PORODICA APIACEAE

MRKVA (Daucus carota L.ssp. sativus Hoffm.Syn:Dacus carota var.Sativa Hoffm).

Mrkva je dvogodišnja , dikotiledona, zeljasta vrsta, vodi poodrijetlo od divlje mrkve koja kao korov raste u Europi, Aziji i sjevernoj Africi. Nastala je križanjem divlje azijske (Daucus carota subsp. Carota) sa divljom mediteranskom (Daucus carota subsp. Maxima), a neke (žuta, narančasta, purpurno crvena) su nastale višekratnim mutacijama.

Za ishranu se koristi zadebljali korijen bogat mineralnim tvarima posebno kalijem (240 mg x 100g-1), vitaminima naročito beta karotenom i niacinom što mrkvi daje ljekovita svojstva, ali i ugljikohidratima i uravnoteženim tvarima značajnim za normalnu funkciju čovjeka, posebno značajnim u ishrani djece.

Zadebljali korijen, okruglog, valjkastog konusnog oblika bijele, crvene, ljubičaste, crne, žute i najčešće narančaste boje, dužine i do 25 cm, koristi se u ishrani svjež, kuhan (začin u juhama, varivima, salatama) ili prerađen (dehidriran, zamrznut,mariniran) ali je cjenjena sirovina u farmaceutskoj i kozmetičkoj industriji prirodnih preparata. Mrkva je i stočna hrana (korijen i list), posebno za plemenite rase (konje,ovce, koze, kuniće).

Slika 1. Morfološka i biološka svojstva mrkve

Mrkva raste i razvija se u zavisnosti od sorte, ekoloških i agrotehničkih uvjeta. Sjeme niče sporo u ranoj proljetnoj sjetvi za 21 do 25 dana, a u lipanjskoj sjetvi za 10-12 dana, što je posljedica čvrste sjemenjače i visokog sadržaja eteričnih ulja. Uski klicini listići pri nicanju su svjetlo-zelene boje. Oni ostaju na biljci najčešće do razvoja 4-5 pravih listova, ili tijekom čitave vegetacije. Prvi pravi listovi su sitni. Oni su perasto složeni sa duboko usječenim liskama, svjetlo tamno-zelene i ljubičasto zelene boje, sa ili bez dlačica, izbijaju iz skraćene stabljike glave korijena, čineći rozetu koja može biti ležeća, poluuspravna i uspravna. Razvijanjem listova odvija se i razvijanje korijena. U početku vegetacije brže rastu listovi (do pojave 3-4 lista), a zatim zadebljali korijen.

U proizvodnji mrkve najznačajnije je ostvariti optimalan prinos i kvalitet korijena. U početku vegetacije korijen je vretenast, a zatim se rastom pojedinih dijelova( epikotil, hipokotil i primarni korijen) zadebljava, dobijajući oblik tipičan za sortu.

Na zadebljalom korijenu razlikuje se glava koja nosi lisnu rozetu, vrat korijena srednji dio bez listova i korijenovih dlačica i pravi korijen obrastao korjrnovim

dlačicama. Na korijenu se razlikuje vanjsko plutasto tkivo, šupljikavo, lako propusno za vodu, zatim najkvalitetniji dio korjena kora floem, pa sloj aktivnih stanica kambija i i unutrašnji dio korjena srčika ksilem (drvenasti dio sa snopićima). Korijen je kvalitetniji ako ima manje srčike i ako je boja srčike i kore ujednačena i tipična za sortu. Razgranata cvjetna stabljika visine od 50-180 cm izrasta iz glave korjena, druge godine ,u određenim uvjetima čak i prve godine što je nepovoljno. Cvat je složen štit sa 40 – 130 jednostavnih štitova koji imaju po 10 do 60 dvospolnih cvjetova bjeličaste boje.

Mrkva je stranooplodna, entomofilna biljka sa postepenim cvjetanjem od periferije cvata ka centru, sa različitim vremenom cvjetanja i zrenja ploda i sjemena. Plod je šizokarp izduženo ovalnog oblika s dvije sjemenke i pri zrenju puca uzdužno. Sjeme je elipsastog oblika apsolutne mase 1-1.5 g a klijavost očuva za 2-3 godine.

Mrkva u zavisnosti od sorte tehnološku zrelost dostiže za 90 dana kod ranih, 105-130 srednje ranih i 160-180 dana kod kasnih. U drugoj godini proizvodnje(proljeće) do cvjetanja protekne 60 dana a ono traje 25- 30 dana. Sjeme je zrelo za oko 120 dana od sadnje korijena matične biljke( u drugoj godini proizvodnje). Stadij jarovizacije mrkva prolazi u tehnološkoj fazi zrelog korijena, u toku čuvanja ili ranog proljeća. Izuzetno u nekim uvjetima kada se zadebljali korijen brže razvija mrkva može, u povoljnim uvjetima cvjetati već u prvoj godini.

Uvjeti uspijevanja

Mrkva niče na temperaturi od 3-4oC. Optimalna temperatura za nicanje je oko 22 oC, za rast vegetativnih organa 18 oC, za razvoj zadebljalog korijena 20-22, te za generativne organe 25 oC. U fazi nicanja podnosi blage mrazeve, u fazi razvijene rozete i do -10 oC, a korijen u tlu može podnijeti kratkotrajni mraz do -3 oC. Zaustavlja rast na temperaturi od 3 i iznad 30 oC. Jarovizacija se odvija pri temperaturi od 0-10 oC, ali je optimalna na 5-8 oC. Dužina razdoblja je od 40-100 dana, a izuzetno manje od 40 dana.

Mrkva je biljka dugog dana i heliofilna. Pri nedovoljnoj osvjetljenosti mrkva formira sitan nekvalitetan korijen.

Potrebe mrkve za vodom u odnosu na drugo povrće nisu velike, ali veće oscilacije vlažnosti tla izrazito nepovoljno utječu kako na kvalitetu tako i na prinos korijena. Kritično razdoblje su nicanje, početak formiranja listova i početak rasta pravog, zadebljalog korijena (faze 3-5 listova). Optimalna vlažnost tla za mrkvu iznosi 60-70% PVK, ali tlo mora biti umjereno vlažno za vrijeme vegetacije. Nedostatak vlage zadržava rast i negativno se odražava na formiranje korijena. Prekomjerna vlažnost izaziva zastoj u porastu korijena, a pri kraju vegetacije izaziva deformacije korijena, pucanje kore i truljenje. Nagle promjene vlažnosti mogu izazvati nepravilnosti u rastu i utjecati na nutritivnu vrijednost korijena.

Mrkva pripada u u grupu povrća sa osrednjim zahtjevom za plodnošću tla, ali je osjetljiva na lošu strukturu tla u kojem zadebljali korijen ne može normalno razvijati. Najveći prinos korijena ostvaruju se na srednje lakim i lakim tlima. Teška tla nisu pogodna zbog moguće pokorice što sprječava nicanje, a korijen često postaje deformiran, račva se i puca. Optimalna su zemljišta blago kisele do neutralne reakcije( pH 6.5-7.0), a prinos se smanjuje pri pH 5.2.

UZGOJ (PROIZVODNJA) MRKVE

Mrkva se proizvodi direktnom sjetvom, vrlo rijetko iz rasada (kontejnerski rasad). Zbog toga je veoma značajan izbor sorti i korištenje sjemena visoke energije klijanja i klijavosti, kalibrirano uz primjenu nekih od mjera predsjetvene pripreme.

Izbor sorte po obliku, veličini, boji i dužini čuvanja zavisi od cilja proizvodnje: za zelenu tržnicu prodajom u vezicama sorte sa korjenjem iste ili različite boje; prodaja u rinfuzi; proizvodnja za čuvanje tzv. zimske sorte, za dječju hranu i kao kulinarski specijaliteti - sorte mini mrkve, okrugle, valjkaste ili konusnog oblika, kao i one za prodaju u pakiranjima (sjeckana ili cijela) i sorte za određeni tip prerade.

