POUČAVANJE VJEŠTINA RAZUMIJEVANJA SADRŽAJA (3.)

M. Čudina Obradović: Igrom do čitanja, Profil

Nekoliko smo puta dosad već naglasili kako je u cjelokupnom procesi čitanja

najvažnija vještina dešifriranja — a to znači zamjena u svijest svakog slova u riječi

njegovim odgovarajućim glasom i sastavljanje tih glasova ponovno u riječ (u riječi »mama«

slovo »m« zamjenjujemo (čitamo) kao glas »m«, slovo »a« kao glas »a«, itd.). Izgovaramo pročitane

glasove tako da se međusobno povezuju (slijevaju) u riječ »mama«. No, važno je da se usporedno s tim

postupkom dešifriranja provodi i postupak otkrivanja značenja svake riječi i njihova zajedničkog značenja u

rečenici. Razumijevanje značenja i poruke koju nam daje pročitana rečenica glavni je cilj čitanja. Dešifriranje je

samo put prema tom cilju. Dijete koje može dešifrirati mnogo riječi u minuti »zna dešifrirati«, ali ako ne razumije

što znači rečenica koju je pročitalo, ono »ne zna čitati«. Čitanje je dešifriranje uz razumijevanje.

Djeca često imaju teškoća s razumijevanjem onoga što čitaju zbog nekoliko razloga:

* jer im je proces učenja čitanja bio prikazan kao proces dešifriranja, a nije se naglašavao smisao i svrha

čitanja, tj. otkrivanje sadržaja neke priče

* jer imaju teškoća s prepoznavanjem slova i povezivanjem slova s glasom, pa se

usredotočuju na svaku riječ zasebno

* jer im manjka vještina postizanja uvida u širu cjelinu, organiziranje teksta kao početka,

sredine i kraja, razvijanja i tijeka priče i slijeda događaja

* jer ne razumiju ključne riječi u priči.

Razumijevanje teksta valja također podučavati, kao i ostale čitačke vještine. Istraživanja su pokazala da

roditelji vrlo uspješno mogu poučavati djecu kako bi stekla vještine pronalaženja smisla u pročitanome. Kako

roditelji to mogu? Nekoliko je mogućnosti za to: mogu mu pomoći da izgrađuje i širi svoj pisani rječnik kako

ne bi imalo problema s razumijevanjem riječi. Zatim ga mogu naučiti da praćenjem, postavljanjem pitanja

samom sebi, glasnim razmišljanjem o onome što čita te stvaranjem slika u svijesti o sadržaju koji čita

provjerava razumije li ono što čita.

Pri poučavanju djeteta da traži i prati smisao onoga što čita valja uvijek imati na umu da će dijete lakše

razumjeti smisao i značenje onih riječi i onoga teksta koji mu je blizak, važan, koji govori o nečemu što ono voli,

što dobro poznaje, s čim se igralo, družilo i doživljavalo na ugodan i dojmljiv način. Zato prvi tekstovi s kojima

se dijete samostalno susreće moraju olakšati praćenje neke zanimljive i jednostavne priče jasnoga

redoslijeda zbivanja koja opisuje neku radnju s jasnim početkom, sredinom i svršetkom.

Bogat pisani rječnik djetetu znatno olakšava čitanje jer će ono zapamtiti riječ koju je mnogo puta pročitalo i

neće dešifrirati svako slovo i sastavljati slova u riječ, već će zapamćenu riječ čitati kao cjelinu. Zato roditelji

moraju nastojati da riječi koje je dijete mnogo puta pročitalo ono i mnogo puta napiše te da ih zapamti kao cjelinu

jer to će biti temelj koji će mu omogućiti brzo dosjećanje riječi kao cjeline, a to znači brzo i glatko čitanje. Širenje

pisanoga rječnika može se postići na različite načine, ali je uvijek bitno provjeriti razumije li dijete značenje

riječi. Značenje se objašnjava razgovorom u kojemu se definira riječ, opisuje, traže primjeri, slike i si. Kad se

uvjerite da dijete razumije značenje riječi, nova se riječ dodaje pisanom djetetovu rječniku:

Izgrađivanje rječnika

* pisanjem na karticu svake nove riječi iz teksta i stvaranjem vlastitog »rječnika« — lijepljenjem na plakat

na zidu, razvrstavanjem kartica s riječima prema prvom glasu, prema duljini riječi itd.

