POSTIMPRESIONIZAM

Nastanak Postimpresionizam je pokret u Francuskoj koji predstavlja i dalji

razvoj impresionizma i reakcije na ograničenja toga stila. Ova oznaka pristaje uz sve značajne slikare poslije 1880.godine. Ustvari ona označava grupu

umjetnika koji su prošli kroz impresionističku fazu, ali ih ograničenja tog stila nisu zadovoljila, te su ga prevazišli u raznim pravcima. Pošto nisu imali zajednički cilj, teško je za njih naći izraz koji bi ih bolje opisao nego što je

impresionizam. U svakom slučaju, oni nisu bili" antiimpresionisti". Zapravo, izraz postimpresionizam je prvi upotrijebio britanski kritičar umjetnosti Rodžer

Fraj 1914. godine i upotrebljavao ga je da bi opisao razvoj evropskog slikarstva koje je uslijedilo nakon Klod Monea. Jedan od prvih kritičara slikarstva koji se posvetio problematici nastanka moderne je Džon Rivold. On je ovaj period

definisao izmeñu 1886. i 1892. godine u svom djelu "Postimpresionizam: Od Van Goga do Gogena" koje je izdato 1956. godine. Rivold je ovo djelo smatrao

nastavkom svog djela "Historija impresionizma" koje je izdato 1946. godine. Takoñe je istakao da će naredno izdanje biti posvećeno drugoj polovini postimpresionističkog perioda i njega je nazvao "Postimpresionizam: Od Gogena

do Matisa". Ovo djelo je trebalo da pokrije sve ostale slikarske pravce koji su proizašli iz impresionizma krajem XIX i početkom XX vijeka nikako ne težeći da

unište dejstvo "Maneove revolucije", oni su želeli da je i dalje razvijaju; postimpresionizam je u suštini jedan upravo pozniji stupanj, i to veoma značajan, onog razvoja koji je započeo oko 1860. godine slikama kao što je

Maneov "Doručak na travi". Iako je danas gotovo opšteprihvaćeno gledište da je postimpresionizam nastao 1886. godine, oko završetka egzistencije ovog

pokreta danas nema jedinstvenog gledišta u literaturi. Najznačajniji slikari ovog

perioda su:

Paul Cezzane,

Paul Gauguin, Georges Seurat,

Vincent van Gogh,

Henri de Toulouse-Lautrec, i drugi.

Karakteristike Kako postimpresionizam predstavlja nastavak impresionizma i napuštanje njegovih ograničenja, u okviru njega ne postoje jasni obrasci i pravila koja su koristili slikari ovog pravca, pa samim tim ne postoji jedinstvo ovog pokreta. Meñutim, analizirajući slikarstvo značajnih predstavnika postimpresionizma historija modernog slikarstva ipak uočava neke zajedničke

tendencije u korištenju tehnika i tema meñu njima. Kao i impresionisti, postimpresionisti koriste jarke boje, debeli sloj boje, jasne poteze i stvarni život kao temu svojih slika. Meñutim, za razliku od impresionista više su skloni naglašavanju geometrijskih oblika, izobličenju formi radi postizanja ekspresivnog efekta i da koriste neprirodne boje. Takoñe, postimpresionisti nisu bili zadovoljni trivijalnošću tema i nedostatkom struktura u impresionističkim slikama, ali su ih svi važniji predstavnici ovog pokreta prevazilazili na svoj način.

Kao što tehnike slikanja i motivi njihovih slika nisu jedinstveni, tako i njihovi umetnički ciljevi nisu jedinstveni. Meñutim, možemo reći da su im glavni zajednički ciljevi povratak strukturnoj organizaciji pikturalne forme, naglašavanje dekorativne organizacije kompozicije u cilju cjelokupnog jedinstva i više-manje svjesno pretjerivanje izgleda prirode radi prezentacije emocionalnog odnosa prema modelu.

Iako su često pravili zajedničke izložbe, postimpresionisti nisu bili jedinstven pokret. Svoja djela su stvarali u različitim geografskim oblastima i u različitim stilskim kategorijama, kao što su fovizam i kubizam.

Podjela Postimpresionisti su reagovali na impresionizam u dva glavna smijera: prvi smijer možemo okarakterisati kao Sezanovo slikarstvo u kome je izražena težnja za konstruktivnijom i racionalnijom umjetnošću; drugi smijer postimpresionizma odlikuje odlučujući subjektivan i ekspresionistički izraz.

Vincent van Gogh (1853.-1890.)

Počeci u Nizozemskoj (1881.-1885.)

Njegov život je pravi neuspjeh. Bio je gubitnik na svim područjima koja su u njegovo vrijeme i u svijetu u kojem je živio bila važna: bio je nesposoban osnovati porodicu, skrbiti se za vlastiti život, pa čak i nesposoban za održavnje kontakta sa ljudima. Njegova umjetnost bila je skup pravila u svijetu, te protiv svijeta u kome se on, kako se činilo, nije snalazio.

Priznanje je stekao tek poslije smrti. Prvi sin protestantskog pastora Theodorusa van Gogha bio je mrtvoroñenče. Godinu dana poslije, 30.ožujka 1853. godine gospoña Anna Cornelia na svijet je donijela dječaka koji je dobio ime kao i prvi: Vincent van Gogh. Bila je ispunjene strahom hoće li dijete preživjeti. Samo njegovo roñenje zasjenjeno je dilemom koja je odredila i njegov budući život. Van Gogh nije uspio postati trgovac umjetninama (što je u njegovoj porodici imalo dugu tradiciju), niti završiti studij teologije. Takoñer je pokušao raditi i kao pomoćni učitelj i kao propovijednik laik, radio je meñu najsiromašnijim u belgijskom rudniku uglja Borinage, ali uskoro mu je uskraćeno i ono malo novca koji je dobivao. Od tad postaje ovisan o financijskoj pomoći mlañeg brata Thea. Otprilike 1880. godine Van Gogh donosi konačnu odluku da želi postati umjetnik koju je podržao i njegov brat i bratić Anton Mauve, slikar u Haagu.