Za organsku proizvodnju bitna je otpornost na stres i štetočinje a od značaja su sorte intenzivnog porasta kao osnove za debljanje korijena i povećanje otpornosti mrkve. Veliki izbor sorti postoji u tipu sorte Pariške mrkve (okrugli tip korijena) zatim u tipu sorte Nantes (cilindričan oblik sa zaobljenim vrhom) u tipu sorte Šantene (konusan oblik) u tipu sorte Amsterdam (polucilindričan oblik, poludug korijen), zatim u tipu sorte Berlinska (dug cilindričan korijen, bez izrazite srčike, pogodan za zelenu tržnicu i preradu). Postoji sorta u tipu Flaker (dug konusan korijen sa izraženim vrhom, intenzivne boje, tipične industrijske sorte) kao i njihovi hibridi sa različitim oblikom i bojom korijena i upoterbom.

U trendu je proizvodnja mini (baby tip) mrkve okruglog, cilindričnog i konusnog oblika zastupljene u ishrani djece i kao kulinarski specijaliteti u svježem ili mariniranom stanju. Za zelenu tržnicu zastupljene su rane (80-90 dana vegetacije), srednjerane (110-120 dana ) srednjekasne (120-140 dana) te kasne (140-190 dana, namjenjene čuvanju) sorte.

Za preradu su bitne srednjekasne i kasne sorte sa većim sadržajem suhe tvari, intenzivno i ujednačeno obojene, bez ljubičaste ili zelene glave korijena. Danas se javljaju sorte sa žutom, pink ružičastom i purpurnocrvenom (sadrže antocijane) bojom korijena, namjenjene zelenoj tržnici. Pored stranih, namijenjenih organskoj proizvodnji, značajne su i autohtone sorte.

U povrćarskom plodoredu mrkva dolazi na drugo mjesto nakon rajčice, kupusa krumpira i na istu ili susjednu parcelu može doći tek nakon četiri (4) godine (opasnost od mrkvine muhe, nematoda i nagomilavanja korova).

Dobri predusjevi su okopavine koje ostavljaju tlo čisto od korova i dobre strukture. U kombiniranom plodoredu mrkva najbolje uspjeva poslije strnih žitarica (pšenica, ječam), koje omogućuju pravovremenu i dobru obradu. Pogodni i poželjni susjedi koji imaju značajnu ulogu u biološkoj zaštiti mrkve su luk i češnjak, poriluk, rotkvica i rotkva.

U intenzivnom povrćarskom plodoredu mrkva se sije poslije krumpira i graška i tada se uzgajaju sorte kraće vegetacije i u uvjetima navodnjavanja. Radi zaštite od korova ili kao zelena gnojidba u usjev mrkve se usijava bijela djetelina ili druge leguminoze. U biološkim sustavima uzgoja (njiva, zaštićeni prostor) sije se red do reda zatim naizmjenične trake ili gredice mrkve i crvenog luka i češnjaka kao preventiva i zaštita od mrkvine muhe odnosno zaštita luka od lukove muhe. Ove vrste bio–biljaka (biljke prijatelji) mogu biti i rubni redovi oko parcela ili gredica. Mrkva se ne uzgaja blizu vrsta iz iste porodice (peršin, celer, pastrnjak) zbog istih bolesti ,štetnika i korova.

U organskoj proizvodnji gnojidba se ostvaruje sustavom upravljanja plodnošću tla što uključuje niz agrotehničkih mjera i gnojidbu organskim i dozvoljenim mineralnim gnojivima i tako posredno biljka usvaja potrebna hraniva. Zato se pri ishrani mrkve mora voditi računa o zahtjevima vrste, dinamici rasta i razvoja,

vremenu gnojidbe i vrsti korištenog organskog gnojiva. Precizna izračunavanja u vezi s upravljanjem plodnošću tla u organskoj proizvodnji rade stručne službe. Za praktičnu primjenu moguće je jednostavnije izračunavanje potrebnih količina različitih vrsta organskih, mineralnih i dodataka.

Za kvalitetan prinos mrkva mora imati dovoljno hraniva tijekom vegetacije. Ona je tipično kaliofilna vrsta. Prinosom od 10 t/ha mrkva iz tla iznosi oko 20 kg N, 8,5kg P2O5, 35 kg K2O i 1,5 kg MgO. Visoka količina dušika posebno pri nepovoljnom odnosu N:K=2:1, povećava sadržaj štetnih nitrata i nitrita, iako na to utječe sorta i klimatski uvjeti. Za mrkvu koja je najčešća hrana za djecu veoma je bitan nizak sadržaj nitrata.

U početku vegetacije mrkva slabije usvaja hraniva, a intenzivno usvajanje započinje oko 60-tog dana vegetacije (najčešće krajem lipnja ili početkom srpnja) i traje do kraja kolovoza (formiranje vegetativne mase i zadebljalog korijena). Poslije toga usvajanje hraniva slabi. Rane sorte najviše akumuliraju hraniva od 60-120 dana, a kasne od 80-150 dana vegetacije.

Za obradu tla kvalitetna priprema je od posebnog značaja za brže nicanje. Osnovna obrada za proljetnu i jesenju sjetvu obavlja se na dubini od 30 cm, odnosno zavisi od tipa tla, ali se uvijek poštuju principi organske proizvodnje, odnosno ne prevrtati plasticu. Tako se ne narušava mikrobiološka aktivnost u tlu što je osnova održavanja plodnosti. Za kasnu (ljetnu) sjetvu obrada se izvodi pliće (do 20 cm), uz istovremenu predsjetvenu pripremu tla. Predsjetvena priprema otklanja nedostatke osnovne obrade i ima za cirlj stvoriti optimalan sjetveni sloj. Istovrenmeno višekratna predsjetvena priprema provocira rast korova i uništava ih. To je za mrkvu bitno jer je nicanje veoma sporo i neujednačeno.

Sjetva se u kontinentalnim uvjetima proizvodnje razlikuje: rana, kasnoproljetna i predzimska. Rana ili redovita proljetna sjetva počinje čim se tlo dobro prosuši, a to je oko tri tjedna prije pojave posljednjeg proljetnog mraza. Kada se mrkva proizvodi bez navodnjavanja, ranija sjetva daje bolje rezultate. U uvjetima navodnjavanja, pri većoj proizvodnji za potrebe prerade ili dužeg razdoblja prodaje primjenjuje se sukcesivna sjetva koja osigurava kontinuirano pristizanje, racionalno korištenje mehanizacije i linije za preradu. Tada je sjetva, svakih 7-10 dana od 20. ožujka do kraja travnja. Kasna sjetva (često se naziva i ljetna) obavlja se u svibnju do 15. Srpnja, kada mrkva može biti drugi usjev poslije vrsta kratke vegetacije, kao što su rane sorte graška, mladi krumpir, srebrni luk i ostalo.

Slika 2. Sjetva mrkve u gredice

Predzimska sjetva obavlja se krajem rujna i tijekom listopada sa ciljem da mrkva nikne u rano proljeće. U toplom klimatu moguća je sjetva mrkve od veljače do listopada što osigurava prinos tijekom cijele godine. Sjetva do polovine ožujka (u

našim klimatskim uvjetima) ne zahtjeva navodnjavanje iako je navodnjavanje uvijek poželjno, dok je za kasnije rokove sjetve, navodnjavanje neophodno.

Način sjetve je određen veličinom površine. Mrkva se sije na ravnoj površini i na gredici. Sjetva na ravnoj površini obavlja se u redove na razmaku 20-40 cm ili u trake sa 6 redova, sa razmakom traka od 50 cm i redova od 20 cm. Razmak između biljaka u redu je 3-5 cm. Za svježu potrošnju mrkve osigurava se sklop od 120-150 biljaka/m2, za potrebe prerade u uvjetima navodnjavanja od 60-100 biljaka/m2, kod baby mrkve oko 200 biljaka/m2. Uspješnost proizvodnje ovisi od preciznosti sjetve.

U bio-vrtu kao i u bio-vrtno njivskoj proizvodnji gdje se uzgaja veliki broj vrsta namijenjene svježoj potrošnji, mrkva se sije naizmjenično sa jednim do dva reda češnjaka, luka i poriluka. To osigurava zaštitu od mrkvine, odnosno lukove muhe.

