poremećaji ličnosti-Merhila Ohran.docx
-
Upload
denan-hasanovic -
Category
Documents
-
view
25 -
download
7
Transcript of poremećaji ličnosti-Merhila Ohran.docx
UNIVERZITET U TRAVNIKU
EDUKACIJSKI FAKULTET
PEDAGOGIJA I PSIHOLOGIJA
POREMEĆAJI LIČNOSTI
SEMINARSKI RAD IZ PSIHOPATOLOGIJE DJETINJSTVA I MLADOSTI
Predmetni nastavnik: Student:
Prof. Dr. Elvira Čekić Merhila Ohran
Travnik, januar, 2015. Godine
SADRŽAJ
1. Uvod.......................................................................................................................................1
2. Klasifikacija poremećaja ličnosti.........................................................................................2
3. Specifični poremećaji ličnosti...............................................................................................3
3.1. Paranoidni poremećaj ličnosti.........................................................................................3
3.2. Shizoidni poremećaj ličnosti............................................................................................3
3.3. Shizotipni poremećaj ličnosti...........................................................................................3
3.4. Granični poremećaj ličnosti.............................................................................................4
3.5. Histrionski poremećaj ličnosti.........................................................................................5
3.6. Narcisoidni poremećaj ličnosti........................................................................................5
3.7. Izbjegavajući poremećaj ličnosti......................................................................................5
3.8. Ovisni poremećaj ličnosti.................................................................................................5
3.9. Opsesivno- kompulzivni poremećaj..................................................................................6
4. Antisocijalni poremećaj ličnosti (psihopatija)...................................................................6
4.1. Danov slučaj.....................................................................................................................7
4.2. Etiologija psihopatije.......................................................................................................8
4.2.1. Genetika i živčanost................................................................................................................8
4.2.2. Uloga obitelji..........................................................................................................................9
4.2.3. Izbjegavanje, kažnjavanje i psihopatija................................................................................10
4.2.4. Pobuđenost i impulzivnost....................................................................................................11
5. Terapija................................................................................................................................11
6. Primjer poremećaja ličnosti iz stvarnog života...............................................................12
7. Zaključak.............................................................................................................................14
8. Literatura.............................................................................................................................15
1. Uvod
Seminarski rad započinjem općeprihvaćenom definicijom teme ovog rada koja glasi:
„Poremećaji ličnosti su heterogena skupina poremećaja, a smatra ih se trajnim,
nefleksibilnim obrascima doživljavanja i ponašanja, devijantnim u odnosu na kulturalna
očekivanja, te izvorom stresa i poremećenog funkcioniranja.“1
U samom uvodu knjige, odnosno poglavlja koje se bavi ovim problemom, autori
navode kako su mnogi opisi spomenutog problema naizgled primjenjivi čak i na neke članove
naših vlastitih obitelji te poznanike a da mi toga zapravo ni sami nismo svjesni. Ističu kako
svatko od nas tokom godina razvije perzistentne načine suočavanja sa raznim životnim
izazovima te određen stil odnosa koji imamo sa okolinom, pa se tako, primjerice, može
navesti kako određen broj ljudi izražava ovisnost o drugima, druga skupina izražava se
krajnje agresivno i izazivački, treća skupina pak više brine o izgledu i poticanju vlastitog ega
nego o produbljenju odnosa sa drugima.
Prilikom pomnijeg istraživanja ove teme, može se zapaziti kako postoje brojna
istraživanja o ovom problemu, te brojni video i audio snimke koje nam mogu zorno prikazati
kako poremećaj ličnosti izgleda.
1 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 306.
1
2. Klasifikacija poremećaja ličnosti
Što se tiče same klasifikacije poremećaja ličnosti, znanih pod kraticom DSM, njihova
prisutnost ili odsutnost razmatra se kada god se postavlja dijagnoza. Ti poremećaji
smješteni su na zasebnu os kako bi se osiguralo to da dijagnostičar usmjeri veću pozornost
na njihovu moguću nazočnost. Primjerice, tijekom godina pouzdanost dijagnosticiranja
poremećaja ličnosti bila je niska, bez obzira na napore koji su uloženi kako bi se poboljšala
jasnoća njihovih definicija. Tako je, recimo, pri praktičnoj primjeni DSM – III, iako su
poremećaji ličnosti dijagnosticirani u više od 50% pacijenata, pouzdanost dijagnoze nekih
pojedinačnih poremećaja ličnosti bila posve primjerena. Takav slučaj može se objasniti
mogućnošću nedostatka dobrog dijagnostičkog instrumenta tijekom praktične primene DSM –
III. No, ono što se javlja kao poteškoća prilikom određivanja poremećaja ličnosti jest i to da
je prilikom proučavanja ponašanja osobe veoma teško utvrditi samo jedan i specifičan
problem ličnosti budući da brojne osobe pokazuju širok raspon karakteristika na temelju
kojih je moguće postaviti nekoliko dijagnoza. „Widiger, Frances i Trull (1987.) su utvrdili da
55% pacijenata s graničnim poremećajem ličnosti također udovoljava dijagnostičkim
kriterijima za shizotipni poremećaj ličnosti; 47% udovoljava kriterijima za antisocijalni
poremećaj ličnosti; 57% također udovoljava kriterijima za histrionski poremećaj ličnosti.
