11. .SEMIOLOGIJA

lih znanosti, buduci da se covjekov život uopce neprestanomanifestira u znakovima.

Nešto kasnije, bez eksplicitnih filozofskih pretenzija, stva-rajuci lingvisticki strukturalizam i uocavajuci da se i drugisistemi znakova ponašaju slicno jeziku te da i u njima trebapromatrati odnose me<1u elementima i njihovu strukturu,Ferdinand de Saussure u svojem Kursu opce lingvistikezamislio je da bi se takvim istraživanjima bavila nova disci-plina - semiologija. Od tog trenutka paralelno opstoje dvatermina - semiologija (uglavnom na frankofonom podrucju)i semiotika (koja iz anglofone domene prodire danas sveviše u opcu upotrebu).

Peirceove ideje svoju najegzaktniju formulaciju, s dodat-kom behaviorizma (i uz najznacajnije odjeke i u Evropi) do-življavaju tridesetih godina ovog stoljeca u djelu CharlesaMorrlsa, koji je, izmedu ostalog, izvršio podjelu semiotike nasemiološku semantiku, koja proucava odnos izmedu znakai onoga što je njime oznaceno, semiološku sintaksu, koja sebavi odnosima medu znakovima unutar sistema, i semiološ-ku pragmatiku, koja izucava relacije izmedu znakova i covje-ka koji ih upotrebljava.

De Saussureova semiologija nije imala pravih nasljednikame<1u znacajnim postsaussureovskim lingvistima strukturali-sticke orijentacije. Jedino je Louis HjeImslev pokušao doka-zati kako izmedu jezika i drugih semioloških sustava postojiizomorfizam, dakle podudaranje u bitnim dijelovima, pa bistoga strogo definiran jezic~ opis bio primjenljiv i na de-skripciju bilo kojeg drugog sustava znakova.

Zbiljsku razradu de Saussureove postavke dobivaju u ra-dovima belgijskog istraživaca :erica Buyssensa, koji sredi-nom stoljeca udara temelje evropskoj koncepciji semiologijei koji, prema de Saussureovoj uputi, stavlja ovu znanost ušire sociološke i psihološke okvire. Ovu liniju, uz vlastitedoprinose slijede i drugi - Pierre Gulraud i Georges Mounin,a nesumnjivo najvece zasluge za suvremeno oblikovanje teo-rije o sistemima znakova koji se upotrebljavaju u komuni-kacijskim procesima ima Argentinac Luis Prieto, cija su sta-jališta i terminologija danas na ovom podrucju naj rašire-niji.

I predstavnici jednog drugog pravca, koji ne ogranicavapojam znaka samo na komunikacijske procese, vec ga shvacau mnogo širem smislu, kao svaki fenomen koji nešto za

Buduci da se jezik može definirati kao sistem znakova,ovo njegovo .odredenje pomaže nam da i lingvistiku smjesti-mo unutar zamišljene hijerarhije znanosti. Dakako, i hije-rarhiju znanosti treba zamisliti samo kao epistemološki mo-del trenutnog stanja odnosa medu naukama, a položaj nekediscipline u njemu. ne ogranicava ni u kojem slucaju mo-.gucnosti interdisciplinarne suradnje. .

U skladu s definicijom jezika lingvistika potpada pod"semiologiju ili sem1otiku, opcu znanost o svim sistemima

znakova koji se pojavljuj1,1 ti fovjekovu društvenom životu.. Premda je interes covjekov za znakove nastao zacijelo

veoma rano, u nekom svom obliku svakako sa samom poja-vom covjeka kao svjesnog i djelatnog bica, ipak se nauka oznakovima rodila relativno kasno, u svojim kon~epcijskimtemeljima krajem prošlog i pocetko~ ovog stoljeca, a u svo-jim razradenijim oblicima tek sredinom 20. stoljeca.

Naime, još je 1867. americki filozof pragmaticarske ori-jentacije Charles Sanders Pelrce stvorio naziv semiotika zaopcu teoriju o znakovima, koja bi svojim filozofskim usmje-renjem trebalo da postane na neki nacin organon svih osta-

188 189

Zbog toga cemo smatrati da je svaka pojava koja za co-vjeka supstituira neku drugu pojavu, koja, dakle, oznacujeneki fenomen koji nije ona sama - omaka. Odnos izmeduoznake i izvanznakovnog fenomena može se zvati preslika-vanje, ne ulazeci ovdje u ontološku ili gnoseološku suštinutog procesa. Svaka se oznaka" mora sastojati od dva dijela- oznacitelja i oznacenog; oznacitelj je onaj dio oznake kojije pogodan da se ostvari u nekoj °materiji i tako bude do-stupan covjekovoj percepciji, a oznaceno je onaj dio oznakena koji se preslikava neki fenomen iz univerzuma. Meduoznacenima i oznaciteljima postoji relacija pridruživanja,kao vrijednost, specificna za svaku oznaku. I oznaka i nje-zini dijelovi apstraktni su fenomeni koji se u nekoj mate-riji, u toku upotrebe sistema, ostvaruju.

