjavio da će se Njemačka zalagati za prijateljstvo s Marokom, za slobodnu trgovinu i za ravnopravnost s ostalim državama u tom dijelu svijeta, dok je marokanskog sultana priznavao suverenim vladarom. Njemačka je tim pokazala da ne priznaje anglo-francuski sporazum o Maroku, te je zahtijevala saziv međunarodne konferencije koja bi poništila taj sporazum. Budući da se Francuska usprotivila takvom prijedlogu, Njemačka je zaprijetila ratom. Sazvana je konferencija u Alhesirasu koja je zaključila da Maroko ostane neovisna država, ali da Francuska i Španjolska svaka u svojoj zoni održavaju red. Njemačka nije postigla što je željela, a Francusku je osim VB, RUS i SAD-a podržala i Italija, koja je još 1900. g. postigla s Francuskom sporazum o podjeli njihovih interesnih područja, gdje je Maroko bio interesno područje Francuske, a Tripoli Italije. Druga marokanska kriza izbila je 1911. Francuska je sve više učvrstila svoj gospodarski i politički položaj u Maroku. Kad su se pobunila marokanska plemena protiv Francuza i sultana, Francuzi su na to odgovorili vojnom intervencijom i zauzeli marokansku prijestolnicu. Nijemci su odmah na to reagirali i poslali vojnu topovnjaču "Pantera" (Panterin skok) u luku ispred grada Agadira, gdje je prijetila Francuskoj i zahtijevala od nje da joj preda taj grad ili neki drugi posjed u Africi. Kriza je riješena dogovorom, gdje je Njemačka dobila pogranični dio Konga (proširila je svoju koloniju u Kamerunu), a Francuskoj je priznato pravo na Maroko. U to vrijeme i Italija je zaratila s Turskom i otela joj Tripoli i Cirenaiku.

Promijene u Turskoj izazvane mladoturskom revolucijom 1908. g. i svrgavanjem sultana Abdulhamida II. izazvale su krizu u odnosima OC i A-U. Mladoturci su se zalagali za reformu Osmanskog Carstva koja bi konsolidirala državu na ustavnim temeljima i modernizirala je po ugledu na ostale europske zemlje. To nije odgovaralo A-U i njenim interesima u BiH, jer se bojala da

1

mladoturci neće zahtijevati reviziju Berlinskog sporazuma. Zbog toga je požurila i već 1908. anektirala BiH. Proglašenje te aneksije bez odobrenja ostalih supotpisnica Berlinskog sporazuma izazvalo je krizu, ponajprije s Turskom i Rusijom. Kriza je završila 1909. g. zaključenjem ugovora s Turskom u kojem je Turska priznala aneksiju, a zauzvrat je dobila odštetu od 52 milijuna kruna i obećanje da će A-U povući vojsku iz novopazarskog sandžaka. Njemačka je kao saveznica A-U napravila pritisak na Rusiju da prizna aneksiju, što je ona učinila, kao i Srbija. Tako je okončana i ova kriza.

Vođene krilaticom "Balkan Balkancima" balkanske su zemlje Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka gajile svoje ekspanzionističke želje koje su namjeravale ostvariti istjerivanjem Turaka s balkanskog prostora. One su 1912. g. sklopile balkanski savez i iste godine zaratile s Turskom. Turska je rat izgubila i bila je primorana na potpisivanje primirja. Prema mirovnom sporazumu zaključenom u Londonu 1913. g. saveznici su zadržali osvojena područja, a stvorena je nova država Albanija koja je trebala spriječiti Srbiju da izađe na more. Nedugo zatim nastali su sporovi saveznika s Bugarskom oko pitanja Makedonije, pa je izbio drugi balkanski rat u koji se umiješala i Rumunjska i Turska (zauzela istočnu Trakiju i Edirne). Bugari su zatražili mir i sklopili ga u Bukureštu. Srbija je dobila Vardarsku Makedoniju, Grčka Egejsku i dio Trakije, Bugarska Pirinsku Makedoniju, Rumunjska Dobrudžu, a Turska istočni dio Trakije i Jedrene.

Rat između europskih sila pripremao se postupno više od trideset godina. Kad je Njemačka postala ujedinjena i moćna imala je jaku težnju još više povećati svoju gospodarsku i političku moć, a tu težnju mogla je ostvariti ponajprije pribavljanjem kolonija i utjecajnih sfera u svijetu. Kako su one bile već razdijeljene između velikih europskih sila (VB i FRA), Njemačka je nastojala da se njih dokopa u nekom većem oružanom sukobu. U savezu s A-U nastojala je što jače podupirati svoga saveznika, koji je zbog unutrašnjih nacionalnih sukoba i sam bio izvor mogućih sukoba, ali ponajviše zbog njegovog vanjskopolitičkog položaja i antagonizma prema Rusiji. Njemačka je bila svjesna da će kad-tad doći do sukoba i zato je nastojala biti što spremnija za njega. To može objasniti i činjenicu da do rata nije došlo ni za obje marokanske krize, ni za aneksione krize, već baš 1914. g., onda kad su sve strane bile spremne za rat. Čekao se samo povod.

Još od 1903. g. na Balkanu su se sukobljavali austrijski i velikosrpski ekspanzionizam. Austrougarska je u svojoj ekspanziji uključivala i pokoravanje Srbije, dok je Srbija težila osvajanju susjednih teritorija (BiH, Hrvatske). Da bi stvorili Veliku Srbiju, velikosrbi su se nastojali povezivati u razne terorističke organizacije koje su djelovale protiv A-U. Jedna takva organizacija bila je i "Ujedinjenje ili smrt" koja je zapravo organizirala atentat na a-u prijestolonasljednika Ferdinanda. Ferdinand kao budući car nije odgovarao srpskoj politici, jer se zalagao za preuređenje Monarhije u po trijalističkom ključu, a to bi značilo njezino očuvanje, dok se Srbija nadala proširenju upravo na njezinim ruševinama. Stoga je stupila u kontakt s organizacijom "Mlada Bosna" koja je djelovala u BiH i pripremila neke njezine članove za izvršenje atentata. Franjo Ferdinand boravio je u lipnju 1914. u BiH na vojnim vježbama. 28. lipnja 1914. izvršen je atentat na Franju Ferdinanda i njegovu suprugu u Sarajevu. Atentat je izveo Puniša Račić, pripadnik Mlade Bosne.

2

Sarajevski atentat potaknuo je A-U diplomaciju da pokuša prvo što mirnije riješiti taj događaj. A-U se nadala diplomatskom igrom primorati Srbiju na popuštanje i na kraju je čak i dovesti pod svoj protektorat. Uz to se nadala da Rusija neće podržavati zemlju "caroubojice". No A-U se prevarila. Rusija je i dalje podržavala Srbiju, a ova se pokazala tvrdim orahom u pregovorima. 23. srpnja A-U objavila je ultimatum Srbiji u kojem traži od nje da dopusti njenim istražiteljima da istraže ubojstvo. Srbija je to odbila jer je to smatrala povredom svoga suvereniteta, ali je pristala na suzbijanje daljnjih terorističkih akcija. A-U se time nije zadovoljila te je 25. srpnja prekinula diplomatske odnose, a 28. srpnja 1914. g. objavila Srbiji rat.

2. PRVI SVJETSKI RAT

Njemačku nije previše iznenadio razvoj događaja. Ona je, kao i ostale europske velesile, odmah po objavi ultimatuma stavila svoju vojsku pod mobilizaciju. No, da bi izbjegla ratovanje na dva bojišta (Schlieffenov plan), prvo je planirala napasti Francusku, a zatim Rusiju. 1. kolovoza 1914. g. Njemačka je navijestila rat Rusiji, a dva dana kasnije Francuskoj.

Da bi zadala udarac Francuskoj i izbjegla utvrđenu nje-fra granicu, Njemačka se u duhu svoje taktike munjevitog ratovanja okomila na Belgiju, te tako preko sjevera provalila u Francusku. 4. kolovoza 1914. u rat ulazi i Velika Britanija i šalje pomoć francuskim snagama. Samo na taj način uspjeli su se Francuzi obraniti od Nijemaca koji su morali odustati od opsade Pariza i napustiti bojišnicu na rijeci Marni. Rat se ubrzo pretvorio u poziciono ratovanje gdje su se bitke vodile na ograničenom području, na crtama bojišnice, umjesto do tada na otvorenom borilištu, gdje se brzo odlučilo tko je pobjednik, a tko poraženi. U rat se na strani Antante uključio i Japan, s namjerom da se teritorijalno učvrsti u Kini i zauzme tamošnje njemačke posjede. Kad je započeo rat, Italija je suprotno očekivanjima saveznika, proglasila neutralnost i na taj način izazvala raspad Trojnog saveza. Ostao je samo Dvojni savez kojem su kasnije pristupile Bugarska i Turska s kojima je Centralnim silama pošlo za rukom zatvoriti tjesnace. Italija je proglasila neutralnost jer nije htjela pomoći širenje i učvršćivanje A-U na Balkanu i jer je i sama na tom prostoru imala vlastite ekspanzionističke težnje (Dalmacija!). S druge strane računala je i na teritorijalne ustupke koje bi dobila prelaskom na stranu Antante. Stoga je 1915. g. u Londonu sklopila tajni sporazum kojim je za ulazak u rat na strani Antante dobila u obećanje južni Tirol i Goricu, Gradišku, Trst i Istru i veći dio jadranske obale. Na balkanskom bojištu A-U je 1914. g. doživjela dva poraza protiv Srbije i to na Ceru (što je bila prva pobjeda Antante u 1.s.r.) i na Kolubari. Na istoku su Nijemci i Austrijanci bili suočeni s vođenjem rata na dugačkoj ruskoj fronti. Zajedničkim udarima A-U i Njemačke 1915. g. Rusiji je oduzeta Poljska.

U Europi su Nijemci bili angažirani na dva bojišta zapadnom i istočnom. U 1915. g. odlučili su se više usmjeriti na istočno bojište i u snažnim udarima onesposobiti rusku vojsku i onda se ponovno okrenuti zapadnom bojištu. No, kako su i Rusi predvidjeli snažne napade u to vrijeme, sudarila su se dva snažna napada u kojima je na kraju prednost izborila Njemačka. Bojišnica se utvrdila od Riškog zaljeva do Dnjestra. Da bi olakšali položaj ruske vojske engleske i francuske trupe poduzele su 1915. tzv. dardanelsku ekspediciju

3

kojom su nastojale zauzeti tjesnace i spojiti se s ruskom vojskom, te na svoju stranu pridobiti Grčku i Rumunjsku. No ta akcija nije uspjela. Ta akcija navela je njemačke i a-u trupe da uz pomoć Bugarske, kojoj su obećani određeni teritorijalni ustupci, pomognu Turskoj i spoje se s njezinom vojskom. Smjer tog pothvata išao je preko Srbije, čija se vojska pred udarima morala povući na otok Krf. Okupirana je i Crna Gora. Ulaskom Italije u rat otvorilo se i talijansko bojište na rijeci Soči. Iako su tamo a-u jedinice bile brojčano manje, uspjele su suzbiti sve talijanske napade. Tek kad je A-U morala poslati neke jedinice na istočno bojište osvojili su Talijani Goricu. Na zapadnom bojištu vodile su se 1916. g. velike bitke. Francuzi su obranili Verdun, a u toj bitci stradalo je oko 1 000 000 ljudi. Druga velika bitka vodila se na rijeci Som, gdje su francuske i engleske snage nastupale zajedno protiv Nijemaca. U toj su bitci Britanci prvi puta upotrijebili tenkove. Rusi su na istočnom bojištu 1916. izveli nekoliko uspješnih napada i zauzeli Bukovinu i dio Galicije i izbili na Karpate. Tamo su zarobili više od 400 000 a-u vojnika.

Nakon neuspjele dardanelske ekspedicije, Francuzi i Britanci iskrcali su svoje jedinice 1915. g. u Solunu sa zadaćom da djeluju dolinom Vardara. Uskoro su tamo prevezene i sve srpske jedinice sa otoka Krfa i dobrovoljački odred SHS obučeni u Rusiji. Tako je otvoreno i Solunsko bojište. Sve do potkraj rata nisu se na ovom bojištu vodile veće akcije.

Rat se vodio i izvan Europe, ponajviše da bi se zauzele njemačke kolonije. Njemačka nije imala tako dobre pomorske veze sa svojim kolonijama, niti su one imale neko strateško značenje, tako da su brzo bile zauzete. I njemačka mornarica je nakon bitke kod Skagerraka 1916. g. bila prisiljena na mirovanje u lukama. U blokadi njemačkih luka i opskrbe najrevniji su bili Britanci, koji su primjenjivali taktiku tzv. pučinske blokade umjesto blokade pojedinih luka. Rat je u to vrijeme (kraj 1916. g.) počeo polako uništavati gospodarstvo i ekonomiju zaraćenih zemalja, koje su oskudijevale u raznim sirovinama i hrani. Njemačka flota u koju je toliko ulagano pokazala se nesposobnom da se nosi s britanskom flotom, te je osuđena na mirovanje u lukama. Najveća pomorska bitka između britanske i njemačke mornarice vodila se kod poluotoka Jilanda. Tek usavršavanjem podmorničkog ratovanja, Nijemci su pokušali probiti blokadu Sjevernog mora i Britancima su najavili podmornički rat. Njemačke podmornice torpedirale su trgovačke brodove, te talijanske, francuske i britanske ratne brodove. SAD je u to vrijeme raznim trgovinskim sporazumima podupirao Antantu. Ugrožavanje trgovačkih putova prema Europi nije bilo u interesu američkog gospodarstva, koje se pobojalo da pobjedom Centralnih sila europske države neće moći isplatiti svu robu. Zato je uzimajući za povod akcije njemačkih podmornica (koje su bez upozorenja torpedirale i putničke brodove) 6. travnja 1917. ušao u rat s Njemačkom, što su učinile i neke druge srednjoameričke zemlje, Portugal i Kina.

Prvi svjetski rat uveo je u uporabu brojna nova oružja kao strojnicu i brzometni top, a najveće je bilo 1917. g. kada su prvi u ratu Englezi upotrijebili tenkove u bitci na rijeci Som. Avioni su tek bili na početku razvoja, tako da nisu mogli još efikasno djelovati kao što će to moći u 2.s.r.

ZBIVANJA U RUSIJI 1917. g.

4

Rusija je u 1. svjetski rat ušla prilično nespremna. Njezini privremeni uspjesi u ratu nisu mnogo značili njezinom stanovništvu koje je bilo nezadovoljno zbog gospodarske zaostalosti, siromaštva, velikih poreza i drugih nevolja. Seljački nemiri i radnički štrajkovi tijekom 1915. i 1916. g. pojačali su se osobito 1917. g. Najnapetije je bilo u Petrogradu, glavnom gradu Rusije. Tu je 25. veljače 1917. izbio generalni štrajk koji je pokušala ugušiti carska vojska, ali i ona se pobunila. Tada je pod pritiskom ruskog visokog građanstva odstupio car Nikola II. Romanov, a Rusija je postala republika. Njome je upravljala privremena vlada. Koristeći se daljnjim nezadovoljstvom ruskog seoskog stanovništva i radnika ruski su boljševici pod vodstvom Lenjina pripremali oružani ustanak. Lenjin je do 1917. g. boravio u Švicarskoj, gdje je okupljao međunarodnu ljevicu i propagirao svjetsku proletersku revoluciju (zimmerwaldski pokret). Nakon povratka u Rusiju zalagao se za provođenje trenutačne revolucije, ali su tada u boljševičkoj stranci većinu imali menševici i eseri koji su bili za dogovor s liberalnim građanstvom. No Lenjin je nakon dobivanja većine u moskovskom i petrogradskom sovjetu odučio podiči oružanu revoluciju. Posvuda su se osnivali sovjeti koji bi postali nova tijela vlasti, a ustrojavali su i svoje oružane odrede (Crvena armija). Trocki je svojom agitacijom priveo na stranu boljševika vojnike i mornare u Kronštatu. Nakon provedenih priprema oni su 25. listopada 1917. g. poduzeli oružanu pobunu u Petrogradu i zauzeli sve najvažnije ustanove, svrgnuli privremenu vladu i proglasili svoju vlast sovjeta. Bila je to oktobarska revolucija kojom na vlast u Rusiji dolaze komunisti. Odmah je osnovana boljševička vlada pod nazivom Savjet narodnih komesara koju je izabrao 2. kongres sovjeta radničkih i vojničkih deputata, a donesena su i tri historijska dekreta: dekret o obrazovanju sovjetske vlasti, dekret o zemlji i dekret o miru. Nakon što su na održanim izborima većinu u konstituanti dobili eseri, Lenjin je proglasio konstituantu u socijalističkoj državi nepotrebno i raspustio je 1918. g.

Sovjetska Rusija nastojala se isključiti iz rata i to je uradila mirom u Brest-Listovsku 1918. g. Rusija se tim mirom odrekla Kurlandije, Litve, Letonije, Estonije i Poljske, te nekih područja u Aziji, korala je priznati mir koji je sklopila Ukrajina s Centralnim silama, obvezati se na razvojačenje vojske i platiti ratnu odštetu od 6 milijardi zlatnih maraka. Sovjetska je vlada priznala nezavisnost Finskoj, a bila je spremna i Poljskoj, ali je ona još uvijek bila pod okupacijom. Da bi spriječila odvajanje rubnih neruskih naroda (Ukrajina) 1918. boljševička vlada donijela je dekret o pravima naroda Rusije, kojim se pravo na samoopredjeljenje naroda priznaje isključivo ako ga zatraže sovjeti dotičnog naroda, kao revolucionarna tijela, a narodima je ponuđena federacija.

ZBIVANJA 1918. I KRAJ RATA

Wilson je s jedne strane potaknut boljševičkom deklaracijom o miru i samoopredjeljenju naroda, a s druge strane želeći da tom revolucionarnom zahtjevu postavi građansko-demokratsku opreku, 8. siječnja 1918. g. podnio Kongresu svoj program 14 točaka u kojem je zacrtao principe međunarodnih odnosa nakon rata. 1. ugovori o miru trebaju se sklapati javno, a poslije toga ne smije biti nikakvih tajnih sporazuma, a diplomacija će od tada uvijek raditi javno; 2. apsolutna sloboda pomorske plovidbe za vrijeme rata i mira izvan teritorijalnih voda; 3. ukidanje svih ekonomskih prepreka; 4. snižavanje nacionalnih naoružanja na najmanju moguću mjeru koja odgovara sigurnosti

5

zemlje; 5. nepristrano rješavanje kolonijalnih zahtjeva uzimanjem u obzir interesa naroda o kojima je riječ; 6. odlazak stranih vojnih snaga sa ruskog teritorija; 7. odlazak stranih vojnih snaga iz Belgije i uspostava njene pune suverenosti; 8. oslobađanje čitavog teritorija Francuske s korekcijom nepravde koju su joj nanijeli Prusi 1871. g. u Alzasu i Lorenu; 9. uspostava Italije u njezinim nacionalnim granicama; 10. puna sloboda za autonoman razvitak A-U; 11. evakuacija Rumunjske, Srbije i Crne Gore i slobodan prilaz moru za Srbiju; 12. autonoman razvoj za neturske narode u Osmanskom Carstvu, slobodan prolaz kroz Dardanele; 13. osnivanje slobodne Poljske s izlazom na more i priključenje Poljskoj onih teritorija koje su naseljene Poljacima; 14. osnivanje Društva naroda koje će pružiti uzajamno jamstvo za političku i teritorijalnu nezavisnost malim državama. Ovim programom Wilson je ponudio samostalnost svim narodima i zalagao se za novi svjetski poredak bez velikih sila.

Iako su Wilsonove točke predviđale samo autonomiju narodnosti unutar A-U, 1918. g. situacija se znatno promijenila, jer je SAD priznao Čehoslovačkoj status zaraćene države i izjasnio se u prilog nezavisnosti Jugoslavenima. Wilson je u svom odgovoru caru Karlu rekao da njima (narodima), a ne njemu (caru) pripada pravo da odluče u kojem obliku se mogu zadovoljiti njihove nacionalne težnje. Bio je to konačan znak za početak raspada A-U. Narodno vijeće u Pragu objavio je da više nema pregovora s Bečom, Jugoslavensko Narodno vijeće objavilo je stvaranje Države SHS, Rumunji u Sedmogradskoj željeli su izabrati Narodnu skupštinu. Karlo je sada pristajao na samostalne države, ali je predlagao da budu povezane zajedničkim izvršnim vijećem. No tada je došlo i do promjena u Mađarskoj, gdje je grof Karolji formirao ugarsko Narodno vijeće i objavio kraj dualističke monarhije i postanak nezavisne države Ugarske.

Čim je čula da je Bugarska otpala, turska vlada osjetila je da se rat bliži kraju. Saveznici su bili pred samim Carigradom, a turska vojska raspršena po čitavom carstvu. I Carigrad je bio izložen pomorskom napadu, gdje su saveznici htjeli probiti blokadu Dardanela. Mladoturska vlada bila je nesposobna da se opire, pa je Enver-paša podnio ostavku. Nova vlada na čelu s Izet-pašom pokušala je brzim mirom izbjeći opasnost i zaključiti separatni mir prije kapitulacije Njemačke, nadajući se u blaže uvjete od saveznika. Vlada se obratila Britancima, tražeći od njih zaštitu ako napusti Njemačku. To je prihvaćeno, uz uvijete da Turska otvori tjesnace i da autonomiju Mezopotamiji, Siriji i kavkaskom području. Tako je Turska 18. X. 1918. kapitulirala. Primirje s Turskom potpisano je u Mudrosu i njime je Turska morala demobilizirati vojsku, dati u zatočeništvo sve ratne brodove i predati garnizone u Siriji, Tripolitaniji i Mezopotamiji. Saveznici su ovlašteni da zaposjednu tjesnace, te Batum i Baku koji im je omogućavao kontrolu željeznica. No kako je sporazum sklopljen samo s Britancima oni su gledali jedino svoje interese. Tako ni Francuska, ni Italija, ni Grčka nisu našle u tom primirju garancije koje bi štitile njihove interese u Siriji i Maloj Aziji.

Talijanska vojska započela je 24. listopada 1918. g., kad je već sve bilo gotovo, odlučujuću ofenzivu protiv A-U. Napadnute su austrijske snage koje su se ionako već nalazile u raspadu. Ne čudi stoga što su Talijani imali mnogo uspjeha u toj ofenzivi. Zauzećem Vittoria Veneta ofenziva je završena i poraz se pretvorio u rasulo. Austro-ugarska komanda nastojala je samo spriječiti

6

katastrofu, a jedino su njemačke jedinice tu i tamo krenule u protunapad. Ovaj napad Italija je učinila samo iz razloga da dobije teritorije, a njime je zapravo izazvala konačni raspad A-U, koji je bio i glavnim uzrokom kapitulacije Njemačke. Vojni poraz austrijske vojske na talijanskom bojištu ubrzao je i raspad Monarhije. U češkim i jugoslavenskim zemljama narodna vijeća počela je organizirati vlade. Car je 29. X. 1918. kapitulirao, ali je još uvijek pokušavao da između novoformiranih država osnuje neku dunavsku konfederaciju, kojem bi na čelu stajala carska dinastija. Taj prijedlog poslan je i silama Antante, ali one su odgovorile da se ne mogu upuštati ni u kakvo pogađanje s carskom vladom koja više nema ustavne vlasti. Ona priznaje samo vlade novih nezavisnih država. 29. X. 1918. proglašena je Čehoslovačka Republika, a istog dana je u Zagrebu proglašena Država SHS. Dana 30. listopada 1918. g. Narodna skupština austrijskih Nijemaca izglasala je stvaranje austrijske države, koja je postala republikom, nakon abdikacije cara Karla. Istog dana priznata je vlast Karoljiju u Budimpešti, a Tisa je ubijen.

Nijemci su nakon objave rata od strane SAD-a požurili s napadima na zapadnom bojištu prije iskrcavanja Amerikanaca. No ti napadi su bili odbijeni, a Nijemci potisnuti. U kolovozu 1918. g. savezničke snage poduzele su odlučujuće napade na zapadnom bojištu, a u isto vrijeme došlo je i do proboja Solunskog bojišta. 29. rujna 1918. iz rata je istupila Bugarska i sklopila primirje. A-U se morala povući s talijanskog bojišta gdje su se njene snage, uglavnom sastavljene od pripadnika raznih naroda, raspale. A-U je zatražila primirje 29. listopada, a 8. studenog Njemačka koja je 11. 11. 1918. kapitulirala. Time je završen 1. svjetski rat.