Dubina sjetve je na lakšim tlima 2-3, a na težim 1,5-2 cm. Okvirne količine sjemena su od 1,5-6, a najčešće je to 2-2,5 kg/ha. Kod

industrijske mrkve i do 10 kg/ha. Neposredno nakon sjetve treba obaviti valjanje da bi se uspostavio kapilaritet,

što je od posebnog značaja u sušnijim uvjetima i kod kasnije sjetve. Njega usjeva - u fazi prvih listova veoma je dobro obaviti nastriranje

organskom tvari kao mjeru povećanja plodnosti tla i borbe protiv korova. Tada izostaje međuredna obrada-njega. Njega usjeva obuhvaća i međurednu kultivaciju, dok listovi ne zatvore redove i ona je uvijek lakša pri sjetvi mrkve u dvo ili četveroredne trake, a najbolja je pri sjetvi na gredice.

Navodnjavanje se prekida u vrijeme tehnološke zrelosti, neposredno pred vađenje, vodeći pri tome računa da u vrijeme berbe tlo ne bude suviše suho, jer se otežava vađenje i povećavaju gubitci. Rana mrkva na lakim tlima zahtjeva u razdoblju lipanj-srpanj 60 do 80 mm vode, a kasna 80-120 mm od polovice srpnja do sredine kolovoza. Orijentacijski se zaljeva svakih 10-15 dana sa 20-30 mm vode (sustavom mikrocjevnog navodnjavanja). Uzgojem u sustavu združenog usjeva i pri nastiranju tla organskom tvari dovoljno je 20 mm. Ako se nakon dužeg sušnog razdoblja primjeni obilno navodnjavanje dolazi do pucanja korijena. Uslijed visoke razine podzemne vode može doći do deformacije korijena. Račvanje korjena nastaje ako se neposredno pred sjetvu unosi kompost ili ako je tlo kamenito ili nestrukturno. Odlaganje berbe praćeno kišom utječe na ponovno formiranje lisne mase (retrovegetacija). Prisustvo divlje mrkve u neposrednoj blizini dovodi do križanja i formiranja korijena bijele boje.

BIOLOŠKA KONTROLA BOLESTI, ŠTETNIKA I KOROVA

Bolesti - od bolesti se najčešće javlja siva pjegavost, crna trulež i trulež korijena (tijekom čuvanja). Crna lisna pjegavost mrkve (Alternaria radicina) se suzbija sredstvima na bazi Bacillus subtillis, a Cercospora bakarnim preparatima (bakar-sulfat i bakar-hidroksid). Bijela trulež (Scelrocinia sp.) se suzbija biofungicidima na bazi Streptomyces Iydicus i bakrenim preparatima. Pepelnica mrkve (Eryziphae heraclei) se najčešće suzbija sredstvima na bazi Bacillus pumilus, B.subtilis Streptomyces Iyudicus, zatim se koristi ekstrakt Reynoutria Sachalinensis, Neem ulje, kalijev-bikarbonat, sumpor i ostalo.

Alternaria radicina (crna trulež korijena) - parazitira i na pastrnjaku i peršinu. Klica i korijen pocrne i istrunu. Simptomi na listu su isti kao kod ostalih Alternaria. Napadnute peteljke lišća omekšaju i pocrne. Na korijenu se opažaju crna udubljenja. Na zaraženim poljima mrkva se ne smije uzgajati više godina, a bolesne biljke valja spaliti. Zaštitu treba provoditi kada je zaraženo 1-2% lisne površine.

Slika 3. Crna trulež korijena (Izvor: www.agroklub.hr)

Štetnici - od štetnika se javlja mrkvina muha, mrkvina lisna uš i nematode.

Mrkvina muha (Psila rosae) se suzbija najčešće ekstraktom crvenog luka ili češnjaka, Azadiraktinom, Piretrinom. Obavezno se primjenjuju preventivne mjere uz poštivanje plodoreda. U slučaju pojave štetnika oboljele biljke treba ukloniti.

Psila rosae (mrkvina muha) - tijelo mrkvine muhe je crno, glava smeđa, a noge žutosmeđe duga 4-5 mm. Najvažniji štetnik mrkve u Hrvatskoj. Napada i drugo povrće, posebno kupusnjače. Pravi bušotine (hodnike) na tijelu mrkve. Oštećena mrkva poprima gorak okus te nije prikladna za konzumaciju. Listovi su pri tomu ljubičasti, požute i kasnije se osuše. Suzbija se među inim i agrotehničkim mjerama. Štete se smanjuju ako se pridržava plodoreda (sije se svake četvrte godine). Preporuča se tlo oko mrkve nabiti da bi se reducirao međuprostor za eventualno odlaganje jaja. Između redova može se sijati luk koji mirisom odbija muhe. Sve biljke koje pokazuju simptome napada treba izvaditi i uništiti. Na manjim površinama usjev se može prekriti mrežama. Mrkvu namijenjenu za dječju hranu ne smije se tretirati.

Cavariella aegopodii (mrkvina lisna uš) - zelena ili žutozelena uš, veličine 1,4-2,7 mm. Vrlo je raširena kod nas. Najviše napada mrkvu i ostale štitarke. Lišće bude deformirano i raščupano, a često mijenja boju (žutu ili crvenkastu). Zaražene biljke zaostaju u rastu, a mogu i uginuti. Razvoju uši pogoduje toplo i suho vrijeme, naročito krajem svibnja i početkom lipnja. Manje površine mogu se zaštititi mrežom. Lisne uši (Aphididae) se suzbijaju Azadiraktinom i uljem Neem biljke. Nematode se suzbijaju sredstvima na bazi Bacillus thuringiensis - Azadiraktinom.

Heterodera carote (mrkvina nematoda) - parazitira na korijenu mrkve. Napadnute biljke zaostaju u rastu i razvoju, a na lišću se vide crvenkasto-žute pjege.

Mrkva je pri tomu zakržljala, drvenasta je i deformirana, a postrani korjenčići daju bradati izgled korijenu.

Slika 4. Mrkvina muha (Izvor: www.agroklub.hr)

Slika 5. Pripravci, doze i namjena sredstava u organskoj proizvodnji

Zaštita od korova - neophodna uglavnom tijekom prvih faza razvoja do

formiranja rozete sa 3-4 lista. Korovi se najlakše suzbijaju nakon klijanja i nicanja ili u fazi male rozete, kako bi se osigurala početna prednost usjeva. Najvažnije mjere u suzbijanju korova su preventivne: plodored, udaljenost od drugih parcela biljaka iste porodice, izbalansirana gnojidba, primjene mjera za brzo nicanje mrkve, malčiranje (nastiranje tla) i ostalo. Mehaničko suzbijanje korova obavlja se ručno na malim površinama i mehanizirano primjenom pljevilice (češalj drljača), četkastog kultivatora, zatim plamenim i vodenim (vodena para) kultivatorom. Korovi se u mrkvi osim iznesenih metoda mogu uništavati i nekim od dozvoljenih preparata. Radi suzbijanja korova prije sjetve se unosi kukuruzni gluten, a posle nicanja se primjenjuje D-limonen ili ulje karanfilića, odnosno kombinacija ulja cimeta i karanfilića.

PROIZVODNJA U ZAŠTIĆENOM PROSTORU

Mrkva se u zaštićenom prostoru najčešće uzgaja u niskim i poluvisokim tunelima. Zbog duge vegetacije nije najrentabilnija za proizvodnju u plastenicima i staklenicima.

Najpogodnije su rane sorte Pariška ili sorte tipa Nantes. Sjetva može biti u jesen (rujan, listopad) i zimi (prosinac, siječanj i veljača). Tlo za uzgoj mrkve treba biti dobre strukture, zato se u tlo unosi treset ili pijesak i 1-2 kg izgorenog stajnjaka na m2, glistenjak ili kompost 1 kg.

Sije se u redove sa razmakom između redova 20 cm, a u redu poslije prorjeđivanja (u fazi prvog lista), ostavljaju se biljke na rastojanju 5-8 cm. Pro uzgoju u širim objektima sije se u trake sa razmakom između vrpci 50-60 cm.

Tlo se nakon sjetve zalije i na temperaturi oko 18 oC mrkva nikne za 15-20 dana. U fazi 3-4 lista treba je prihraniti s uvarkom koprive. Za rast mrkve pogodna je temperatura oko 18 oC, uz vlažnost tla oko 75% PVK (zaljeva se svakih 10-12 dana sa 10-12 l/m2 vode).