Kriteriji za podjelu omaka mogu biti razliciti. No akoprihvatimo da je za jedan dio oznaka karakteristicno to dasu stvorene prvenstveno s komunikacijskom intencijom,

dok kod drugih takva intencija ne postoji, komunikacijskanam namjena može poslužiti kao prvi kriterij takve podjele.Neke su oznake, zatim, produkt covjekova djelovanja, izra-sle iz njegove prakse, dok druge nastaju u univerzumu beznjegova sudjelovanja, i covjek ih samo, u skladu sa svojimi$kustvom, interpretira - to bi mogao biti drugi' kriterijza podjelu oznaka. I napokon, sama interpretacija može bitinecim u odnosu izmedu oznake i oznacenog fenomena zacovjeka motivirana, ili je nemotivirana, arbitrarna u saus-sureovskom smislu te rijeci. Na taj se nacin dobiva i trecikriterij u klasifikaciji oznaka.

One oznake koje nisu covjekov produkt (i u kojima, pre-ma tome, ne može biti komunikacijske namjene, jer ako ko-munikaciju shvatimo kao oblik ljudske društvene i historij-ske prakse, ona je nUŽDo covjekovo djelovanje a njezini suproizvodi covjekovi proizvodi), vec nastaju nezavisno od co-vjeka i samo podliježu njegovu tumacenju, mogu se zvatiindikatorima. Oni indikatori u kojima je interpretacija mo-tivirana zovu se, u skladu s prihvacenom terminologijom,simptomi (tako je povišena tjelesna temperatura simptombolesti, a dim je simptom vatre). Indikatori s nemotivira-nom interpretacijom mogli bi se zvati znamenjima (na prim-jer, astrološko tumacenje položaja zvijezda ili hiromantijskocitanje iz dlana pripada znamenjima).

Veoma velik broj oznaka jest covjekov proizvod ali ne sprimarnom komunikacijskom namjenom, vec su one stvo-rene u toku neke prakse bez primarne komunikacijske na~mj ene, premda se sekundarno mogu upotrijebiti i u komu-nikaciji. (Pojam komunikacije ovdje je, dakako, uzet u us-kom smislu, a za sva ona tako brojna neintencionalna preno-šenja obavijesti izvan ovog ogranicenog podrucja komunika-cije termin, na žalost, ne postoji.) Neke od tih oznaka usvojoj osnovi imaju »oznacivacku« funkciju, dok druge po-staju oznakama tek kroz naknadnu interpretaciju. Ove vrloraznorodne oznake, kojima može pripasti bilo koji fenomeniz univerzuma interpretiran kao oznaka, i koje u tom tuma-cenju mogu biti motivirane ili nemotivirane, nazivam - unedostatku boljeg termina - manifestacijama. Sasvim jeocito da je dalja razrada klasifikacije manifestacija jedan odprvih zadataka specificne, ovim problemima posvecenesemiološke discipline. Na primjer, razliciti oblici umjetnosti,moda, društvene pojave interpretirane kao oznake društve-nih stanja, itd. u prvom su redu manifestacije.

covjeka oznacava, smatraju se nasljednicima de Saussurea.Najpoznatiji su, vjerojatno, medu njima Roland Barthes,Jurij Lotman i JuHa Kr1steva.

Naime, osnovni problem pri definiranju semiologije injezina podrucja upravo je u tome kako se odreduje znak.Prema intuitivnom poimanju, znak je, u najširem smislute rijeci, svaka pojava koja za covjeka oznacava neku drugupojavu: covjek, dakle, interpretira znak, on »iza« njegaocitava neki drugi izvanznakovni fenomen. Ovako prelimi.narno odreden znak obuhvaca izvanredno mnogo razlicitihpojava, i u principu svaki pojedini dio univerzuma, pa i ciotav univerzum, na taj naciri mogu postati znakom, jer co-vjek uvijek može u njima ocitavati i druge fenomene i nala-ziti im tumacenja koja ne obuhvacaju samo njihovu pojav-nost. I doista, u jednoj širokoj, barthesovskoj interpretaciji,semiologija se bavi svim takvim znakovima. Ne:>u drugimterminologijama pojam znaka može zadobiti potpuno razli-cita znacenja, pa može, izmedu ostalog, biti ogranicen samona one fenomene koji za covjeka nešto oznacavaju a upotreb-ljavaju se u medusobnoj komunikaciji. Prietova ce semiolo-gija u nacelu izucavati samo ovakve znakove. Ove nas tenni-nološke neujednacenosti i nepreciznosti prisiljavaju na dodat-na objašnjenja i na pokušaj stvaranja bar donekle upotreb-ljivije terminologije.