3. MIROVNA KONFERENCIJA U PARIZU

Krajem rata nestale su sa karte tri velike carske dinastije, što je dovelo i do promjene režima vlasti u njihovim državama. U pobjedničkim su državama oblici vlasti ostali nepromijenjeni (parlamentarizam). Liberalne i parlamentarne ideje bile su isto tako ugrožene pojavom novog političkog pokreta na istoku – komunizma. Dok liberalno i demokratsko učenje nalaže državi zadatak da poštuje prava čovjeka i u zakonodavstvu se pridržava stanovitih općih pravnih načela i vrijednosti, sovjetsko učenje potpuno podčinjava čovjeka državi i smatra da zakonodavac ne treba postavljati nikakvu granicu njezinoj vlasti kad se radi o mjerama koje su u skladu s revolucionarnim ciljem. Tako su se nakon rata pojavila dva koncepta uređenja poslijeratnog svijeta: revolucionarni koncept, koji se nije razvio pošto se socijaldemokratske snage u srednjoeuropskim zemljama nisu zagrijale za revoluciju sovjetskog tipa. Drugi je bio buržoaski na temeljima Wilsonovih 14 točaka i Pariške mirovne konferencije.

Mirovna konferencija u Parizu počela je s radom 18. siječnja 1919. g. u vrijeme kada je Europom harala španjolska groznica (gripa), koja je pokosila gotovo 20 milijuna ljudi, gotovo dvostruko više nego što ih je poginulo u ratu. Značajno obilježje vremena u kojem je zasjedala konferencija bile su socijalne revolucije, najvećim dijelom sa socijalističkim ciljevima. Središnja ličnost konferencije bio je američki predsjednik Wilson, koji je na zasjedanje došao s čvrstim uvjerenjem da će se rad konferencije odvijati pod zastavom

7

građanske demokracije. On je bio najveći autoritet na konferenciji jer je na njoj sudjelovao kao predsjednik SAD-a, one zemlje koja je držala u rukama polovicu sveukupnog svjetskog kapitala, i kod koje su ostale zemlje Europe bile do grla zadužene.

Između pobjedničkih sila Antante, posebno između Engleske i Francuske nije bilo jedinstvenog gledišta u pogledu rada konferencije. Francuska je željela osigurati prevlast u Europi i što više oslabiti Njemačku, kako je ova ne bi mogla više ugrožavati. Insistirala je da njemačka granica bude na Rajni i da se Njemačkoj nametnu što teže ratne reparacije. S druge strane, željela je da članice Antante vojno reagiraju protiv Rusije, kako bi spriječile širenje socijalizma u Srednjoj i Zapadnoj Europi. Engleska se zauzimala za uništenje njemačkoga kolonijalnog imperija i osiguranje prevlasti na moru. Smatrala je da Njemačku ne treba previše oslabiti, jer bi jaka Njemačka trebala biti brana Europe od Rusije i ravnoteža Francuskoj. Uz ove tri sile, na strani pobjednika sjedile su Italija i Japan, a sudjelovati su željeli i predstavnici manjih država saveznica, predstavnici naroda Podunavlja i Istočne Europe. Stoga se postavljalo pitanje kako organizirati rad konferencije s 25 država sa svih pet kontinenata. Plenarne sjednice su održane stoga samo na početku i na kraju konferencije, a stvarne odluke je prvo donosilo Vijeće desetorice, sastavljeno od po 2 predstavnika velikih sila, a nakon povlačenja Japana, Vijeće četvorice.

Pitanje formiranja nove zajednice europskih država postalo je najvećom poteškoćom u radu konferencije. Pitanje granica novostvorenih država i njihovih teritorijalnih zahtjeva riješeno je pravima manjina: novonastale države koje nisu obuhvaćale samo jedan narod, morale su se obvezati da će pripadnicima drugih naroda u okviru svojih granica osigurati opstanak bez prisilne integracije. Prvi je to prihvatio u ime Čehoslovačke Tomaš Masarik. Odustalo se od načela samoopredjeljenja naroda, da se ne bi njemačke austrijske pokrajine i dijelovi Češke i Poljske gdje su pretežito stanovali Nijemci priključili Njemačkoj.

Na konferenciji su formulirana načela i način rada Društva naroda, koje je kao prva važnija odluka konferencije osnovano u travnju 1919. g., a njegova su pravila ušla u završni dokument konferencije Versajski ugovor. Wilson je Društvo naroda zamišljao kao organizaciju svih suverenih država, koje bi trebale ravnopravno i demokratski odlučivati o svim pitanjima međusobnih odnosa i o razvoju cijelog čovječanstva. Društvo naroda nije narušavalo načelo suverenosti, jer nije obvezivalo njene članice na zajedničko postupanje, već je trebalo postati samo sastajalište članica na kojem bi one uskladile svoje poglede. Imalo je Generalnu skupštinu, Vijeće od 4 do 6 stalnih i 9 nestalnih članova, Stalni sekretarijat, Međunarodni sud i Međunarodni ured za rad. Želja za kolektivnom sigurnošću izražena je u pravilima Društva samo načelnom izjavom da će svaka članica poštovati teritorijalni integritet i političku nezavisnost drugih članica, ali nije stvoren instrument koji bi osiguravao da se ta obveza poštuje. Za sprečavanje eventualnih ratova predviđene su ekonomske sankcije članica protiv države napadača. Iako je Wilson bio jedan od idejnih tvoraca Društva naroda, ono je već na samom početku doživjelo veliki udarac kada je američki Senat odbio pristupanje SAD-a Društvu. Izostanak Rusije činio ga je još labavijim. Jedan od elemenata Društva koji je

8

imao trajan efekt bio je mandatni sistem. Posljedica rata bila je želja Velike Britanije i Francuske da se domognu njemačkih kolonija i dijelova osmanlijske države. Ali tim područjima više nisu mogle upravljati po svojoj volji, kao u kolonijama, već su dobile mandat od Društva naroda da rade na razvoju i dobrobiti tih naroda. Društvu su morali podnositi izvještaj svake godine.

Prvi mirovni ugovor na konferenciji zaključen je s Njemačkom u Versaju 28. lipnja 1919. g. Njemačka delegacija nije mogla sudjelovati u izradi ugovora, već su joj uručili gotov ugovor i ostavili joj nekoliko dana da ga potpiše. Njemačka nije smjela imati veću vojsku, niti uvesti vojnu obvezu. Morala je Antanti predati većinu svojega teškog naoružanja i obvezati se da će uništiti golem broj pušaka. Zabranjeno je da ima mornaricu i gradi ratne brodove. Oduzeti su joj Alzas i Loren i pripojeni Francuskoj, Danska je dobila sjeverni Šlezvig, a Poljska zapadnu Prusku, Poznanj i Gornju Šlesku. Gdanjsk je postao slobodni grad pod upravom Društva naroda i stupio je u carinsku uniju s Poljskom. Na rok od 15 godina morala je demobilizirati i ustupiti Rajnsku oblast. Bilo joj je zabranjeno ujedinjenje s Austrijom. Najteža odredba bila je golema ratna odšteta što ju je morala platiti saveznicima i to 126 milijardi zlatnih maraka u roku od 30 godina.

Drugi mirovni ugovor zaključen je u Saint Žermenu 10. rujna 1919. g. između Antante i Republike Austrije. U njemu je priznat nastanak Čehoslovačke, Italija je dobila Južni Tirol do Brenera gdje je živjela znatna talijanska manjina. Prema Londonskom ugovoru Italija je još dobila i neke slovenske i hrvatske krajeve: slovensko primorje s Trstom, Istru, dio Koruške i Kranjske. Za te su pokrajine vođene diplomatske borbe između Italije i Kraljevine SHS. Novoj je Kraljevini SHS priznat dio Koruške, slovenska Štajerska, Kranjska i Dalmacija, a kasnije, od Ugarske, Hrvatska, Slavonija, Vojvodina, te BiH. Poljska je dobila Galiciju. S ugarskom je sklopljen poseban sporazum u Trianonu.

Treću ugovor zaključen je 27. studenog u Neuillyju s Bugarskom. Njime je Bugarska u korist Grčke izgubila dio Trakije i izlaz na Egejsko more. U lipnju 1920. g. zaključen je mirovni ugovor Antante s Mađarskom, koji je potvrdio priključenje Slovačke i potkarpatske Rusije Slovačkoj, te Sedmogradske Rumunjskoj. Antanta je 1920. g. primorala i Tursku da u Sevresu potpišu mirovni ugovor kojim je Turska svedena na turski etnički teritorij – Anadoliju i tjesnace s Carigradom i zaleđem. Grčka je na 15 godina dobila upravu nad Smirnom i jugozapadnom Malom Azijom te nekoliko egejskih otoka. Turska je morala priznati samostalnost Armenije pod engleskim protektoratom, a Kurdistanu osigurati autonomiju.

Versajski mirovni sustav stvoren je sa gledišta pobijeđenih i pobjednika, tako da je u svom korijenu nosio klicu revanšističkih težnji, koje će se kasnije rasplamsati u novi rat.

4. SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE U SREDNJOJ EUROPI

NOVEMBARSKA REVOLUCIJA U NJEMAČKOJ

9

Revolucija je započela 3. studenog 1918. g. pobunom mornara u njemačkim podmorničkim bazama. Narednih dana zahvatila je radništvo svih većih njemačkih gradova koje je počelo organizirati svoja vijeća i zahtijevati republiku. Vodeća politička snaga revolucije bila je Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD). Revolucija je najprije pobijedila u Müchenu, gdje su Socijaldemokrati 7. studenog preuzeli vlast i svrgnuli vladajuću dinastiju. 9. studenog došlo je do generalnog štrajka u Berlinu. Stara je vlast bila posve paralizirana, a vladajući slojevi šokirani. Predsjednik carske vlade Max Badenski predao je tada svu vlast predsjedniku SPD-a Friedrichu Ebertu, a njegov suradnik Scheidemann još je istog dana s balkona Reichstaga proglasio republiku. No dva sata kasnije Karl Liebknecht je sa balkona Reichstaga proglasio Njemačku socijalističku republiku i pozvao radništvo da izgradi svoju vlast. Većina radništva slijedila je politiku SPD-a koja se zalagala za mirno i zakonito ostvarenje socijalizma u suradnji s buržoazijom. Tome se suprotstavila ekstremna ljevica okupljena oko Rose Luxemburg i Karla Liebknechta u Spartakovom savezu koji su tražili uspostavu vlasti preko radničkih i vojničkih vijeća. Negdje u sredini su bili Nezavisni socijalisti, koji su s SPD-om formirali Vijeće narodnih opunomoćenika. Ebert je osigurao lojalnost vojske, obećavši da neće dirati u njenu strukturu. Time je njegova vlast bila osigurana. Nakon toga SPD je krenuo u program oblikovanja demokratske parlamentarne republike.

Spartakov savez promijenio je kasnije ime u Komunističku partiju Njemačke, koja je demonstracijama pokušala oboriti Ebertovu vladu. Ebet je pozvao u pomoć vrhovnu komandu i vojska je otjerala demonstrante s ulica. Zbog toga su Nezavisni socijalisti napustili vladu, pa je SPD formirao samostalnu vladu. Stanje se zaoštrilo kad su Spartakovci početkom 1919. g. organizirali velike demonstracije, a protiv njih pozvani su tada reakcionarni dobrovoljački odredi, a umiješala se i vojska. Tako je obračunom vojske i demonstranata završio pokušaj socijalističke revolucije u Njemačkoj, dok su Rosa Luxeburg i Karl Liebknecht uhvaćeni i ubijeni. Ebert je održao vlast, te su ubrzo provedeni izbori za konstituantu na kojima su pobijedili Socijaldemokrati. No u parlamentu su većinu ipak izborile građanske stranke, koje nisu od Njemačke stvorile republiku kakvu je htio Ebert, već parlamentarnu građansku državu proglašenu u Weimaru.

OSNIVANJE KOMUNISTIČKE INTERNACIONALE

Ponesen zbivanjima u Njemačkoj, Lenjin je potkraj 1918. g. predložio revolucionarnom marksističkom radništvu svijeta osnivanje nove komunističke internacionale, koja bi se posve odvojila od socijaldemokrata, koji nisu prihvaćali ideju o revoluciji. Tako je osnivački kongres Treće komunističke internacionale održan 6. siječnja 1919. g. u Moskvi. U internacionalu su ušle manje komunističke organizacije i skupine, ali nijedna organizirana radnička stranka s masovnom bazom, osim lijeve norveške i bugarske socijaldemokracije.

MADŽARSKA SOVJETSKA REPUBLIKA

(pogledaj u skriptu Povijest srednje i jugoistočne Europe u XX. st.)

10

5. SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE DO 2. SVJETSKOG RATA

Na izborima 1920. g. predsjednik Wilson i Demokratska stranka pretrpjeli su težak poraz. Republikanska većina odbila je sudjelovanje Amerike u Društvu naroda, a isto tako i potpisivanje Versajskog sporazuma, te su SAD 1921. g. s Njemačkom sklopile poseban mir. SAD se još nisu htjele vezivati za nikakve vanjskopolitičke sporazume i međunarodne organizacije, već su ponovno počele provoditi svoju politiku izolacionizma. Rat je isporukama za saveznike i izgradnjom vlastite vojske dao privredi snažan zamah i započela je preobrazba SAD-a u najmoćniju gospodarsku silu na svijetu. Težilo se oslobađanju privrede državne kontrole, a te su tendencije našle svoj izraz u Republikanskoj stranci koja je u svojem programu branila čvrsti individualizam, kao američki način života. Došlo je do stvaranja golemih koncerna i korporacija koji su zavladali čitavom američkom privredom. Od privrednog zamaha imao je koristi i tzv. srednji sloj koji je našao posao u novim poduzećima. 1928. g. za predsjednika je izabran kreator gospodarske politike SAD-a nakon rata Hoover.

1929. g. Amerika je doživjela, kao i ostatak svijeta, gospodarski slom koji je započeo na «crni petak» 25. listopada i uskoro se produbio u veliku gospodarsku krizu s opadanjem čitave proizvodnje i rasulom nadnica i cijena. Hooverova vlada nije se znala ponijeti s posljedicama gospodarske krize, te je na izborima 1932. g. pobijedio demokratski kandidat Roosevelt. On je započeo s mjerama hitne pomoći, zapošljavanju putem velikih javnih radove, stabilizaciji cijena u poljoprivredi, iskorištavanju prirodnih sila (regulacija rijeke Tenessee). Zatim je donio obiman program socijalnog preobražaja i uređenje radnog odnosa. U početku se krupni kapital tome odupirao putem Vrhovnog suda koji je neke zakone proglašavao protuustavnima, ali je nakon izmjene njegovog sastava vlada dobila slobodne ruke. Taj program gospodarskog oporavka poznat je u svijetu pod nazivom «New Deal». Došlo je do preobražaja strukture čitave poljoprivrede, od iskorištavanja tla do uklanjanja zakupa. Liberalizacija radnog odnosa donijela je priznavanje sindikata u federalnom okviru kao partnera u pregovorima s poduzetnicima, te je uvedeno mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Težište se polako počelo pomicati s pojedinih država prema federalnoj vladi, čija se djelatno povećala. Roosevelt je smatrao da se obrana američkog stila života i američke slobode o vanjskih i unutarnjih neprijatelja mora sastojati od mjera za zaštitu ekonomske sigurnosti građana.

6. VELIKA BRITANIJA I NJEZIN COMMONWEALTH

Na kraju rata Velika Britanija je u potpunosti postigla svoj cilj, a to je bilo isključivanje Njemačke s mora, a s druge strane bila je oslobođena i ruskog pritiska u azijskom prostoru. Razvijena brodogradnja brzo je nadoknadila gubitke u floti, nastale tijekom rata. No ekonomska baza britanskog imperija nije više bila onako jaka, kao prije rata, jer su tržište preuzimale nove industrijske grane koje su imale svoje najjače centre u SAD-u i Njemačkoj. Britanija se ipak držala svoje povijesne političke tradicije da se sve neminovne promjene vrše postupno i demokratski preko parlamenta. Nije bila spremna

11

svoje političko i društveno uređenje mijenjati na brzinu, pa zato socijalistička revolucija u Britaniji nije nikada imala izgleda za uspjeh. Radnici su svoja prava branili preko «trade uniona», koji su i 1919. g. spriječili veću vojnu intervenciju protiv sovjetske Rusije.

Nakon parlamentarnih izbora 1922. g. Liberalna stranka je izgubila odlučujuće mjesto na političkoj sceni, iako je njezin vođa Lloyd George uživao veliki ugled. Potrebe novog vremena shvatili su najbolje konzervativci, koji su pokušali sačuvati što više od predratne Engleske. Odlučan prodor izvojevala je Laburistička stranka, koja je zamijenila liberale kao najjača opozicijska stranka. Financijsku podršku imala je u raznoliko udruženim trade unionima. Oni su tako 1924. g. došli na vlast, ali je vlada pala, jer Parlament nije htio ratificirati priznanje SSSR-a. Ponovno će dobiti mandat 1929. g. kada će različitim javnim radovima postupno početi preusmjerivati privredu i rješavati pitanje nezaposlenosti. No zbog gospodarske krize 1931. g. bila je oformljena vlada narodne koalicije, koju je vodio Mac Donald. Njegova politika gospodarskog zatvaranja nije uspjela, jer su britanski dominioni već izvojevali toliku samostalnost da njima nije više bilo moguće upravljati prema potrebama otoka. Ipak, koalicijska vlada je uspjela sanirati posljedice krize, a 1935. g. ju je zamijenila konzervativna vlada Stanleya Baldwina.

Engleska vanjska politika između dva rata bila je prilično kobna za razvoj svijeta. Britanija je htjela nastaviti predratnu politiku apsolutnog gospodstva na moru i očuvanju svoj imperija, a na kontinentu politiku ravnoteže snaga. U dvadesetim godinama je politikom popuštanja pokušala Njemačku ponovno integrirati u europsku zajednicu, te je sredinom dvadesetih Njemačka oslobođena plaćanja reparacija. Zbog toga je bila u stalnim nesporazumima s Francuskom, ali je s njom morala surađivati jer je samo tako mogla osigurati jamstvo napretka Europe. Kad se pojavio fašizam Britanci su pokazali kolebljivu politiku. U vrijeme španjolskog građanskog rata zauzimali su se za potpuno nemiješanje, čime su slabili španjolsku republiku. Najkobnija je bila vanjska politika Chamberlaina koji se nadao da će od 1937. g. teritorijalnim koncesijama u Europi zadovoljiti Hitlera i sačuvati mir, te je bio inicijator Münchenske konferencije 1938. g.

Nakon 1.s.r. engleski su se dominioni još više osamostalili. Tako je 1922. g. Irska postala dominionom, čime je privremeno okončana dugotrajna borba Iraca za samostalnost. Naglašavajući potpunu ravnopravnost matične države sa dominionima, koje su nazivali «slobodni narodi», Britanci su naziv Imperija zamijenili sa Britanska zajednica naroda. Želja za dobivanjem statusa dominiona javila se i u Indiji, najvažnijoj engleskoj koloniji. Odmah nakon završetka rata Indiju su zahvatili snažni protuengleski nemiri pod vodstvom Kongresne stranke Mahatme Gandhija. On je 1922. g. zatražio autonomiju, a potom poveo politiku pasivnog otpora protiv Engleza. Indijce je pozvao da bojkotiraju englesku industrijsku robu. Britanci su odgovorili represivnim mjerama, ali je otpor i dalje rastao. Na zasjedanju Indijskog nacionalnog kongresa u Lahoreu 1929. g. pretežna većina pod vodstvom Gandhija i Nehrua, zahtijevala je potpunu samostalnost Indije, što je izazvalo zatvaranje nacionalnih i političkih vođa. 1935. g. britanski je parlament donio zakon o Indiji, prema kojem se 1937. g. Burma odvaja od Indije, a sama Indija i dalje ostaje pod britanskom vlašću i bila je uređena kao savez pokrajinskih državica,

12

koje su dobile autonomne vlade. 1937. i 1939. g. došlo je do krvavih sukoba između muslimana i hindusa, što je pred početak 2.s.r. onemogućilo Indiji dobivanje nezavisnosti.

7. FRANCUSKA DO 2. SVJETSKOG RATA

Francuska je iz 1.s.r. izašla kao pobjednik, te je na Pariškoj mirovnoj konferenciji bila glavni strateg. Do Hitlerovog uspona u europskoj politici ponašala se kao hegemon, te se osobito u Srednjoj Europi oslanjala na niz država koje su ispunjavale njezine želje. Francuska je neprestano strahovala od obnove Njemačke, koja bi se mogla ponovno uzdignuti. Na početku 20-ih ekonomija se oporavila povratkom Lorena i Alzasa što je ojačalo francusko rudarstvo i metalurgiju, ali je i nakon rata u industrijskoj proizvodnji zaostajala za Britanijom i Njemačkom. Zbog naglog pada vrijednosti franka veliki broj ljudi je osiromašio, osobito srednji sloj. Valutu je stabilizirala vlada tek sredinom dvadesetih na čelu s Poincareaom.

Desetljeće nakon 1.s.r. politički je bilo vrlo nestabilno. Stare konzervativne monarhističke stranke su nestale. Desnica (bogati ljudi koji su branili svoj privilegiran položaj) prihvatila je demokraciju i parlamentarizam i djelovala je unutar sistema. Radničke nemire 1919. dočekao je desničarski režim Clemenceaua mješavinom sile i popuštanja. Poboljšano je socijalno zakonodavstvo i zaključeni novi kolektivni ugovori između poslodavaca i sindikata. Radnički se pokret, potkraj 1920. g. podijelio na komuniste, koji su bili u većini i priključili se Komunističkoj internacionali i na socijaliste, koji su tek 1924. g. dostigli komuniste. Oni su bili pristaše parlamentarizma i reformističkog puta u socijalizam.

U prvim poratnim godinama vladali su desničarski režimi koji su u pogledu Njemačke zauzimali kruto i beskompromisno stajalište i tražili su striktno provođenje odredbi mirovnog sporazuma. Postigli su da 1923. g. Francuska okupira Ruhrsku oblast, ali su već 1924. g. na izborima izgubili od socijalista (lijevi kartel). Vladu je formirao lijevi radikal Herriot. Radikalna stranka republikanizma, demokracije i slobode, koja je branila načela francuske revolucije, afirmirala se potkraj 19. st. i bila je sve vrijeme glavni nosilac Treće Republike. Predstavljala je uglavnom niži sloj i seljake srednjake, činovnike, ljude slobodnih zanimanja. Politika joj je bila napredna, ali u ekonomskom pogledu konzervativna i reakcionarna. Bila je neprijateljski raspoložena prema katolicima, krupnom kapitalu i veleposjedu, ali nepovjerljiva i prema socijalizmu, držeći se čvrsto putova demokracije i parlamentarizma. Heirrotova vlada je smanjila napetosti s Njemačkom i priznala je SSSR. Francuski ministar Briand 1928. g. postigao je s američkim m.v.p. Kelloggom sklapanje pakta kojim bi se sve sile potpisnice odrekle upotrebe sile u međusobnim sporovima.