Takvi su podaci posebno obeshrabrujući kad pokušamo protumačiti rezultate istraživanja u
kojima su pacijenti s nekim specifičnim poremećajem ličnosti uspoređivani s kontrolnom
skupinom.“2 Karakteristike ličnosti koje predstavljaju podatke za klasifikaciju oblikuju
kontinuum, to jest, većina relevantnih karakteristika nazočna je, s različitim stupnjem
izraženosti u većine ljudi. Same dijagnostičke kategorije su definirane krajnostima;
poremećaji ličnosti predstavljaju ekstremne ili rigidne normalne ljudske sklonosti ili osobine.
Takav zaključak navodi na pomisao da bi dimenzionalni pristup klasifikaciji mogao biti
primjereniji. „Doista, uvođenje dimenzinalnog sustava razmatralo se i za DSM-IIIR i za
DSM-IV, no nije se mogao postići konsenzus o tome koje dimenzije treba uključiti.“3 Svi
simptomi koji su relevantni za dijagnozu poremećaja ličnosti dijagnosticirani su na velikom
2 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 307. 3 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str.308.
2
uzorku pacijenata, a odnosile su se na to da se procijeni manji broj dimenzija koji može
objasniti uočene odnose, te su analize obaveljene za tri dimenzije:
1. socijalnu uključenost, gdje imamo pozitivne i prijateljski nastrojene pacijente nasuprot
asocijalnih;
2. samopouzdanost i samodominantnost nasuprot pasivnom podčinjavanju te
3. anksioznu ruminaciju nasuprot jasnom izražavanju emocija u ponašanju.
3. Specifični poremećaji ličnosti
Poremećaji ličnosti iz skupine DSM-IV razvrstani su u tri skupine. Osobe koje
pripadaju prvoj skupini paranoidnih, shizofreničnih i shizotipnih poremećaja su osobe koje su
pokazale neobične i ekscentrične sklonosti. Druga skupina, koja obuhvaća dramatične osobe,
emocionalne i prevrtljive povezani su sa antisocijalnim, graničnim, histrionskim i
narcisoidnim poremećajima, dok su osobe iz treće skupine anksiozne i ispunjene strahom, a
povezane su sa izbjegavajućim, zavisničkim i opsesivno-kompulzivnim poremećajem ličnosti.
Naredni redovi donijeti će objašnjenja svakog od njih.
3.1. Paranoidni poremećaj ličnosti
Temeljne osobine paranoidne ličnosti su sumnjičavost prema drugima, srditost i
histilnost, a očekivano ponašanje drugih je iskorištavanje ili loše tretiranje osobe sa ovim
poremećajem. Nisu spremni povjeriti se drugima, prigovaraju, no s druge strane, često
okrivljavaju druge zbog vlastitih pogrešaka. Češće se javlja među rođacima u prvom koljenu
pacijenata s deluzijama. Ovaj poremećaj najviše se preklapa sa graničnim i izbjegavajućim
poremećajem ličnosti.
3.2. Shizoidni poremećaj ličnosti
Ove osobe nemaju puno bliskih prijatelja, ne teže socijalnim odnosima, bešćutni su i
distancirani. Ne iskazuju snažne osobine, emocije, ne zanimaju ih spolni odnosi, ukratko, oni
su usamljenici koji slijede vlastite zasebne interese. Najviše se preklapaju sa izbjegavajućim i
paranoidnim poremećajem.
3.3. Shizotipni poremećaj ličnosti
3
Kriterije vezane za ovakav oblik poremećaja smislili su Spitzer, Endicott i Gibbon
kako bi opisali osobe ovog tipa. Kriteriji su uvršteni u DSM-III te suženi u DSM-IIIR i DSM-
IV. Kod njih se također javlja problem vezan uz međuljudske odnose te ekscesivna socijalna
anksioznost. „Shizotipne ličnosti mogu imati čudna vjerovanja ili biti sklone magisjkom
mišljenju – praznovjerju, vjerovanju da su vidovite ili telepati – te rekurentne iluzije – da su u
stanju osjetiti nazočnost sile ili osobe koja zapravo nije tu.“4 Ovakav opis upućuje i na
nerazumljiv govor, na ekscentrično ponašanje i vanjštinu, sumnjičavost te paranoidnu
ideaciju. Sama prevalencija ovog poremećaja je oko 3% te je češći kod muškaraca. Shizotipni
poremećaj te shizofrenija mogu biti povezani sa genetskom transmisijom ili dispozicijom.