190 191

I napokon, oznake koje je covjek namjenski proizveo ukomunikacijske svrhe zovu se, donekle u skladu s upotreb-ljavanom terminologijom, semovi. Oni se dijele na semoves motiviranom interpretacijom ili simbole (na primjer, me-teorološki simboli iIi simboli-upute na aerodromu) i na zna-kove, kod kojih je interpretacija arbitrarna (na' primjer, uprirodnim jezicima). Ova shematska klasifikacija ima i tuprednost da se za jezik, unutar semioloških ispitivanja, idalje može govoriti da je on semiološki sistem znakova.Dakako, i semovi mogu osim komunikacijske imati i drugefunkcije. Uopce, mjesto pojedinih ozna~a i njihc;wihsiste-ma u podjeli oznaka ovisi i o stajalištu interpretatora premanjima. Tako se, na primjer, jezicne oznake u svojoj komuni-kacijskoj funkciji mogu - kao što to lingvistika danas naj-cešce cini - svrstati medu znakove, ali ako ih promatramokao konstitutivne elemente umjetnickog djela, interpretir;atcemo ih, na odredenoj razini, kao manifestacije, a ako ihanaliziramo kao oznake nekog psihickog ili fizickog stanjagovornika, one mogu biti i simptomi. Ova je potencijalna po-livalentnost jednog dijela oznaka bitna za semiološka istra-živanja.

Ipak, klasifikacija oznaka omogucuje da se izvrši i podje-la semiologije: semovi, i simboli i znakovi, bit ce objektsemiologije komunikacije (u Priet()vu i Mounip.ovu smisTu),znamenja i manifestacije predmet su semiologije znacenja(u Barthesovu smislu), a simptomima- se bave posebne,uglavnom prirodne. manosti. Semiologija komunikacije isemiologija znacenja mogle bi se ujediniti u opcu semiolo-giju, a zakonitosti vezane uz sve tipove oznaka izucavala bijedna univerzalna semiologija za koju bi, u duhu Peirceovihintencija, prikladan naziv bio seinlotlka.

Buduci da je podrucje semiologije komunikacije najbo-lje om~eno samom komunikacijom; i buduci da je upravounutar njega lingvistika najsnažnije razradila svoj instru-mentarij i metodologiju, ono je kudikamo najrazvijenije(iako je i samo još u burnom razvitku) i može »posuditi(~neke od svojih modela drugim semiologijama. No takvo pre.nošenje modela nikako ne smije biti mehanicko, nego uvi-jek uz prilagoc1avanje specificnostima drugih sistema zna-kova, jer se cak i unutar domene semiologije komunikacijepokazalo neprikladnim i pogrešnim nekriticko primjenjiva-nje lingvistickih modela na ostale komunikacijske sustave.

U semiologiji komunikacije, na razini pojedinih semova,dakle prije nego što se promatra njihovo slaganje u sustave,cini se da je veoma bitno analizirati odnos pridruživanjaizmedu oznacitelja i oznacenog, ili - da zadržimo upravokod semova uobicajene nazive - izmedu izraza sema i sadr-taja sema. Naime, an~Jjza tih relacija pruža nam mogucnostne samo da klasificiramo same semove nego da na osnovitoga uvedemo i bitne razlike izmedu pojedinih semiološkihsustava.

Svaki sem, i na planu izraza i na planu sadržaja, koji semedusobno pridružuju, ima odreden opseg. U apstraktnomsemiološkom sustavu pojedini izraz i pojedini sadržaj nužnose u potpunosti jedan drugome pridružuju: takvo pridru-živanje možemo nazvati totalnim pridrutivanjem. U upotrebivelikog broja sistema semova dopušteno je samo totalno pri-druživanje. Ali moguce je isto tako zamisliti da se cijelomizrazu pridružuje samo dio sadržaja, da je dijelu izrazapridružen citav opseg sadržaja ili, napokon, da je dijelu iz-raza pridružen dio sadržaja - sve su to parcijalna pridru-živanja. I ovakve pojave susrecu se u upotrebi sistema, alinjihov najveci dio posljedica je nekih oštecenja u komuni-kacijskom procesu i nepotpunih prenošenja znakova. Po-stoje, ipak, neki sustavi, poput prirodnih jezika, u kojima jenormalno da se citavu izrazu pridružuje u upotrebi u komu-nikaciji samo dio opsega sadržaja. Na primjer, opseg semažena na planu sadržaja virtualno obuhvaca sve žene, no urealnoj komunikaciji taj se opseg cesto suzuje, u skladu svec navedenim procesinia konkretizacije u jeziku, sve dojedne i odredene žene. Prema tome, mogucnost parcijaInihpridruživanja obilježava samo neke semiološke sisteme. Teo-retski zamisliva vakantna pridru1.ivanja, kod kojih su j1iplan izraza ili plan sadržaja ili oba plana prazni skupovi, tre-ba smatrati samo neuspje1im rea1izacijama, jer je nepostoja-nje bilo kojeg od planova u kontradikciji sa samom definici-jom oznaka.