Početkom tridesetih godina ekonomska je kriza donijela i političku krizu. Pojavio se niz organizacija fašističkog tipa kao kraljevi kameloti, patriotska omladina, francuska akcija i ognjeni križevi. Oni su zahtijevali ukidanje parlamentarne demokracije i okončanje klasne borbe uvođenjem autoritarnog sistema vladavine. Na izborima 1932. g. radikali i socijalisti ponovno su dobili većinu, ali nisu mogli riješiti ekonomsku krizu, a kad se 1934. g. saznalo za

13

financijske skandale u koje su bili umiješani i članovi vlade, fašističke organizacije organizirale su masovne demonstracije i pokušale srušiti režim. Tada su socijalisti pozvali radništvo i sve demokratske političke snage na obranu parlamentarizma i demokracije. Tako su i komunisti prihvatili ponudu socijalista za suradnjom i napustili politiku klasne borbe. Privremeno su odgodili oštru borbu za socijalizam u korist borbe protiv fašizma. 1936. g. stvoren je Narodni front sastavljen od Radikala, Socijalista i Komunista. Front je pobijedio na izborima i stvorena je vlada koju je vodio Leon Blum, vođa socijalista. Iste godine sindikati su organizirali velike štrajkove kojima su pokušali prisiliti vladu da ostvari obećani program. Matingonskim sporazumom povećane su plaće i sklopljeni kolektivni ugovori, ali je inflacija ubrzo anulirala taj napredak. Došlo je do razilaženja u koaliciji, jer radikali nisu bili naklonjeni politici Bluma koja je bila usmjerena na socijalizaciju. A i u vanjskoj politici Blumova se vlada našla u teškoj poziciji. Blum je želio podržati republikansku Španjolsku, ali se plašio otpora radikala, koji su insistirali na neutralnosti, pa i desnice koja je bila za Franca. Naposljetku vlada se pridružila Englezima u komitetu za nemiješanje. Narodni se front 1938. g. raspao i do početka rata vlade su sastavljali radikali (Daladier) koji su se priključili Britaniji 1938. g. prilikom potpisivanja Münchenskog sporazuma.

8. NJEMAČKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

WEIMARSKA REPUBLIKA

Privredni temelji Njemačke nakon rata bili su toliko čvrsti da ih ni udar nakon Pariške mirovne konferencije nije mogao pogoditi. Osnove industrije – rudarstvo, industrija željeza i čelika, radile su prema suvremenim metodama uz neprestanu racionalizaciju, pa čak i integraciju. Monopol na području kemijske industrije bio je zbog nametanja ugovora o izručenju patenata djelomični izgubljen, ali je i dalje bio značajan. Kapaciteti su se koncentrirali u nekoliko područja: u Ruhrskoj oblasti i u Srednjoj Njemačkoj. Berlin je kao glavni grad postao privredni centar Njemačke. Poljoprivreda je i dalje bila vrlo efikasna i proizvodila je dovoljno za domaće potrebe.

Na izborima za konstituantu 1919. g. SPD nije dobio apsolutnu većinu, pa je morao surađivati s dvjema građanskim strankama (Njemačka demokratska stranka i Katolički centar). Oni su stvorili tzv. weimarsku koaliciju, koja je 11. studenog donijela i ustav. Tim ustavom država je ostala decentralizirana i pokrajinske su vlade sačuvale svoje političke nadležnosti, a Pruska je ostala netaknuta. Upravo je opstanak Pruske pridonio stabilnosti nove države, jer su u njoj većinu imali socijaldemokrati, za razliku od Bavarske i Ruhra, gdje su desničari iskazivali snažan separatizam.

Učvršćenju države trebao je pridonijeti i jak položaj predsjednika republike. Njega je plebiscitarno birao cijeli narod, te je on bio nezavisan o parlamentu. On je imenovao i otpuštao kancelara i njegove ministre, a zakonske je prijedloge, pa čak i ako su prošli parlament, mogao stavljati na referendum i bio je vrhovni zapovjednik vojske. Na temelju ustava mogao je objaviti izvanredno stanje protiv saveznih zemalja koje bi povrijedile ustav. Tako moćnog predsjednika nazivali su «nadomjestkom za cara». Prvi predsjednik bio

14

je Ebert, koji je na odgovoran način koristio svoje ovlasti i pomagao je da nova država prebrodi sve krize u prvim godinama nakon rata. 1920. g. ipak je desničarski orijentiran berlinski garnizon izvršio puč i na vlast doveo Wolfganga Kappa. Legalna se vlast sklonila u Dresden, a potom u Stuttgart, dok je radništvo diljem države spontano započelo štrajk. Dio vojske ostao je vjeran staroj vladi, koju je podržavala i Antanta i puč je propao, ali je pokazao kako su antidemokratske snage u Njemačkoj i dalje jake.

Na izborima 1920. g. SPD i Demokratska stranka izgubile su mnogo mandata, a ojačala je ljevica (nezavisni i komunisti). Nakon tih izbora, pa sve do 1928. g. nastaju vlade centra (demokrati, narodna stranka i centrum) koju su tolerirali, pa i podržavali socijaldemokrati i ljevičari. SPD je na vlast došao samo još 1928-1930. Brojčano ojačala KP pokušala je u dva navrata doći na vlast revolucionarnim prevratom i to 1920. g. i 1923. g. No nije imala uspjeha, jer je vojska bila izrazito protusocijalistički orijentirana. Godine 1923. izbila je i ekonomska kriza koja je onemogućila plaćanje reparacija. Tako su Francuzi, da bi osigurali svoj dio, vojno okupirali industrijski najjače njemačko područje – Ruhr. Nijemci su odgovorili pasivnim otporom i proizvodnja u Ruhru je obustavljena. Amerikanci i Englezi nisu se slagali s francuskom politikom okupacije, ali nisu ništa poduzimali. Stoga je njemačka vlada da bi izbjegla ekonomsku katastrofu, morala odustati od pasivnog otpora. Ekonomsku nestabilnost pokušala je 1923. g. iskoristiti malobrojna Nacionalsocijalistička stranka Adolfa Hitlera i u Müchenu izvršiti prevrat i dokopati se vlasti. Bavarska vlada i vojska su ugušile puč i nakon toga ne pokret gotovo zamro.

Kad su 1924. g. Amerikanci i Englezi izašli s novim planom plaćanja njemačkih reparacija, a Njemačka počela s plaćanjem, Francuzi su se povukli iz Ruhra. Dolazi do naglog jačanja privrede. Na izborima za predsjednika 1925. g. pobijedio je kandidat desnice Hindenburg, koji je u početku poštovao ustav i republiku, ali je kasnije radio u korist desnice i pridonio padu Weimarske republike. Prvi diplomatski uspjeh Njemačke bio je 1922. g. sklopljeni Rapallski ugovor sa SSSR-om, koji je Njemačkoj pružio oslonac protiv omrznute Poljske i otvorio sovjetsko tržište. Ugovorom u Locarnu 1925. g. Njemačka je priznala francuske granice na zapadu i bila primljena u Društvo naroda, ali nije htjela priznati istočne granice prema Poljskoj. Nastojala je i dalje dobiti olakšice za plaćanje reparacija, što joj je uspjelo 1929. g. na konferenciji u Hagu.

Privredna kriza početkom tridesetih imala je za Njemačku katastrofalne posljedice. Vlada posljednjeg socijaldemokratskog kancelara Müllera pala je 1930. g. zato što SPD nije mogao prihvatiti zahtjeve kapitala da se smanje izdaci države za pomoć nezaposlenima kako bi se tereti ekonomske krize prebacili na leđa radnika. Osnovana je nova građanska vlada centra na čelu s Brünningom. Na izborima 1930. g. SPD je i dalje najjača stranka, ali su se glasovi ostalih lijevih stranaka presipali u 20% za nacionalsocijaliste. Brünning nije imao mnogo podrške u parlamentu, a svoj je program provodio posebnim vladinim odlukama, primjenom predsjednikovih ovlaštenja. Tako je Njemačka postala predsjednička republika. Privredna kriza pokušala se svladati štednjom, ali je to samo povećalo broj nezaposlenih. To je iskoristila desnica i 1932. g. oborila Brünninga. Privrednu krizu nije okončalo i otpisivanje reparacija 1932. g. u Lozani. Krupni kapital odlučio se tada osloniti na

15

Hitlera, koji je obećavao prestanak klasne borbe. Do njegovog dolaska na vlast kancelar je bio Franz von Papen koji je pridonio rušenju ostataka weimarske demokracije. Raspustio je zemaljsku vladu Pruske koju su predvodili socijaldemokrati, čime su izgubili svoju najvažniju bazu. Radništvo nije pružalo nikakav otpor. Nacionalsocijalisti su pojačali propagandu i fizički teror i povećavali svoj postotak na parlamentarnim izborima 1932. g. U siječnju 1933. g. sporazumjeli su se s ostalim desničarskim strankama i predsjednikom Hindenburgom i Hitler je 31. siječnja 1933. g. postao njemački kancelar.

NJEMAČKA POD NACIONALSOCIJALIZMOM

Hitler je svoj program nacionalsocijalizma iznio još 1924. g. u knjizi «Mein Kampf». U njoj je svoje poglede na psihologiju masa, iz kojih se može raspoznati njegova nadarenost za zavođenje naroda. Taj mu je talent omogućio da brzo preraste sve svoje suparnike u stranci. U knjizi je odbacio politiku Weimarske republike i iznio je svoj vanjskopolitički cilj da za njemački narod dobije prodor na Istok («Lebensraum») kako bi Nijemci stekli svjetsku važnost. Program stranke proglašen je još 1920. g. nepromjenjivim i u svojoj prvoj točki zahtjeva pravo Nijemaca na samoopredjeljenje radi ujedinjenja. U Hitlera se ta ideja povezivala i s rasnom ideologijom, s primitivnim biologizmom iz Darwinove borbe za opstanak. U «Mein Kampfu» on je objavio nadmoćnost nordijsko-germanskog čovjeka, utjelovljenog u Nijemcu, te njemačko gospodstvo, kao povijesno poslanje njemačkog naroda. Smisao sveg političkog života on vidi u dobivanju prostora, zadaći kojoj državnik treba podrediti sve ostalo. Unutrašnja politika treba služiti samo da stvori temelj sile u borbi za opstanak prema vani. Iz toga je izraslo opravdanje za vođu-diktatora i totalitarno-diktatorsku državu. Njemački je narod imao pravo da sve druge tobožnje manje vrijedne narode zgazi, uništi, protjera ili pretvori u svoje sluge.

U vrijeme ekonomske krize NSS je svojim antikapitalizmom i antiboljševizmom privukla mase srednjih slojeva, koje su rado prihvaćale njezinu propagandu da treba štititi onog koji živi od rada svojih ruku i pošteno zarađene imovine. Svi ti ekonomski upropašteni slojevi zdušno su odobravali NSS-u njezin napad na nepravedan versajski sistem i pogubni kolektivizacijski boljševizam. Kako su na vrhuncu ekonomske krize reakcionarni kapitalistički krugovi shvatili da neće moći lako izaći na kraj s ljevicom, odlučili su se da upotrijebe nacionalsocijalizam kao oružje protiv nje. Nakon dogovora u Bad Harzburgu 1931. g. bilo je samo pitanje vremena kada će NSS doći na vlast. Pri tome se ona koristila i neuobičajenim fizičkim terorom koji su provodili njezini udarni odredi tzv. «Sturmabteilugen».

Čim su nacionalsocijalisti ušli u vladu, započeli su provoditi unutrašnjopolitičke mjere koje su ih ubrzo pretvorile u prave gospodare Njemačke. Hitler je postigao raspuštanje Reichstaga i raspisivanje novih izbora 1933. g., vjerujući da će na njima dobiti plebiscitarno pravo za nacističku vladavinu. Da bi se obračunao s svojim najžešćim protivnicima – komunistima – optužio ih je za paljenje Reichstaga 27. veljače. Dan nakon paljenja, vlada je donijela uredbu «O zaštiti naroda i države» i «Protiv veleizdajničkih smutnji» koje su ukidale osnovna ustavna prava i pravo priziva pred sudom. No, unatoč tome, izbori nisu Hitleru donijeli podršku kakvu je očekivao, te se morao udružiti s drugim desnim strankama da bi imao većinu u parlamentu. Iz parlamenta su

16

isključeni komunisti. 1933. g. parlament pristankom građanskih stranaka donosi «Zakon o ovlaštenju» kojim je vladi do četverogodišnje pravo izdavanja zakona svake vrste bez sudjelovanja parlamenta, uključujući i budžet i zaključivanje međunarodnih ugovora. Time je označen kraj Weimarskoj republici. Uskoro su raspuštene sve zemaljske parlamentarne vlade i postavljeni su državni komesari. Velika ovlaštenja dobila je i policija, a uspostavljena je i Tajna policija («Gestapo»).

Njemačka je počela revno s provođenjem politike svoga «Führera», koji je uživao podršku cijele zemlje zahvaljujući propagandnom stroju svoga ministra Göbbelsa. Nacisti su se brzo obračunali i s radničkim sindikatima kada su u krvi ugušene radničke demonstracije. Sindikati su raspušteni, a radnici učlanjeni u «Njemačku frontu rada» koju su vodili nacisti. Uskoro je zabranjen SPD, a građanske su se stranke same raspustile. Nenacističke stranke u vladi Hitler je odgurnuo na položaje na kojima nisu mogli ni o čemu odlučivati. Kod daljnjih izbora za parlament postojala je samo NSS (NSDAP). Prijetnju vlasti Hitleru jedino su predstavljali sukobi unutar njegove stranke, koji su izbili oko udarnih odreda koje je predvodio Ernest Röhm. Njega je Hitler smatrao suparnikom i dao ga je 1934. g. likvidirati što su učinile snage zaštitnog odreda (Schützstaffel) na čelu sa Heinrichom Himmlerom. Po Njemačkoj su uskoro počeli nicati «koncentracioni logori» u koje su nacisti zatvarali političke protivnike, ponajviše komuniste. 1934. g. umro je i predsjednik države Hindenburg, pa je Hitler postao i predsjednik države i postao formalno vrhovni zapovjednik vojske.

Ekonomska politika NSS-a odgovarala je stanju u kojem se našla Njemačka nakon gospodarske krize. Nacisti su počeli ubrzano naoružavanje i postavili su program autrakije, da bi država postala neovisna o uvozu sirovina. Ta je politika za nekoliko godina uklonila nezaposlenost i stabilizirala njemačku marku. Takav ekonomski polet mogao je biti samo kratkotrajan, jer je nakon njega morala uslijediti vojnička agresija i osvajanje. 1933. g. Hitler je zaključio konkordat s Vatikanom i tako izbjegao kritiku katoličkih Nijemaca. Poteškoća nije imao ni s protestantima, jer je nacizam formalno osiguravao sve željene slobode za vjerski život. Za mladež je uspostavljena organizacija Hitlerjugend koja je propagirala učenje o «krvi i tlu».

Nacisti su ubrzo počeli provoditi svoj program antisemitizma i progoniti njemačke Židove. Najprije su uklonjeni iz javnih službi, a u noći između 9. i 10. studenog 1935. g. napadnute su njihove sinagoge i groblja (kristalna noć). Na kongresu NSS-a u Nürbergu 1935. g. usvojeni su tzv. Nürberški zakonu, na temelju kojih su Židovima oduzeta građanska prava. U vanjskoj politici nacizam je od samog početka bio agresivan. 1933. g. Njemačka istupa iz Društva naroda i otkazuje «kolektivnu suradnju». Ubrzo je prekinula odnose s SSSR-om, želeći demonstrirati svoj programski antiboljševizam. 1934. približila se Poljskoj i s njom zaključila ugovor o nenapadanju i prijateljstvu. 1936. g. Hitler uvodi vojsku u demilitariziranu Rajnsku oblast. Od 1936. g. Njemačka je sve jačem prijateljskom odnosu s Italijom i obje se države međusobno podupiru u vanjskoj politici. 1938. g. Hitleru je uspio njegov veliki vanjskopolitički cilj – priključenje Austrije. U jesen 1938. g. došlo je do Münchenskog sporazuma u kojem je uništena Čehoslovačka, a sudetska oblast priključena Njemačkoj. Kad je

17

okupirao Čehoslovačku i potpisao sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Hitler je 1. rujna 1939. g. napao Poljsku i započeo 2.s.r..

(o njemačkom pripajanju Austrije i Češke vidi u skripti PSIJE 20. st.)

9. SOVJETSKI SAVEZ DO 2. SVJETSKOG RATA

Nakon Oktobarske revolucije Rusija je bila jedina zemlja Europe u kojoj se počeo razvijati socijalistički sovjetski sistem. Pobjeda Lenjinovog komunizma u Rusiji izazvala je u marksističkom radničkom pokretu podvajanje na dvije struje: komunističku, koja je pokušala provesti u svijetu revolucionarnu Lenjinovu ideji i socijaldemokratsku, koja je odbacivala Lenjinov koncept i zauzimala se reformski put u socijalizam. Komunizam je nakon 1.s.r. bio još preslab da bi se ostvarila njegova ideja o svjetskoj socijalističkoj revoluciji. Sovjetski se Savez morao sam i vlastitim naporima razvijati iz svoje zaostale privrede i pronalaziti odgovarajuća politička i ekonomska rješenja.

Boljševici su se mirom u Brest-Listovsku osigurali od vanjskih neprijatelja, ali su bili suočeni sa sve snažnijom kontrarevolucijom unutar zemlje, koju je podržavala Antanta. Zbog suprotstavljanja miru s Njemačkom boljševike su napustili «lijevi» eseri koji su se zalagali za nastavak rata. Oni su se protivili i boljševičkoj agrarnoj politici koja je zahtijevala od seljaka da državi predaju sve proizvodne viškove. Lijevi su eseri bili protiv klasne borbe na selu i zauzimali se za tržišnu privredu. Oni su u suradnji s drugim eserima podigli pravi seljački ustanak, te su u atentatu ranili i samog Lenjina. Pobuna je ugušena, a njezini vođe osuđeni na smrt. Nakon toga iz sovjeta su potisnuti svi protivnici boljševika i organiziran je jednopartijski sistem vladavine.

Na periferiji Rusije organizirala se kontrarevolucionarna vojska koju je vodio bivši carski admiral Aleksandar Kolčak. Kontrarevoluciju je novcem i oružjem pomagala Antanta. Englezi su se ubrzo iskrcali u Arhangelsku, a Japanci u Vladivostoku. Najvažnija podrška kontrarevolucije bila je tzv. «češka legija» sastavljena od bivših A-U vojnika. Kad su ih boljševici pokušali razoružati započeli su neprijateljstva i zauzeli sibirsku željeznicu. Tek u jesen 1918. g. Crvena armija (CA) se pregrupirala i na čelu s Trockim počela potiskivati kontrarevolucionarne snage (KRS).

Kad je završen 1.s.r. Antanta je krenula u otvorenu akciju protiv boljševika u Rusiji. Kolčakovu vladu u Omsku priznala je kao vladu cijele Rusije, a priznao ga je i general Denikin koji je s Francuzima skupljao kontrarevolucionarnu vojsku u Ukrajini. KRS su u proljeće 1919. g. krenule u vojnički marš na Moskvu i Lenjingrad, koji je dobio težak udarac nakon što je na prijedlog Wilsona u Parizu odlučeno da se Antanta ne miješa otvoreno u sukob u Rusiji. Crvena armija je to iskoristila i razbila KRS koje se bez pomoći Antante nisu mogle održati. Do 1920. g. sovjetska se vlast proširila na sve krajeve nekadašnjeg carstva. Izvan je ostao Kakvkaz za koji su se boljševici morali boriti, te baltičke države kojima je 1920. g. priznata nezavisnost.

1920. g. SSSR je upleo u pogranični sukob s Poljskom. Nakon prvih vojnih uspjeha Poljaka i njihovog prodora do Kijeva, Crvena armija je prešla u

18

protunapad i doprla do Varšave, ali je tamo poražena jer su Poljacima pomogli Francuzi. Nakon toga poljska je granica pomaknuta daleko na istok, što je SSSR mirom u Rigi 1921. g. i priznao. Boljševici su 1921. g. osvojili i kavkaske države.

U prvim godinama nakon rata, u tzv. «ratnom komunizmu» boljševici su nastojali ukinuti tržišnu privredu, pa čak su pokušali ukinuti i novac, te uvesti robnu razmjenu između pojedinih grana privrede. Za plaćanje hrane poljoprivredi, država je slala industrijske i zanatske proizvode posve podržavljene industrije. Za vođenje takve privrede stvoren je golemi birokratski aparat koji je bio nestručan i nedorastao zadacima. To je izazvalo nezadovoljstvo tvorničkih radnika, jer je 1920. g. počelo nedostajati sirovina, pa i hrane. To nezadovoljstvo početkom 1921. g. dovelo je do ponovnog zahtijevanja za vlašću sovjeta koji bi uključivali više stranaka, a ne samo boljševike. Počeo se pojavljivati i anarhizam. Početkom ožujka izbila je pobuna u luci Kronštatu, gdje su radnici i vojnici zahtijevali odbacivanje jednopartijske diktature i uspostavljanje sovjeta bez boljševika. Pobuna je ugušena vojnom akcijom Tuhačevskog. Te bune navele su boljševike da razmisle o novom načinu gospodarenja. Na 10. kongresu usvojen je Lenjinov prijedlog nove ekonomske politike (NEP) koja se zasnivala na dvjema postavkama: ne odustajanje od socijalističkog program ukidanja privatnog vlasništva na većim poduzećima u važnim privrednim granama, ali osobnu zainteresiranost proizvođača treba povećati razvijanjem tržišnih odnosa. 1921. g. ukinuta je seljacima rekvizicija i uveden porez u naturi. Viškove koji bi im preostali seljaci su mogli slobodno prodavati na tržištu. Dopuštena su i manja privatna poduzeća i trgovine. Protiv NEP-a bili su neki boljševici (Trocki) jer je on značio odustajanje od revolucionarnog puta u socijalizam. U rukama sovjetske države i dalje su financije, teška industrija, vanjska trgovina, promet i velike poljoprivredne površine, pa nema opasnosti od ugrožavanja socijalizma.

Krajem 1922. g. boljševici su formalno proglasili Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Država je nastajala postupno, s pobjedama boljševika i uvođenjem njihovih sovjeta kod pojedinih naroda bivšeg Ruskog Carstva. Boljševička stranka je priznala nakon revolucije samoopredjeljenje naroda, ali se zauzimala za federativno povezivanje posebnih nacionalnih sovjetskih republika (Lenjin), protiv čega je bio Staljin koji se zalagao samo za autonomiju naroda. SSSR je 1923. g. dobio i svoj ustav. Najviši organ bio je Svesavezni kongres sovjeta u koji su sovjeti saveznih republika slali svoje delegate. Samo su mjesni sovjeti birani izravno na općim izborima. Kongres sovjeta izabirao je svoj prezidij i predsjednik prezidija formalno je predstavljao državu, ali nije imao nikakve ovlasti. Savjet narodnih komesara ostao je i dalje snažna izvršna vlast koja je obavljala sve državne poslove.

1924. g. umro je Lenjin, a nakon njegove smrti državu je vodio kolegij trojice – trojka Zinovjev-Kamenjev-Staljin. Na kraju je Staljinu (od 1922. g. generalni sekretar partije) pošlo za rukom da preuzme svu vlast, zahvaljujući tome što je u rukama držao partijski birokratski aparat. Uklonio je s puta sve svoje protivnike, pa i samog Trockog i Buharina. Staljin je objavio učenje o socijalizmu u jednoj zemlji (nasuprot Trockom koji je htio svjetsku revoluciju). On je počeo s pretvaranje pretežno agrarne Rusije u industrijsku

19

državu, pa je 1927. g. proglasio prvi veliki petogodišnji plan. Taj je plan razbio seljački privatni posjed i donio potpunu kolektivizaciju, ali i modernizaciju poljoprivrede. Preobražaj sela vršio se bezobzirno, pa su ogorčeni seljaci sami poklali svoju stoku i izazvali propast. U razdoblju 1931-1933 zemlju je zahvatila velika glad, koja je odnijela oko 10 milijuna života. Nakon toga započinje postupan ekonomski oporavak zemlje. Drugi petogodišnji plan donio je izgradnju kanala i željeznica, te nastajanje velikih kombinata u koje bi se udružile industrije cijelih pokrajina. Počelo je i naglo jačanje i naoružavanje Crvene armije. Oni koji nisu postupali u skladu s interesima države i partije bili su odvođeni u koncentracione logore u Sibiru, pa je do 1935. g. u njima bilo više od milijun zatvorenika koji su služili kao radna snaga za velike pothvate.

Staljin je provodio čistke i u partijskom vodstvu, koje su vrhunac dosegle 1936. i 1938. g. Prvo se okrenuo protiv desne opozicije, koja se opirala prinudnoj kolektivizaciji, a potom protiv eventualnih suparnika. Na političkim sudskim procesima osuđena je većina vodećih boljševika iz dana revolucije i potom likvidirana. Trocki je bio prisiljen da ode u emigraciju u Meksiko, gdje ga je ubio Staljinov atentator. Desetkovano je vodstvo Crvene armije sa slavnim Tuhačevskim, tako da je vojska duže vrijeme bila oslabljena. Na vrh se sada popela nova generacija sovjetske inteligencije koja je odrasla u novoj državi. Iskovala se nova svijest ispunjena tradicijom ruske prošlosti koja je pravi nastavak našla sada u socijalizmu. Na vrhu države stajao je Staljin koji je imao neograničenu vlast. Od 1934. SSSR je bio član Društva naroda i s pomoću njega se htio osigurati od nacističke agresije. Ali kako nije postignut sporazum sa zapadnim demokracijama SSSR je napustio tu politiku i u kolovozu 1939. g. na sastanku Staljina i Ribentropa sklopio sporazum o nenapadanju s Njemačkom, te o podjeli Poljske.