Dijagnoza je postavljena češće za rođake u prvom koljenu shizofrenih osoba nego za rođake
iz kontrolne skupine te je moguće da je ovaj poremećaj zapravo blagi oblik shizofrenije. Ono
pro predstavlja najveći problem kod ovog poremećaja jest njegovor preklapanje s drugim
poremećajima ličnosti, od kojih je najveći postotak, 59% sa paranoidnim poremećajem, 44%
sa shizoidnim te 33% sa narcisoidnim premećajem ličnosti.
3.4. Granični poremećaj ličnosti
Nestabilnost odnosa, slike o samom sebi i raspoloženja predstavljaju temeljne
karakteristike ovog poremećaja. Prevrtljivost emocija koje se naglo mijenjaju još dodatno
nadopunjuju profil osobe koja boluje od graničnog poremećaja. Da su poprilično razdražljivi
i zajedljivi, te nepredvidljivi i impulzivni pokazuje i primjer ponašanja poput kockanja,
rastrošnosti te prežderavanja. Kod njih se često javlja i slučaj samoubojstva zbog potištenosti i
ispraznosti, te postoji mogućnost paranoidne ideacije i disocijativnih simptoma. Danas je
općeprihvaćeno kako granična ličnost predstavlja heterogenu skupinu, što se može objasniti
na temelju istraživanja koje je pokazalo da polovica ispitanika sa graničnom ličnošću ima
veliku depresiju ili bipolarni poremećaj. Bitno je nadodati kako i većina ispitanika s
graničnim poremećajem ličnosti može biti dijagnosticirano i kao osobe s histrionskim,
narcisoidnim ili antisocijalnim poremećajem ličnosti. Prevalencija graničnog poremećaja
ličnopsti je gotovo 2% i češća je kod žena, a ustanovljeno je kako sam poremećaj počinje od
adolescentne dobi. „Granične ličnosti vrlo vjerojatno imaju poremećaj raspoloženja s Osi I
(Manos, Vasilopoulou i Sotorou, 1988.), a natprosječnu vjerojatnost pojave poremećaja
4 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 309.
4
raspoloženja imaju čak i njihovi rođaci (Zanarini i sur, 1988). Terapijski ishod je općenito
slab (Mc Glash, 1983) i velika je učestalost počinjenih samoubojstava (Pariz, 1990.)“5
3.5. Histrionski poremećaj ličnosti
Dramatičnost te pretjerana potrebna pažnja, ekstravagantno iskazivanje emocije koje
su plitke predstavljaju neke od karakteristike osoba koje su suočene i boluju od histrionskog
poremećaja ličnosti. Učestalost ovog oblika poremećaja podjednaka je za oba spola, što je
pokazalo istraživanje koje je proveo Nestadt i zajedno sa skupinom suradnika 1990. godine,
no ipak, pokazano je kako je pojava poremećaja češća kod rastavljenih osoba, te se povezuje
sa utjecajima depresije i slabog tjelesnog zdravlja. Preklapa se sa graničnim poremećajem
ličnosti.
3.6. Narcisoidni poremećaj ličnosti
Oni kojima se dijagnosticiran narcisoidni poremećaj često pate od grandioznih
shvaćanja o vlastitoj jedinstvenosti , maštaju o velikom uspjehu, potrebna im je pažnja,
divljenje, te se smatraju kompatibilnima samo sa onima koji spadaju u visoko društvo.
Dijagnoza ovog poremećaja uvedena je u DSM-III te je ukorijenjena u modernu
psihoanalitičku literaturu, no njezina učestalnost povećala se od DSM-III na DSM-IIIR, a
preklapa se s graničnim poremećajem ličnosti.
3.7. Izbjegavajući poremećaj ličnosti
Osobe su krajnje osjetljive na mogućnost kritike, odbacivanja ili neodobravanja, te
odbijaju stupiti u kontakt s nekim ukoliko nisu sigurni da će im se druga osoba moći posvetiti.
Smatraju se nesposobnima u odnosu na ostale te pretjeruju prilikom rizika određene situacije.
Ovaj tip poremećaja preklapa se često sa graničnim te ovisnim poremećajem ličnosti.
3.8. Ovisni poremećaj ličnosti
Jednostavno rečeno, ove osobe u potpunosti ovise o drugima, primjerice, daju
partnerima da određuju gdje će se živjeti, ne sudjeluju u donošenju odluka već drugi donose
odluke za njih, a oni pasivno slijede kolovođe koje im sve organiziraju. Česta slaganja s
5 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 311.