Međuredna obrada obavlja se 2-3 puta dok se rozeta listova ne razvije tako da zatvori redove. Mrkva dozrijeva za 70-80 dana i sa 1m2 dobije se 2-6 kg u zavisnosti od uzrasta u vrijeme kada se korijen vadi.

Dobre rezultate daje rana proizvodnja mrkve uz sjetvu pred zimu i pokrivanje agrotekstilom u veljači ili sjetva i pokrivanje agrotekstilom u veljači. Sjetva (1,5-2 kg/ha) se obavlja kao i u redovnoj proizvodnji. Pred sjetvu se izvodi gnojidba, a poslje pokrivanja po potrebi i zalijevanje. Agrotekstil se skida 10 dana prije vađenja mrkve. Mrkva pokrivena agrotekstilom daje veći prinos(do 20%) i vadi se 15-25 dana ranije.

Tehnološka zrelost mrkve nastupa kada najstariji listovi počnu fiziološki odumirati. Ako se tada mrkva ne izvadi moguća je retrovegetacija, (posebno ako je vrijeme kišovitio), a razvijaju se listovi i korjenčići na račun rezervne tvari korjena, što umanjuje kvalitet.

Kod mrkve može doći do suvišnog nakupljanja nitrata. Nitrati redukcijom daju nitrite koji imaju nepoželjne posljedice za zdravlje ljudi. Sadržaj nitrata povećava se kod rubnih ka centralnom djelu korjena, gdje su smješteni provodne žile. To je u izravnoj vezi sa organima koji usvajaju i otpuštaju vodu, transpiriraju. Zahvaljujući tome nitrati iz centralnog djela korijena transpiracijskim tijekom vrlo brzo dospijevaju u nadzemne dijelove biljaka. Za preporuku je berba korjena u večernjim satima.

Za vrijeme toplih dana vađenje mrkve se obavlja tijekom hladnijeg dijela dana, što umanjuje dehidraciju i korijen se brže hladi. Tijekom kišnih jeseni tlo treba pustiti da se djelomično prosuši prije berbe. Korijen iz hladnog, vlažnog tla je sklon pucanju, a sorte u tipu Nantes su podložnije pucanju korijena od ostalih.

Slika 6. i 7. Sorte Nantes i Chantenei

Mrkva namijenjena dužem čuvanju vadi se tijekom listopada, ali ako su vremenski uvjeti povoljni može se produžiti i u studeni. Kasna berba je rizična zbog mogućeg izmrzavanja ali i većih oštećenja od zemljišnih štetnika i glodavaca. Korijen mrkve se sakuplja u čistim sanducima-paletama ili korpama (dezinfekcija paleta se tijekom ljeta može obaviti njihovim izlaganjem suncu). Cijeli postupak pripreme mrkvr za čuvanje je identičan s ostalim korjenastim vrstama i obuhvaća sve dijelove od hlađenjaa potapanjem korjena u hladnu vodu, zatim pranja (vruća voda, vodikov peroksid ili natrijev hipoklorit) i na kraju se obavlja ispiranja korijena čistom vodom.

Čuvanje - optimalna temperatura za čuvanje korijena mrkve je 0oC. Mlada nedozrela mrkva u vezici (sa lišćem na sebi) može se čuvati 10-14 dana na temperaturi od 0oC ili 8 dana na 5oC. Tehnološki nedozreli korijen, mlada mrkva (bez lišća) se čuva 4-6 tjedana, a tehnološki zreli korijen 7-9 mjeseci. Svježe sjeckana mrkva se čuva 3-4 nedjelje.

Oštećenja od niskih temperatura se najčešće događaju na -1,4oC ili nižim, a manifestiraju se omekšavanjem tkiva u vidu prstenova koji pocrne tijekom 2-3 dana. Mrkva gubi vlagu lako i brzo, što se ogleda u uvenulosti korijena. Visoka relativna vlažnost 98-100% je neophodna da bi se sprječilo isušivanje korijena, gubitak čvrstoće i svježine. Da bi korijen mrkve ostao svjež tijekom distribucije i prodaje uspješno se primjenjuje modificirana atmosfera pakiranja (MAP). Obično se mrkva pakira u vrećice od 5 kg ili manje s određenim brojem i površinom otvora (radi reguliranja sadržaja CO2).

Faktor skladištenja (odnos zapremine prema masi) za mrkvu je 1.85 do 2.4 m3/t. U slučaju združenog čuvanja sa mrkvom može biti celer, peršin, cikla, kupus, brokula, karfiol, šparoga ,salata, blitva, poriluk, kukuruz šećerac i dr. Mrkva se može čuvati u trapovima (podzemnim ili nadzemnim) i u spremištima. Prilikom trapljenja između korijena mrkve se stavlja sloj čistog umjereno vlažnog pijeska koji sprječava širenje bolesti, isparavanje i pretjerano zagrijavanje korijena u trapu. Čuvanje mrkve u spremištima podrazumjeva podno čuvanje na gomili(u vidu prizme) ili se korijen razastire slojevito po policama(stelaže).

Za čuvanje u kućnim uvjetima mrkva se vadi od listopada do prosinca. Prije stavljanja na čuvanje uklanja se lisna masa na oko 1 cm iznad vrata korijena. Krupniji korijeni se čuvaju bolje od sitnijih. Na dno gajbica, kutija ili buradi stavlja se pijesak , zemlja ili papir kao izolacijski sloj. Najkrupniji korijeni se odlažu na dno u vidu pojedinačnih slojeva. Gajbe ili kutije sa mrkvom se stavljaju u prostoriju zaštićenu od izmrzavanja.( hangar,garaža,staja) ili najbolje u podrumu, treba osigurati zaštitu od miševa.

Od ubiranja do kraja čuvanja, u korijenu mrkve se događaju promjene u kemijskom sastavu: prije berbe sadržaj fruktoze i glukoze opada, a sadržaj saharoze raste, a poslije berbe je obrnuto; smanjuju se komponente mirisa i sadržaj vitamina C, ( poslije 6 mjeseci čuvanja smanjuje se za 50-70%); sadržaj nitrita koji je kod mrkve oko 1mg ne mjenja se bitno; sadržaj izokumarina( 70% se nalazi u kori-floemu) od kojeg potiče gorčina korijena i veći je kod ozljeđenih korijena.Gorčina se može izbjeći čuvanjem mrkve na temperaturi od 0oC i odvojeno od produkata koji oslobađaju etilen.

Najvažnije bolesti tijekom čuvanja mrkve su: Botrytis, Scelrotinia, Alternaria Rhizoctonia, Fusarium, Rhisopus i ostale. Njihova pojava može biti smanjenja uklanjanjem ozljeđenih korijena, primjenom adekvatnih higijensko-sanitarnih mjera i nižom temperaturom čuvanja.

8. i 9. Berba i skladištenje mrkve

CELER (Apium graveolens L.)

Celer je ukusno, aromatično i ljekovito povrće. Botanički je dvogodišnje sa tri

varijeteta: var. Rapaceum - korjenasti celer (stvara zadebljali korijen okruglog, ovalnog ili izduženog oblika), var. Foliosum - lisnati celer (sa veoma razvijenom lisnom rozetom i listovima te razgranatim korijenom) i var. Dulce - celer rebraš (sa razvijenim krupnim lisnim drškama i razgranatim korijenom). Samonikli celer i danas raste u Europi, Aziji i sjevernoj Africi. Za ishranu se koristi zadebljali korijen, list i zadebljale zelene i bijele lisne drške i to kao salate, variva, panirane, kao začin, ljekoviti pripravci i kao tradicionalni lijek.

Zadebljali korijen celera bogat je proteinima, mastima (energetska vrijednost je 78 kJ), vitaminima, a list i lisna drška bogati su vitaminom C i provitaminom A. Celer (i sjeme) sadrži eterično ulje, ugodnog mirisa i okusa koji podiže apetit. Sadržaj celuloze pogodan je za peristaltiku crijeva. Svi dijelovi celera bogati su kalijem (276-350 mg/100g), fosforom i magnezijem.