10. RAZVOJ FAŠIZMA U ITALIJI DO 2. SVJETSKOG RATA

Fašizam je naziv za totalitarni politički sistem koji se nakon 1.s.r. pojavio u onim kapitalističkim zemljama u kojima parlamentarna demokracija nije bilo dovoljno učvršćena u političkom životu. To se prije svega odnosi na Italiju, Njemačku i Japan. Za pojavu tih sistema postojali su vanjskopolitički i unutrašnjopolitički razlozi. Versajskim mirom te su države dobile manje nego što su očekivale (Italija) ili ih je pak «mir» jako pogodio (Njemačka), pa su se zato u njihovim društvenim strukturama pojavile jake političke, prije svega konzervativne snage, koje su težile reviziji odredaba mirovnog ugovora, a u vanjskom politici zauzimale agresivna stajališta prema svojim susjedima. Sve su se te snage pothranjivale teškim ekonomskih stanjem u državi koji je proizlazio iz stanja nakon 1.s.r., a u kojem se najbrojniji srednji sloj (seljaci, sitna buržoazija, činovništvo) počinje oslanjati na novu društveno-političku izrazito konzervativnu doktrinu. Ta je doktrina sadržavala opiranje liberalnom kapitalizmu i monopolizmu koji je ugrožavao opstanak srednjeg sloja, a s druge strane je odbacivan i socijalizam. Fašizam je politička mobilizacija zaostalih sektora društva, mobilizacija nezadovoljnih modernizacijom, racionalizacijom i društvenom emancipacijom. Fašizam je vidio spas u čvrstoj autoritarnoj nacionalnoj državi koja bi ukinula truli liberalni parlamentarizam i klasnu borbu. Ideal fašizma je bilo staleški uređeno društvo, koje bi se oslanjalo na solidarnost, ali istodobno sačuvalo privatno vlasništvo u proizvodnji. Fašistički

20

pokreti osnivali su i vlastite vojničke odrede, koji su služili za vršenje fizičkog nasilja nad političkim protivnicima. Razvile su se i metode suvremenog načina obavješćivanja i propagande koje su fašisti koristili kako bi manipulirali masama. Fašistički se pokret dokopao vlasti tako što se povezao sa tradicionalno vladajućim elitama, koje su u fašizmu vidjele dobrodošlo sredstvo za obračun s demokratskim i socijalističkim snagama, pa su tako fašisti postali oruđe krupnog kapitala. Ukinuli su sve demokratske političke institucije i građanske slobode, te uveli diktaturu. U vanjskoj politici fašističke su države bile izrazito agresivne i svojim isključivim zahtjevima i prijetnjama postale su glavni krivac za 2.s.r..

U Italiji se kao prvoj zemlji razvio fašizam, koji je kasnije prihvaćen i u drugim zemljama. Zbog velikih obećanja prilikom stupanja Italije u 1.s.r., talijanska je buržoazija bila razočarana ratnim plijenom, premda je dobila znatan dio nekadašnje A-U. Glavna smetnja ostvarenju planova Italije na jadranskoj obali bila je Jugoslavija. I financijski Italija se našla u vrlo teškom položaju, a njezina privreda bila je neujednačeno razvijena: sjever je bio industrijski najrazvijeniji, a jug pretežno agrarno područje i nerazvijen. Nakon što je Amerika ograničila useljavanje izgubljen je i «ventil» za popuštanje pritiska zbog brzog rasta stanovništva. Opće izborno pravo donijelo je masovne stranke koje su se nakon rata pridružile vladajućim liberalima. Nasuprot katolički orijentiranoj Narodnoj stranci stajali su socijalisti koji su se priključili Trećoj internacionali, ali su se 1921. g. podijelili na socijaliste i komuniste. U sjevernoj Italiji 1920. g. bili su stvoreni uvjeti za socijalističku revoluciju, ali ona nije uspjela jer je radništvo bilo preslabo za preuzimanje vlasti u cijeloj državi. Strah od moguće socijalističke revolucije povećavao je izglede za preuzimanje vlasti Benita Mussolinija (koji je prije rata djelovao kao socijalist). Svojim borbenim sastavima («fasci di combattimento») započeo je borbu protiv postojećih političkih stranaka, pa je tako 1922. g. naredio svojim borbenim jedinicama «marš na Rim» kada je ljevica najavila generalni štrajk. Kralj se pokorio i predao Mussoliniju mandat za novu vladu.

Fašistički pokret u Italiji je htio stvoriti uvjerenje da je Italija pravna nasljednica antičkog Rima, pa prema tome može nastupiti svojim imperijalističkim zahtjevima prema Sredozemlju. Mussolini nije dirao ni u ustav ni u monarhiju, ali je uspostavio svoju jednopartijsku vladavinu. Njegov fašistički pokret polazio je od starorimske tradicije pa je od nje preuzeo i rimski korak (passo romano), rimski pozdrav (saluto romano) i svoj simbol (liktorski svežanj pruća – fasci). Na izborima 1924. osigurao je fašističku većinu, a 1925. g. uveo potpunu diktaturu. 1926. g. raspuštene su sve političke stranke, a u parlament su se birali samo poslušni zastupnici. Osim parlamenta postojalo je i Fašističko veliko vijeće, ali je odlučujuću vlast imao «duce» tj. vođa. Povelja rada iz 1927. g. depolitizirala je sindikalne radne saveze i spojila ih s poduzetnicima u poslušne kooperativne strukovne saveze. Gospodarska politika imala je uspjeha što je učvrstilo vlast Mussolinija. 1929. g. sklopljen je Lateranski ugovor s Vatikanom koji mu je pribavio i naklonost katoličke crkve. Tim je sporazumom riješeno tzv. rimsko pitanje koje je postojalo od 1870.g. kada je Papinska Država uključena u sastav Kraljevine Italije. Kraljevina Italija priznala je suverenu Državu Vatikan koja je obuhvaćala područje Vatikana, papinsku rezidenciju u Castel Gandolfu i tri bazilike u Rimu. Sveta

21

Stolica priznala je Kraljevinu Italiju s glavnim gradom Rimom. Rimokatolička vjera postala je državna vjera.

Protivnici fašizma morali su napustiti Italiju. U vanjskoj politici talijanski fašizam pokazao se vrlo agresivnim, osobito sredinom tridesetih godina kada je Italija iz svoje kolonije Somalije i Eritreje napala 1935. g. Etiopiju. Svi prosvjedi Društva naroda i sankcije ostali su bez uspjeha i Etiopija je 1936. g. priključena talijanskom imperiju. Etiopski kralj Hajle Selasije napustio je tada zemlju i otišao u Veliku Britaniju, a Mussolini je talijanskog kralja proglasio etiopskim carem. Velika Britanija i Francuska priznale su 1938. g. talijansku okupaciju Etiopije, nadajući se da Italija neće nastaviti osvajanje. Potkraj 1936. g. Mussolini je objavio stvaranje osovine Rim-Berlin, te je otvoreno potpomagao generala Franca u Španjolskoj. Tako se od 1937. g. na Francovoj strani borila talijanska vojska. Želja za nekim francuskim područjima dovodila je Italiju u sukob s Francuskom, a neizravno i s Engleskom. Sve to tjeralo je Italiju na čvršće veze s Njemačkom. Prvi sastanak Hitlera i Mussolinija bio je 1934. g. u Veneciji i od tada su neprekidno surađivali. Godine 1937. Italija je napustila Društvo naroda, a u travnju 1939. g. napala je Albaniju i okupirala je. Albanski kralj Zogu morao je napustiti zemlju, a albanski je parlament zemlju pripojio Italiji.

11. JAPAN DO 2. SVJETSKOG RATA

Nakon 1.s.r. činilo se da će parlamentarizam odnijeti pobjedu i u Japanu. Tako je 1918. g. zemlja dobila prvu civilnu vladu koju su sačinjavali zastupnici političkih stranaka na čelu s Takaši Harom, vođom liberala. No njegova vlada nije mogla potpuno demokratizirati zemlju i uvesti parlamentarni sistem, jer je značajan izvanparlamentarni činilac ostao car, koji je bio oslonac starih elita i zemaljske oligarhije, te vojne elite. Usprkos modernim građanskim reformama, japanska je vojska držala povlašten društveni položaj. Vojska i mornarica nisu bile podređene parlamentu, već caru i zbog njegove pasivnosti su bile potpuno samostalne.

Nakon smrti Takašija Haroa 1921. g. na vlasti su se smjenjivali liberali (Seijukai) i agrarna stranka (Minseito), no stranke nisu stvorile modernu organizaciju, pa nisu imale ni veću popularnost ni autoritet. Radnički pokret se nije mogao ni razviti uz snažne patrijarhalne komponente kod japanskog radništva. Svjetska privredna kriza izazvala je i u Japanu ekonomske i društvene potrese. Za nekoliko mjeseci cijena svile i izvoz smanjili su se za 50%, a pala je i cijena riže. To je najviše pogodilo japanske seljake, a siromašne slojeve pogodila je i zabrana useljavanja Azijaca u SAD. Sve to pobudilo je porast japanskog nacionalizma i rasizma. Nezadovoljstvo američkom politikom došlo je do izražaja 1930. g. kada je izvršen atentat na premijera Hamagućija koji je prihvatio diktat SAD-a i VB o ograničenju snage japanske mornarice (5:5:3). Nacionalno-militaristički i totalitaristički krugovi preuzeli su vlast i izvršili agresiju na Mandžuriju 1931. g. Totalitarni sistem ukinuo je demokraciju, političke stranke i sindikate. Japan je prvo krenuo u vojnu agresiju, što je potaknulo procese unutar zemlje – fašizaciju. Najvažniji ideolozi japanskog fažizma bili su Kita Ikki i potpukovnik Hišimata Kingoro. Obojica su se odlučno protivili parlamentarizmu i odbacivali liberalni

22

kapitalizam, ali i marksizam. Obitelj i seoska zajednica predstavljali su praoblik japanskog stila života, koji je propao prodorom pokvarenog zapadnjačkog utjecaja i u budućem državnom uređenju Japana treba ga ponovno uspostaviti. Društveni nosioci preporoda bili su seljaci i oficiri. Japanu su pridavali pravo da svoju vlast ima proširiti na prostranstva Istočne Azije. U narodu se propagirao militarizam i vojničke vrline sadržane u japanskom vojničkom kodeksu «bušido». Japanski se fašizam od ostalih razlikovao samo po tome što nije imao neku karizmatičnu ličnost na čelu pokreta. Vođu je vjerojatno nadomještala careva ličnost.

Zauzimanje Mandžurije potaknuto je 1931. g. incidentom u Mukdenu. To je bio početak japanskog imperijalizma i povratak nepravedno oduzete zemlje koje su se pod pritiskom SAD-a i VB morali 1922. g. odreći na konferenciji u Washingtonu. Nakon zauzimanja Mandžuriju su proglasili samostalnom državom Mandžuko, koja je dobila vlastitog cara i ugovorom o prijateljstvu se povezala s Japanom. 1933. g. Japan je istupio iz Društva naroda kada je ono osudilo njegovu akciju. Nakon incidenta kod Pekinga, Japan je 1937. g. poveo prvi rat protiv Čang-Kaj-Šekove Kine i nakon nekoliko mjeseci slomio njen otpor. Japanci su svojim osvajanjima u stilu Monroeve doktrine htjeli sebi osigurati neiscrpno sirovinsko područje i tržište za svoju industriju. No takvom svojom politikom sve su više dolazili u sukob s SAD-om. Japan je 1936. g. zaključio sporazum s Njemačkom i Italijom kao pakt protiv Kominterne, a 1937. g. je iz Madžuka poveo rat protiv komunističke Mongolije i SSSR-a, ali je 1938. g. poražen od Crvene armije.

12. KINA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Kina ulazi u onu skupinu zemalja koje su razvile oblik međutipa između demokracije i totalitarizma. Države tog tipa uglavnom su bile agrarne, dakle opterećene problemima veleposjeda i socijalne ugroženosti srednjeg i malog seljaka. Moderni kapitalistički razvoj tek je bio u začetku. Politička je demokracija u njima bila bez tradicije, a vrlo važan integracijski faktor predstavljala je vojska. U većini tih država (srednja, jugoistočna Europa, Latinska Amerika, Španjolska) država se borila s zaoštrenim nacionalnim suprotnostima.

Kina je nakon 1.s.r. započela obnovu s ljudima školovanim na zapadu, uglavnom na američkim sveučilištima. Nakon pada posljednjeg cara 1911. g. uspostavljena je republika. Versajska odluka kojom je Japan zadržao vojno-politički diktat nad Kinom izazvala je veliko nezadovoljstvo i zato Kina nije htjela potpisati taj sporazum. Protesti protiv Versajskog sporazuma označili su početak procesa obnove pod vodstvom Sun Jat-Sena, tzv. kulturne revolucije. Njezini su najvažniji ciljevi bili emancipacija duhovnog i društvenog života zemlje uklanjanjem konfucijanske pravovjernosti, uključivanje Kine u suvremeni razvoj zapadnog svijeta, otkrivanje zanemarenih dostignuća kineske narodne kulture, reformu jezika i uvođenje živog narodnog govora u književnost. 1922. g. sklopljen je sporazum s Japancima u Kantonu kojim su se odrekli nadzora nad Kinom, ali su zadržali kontrolu Mandžurije. 1923. g. u Kinu na poziv Jat-Sena dolaze savjetnici iz SSSR-a koji od revolucionarnih grupa prema zapadnom uzoru formiraju stranku Kuomintang (s tri programske točke:

23

nacionalizam, demokracija, socijalizam). Prišli su osnivanju moderne vojske, a agrarne promjene provodile su se postupno. Nakon Jat-Senove smrti 1925. vodstvo države preuzeo je Čang Kaj-Šek. On je otpustio sovjetske savjetnike, na što ga je nagnala sovjetska politika koja se zalagala za komunistički program u Kini, a u Kuomintangu su prevladale desne strane bogatog građanstva kojima nije bilo do suradnje s komunistima. 1927. g. su radnici u Šangaju proglasili komunističku komunu i početak socijalističke revolucije u Kini, koju je uništila vojska. U Nankingu je formirao novu vladu sastavljenu od desnog krila Kuomintanga koja nije uključila komuniste. Dovelo je to do građanskog rata.

Komunisti su pokušali uspostaviti tada sovjetsku komunu u Kantonu, ali se ona održala samo nekoliko dana. Komunisti su istisnuti iz gradova i obalnog pojasa, pa su težište svojeg djelovanja prenijeli na siromašne seljake u JZ Kini, kojima su počeli dijeliti veleposjedničku zemlju. Vođa KP Kine postao je Mao Ce-Tung, koji je počeo izgrađivati svoju revolucionarnu seljačku sovjetsku republiku i kinesku Crvenu armiju. Maova ideologija pustila je korijenje u zaostalom seljaštvu, a počeo je primjenjivati taktiku partizanskog ratovanja. Čang Kaj-Šek ga je 1930. g. pokušao uništiti, te je Crvena armija potisnuta na sjever Kine do kojeg je došla u tzv. «Dugom maršu». Komunisti su uspjeli spasiti jezgru svoje Crvene armije koja je i dalje stjecala mnogo pristaša na sjeveru. U Jenanu su komunisti počeli s izgradnjom svog društvenog sistema (Jenanska republika), dok se u kuominstanskoj Kini učvršćivao režim Čang Kaj-Šeka. 1937. g. došlo je do napada Japana na Kinu, pa su komunisti i Kuomintang prekinuli neprijateljstvo i sklopili sporazum za borbu protiv Japanaca.

(za Poljsku vidi u PSIJE 20. st.)

13. ŠPANJOLSKA DO DRUGOG SVJETSKOG RATA

Nakon 1918. g. u Španjolskoj vlada parlamentarna monarhija, no ni vlada ni parlament (cortes) nisu predstavljali najbrojnije društvene slojeve, već je izborima i dalje upravljala oligarhija iz gornjeg i srednjeg sloja. Radnici i seljaci bili su odgurnuti na političku periferiju organizirani u socijalističkim (UGT) u anarhističkim (CNT) sindikatima. Kod socijalista je bio ukorijenjen reformizam, a španjolska specifičnost je bio anarhizam, koji je nailazio na jak odjek kod najbrojnijeg španjolskoj sloja – agrarnog proletarijata i siromašnih seljaka Andaluzije i Aragonije, kao i kod industrijskog radništva Katalonije. CNT je težio ukidanju svake državne prisile i usitnjavanje vlasti, tj. stvaranje carstva slobodnih ličnosti udruženih u manja udruženja povezana međusobno dobrovoljnim sporazumom. Tako je 1927. g. osnovana Organizacija pravih anarhista (FAI) s ciljem da spriječi skretanje CNT-a u lijevo.

Gornji sloj španjolskog srednjeg staleža bio je socijalno i ekonomski povezan s agrarnom aristokracijom. Oni su kontrolirali novčane zavode, pri čemu su bogati zemljoposjednici svoj novac ulagali u industriju. U vladajućim strukturama Španjolske bila je izvanredno utjecajna katolička crkva, koja je posjedovala goleme posjede, kao i nekretnine u gradovima. Ljudi su bili duboko religiozni, osobito žene gornjeg i srednjeg sloja. Svojim zavjereničkim oficirskim organizacijama u politiku se miješala i vojska, koja nije bila dobro plaćena, ali

24

su oficirski zbor činili sinovi iz uglednih obitelji s materijalnom podlogom. Vojska je vjerovala u ideale 19. st. da je pozvana da se brine za red i iskorjenjivanje korupcije koja potječe od liberalnog parlamentarizma, pa je 1923. g. u dogovoru s kraljem preuzela vlast. General Primo de Rivera suspendirao je parlament i uveo diktaturu koja je nastojala stvoriti konzervativni sistem staleške solidarnosti. Čak je donijela i neke socijalne zaštitne zakone u korist radništva, ali nije pokušala provesti agrarnu reformu.

Zbog velikog političkog nezadovoljstva de Rivera je 1931. g. dopustio održavanje općinskih izbora, koji su donijeli pobjedu republikancima, pa su i kralj i Rivera morali napustiti državu. Iste godine održani su izbori i za ustavotvornu skupštinu u kojoj je republikanska većina proglasila republiku. To je bila Druga španjolska republika koju su u početku podržavali svi slojevi španjolskog društva. Prvi predsjednik postao je Alcala Zamora, a predsjednik vlade Manuel Azana. Vladu su podržali i socijalisti i njihov je vođa Largo Caballero postao ministar rada. Vlada je priznala autonomiju Kataloniji sa samostalnom vladom, a isto je obećala i Baskima, pa je tako i njihove stanovnike pridobile za republiku. Vlada je ozakonila državni školski sistem, ali je zbog toga došla u sukob s Crkvom. 1932. g. izdan je zakon o agrarnoj reformi koji je trebao rasformirati veleposjede i zemlju predati zadrugama i seljačkim obiteljima. No nedostajalo je novca za plaćanje odštete, pa je podijeljeno malo zemlje. Azana je pokušao reformirati i vojsku, te je umirovio konzervativne generale, a unaprijedio republikanske. Republikanski je režim uspostavio i svoju policiju.

Od 1931. g. traju sukobi republikanske vlade s anarhistima, koji su počeli uspostavljati svoje komune u Andaluziji i Kataloniji. Naoružani anarhistički odredi sukobljavali su se s «civilnom gardom». 1933. g. milicija je pucala u anarhiste. Nerede pokušava iskoristiti vojska i civilna garda i organizirati puč, što navodi vladu da 1933. g. odstupi. Na novim izborima pobijedila je katolička desničarska organizacija (CEDA) pod vodstvom Gila Roblesa i centar. CEDA se zalagala za konzervativno parlamentarni sistem. Anarhisti su bojkotirali izbore, a Azanina lijeva vlada pretrpjela je poraz. Nova vlada provodila je posve suprotnu politiku. Ukinula je autonomiju Kataloniji i nastupila protiv Baska. Obustavila je agrarnu reformu, nastavila plaćati Crkvu iz budžeta i ponovno dopustila otvaranje crkvenih škola. Svojim proturadničkim mjerama izazvala je prosvjede sindikata, osobito UGT-a koji je sada pod vodstvom Caballera postao revolucionaran i bio spreman za oružanu borbu protiv reakcije. Tako je 1934. g. u Austuriji izbio štrajk koji je doveo do ujedinjenja socijalista i anarhista, te malobrojnih komunista u Radnički front. U Asturiji je dva tjedna vladao radnički komitet koji je počeo s organiziranjem španjolske Crvene armije. Vlada je protiv radnika poslala vojsku koja je pod zapovjedništvom Franciska Franca krvavo ugušila pobunu. 1935. g. predsjednik Zamora nije htio popustiti desničarskim zahtjevima Gila Roblesa i raspustio je parlament.

Na izborima 1936. g. lijeve stranke stvaraju Narodnofrontovski blok i odnose pobjedu. Novi predsjednik republike postao je 1936. g. Azana, a premijer Quiraga. Socijalisti nisu ušli u vladu, ali su je podržavali. Nova vlada nastavila je politiku Azanine vlade. No zemljom su vladali nemiri, seljaci su zauzimali veleposjede i tražili završetak agrarne reforme, dok su radnici štrajkali. Desnica

25

se počela pribojavati socijalnih nemira, kao i kapitalisti, koji su ih odlučili podržati u njihovim nastojanjima za autoritarnom konzervativnom neparlamentarnom državom. 1936. g. CEDA je prihvatila posve fašistički program. Desničarske su organizacije osnivale svoju vlastitu miliciju i provodile teror protiv ljevičara i republikanaca. 1936. g. umiješala se i vojska i izvela puč, koji nije jednako uspio u svim dijelovima Španjolske. Kad je vlada podijelila oružje civilnom stanovništvu 19. srpnja 1936. g. započeo je građanski rat. Španjolska se podijelila na dio koji je podržavao vladu i koji je držala desnica. Pučisti (falangisti = fašisti) su držali Sevillu, Cordobu i Cadiz. Vođa pučista je 1936. g. postao konzervativni general Francisco Franko, koji je počeo propagirati konzervativizam na čelu s vođom (caudillom). Francisko je svoj rat nazivao «marš protiv crvenih», iako je Azanina vlada bila vlada demokratskih socijalista, dok su prava ljevica bila anarhisti i lijevi socijalisti, koji su puč iskoristili da bi preuzeli vlast od Azane. Na čelo republikanske Španjolske došao je Caballero koji je uživao veliki ugled među radnicima. On je uvidio da bez discipline u republikanskoj vojsci neće biti moguće pobijediti nacionaliste, pa je u vladu pozvao i anarhiste. Na posljetku su u revolucionarnu vojsku uključeni i komunisti koji su dobili podršku iz SSSR-a. Kako su oni bili protiv vraćanju demokratskom parlamentarizmu i za uspostavu sovjetskog socijalizma, počeli su se okretati od anarhista i socijalista i 1937. g. počeli likvidirati neke anarhiste, što je oslabio republiku. Pod pritiskom komunista iste je godine odstupio i Cabellero, a njegov nasljednik je postao Juan Negrin. Zbog takvih suprotnosti unutar republikanskog tabora nije mu više mogla pomoći ni pomoć izvana u obliku međunarodnih partizanskih brigada. Zapadne su sile svojom neutralnošću više štetile republici nego koristile. S druge strane Njemačka i Italija otvoreno su podupirale falangiste. Njemački zrakoplovi su 1937. g. potpuno uništili španjolski grad Guernicu. Falangisti su bili vrlo okrutni i činili razna zlodjela, ali su to činili i komunisti, osobito prema Crkvi.