5
drugima, čak iako su sigurni kako drugi nisu u pravu, ukazuju na to da takve osobe nisu
sposobne čak ni izraziti svoje mišljenje. „U DSM-IV, dijagnoza ovisnog poremećaja ličnosti
sadrži dva tipa simptoma: one što opisuju ovisno ponašanje i one što opisuju tzv. Probleme
vezanja uz nekoga (Livesley, Shroeder i Jackson, 1990). Vezanje je proces što su ga
proučavali razvojni psiholozi io s,atra se bitnim za razvoj ličnosti.“6 Prvotno je smatrano
kako je ova vrsta poremećaja češća u žena, dok je kasnije istraživanje ipak opovrgnulo
prvotnu dokazanu tezu, no s druge strane, ipak mogu postojati neke razlike između muškaraca
i žena s takvim poremećajem. No ipak, Reich je 1990. godine prilikom istraživanja dokazao
da kod žena koje boluju od ovisnog poremećaja ličnosti imamo učestale slučajeve pojave
depresije kod rođaka muškaraca koji boluju od ovisnosti prema drugima, dok kod rođaka
žena imamo učestalost paničnog poremećaja. Za kraj, bitno je nadodati kako se ovisne
ličnosti poklapaju sa graničnim poremećajem te izbjegavajućim, a ustanovljena je i
povezanost sa nekoliko dijagnoza Osi I, kao i sa slabim tjelesnim zdravljem.
3.9. Opsesivno- kompulzivni poremećaj
Perfekcionizam, zaokupljenost detaljima, pravilima, rasporedima, usmjeravanje
pozornosti na pojedinosti da glavni projekt nikada ne bude dovršen, usmjerenost na sam rad,
ne i zadovoljstvo koje rad donosi predstavljaju karakteristike osoba koje boluju od ove vrste
poremećaja, te kod njih također imamo odeđenu asocijalnost upravo zbog teške ostvarivosti
međuljudskih odnosa uzrokovanih njihovom tvrdoglavošću.
4. Antisocijalni poremećaj ličnosti (psihopatija)
Povijest ovog slučaja datira još od 19.-og stoljeća kada je Phillipe Pinel ukazivao na
slučaj manije bez delirija te je time pokušavao naglasiti nasilnički poremećen um čija je
karakteristika to da nije bilo drugih siptoma vezanih uz simptome koji se inače povezuju sa
osobama koje su umno poremećene. 1835. godine, James Prichard opisuje moralno umnu
poremećenost te objašnjava ponašanje koje ima uobičajene karakteristike oblika ludila.
Danas, DSM-IV konsrukt antisocijalnog poremećaja ličnosti ima dvije glavne komponente,
od kojih je prva nazočnost poremećenog ponašanja prije dobi od 15 godina života, te tu
6 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 313.
6
spadaju ponašanja poput bježanja iz škole, od kuće, laganje, krađa, uništavanje tuđe i
imovine. Druga komponenta predstavlja takvo ponašanje u odraslijoj dobi, a podrazumijeva
antisocijalno ponašanje prema okolini, kršenje zakona, fizičku agresivnost. „Procjenjuje se
da su oko 4% odraslih američkih muškaraca i oko 1% žena antisocijalne ličnosti (Robins i
sur., 1984). Nisu samo svodnici, varalice, ubojice i raspačivači droga antisocijalne ličnosti.
Službenici, profesori, političari, liječnici, vodoinstalateri, trgovci, stolari i konobari također
imaju svoj udio u skupu antisocijalnih ličnosti.“7 Iz ovoga možemo zaključiti kako profesija
ili okruženje zapravo i ne predstavljaju tako presudnu ulogu prilikom oboljenja od ove vrste
poremećaja. Uz istraživanja vezana za ovakve slučajeve, povezuje se i Hervey Cleckley te
njegova knjiga Krinka duševnog stanja (1976), u kojoj postavlja skup kriterija vezanih za
prepoznavanje poremećeja, a odnose se uglavnom na psihologiju psihopata. Primjer te
činjenice daje nam na osjećaju stida, glumi osjećaja, šarmantnosti koja je prisutna tek na prvi
pogled. Također, antisocijalno ponašanje psihopata opisuje kao neprimjereno motivirano, u
smislu da nema potrebe za radom, stjecanjem novca za život, već se izvodi impulzivno,
podjednako zbog uzbuđenja koliko i zbog bilo čega drugog. Nadalje, ovdje treba uvrstiti i
Hareove provjerne liste koje mogu opisati dvije glavne kategorije psihopatskih ponašanja.
Prva skupina je sebična, bešćutna osoba koja iskorištava druge, a druga predstavlja
antisocijalni životni stil. No, ova istraživanja, antisocijalni poremećaj ličnosti i psihopatija
iako su slični, nisu sasma identični, što se odrazilo na taj način da su Hare, Hart i Harpur
kritizirali dijagnozu antisocijalne ličnosti budući da su za nju potrebna točna izvješća o
događajima što su se zbili prije mnogo godina, a bitno je i to da dijagnostički konstrukt ne
bude sinonim za kriminalitet. Tako su došli do zaključka kako 75-80% zatvorenika
udovoljava kriterijima za dijagnozu antisocijalnog poremećaja ličnosti, dok je odgovarajui
postotak za psihopate 15-25%, što ukazuje na to da konstrukt psihopatije ima neke prednosti.
4.1. Danov slučaj
Kako bi pojasnili ovakve slučajeve, Davison i Neale daju nam prikaz ulomka iz
povijesti pojedinačnog slučaja koji se odnosi na Dana, glumca i disk-džokeja, a opisao ga je
njegov prijatelj Elton McNeil, psiholog.