List celera je smješten na kratkim ili dužim lisnim drškama, sa liskama koje su po obodu nazubljene. Tamnozelene je boje, sjajan i čini rozetu, a kod celera rebraša lisne drške su jako razvijene duge, široke (3-4 cm), mesnate, svjetlozelene boje. Za ishranu se koristi nakon bjeljenja (obavlja se ogrtanjem u polju). Lisnati celer ne razvija zadebljali korijen kao ni rebraš. Celer korijenaš ima korijen „tipa mrkve“, plosnatog, okruglastog ili kruškolikog oblika, mase od 100 do preko 400 g, sa mnoštvom korjenčića, koji se razvijaju u obliku brade na dijelu pravog korijena. Jestivi dio čini bijela razvijena srčika. Kod kvalitetnog korijena srčika ne smije imati drvenastih vlakana (nastaju pri nedostatku vode i pri visokim temperaturama). Najčešće se uzgaja korijenasti celer jer, osim zadebljalog korijena prinos čine i listovi.

Uzgajaju se sorte u tipu: Magdenburški, Alabaster: Pravi orijaš, Delikates i ostale, a od sorti celera lišćara uzgajaju se sorte u tipu Obični i Kudravi. Kod rebraša se uzgajaju rane i srednje rane sorte.

Slika 10. i 11. Celer rebraš i celer liščar (Izvor:B.Lazić, Z.S.Ilić,M.Đuravka)

Sjeme celera klija na temperaturi 3-4 oC, ali je optimalna temperatura oko 20

oC, dobro podnosi i niske temperature od -5oC. Pri određenim uvjetima i celer kao i mrkva može cvjetati već prve godine. Optimalan rast celera odvija se pri umjerenoj i ravnomjernoj temperaturi(18-20oC), uz relativnu vlažnost zraka 70-80% i vlagu tla od 70% PVK.

Pri nedostatku vlage u tlu korijen puca i ogrubi te se zato uzgaja uz redovito zalijevanje. Celer zahtjeva tla bogata organskom tvari, duboka, humusna i strukturna, pH oko 6,5. Celer se slabo razvija na hladnim, zbijenim tlima kao i na lakšim, pjeskovitim.

UZGOJ (PROIZVODNJA) CELERA

U plodoredu celer uvijek dolazi na prvo mjesto, što znači da se direktno gnoji

stajnjakom. Celer je dobra pretkultura jer ostavlja strukturno tlo. Celer vrlo dobro reagira na gnojidbu stajnjakom uz mikrobiološka gnojiva.

Stajnjak u količini 3-5 kg/m2 unosi se pred obradu. Prinosom od 10 t celer iznosi 30 kg dušika, 18 kg fosfora, 40 kg kalija i 2 kg magnezija. Putem organskih gnojiva treba unjeti 120-140 kg N, 90-100 kg P2O5 i 120-160 kg/ha K2O. U fazi razvijene rozete obavlja se i folijarno prihranjivanje tekućim organskim gnojivom, bogatim mikroelementima.

Celer treba proizvesti iz rasada. Rasad se proizvodi u zaštićenom prostoru, sjetvom krajem veljače i početkom ožujka (rana proizvodnja) odnosno krajem ožujka do polovine travnja. Rasad se proizvodi sjetvom u redove sa razmakom od 5 cm u dobro pripremljenoj postelji ili u kontenjere, hranjive kocke sa ili bez pikiranja.

Njega rasada je uobičajena, ali je neophodno održavanje ravnomjerne vlažnosti tla, posebno do pojave prvog pravog lista. Sadnja se obavlja od polovice svibnja do polovice lipnja kada je tlo zagrijano.

Sadi se na dubinu u kojoj je rasad rastao, u suprotnom su moguće ozljede vegetativnog vrha mlade biljke i tada se ne razvije zadebljali korijen. Celer se sadi u fazi 5-8 listova i to u redove na razmak od 40 x 24-30 cm ili u peteroredne trake sa razmakom redova 25 cm i razmakom traka 50 cm. Celer rebraš se sadi na rastojanje u redu 30-40 cm, a liščar gušće (12-25 cm).

Celer se redovito zaljeva i tako sprječava razvoj drvenastih vlakana u zadebljalom korijenu (sa 25 do 30 mm vode svakih 10-12 dana) uz kultiviranje ako tlo nije malčirano.

Od bolesti kod celera se javlja pjegavost lista (Septoria apiicola) koja se suzbija dezinfekcijom sjemena i tretiranjem biljaka bakarnim krečem, bakrocidom i sličnim preparatima.

Krastavost korijena (Phoma apiicola) - parazitira na celeru, a rjeđe na peršinu. Napada korijen na mjestu gdje listovi i peteljka izlaze iz korijena uzrokujući trulež. Zaraženo tkivo poprimi zelenkastomodru boju, koja kasnije postaje crna. Peteljke listova na dijelu bliže korijenu trunu, te dolazi do venuća listova. Zaraženi dio rastom ne može pratiti zdravi dio korijena, pa na korijenu nastaju pukotine. Kroz ta mjesta ulaze mikroorganizmi koji uzrokuju trulež, zbog čega korijen istrune. Gljiva se prenosi sjemenom, iako neredovito tako da su važniji izvor infekcije zaraženi biljni ostatci. Uz zdravo ili tretirano sjeme, najvažnija mjera je plodored.

Virus mozaika celera (Celery mosaic vims) - osim celera ovaj virus parazitira na mnogim štitarkama (mrkva, peršin, pastrnjak). Kod celera može znatno utjecati na urod. Na mladim listovima nastaju žute pjege, koje kasnije stvaraju mozaik. Listovi nemaju normalan oblik, već postaju nitasti. Zaražene biljke zaostaju u rastu.

Pastrnjak je otporan prema običnom soju, ali ga napada soj kovrčavosti lista. Izvor zaraze su samonikle štitarke. Lisne uši prenose virus.

Uzgoj celera potrebno je organizirati na prostornoj udaljenosti od drugih dvogodišnjih biljaka koje su domaćini ovog virusa. Potrebno je uništavati korovske biljke iz porodice štitarki.

Celer u velikoj mjeri oštećuju štetnici u tlu (grčice, žićnjaci, sovice i stonoge roda Julus, koje osim celera oštećuju i mrkvu). Nadzemne dijelove celera oštećuju gusjenice leptira lastin rep (Papilio machaon) koje su štetne i na brojnim drugim štitarkama, zatim mrtvačka glava i kimov moljac, koji zapreda cvat raznih vrsta štitarki

pa tako i celera i anisa. Izjeda drške cvjetova i sjeme. Neke vrste stjenica (Lygus i Calocoris) sišu lišće te uzrokuju kržljanje srčanog lišća koje kasnije vene. Osim mrkvine muhe (Psila rosae), koja oštećuje korijen celera, celer može napasti i lažna mrkvina rnuha. Ličinke ove vrste često napadaju peteljke celera i peršina, te tako ne nastaju veće štete na korijenu. Ličinke buše plitke spiralne hodnike.

Slika 12. Žićnjak (Izvor: wwww.agroklub.hr)

Također nekoliko vrsta minirajućih muha napada celer: graškova minirajuća rnuha (stvara zmijolike mine s gornje strane lista, a pred kukuljenje prelazi na donju stranu lista) i Lynomyza strigata (stvara zmijolike mine, koje se na žilama lista granaju u uske hodnike). Na celeru je česta celerova minirajuća muha. Ličinke ove muhe miniraju lišće, a ako ih je više ulaze i u peteljke. Mine se nalaze s gornje strane lista i okruglastog su oblika. Na pojedinačnim biljkama kao i u manjim vrtovima, ličinke se mogu uništavati mehaničkim putem, dok je na većim površinama potrebna kemijska zaštita odgovarajućim organskim pripravcima ili sredstvima koja su dozvoljena za organski uzgoj.

Njega celera rebraša tijekom vegetacije i zaštita od bolesti, štetnika i korova jednaka je kao i za korjenaš.

U proizvodnji celera rebraša primjenjuje se bijeljenje lisnih drški. Najčešće se to obavlja pri kultiviranju postepenim ogrtanjem do zelenih listova i 15 dana prije berbe. Najbolje je lisne drške omotavati slamom od tla do listova. Danas se često uzgajaju sorte sa svjetlozelenom bojom lisnih drški, bogate beta-karotenom gdje se ne primjenjuje bjeljenje.