14. DRUGI SVJETSKI RAT

ZBIVANJA UOČI POČETKA RATA

Prvih nekoliko tjedana poslije Minhenskog sporazuma provedeni su oprezni razgovori njemačke s poljskom vladom, da se ispita bi li ona možda htjela nastaviti politiku iz 1934. g. i pripomoći ostvarenju tih planova. Varšava je sudjelovala čak u razbijanju Čehoslovačke i tom prilikom dobila sporni komad industrijskog područja oko Tešina. Poljaci su slutili što im prijeti, ali su se osjećali dovoljno snažni da brane svoju samostalnost. 21. ožujka 1939. g. Hitler je zatražio od Poljske da odstupi Njemačkoj Gdanjsk i dopusti joj da kroz koridor gradi auto-cestu koja će biti pod njezinim suverenitetom. Poljska je odbila taj prijedlog nadajući se pomoći Francuske i Britanije. Hitler je 28. travnja 1939. g. otkazao ugovor o prijateljstvu s Poljskom i iskoristio je njemačke žalbe oko Gdanjska kako bi zaoštrio međunarodnu krizu. Tada je započela diplomatska utrka za manje europske države u kojoj je njemačka zbog svoj položaja bila u prednosti.

Minhenskim sporazumom SSSR je ostavljen postrani, i pokušaj Britanije i Francuske da ga kasnije uključe u savez protiv Njemačke nije uspio jer Poljska

26

nije htjela sovjetskim trupama dopustiti prolaz ni su slučaju rata niti sklopiti ugovor o uzajamnoj pomoći. Pregovori su se otegnuli dok ih nije prekinula vijest o njemačko-sovjetskog Paktu o nenapadanju (23. kolovoza 1939. g.). Staljin se nadao da će takvim ugovorom moći ostati izvan rata, a Hitler je time htio izolirati Poljsku od moguće pomoći sa Zapada. S tim Paktom bio je povezan i tajni sporazum u kojem su obje sile međusobno razgraničile svoje interesne sfere, pri čemu je Baltik i poljski istok pripao Rusiji, a ostatak Njemačkoj. Tako je izvršena četvrta dioba Poljske. Nakon komadanja Čehoslovačke, vlade VB i Francuske konačno su shvatile da se Trećem Reichu treba oduprijeti. Zato su stale na stranu najugroženijih zemalja – Poljske, Rumunjske i Grčke i zajamčile im neovisnost. VB je tada sklopila i vojni savez s Poljskom. Pripremajući se za rat, Njemačka je stvorila novi ratni plan. Glavno obilježje njezinog ratnog plana bilo je u tome da je nastojala izbjeći istodobno ratovanje na dva ili više bojišta i orijentirala se na pokoravanje pojedinih zemalja munjevitim ratom. Prije započinjanja napada oslanjala se na pouzdane informacije o zemlji prethodno dobivene špijunažom, a uoči napada propagandom je izazivala defetizam i u tjednu napada aktivirala petu kolonu. 1. rujna 1939. započeo je njemački napad na Poljsku. Hitler ju je brzo svladao i okupirao. Nakon vijesti o tom napadu, poljski saveznici VB i Francuska navijestili su 3. rujna rat Njemačkoj, a to su učinili i Australija i Novi Zeland, te Kanada. U pobijeđenoj Poljskoj Nijemci su počeli s teroriziranjem poljskog naroda. Nekadašnje pruske pokrajine proglašene su njemačkim okružjima na kojima se provodila germanizacija. U preostalom dijelu Poljske, tzv. Generalnom guverneratu odredi SS-a i SD-a počeli su hapsiti i strijeljati ljude, osobito do tada veoma brojne Židove.

Budući da je Njemačka u sporazumu s SSSR-om priznala sovjetske interese u europskom pograničnom pojasu, SSSR je od baltičkih zemalja zahtijevao teritorijalne ustupke koji su za njega bili strateški važni. Krajem rujna i početkom listopada 1939. g. SSSR je s Estonijom, Litvom i Letonijom sklopio ugovor o uzajamnoj pomoći i na njihovim područjima počeo s podizanjem vojnih baza. Te su zemlje brzo potpale pod sovjetski utjecaj, pa su komunisti u njima uz pomoć SSSR-a u izbornim tijelima preuzeli vlast. Tako su njihovi parlamenti 1940. g. odlučili da se te zemlje pripoje SSSR-u. SSSR je stvarao probleme i Finskoj, s kojom je od 1934. g. imao sporazum o nenapadanju. Od nje je tražio da mu u zamjenu za druga područja ustupi četiri otoka, dijelove Karelije i poluotoka Rivački, te da mu dade u zakup poluotok i luku Hangö, da bi se zaštitio Lenjingrad. Kako finska vlada nije pristajala na te zahtjeve, SSSR je otkazao ugovor o nenapadanju i u studenom 1939. g. napao Finsku. Nakon 10 dana Finska je morala pristati na mir u Moskvi. Zadržala je svoju neovisnost, ali se morala odreći područja koja je tražio SSSR. U srpnju 1940. g. SSSR je promijenio granicu i prema Rumunjskoj okupiravši sjevernu Bukovinu i Besarabiju.

TIJEK RATOVANJA U EUROPI DO NAPADA NA SSSR

U proljeće 1940. g. započele su velike ratne operacije, koje su najprije zahvatile neutralnu Norvešku uz čiju obali su se kretali njemački brodovi sa rudama potrebnim njemačkoj ratnoj industriji. Vodstvo njemačke ratne mornarice htjelo je taj put osigurati i vojnički, a zapad je to htio spriječiti. U sukobu je Njemačka izgubila sve svoje moderne razarače, ali su se VB i FRA morale također povući,

27

a Norveška pokoriti njemačkoj okupaciji. Iznenadni napad onemogućio je Norvežanima da provedu potpunu mobilizaciju, a peta kolona, kojom je rukovodio Vidkun Quisling, pridonijela je porazu norveške obrane. U okupiranoj Danskoj Nijemci su ostavili dotadašnja tijela vlasti, ali su obilato iskorištavali njezine gospodarske mogućnosti. Osvajanje Norveške i Danske Nijemci su planirali osigurati važna strateška uporišta na Baltičkom moru, a zatim se obrušiti na Nizozemsku, Luksemburg i Belgiju, koje su bile važne za napad na Francusku i VB.

Napad na Belgiju Nijemci su započeli tamo gdje je završavala utvrđena Magnitova linija. Plan zahvata srpom imao je za cilj pregaziti Nizozemku i Belgiju, dok je engleski ekspedicijski korpus bio opkoljen kod Dunkerquea, odakle je prebačen u Englesku. Otpor Francuza na Seini brzo je slomljen i Francuska je 22. lipnja 1940. g. kapitulirala. Njemačka osvajanja iskoristio je i Mussolini koji je 10. lipnja navijestio rat Engleskoj i Francuskoj, jer nje htio izostati kod podjele ratnog plijena, iako se Italija u početku nastojala suzdržavati od napada.

Jedino je Engleska još bila neokupirana. Chamberlain je morao odstupiti zbog svojih prijašnjih političkih stajališta i zbog poraza u Norveškoj, a vođenje kabineta je preuzeo Winston Churchill. On nije pristajao na Hitlerovo nuđenje okončanja rata, što je Hitlera navelo na početak Operacije morski lav, tj. napada na Englesku, kojom je nastojao izboriti njemačku prevlast u zraku. Njemački zračni napadi započinju na VB u srpnju 1940. g. bombardiranjem zračnih luka, vojnih uporišta, industrijskih objekata i gradova, od kojih je najteže stradao Coventry. Kako su Britanci pružali žestok otpor, Nijemci su odustali od napada i u proljeće 1941. g. počeli s pripremama za napad na SSSR. U zračnim napadima Nijemci su izgubili oko 2000 zrakoplova. Amerika je u početku rata ostala neutralna, ali je gospodarski i financijski potpomagala VB, a 1940. g. su SAD u zamjenu za uporišta na zapadnoindijskim otocima ustupile VB 50 svojih razarača. Francuska je odredbama primirja bila podijeljena na okupirano područje (koje je obuhvaćalo sjever i istok zemlje, Pariz i pojas uzduž atlantske obale i neokupirani dio, gdje je maršal Petain pokušao uspostaviti svoj novi konzervativno-katoličko usmjereni državni poredak i očuvati jedinstvo francuskog kolonijalnog posjeda pod svojom vlašću. Sjedište te slobodne Francuske bilo je u gradu Višiju. Dio francuskih boraca prebacio se u Englesku, a njihov zapovjednik bio je general de Gaulle, koji je nastojao pridobiti francuske kolonije na svoju stranu. On je u Engleskoj osnovao pokret Slobodna Francuska. Primirje je bilo potpisano i s Italijom kojoj su ustupljeni Manton i osvojeni krajevi u predjelu Alpa.

Dok su Nijemci napadali VB, Talijani su iz svojih afričkih kolonija (Libije, Eritreje, Talijanske Somalije i Etiopije) poduzimali ratne akcije protiv susjednih britanskih područja (Egipat, Sudan, Somalija, Kenija). U Egiptu su Talijani pretrpjeli velike gubitke i zatražili su pomoć Nijemaca, koji su tamo poslali svoj afrički korpus na čelu s Erwinom Romelom. Nijemci su s Francuzima (Petainom) i Španjolcima (Francom) pokušali stvoriti zajednički savez protiv Britanaca, ali to zbog francusko-španjolskog antagonizma oko francuskog Maroka ti pregovori propali, a Petain se odlučio za politiku čekanja. Pored toga, Italija se pokazala slabim saveznikom, jer talijanska flota nije postizala uspjehe koji su odgovarali njezinoj stvarnoj snazi. Britanska ratna mornarica u

28

Sredozemlju je imala snažne baze na Gibraltaru, Aleksandriji i na Malti, a pokušali su se domoći i francuskog brodovlja u luci Oranu. Kad je Petain to odbio, Britanci su ga uništili. Kako se Musollini želio barem na kopnu izjednačiti sa Nijemcima odlučio je u listopadu 1940. g. napasti Grčku, ali je doživio sramotan neuspjeh.

Drugi svjetski rat još je više zbližio Njemačku, Italiju i Japan, koje su u rujnu 1940. g. sklopile Trojni pakt. Tim je paktom Japan Italiji i Njemačkoj priznao pravo odlučivanja pri stvaranju novog poretka u Europi, a Japan je dobio vodstvo u Aziji. Sve tri potpisnice tog čina obvezale su se na uzajamnu pomoć, ako bi koja bila napadnuta od sila koja do tada nije ušla u rat (SAD). Paktu su do kraja 1940. g. pristupile Mađarska, Rumunjska, Slovačka, a 1941. g. Jugoslavija i Bugarska. SSSR je bio namjerno nespominjan da bi ga Hitler u pregovorima s Molotovom pridobio da pristupi Osovini, za prodor prema jugu Azije. No Molotov je ustrajao na tome da se moraju osigurati Ruski vitalni interesi na Balkanu i turskim tjesnacima, pa je taj plan propao, a Hitler naredio «Plan Barbarosa».

ZBIVANJA 1941. I NAPAD NA SSSR

Prije napada na SSSR, Hitler je naumio stabilizirati talijanski front u Tripolitaniji, za što je dobio zadatak afrički korpus. Njemu je 1942. g. uspjelo prodrijeti do doline Nila. Zatim je cilj bio potisnuti Engleze s Egejskih otoka i iz Grčke, jer je engleska avijacija s Krete mogla ugrožavati naftonosna polja u Rumunjskoj. Zbog toga su Nijemci zauzeli Kretu, ali su njemački padobranci pretrpjeli teške gubitke. Pristupom Jugoslavije Trojnom paktu, došlo je do političke krize u toj zemlji i izbijaju demonstracije. Oficiri zavjerenici svrgavaju kneza Pavla i uspostavljaju novu vladu na čelu s generalom Simovićem, dok je za kralja proglašen Petar II. Zbog toga je Njemačka napala Jugoslaviju, kako bi imala mir u zaleđu prije napada na SSSR.

Napad na SSSR započeo je bez objave rata 22. lipnja 1941. g. Efekt iznenađenja potpuno je uspio (iako su Staljina upozoravali na mogući napad) i njemačke čete su napredovale vrlo brzo i zarobile oko 3 milijuna ruskih vojnika. Kako su Rusi dovodili neprestano nove snage napad na Moskvu započeo je tek u listopadu, prije početka razdoblja kiša i blata. Njemačke su snage tada već bile vrlo iscrpljene. Sovjetska vlada povukla se iz Moskve u Kujbišev, a velike su tvornice premjestile svoje strojeve iza Urala. Sam Staljin rukovodio je obranom Moskve. Zbog razilaženja u strategijskim planovima, došlo je do podjele u njemačkom vrhovnom štabu i Hitler je osobno preuzeo komandu nad kopnenom vojskom u prosincu 1941. g. Na osvojenim područjima brzo se razmahalo nacističko nasilje, a za te krajeve osnovano je Ministarstvo za Istok na čelu sa Rosenbergom koje je razvilo odgovarajuću ideologiju o germanskom gospodstvu i superiornosti arijevske rase. Nasilje se provodilo programom germanizacije jedinica SS-a, koje je vodio Himmler, koji je htio u stvarnost pretvoriti Hitlerove fantazije o naseljavanju njemačkih seljaka na Istok. Tako se tu provodilo plansko istrebljivanje Židova i Slavena, koje je provodio Glavni ured državne sigurnosti. Sustavno uništavanje izvršavalo se nad muškarcima, ženama i djecom u početku strijeljanjem, a kasnije u plinskim komorama i pećima za spaljivanje u logorima. Na taj način poubijano je 6 milijuna Židova. U Srednjoj Europi se pak provodilo uključivanje «srodnih»

29

naroda u Hitlerov novi poredak potlačivanjem i terorom. U osvojenim zemljama se uspostavljaju pokreti slični nacizmu, kao u Nizozemskoj pod Mussertom ili Norveškoj pod Quislingom.

Čim je započeo napad na SSSR, Churchill je ponudio SSSR-u savezništvo i 8. srpnja 1941. g. potpisan je u Moskvi englesko-sovjetski sporazum u kojem se sile obvezuju da će rat okončati u međusobnom sporazumu. Ubrzo nakon toga SAD je počeo SSSR-u isporučivati ratnu opremu. U kolovozu 1941. g. sastali su se na palubi ratnog broda «Prince of Wales» u Atlantiku Churchill i Roosevelt i potpisali su Atlantsku povelju koja je istaknula program od 8 točaka za pravedno novo uređenje svijeta. U povelji su istaknuta slobodoljubiva demokratska načela, prema kojima svaki narod, kojemu je u ratu silom oduzeta neovisnost, ima pravo na svoj suverenitet i na oblik državne vladavine koju želi, pravo na sudjelovanje u trgovini, pravo na međunarodnu suradnju i neograničeno pravo plovidbe svim morima i oceanima. Naglašeno je da SAD i VB ne teže svom teritorijalnom povećanju i teritorijalnim promjenama bez slobodne volje naroda.

ZBIVANJA NA DALEKOM ISTOKU

Japan se ni nakon učvršćenja u Kini i izgradnje mandžurske industrije nije mogao osloboditi ovisnosti o sirovinama iz SAD-a i nafte iz Nizozemske Indije (Indonezija). Ne imajući još prave strategije za djelovanje, Japanci su u travnju 1941. g. sklopili sporazum o neutralnosti s SSSR-om. To je omogućilo SSSR-u premještanje velikih vojnih snaga na zapad, osobito u obranu Moskve. Zatim je u pregovorima s Višijskom Francuskom ušao u francusku Indokinu, da bi zatim odatle krenuo u osvajanje južne Kine. Francuska Indokina služila je Japanu kao polazište za osvajanje britanskih i nizozemskih kolonija. Tijekom rata Tokio je vodio pregovore s Washingtonom, ali kako oni zbog tvrdih stajališta Amerikanaca nisu uspjeli, Japan je donio odluku o početku ekspanzionističkog rata na Pacifiku. Kako su Amerikanci dešifrirali japanski tajni kod znali su sve što oni pripremaju. Japansko ratno zrakoplovstvo 7. prosinca ipak je potpuno uništilo pacifičku flotu SAD-a stacioniranu u Pearl Harbouru. Istodobno napadnuti su Filipini, Hong Kong, Singapor, Manila, Sijam i Gilbertovi otoci. Napad Japana na Pearl Harbour bio je povod SAD-u da 8. prosinca objavi rat Japanu. Na to su Njemačka i Italija objavile rat SAD-u, a on je uzvratio objavom rata njima i njihovim satelitskim državama.

U svibnju 1942. g. vodile su se snažne bitke na moru i u zraku između SAD-a i Japana u Koraljnom moru. U tim bitkama dugo nije bilo pobjednika, sve do 4. lipnja 1942. g. kada su Amerikanci izvojevali pobjedu kod otoka Midway. Ta je pobjeda značila kraj japanske premoći na Tihom oceanu jer je Amerikancima uspjelo potapanje četiri japanska nosača aviona. No temelj američke strategije bio je da prednost mora imati rat u Europi, gdje je njemačka armija nakon što je izdržala rusku zimu ponovno krenula u ofenzivu na istočnom bojištu.

ZBIVANJA U EUROPI OD 1942. DO KRAJA RATA

Nijemci, koji su krenuli o novu ofenzivu na istočnom bojištu, nisu mogli osvojiti Lenjingrad, a napredovanje prema jugu se razdvojilo prema Hitlerovoj uputi u

30

dva pravca udarca – na Kavkaz i na donju Volgu, ali je tu opet zapelo kod Staljingrada, dok je u pozadini na velikom prostoru započeo partizanski rat. To je dovelo do slabljenja njemačke vojske. Meinstainove trupe su na vrijeme uspjele skloniti se sa Kavkaza, ali je šesta armije pod von Paulusom bila opkoljena kod Staljingrada. U bitci koja je trajala od 13. 7. 1942. do 2. 2. 1943. g. kada se njemačka vojska predala. U ljeto je njemačka pokušala novu ofenzivu, koja je dovela do najveće tenkovske bitke u povijesti ratovanja kod Kurska i Orsela (4-5. 7. 1943. g.). U toj bitci je samo na njemačkoj strani sudjelovalo 900.000 vojnika i 2.700 tenkova, 2.000 zrakoplova i 10.000 topova. To je bila najveća koncentracija tehnike u 2.s.r. I ova bitka završena je porazom Nijemaca i od tad je Crvena armija imala premoć na svim bojištima od Baltičkog do Crnog mora.

U jesen 1942. g. započeo je preokret u ratu na Zapadu. Anglo-američke jedinice iskrcale su se 7. studenog 1942. g. pod vrhovnih zapovjedništvom Eisenhowera u Maroku i Alžiru i ubrzo pridobile na svoju stranu te francuske kolonije. Ujedno je s Nila krenula jedna britanska oklopna divizija pod Montgomeryjem protiv Romela (bitka kod El Almeina), a u lipnju 1943. g. morale su kapitulirati sve njemačko-talijanske trupe u Tunisu. Nakon toga u kolovozu 1943. g. saveznici su izveli desant na Siciliju i u rujnu se iskrcali kod Salerna. Talijanska buržoazija na taj je preokret reagirala državnim udarom u kojem je fašistički režim bio uklonjen, a Mussolini je odlukom Velikog fašističkog vijeća uhapšen. Kralj je pozvao tada umirovljenog maršala Pietra Badoglia da sastavi novu vladu koja je tajno potpisala primirje, a zatim bezuvjetnu kapitulaciju 8. rujna 1943. g. Nijemci su na iskrcavanje u Sjevernoj Africi odgovorili zauzimanjem čitave Francuske, a pod maršalom Kesselringom uspostavili su čvrstu obrambenu frontu od jedne do druge talijanske obale, a desantom padobranaca oslobodili su Mussolinija zatvorenog u Gran Sassu. U sjevernom dijelu zemlje Mussolini je uspostavio svoju «socijalnu republiku», marionetsku fašističku državu.

Njemačka je morala obustaviti i podmornički rat, jer su saveznički razarači i avioni sve bolje kontrolirali mora, a prije svega zato što je pronađen radar. Amerikanci su ojačali svoje zrakoplovstvo lovcima koji su mogli letjeti na velike udaljenosti, te teškim bombarderima, «letećim tvrđavama» koje su postigle potpunu prevlast u zraku.

Nakon izlaska Italije iz rata 1943. g. i sloma njemačke vojske na ruskom bojištu poslije Staljingrada i Kursk-Orsela, godina 1943. donijela je na strani Saveznika i najvažnije političke odluke. Počelo je konferencijom Churchilla i Roosevelta konferencijom u Casablanci o nastavku rata nakon ponovnog osvajanja Afrike. Kao neposredan cilj borbe protiv Osovine bila je proklamirana njezina bezuvjetna kapitulacija. Što su saveznici bili svjesniji svoje konačne pobjede, to su više razmišljali o onome što će biti poslije rata, pa su se među njima počeli javljati sukobi interesa. Osobito je Čerčil izražavao zabrinutost da će Rusi zadobiti prevlast i ugroziti zapad. Staljin je već 1941. prilikom sklapanja sporazuma s Britanijom nagovijestio da njegov poslijeratni plan sadrži slabljenje Središnje Europe i insistiranje na sovjetskim granicama s početka rata (okupirana Poljska). No kako su se Amerikanci bojali da isticanjem suprotnosti ne ugroze savez s SSSR-om, Ruzvelt je popuštao Rusima. Sovjeti su uspjeli nametnuti svoje stajalište na konferenciji u Teheranu 1943. g. Tu je

31

zaključeno da buduća granica poljske države bude pomaknuta na zapad do Odre, te je priznato pravo komunističkim strankama da budu primljene u koalicije, ali Staljin nije pristao da se pismeno obveže u pogledu predviđene podjele Europe.

U lipnju 1944. g. Anglo-Amerikanci su se nakon dugotrajnih priprema (šifra Overlord) iskrcali u Francuskoj. 6. lipnja 1944. g. počeo je najveći pomorsko-zračni desant u povijest ratovanja. Uz goleme gubitke i strašne borbe dvije savezničke armije su iskrcane na obalu, gdje je zatim odsječena tvrđava Cherbourg i probijena fronta što su je iza nje izgradili Nijemci. Tek kada im je zaprijetila opasnost od okruženja Nijemci su se počeli povlačiti preko rijeke Seine. Tada je izvedena druga saveznička invazija u južnoj Francuskoj, pa su se Nijemci morali i dalje povlačiti. Saveznici su tada 25. kolovoza 1944. g. ušli u Pariz i zauzeli ostale dijelove Francuske, Belgiju i Luksemburg, te veći dio Nizozemske. Saveznici su zatim zastali i dopustili Nijemcima da se na starom zapadnom bedemu (Westwall) ponovno pregrupiraju, pa je Hitler naredio u prosincu 1944. g. još jednu ofenzivu u Ardenima, koje nije imala uspjeha. Na početku 1944. g. i Crvena je armija poduzela veliki napad na ratištima od Crnog do Barentsovog mora. Nijemci su tada na tim ratištima imali 257 divizija. Nakon oslobađanja sovjetskih teritorija, Crvena armija stupila je na teritorije njemačkih satelita Rumunjske, Bugarske, Mađarske i Slovačke, a zatim su zauzeli i dio Poljske, gdje su se zaustavili pred Varšavom u kojoj je izbio ustanak Poljaka. Zatim su prešli u istočnu Prusku, prešli Češku i nastavili prodirati u Njemačku desnim, a u Austriju lijevim krilom, te su 13. travnja 1945. g. ušli u Beč.

Nakon što su svladani svi njemački saveznici, savezničke postrojbe ušle su na teritorij Njemačke. Civilno stanovništvo bježalo je na istoku od ruskih divizija, a na zapadu su gradovi bili nemilosrdno bombardirani, iako to više nije imalo nikakvog taktičkog značaja. Vrhunac strahota bilo je bombardiranje Dresdena, prepunog izbjeglica. Bilo je to uništavanje njemačkog naroda, za koji je Hitler objavio da se «nije pokazao vrijednim» njegovih velikih ideja. Svojim djelovanjem na teritoriju Njemačke, saveznici su u odmazdi bili jednako tako surovi, kao što su Nijemci bili na početku rata. Pred kraj rata Hitler je, kao i Goebbels, 30. travnja 1945. g. počinio samoubojstvo, imenovavši oporučno svojim nasljednikom admirala Dönitza. Sovjetska armija 2. svibnja ušla je u Berlin, a nekoliko dana poslije potpisan je slom Trećeg Reicha. General Jodl potpisao je 7. svibnja u Reimsu bezuvjetnu kapitulaciju, koju je ratificirao general Keitl u Berlinu 8. svibnja.

Nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji i početka kraja rata tijek daljnje poslijeratne politike odvijao se na putu teheranskih odluka. Gotovo čitav Balkan dospio je pod utjecaj SSSR-a, osim Grčke, za koju je Staljin u sporazumu 1944. g. priznao da pripada u britansku interesnu sferu. Amerikanci su pokazivali sve manje zanimanja za europska zbivanja i svoju pažnju okretali na rat na Pacifiku. U borbama preskakanja s otoka na otok ondje je sve više dolazila do izražaja njihova premoć na moru i u zraku, pa su na prijelazu iz 1944. u 1945. g. ponovno zauzeli Filipine. No još ih je uvijek zabrinjavala snaga japanske vojske na azijskom kopnu. Željeli su da se i SSSR uključi u rat na Istoku, pa su zato bili spremni popuštati Sovjetima u Europi. Takva njihova politika pokazala se već na pitanju uspostave Poljske. Staljin više nije priznavao izbjegličku vladu

32

u Londonu, već je osnovao novu vladu u Lublinu u kojoj su većinu imali komunisti. Sličan je razvoj bio i u Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj, koje su do dolaska Crvene armije imale domaće fašističke režime.

Na konferenciji u Jalti 1945. g. sile pobjednice bile su jedinstvene u gledištu da Njemačku valja oslabiti i obvezati je da nadoknadi ratnu štetu, ali nisu bile jedinstvene u pogledu pojedinosti unutar njezine teritorijalne podjele i u pogledu naplaćivanja ratne štete iz njezine privrede. Stoga je pored namjere da se Njemačka teritorijalno podijeli, bilo objavljeno da će poslije kapitulacije saveznici preuzeti svu vlast u Njemačkoj. U pogledu istočnih granica konferencija se izjasnila za liniju Odra-Neisa. Sovjeti su poduprli stvaranje Ujedinjenih naroda koje je stvoreno 25. travnja 1945. g. u San Francisku i u kojem su glavnu riječ imale velike sile okupljene u Vijeću Sigurnosti. UN su trebali biti stvoreni na temelju Atlantske povelje i u njima su se trebali ujediniti svi «slobodni narodi». Na formalnoj osnivačkoj konferenciji sudjelovalo je 46 zemalja, među njima i Jugoslavija. Rat je završen u Europi kapitulacijom Njemačke 8. 5. 1945. g.

Nakon kapitulacije Njemačke Savezničko kontrolno vijeće je 5. lipnja 1945. g. preuzelo vrhovnu vlast nad bivšom Njemačkom u granicama od 1937. g. izuzevši istočne pokrajine s one strane linije Odra-Neisa. U to kontrolno vijeće je na zahtjev VB primljen i predstavnik Francuske, kako bi se povećala protuteža nasuprot Rusiji, jer se očekivalo skoro povlačenje Amerikanaca. Njemačka je podijeljena ne 4 okupacijske zone. Konferencija pobjednika u Potstadmu (od 17. srpnja do 2. kolovoza 1945. g.) samo je potvrdila stanje na terenu. Sastanku su bili nazočni Staljin, Harry Truman i Churchill, kojeg je zamijenio Clement Attlee. Na toj konferenciji odlučeno je da se Njemačka potpuno razoruža, a njene tvornice ratnog materijala ili unište ili stave pod nadzor saveznika. Zatim, da se provede denacifikacija, kazne ratni zločinci, raspuste karteli i monopoli. Savezničko nadzorno vijeće u Berlinu dobilo je sva prava vrhovne vlasti u Njemačkoj, ali su dopuštena mjesta autonomna tijela vlasti, demokratske političke organizacije i druge građanske slobode. Njemačka je izgubila sjeveroistočni dio Pruske, koji je dobio SSSR, a Poljska područja istočno od Odre-Neisse. SSSR i Poljska dobili su pravo da podmire svoja reparacijska prava od Njemačke oduzimanjem industrijskih uređaja i proizvoda iz sovjetske okupacijske zone. Zaključeno je da se osnuje i Savjet pet ministara velikih sila (SSSR, SAD, VB, FRA i Kina) sa sjedištem u Londonu koji bi izradio prijedloge mirovnih ugovora s Italijom i satelitskim državama. Odlučeno je da se mirovni ugovor s njemačkom sklopi kada bude sastavljena jedinstvena njemačka vlada. Zaključeno je i da sve neutralne zemlje, osim Španjolske, mogu postati članice UN-a.

U proljeće 1945. g. američki protujapanski napad imao je velikog uspjeha. Američko zrakoplovstvo svakodnevno je bombardiralo japanske brodove, borbene položaje, luke i utvrđene gradove. Japanci su, suočeni s činjenicom da će izgubiti rat, počeli u napade uvoditi svoje kamikaze – dobrovoljce pilote samoubojice. S konferencije u Potsdamu Japanu je 26. srpnja 1945. g. upućen ultimatum, ali su ga Japanci odbili. Nakon toga, da bi ubrzali kraj rata, Amerikanci su upotrijebili i atomske bombe. Prva je bačena 6. kolovoza 1945. g. na Hirošimu, a druga 9. kolovoza na Nagasaki. Njihov učinak bio je strahovit. SSSR je 8. kolovoza 1945. g. navijestio rat Japanu i počeo

33

ratne akcije. Crvena armija zauzela je Mandžuriju i sjevernu Koreju, a mornarica Kurilske otoke i južni dio Sahalina. Kad su Japanci uvidjeli da će biti poraženi, ali ponajprije zbog straha od novih atomskih bombi, prihvatili su ultimatum, pa je 2. rujna 1945. g. potpisana bezuvjetna predaja. Bio je to posljednji dan 2.s.r. U Japanu je nakon toga uvedena američka vojna uprava.

Drugi svjetski rat trajao je 6 godina. Od 67 država samo je 6 ostalo neutralno, tako da je rat pokrio 96% zemljine površine. Izravno se ratovalo na teritoriju 40 država (22% zemljine površine). Bilo je mobilizirano 110 milijuna ljudi, a poginulo je oko 50 milijuna, a 35 milijuna je bilo ranjeno. Ratni izdaci zaraćenih država bili su 1.117 milijardi dolara (60-70% njihovog nacionalnog dohotka). U 2.s.r. primijenjena su mnoga nova tehnička sredstva (razorne i zapaljive bombe, nagazne i podvodne mine, dalekometno topništvo, raketni projektili, atomska bomba, mlazni zrakoplovi, radar, telekomunikacije), kao i novi taktički oblici borbe (zračni i pomorski desant).

POKRETI OTPORA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Pokreti otpora pokazali su da je za uspjeh u 2.s.r. potrebno dobrovoljno i aktivno sudjelovanje najširih masa i da je naoružana partizanska borba najefikasnije oružje naroda u borbi za slobodu te da je za uspješan razvoj pokreta otpora bitna organiziranost i jedinstvenost rukovodstva. Najboljim organizatorom pokreta otpora pokazale su se komunističke partije jer su u okupiranim zemljama upravo one počele s organizacijom borbe protiv okupatora. Među najznačajnije pokrete otpora u Europi spadaju NOB Jugoslavije, partizanski rat u SSSR-u, pokret otpora u Poljskoj i Francuskoj, pokret otpora u Čehoslovačkoj i Albaniji.

Pokret otpora u Sovjetskom Savezu jedan je od rijetkih za koji su unaprijed izvršene sve organizacijske pripreme. Politbiro je obvezao sve partijske, državne i sindikalne organizacije da se u slučaju rata organiziraju za partizanske borbe iza neprijateljske linije. Nakon njemačkog napada, Staljin je uputio svim sovjetskim narodima na područjima što su ih okupirali Nijemci poziv na stvaranje partizanskih odreda, ali oni se zbog nedostatka oružja i Staljinova iskrivljavanja marksističke doktrine nisu odmah razvijali takvom brzinom kakvom se očekivalo. No kad su Nijemci na okupiranim područjima počeli provoditi svoj Hitlerovski plan, pokret je počeo jačati. Od 1942. g. počele su organizirane diverzantske akcije za komunikacije i transporte, a partizanske su se jedinice povezale s Crvenom armijom. Najveći je razmah partizanski odred doživio 1943. g. kada je nastao čitav niz oslobođenih teritorija. Prema sovjetskim podacima u okupiranim područjima SSSR-a borilo se 1,5 milijuna ljudi u partizanskim odredima.

Francuski pokret otpora bio je najsveobuhvatniji, ali i najkompliciraniji pokret otpora u Europi. Francuski je pokret otpora imao tri centra: Pariz-London, Moskvu i de Gaullea, koji nisu obuhvaćali čitav pokret otpora, jer je postojao čitav niza samostalnih grupica, koje su djelovale bez suradnje s tim centrima. No, okupator nije uspio iskoristiti njihovu nejedinstvenost. Osnovno razilaženje u pokretu otpora bilo je da li da taj otpor bude pasivan ili aktivan, a i oni koju se zalagali za pasivnost nisu bili jedinstveni u obliku te aktivnosti. Prvi prilog aktivnom otporu dao je de Gaulle iz Londona. On je nakon

34

sporazuma s Churchillom priznat kao šef slobodnih Francuza i orijentirao se na organiziranje borbe protiv Nijemaca izvan Francuske, nastojeći u prvom redu pridobiti francuske kolonije. Smatrao je da je važno da Francuzi sudjeluju kao organizirana vojna snaga u sastavu savezničke vojske. U oslobodilački pokret u domovini nije se mnogo pouzdavao, a naročito je zazirao od komunista. Ipak, pod njegovim utjecajem su bile i neke snage unutar Francuske, koje su imale zadatak da pripremaju teren za iskrcavanje saveznika. Za francuski je pokret otpora karakteristična masovnost sabotaža i diverzija s jedne, a veoma polagano stvaranje operativnih partizanskih jedinica s druge strane. Tek 1944. g. ujedinile su se sve snage francuskog pokreta otpora (FFI). FFI je u pozadini njemačke fronte nakon iskrcavanja saveznika, sam oslobodio dvadesetak gradova, a Pariško oslobodilačko vijeće diglo je 18. kolovoza ustanak u Parizu, koji je pod vodstvom komunista gotovo potpuno oslobođen.

(za pokrete otpora u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Albaniji i Grčkoj vidi u PSIJE 20. st.)

15. KARAKTERISTIKE POSLIJERATNOG SVIJETA

SUKOBI UNUTAR SAVEZNIČKE KOALICIJE

Odnosi unutar antihitlerovske koalicije nisu bili izgrađeni tako čvrsto da bi se mogli održati i u poslijeratnim uvjetima. Svaka je strana polazila od svojih specifičnih interesa, a sumnjičavost i nepovjerenje obilježavali su koaliciju u svim fazama rata. Zaključci s konferencija velikih sila dobili su novo značenje u poslijeratnim uvjetima. Nova snaga socijalizma počela se širiti iz SSSR-a koji je iz rata, uz SAD, izašao kao nova sila. Staljinova koncepcija novih odnosa u svijetu bila je posve drukčija od one SAD-a i Britanije. On je uvidio da je rat omogućio Crvenoj armiji da postane značajan vojno-politički faktor, čije značenje prelazi granice SSSR-a. On je nastojao da što povoljnije riješi pitanje sovjetskih granica na zapadu i zato je tražio da se u Istočnoj Europi stvore «prijateljski režimi» koji će biti u posebnim odnosima sa SSSR-om. U godinama rata Zapad je prihvatio takvu Staljinovu politiku. Kapitalističke zemlje su smatrale da je Staljin zainteresiran za održavanje koalicije i da se ponaša kao državnik bilo koje druge zemlje. No kad su nakon rata u istočnim zemljama počeli nastajati oblici narodnih demokracija uz pomoć Crvene armije, zapadni su se saveznici zabrinuli za daljnji razvoj svijeta.

Kao rezultat rata nastao je nov odnos snaga i bitno je izmijenjen njihov raspored. Sovjetski Savez je kao jedina socijalistička država uz tada nerazvijenu NR Mongoliju izašao iz rata kao svjetska sila. Svojim djelovanjem uspio je razbiti izolaciju nametnutu u godinama između dva rata i postati značajnom političkom silom. Prisutnost sovjetskih snaga u jednom dijelu istočnoeuropskih država omogućili su mu ostvarenje novih političkih poteza. Rat je srušio staru političku strukturu Europe. To se prije svega odnosi na Istočnu Europu, gdje je došlo do likvidacije kapitalističkog sistema pod utjecajem sovjetskih snaga. Među kapitalističkim zemljama SAD je postao apsolutni predvodnik, dok su Britanija i Francuska izgubile prevlast oslabljenje i uništene ratom, te gubitkom kolonijalnih posjeda.

35

U ratnim godinama britanski premijer Winston Churchill nastojao je djelovati s pozicija prevladanog modela interesnih sfera, u kojem je VB trebala zadržati ulogu «jezičca na vagi», ali su ga promijene u mnogim europskim i kolonijalnim zemljama natjerale na promjenu politike. Rooseveltova administracija bila je posebno zainteresirana za suradnju s SSSR-om i Rooseveltova vizija poslijeratnog svijeta bila je zasnovana na potrebi da se održi jedinstvo među velikim saveznicima i pomoću njega spriječi izbijanje mogućih novih sukoba.

2.s.r., posebno njegova dimenzija u Aziji, ubrzali su proces sazrijevanja ideje nacionalne nezavisnosti i njezino ostvarivanje u praksi. Narodno oslobodilački pokreti odlučno su tražili likvidiranje kolonijalnog i polukolonijalnog statusa, što je rezultiralo stvaranjem niza novih oslobođenih država.

KAŽNJAVANJE RATNIH ZLOČINACA

Već na sastanku predstavnika SSSR-a, VB i SAD-a u listopadu 1943. g. u Moskvi bilo je zaključeno da se nakon rata izvedu pred sud svi ratni zločinci. U skladu s tim stavom, predstavnici VB, FRA, SSSR-a i SAD-a na svom su sastanku u Londonu 1945. g. odlučili da se osnuje Međunarodni vojni sud i donijeli njegov statut. Sud je bio sastavljen od po jednog suca i njegovog zamjenika iz svake savezničke zemlje, a radio je u Nürbergu od studenog 1945. do listopada 1946. g. Sudio je ne samo istaknutim nacističkim pojedincima, već i nacističkim organizacijama. Okrivljeni su bili odgovorni za zlostavljanja, deportacije, ubijanja civila, talaca i ratnih zarobljenika, za pljačku privatne imovine i za pustošenje i razaranje sela. Najpoznatiji osuđenici na smrt vješanjem bili su Göring, Ribbentrop, Keitel, Jodl. Osuđeni na smrt su obješeni, osim Göringa, koji se uoči pogubljenja sam ubio. Njihova tijela su spaljena, a pepeo bačen u neku od njemačkih rijeka. Krivima su proglašene i NSS, Gestapo, SS, a sve osobe koje su pripadale tim organizacijama mogle su biti optužene za ratne zločine i izvedene pred vojne ili redovite sudove.

Nürberški sudski proces bio je prvi proces u povijesti sudovanja u kojem je ratna agresija proglašena ratnim zločinom, a njezini pokretači i počinitelji optuženi za taj zločin izvedeni pred međunarodni sud i osuđeni. Sličan proces vodio se i za Daleki Istok i to u Tokiju od svibnja 1946. do studenog 1948. g. sudilo se 28-irci japanskih ratnih zločinaca. U toku suđenja dvojica optuženih su umrla, a jedan je proglašen nauračunljivim. Sedmorica su osuđena na smrt, a 16 na doživotni zatvor. Zbog pokretanja pitanja zastarijevanja ratnih zločina utvrđeno je stanovište da ratni zločin nikada ne zastarijeva.

MIROVNI UGOVORI

Mirovni ugovori sa zemljama pripadnicama Osovine potpisani su 10. veljače 1947. g. i odmah su stupili na snagu. Mirovnim ugovorom s Italijom ustanovljena je njezina odgovornost za rat. Ona se morala odreći teritorija na slovenskoj i hrvatskoj obali, zatim kolonija u Africi, Dodekaneza i Rodosa, a Albaniji priznati suverenitet i neovisnost. Mirovnim sporazumom s

36

Mađarskom, Rumunjskom i Bugarskom utvrđeni su ispravci njihovih granica, tako da su one svedene na stanje iz 1938. g. Mađarska je morala vratiti Transilvaniju, a utvrđena je slobodna plovidba Dunavom. Mirovnim ugovorom s Finskom određeno je da ona SSSR-u ustupi područje Viborga i Petsama, a SSSR je mirovnim ugovorima još dobio neka važna područja na istoku kao dijelove Poljske, Potkarpatsku Ukrajinu, Bukovinu i Besarabiju.

U svim su ugovorima bile precizirane i reparacijske obveze (75% utvrđene ratne štete) kao i dužnost poraženih zemalja da osiguraju građanske slobode svojim državljanima i ukinu diskriminacijske propise. Mirovni ugovor s Njemačkom nije sklopljen zbog nepostojanja zajedničke njemačke vlade, a Austrija je tretirana kao žrtva Trećeg Reicha. Mir s Japanom sklopljen je 8. rujna 1951. g. u San Franciscu. Japan se tim ugovorom morao odreći svih posjeda koje je bio osvojio u Aziji. Taj ugovor nije zadovoljio SSSR, jer u njemu nisu bile predviđene reparacije, kao što nije predviđeni da se Formoza i Peskadores vrate Kini.

NASTANAK NOVIH DRŽAVA

Prva nova država nastala nakon 2.s.r. bila je republika Izrael, koji je 14. svibnja 1948. g. proglasilo Židovsko narodno vijeće uz odobrenje Glavne skupštine UN-a nakon prestanka britanskog mandata na tom području. Karakteristika nekih država nastalih nakon 2.s.r. je da su nastale na istom, ali zbog različitih političkih okolnosti – podijeljenom nacionalnom teritoriju, pa su nastale dvije Kine, dvije Njemačke i dvije Koreje.

Nakon 2.s.r. prekinuta je suradnja između dviju kineskih vojski, tj. Kuomintanga i komunista, te je ponovno došlo do građanskog rata. SSSR je materijalno potpomagao komuniste Mao Ce Tunga, a SAD pristaše Kuomintanga Čang Kaj Šeka. Kako je komunistička vojska sada bila jača i brojnija, Čang Kaj Šek se sa svojom vojskom povukao na otok Formozu (Tajwan). Bio je to početak dvoju kineskih država. U jesen 1949. g. proglašena je Narodna Republika Kina (na čelu s Mao Ce Tungom), a na Taiwanu Republika Kina koja se držala legitimnim nasljednikom prijašnje Kine, te je kao takva bila članica UN-a sve do 1971. g., kada odlukom Glavne skupštine UN-a to postaje NR Kina.

Okupirana Njemačka je nakon završetka rata bila podijeljena na 4 okupacijske zone. Zapadni su saveznici ujedinili svoje okupacijske zone, uveli civilnu središnju upravu i proveli parlamentarne izbore. Tako izabrani zapadno-njemački parlament proglasio je 7. rujna 1949. g. zapadnonjemačku državu pod imenom SR Njemačka s glavnim gradom Bonnom. Šest godina poslije (1955.) SR Njemačka je postala suverenom državom, pa je od tada mogla imati i svoju vojsku. U sovjetskoj okupacijskoj zoni zbivalo se slično, pa je tamo mjesec dana nakon proglašenja SR Njemačke proglašena NDR Njemačka s glavnim gradom Istočnim Berlinom. I ona je 1955. g. postala suverena država.

Slično kao i u Njemačkoj, dogodilo se i u Koreji. U sjevernom dijelu zemlje, koji je okupirala sovjetska vojska, stvorena je 1949. g. DNR Koreja, a u južnom dijelu, koji je okupirala američka vojska, osnovana je Republika Koreja.

37

16. UJEDINJENI NARODI

Ideja osnivanja UN provlačila se još od prvih sastanaka savezničkih čelnika, a konačnu formulaciju dobila je na sastanku u Jalti, kada je zaključeno da se sazove osnivačka skupština organizacije. Ta skupština održane je od 25. travnja do 26. lipnja 1945. g., a u njoj su sudjelovali predstavnici 50 (46) država. Njezini sudionici donijeli su povelju UN-a, koji su zatim ratificirala najviša tijela njihovih država. Povelja je stupila na snagu 24. listopada 1945. g., pa se taj dan slavi kao Dan UN-a. Tom poveljom utvrđene su glavne zadaće UN-a: očuvanje mira i sigurnosti, zaštita ljudskih prava, poticanje društvenog napretka, održavanje dobrosusjedskih odnosa i briga za gospodarski i društveni napredak. U načelima Povelje posebno je istaknuto da će Organizacija poštovati jednakost svih država i da se neće miješati u njihova unutrašnja pitanja. Isto tako istaknuta je obveza svih država da svoje sporove rješavaju mirnim putem te da suzdržavaju svake uporabe sile protiv bilo koje države.

Glavna tijela UN-a su: Generalna skupština koju čine delegati svih država članica. Ona se sastaje jedanput godišnje, a po potrebi može se sazivati i njezino izvanredno zasjedanje. Može raspravljati o svemu iz djelokruga UN-a i donositi preporuke. Ona bira članove svih ostalih vijeća i imenuje suce Međunarodnog suda i generalnog sekretara. Imala je veliku ulogu u vrijeme hladnog rata, kada Vijeće sigurnosti nije moglo zbog svoje nejedinstvenosti riješiti neka pitanja.

Vijeće sigurnosti sastoji se od 15 članica (5 stalnih i 10 koje bira Glavna skupština na vrijeme od 2 godine). Stalni članovi Vijeća sigurnosti su SAD, VB, FRA, Rusija (SSSR) i Kina. Vijeće sigurnosti ima zadaću da brine za čuvanje međunarodnog mira i sigurnosti, stalno se sastajati i donositi odluke koje obvezuju. Njegova je odluka pravovaljana ako za nju glasuje najmanje 9 članova, među kojima trebaju biti svi stalni članovi. Ako jedan od stalnih članova glasuje protiv, znači da je time iskazao svoj veto i takav se prijedlog ne može prihvatiti. Zbog ovoga UN kao organ kolektivne sigurnosti može biti djelotvoran samo u slučaju jednodušnosti velikih sila.

Gospodarsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Tajništvo i Pomoćna tijela su ostali organi UN-a. Najviše upravno tijelo UN-a je Tajništvo, kojem je na čelu glavni tajnik koji ima samo savjetodavnu funkciju pred Vijećem sigurnosti, te objavljuje i registrira međunarodne ugovore. Međunarodni sud ima zadaću da savjetuje Generalnu skupštinu i izglađuje međunarodne pravne sporove. Sjedište UN-a je u New Yorku, a u Genevi se nalazi europski ured UN-a. Od 2000. g. UN ima preko 200 članova.

38

17. OSNOVNE KARAKTERISTIKE HLADNOG RATA

Početna faza međunarodnih odnosa nakon 2.s.r. bila je «hladni rat». Stvaranje novih socijalističkih sustava u Europi i Aziji i val borbe kolonijalnih naroda za nacionalno oslobođenje ocjenjeni su u kapitalističkom svijetu kao promjene kojima se treba suprotstaviti. U svakoj toj promjeni vidjela se sovjetska akcija. Bojeći se za svoje privredne i političke pozicije, kapitalističke zemlje pod vodstvom SAD-a započele su stvarati organizirane oblike otpora SSSR-u. Taj novi tip odnosa može se nazvati bipolarni tip, jer su sve snage bile okupljene oko dva centra, a međunarodni se život odvijao unutar dvaju zatvorenih sistema. U početku je hladni rat imao obilježje da su ga pokrenule kapitalističke zemlje Zapada, uvjerene da će skupom različitih mjera zaustaviti komunizam. Druga karakteristika bila je postojanje nuklearnog oružja u oba tabora i da bi u slučaju rata moglo doći do uništenja obje strane. Vojna ravnoteža snaga postala je tako osnovnom značajnom hladnog rata, pa je prisutno jačanje konfrontacije nevojnim sredstvima (izolacija socijalističkih država, politika oštrog konfrontiranja na rubu rata, stalna napetost i nepostojanje uzajamnih kontakata) tj. zahlađenje odnosa, odakle i dolazi naziva «hladni rat», nasuprot «vrućem ratu» odnosno oružanom i direktnom sukobu.