Dakle, budući da je Danova profesija već rečena, nema potrebe ju ponavljati. Priča počinje
jedne mirne večeri u restoranu kada je Dan počeo silno prigovarati zbog naručenog jela, a Mc
7 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 316.
7
Neil je mislio kako to sve izvodi poradi efekta, te mu govori kako i nije siguran da je zapravo
gladan, već da to više radi tako, zbog ostavljanja dojma, na što mu ovaj odgovara kako on želi
pokazati svijetu koliko fali odvažnosti, a to prikazuje sljedećim monologom: „Ako samo malo
povisiš ton, svi skaču oko tebe. Drugi put kad ovdje dođem, plazit će oko mene da budu
sigurni da je baš sve onako kako ja želim. To je jedini način da se razlikuje prava klasa od
onog običnog. Kad putujem, uvijek putujem prvom klasom.“8 Drugi incident odigrao se nakon
samoubojstva jednog od prijatelja, kada je Dan, jedinu reakciju koju je imao, iskazao
sljedećim riječima: „Takav je život, tako se stvari odvijaju.“9 Psiholog, McNeil tada je
zaključio kako Dan jedino za što treba ljude je poradi vlastite zabave ili dobiti, što ga
označava kao manipulatora. Ovo pokazuje da Danu nedostaje osjećaja za druge.
4.2. Etiologija psihopatije
4.2.1. Genetika i živčanost
Studije koje su provedene kod posvojene djece ukazuju na to da naslijeđe ima ulogu u
kriminalitetu i psihipatiji, no studije provedene od strane brojnih autora pokazale su veću
učestalost kriminaliteta u bioloških srodnika kriminalaca nego u srodnika stečenih
usvajanjem. Također, određeni znanstvenici bavili su se i proučavanjem kriminaliteta i
alkoholizma u svezi sa posvojenom djecom, te su velik uzorak posvojene djece razvrstali na
temelju toga imaju li kriminološki zapis, anamnezu alkoholizma. Kao zaključak, izvela se
studija da oni koji su bili kriminalci, ali su ujedno imali problema s alkoholom jesu često čini
nasilničke prijestupe, no rizik kriminaliteta tu je bio povezan čisto sa alkoholom, ne i sa
biološkim roditeljima. Oni pak, koji su se bavili kriminalom, ali nisu imali problema sa
alkoholom, imali su doticaja sa biološkim roditeljima na taj način da je to bilo vezano uz
anamnezu bioloških roditelja. Ovi podaci ukazuju na to da neki oblici kriminalnog ponašanja
imaju genetsku komponentu. Također, istraživanja su provođena i putem moždane aktivnosti
psihopata i različitih skupina kontrolnih ispitanika, a same fluktuacije napona zabilježene su
elektroencefalografom i amplificirane takoda se mogu uočiti te kao prvi rezultat dobiven
1954. godine imamo to da je u 13 od ukupno 14 psihopata između 31-58% psihopata imala
8 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 317. 9 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str.317.
8
neku EEG abnormalnost, poput sporovalne aktivnosti koja je bila rasprostranjena cijelom
površinom mozga. Kasnije studije pokazale su nazočnost sporih navolva, ali i pozitivnih
šiljaka koji se javljaju u temporalnom području mozga i sastoje od provala aktivnosti s
frenvencijom od 6-8 i 14-16 Hz. Takva tumačenja EEG abnormalnosti prisutna su i danas, pa
se tako tumači velika učestalost sporovalne aktivnosti kao znaka disfunkcije inhibicijskih
mehanizama, što pak može umanjiti psosobnost psihopata da nauče unaprijed obaustaviti
postupke koji ga vode u nepriliku.
4.2.2. Uloga obitelji
Kao jedna od bitnih odrednica poremećaja ali i ponašanja, obitelj predstavlja važan
čimbenik te jedan od primarnih uzroka psihopatskog ponašanja. Budući da su podaci
prikupljeni kroz retrospektivna istraživanja, može se reći kako su rezultati dvojbene
vrijednosti, jer ukoliko na taj način ispitujemo psihopate, vjerojatnije da će se oni prisjetiti
devijantnih incidenata. S druge strane, bilo bi veoma neoprezno vjerovati svemu čemu
govore, te zbog toga proizlati ta dvojbenost rezultata. Jedini način za uopće izbjegavanje
takvih slučajeva jest da se odrasla osoba prati u velikoj skupini ostalih koji su još kao djeca
odabrani u klinikama za savjetovanje. Takvih primjera istraživanja imamo, te se na taj način
prikupljaju detaljni podaci o djetetu koji uključuju i vrstu problema zbog kojih su na kliniku
došli, a to nam ujedno daje i količinu podataka o obitelji. Jedno takvo ispitivanje, gdje je bilo
584 uzorka dalo nam je 90% lokaliziranih osoba trideset godina nakon što su se prijavili u
kliniku. Prilikom intervjuiranja odraslih osoba, istraživači su u stanju dijagnosticirati i opisati
bilo kakav oblik neprilagođenosti u tih osoba, te nakon toga dolazi do povezivanja problema
odraslih osoba sa karakteristikama ljudi u dječjoj dobi kako bi ser utvrdilo na temelju kojih
karakteristika je moguće predvidjeti psihopatsko ponašanje u odrasloj dobi. „Međutim, treba
kazati da je slab odgoj u pogledu socijalizacije impliciran u etiologiju niza kliničkih
sindroma, uključujući delinkventno,neurotsko pa čak i psihotično ponašanje (Wiggins, 1968)
te da mnoge osobe koje su odrastale u slično poremećenoj socijalnoj sredini ne postaju
sociopati niti se u njih javi bilo koji drugi poremećaj ponašanja. Ovo je bitno: odrasli mogu
biti posve bez problema unatoč nedosljednom i na druge načine nepoželjnom načinu odgoja
tijekom djetinjstva.“10
4.2.3. Izbjegavanje, kažnjavanje i psihopatija
10 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str.320.