* traženjem da dijete opiše riječ koju čita na kartici (primjerice: »Na mojoj kartici je riječ koja počinje

slovom M, ima tri glasa, zadnji glas je Š, a znači malu životinju s dugim repom/ koja bježi od mačke.«) * razgovorom o značenju i obliku riječi, traženjem sličnih riječi i pisanjem tih riječi na kartice te

izgradnjom »kule riječi«, »kuće riječi« ili »zida riječi«.

Dobri čitači postižu razumijevanje teksta razumijevanjem svake riječi koju su dešifrirali i povezivanjem

njezina značenja s prethodnim riječima. Njima nije potrebno oslanjanje na kontekst — na slike, na neke

uobičajene sljedove riječi ili cjelokupno okruženje u kojemu se riječ nalazi. Čitači početnici, ili oni s

teškoćama, pretjerano se oslanjaju na kontekst — na slike, na poznate sklopove i si. Slabi će čitač pročitati »Ivo

i Ana idu u šetnju«, iako rečenica glasi »Ivo i Ana idu u školu«, pogotovo ako je na slici uz tekst prikazan park

kroz koji Ivo i Ana moraju proći do škole. Slabi će čitač pogađati sljedeću riječ iz konteksta: prema slici,

prethodno stvorenim cjelinama (»idu u šetnju«), prema početnom slovu u riječi. Čitaču početniku kontekst pomaže,

ali ga moramo naučiti kako se njime služiti. Kontekst mu može pomoći da zaključi o smislu riječi, ali ga valja naučiti

da provjeri točnost svog zaključka pomnim dešifriranjem. Ako je dijete pročitalo da Ana i Ivo idu u šetnju, a

sljedeća rečenica opisuje njihov dolazak u školu,

Primjena konteksta

valja dijete upozoriti na tu nepovezanost i nelogičnost sadržaja te

tražit: od njega da ponovi čitanje prethodne rečenice unutar tog novog sadržaja

— dolaska u školu. Prema tome,

tijekom učenja čitanja djeca postupno prelaze s vanjskoga, nebitnog konteksta kao što su slike i oblik riječi na

uočavanje i uzimanje u obzir sadržajnog konteksta. Ona povezuju smisao rečenice koju čitaju s onim što se

dogodilo u prethodno rečenici i postupno sa sadržajem cijele priče i njezina značenja. Prema tome, valja

djecu postupno odvraćati od oslanjanja na vanjski likovni kontekst, a sve više upozoravati na smisao i značenje

unutarnjeg sadržaja: radnje, tijeka priče, događanja i likova.

Slike koje dijete stvara u svijesti pomažu praćenju radnje, događanja i sadržaja teksta. Početni čitači i čitači s

teškoćama trebaju pomoć u tom procesu. Njima roditelji moraju pomoći da u svijesti stvore slike onoga što čitaju.

Za svaku riječ ili radnju moguće je stvoriti »sliku u glavi«, pa roditelj treba potaknuti dijete da zamisli

kakav je slon o kojemu čita, da se prisjeti kakvog je slona vidio u zoološkom vrtu, na slici ili u filmu, da

se prisjeti kako je slon velik, da je sive boje, da maše surlom itd. Nadalje, roditelj hrabri dijete da

zamisli kako je slon koji je opisan u priči podigao surlu i njome zamahnuo, kako je uvukao surlu u

kantu s vodom, kako je ispustio mlaz vode na dječaka koji ga je promatrao, kako je dječak bio mokar i

kako se prestrašio itd. Za sporije čitače stvaranje unutarnjih slika valja temeljiti na neposrednom iskustvu, sa što

više vidnih, zvučnih i dodirnih podataka, pa i oponašanjem pokreta, gesta i izražaja lica. Ponavljanjem takvoga

poticajnog razgovora dijete će stvoriti naviku da i samo u svijesti stvara slike o svemu što čita. To će mu pomoći da

razumije riječi, da prati sadržaj i zbivanje, a istodobno će mu pružiti pravi užitak čitanja.