U oktobru 1880. godine Van Gogh se preselio u Bruxelles i tamo se sprijateljio sa slikarom Antonom von Rappardom. Na početku nastaju samo crteži, skice detalja i puno studija prema slikama Milleta. Njegove najčešće teme bili su:seljaci koji rade, mračne žanr-slike prožete melanholijom.

Na Novu Godinu 1882. godine odlazi u Haag gdje nastaju prve slike u ulju. Pod snažnim utjecajem Haške škole u august 1882.godine nastaje slika”Na plaži u Schveningenu”. Ostajući vjerna tradiciji Haška škola je pokušala oživjeti “zlatno doba” nizozemskog baroknog stila.

Slikarstvo van Gogha je preuzelo na sebe misiju da izrazi ljudsku dramu i moru postojanja. Boja pjeva, vrišti ili se izliva na platno samo zato da bi se njome dočarala osjećanja i strasti. Kist ne razmazuje boju, već u njoj kopa brazde jednim uzbuñenim stilom koji je i sam prožet ljudskom morom.

U augustu 1882.godine napušta Haag i seli se u pokrajinu Drente na sjeveroistoku Nizozemske da bi se nakon tri mjeseca vratio kući, svojim roditeljima u Neuen. Tu nastaje slika”Tkalac za tkalačkim stanom”, na kojoj do izražaja dolaze napor i trud, ali i dostojanstvo života koje se temelji na radu. Van Gogh je u ranoj fazi prednost davao seljacima, tkalcima i rudarima. To ukazuje na njegovu nesklonost prema industrijalizaciji. Umjetnost iz naroda-za narod bio je to socijalni moto njegovog stvaralaštva. Slika “Seljaci jedu krompir” 1, ulje na platnu, iz više aspekata predstavlja suštinu njegovih ranih djela.

1 «Ja sam se, naime trudio», pisao je Vincent svome bratu Theu, «da gledatelja navedem da pomisli da

ti ljudi koji pod lampom jedu krompir rukama kojima ga vade iz zdjele takoñer i okopavaju zemlju. Slika

dalje govori o radu njihovih ruku i o tome da su oni na pošten način zaslužili svoje jelo...(dio Van

Goghovih pisama bratu Theu)

Kraj prijateljstva sa Rappardom predstavlja njegova kritika na Van Goghovu studiju ”Poprsje seljanke s bijelom kapom”. Van Goghova etika ružnog, koju su u 18.stoljeću teorijski pripremili Edmund Bruke i Denis Diderot, karakteristična je za njegovo stvaralaštvo. 1885.godine umire Van Goghov otac Theodorus. Od tad njegov život na selu biva sve teži, ljudi se boje njegove zatvorenosti i iznenadnih izljeva bijesa. Odlazak u Antwerpen promijenit će aspekat njegovih tema. Socijalni angažman nije više u prvom planu i na njegovo mjesto sve više dolazi sučeljavanje sa umjetnošću. “Mrtva priroda sa Biblijom” koja je nastala neposredno prije njegovog odlaska predstavlja obračun sa prošlošću. On Bibliju i Zolinu kultnu knjigu naturalizma”La Joie de viver” uzdiže na istu razinu. U Pariz, van Gogh će se distancirati od obje knjige. Kršćanstvo i socijalizam neće više odreñivati njegov život.

Godine naukovanja u Pariz

Antwerpen i Pariz 1885.-1888.

Krajem novembra 1885. godine Van Gogh stiže u Antwerpen gdje napušta krutost kalvinizma koja preovladava u njegovom zavičaju. Ranu fazu njegovog stvaralaštva karakterizira mračni svijet seljaka, dok će tokom sljedeće dvije godine do izražaja doći umjetnički izraz, što je u to vrijeme bilo avangardno.

Van Gogh se smjestio u jednu sobicu koju je plaćao uz financijsku pomoć brata Thea. Na Van Gogha su utjecale slike Paula Rubensa, starog baroknog majstora koji je imao atelje u Antwerpenu. Vincent je 1886.godine stigao u Pariz i namjeravao stanovati sa bratom Theom koji se u pocetku protivio, no na kraju je pristao. Jedna od najranijih pariških slika je slika ”Mrtva priroda sa skušama, limunima i rajčicama” Vincent posjećuje tri mjeseca Cormonov atelje, školu slikanja i crtanja Fernanda Cormona. Tu će stupiti u kontakt sa Lautrecom i Bernardom. Takoñer je upoznao Camillea Pissarroa, starog predstavnika impresionizma, i Paula Gauguina , koji je u to vrijeme bio jednako poznat kao i Vincent. Oni će mu postati i prijatelji s kojima će se zabavljati u kafanama i jeftinim restoranima kok Boulevard de Clichy na Montmartreu. 1886.godine van Gogh je naslikao “Vrtni lokal’La Guinguette’ na Montmartru”, gdje jasno do izražaja dolazi tipični impresionistički pogled na stvari. 1886.godine kad je Van Gogh došao u Pariz impresionizam je već bio zastario. Svjetlo je bilo čarobna riječ za impresionizam, snaga koja produžuje život. Ono šta je preostalo za Van Gogha i ostale mlade, buntovne slikare, bila je radost koju izaziva svjetlost, primjena bijele, čiste boje, prividna povezanos u prostoru.

“Žena koja sjedi u ‘Cafe du Tambourin” nije trenutni prikaz zapušene alkoholičarke u nekoj krčmi, nego konkretni lik. Na slici je Talijanka Agoistina Segatori koja je prije radila kao model za Camilla, Corota i Degasa, a potom je postala vlasnica kafane u kojoj je i portretirana. Vincent je neko kraće vrijeme bio u vezi s njom. Egzotična draž ove slike, posebna frizura ove gospoñe te haljina poput narodne nošnje, lepeza na stolici te japanski drvorezi u pozadini imaju veće značenje na slikovni doživlja nego ozloglašeno okruženje koje je fasciniralo Degasa na njegovoj slici “Absint”.