9
Već je spomenuto kako osobe imaju problema sa učenjem na temelju vlastitog
iskustva, te ne pokušavaju izbjeći negativne posljedice socijalno neprihvatljivog ponašanja.
Na temelju toga zaključeno je kako psihopati imaju malo inhibicija u povodu činjenja
antisocijalnih djela zbog osjećaja male anksioznosti. Kako bi ispitao problem anksioznosti,
Lykken, koji se bavio tom problematikom uzeo za istraživanje skupinu muškaraca koji su
psihopati i zatvorenici, a njihove uspjehe uspoređivao je sa studentima, te je ispitivan sam čin
izbjegavanja, a test se sastojao od učenja slijeda 20 ispravnih sklopki, no svaki odgovor
prethodno je trebao utvrditi metodu pokušaja i pogreške koja je od četiriju mogućnosti
ispravna. Ono što je donijelo kao rezultat bio je zaključak kako psihopati djeluju pod manjom
razinom anksioznosti nego normalne osobe. Istraživanja koja su započeta, nadstavljena su od
strane Schachtera u Latanea koji su smatrali da postupak koji bi trebao povećati razinu
anksioznosti trebao pomoći da izbjegnu kažnjavanje, a budući da se anksioznost povezuje sa
aktivnošću simpatičkog živčanog sustava, istraživači su ispitanicima injicirali adrenalin, koji
oponaša učinke simpatičkog sustava. Kao rezultat dobili su potvrdu kako nije uočena razlika
među psihopatskim zatvorenicima i onima koji to nisu u ukupnom broju pogrešaka
počinjenih tijekom učenja sekvence, bilo da su primali adrenalin ili placebo. Nakon toga,
zaključeno je i kako su nepsihopatski zatvorenici, koji su primili placebo, nakon niza pokušaja
smanjili udio pogrešaka kažnjenih elektrošokom, no do takvog poboljšanja nije došlo ni u
psihopata koji su primali plasebo. Treći rezultat bi je taj da, nakon primanja adrenalina,
psihopati su poboljšali rezultat u izbjegavanju pogrešaka nakon kojih slijedi elektrošok, dok
su neprihotični zatvorenici bili pod negativnim utjecajem adrenalina i nisu u stanju visoke
pobuđenosti uspijevali naučiti izbjeći šok. Kao treće istraživanje, povezano sa ova, dao je
Schmauk koji je pokazao da na njih može posebice djelovati gubitak novca, a to nam je
pokazao na psihopatskim zatvorenicima, nepsihopatskim zatvorenicima te na kontrolnoj
skupini sastavljenoj od farmera i bolničara. Istraživanje je bilo osmišljeno kao i prethodno, a
ono što je novo bilo jest to da su se mogle izbjeći tri vrste averzivnih podražaja, a to su
tjelesna kazna, materijalna kazna te socijalna kazna. Ono što je ispitivanje dokazalo jest to da
uspješnost psihopata u izbjegavanju ovisi o naravi kazne. Ono što se da zaključiti jest to da
pridobiti pažnju psihopata jest ono što je potrebno za učinkovitost kazne, a u situacijama gdje
su nazočne i nagrade i kazne, psihopati imaju pažnju usmjerenu na nagradu umjesto da pažnju
raspodijele između nagrada i kazni.
4.2.4. Pobuđenost i impulzivnost
10
Psihopati su često opisani kao osobe koje ne odgovaraju emocionalno kada su suočene
i s poznatim i novim situacijama koje bi većina ljudi doživjela ili kao stresne ili neugodne.
Određen broj znanstvenika bavio se istraživanjima na temelju bazalne razine autonomne
aktivnosti psihopata te obrasce njihove autonomne aktivnosti na različite vrste podražaja.
Većina studija pokazala je da u bazalnim uvjetima psihopati imaju smanjenu kožnu
vodljivost, koja potom slabije regira na suočavanje s intenzivnim li averzivnim podražajima.