Hladni rat je nastao kao posljedica postojanja dvaju različitih sistema i bio je izraz borbe tih sistema koje su imale globalni karakter. Kapitalističke zemlje nisu se usmjerile samo na SSSR, već i na druge socijalističke zemlje, a jačanjem antikolonijalističke borbe hladnoratovska sredstva prenošena su iz Europe na druge dijelove svijeta, jer su se zapadne zemlje bojale da nove zemlje, nastale procesom dekolonizacije, ne bi prihvatile socijalizam, pa su kao reakciju na to isticale borbu protiv dekolonizacije. Glavni pravac konfrontacije u Europi tekao je oko Njemačke, jer su obje strane bile zainteresirane za to kako će se razvijati situacija u Njemačkoj i kako će biti iskorištene njemačke povijesne tradicije i njezine goleme ekonomske mogućnosti. Ta je politika vodila savezničke snage i još za vrijeme rata, kada se svaka saveznica natjecala koja će osvojiti veće i bolje dijelove Njemačke. A nakon rata dvije su Njemačke postale protagonistima hladnog rata. SAD i njezini saveznici nisu se htjeli odreći Njemačke kao velike države koja bi na osnovi savezničkih planova trebala imati važno mjesto u zapadnom svijetu, jer se njezin potencijal mogao uvelike iskoristiti protiv Istoka. SSSR je pak htio iskoristiti pogodan trenutak da se jednom zauvijek riješi njemačke opasnosti i zalagao se za kontrolirani razvoj Njemačke.

Socijalističke snage koje su u zemljama istočne Europe ojačale tijekom rata bile su zahvaljujući dogmatskom Staljinovom sagledavanju svijeta i borbe za socijalizam sputavane i u potpunosti podređene njegovom diktatu. Staljin je u pobjedi u 2.s.r. gledao moguća teritorijalna proširenja i zalagao se da stekne što više teritorija, uvjeren da na taj način jača interese sovjetske države. Državni interesi bili su u potpunosti izjednačeni s interesima socijalizma. Unutrašnje deformacije unutar SSSR-a ubrzo su prenesene kao vjerna kopija na zemlje narodne demokracije i na njihove međusobne odnose. Značilo je to odustajanje od propagiranja nacionalnog puta u socijalizam i prelazak na sovjetski tip u svim državama istočne Europe, osim u Jugoslaviji.

39

18. SVIJET U VRIJEME HLADNOG RATA

PRVA FAZA HLADNOG RATA (1947. – 1949.)

U ovom razdoblju na vidjelo izlaze sve suprotnosti među saveznicima. Kao rezultat toga dolazi do definitivne podjele Njemačke i formiranja SR Njemačke i NDR Njemačke. Zapadne sile su počele s izradom planova kojim bi okružile SSSR i sve ostale socijalističke zemlje mrežom vojnih punktova ojačanih vojno-političkim savezima. Kad se 1947. g. snažno razmahao građanski rat u Kini i komunisti (2 milijuna vojnika) prešli u ofenzivu, SSSR i SAD su se odlučile potpomagati suprotstavljene strane. Kako je gubitak Kine bio velik udarac za SAD u kojem su počele rasprave o korisnosti njegove dalekoistočne politike, on se tada odlučio za posebno povezivanje s Južnom Korejom i Japanom. S druge strane u zapadnoj Europi sve su se sile okupljale upravo oko SAD-a, da bi njihovo formalno ujedinjavanje bilo završeno formiranjem Sjevernoatlantskog pakta (NATO). Godine 1948. SSSR je blokirao zapadne Berlinske sektore prosvjedujući tako protiv ujedinjenja zapadnih zona pod jedinstvenu upravu. Zapadne sile prevladale su blokadu tako što su počele dopremati osnovne potrepštine zračnim putem, kako bi na taj način spriječile da cijeli grad padne u ruke SSSR-a. Zapadni Berlin kasnije je postao sastavim dijelom SR Njemačke.

SAD je u vrijeme Trumanove administracije (1945-1953) razvio svoju antikomunističku politiku. Jačanje socijalističkih zemalja proglašeno je kao velika opasnost koju na svaku način treba suzbiti. Rezolucijom senatora Vanderberga omogućeno je vladi da napusti načelo nestupanja SAD-a u saveze s evropskim državama i formiranje NATO pakta. Proces stvaranja ovog saveza počeo je 1948. g. potpisivanjem Bruxselleskog pakta između VB, FRA i Beneluxa, a njemu su se nakon donošenja Vanderbergerove rezolucije priključile SAD i Kanade. Na ekonomskom planu SAD su novčanom pomoći (Marshallov plan) nakon rata nastojale i gospodarski uzdići zapadne države i tako ih još više vezati uza sebe. Nakon osnivanja NATOA stvorenog 1949. g. u Washingtonu između SAD-a, Kanade, VB, Islanda, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Francuske, Danske, Norveške, Portugala i Italije, SAD su odmah namijenile milijardu dolara kao hitnu pomoć njegovim članicama, a namijenile su im i isporuke u oružju. U Latinskoj Americi osnovan je 1947. g. Rio pakt koji je SAD-u omogućio da kontrolira i to područje svijeta. Sve akcije SAD-a u razdoblju predsjednikovanja Trumana išle su provođenju tzv. Trumanove doktrine, čiji cilj je bilo aktivno globalno djelovanje SAD-a utemeljenoj na snažnoj ideologiji antikomunizma i potrebi suzbijanja eventualne ekspanzije komunističkih snaga.

S druge strane u ovoj etapi hladnog rata započinje i prestrukturiranje snaga unutar istočnog bloka, gdje započinje proces staljinizacije, koji se temelji na učenju da je samo sovjetski put u socijalizam pravi put. Ubrzo je u Jugoslaviji postalo jasno da Staljinov pokušaj nametanja nedemokratskih i neravnopravnih odnosa između socijalističkih država proizlazi iz nedemokratskih odnosa unutar samog SSSR-a. Stoga je Jugoslavija tražila

40

ravnopravan tretman svih socijalističkih država i prestanak Staljinovog diktata. Kao centar koji će izvršavati njegove odluke u drugim zemljama osnovan je Informbiro (1947. g.) koji je u početku imao sjedište u Beogradu. Kako Jugoslavije nije htjela prihvatiti njegovu politiku, 1948. g. Informbiro je započeo formalni napad na Jugoslaviju i njezino partijsko rukovodstvo, koji će se završiti tek Staljinovom smrću 1953. g.

DRUGA ETAPA HLADNOG RATA (1950-1958)

Na početku ovog razdoblja 1950. g. izbio je Korejski rat koji je trajao do 1953. g. Sjeverna Koreja je uzimajući kao povod incidente duž granice napala Južnu Koreju. Vijeće sigurnosti UN-a (bez sudjelovanja SSSR-a) proglasilo je Sjevernu Koreju agresorom i pozvalo svoje članice da pruže pomoć Južnoj Koreji. U jeku korejskog rata SAD je stvorio vojni savez s Australijom i Novim Zelandom (ANZUS-pakt). Korejski rat poslužio je objema stranama kao provjera odnosa snaga. SAD su se našle pod zastavom UN-a, dok je NR Kina u Sjevernu Koreju poslala dobrovoljce. Tada je zapovjednik snaga UN-a Daouglas McArthur zahtijevao sveopći napad na Kinu, no UN to nije odobrio. Kad su obje strane shvatile da se crta razgraničenja neće moći pomaknuti, sazvana je velika konferencija u Ženevi 1954. g. te je odlučeno da 38 paralela i dalje ostaje granica između dviju država.

U isto vrijeme su Francuzi u Indokini vodili svoj «mali prljavi rat» kojim su nastojali zadržati svoje nekadašnje posjede u Kambodži, Laosu i Vijetnamu. Kad su stekli nadzor nad južnim Vijetnamom, Francuzi su željeli prisiliti Viet Minh da prihvati federaciju u kojoj će se, pod francuskim vodstvom, naći sve tri zemlje. Borbe su izbile već 1946. g. a završile su 1954. g. kada su snage Viet Minha izborile pobjedu kod Dien Bien Phua. Nakon niza francuskih poraza u Ženevi je 1954. g. je počelo traženje rješenja. Sporazumom je Francuska dala nezavisnost Laosu i Kambodži, a Vijetnam je podijeljen između Ho Ši Minove komunističke vlade na sjeveru i vlade na jugu, koja je uživala povjerenje SAD-a. Svestrano pomaganje SAD-a Francuskoj i pokušaji da se ojačaju položaji Francuske u Indokini nisu bili dovoljni, te je 1954. g. osnovan SEATO-pakt (Sjeveroistočno-azijski pakt). Njime se predviđala vojna suradnja SAD-a, VB, FRA, Novog Zelanda, Australije, Sijama, Pakistana i Filipina u slučaju izvanjskog napada ili pokušaja prevrata u bilo kojoj članici (protiv komunističkih revolucija). No izvan SEATO-pakta ostao je niz važnih azijskih država (Indija, Indonezija, Burma), koje su se priključile Pokretu Nesvrstanih.

Staljinova smrt 1953. g. omogućila je postupne promijene u unutrašnjoj i vanjskoj politici SSSR-a posebno prema drugim socijalističkim državama, u kojima je započeo proces traženja drugačijih oblika odnosa. Na 20. kongresu KP SSSR-a izvršena je temeljita analiza dijela staljinističkih deformacija. To je svoju formu dobilo 1955. g. prilikom donošenja Beogradske deklaracije, koja je trebala služiti kao osnova za razvijanje novih odnosa između svih socijalističkih država, a ne samo SSSR-a i SFRJ. Ona je polazila od načela poštivanja suvereniteta i nezavisnosti, integriteta i ravnopravnosti među državama. Novo sovjetsko rukovodstvo, koje je bilo zaokupljeno rješavanjem pitanja u svezi podizanja životnog standarda i jačanju privredne moći i obrambenih snaga, iniciralo je daljnji proces suradnje među socijalističkim državama. Tako je 1955. g. stvoren Varšavski pakt, kao sredstvo vojno-

41

političke suradnje, dok je za gospodarsku suradnju već postojao SEV (Savjet za uzajamnu i ekonomsku pomoć). No nove odnose ponovno je počeo potresati tzv. kineski sindrom komunizma, odnosno nacionalni put u socijalizam, zbog čega je SSSR počeo strahovati da preopsežne reforme u socijalističkim zemljama, ne bi ugrozile njegovu blokovsku politiku.

1955. g. SAD-u je pošlo za rukom stvaranje još jednog pakta – Bagdadskog pakta kojem su prišle VB, Turska, Iran i Pakistan. Ovaj pakt je bio važan jer je štitio interese američkog kapitala na naftom bogatim područjima. Iz pakta je na kraju istupio Irak, te je on promijenio ime u CENTO-pakt. SAD su pri kraju 1955. g. imale sklopljeno približno 40 različitih ugovora o uzajamnoj sigurnosti koji su im davali mogućnosti da svoje saveznike naoružavaju vojnom opremom i oružjem, da šalju vojne misije u te zemlje i prate opći razvoj njihovih vojnih snaga.

1956. g. izbila je tzv. «Sueska kriza» u kojoj su Velika Britanija i Francuska pokušale jednostrano riješiti pitanje svojih odnosa s Egiptom, odnosno suprotstaviti se odluci egipatske vlade o nacionalizaciji kanala. Kriza je prijetila zaoštravanjem odnosa, jer su upravo u to vrijeme izbile i napetosti u Mađarskoj i Poljskoj koje su tražile veću samostalnost od Moskve i reforme u partiji. Situacija u Poljskoj se smirila zbog prijetnje vojnom silom, dok je u Mađarskoj izbila pobuna. Tražilo se istupanje Mađarske iz Varšavskog pakta. 4. studenog 1956. sovjetske su trupe ušle u Budimpeštu i srušile vladu Imre Nagyja i uspostavile novu na čelu s Janošem Kadarom.

1958. g. dolazi do prvih opsežnijih i izravnih pregovora između SAD-a i SSSR-a usmjerenih prema ograničavanju nuklearnog naoružanja. Već 1959. g. Nikita Hruščov posjetio je SAD kada su započeli konkretni pregovori. Na takvu politiku «detanta», odnosno popuštanja, supersile je navodila odgovornost prema vlastitu narodu, ali i prema čovječanstvu uopće.

TREĆA ETAPA HLADNOG RATA (1958 – 1991)

Treća etapa hladnog rata obilježena je politikom detanta između SAD-a i SSSR-a. Vrhunac hladnog rata bila je tzv. Kubanska kriza 1962. g. koja je prijetila da se pretvori u opći ratni sukob. Naime, Kuba, u kojoj je 1959. g. pobijedila socijalistička revolucija pod vodstvom Fidela Castra, bila je izložena stalnom pritisku i prijetnjama od SAD-a, jer je bila samo 90 km udaljena od američkog kopna. U doba kad su američke prijetnje postale vrlo ozbiljne i kad su se spremale nove akcije protiv Kube, na otoku su instalirane sovjetske rakete s nuklearnim glavama. Keneddyjeva administracija, suočena s takvim razvojem događaja brzo je reagirala i tražila izlaz koji ne bi ugrozio svjetski mir. Punih 13 dana se između Washingtona i Moskve tražilo rješenje koje bi zadovoljilo obje strane i omogućilo «časno povlačenje». Kompromis je nađen u formuli kojom su SAD obećale da neće napasti Kubu, a SSSR je povukao svoje rakete s otoka. Ta kriza potaknula je uspostavljanje «vruće linije» ili «crvenog telefona» između Moskve i Washingtona kako bi se omogućilo stalno komuniciranje i otklanjanje mogućih nesporazuma. Nakon toga odlučeno je da se u Ženevi osnuje Komitet 18 država za pitanja razoružanja. Donesena je i odluka da se američka pšenica može prodavati u SSSR-u, a postignut je i prvi sovjetsko-američki sporazum o zabrani

42

nuklearnih pokusa (1963.). Taj ugovor nisu potpisale Francuska i NR Kina, jer se de Gaullova Francuska nije više pouzdavala u SAD kao saveznika i radila je na svoju ruku, a NR Kina je ljubomorno razvijala vlastiti nuklearni program.

NR Kina nije bila ni u dobrim odnosima s SSSR-om s kojim je od 1961. g. bila u sukobu, jer kinesko rukovodstvo nije prihvatilo odluke 20. kongresa KP SSSR-a (destaljinizaciju i miroljubivu aktivnu koegzistenciju). Kina je ustrajavala na svom vlastitom putu u komunizam, a postojale su i određene teritorijalne pretenzije Kine. Sukob unutar socijalističkog lagera zaoštrio se ponovno 1968. g. kada je došlo do izbijanja tzv. Praškog proljeća, odnosno revolucije u Češkoj pod vodstvom Aleksandra Dubčeka. Sovjetski predsjednik Brežnjev u početku je mirno promatrao razvoj situacije u Čehoslovačkoj, da bi na kraju odlučio vojno intervenirati i silom (Brežnjeva doktrina = ograničeni suverenitet) i srušiti reformski pokret. (vidi više u PSIJE 20. st. pod Češkom i Slovačkom nakon 2.s.r.).

Nastavljajući tzv. nuklearni dijalog, velesile su 1967. g. potpisale Ugovor o istraživanju i korištenju svemirskog prostora, kao i Ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja. Na prijedlog predsjednika Jonsona započeli su 1969. g. pregovori o ograničavanju strategijskog nuklearnog naoružanja (SALT 1), a ugovor je potpisan 1972. g. prilikom posjeta američkog predsjednika Nixona SSSR-u. Taj ugovor predvidio je mogućnost izgradnje takvih sistema samo na dva mjesta u zemlji. Rampe za lansiranje raketa moraju biti opremljene za lansiranje samo jedne bojeve glave i moraju biti statične i postavljene na zemlji. U tekstu drugog ugovora istaknuto je da će svaka zemlja zadržati postojeći broj svojih nuklearnih glava. 1973. g. pojavile su se prve rakete s više bojevih glava MIRV, koje ugovorom nisu bile zabranjene, pa je to potaknulo novu utrku u naoružavanju. Iako je tim ugovorima postignut napredak u odnosima dviju velesila (jer se sprječavala mogućnost nuklearne katastrofe i izravnog sukoba dvaju velesila), one su i dalje bile upletene u brojne druge međunarodne sporove, posebno rat u Vijetnamu i palestinsko-arapski sukob.

Treća etapa hladnog rata završila je padom komunističkog sistema u SSSR-u i njegovim raspadom, te ukidanjem Varšavskog pakta 31. veljače 1991. g.

19. OSTALE KRIZE I RATOVI NAKON 2. SVJETSKOG RATA

Nakon stvaranja države Izrael u Palestini, susjedne arapske države odmah su joj objavile rat. Tako je 1948. g. izbio prvi i-a rat. Izraelsko odbijanje priznavanja palestinskih zahtjeva na područja na kojima su prije izbijanja rata živjeli, te odbijanje arapskih država da priznaju Izrael, dovelo je do tri palestinsko-izraelska rata. Uzrok je bio i taj što su Izraelci okupirali i ona područja koja im poveljom UN-a nisu bila dodijeljena. Prvi veći sukob izbio je 1956. g. kada su se Francuska i VB umiješale u sukob oko Sueskog kanala, ali je posebno značajan bio onaj 1967. poznat i kao šestodnevni rat. Zbog suprotnih interesa Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza na tome području prijetila je i opasnost prerastanja lokalnog sukoba u rat širokih razmjera. Početkom 1967. oružani granični incidenti bili su sve brojniji. Poslije obavijesti da će Izrael napasti Siriju i

43

da skuplja snage prema Jordanu, u svibnju je počela koncentracija egipatskih jedinica na Sinaju. Istodobno Izrael je u najvećoj tajnosti počeo opću mobilizaciju. Stanje je bilo krajnje napeto kada su se povukle snage Ujedinjenih naroda iz sinajske pustinje i kad je Egipat blokirao izraelsku luku Elat u Akapskom zaljevu. Izrael je 5. lipnja 1967. krenuo u napad. Rat je počeo iznenadnim udarom izraelskog zrakoplovstva na egipatska uzletišta. Već prvoga dana rata izraelsko zrakoplovstvo uništilo je gotovo sve borbene zrakoplove Egipta, Sirije i Jordana. Odmah nakon toga počeli su i prodori izraelskih oklopnih jedinica. Na cijeloj sinajskoj fronti egipatske snage napadane su iz zraka i sa zemlje, s razbijenim sustavom zapovijedanja, napuštale su prigodom povlačenja teško naoružanje, vozila i drugu ratnu opremu. Trećega dana rata Izraelci su izbili na obalu Sueskog kanala kod Al Kanta, a idućega dana duž cjelokupne njegove duljine. Egipat je u tom trenutku ostao bez svoje operativne vojske. U tom ratu Izrael je okupirao Gazu i Zapadnu obalu s pretežitim palestinskim stanovništvom. Uz posredovanja Ujedinjenih naroda, kasno noću 8. lipnja, prekinute su borbe na sinajskoj fronti. Izraelci su postigli zapažene uspjehe i u borbi s Jordanom i Sirijom. Premda je Vijeće sigurnosti prihvatilo Rezoluciju o prekidu sukoba kao osnovnog uvjeta za uspostavu mira na Bliskom istoku, Izrael nije postupio po toj Rezoluciji. Bliski istok i dalje je ostao opasnim ratnim žarištem. Okupacija palestinskih područja dovela je do stvaranja PLO-a (1964.) koja je sebi za cilj postavila oslobađanje cijele Palestine. Da bi riješio pitanje okupiranog Sinaja, egipatski predsjednik Sadat 1979. g. potpisuje mirovni sporazum s Izraelom i vraća Sinaj, a Egipat priznaje Izrael. Sukob oko Palestine nije riješen još do danas. 1993. g. Palestinci su Izraelu priznali pravo na postojanje, dok su od Izraela dobili pravo na ograničenu samoupravu.

Godine 1961. vlada SAD-a zabrinuta zbog širenja Komunizma u JI Aziji, počela je upućivati vojnu pomoć u Južni Vijetnam, kako bi toj državi pomogla da odbije napade gerilaca komunističkog Viet Minha (Vietkonga), koji je podržavao Sjeverni Vijetnam. Vietkong se zalagao za ujedinjenje sjevera i juga, ali to ujedinjenje odbijala je vlada Južnog Vijetnama i progonila pripadnike Vietkonga. Zbog toga je izbio višegodišnji građanski rat. Pod izgovorom da žele zaustaviti građanski rat, SAD je 1965. g. napao vojne baze Vietkonga i Sjeverni Vijetnam. U tom ratu kao saveznici SAD-a sudjelovali su Australija, Novi Zeland, Južna Koreja i Tajland. U tom ratu sudjelovalo je 400.000 Amerikanaca. Godine 1968. Vietkong je pokrenuo veliku ofenzivu pod nazivom Tet. Iako je ofenziva doživjela neuspjeh, uspjela je uvjeriti američku javnost da se vijetnamski rat ne može dobiti. Godinu dana kasnije američke su se jedinice počele povlačiti. No tri godine kasnije, 1971. SAD je obnovio razorna bombardiranja, a 1972. g. blokirao sjevernovijetnamske luke. Ipak, 1973. g. bio je primoran potpisati primirje u Parizu i izjavio da prestaje ratno djelovati protiv Vijetnama. 1976. g. proglašeno je konačno ujedinjenje Vijetnama pod komunističkom vkašču.

Godine 1960. izbio je tzv. «Sukob oko nafte», kada je 13 uglavnom arapskih zemalja osnovalo Organizaciju zemalja izvoznica nafte (OPEC) radi zajedničkog određivanja cijena. Zarade od prodaje nafte višestruko su se povećale, a zemlje OPEC-a silno obogatile. SSSR i SAD stoga su se natjecali za utjecaj u tom dijelu svijeta. Tijekom arapsko-izraelskog rata 1973. g. članice OPEC-a prekinule su opskrbu SAD-a i Europe naftom, jer su podupirali Izrael. Upravo radi

44

stabilizacije tog područja i svjetskog gospodarstva, na poticaj SAD-a potpisan je izraelsko-egipatski sporazum.

Među lokalnim ratovima novog doba najznačajniji je iračko-iranski sukob zbog pograničnih područja, koji je u pozadini imao vjersku podlogu (šiiti-suniti). Rat između Iraka i Irana je završen 1989. g. posredovanjem UN-a. Kad je Irak 1990. g. okupirao i anektirao Kuvajt, UN je od njega zahtijevao da se povuče. Kako on to nije učinio, UN je odlučio silom ga otjerati, te je formirana antiiračka koalicija od 29 zemalja koja je 1991. g. pod vodstvom SAD-a porazila iračku vojsku.

Potkraj 1971. g. vodio se i pogranični rat između Pakistana i Indije. U istočnom je Pakistanu postajo odred Bengalaca koji su podržavani od Indije zahtijevali autonomiju. Rat je završio porazom Pakistana i proglašenjem neovisnosti Istočnog Pakistana koji se zove Bangladeš.

20. PROCES DEKOLONIZACIJE NAKON 2. SVJETSKOG RATA

Jedno od značajnih poslijeratnih međunarodnih odnosa je nastanak velike skupine novih zemalja - nekadašnjih kolonija. Boreći se za slobodu i samostalnost, pojedini su se kolonijalni narodi služili političkim sredstvima, a neki oružanom borbom. U toj političkoj i oružanoj borbi pozivali su se na Povelju UN-a, u kojoj je istaknuto poštovanje načela ravnopravnosti i samoodređenja naroda. Metropole su se našle u položaju ili da svojim kolonijama dopuštaju stjecanje neovisnosti, ili da nastave tradicionalan oblik iskorištavanja i pritisaka, koji će jednoga dana ipak doživjeti slom. Potrebu popuštanja prva je shvatila Velika Britanija i 1947. g. dala neovisnost Indiji, a iste godine i Cejlonu, te 1948. g. Burmi. Neovisnost je još za rata izvojevao Egipat (1943.).

Francuska je bila mnogo tvrdokornija u svojoj kolonijalnoj politici. U Indokini nije priznala neovisnost Sjevernom Vijetnamu i vodila je protiv njega gerilski rat. Kako nije imala uspjeha u ratu, bila je prisiljena priznati nezavisnost Kambodži, Laosu i Sjevernom Vijetnamu. Rat je vodila i s Alžirom, koji je neovisnost stekao tek 1962. g.