U restoranu na Bouleveru de Clichy koji se zvao “Du Chalet” bila je 1887.godine prva izložba: Van Gogh, Toulouse-Lautreca, Bernard i Louis Anquetin. Ništa se nije prodalo, ali izložba je bila popraćena raznim raspravama. Njihova jadna umjetnička idila je bila boemska. Metoda boje koja se razlaže na tačke koje se spajaju u površinu koja se prividno kreće i to tek ako sliku posmatramo s distance, je upravo bio okvir za Van Goghove pokuse. Van Gogh se odavno bavio Delacroixovom teorijom boja. Najvažnija spoznaja koju je iz toga izvukao jest-uz razmišljanje o anatomiji boja-primjena kontrasta komplementarnosti. Taj kontrast nastaje ako se jedna od temeljne boje-žuto, crveno , palavo-sučeli sa kombinacijom koja nastaje kada se pomiješaju preostale dvije temeljne boje. Kombinacija crveno-zeleno, žuto-ljubičasto i plavo-narandžasto pojačavaju jedna drugu po intenzitetu. Sve je to Van Gogh htio usvojiti, i to odjednom, tokom svog boravka u Parizu. Pod kraj svog boravka u Parizu Vincent je naslikao tri portreta. “Portret trgovca sa bojama ‘Pere’ Tanguyja” suvereno objedinjuje Van Goghovo stvaralaštvo u Parizu, kao što slika “Seljaci jedu krompir” predstavlja nizozemsku fazu. Kompozicija i boja nisu više čin promišljanja, već posve spontana gesta pred platnom.

Eksplozija boja

Arles 1888.-1889.

Zov juga: najkasnije od putovanja Albrechta Dürera u Italiju, Sredozemlje je

privlačilo slikare sa sjevera. Umjetnike su uvijek privlačili uzvišeni osjećaji stupanja na povijesno tlo, fascinacija mediteranskim krajolikom i njegovom

blagom klimom, koji toplo sunce uranja u blještavilo svjetlosti.

U februaru 1888.godine Van Gogh odlazi u Arles odakle piše: "Na jug sam otišao iz hiljadu razloga: prije svega da bih vidio svijetlost drugčiju nego na sjeveru, gde su boje prizme ugušene maglama, i da bih se približio načinu

mišljenja i osećanja Japanaca." Za pet franaka po danu Van Gogh se smjestio u jedan restoran: krajolik oko Arlesa; drveće; brežuljci; ribarske kućice postaju

Van Goghov jedini motiv. Dugim šetnjama Vincent želi povratiti i svoje narušeno zdravlje, no alkoholom, pretjeranim pušenjem i nestalnom prehranom stalno je rasipao svoje snage i negativno djelovao na svoje tijelo.

Stalno ga je privlačio kanal južno od Arlesa. Van Gogh razvija novi oblik tonskog slikarstva ostavljajući na suveren način svog učitelja Delacrixa. Ovdje

se stapaju tonsko slikarstvo i anatomija boja. Kao i prije, kolorit slike nastaje na temelju varijacija jedne boje, iz tonova, samo ta boja na kojoj se sve temelji nije u skladu sa stvarnošću. Punoća žute i drečava crvena izgubile su svoju

zadaću da prikažću neku pojavu. Potiskuje se svjetlo i sjena, refleksi i prelamanje boje, njegovo slikarstvo ishodište je u opažanju, a ne u predodžbi.

Boja se više ne može objektivno provjeriti, nego samo subjektivno doživjeti. Vincent je potražio jeftiniju sobu u nekoj kavani gdje je imao i atelje. Njegovi izleti po Arlesu biti će završeni putovanjem na obalu sredozemlja.Van Gogh je u

Arlesu živio kao šutljiv, zatvoren umjetnik bez posla, stalno sa financijskim poteškoćama, sa imenom koje je gotovo nemoguće izgovoriti-zbog toga se samo

potpisuje imenom. To je tako potrajalo oko pola godine dok nije stekao neka poznanstva, dok nije našao ljude koje je cijenio i koje je mogao portretirati. Portret za Van Gogha znači umjetnikovo sučeljavanje sa čovjekom. Umjetnost

portretiranja izražava ovako:”Omogućuje mi da izrazim ono što je u meni najdublje i najbolje”. Boje pritom postaju sve više nositelj opisa karaktera.

Osobe koje Van Gogh portretira u to vrijeme, a nema ih puno, čine se kao da su ugurane u neki korzet koji im slikar nameće da bi dokazao svoj slikarski

stil.

Njegov prvi model nakon odreñenog vremena bio je je Afrikanac koji je provodio godišnji odmor u Arlesu(“Zuav Millet”). Tokom ljeta van Gogh se bavi problemom slikanja po noći, čini se da je noćna šetnja uz more bila njegov

ključni doživljaj. Potom da bi se navikao na rad pod umjetnim svjetlom naslikao je 1888.godine “Kavanu na Olace Lamartine”.

Vincent objašnjava svoju sliku:”Pokušao sam crvenom i zelenom bojom strašne ljudske strasti”, ili ovako:”Pokušao sma izraziti misao da je kavana

mjesto gdje se čovjek opušta, gdje može poluditi i počiniti zločin”. Noćni ugoñaj na toj slici dolazi do izražaja preko asocijacija o usamljenosti, patnji i očaju

nego kroz ono šta je prikazano. Ovdje samo žućkaste areole oko lampi podsjećaju da je slika nastala noću. Slikanje noću pod umjetnim svjetlom svojstveno je otkriće Van Gogha. Sa slikom “Kavana na Place Lamartine, noću” , 1Van Gogh se usudio načiniti korak prema otvorenom, slobodnom