Također, istraživanja su se odnosila i na reaktivnost srčanog bila, što je pokazalo kako se
prilikom stresa psihopatu bilo ubrza više nego u normalnih osoba. „Te fiziološke reakcije
pokazuju da psihopate ne možemo satrati tek jednostavno premalo pobuđenima, jer su
mjerenja kožne vodljivosti i srčanog bila u raskoraku. (...) Ubrzanije bilo smatra se pratećim
znakom isključivanja ili reduciranja osjetilne stimulacije, pa time i snižavanja razine
kortikalne pobuđenosti. Stoga bi ubrzano bilo psihopata koji očekuju averzivni podražaj
trebala pokazivati da se oni nastoje isključiti.“11 Ove sve studije pokazuju da psihopati ne
reagiraju na način na koji reagira većina nas, te se također može zaključiti kako oni i nemaju
anksioznosti. Također, impulzivno ponašanje objašnjava se i time da oni imaju deficite
planiranja i inhibicije, a traže uzbuđenja budući da mogu bolje od nas kontrolirati svoje
negativne emocionalne reakcije.
5. Terapija
Za početak ovog poglavlja o terapijama poremećaja ličnosti, može se reći kako je
zapravo jako malo istraživanja počinjeno vezanih uz same terapije. Primjerice, za slučajeve
vezane uz granični poremećaj tvrdi se kako su lijekovi, uključujući i antidepresive i
neuroleptike spadaju u istraživanja vezana uz ovaj poremećaj. Smatra se kako granične
ličnosti imaju slab ego te natprosječne teškoće u toleriranju regresije, te bi terapija s kojom bi
se liječio ovakav slučaj zaprao bila jačanje ega. Takva terapija uključuje anmalizu glavnih
obrana granične ličnosti, cijepanje svega na dobro ili zlo. Međutim, cijepanje se smatra
posljedicom nesposobnosti oblikovanja složenih objektnih reprezentacija, koje se ne uklapaju
u jednostavnu dihotomiju dobro- zlo. Ono također uzrokuje krajnje teškoće u reguliranju
emocija zbog toga što osoba sagledava svijet crno-bijelo. Također, potrebna je i pomoć
prilikom doživljavanja realnosti . Važno je spomenuti dijalektičku bihevioralnu terapiju, koju
je predložila Marsha Linehan, koja se pak usmjeruje na terapeutovo potpuno prihvaćanje
11 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 323.
11
graničnih ličnosti sa njihovim protrječnostima i pretjeranim ponašanjem, empatički
vrednujući njihova iskrivljena vjerovanja činjeničnom pristupu njihovom suicidalnom i
ostalim disfunkcionalnom ponašanju. Ovakav vid terapije uključuje pomaganje pacijentu da
nauči rješavati probleme te da poboljša interpersonalne vještine putem kontroliranja
anksioznosti. Prilikom jednog takvog testiranja, pokazano je kako dolazi do povećanja radne
anamneze, manje količine srdžbe te su pacijenti smatrani kao bolje prilagođeni od ostalih.
Za razliku od graničnog poremećaja, što je i prethodno objašnjeno, psihopatiju dosta
znanstvenika smatra neizliječivom bolesti. Primjerice, ljudi koji lažu, koji malo brinu o
drugima i o tome kako se drugi osjećaju, a koji pak ni sami sebe ne razumiju, težak su slučaj
za liječenje, a kamoli za izliječenje. No, jedan kliničar sa velikim iskustvom, navodi sljedeće:
„Prvo, terapeut mora neprekidno budno paziti na moguće manipulacije od strane pacijenata.
Drugo, on mora pretpostaviti, dok se ne dokaže suprotno, da su informacije koje mu pacijent
daje iskrivljene i izmišljene. Treće, on mora shvatiti da se radni savez razvija, ako se uopće
razvija,u vrlo kasnoj fazi terapijskog odnosa s psihopatom.“12 Takve negativne zaključke
možemo poistovjetiti i sa somatskim metodama, poput elektrošokova, uzimanja lijekova,
stimulansa, sedativa te psihokirurgije. Beck i suradnici smatraju da se antisocijalni poremećaj
može tumačiti s obzirom na određene vrste misli i pretpostavki, te se smatra kako specifična
vjerovanja uključuju opravdanje, osobnu nepogrešivost, nemoćnost drugih te mali učinak
posljedica. Opći cilj kognitivne terapije tako je postao stavljanje takvih vjerovanja na kušnju i
dovođenje pacijentovih ideja i ponašanja u sklad s normama društva u kojih ljudi poštuju
prava i osjećaje drugih ljudi. Tim načinom nastoji se pokazati pacijentima kako, ukoliko dođe
do promijene ponašanja, mogu lakše ostvariti svoje ciljeve.