Biološka kontrola bolesti, štetnika i korova ista je kao i kod mrkve. Celer rebraš se bere odsijecanjem listova (uz tlo) i to od polovice rujna do

kasne jeseni a ostvaruje se prinos od 15-20 t/ha. Kod celera korjenaša prvo se kose (odsijecaju) listovi ostavljajući kraće peteljke, a zatim se vadi korijen ili se vadi cijela biljka. Vađenje je u jesen do početka listopada do jačih mrazeva. Prinos korijena je 25-40 t/ha uz oko 10 t/ha listova. Berba listova kod lisnatog celera obavlja se 2-3 puta u vegetaciji (košnja ili odsijecanje), a poslije svake kosidbe usjev se prihrani tekućim organskim gnojivom i dobro zalije. Na kraju vegetacije najčešće se vade cijele biljke. Prinos lista zavisi od broja ubiranja i kreće se oko 20 t/ha.

Vađenje celera korjenaša zavisi od vremena sadnje. Za zimsku potrošnju cijela biljka celera vadi se prije pojave jakih mrazeva, sadi gusto u podrum, sloj pijeska ili tla.

Slika 13. i 14. Polje celera korjenaša - celer korjenaš (Izvor:B.Lazić, Z.S.Ilić,M.Đuravka)

Celer postepeno raste razvijajući mlade ukusne listove značajne kao

vitaminski začin tijekom zime. Celer korjenaš ima sklonosti ka pojavi poremećaja zvana „crno srce“ i tu su uključeni neki čimbenici od kojih su najvažniji, izloženost vodnom stresu i nedostatak kalcija.

Pravovremena berba utječe na smanjenje nastanka truljenja korijena tijekom čuvanja. Nastanak truljenja tijekom čuvanja može biti uzrokovan i neodgovarajućim uvjetima sredine čuvanja. Brzo hlađenje i osiguravanje optimalne temperature i vlažnosti utječe i na smanjenje ovih poremećaja.

Odsječene lisne drške celera rebraša, gotovo da se mogu poistovjetiti sa „svježe sjeckanim“ s obzirom na njihovu osjetljivost bakterijskim bolestima. Manje prisustvo bolesti postiže se upotrebom oštrih noževa koji smanjuju povrijede na mjestima presjeka lisnih drški tijekom njihovog pakiranja kao i primjenom dobrih sanitarnih mjera.

Optimalna temperatura za čuvanje celera rebraša i celera korjenaša je 0 oC, a relativna vlažnost zraka 98-100%. Na sobnoj temperaturi (20oC) celer korjenaš može se čuvati tijekom 8 dana.

PERŠIN (Petroselinum hortense L.)

Peršin je dvogodišnja vrsta koja se uzgaja zbog zadebljalog, vretenastog ili

konusnog oblika korijena, bjeličastožute boje (var. tuberosum) i listova (var. foliosum) koji razvijaju lisnu rozetu sa 15-180 složenih listova, neparno perastih, zelene boje, glatke do jako naborane površine i žiličastog korjena.

Cijela biljka od sjemena do štitaste cvati ima ugodan, specifičan miris i okus. Po morfološkim i biološkim svojstvima sličan je mrkvi.

Zadebljali korijen ima visoki sadržaj bjelančevina i saharoze što korijenu peršina daje veću energetsku vrijednost (245,6 kJ), bogat PP vitaminom, a listovi se ističu visokim sadržajem vitamina C (do 370 mg) zatim provitamina A i klorofilom. Korjen i listovi bogati su mineralnim tvarima, posebno željezom, kalcijem i fosforom. Svi biljni organi sadrže karakteristično mirisno eterično ulje.

Peršin se uglavnom koristi kao dodatak jelima i jedan je od najzastupljenijih začina, ali i sirovina za prehrambenu i kozmetičku industriju. Svjež sok i korijen povećava elastičnost krvnih žila, smaljuje krvni tlak, poboljšava probavu, rad štitnjače i odličan je diuretik. Zajedno sa sokom mrkve koristan je protiv konjuktivitisa, a u kozmetici se koristi za odstranjivanje pjega.

Uvjeti uspijevanja

Peršin je otporniji na niske temperature od mrkve i može podnijeti -10 oC, a u fazi razvijenog korijena i do -20 oC. U izuzetnim slučajevima korijen na tlu može preživjeti i ako ostane neizvađen. Sjeme peršina je sitno i sporo niče već na temperaturi od 2 oC, ali optimum je 20 oC što je veoma povoljna temperatura za cjelokupni rast i razvoj.

Peršin je biljka dugog dana sa povećanim zahtjrvom za svjetlošću. Pri nedostatku svjetlosti listovi etioliraju i smanjuje se sadržaj eteričnig ulja.

Otporniji je na nedostatak vode od mrkve, a najviše vode zahtjeva u razdoblju lisne rozete. Najčešće se zalijeva 3-5 puta u zavisnosti od uvjeta i kada se proizvodi lisnati peršin koji se i višekratno ubire/kosi. Najbolje uspjeva na srednje lakim i lakim, strukturnim tlima optimalne vrijednosti pH 6-8.

UZGOJ (PROIZVODNJA) PERŠINA

U plodoredu peršin dolazi na drugo mjesto nakon vrsta koje su obilno gnojene. Lisnati peršin se uzgaja kao prva kultura uz obilnije gnojenje.

Obrada tla je uobičajena, ali se posebna pozornost mora obratiti kvalitetnoj predsjetvenoj pripremi zbog sitnog sjemena.

Sa prinosom od 10 t/ha peršin iznosi 45 kg N, 11.5 kg P2O5 i 2.2 kg MgO, što je osnova za izračunavanje potrebnih količina certificiranih organskih gnojiva.

Kod nas se najčešće uzgajaju sorte kombiniranih svojstava koje razvijaju zadebljali korijen, ali i dovoljno listova. Kod korjenastog peršina razlikuju se sorte poludugog i dugog korijena (najpoznatije su sorte u tipu berlinskog sa konusnim korjenom dužine 22 cm), a kod lisnatog sorte s poluuspravnom rozetom sa tamnozelenim listovima, glatke površine sa dugim drškama i Kuštravolisne sorte sa krupnom rozetom i jako naboranim listovima.

Sjetva (norma je oko 1,5 kg/ha pri preciznoj do 5 kg u običnoj) se obavlja u rano proljeće ili pred zimu na dubinu 2-2.5 cm sa razmakom redova od 20-25 cm i uredu od 5-15 cm zavisno od tipa sorte.

Najbolji je uzgoj na 2-4 redne gredice (zbog lakšeg mehaničkog uništavanja korova), Trake sa razmakom redova od 20-30 cm i u redu od 15-30 cm, zavisno od tipa sorte. Sve mjere njege su iste kao kod mrkve.

Slika 15. i 16. Peršin lišćar i berba peršina tijekom zime

Peršin liščar se kosi 2-3 puta u tijekom vegetacije tako da se ne ošteti vegetacijski vrh na skraćenoj stabljici (kosi se na 2-3 cm iznad glave korijena).

Ostvaruje se prinos 10-20 t/ha. Peršin korjenaš može se ubirati i selektivno i tako plasirati ili jednokratno i to ručno, polumehanizirano ili odgovarajućim vadilicama. Prinos je 2.5 do 3.5 t/ha korijena i 3-4 t/ha listova.

Slika 17. Peršin domaći dugi (Izvor:B.Lazić, Z.S.Ilić,M.Đuravka)

Čuva se kao mrkva. Lisnati peršin je vrsta koja se uzgaja u različitim kontenjerima kao pogodna

začinska vrsta za domaćinstvo i restorane. Proizvodi se cijele godine uz sukcesivnu sjetvu i za 30-40 dana dospjevaju sorte sa glatkim listovima, a kuštrave 5-7 dana kasnije.

Sjetva je direktno u kontenjere u zemljišni supstrat, a uzgaja se na otvorenom polju, zatim ispod agrotekstila ili u zaštićenom prostoru. Uz redovno zaljevanje 1-2 prihranjivanja tekućim humusom ili otopinom koprive, održavanjem temperature od oko 18oC vrlo brzo se dobije svjež začin.