1 “Kafana noću, gledana izvana. Na terasi sjede male figure koje piju. Ogromna žuta svjetiljka osvjetljava terasu,

prednju stranu kuće, plpčnik, a svjetlo baca i na ulicu koja poprima nježne roza-ljubičaste tonove…To je slika noći

bez crne boje, samo sa lijepom plavom bojom i sa ljubičastom i zelenom, u takvom okruženju osvijetljeno mjesto se

pretvara u žuto poput sumpora i zelenkasto-žuto poput limuna.” VINCENT VAN GOGH

“Na svojoj slici noćne kafane pokušao

sam izraziti da je kafana mjesto u

kojem čovjek propada, poludi i počini

zločin. Uz pomoć suprotnosti njene

ružičaste boje te crvene boje poput krvi

i tamno crvene boje, nježne, rokoko

zelene iVeronesoeve zelene boje u

odnosu na žuto-zelene i plavozelene

tonove-sve to u paklenoj, užarenoj

atmosferi s blijedom žutom bojom

sumpora-htio sam prikazati mračne

moći kafane.” VINCENT VAN GOGH

prostoru. Slikati na otvorenom bilo je postignuće 19. stoljeća. Pod zvjezdanim nebom terasa djeluje svijetlo, crvenkasto žuto je u komplamentarnom kontrastu prema tamno plavoj boji noći. Zvijezde na nebu, osvijetljena mjesta

te kontresat komplementarnosti, omogućuju da prikaz ove noćne scene bude

sam po sebi razumljiv.

Iako nije naslikana noću van Goghova “Žuta kuća” naslikana je istim bojama.

Neposredno nakon što ju je unajmio, dao ju je obojiti žutom bojom, bojom koja je njemu bila najvažnija i koja ima simboličko značenje. Useljenje u ovu kuću pružilo mu je sigurnost ali i mogućnos da ovdje konačno osnuje zajednicu

umjetnika za kojom je toliko čeznuo. “Žuta kuća” bila mu je induvidualni simbol. Simboliznom se nazivalo stanje duha prije početka novog stoljeća, a s

njim sve više povezuju Van Gogha posebno u vezi sa njegovim sukobom sa Gauguinom kako na umjetničkom, tako i na ljudskom planu: ”Cilj slikarstva i književnosti jeste odraziti osjećanja prema stvarima sa sredstvima koja su

slikarstvu i književnosti svojstvena” . Ono što je trebalo izraziti nije bila kopija

nego karakter. Slika van Gogha “Dvanaest suncokreta u vazi” iz augusta

1888.godine upravo traži tu bit prikazanog. Suncokreti su prikazani realistično, no debeli namazi boje, snaga svjetla koja dolazi iz nutrine ispod

svijetlo plave pozadine , daju slici značenje koje nadilazi prikaz cvijeća.

Postavlja se pitanje je li Van Gogh bio ekspresionist, način na koji se odnosi prema prostoru nalaže nam da potvrdno odgovorimo na ovo pitanje. Slike

ekspresionista nisu uopće apstraktne. Svima kao temelj služi konkretna stvarnost, preko koje se navlači boja kao izražajno sredstvo slikara. U tome se ogleda ,zapravo, Van Goghova ekspresivnost. On nam pokazuje odsječak

stvarnosti, ali istodobno i svoju interpretaciju uz pomoć boje i kompozicije.

Iz okruženja ravnodušnosti koje Van Gogh, kao i uvijek u njegovom životu, i u Arlesu iscrpljuje, proizilazili su sve rjeñe pozitivni impulsi. U provinciji nije bilo

prilike za sučeljavanje sa kolegama umjetnicima, što mu je u Parizu održavalo raspoloženje. U skladu sa tim izazovi za njegovo djelo sve su manje dolazili iz

vana, a njemu su stimulansi koji dolaze iz stvarnosti bili toliko važni. Van Gogh

se sve više vezivao za jednu jedinu utopiju koju mu je umjetnost ostavila: za stari ideal slobode, samodovoljne zajednice umjetnika. Ta zajednica je već duže vrijeme bila konkretizirana u Gauguinu. Osnovati s njim “Atelier du Midi”, biti

preteča institucije u kojoj bi sudjelovali i Bernard, Seurat i Signac- to postaje jednom jedinom temom njegovih pisama iz Arlesa. Sve slike koje je Van Gogh

naslikao poslije ljeta bile su prožete iščekivanjem tog ostvarenja. U isto vrijeme kad i Van Gogh, i Gauguin je napustio Pariz. Nije se povukao na jug, nego u Bretanju, gdje je krajolik oporiji, ali, prema njegovom mišljenju, i više izvoran.

Tamo u selu Port-Aven, iako opterećen stalnim dugovima, kadkad su ga posjećivali prijatelji, živio je manje ili više bezbrižno. Smatrao je da je

neprepoznati genije, no slično kao i Van Gogh, želio je oko sebe okupiti umjetnike. Pomišljao je na Bernarda, Anquetina, no nikad nije u taj krug uključivao Van Gogha. Kao daleki cilj pred očima mu je bila francuska kolonija

Martinique, htio je potražiti sreću u dalekim tropima. No za to nije imao novca.

Theo van Gogh je bio Gauguinov galerist. Zadužujući se sve više, Gauguin je postao financijski ovisan o Theu kao i njegov brat u dalekom Arlesu. Vincent je

htio za sebe iskoristiti težak položaj u kojem se našao Gauguin, pa je nagovarao brata da Gaugina pokrene na put u Arles. Vincent je već zamišljao

da je Gaugin kod njega. No on je oklijevao da se preseli tom čudaku, koji mu ni kao umjetnik nije bio blizak. Osim toga nije imao povjerenja u Thea: ”Koliko god da me Theo voli, neće me samo na lijepe oči hraniti u ateljeu Midi. On je

kao hladni Nizozemac proučio situaciju i nada se da će se stvar razvijati i da će biti ekskluzivna”, piše Gaugin sluteći da se iza Theovih namjera krije neki

poslovni potez.

Gauginov ressentiment još više uzbuñuje Van Gogha. Misli da njegov skromni dom u Arlesu nije dovoljno atraktivan za Gaugina. Počeo je kupovati namještaj, za Gaugina samo najbolje i najudobnije, a on se zadovoljavao skromnim

krevetom i najmanjom sobom. Sve što je Van Gogh slikao, bilo je u znaku Gauginovog predstojećeg dolaska. Nastala je serija slika sa suncokretima,

slikarstvo u žutom bilo je zamišljeno kao dekoracija za “Žutu kuću”. Dekorativnost Van Goghovih slika može se objasniti banalnom činjenicom da

su one i trebale biti dekoracije.