6. Primjer poremećaja ličnosti iz stvarnog života
Iako po literaturi postoje brojni primjeri koji nam zorno mogu prikazati s čime se bore
osobe koje pate od bilo kojeg oblika poremećaja ličnosti, ja ću se ipak osvrnuti na primjer iz
stvarnog života, po kojem je napisana knjiga, a također snimljena i dva filma, Sybil. Shirley
Ardell Mason rođena je 25. siječnja 1923. u Minnesoti gdje je i odrasla kao jedino dijete
svojih roditelja. 1950-ih Shirley je radila kao učiteljica, a ujedno je bila i studentica na
12 Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002., str. 328.
12
Sveučilištu u Kolumbiji. Dugo je patila od zamračenja i emocionalnih slomova,te nesanica.
Oblik poremećaja koji je Sybil imala bio je disocijativni poremećaj ličnosti. Njegove
karakteristike su brojne promjene kod pamćenja, svijesti, pa čak i identiteta, u tom smislu da
osobe sa ovakvim oblikom poremećaja mogu zaboraviti bitne događaje iz prošlosti, mogu
zaboraviti tko su one same, a mogu poprimiti i novi identitet. Primjer jedne takve scene iz
filma koji je snimljen upravo po tom događaju jest bio prilikom sata umjetnosti, gdje
možemo vidjeti Shirley, odnosno Sybil kako, dok crta, slučajno prevrne staklenu posudicu u
kojoj se nalazi malo vode pomoću koje ispire kist. Posudica pada, razbija se, profesor prilazi,
no Sybil ovdje doživljava promjenu raspoloženja - počinje se histerično ponašati, a nakon što
joj profesor kaže kako je sve u redu te da može nastaviti crtati, ona panično uzima jaknu i
odlazi. Nakon nekog vremena, počinje psihoterapijske susrete sa psihijatricom Corneliom
B. Wilbur. Tokom filma možemo vidjeti kako su ti susreti tekli, kako je Sybil opet
doživljavala promjene raspoloženja. Nakon psihoterapija, odlazi živjeti u Zapadnu Virginiju,
a potom odlazi u Lexington kako bi bila bliže psihijatrici Wilbur. 1990. godine dijagnosticiran
joj je rak dojke, te umire 26. veljače 1998. godine. Kako se ne bi znao pravi identitet osobe
prema kojoj je pisana knjiga a i rađena oba filma, korišten je pseudonim Sybil Isabel Dorsett.
No usprkos tome, poznato je kako su stanovnici gradića u Minnesoti u kojem je živjela
Shirley, prilikom čitanja knjige, a i gledanja filma, lako zaključili prema kome je zapravo
rađena građa filma i knjige. No, važno je istaknuti kako su osnove po kojima su rađene knjiga
i film zapravo sesije psihoterapija koje su provodile Shirley i psihijatrica, te tako u knjizi i
filmu možemo vidjeti kako Shirley zapravo i ima poremećaje ličnosti zbog zlostavljanja u
djetinjstvu, od strane majkeza koju je istaknuto u filmu kako je bolovala od shizofrenije.
No, ono što ovaj slučaj čini još zanimljivijim jesu kontroverze, a jedna od popularnijih jest ta
koju je iznio Herber Spiegel. Spiegel je, prilikom odsustva psihijatrice Wilbur, održao par
susreta sa Shirley. Kao zaključak tih susreta on je iznio činjenicu kako psihijatrica Wilbur
zapravo manipulira sa Shirley, za koju je govorila kako ima poremećaje ličnosti kada nije
imala, te počinje sumnjati kako psihijatrica zapravo koristi Shirley za financijsku dobit. Za
njega, Shirley jest histerična, ali ne pokazuje znakove poremećaja ličnosti. Spiegel je smatrao
kako je sve to bila velika prijevara, no to je i do danas ostala velika kontroverza.
7. Zaključak
13
Prilikom rada ovog seminara imala sam se prilike upoznati sa poremećajima ličnosti o
kojima nisam baš nešto previše znala prije no što sam počela pisati rad. Iako me iznenadilo
koliko su ispitivanja na ovom području otišla daleko, te koliko postoji podjela unutar
poremećaja ličnosti, ono što me još više iznenadilo su primjeri koje sam gledala i čitala kako
bih samoj sebi što bolje predočila ovakvu vrstu poremećaja. Moram priznati da me film Sybil
dosta šokirao, te da mi ga je u nekim trenutcima bilo teško gledati. Ali sve ovo mi je pokazalo
to koliko zapravo čovjek može sam sebi svjesno i namjerno, jer to želi, činiti dobro, a koliko
opet ima ljudi koji boluju od nekog oblika poremećaja, koji su zapravo sami svoji destruktori,
te se razdiru takvim bolestima, a da to nisu htjeli, već su to dobili genski. Takve stvari
pokazuju nam zapravo da bez obzira na to koliko god mi ljudi razvijali znanost, i svaki dan
otkrivali nešto novo, još uvijek postoje stvari protiv kojih se jako teško boriti, a koje su
poprilično destruktivne.
14
8. Literatura
1. Davison, Gerald C., Neale, John M., Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja, Naklada Slap – Jastrebarsko, Jastrebarsko, 2002.
15