Kontrola bolesti, štetnika i korova ista je kao i kod mrkve.

Od bolesti se izdvaja Pjegavost lista peršina (Septoria petroselini) pri čemu na listovima nastaju pjege ovalnih ili uglatih rubova žućkaste boje, okružene tamnijim rubom. Spajanjem pjega zahvaćene su sve veće površine plojke što dovodi do sušenja dijela ili cijelog lista. Na peteljci su pjege duguljaste i mogu izazvati sušenje peteljke i lista.

Pepelnica (Erysiphe heraclei) - parazitira na štitarkama (mrkvi, celeru, peršinu, pastrnjaku, kopru, komoraču). U sjevernom dijelu Hrvatske manje je štetna dok na jugu može izazvati znatnije štete. Najčešće se javlja na mrkvi, krajem kolovoza ili kasnije u jesen. Listovi su prekriveni bijelom gustom prevlakom. Jače su zaraženi stari listovi, koji se suše. Biljka iz rezervi korijena istjera novo lišće, što smanjuje kakvoću korijena, zbog čega se mrkva i uzgaja. Zaoravanjem zaraženih ostataka, sjetvom zdravog sjemena, pravilnim plodoredom, zaraza se može smanjiti.

Crvena trulež (Helicobasidium brebissonii) - napada različite biljne vrste (celer, peršin, pastrnjak, šparogu). Među štitarkama najosjetljivija je mrkva. Crvena trulež napada pojedine dijelove korijena mrkve i ostalih spomenutih vrsta. Ima i slučajeva kada je zahvaćen veći dio, čak i cijeli korijen. Zaraženi dio presvučen je gustim micelijem, crvenkastoljubičaste boje. Često su zaražene zone ulegnute. Gljiva prodire u unutrašnjost korijena, zbog čega dolazi do venuća listova. Kao komplikacija patološkog stanja, može doći do infekcija gljivom Sclerotima sclerotiorum. Nakon vađenja mrkve, crvena trulež može se širiti u spremištu odnosno u trapovima. U polju, spremištu ili trapovima trulež može izazvati i bakterija Erwinia carotovora.

Jedina praktična mjera zaštite je dugogodišnji plodored u kojem su zastupljene žitarice, a ne domaćini ovog patogena (štitarke, šećerna repa, lucerna).

Od štetnika korijen peršina napada Mrkvina muha Psila rosae i lažna mrkvina muha Phytomyza lateralis. Nadzemne dijelove peršina mogu oštetiti gusjenice lastin rep Papilio machnon, te više vrsta lisnih uši (vidjeti kod mrkve). Peršin pohranjen u podrumima i skladištima napada uš Rhopalosiphoninus latysiphon.

Mine na lišću stvara Graškova minirajuća muha Phytophylla heraclei. Cvjetove oštećuje mušica čije ličinke žive u nabreklim crvenkasto ljubičastim šiškama na štitovima, zbog čega izostaje tvorba sjemena.

Slika 18. Graškova minirajuća muha (Izvor: www.agroklub.hr)

Optimalna temperatura za čuvanje peršina (list) je na 0 oC, a relativna vlažnost zraka od 95-100%. Peršin se može čuvati 1 do 2 mjeseca u okviru ovih uvjeta, a na 18-20 oC svega 3 dana. Čuvanje se završava kada listovi peršina uvenu, odnosno kada izgube 20% mase. Korjenasti peršin tipa Hamburški bez lisne mase na sebi može se čuvati na 0 oC tijekom 6 mjeseci.

PASTRNJAK (Pastinaca sativa L.)

Pastrnjak je dvogodišnja vrsta, staro povrće, vodi poodrijetlo od divljeg koji i

danas raste u cjeloj Europi. Prije uzgoja krumpira u Europi pastrnjak se koristio kao osnovno jelo i kao dodatak jelima.

Danas je poznat kao začin i jelo sa visokim sadržajem proteina i saharoze, kalija, kalcija a list je bogat vitamonom C i beta karotenom, visoke enrgetske vrijednosti (296 kJ). Visok sadržaj eteričnog ulja i drugih tvari u listu pri dodiru može izazvati pojavu alergije na koži. Pastrnjak (korijen i sok) koriste se za jačanje apetita, protiv grčeva u želudcu i kao diuretik. Pastrnjak treba jesti za vrijeme dijeta, jer potiče izbacivanje vode. Zadebljali korijen je konusan, vretenast ili okrugao prljavo bijele do žućkaste boje sa manjim udjelom kore nego kod mrkve.

Biološka svojstva su slična peršinu, ali je otporniji na niske temperature i uspješno prezimljuje u polju. Niče na 1-2 oC, ali je optimum 18 oC.

Neutralan je na dužinu dana, ali zahtjeva dobro osvjetljen položaj. Otporniji je na sušu, ali vodu dobro iskoristi. U odnosu na tlo, plodored, obradu

tla isti je kao mrkva. Sa 10 t prinosa iznosi 35 kg N, 10 kg P2O5 i 45 kg K2O, što je osnova za izračunavanje potrebnih količina certificiranih organskih gnojiva. Pastrnjak je osjetljiv na nedostatak bora i mangana što se mora uračunati u gnojidbi.

U njivskoj proizvodnji kao i u vrtu pastrnjak se sije u 4-6-to redne gredice sa razmakom od 50-60 cm (uvijek zavisi od mehanizacije), između redova od 10-20 cm i uredu 10- 12 cm (ostvaruje se preciznom sjetvom ili jednim prorjeđivanjem u fazi kada se korijen i listovi mogu realizirati).

Sjetva je u proljeće čim se može ući u polje, a dubina sjetve je 1.5-2 cm. Potrebno je 2-6 kg/ha sjemena, što zavisi od načina sjetve.

Pastrnjak ima krupnije sjeme i biljka je i u raznim fazama razvoja jača nego peršin što olakšava mjere njege kao što je međuredno kultiviranje radi uništavanja korova.

Pastrnjak se zaljeva 3-5 puta. Tehnološki zreli korijen vadi se ručno ili vadilicama, a prinos je od 20-70 t/ha.

U polju može ostati do proljeća. Pastrnjak se čuva na temperaturi od 0 oC i relativnoj vlažnosti zraka od 98-

100%. Ima vrlo slične zahtjeve za čuvanjem kao i mrkva i može se čuvati 4-6 mjeseci na 0 oC. Tijekom čuvanja nastaju gubitci (pojava bolesti, gubitak boje - zatamnjenje površine i gubitak mase). Gubitak boje nastaje enzimatskom oksidacijom fenolnih sastojaka a čuvanje u hladnjači usporava ove procese.

Slika 19. Pranje korijena toplom vodom (Izvor: www.agroklub.hr)

KOPAR (Antheum graveolens L.)

Kopar je jednogodišnja vrsta kratke vegetacije od oko 90 dana. U ishrani se

koriste mlade sočne grančice s igličastim listićima i to kao začin u jelima, salati i pri preradi povrća. Odlikuje se mirišljavim eteričnim uljem. Svježe lišće sadrži oko 170 mg vitamina C i 8 mg karotena/100g. Kopar je poodrijetlom iz južne Europe i u našim krajevima raste kao divlja biljka. Poznavali su je još stari Grci i Rimljani. Kod nas se uzgaja na malim površinama kao začinsko povrće u vrtovima, a na njivi za preradu.

Slika 23. Usjev kopra (Izvor: www.agroportal.hr)

Uvjeti uspijevanja

Kopar ima male potrebe za toplinom. Sjeme klija već na 3 oC, a biljka najbolje

raste pri temperaturi 15-17 oC. Nema velike potrebe za svjetlošću, ali pri slabom osvjetljenju biljke se izdužuju i manje su aromatične. Kopar je biljka dugog dana. U početnim fazama rasta ima velike potrebe za vlagom, a kada se dobro ukorjeni postaje otpornija na sušu. Kasni (ljetni) usjevi moraju se navodnjavati.

UZGOJ (PROIZVODNJA) KOPRA

Kopar dobro uspijeva na različitim tipovima tala, ali najbolje raste na tlu koje je dobro gnojeno stajnjakom za prethodni usjev. Kopar uspijeva poslije svih povrćarskih kultura. U vrtu se često uzgaja kao međuusjev sa drugim povrćem, po obodu gredica.