Konačno imao je dobro mišljenje o Gauguinom stvaralaštvu:”Sve što on čini, ima u sebi nešto nježno, dirljivo, začuñujuće. No ljudi ga još ne razumiju, a on pati što ništa ne prodaje - kao i drugi veliki pjesnici”, pisao je Van Gogh.

Gaugin je stalno odgañao putovanje na koje su ga nagovarali, ispričavao se u pismima i iznalazio financijske razloge da bi opravdao svoje oklijevanje. Nakon

što je Theo platio sve njegove dugove, dolazi u Arles.

Van Gogh je osjećao da se njegove želje ostvaruju. Postao je Gauguinov učenik koji je htio pokazati da je nešto naučio. Zajedno su prorañivali mnoge motive, uporeñivali rezultate, svañali se oko umjetničkih koncepcija. Van Gogh

je za Gauguina, racionalistu i nadmoćnog taktičara, bio previše impulzivan, previše nestrpljiv i previše se prepuštao samovolji mašte:”On je romantičar, a ja

sam više sklon primitivnom. Voli debele nanose boje, a ja mrzim nesreñenu izvedbu”, kritizirao je Gauguin. Činilo se da se neko vrijeme Van Gogh povinovao dokazanoj Gauguinovoj nadmoćnosti, marljivo je konturama

obrubljivao površine, nije slikao prema prirodi, nego se prepustio apstrakciji

”slikanja iz glave”. Gauguinov put sasvim sigurno nije bio njegov.

Zajednički rad nije se dugo dobro odvijao. Gauguin se osjećao žrtvom

intrige braće, protestirao je smatrajući da se želi degradirati njegov značaj u umjetnosti. Van Gogh je bio razočaran što njegova iskrena volja da se podčini i

njegova spremnost da uči nisu bile priznate. Ako se u početku radilo samo o razlikama glede umjetnosti, nije trebalo dugo čekati da posljedice toga počnu djelovati na ponos i na samorazumijevanje obojice.”Vincent i ja ne možemo

mirno živjeti jer su naši karakteri nepomirljivi”, žalio se Gauguin Theu i

ustrajavao ”Nužno je da otputujem”.

Svi Vincentovi snovi su se srušili, osjećao je kako nestaje utopija o zajednici

umjetnika koju je htio iskušati sa Gauguinom. Kao vizije usamljenosti naslikao je svoju i Gauguinovu stolicu.1 Obje su prazne, metafora za

umjetnike koji više nisu tamo gdje su nekoć mogli razgovarati. Svoju stolicu

van Gogh je naslikao žutom i ljubičastom bojom, boje su to koje su onda na slici “Žuta kuća” izražavale svjetlost i nadu. Na slici sa Gauguinom stolicom je

creveno-zeleni komplementarni kontrast, crveno-zeleni kao prikaz noćne kafane, on svedoči o tami i izgubljenim nadanjima. Čini se da poruka glasi da

je Gauguin za van Gogha prizvao noć.

1 Van Goghova drvena stolica, na njoj lula i duhan kao atributi izvornog, Gauguinov raskošni naslonjač sa

svijećom i knjigom, ukazuju na obrazovanje i ambicije.

“Odkad sam htio napustiti Arles, bio je tako čudnovat, tako da sam jedva mogao disati. ‘Želite otići’, rekao mi je, a kad sam odgovorio ’Da’, otkinuo je sa novina komadić na kojem je pisalo: ’Ubica je pobjegao’ ”, tako će se Gauguin

toga prisjetiti u jednom pismu: Gauguin kao ubica, ubica nada i pouzdanja. Činilo se da Van Gogh sve više zapada u ludilo. Van Goghova bolest zadržala je

Gauguina u Arlesu. Ipak 23. decembra stanje je eskadriralo. Gauguin je otišao u večernju šetnju, Van Gogh ga je pratio, sumnjičavo kao i uvijek. Gauguin koji je čuo kako mu se poznati koraci sve više približavaju, okreće se i gleda u

smeteno lice Van Gogha. Navodno je u rukama držao rastvorenu britvu. Gauguin se obraća Vincentu, ali se on okreće i vraća kući. Gauguin je zbog

nemira koji je osjetio prespavao u hotelu. Kad se sljedećeg jutra vratio u “Žutu kuću”, cijeli je Arles bio na nogama. Van Gogh je odrezao uho mučen halucinacijama i strašnim bolovima, upravo onom britvom koju je Gaugin vidio

u rukama. Nakon što je Van Gogh zaustavio krvarenje, zamotao je uho u maramicu i otrčao u bordel da ga stavi u ruku jedne prostitutke. Kao da se

ništa nije dogodilo vratio se kući i otišao spavati. Tako ga je našla i policija.

Odvezli su ga u bolnicu u gradu.

U meñuvremenu je Gauguin potajno otputovao. Kao da se trudio umiriti svoju

lošu savjest, kasnije je u svojoj autobiografiji izvjestio da mu je Van Gogh prijetio nožem. Način na koji se Gaugin povukao iz svega, a da nije još jednom

posjetio Van Gogha, ne ostavlja baš dobar dojam.

Van Gogh je ostao u bolnici 14 dana. Vrativši se u atelje, slika stvarno, zatečeno stanje katastrofe:”Autoportret sa povezanim uhom”.1 Desna strana

glave je posve povezana širokim zavojem koji tužni, gotovo ukočeni pogled

slikara čini još ozbiljnijim.

Van Gogh se zavukao pod debeli, grubi ogrtač tražeći zaštitu od neprijateljskog okruženja. Vesele boje japanskog drvoreza uokviruju njegovu lijevu stranu

glave, što je izraziti kontrast prema bijelom zavoju na ozljedi.