Stvaranje unutarnjih slika

Da bi dijete moglo steći pregled cjeline koju čita, u početku tekst mora biti kratak, s kratkom radnjom. No i u

tom kratkom tekstu dijete će se ispočetka teško snalaziti, zaboravljati ono što je prije pročitalo, shvaćati svaku

rečenicu kao zasebnu cjelinu koja je nepovezana s ostalim dijelovima. Tome roditelj može doskočiti tako da

djetetu ponudi uporišne točke. Priču može podijeliti na tri dijela: početak, sredinu i kraj. Za svaki dio može pronaći

scenu događanja (nacrtati, izraditi shemu, tražiti od djeteta daje naslika), te će takav slikovni ili shematski materijal poslužiti

djetetu kao okosnica za razumijevanje cjeline i usmjerit će mu pozornost na cjelinu, a ne na pojedinu rečenicu.

Postupno se dijete hrabri da samo izradi jednostavnu shemu događanja, karakteristične slike za početak, sredinu i

kraj priče, te da postupno prijeđe na stvaranje slika u svijesti o tijeku zbivanja u tekstu.

Podjela građe na manje cjeline

Nakon što dijete pročita cjelinu, tijekom ponovljenog čitanja potrebno je provjeravati razumije li ono što čita.

Valja ga propitivati o značenju riječi, o smislu pročitanog, o tome kako se osjeća lik o kojemu čita, kako bi se ono

osjećalo da se našlo u položaju lika, o tome što se može naučiti iz pročitane priče, tj. je li lik dobro postupio i kako

je trebao postupiti. Važno je da dijete samo govori, a još je važnije da ga naučimo glasno razmišljati o onome što

čita: da komentira postupak, postavi pitanje zašto je lik tako postupio, da glasno razmišlja je li to bilo dobro i

mudro, što bi bilo bolje i si.

Postavljanje pitanja i glasno razmišljanje

Također ga valja naučiti da si samo postavlja pitanja nakon čitanja; rečenice ili kratkog odjeljka. Posebno ga

valja naučiti da provjerava; je li ono što čita povezano s onim što je prethodno pročitalo. Primjerice, treba ga

upozoriti da razmisli je li moguće (logično) da dječak koji je gledao žabe u nekoj bari odjednom padne u paru. (To je

ujedno prilika da se zajedno nasmijete »gledajući« u svijesti sliku kako dječak pada u paru koja se odnekud kao čudom stvorila, a nikako nije

raznog da se ljutite što dijete ne razlikuje fonem »b« od fonema »p«.) Najbolji se razumije neki pojam, zbivanje i događaj kad o

njemu glasno govorimo, kad nađemo riječi koje ga opisuju i kad ga drugome opisujem i objašnjavamo. Zato valja

poticati dijete na razgovor o onome što čita na glasno razmišljanje o tome, a postupno će to glasno razmišljam«

postati unutarnje razmišljanje i automatsko stvaranje unutarnjih slika te razumijevanje cjeline i tijeka radnje.

Mnoga su istraživanja pokazala da djecu možemo i izravno podučavat kako bi si pomogla da razumiju ono što

čitaju. Pritom je najvažniji naučiti djecu da pri čitanju primjenjuju ispravne postupke (strategije) i da spontano prate i

kontroliraju razumiju li dobro ono što čitaju Nekoliko je takvih postupaka koji se moraju uvježbati. To su:

Poučavanje strategija razumijevanja

* postavljanje pitanja koja potiču dosjećanje sličnih sadržaja (»Jesi li ti kad to vidio, jesi li ti nešto slično doživio?«)

* izražavanje glavne misli u odjeljku vlastitim riječima (tj. dijete odgovara na pitanja »O čemu se radi?«, »Što se dogodilo?«,

»Zašto se to dogodilo?« i sl.) * samostalno praćenje onoga što se događa u tekstu (tj. dijete samo naglas razmišlja o tome što je bilo u prethodnoj rečenici i

slaže se logično nova rečenica s prijašnjom). U svim postupcima poučavanja čitanja s razumijevanjem bitna su ti elementa:

1. djetetovo glasno razmišljanje o onome što čita (postiže se jasnije razumijevanje vlastitim uobličavanjem misli u govor),

2. roditeljevo komentiranje i vođenje toga procesa (omogućuje pomoć u razjašnjavanju i uklanjanje pogrešaka u mišljenju),

3. čest ponavljanje tih postupaka u djetetovu svakodnevnom samostalnom čitanju.

Budući da je čitanje uz samopraćenje razumijevanja djeteta naporno i ubrzo mu postaje dosadno,

korisno je da se kratka razdoblja takvog postupka završe davanjem malih nagrada i pohvala. To će

pomoći u izgrađivanju djetetove upornosti i dati mu vanjski vidljiv oznake napretka.