Veliki poticaj protukolonijalnoj borbi dali su zaključci Bandunške konferencije (1955.) kojima se 26 afričko-azijskih država izjasnilo za potpuno ukidanje kolonijalizma i ranog ugnjetavanja. U tom je smislu 1960. g. i Glavna skupština UN-a donijela deklaraciju o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima, a 1963. g. deklaraciju o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije. Proces dekolonizacije završen je 1990. g. kada je neovisnost stekla posljednja kolonija Namibija i ukinut apartheid u Južnoafričkoj Republici. No, hladni rat između istoka i zapada svrstao je mnoge zemlje u suprotstavljene blokove, produbljivao među njima nepovjerenje i minimalizirao njihovu gospodarsku suradnju. Dekoloniziranim zemljama, kao samostalnim državama, nije odgovaralo svrstavanje ni u istočni, ni u zapadni blok, te su se deklarirale kao nesvrstane i osnovale Pokret nesvrstanih. Kao važna članica

45

pokreta bila je i SFRJ. Prva osnivačka konferencija održana je 1961. g. u Beogradu. Tada je pokret imao 25 članica. Druga je konferencija održana u Kairu, treća u Lusaki. U vrijeme održavanja pete konferencije pokret je imao 86 članica. Nesvrstane zemlje zalagale su se za miroljubivu koegzistenciju i ravnopravnu gospodarsku i političku suradnju. Taj pokret djeluje i danas, ali se sve očitije gasi, jer su se bitno promijenile okolnosti u kojem je nastao i djelovao.

21. KRATKI PRIKAZ SVJETSKE POVIJESTI XX. st.

SVIJET DO POČETKA 1. SVJETSKOG RATA

1904. g. Anglo-Francuski sporazum (Entente cordiale)1904-1905 Rusko-japanski rat oko Mandžurije1905. g. Prva marokanska kriza 1906. g. Konferencija u Alhesirasu1907. g. Antanti se priključila Rusija1908. g. mladoturski prevrat aneksija BiH (aneksijska kriza)1909. g. Završetak aneksionističke krize; Sporazum Japana i Rusije oko podjele interesnih sfera u Mandžuriji1910. g. Japan anektirao Koreju1911. g. Druga marokanska kriza (Panterin skok); Italija zauzela Triporis i Cirenaiku1912. g. Prvi balkanski rat1913. g. Mir u Londonu Albanija samostalna država; Drugi balkanski rat mir u

Bukureštu1914. g. pušten u promet Panamski kanal

PREGLED PRVOG SVIJETSKOG RATA

1914.28. 6. Atentat u Sarajevu (povod ratu)13. 7. A-U ultimatum Srbiji (rok ultimatuma je dva dana)28. 7. A-U objavljuje rat Srbiji1. 8. Njemačka objavljuje rat Rusiji

46

3. 8. Njemačka objavljuje rat Francuskoj, početak nadiranja prema Belgiji5. 8. A-U objavljuje rat Rusijikolovoz – Galicijska bitka (pobjeda Rusa protiv A-U)

Cerska bitka (pobjeda Srbije nad A-U)rujan – Bitka na Marni (početak pozicijskog ratovanja)prosinac – Kolubarska bitka (Srbi tjeraju A-U na povlačenje)

1915.

travanj – desant na Galipolje (Dardanelska ekspedicija)26. 4. U Londonu potpisan sporazum s Italijomsvibanj – Italija objavljuje rat A-Ulistopad – Bugarska ulazi u rat na strani Centralnih silastudeni – povlačenje srpske vojske preko Albanije na Krf

1916.

veljača – srpanj – Verdunska bitkasvibanj – Bitka kod Skagerraka pobjeda britanske flotelipanj – studeni – Bitka na Sommikolovoz – Rumunjska stupa u rat na strani Antanteprosinac – Centralne sile predlažu primirje (Antanta odbija)1917.

siječanj – Njemačka počinje neograničeni podmorski ratožujak – Februarska revolucija u Rusiji (Car Nikola II. se odriče prijestolja)14. 7. SAD ulazi u rat na strani Antantekolovoz – 12. bitka na Soči (poraz Talijana)studeni – Balfourova deklaracija (Britanci obećavaju stvaranje židovske države u Palestini)7. / 8. Studeni – Oktobarska revolucija u Rusijiprosinac – Proglašena nezavisnost Finske15. 12. potpisano primirje između Njemačke i Rusije

1918.

siječanj – objavljeno 14 točaka predsjednika Wilsona3. 3. mir u Brest Listovskurujan – A-U traži primirjerujan – početak savezničke ofenzive na Solunskom bojištu28. 10. proglašena nezavisna Čehoslovačka država29. 10. proglašena Država SHS16. 11. proglašena nezavisnost Mađarske3. 11. potpisano primirje između Antante i A-U9. 11. u Berlinu proglašena Njemačka Republika, car Wilhelm II. odlazi u Nizozemsku 11. 11. Potpisano primirje između sila Antante i Njemačke u Šampanju11. 11. car Karlo I. se odriče prijestolja

Bojišta

47

a) Zapadno – FRA, VB, Belgija – pozicijski rat na Marnib) Istočno – NJEM i A-U protiv Rusijec) Balkansko – A-U protiv Srbijed) Talijansko – otvoreno 1916., bitke na rijeci Sočie) Solunsko – u nizini Vardara, VB, FRA, Srbija, dobrovoljci SHS – protiv

Bugara

MIROVNI SPORAZUMI NAKON 1.s.r.

18. 1. 1918. početak rada mirovne konferencije28. 6. 1919. mirovni sporazum s Njemačkom u Versaju10. 9. 1919. mirovni sporazum s Austrijom u Saint Žermenu27. 11. 1919. mirovni sporazum s Bugarskom u Neuillyulipanj 1920. mirovni sporazum s Mađarskom u Trianonukolovoz 1920. mirovni sporazum s Turskom u Sevresu

NJEMAČKA DO 2.s.r.

1919. -u političkim borbama u Berlinu poražena revolucionarna ljevica (ubijeni Rosa Luxembourg i Karl Liebknecht)

-izbori za ustavotvornu skupštinu (SPD + građanske stranke = vlada)-Ebert predsjednik Njemačke (položaj predsjednika jak)-Ustav – proglašenje Weimarske Republike (11. 11. 1919.)-Bavarska sovjetska republika

1920. –Hitler objavljuje program Nacionalsocijalističke stranke-Kappov puč u Berlinu (vlada u Dresdenu i Štutgartu)

1921. –ožujska akcija – neuspio pokušaj komunista da preuzmu vlast1922. –Rapallski ugovor Njemačke i SSSR-a o Poljskoj1923. –Stresemann njemački kancelar (1920-1928 vlade centra)

-Hitlerov puč u Münchenu (8-9 studeni)-Francuzi zaposjeli Ruhrsku oblast

1924. –Hitlerov «Mein Kampf»1925. –za predsjednika izabran Hindenburg

-ugovor u Locarnu Njemačka priznala francuske granice1926. –Njemačka primljena u Ligu naroda1930. –saveznici napuštaju Rajnsko područje

-pad Müllerove vlade–kancelar Brüning počinje vladati bez parlamenta

1932. –kancelar Franz von Papen-konferencija u Lozani – jednokratna isplata reparacija-nacisti postaju najjača stranka u parlamentu

1933. –Hitler pozvan za kancelara (30. 1.)-paljenje Reichstaga (27. 2.)-Zakon o ovlaštenju-konkordat između Njemačke i Vatikana-Njemačka istupa iz Lige naroda

1934. –pakt o nenapadanju s Poljskom-«Noć dugih noževa» - ubijen vođa SA odreda Röhm-Hitler postaje predsjednik i kancelar

48

1935. –Njemačkoj vraćeno Saarsko područje -Nürberški zakoni o isključivanju Židova iz javnog života

1936. –njemačke trupe ulaze u demilitariziranu Rajnsku oblast-stvorena Osovina Rim-Berlin (25. 10.)-Antikominterna pakt između Njemačke i Japana (25. 11.)

1938. –Njemačke trupe ulaze u Austriju (13. 3. –priključenje)-Münchenski sporazum (29. 9.)-Prva bečka arbitraža – priključenje dijelova Slovačke Mađarskoj-Kristalna noć (9/10. studenog)

1939. –Hitler zaposjeda Češku i Moravsku (15. 3.)-otkazivanje sporazuma s Poljskom (ožujak)-vojni savez između Njemačke i Italije (Čelični pakt)-sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju (23. 8.)-1. 9. napad na Poljsku

SAD DO 2.s.r.

1920. –poražen Wilson i Demokratska stranka na izborima-Američki kongres odbija ratificirati Versajski mirovni ugovor

1921. –Konferencija u Washingtonu (SAD, VB, FRA, ITA, JP, KIN) sporazum o ograničenju pomorskog naoružanja-sklapanje posebnog mira s Njemačkom

1928. –predsjednik Hoover1929. –Crni petak na američkim burzama (25. 10.)1933. –Franklin T. Roosevelt postaje predsjednik SAD-a (New Deal)

-SAD priznaje SSSR

VELIKA BRITANIJA DO 2.s.r.

1922. –ukidanje protektorata nad Egiptom, Egipat proglašen nezavisnom kraljevinom

-Irska dobila nezavisnost-Liberalna stranka silazi s vlasti, jačanje laburista-Kongresna stranka Ghandija traži autonomiju za Indiju

1926. –britanska imperijalna konferencija u Londonu – ravnopravnost dominiona1929. –na vlast dolazi Laburistička stranka1930. –Londonska konferencija o ratnim flotama (odricanje od gradnje novih

oklopnjača)-početak pasivnog otpora u Indiji pod vodstvom Mahatme Ghandija

1931 –Vlada narodne koalicije (Mc Donald)1935. –njemačko-britanski pomorski sporazum

-konzervativna vlada Stanleya Baldwina-zakon o Indiji

1937. –Chamberlain 1939. –VB i FRA garantiraju nezavisnost Poljske

FRANCUSKA DO 2.s.r.

1919. –Clemenceau

49

1920-1924 vladavina desnice1923. –Francuska zaposjeda Ruhrsku oblast1924. –dolazak Lijevog kartela na vlast (Heirrot)1924-1934 vladavina ljevice (Radikalna stranka republikanizma + socijalisti)1928. –Herriot-Kellogov pakt o odricanju upotrebe sile u sporovima1934. –fašističke demonstracije1935. –Francusko-sovjetski pakt o uzajamnoj pomoći1936. –Osnovan Narodni front (radikali+socijalisti+komunisti) – vođa Leon Blun1938. –Raspad Narodnog fronta vladaju radikali (Daladier)

SOVJETSKI SAVEZ DO 2.s.r.

1919. –u Moskvi osnovana III. komunistička internacionala-kontrarevolucija na čelu s Kolčakom

1920. –Crvena armija razbija Denjikinovu vojsku na jugu – kraj kontrarevolucije-«Čudo na Visli» - pobjeda Poljaka nad Crvenom armijom-priznata nezavisnost baltičkim zemljama-ratni komunizam

1921. –pobuna mornara u Kronštatu (ugušio ju Trocki)-10. kongres KP-a NEP-sklopljen mir u Rigi s Poljskom-osvojene kavkaske države

1922. –formalno uspostavljen Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR)1923. –prvi ustav SSSR-a1924. –Lenjinova smrt Staljin1926. –ugovor o prijateljstvu s Njemačkom1927. –Trocki isključen iz KPSSSR-a1928. –početak prvog petogodišnjeg plana1931-1933. –glad u Rusiji1934. –SSSR ulazi u Ligu naroda

-početak Staljinovih čistki (ubijen Kirov)1939. –sovjetsko-njemački sporazum o nenapadanju (23. 8.)

ITALIJA DO 2.s.r.

1920. –Rapallski ugovor između Italije i Kraljevine SHS-neuspjela socijalistička revolucija u sjevernoj Italiji

1922. –marš na Rim Benitto Mussolini1924. –fašisti izborili većinu na izborima1925. –fašistička diktatura1926. –raspušten parlament i stranke1929. –Lateranski ugovor sa Sv. Stolicom1935. –talijanske trupe ulaze u Etiopiju (talijansko-abesinski rat)1936. –Italija anektirala Etiopiju

-Stvorena Osovina Rim-Berlin1937. –Italija pristupa Antikominterna paktu

-Italija istupa iz Lige naroda-pomoć Francu u Španjolskoj

1939. –Italija zaposjeda Albaniju (travanj)

50

JAPAN DO 2.s.r.

1918. –prva civilna vlada (Takaši Haro) – liberaliod 1921. – izmjena liberala i agrarne stranke na vlasti1922. –Japan se odriče protektorata nad Kinom, ali zadržava Mandžuriju1930. –atentat na premijera Hamagućija1931. –napad na Mandžuriju Mandžuko

-početak fašizacije i militarizacije (Kita Ikki, Hišimata Kingoro)1933. –Japan istupa iz Društva naroda1936. –sporazum s Njemačkom (Antikominterna pakt)1937. –prvi rat protiv Kine

-rat protiv Mongolije i SSSR-a poražen

KINA DO 2.s.r.

1919. –početak Sun Jat Setove kulturne revolucije1921. –Sun Jat Set stvara u Kantonu vladu protiv vojnih vlastodržaca u Pekingu1922. –sporazum s Japancima u Kantonu1923. –u Kinu dolaze savjetnici iz SSSR-a

-formiranje Kuomintanga1925. –umire Sun Jat Sen, na čelu Kuomintanga Čang Kaj Šek1927. –Čang Kaj Šek ruši radničku revoluciju u Šangaju

-u Nankingu stvorena kineska vlada pod vodstvom Čang Kaj Šeka1927-1936 –građanski rat komunista i kuomintangovaca1928. –početak agrarne revolucije u pokrajini Hunan pod vodstvom Mao Ce Tunga1934. –početak ofenzive protiv komunista Dugi marš Jenanska republika1937. –napad Japana na Kinu (ujedinjenje komunista i Kuomintanga)

ŠPANJOLSKA DO 2.s.r.

1918. –1923. –parlamentarna monarhija (socijalisti, anarhisti, aristokracija)1923. –Primo de Rivera – vojni puč diktatura1931. –kraj diktature

-pobjeda republikanaca-abdikacija kralja Alfonsa XIII. republika

1931-1933. –premijer Azana1933. –CEDA dolazi na vlast (Gil Robles)1934. –štrajk u Asturiji ujedinjenje socijalista i anarhista

-Francisko Franko guši pobunu1935. –raspuštanje parlamenta1936. –Narodnofrontovski blok pobijedio na izborima

-predsjednik Azana, premijer Quiraga-CEDA prihvaća fašistički program-vojni udar-građanski rat (19. 8.), na čelu republikanske Španjolske Caballero

1937. –komunisti preuzimaju vodeću ulogu u republikanskoj vojsci

51

-progoni anarhista

PREGLED DRUGOG SVJETSKOG RATA

1939.

1. 9. –Njemački napad na Poljsku, početak rata3. 9. –VB i FRA objavljuju rat Njemačkoj17. 9. –SSSR ulazi u istočnu Poljskulistopad – osnovan Generalni Guvernerat u osvojenoj Poljskojstudeni – SSSR napada Finskuprosinac – Društvo naroda proglasilo SSSR agresorom i isključilo ga

1940.

ožujak – Finsko-sovjetski ugovor u Moskvitravanj – Njemačka osvaja Dansku i Norveškusvibanj – Njemačka ulazi u Nizozemsku i Belgiju; Churchill postaje premijer u VBlipanj – Italija objavljuje rat FRA i VB; osvojen Pariz; Petain potpisuje primirje u Šampanju; SSSR zaposjeda sjevernu Bukovinu i BesarabijuSrpanj –početak njemačkih zračnih napada na VBKolovoz – druga bečka arbitraža27. 9. – stvaranje Trojnog pakta Listopad – talijanske čete napadaju GrčkuStudeni – Mađarska i Rumunjska pristupaju Trojnom paktu

1941.

ožujak –Jugoslavija pristupa Trojnom paktu; vojni udar u Jugoslaviji; ofenziva afričkog korpusa u Libijitravanj –napad na Jugoslaviju (6. 4.) i Grčku; Japansko-sovjetski ugovor o nenapadanjusvibanj –Nijemci zauzimaju Kretulipanj –Njemačka napada SSSR (22. 6.)kolovoz – Atlantska povelja (Churchill-Roosevelt)studeni – Nijemci prodiru preko Volgeprosinac – početak sovjetske protuofenzive kod Moskve7. 12. -Japanci napali Pearl Harbour 8. 12. -SAD i VB objavljuju rat Japanu 11. 12. -Njemačka i Italija objavljuju rat SAD-u 29. 12. –zaustavljena njemačka ofenziva u SSSR-u

1942.

siječanj-veljača –Japan osvaja Singapur, Nizozemsku Indiju, Burmu, Filipine4. – 7. 6. -pomorska bitka na Midwayu pobjeda SAD-a nad Japanomkolovoz – Amerikanci se iskrcavaju na Solomonskim otocimarujan-kolovoz –britanska protuofenziva u sjevernoj Africi; Montgomery probija njem-

talijanske položaje kod El Alameina

52

studeni –britanske i američke trupe se iskrcavaju u Maroku i Alžiru11. 11. –njemačke čete ulaze u Višijsku Francusku19. – 21. 11. – Crvena armija opkoljava Nijemce kod Staljingrada

1943.

siječanj – konferencija u Casablanci – Sile osovine moraju kapitulirativeljača –predaja feldmaršala von Paulusa u Staljingradusvibanj –kapitulacija njem-talijanskih trupa u Africisrpanj –iskrcavanje saveznika na Siciliji, početak sovjetske ljetne ofenzive25. 7. –u Italiji svrgnut Mussolini3. 9. –tajno primirje Italije i Saveznika8. 9. –kapitulacija Italijerujan –Nijemci oslobađaju Mussolinija, osnivanje Socijalne Republike Italije13. 10. -Italija objavljuje rat Njemačkoj8. 11. –Teheranska konferencija

1944.

siječanj – Crvena armija započinje ofenzivu kod Lenjingrada i Novogorodaožujak – početak sovjetske ofenzive protiv južnog njemačkog krila (Krim-Odesa)lipanj-srpanj –početak velike američke ofenzive na južnom Pacifikulipanj –američke čete zauzimaju Rim6. 6. –iskrcavanje Saveznika u Normandiji (početak tzv. druge fronte)srpanj –probijena njemačka linija kod Avranchea; Crvena armija dolazi na Vislukolovoz – Crvena armija zaustavlja se pred Pragom i Varšavom (ustanak u Varšavi)kolovoz-listopad –konferencija u Dumbarton Oaksu osnivanje UN-a25. 8. –Rumunjska objavljuje rat Njemačkojrujan –Crvena armija zauzima Prag i Sofijulistopad – Amerikanci zauzimaju Filipine; Bugarska potpisuje primirje s Saveznicimaprosinac –njemačka ofenziva u Ardenima31. 12. -Mađarska objavljuje rat Njemačkoj

1945.

siječanj – probijena fronta na Visli, Crvena armija zauzima Varšavuveljača – konferencija u Jalti7. 3. – Amerikanci prelaze Rajnu kod Remagena, slom njemačke zapadne frontetravanj-lipanj –bitka za Okinawu13. 4. -umro Roosevelt naslijedio ga Hary Trumantravanj –američke i sovjetske čete sastaju se na Labitravanj-lipanj –konferencija u San Francisku – osnivanje UN-a30. 4. –Hitler izvršava samoubojstvo (Dönitz)2. 5. –kapitulacija Berlina7. 5. –u Reimsu potpisana kapitulacija Njemačke9. 5. –u Berlinu potvrđena kapitulacija Njemačke6. 8. –atomska bomba na Hirošimu8. 8. –SSSR objavljuje rat Japanu9. 8. –atomska bomba na Nagasaki

53

30. 8. –američko iskrcavanje u Tokijski zaljev2. 9. –kapitulacija Japana.

Studeni 1945. – početak rada Nürberškog ratnog sudaSvibanj 1946. –početak rada Tokijskog ratnog suda10. 2. 1947. – potpisivanje mirovnih ugovora (osim s Njemačkom)8. 9. 1951. – mirovni ugovor s Japanom

POSLIJERATNI SVIJET

Nove države nastale nakon 2.s.r.

1946. – Filipini, Jordan1947. – Indija i Pakistan1948. – Izrael, Burma1949. – Narodna Republika Kina / Republika Kina (Taiwan)1949. – Savezna Republika Njemačka / Narodna Demokratska Republika Njemačka1949. – Demokratska Narodna Republika Koreja/ Republika Koreja1949. – Indonezija, Vijetnam, Laos, Kambodža1956. – Sudan, Maroko, Tunis1957. - Gana1960. – Kamerun, Togo, Zair, Somalija, Magadaskar, Nigerija, Kongo, Gaborn, Senegal, Mali, Mauritanija1961. - Kuvajt1964. - Tanzanija

Ujedinjeni Narodi25. travnja 1945. – početak osnivačke konferencije u San Francisku24. listopada 1945. – ratificiranje Povelje UN-a (Dan UN-a)

Savezi nakon 2.s.r.

1947. – Rio pakt (Latinska Amerika)1947. – Kominform1948. – Briselski pakt (FRA, VB, BEL, NIZ, LUX)1949. – Vijeće za ekonomsku pomoć (SEV)1949. – Sjevernoatlantski pakt (NATO) (SAD, KAN, ISL, DAN, NOR, POR, GRČ, TUR, SRNJ + Briselski pakt)1951. – ANZUS pakt (SAD, AUSTRALIJA, NZ)1951. – Europska zajednica za ugljen i čelik1954. – Sjeveroistočno-azijski pakt (SEATO pakt) (SAD, FRA, NZ, AUS, SIJAM, PAK, FILIP.)1954. – Balkanski pakt (JUG, GRČ, TUR)1955. – Varšavski pakt (BUG, ČS, MADJ, DNRNJ, POLJ, RUM, SSSR)1955. – Bagdadski pakt (VB, TUR, IRAN, PAK) CENTO pakt1961. – Pokret nesvrstanih (Beograd)

54

Krize i ratovi nakon 2.s.r.

1947-1949. – Građanski rat u Kini1947-1954. – Indokineski rat (francuski «mali prljavi rat»)1948. – Berlinska kriza1948. – Prvi izraelsko-arapski rat1948-1953. – Jugoslavenska kriza (sukob s Kominformom)1950-1953. – Korejski rat 1953. – general Nagib obara monarhiju u Egiptu1954– 1962. – ustanak u Alžiru protiv Francuske1956. – Sueska kriza (2. izraelsko-arapski rat)1956. – Mađarska kriza1958. – državni udar u Iraku oborena monarhija1959. – ustanak Tibeta protiv Kine1960. – špijunska kriza (američki špijunski zrakoplov U2 oboren u SSSR-u)1962. – Kubanska raketna kriza1965-1973 – Vijetnamski rat1967. – Treći izraelsko-arapski rat1967. – Ciparska kriza1968. – Praško proljeće1970. – SAD intervenira u Kambodži1971. – Rat Indije i Pakistana (Bengalski rat)1973. – državni udar u Afganistanu – uspostava republike1973. – četvrti izraelsko-arapski rat1989. – Irački rat1991. – Kuvajtska krizaKonferencije i ugovori nakon 2.s.r.

1945. – Potsdamska konferencija1947. – objavljen Marshallov plan1954. – konferencija u Ženevi o Indokini1955. – Bandunška konferencija afričkih i azijskih zemalja1957. – Rimski ugovori o osnivanju EEZ-a1960. – Sukob oko nafte1960. – Deklaracija UN-a o davanju neovisnosti kolonijalnim zemljama i narodima1962. – Eviantski sporazum (nezavisnost Alžira)1963. – Moskovski sporazum (djelomična zabrana nuklearnih pokusa)1963. – Deklaracija UN-a o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije1966. – Tašketski sporazum (Indija i Pakistan o Kašmiru)1967. – Ugovor u miroljubivom korištenju i istraživanju svemira1968. – Ugovor o neširenju nuklearnog naoružanja1968. – Carinska unija zemalja EEZ-a1973. – Pariški sporazum (Vijetnam)1975. – Helsinška deklaracija o sigurnosti i suradnji1979. – mirovni ugovor Egipta i Izraela

55

56