Doživljaj sa Gauguinom bilo je granično iskustvo. Van Gogh nije više onaj stari. Usamljenost koju je prijašnjih godina mogao prihvatiti kao cijenu za

svaranje zajednice umjetnika, neće ga više napustiti u budućnosti. ”Više se ne

1 “I u životu i u slikarstvu posve se dobro snalazim i bez dragog Boga: ali ja kao čovjek koji pati ne mogu izaći na kraj

bez nečeg što je veće od mene, što je cijeli moj život – a to je stvaralačka snaga…” VINCENT VAN GOGH

usuñujem nagovoriti druge slikare da doñu ovamo nakon onog što se dogodilo;oni ne bi riskirali da izgube razum kao i ja”, pisao je razigrano

1889.godine svom bratu Theu.

Četiri sedmice nakon što je otpušten iz bolnice, Van Gogh opet mora u kliniku. Postaju očiti znakovi paranoje.1 Za njega su se u bolnici brinuli

svećenik i doktor kao za pacijenta i zatvorenika sve do početka maja. Dodatne

nevolje prireñuje mu i Theovo vjenčanje u Parizu. Sad se Vincent boji za

jedninu osobu koja mu je u svako doba bila partner za razgovor.

Van Gogh se vrlo brzo pomirio sa stanjem u kojem se našao. Dobrovoljno je

otišao u ludnicu, iako se njegov brat protivio tome. “Pokušao sam da se naviknem na zamisao da počnem iz početka, ali sada je to nemoguće. Bojim se da ću izgubiti sposobnost za rad koja se sada postupno vraća, ako puno toga

poduzmem i natovarim još i odgovornost za atelje. Stoga želim provizorno biti interniran, kako zbog svoj osobnog mira, tako i zbog mira drugih. ”8.maja

1889.godine Vincent van Gogh odlazi u Saint-Rémy.

1 Paranoja je psihoza za koju su karakteristične bolesne ideje veličine i proganjanja, dok je inteligencija

osobe očuvana. Zato se ova bolest ponekad naziva „razumno ludilo”.

Slikarstvo kao život

Saint-Rémy i Auvers 1889.-1890.

“Patiti, a ne žaliti se, jedina je lekcija koju čovjek treba naučiti u životu”, piše Vincent van Gogh 1889.godine svom bratu Theu iako je baš on imao razloga

žaliti se na svoju sudbinu. Sa 36 godina dobrovoljno odlazi u azil i prihvatilište za duševne bolesnike Saint-Paul.de.Mausole kod Saint-Rémyja-du-Provence,

27 kilometara od Arlesa.

Rasplinule su se sve njegove nade i njegovi životni planovi. Nesretna bolest sve se više nametala, zahtjev grañana Arlesa da ga se trajno internira1 jako ga

je opterećivao-osjećao se da ga je društvo odbacilo, bojao se da će zbog Theovog

vjenčanja izgubiti brižnog i voljenog brata, a njegova želja da osnuje “atelje juga”, pokošena je zauvijek Gauguinim odlaskom. Ništa drugo mu nije

preostalo nego prihvatiti svoj položaj: ”Spreman sam preuzeti ulogu luñaka, iako uopće nemam snage za jednu takvu ulogu”. Azil u kojem je Van Gogh proveo gotovo godinu dana nalazi se na priličnoj osami, okružen pašnjacima,

vinogradima i maslinicima-motivi su to koji će se pojavljivati na njegovim slikama. Mračni hodnici i prozori sa rešetkama u monotonim sobama, u odjelu

za muškarce, zasigurno su deprimirajuće djelovali na njega.

Van Goghova dijagnoza glasila je: epileptične smetnje. Periodično su se javljali napadaji neodreñenog trajanja, kojima je prethodilo stanje pomračenja, a

1 Sumnjive strance, političke ili vojne begunce strane države, podanike neprijateljske države za vreme

rata, ili domaće politički sumnjive i neispravne ljude osuditi da žive pod policijskim ili vojnim nadzorom

u odreñenom mestu, u t.zv. koncentracionim logorima; zatvoriti, držati u zatočenju, ograničiti slobodu

kretanja; kao imenica; interniranje, internacija.

potom bi nastupila otupljenost; izmeñu toga se ponašao sasvim normalno.

Tokom napadaja bio je sklon nasilju i patio je od strašnih halucinacija.

Monotoni, ali pravilnima odreñeni način života u ustanovi, u velikoj je mjeri

pridonio tome da se ponovo uspostavi njegovo samopouzdanje. Sad je smio, u pratnji čuvara, slikati na otvorenom i u okolici. Napadaji nisu ostavili nikakvog traga na njegovom djelu, jer su razdoblja bolesti i umjetnička aktivnost uvijek

bili razdvojeni. Slikanje je za Van Gogha bila djelatnost koja ga je neposredno povezivala sa životom. Slike iz tog vremena često pobuñuju dojam previše

napetog intenziteta iako on ne potječe od bolesti.

Jedna od njegovih prvih slika iz Saint-Rémyja s kojom se nadovezuju na slike cvijeća iz Arlesa jesu “Perunike”. Cijela slika je ispunjena bogatstvom prirode. Ova cvijetna raskoš ukroćena je i primjerena ljudskom oku preko podjele

platna na različito oblikovana obojena područja, koja- kao i užarena priroda usred ljeta-blistaju iznutra i stvaraju uravnoteženu harmoniju. Takvo bogatstvo

boja i raznolikosta oblika ne djeluju kaotično. Vincent se iznad svega trudio da se približi prirodi što je više moguće. Kao idealno sredstvo za predstavljanje otkrio je boju i njen vlastiti život. Njegov stav prema svemu što prikazuje u

svom slikarstvu je stav čovjeka koji voli, te koji stvarnost prihvata onakvom kakva ona jeste. Svojom umjetnošću htio se obratiti ljudima koji žive u

sadašnjosti i opažaju elemente stvari života: prirodu, predmete, ljude, bol,

radost, trajanje, prolaznost…

Ovdje nastaje novi pogled na svijet koji svijet ne doživljava kao dolinu suza, ali i

ne poriče više načelo života u korist ovozemaljskog života.