Tlo se za kopar obrađuje kao i za mrkvu, a to znači pored osnovne obrade u jesen, pred sjetvu se primjenjuje proljetna obrada i predsjetvena priprema.

Kopar se gnoji kao i mrkva te veoma dobro reagira na jedno do dva prihranjivanja. Njega kod kopra je ista kao kod mrkve. Pri industrijskoj proizvodnji kopar se sije u trake na ravnoj površini ili na visokim gredicama. Razmak redova u traci je 15-20 cm, a između traka 50 cm. Za ranu sjetvu u proljeće gredice treba formirati u jesen.

Kopar se često sije u više navrata, svakih 15-20 dana na dubinu 1.5-2 cm. Za 1 ha potrebno je 6-8 kg sjemena. Pošto sporo niče, radi obilježavanja redova sjemenu kopra može se dodati sjeme salate koje brzo niče. Berba se obavlja odsjecanjem grančica kad biljke dostignu visinu 10-15 cm, što obično biva 4-5 tjedana nakon nicanja.

Na tržnicu se iznosi u vezicama po 100 g. Sa 1 ha može se dobiti oko 100 000 vezica ili 8 - 12 t/ha.

Za industrijske svrhe kopar se kosi ili bere u različitim fazama. Kada se kao začin koristi i sjeme biljke, kopar se bere kada na biljkama sjeme počne zrijeti. Tada se biljke žanju (do tla), vezuju u snopove i ostave da se prosuše. Sa 1 ha dobije se 12-15 t suhih stabljika.

Slika 24. Kopar (Izvor: www.agroportal.hr)

VRTNI (SLATKI) KOMORAČ (Foeniculum vulgare var. Azoricum(Mill) syn: Foeniculum vulgare L. Var dulce Fiori)

Komorač vodi poodrijetlo sa mediterana i zapadne Azije gdje i sada raste kao

divlja vrsta. Botanički je jednogodišnja fakultativno dvogodišnja dikotiledona vrsta. Za ishranu se koriste zadebljale osnove lisnih drški, zatim listovi i cvat(plod) i to kao svježa salata, zatim dodatak jelima ( svjež,sušen, zamrznut) začin za mariniranje krastavaca i kao ljekovita vrsta. Sjeme sadrži 2-6% eteričnog ulja i to najviše terpena i anetola. Komorač je bogat beta karotenom( 1.05-7.8 mg/100g svježe tvari) i vitaminom C ( 60-120mg/100 g). Komorač poboljšava rad želudca i crijeva, dobar je diuretik, poboljšava peristaltiku crijeva i dr. Kod nas je vrtni komorač nedovoljno zastupljeno povrće.

Tablica 25. Komorač (Izvor: www.agroportal.hr)

Botanički se razlikuje F.v. var vulgare divlji (lisnati), F.v. var dulce (začinska i

ljekovita) i F.v. var azoricum (vrtni komorač). Vrtni komorač ima dubok, vretenast korijen. Stabljika je skraćena pokrivena debelim lisnim osnovama (rukavcima), koji u tehnološkoj zrelosti dobije ovalni, okrugli ili spljošten oblik. Cvjetovi su žuto-zeleni, iste građe kao i kod ostalih iz ove porodice. Listovi su na dugim lisnim drškama sa perastim zelenim listovima. Listovi su tanki, nježni, igličasti. Iz pazuha listova izbijaju generativne grane, a cvjetna stabljika dostiže visinu i do 150 cm. Ona se granaju i završavaju sa cvijetom složenim štitom. Plod je krupniji u odnosu na plod mrkve. U 1 g ima oko 150 rebrastih dugih sjemenki.

Uvijeti uspijevanja

Za komorač su nepovoljna hladna, teška tla, optimum je pH 6.5-7.5. Komorač klija na 2-5 oC, optimalna temperatura je oko 20 oC. Za vegetativni

rast zahtjeva 16-18 oC, a za generativnu fazu 22 oC. Dobro podnosi i niske temperature (do -4 oC).

Razvijanje generativnih organa nastupa pri dugom danu (14 sati) i temperaturi višoj od 18 oC, što znači da se i prije mogu razviti generativni organi. Zbog toga se izborom sorti i vremenom sjetve opredjeljuje cilj proizvodnje.

Komorač za kratko vrijeme razvije veliku organsku masu. Komorač dolazi na drugo mjesto vrtnog plodoreda, nakon vrsta koje se gnoje stajnjakom. Ne podnosi monokulturu i na isto mjesto može doći nakon 3-4 godine. Ne treba ga uzgajati niti nakon biljaka iz iste porodice.

UZGOJ (PROIZVODNJA) KOMORAČA

Najbolji rezultati se ostvaruju pri uzgoju komorača kao druge, jesenje kulture. Pri uzgoju u proljeće vrlo brzo cvijeta, ali je proizvodnja moguća iz ranog rasada.

Komorač se može uzgajati direktno iz sjemena (jesenja) i iz rasada (proljetni i jesenji). Pri direktnoj sjetvi (najčešće srpanj) sa 3-8 kg/ha sjemena (zavisno od preciznosti mehanizirane sjetve) komorač se uzgaja na razmaku 60 x 15-20 cm u redu što zavisi od krupnoće „glavice“ i njenog oblika. Komorač tehnološku zrelost dostigne za 80-130 dana.

Proizvodnjom iz rasada usjev komorača je ujednačen. Za proljetno/ljetnu proizvodnju sjetva u kontenjere (precizna sjetva ili 1-2

sjemena uz kasnije prorjeđivanje) je u veljači-ožujku u zagrijane objekte (potrebna je temperatura od 14-16 oC). Uz obavezne mjere njege rasad dospijeva za 45-60 dana. Komorač podnosi i pikiranje što omogućuje uštedu u sjemenu. Pri tome je sjetva u sandučiće a pikiranje je u fazi prvog pravog lista. Iz proljetne sjetve komorač se rasađuje u travnju, a bere se krajem svibnja i u lipnju.

Za proljetno-ljetnu proizvodnju neophodan je izbor sorti koje ne cvjetaju brzo. Zbog kraće vegetacije prinosi komorača su malo manji nego iz jesenje proizvodnje. Prosječan prinos tržišnog komorača je oko 20 t/ha (glavice su mase 150-200 g).

Sjetva u kontejnere je u lipnju a rasad se sadi od polovine srpnja do prvih dana kolovoza (rasad starosti 30-40 dana sa 4-5 razvijenih listova). Rasad se sadi na razmak 50-60 x 20-25cm.

S Obzirom na vrijeme proizvodnje komorač se uzgaja uz navodnjavanje (20-30 mm vode) i to svakih 7-10 dana. Navodnjavanje je obavezno prije i poslije sjetve i sadnje što osigurava dobro nicanje, odnosno ukorjenjavanje rasada.

U mediteranskom području komorač se uzgaja kao jesenje-zimski usjev. Vrijeme sjetve i sadnje ovisi o zimskim temperaturama (strada na -4oC). Prema klimatskim uvjetima podešava se, računajući da se komorač bere za oko 110-150 dana od sjetve, vrijeme sjetve i sadnje (rasad je u starosti 30 dana). Zato sjetva može biti od polovice srpnja do polovine kolovoza, a berba u rujnu, studenom i prosincu. Za zimsku proizvodnju sjetva je u kolovozu, sadnja u listopadu, a berba tokom zime.

Za obranu od niskih temperatura pri jesenje-zimskoj i rano proljetnoj proizvodnji (sadnja u ožujku) biljke se neposredno prekrivaju agrotekstilom. Mjere njege su iste kao kod celera.

Pri međurednom kultiviranju komorač se plitko ogrne i tako se dobija bijela „glavica“ komorača.

Berba je u tehnološkoj zrelosti odsjecanjem biljaka u zoni korjenovog vrata. Sa dva do tri lista, odsjecaju se lisne drške (do 5-6 cm). Prosječna tržišna glavica je mase 150-350 g. Berba je najčešće u više navrata, a ostvaruje se prinos od 20-30 t/ha.

Vrtni komorač optimalno se čuva (14-20 a neke sorte i 50 dana) na temperaturi od 0-2 oC i 97% relativne vlažnosti zraka.