Iznenañenje je da slikar u jesen 1889.godine prvi put tokom rada izvan azila doživio napadaj koji je teži od napadaja u Arlesu. Nakon sklonosti samoubistvu

i strašnih halucinacija koje polagano popuštaju, uslijedila je duboka depresija. Počeo je plašiti druge bolesnike i ostajao u svojoj sobi; šest sedmica nije napustio zgradu. Konačno je opet počeo slikati, doduše u zgradi. Svojoj sestri

Willemien piše:”Čak i na otvorenom, nakon napadaja imam osjećaj strašne

usamljenosti, tako da se ne usuñujem izaći”

To se može primijetiti i pri njegovom izboru boja. Snaga svjetla s njegove palete

sve više i više ustupa mjesto prigušenim tonovima i mračnijoj harmoniji bez velikih kontrasta. To ne znači i povratak na ono slikarstvo iz nizozemske faze,

sačuvana je kromatična raznolikost iz Pariza i Arlesa, a njoj je pridodan cijeli

niz rijetkih tonova koji se razlažu i odražavaju duševno stanje umjetnika.

U Saint-Rémyju je Van Gogh izuzetno osjetljiv na kretanje. Na slikama koje su nastale ovdje i kasnije u Auversu, mogu se razlikovati dva temeljna linearna oblika koja su ovdje potencirana do krajnjih konzekvenci: s jedne strane linija

u obliku valova koje se isprepliću, s druge strane složena struktura oštrih, kratkih, isprekidanih linija poput crtica. Oba elementa su napetošću prožeti

dinamični oblici, bitni sastavni dijelovi stila od duboke uznemirenosti do napetosti. Oba linearna oblika ujedinjena su na slici “Zvjezdana noć”.

To je jedno od njegovih najznačajnijih djela, a ujedno jedno od najčudnijih koje

je ikad naslikao. Tako je i ovdje još jednom posegnuo za slike po noći iz rane faze (Arles i Pariz), ali u sasvim novom okruženju. To je jedno do rijetkih dijela u kojima odstupa od direktnog promatranja prirode, te boje i oblike pronalazi u

svojoj mašti da bi izrazio posebno raspoloženje. Na nebu se ocrtava vrlo dinamično svemirsko dogañanje. Dvije ogromne skupine zvijezda prožimaju

jedna drugu, jedanaest strašno uvećanih zvijezda sa svojim aureolama probijaja se kroz noć, nestvarni narandžasti Mjesec- možda Mliječi put-proteže se po horizontu, čini se da na tamnom plavom nebu vlada uznemirenost.

Neposrednost i snaga izražaja povećavaju se impulzivno potezima kista koji sve

prožimaju.

“A moj vlastiti posao, sad

dovodi mi život u

opasnost, a napola sam

stoga i razum izgubio”

VINCENT VAN GOGH

Tri mjeseca kasnije nastao je njegov posljednji autoportret. Na slici se prikazuje poprsje, te tri četvrtine, slikar se prikazuje pred ritmičnom pozadinom s plavo-zeleno-sivim spiralama koje se kovitlaju u vrtlogu. Odijelo povrh bijele košulje

bez ovratnika gotovo je iste boje. Izrazit kontrast predstavlja crvenkasta brada, iznimna živost napetih crta lica i tamne oči koje fiksiraju ”Pogled koji direktno

prodire” (Antonin Artaud).

Krajem sudbonosne godine 1889.čini se da popušta slikareva inspiracija. Navečer se često dosañivao u ustanovi iako je puno čitao. Budući da nije

mogao slikati na otvorenom, pravio je kopije svojih vlastitih slika. Mnoge su bile namijenjene majci ili sestri, kao što je “Spavaća soba u Arlesu” .1

Ova slika ne zrači mirom kako je to van Gogh htio. Meñu stvarima u sobi ne uspostavljaja se odnos, svaka je stvar sama za sebe. Uznemirenosti doprinose i

skraćenja svih predmeta, pod koji se spušta prema naprijed i gotovo urušava,

1 “Ovaj put to je jednostavno moja spavaća soba, ovdje djeluje samo boja; preko

pojednostavljenja, stvarima sam podario veći stil…” VINCENT VAN GOGH

poluotvoreni prozor, namještaj koji je ukoso poredan po prostoriji-sto za

umivanje i stolice uz krevet-kao i slike koje nakoso vise na zidu.

Zimi 1889.godine se smanjio broj slika sa temom krajolika, radi kod kuće i

uglavnom se ograničava na predloške vlastitih slika i slika drugih umjetnika kao što su Rembrandt, Delacroixa i Milleta. Na njega je najviše uticaja imao Millet. Začuñujuće djelovanje boje jedne kopije Milleta najbolje se može

proučiti na slici “Podne”.1

U januaru i februaru su se, osim roñenja nećaka koji je dobio njegovo ime, dogodile i druge uzbudljive stvari: prvi put se u jednom časopisu za umjetnost

pojavio opsežan članak o njemu. Takoñer je prodao i svoju sliku “Crveni vinograd” za 400 franaka. Bila je to jedna od rijetkih slika koje je Van Gogh

prodao, iako ne i jedina, kako se često tvrdi.

Dogañaji tokom posljednjih sedmica bili su za njega previše. Doživio je ponovljeni napadaj, koji je ovog puta potrajao duže nego ikad prije, skoro dva mjeseca. Tek nakom nekoliko sedmica Van Gogh je uspio pisati bratu. Čvrsto

je odlučio napustiti ustanovu za duševne bolesnike. Nakon kraćeg boravka kod brata u Parizu otputovao je u Auvers-sur-Oise kod Pariza. Tamo je doktor i

slikar dr. Gachet izrazio svoju spremnost da se nadalje brine o njemu. Smjestio se u gostionicu Ravoux nasuprot male vjećnice, odmah je počeo slikati i tražiti nove motive koje su mu nudili mjesto i njegova okolica. Samo je rad

omogućavao Van Goghu da zaboravi bolest. Slikarstvo mu nije samo terapija već i njegov život. Tokom boravka u Auversu slikao je kao opsjednut i stvorio više od osamdeset slika, meñu njima i remek-djelo kao što je “Crkva u Auversu”.2 Crkva sazdana od jasnih, posve definisanih oblika djeluje kao

kompaktna skulptura koja sa prirodom tvori organsku cjelinu. Kobaltno plavo

nebo spade u boje noći, prostor se čini mračnim, svjetlo je nestvarno. Već u Saint-Rémyju Van Gogh se često prepuštao razmišljanju o religiji i naslikao je

nekoliko biblijskih tema. Negova vlastita iskrenost zabranjivala mu je da biblijske figure stvara iz mašte; u to se nije upuštao pa je stoga kao predloške

uzeo slike starih majstora.

1 Na Van Gogha je uvijek snažan dojam ostavljala monumentalna jednostavnost seljaka koje je naslikao

Millet.

2 “Nastala je velika slika seoske crkve na kojoj se iz čistog kolorita pojavljuje ljubičasta zgrada ispod plošnog,

tamnopalavog neba…To je poput studija koje sam napravio u Nuenenu crtajući stari toranj i groblje, samo je boja

sada izraženija i bogatija” VINCENT VAN GOGH

“Pietà” i “Milosrdni Samaritanac” naslikani su prema predlošku Delacroixa. Delacroix je za Van Gogha, uz Milleta, bio poput sveca zaštitnika njegove

vlastite umjetnosti, a uz to i utemeljitelj učenja o bojama.

Više od slikanja slika sa religioznim motivima ili krajolikom, Van Gogha je

privlačilo portretiranje, moderni portret. Njegovi modeli uvijek su bili

jednostavni, obični ljudi iz njegove bliže okolice.

”Portret dr. Gacheta” predstavlja remek djelo Vincentove umjetnosti

portretiranja. Posebna ekscentrična osobnost doktora, koji je i sam slikao i prijeteljevao s brojnim impresionistima, duboko ga se dojmila. Važno je

spomenuti da je ovom slikom stvoren temelj za prijateljstvo izmeñu dva muškarca. Slika se tako svidjela Gachetu da je zamolio Van Gogha da naslika

još jednu verziju.

Vincentova sreća u slikarstvu nije dugo potrajala. Njegov brat Theo nije se dobro osjećao te on u julu putuje u Pariz. Theove poteškoće ugrožavale su i njegovu egzistenciju i naprezale njegove živce. Svoj posjet je na vrijeme

prekinuo i napisao Theu:”Nakon povratka ovamo i dalje sam tužan, a nesreće koje su se svalile na vas i mene pritišću…moji koraci su nesigurni. Bojim se da ću vam pasti na teret jer živim na vaš račun.” Povrh svega posvañao se i sa

Gachetom. Samo ga je još rad održavao u životu.

Mjesec dana prije njegove smrti nastala je slika ”Žitno polje sa gavranima” koja na vrlo intenzivan način odaje njegovo raspoloženje iz tih dana i kojom je htio

izraziti “tugu i krajnju usamljenost”. Ova slika se smatra jednom od njegovih

nasavršenijih slika, nekom vrstom testamenta.

I Vincentovo posljednje nedovršeno pismo Theu, napisano 27.jula 1890.godine,

zvuči kao rastanak: ”Rado bih ti pisao o puno toga, no osjećam kako je besmisleno…” Može se reći da bez njegovog brata o kome je cijeli život bio

ovisan ne bi bilo ni njegove umjetnosti.

Navečer 27.jula 1890.godine otišao je u polje i pucao pištoljem u prsa u momentu paničnog predosjećaja strave pred novim nastupom. Razbija svoju rastrojenu tjelesnu mašinu te konačno izmiče svim krizama. Imao je još snage

da se dovuče do gostionice gdje je dva dana kasnije preminuo na rukama svog

brata koji je požurio da stigne na mjesto dogañaja.

Tako je završio ovaj jedinstveni život umjetnika koji se ne može usporediti ni sa

jednim drugim.

ZAKLJUČAK

Van Gogh, usamljeni genije, ćutljivi osobenjak, jedan je od onih umjetnika

koji tokom života nisu dobili nikakvo zaslužno priznanje. Neshvaćen i odbačen od strane društva u kome je živio, Van Gogh je utočište pronalazio u umjetnosti, tačnije slikarstvu. Brzim potezima kista i slojevima boje upravo je

odražavao svoje unutrašnje stanje . Uprkos unutrašnjem kaosu, teškoj depresiji, stalnom sukobu sa okolinom , sopstvenom ličnošću i izgubljenim

idealima smatram da je Van Gogh uspio izvršiti uticaj na moderno slikarstvo prije svega jer je boju doživljavao kao dio sebe, kao živo i dinamično biće. Vincent je čovjek, kome najprije treba odati počast za hrabrost, hrabrost koja

ga je podstakla da žrtvuje cijeli svoj život za ideale-vizije izgubljenog raja. Iako mu je cijeli život stajao pod nogama, zgažen, njegova platna ne predstavljaju taj

pakao, ona su iluzije kojima se borio protiv sebe, protiv svijeta.

Njegovo slike ne predstavljaju samo puko preslikavanje prirode, on prirodu oblikuje prema svojim mjerilima, izazivajući bojama eksploziju na svojim

platnima. Van Goghov uticaj je velik u čitavom svjetskom slikarstvu. Iza sebe je

ostavio veliki opus (oko 850 slika, 900 crteža i akvarela).

Izvori:

http://www.znanje.org/i/i25/05iv06/05iv060121/biografija%20van%20gogha.

htm#Biografija

http://hr.wikipedia.org/wiki/Vincent_van_Gogh

http://www.vggallery.com/

Literatura:

-Ingo F. Walther “Van Gogh”

-Stefano Roffo “Van Gogh” Genua, Italija, 1993.godine

-Enciklopedija likovnih umjetnosti – Sv. II, Zagreb, 1964.godine

-Predavanja prof. MoMčila Stevanovića “Slikarstvo i vajarstvo XIX i prve

polovine XX veka” – Umjetnička Akademija u Beogradu, 1946.godine