Svi izrazi semova u nekom sustavu sacinjavaju polje izra-za tog sustava, a svi sadržaji polje sadržaja ili noeticko po-lje. Unutar jedne vrste sistema semova jednom se izrazumože pridruživati jedan i uvijek samo jedan i isti sadržaj- to je jednojednoznacno pridru1.ivanje (na primjer, zele-nom se svjetlu na semaforu uvijek pridružuje isti sadržaj

»idic); kod jednovišeznacnog i višejednoznacnog pridru-

192 13 Pogled u lingvistiku 193

živanja jednom elementu s jednog plana pridružuje se višeelemenata s drugog plana: tako je O u skupu štampanihslova i znak za nulu i znak za glas o (jednovišeznacnost), a»množenje« se može oznaciti s pomocu x ili . (višejednoznac-nost). I napokon, u nekim sistemima - medu njima su iprirodni jezici - postoji i viševišeznacno pridrutivanje, gdjese veci broj razlicitih izraza isprepleteno pridružuje s ve-cim brojem sadržaja iz noetickog polja tog sistema. Tako seponekad u našem jeziku, na primjer, izrazi covjek i muška-rac mogu nesmetano zamjenjivati u oba svoja osnovna sadr-žaja.

Analiza odnosa izmedu izraza i sadržaja sema odvodi naszapravo vec duboko na podrucje sistema semova (pa i ozna-ka uopce), dakle u domenu s~mioloških sustava. Semiološldsistem, kakvim se bavi semiologija komunikacije, sredC:mjeskup semova, dakle takav skup u kojem vladaju odredeniodnosi medu njegovim jedinicama. Ovi se odnosi u osnovikod svih semioloških sistema mogu opisati na temelju saus-sureovskog razgranicenja izmedu sintagmatskih odnosa, me-du jedinicama u nekoj postavi, i paradigmatskih odnosa,medu jedinicom koja stoji u toj postavi i onih jedinica kojebi na njezinu mjestu mogle stajati. Sistem, koji je apstrakt-tan, treba, dakako, razlikovati od konkretne i materijalneupotrebe semiološkog sistema na isti nacin na koji se u ling-vistici razlikuje jezik od govora.

Klasifikacija semioloških sustava unutar semiologije ko-munikacije može se teoretski izvršiti prema doista mnogo-brojnim kriterijima, i ona u nekom razradenijem obliku za-pravo još ne postoji. Osim razlicitih »vanjskih« kriterija kojibi se mogli uvesti na osnovi 'odnosa sistema prema univer-zumu ili na osnovi materijalnih svojstava upotrebe, jedna bivrsta klasifikacije zacijelo morala voditi racuna o karakterui relacijama preslikavanja, a i o odnosima semova unutarsistema (tako bi se sustavi podijelili na one u kojima postojesamo paradigmatski odnosi, i cije su sve postave jednomje-sne, i na one u kojima su prisutne i sintagmatske relacije,a ovdje bi svakako došlo i do daljih diferencijacija). No slingvistickog stajališta najzanimljivije su one klasifikacijekoje vode racuna o pridruživanju, o medusobnim odnosimasemova unutar sistema i o relaciji izmedu samog sus~va injegove upotrebe, jer upravo ovakve klasifikacije omogucuju

da se prirodni jezici smjeste u cjelinu covjekovih semiološ-kih sustava u komunikacijskim procesima.

Naime, odonda otkako se pojavila semiologija, i lingvistimai semiolozima bilo je jasno da jezik zauzima posebno mje-sto medu sistemima semova, jer je on i najraširenije i osnov-no sredstvo komunikacije u ljudskom društvu i najbolje jeprilagoden mnogobrojnim situacijama i promjenama kojenastaju u univerzumu a o kojima je nužno komunicirati. Da-kako, ta je prilagodenost opcenita, i u pojedinim slucaje-VIma i u odredenim covjekovim djelatnostima pogodnije je::komunicirati nekim drugim sredstvom - to je, uostalom,1 razlog nastajanja ostalih komunikacijskih sistema. Istra-žujuci u cemu je specificnost jezika, i semiolozi i lingvistiotkrili su citav niz karakteristika za koje se cinilo da suupravo one differentia specifica kojom se jezik izdvaja izostalih sistema, no najcešce se pokazalo da se uvijek prona-lazi bar još jedan sustav koji ima isto takvo svojstvo.

Tako se u jeziku javlja viševišeznacno pridruživanje, ina-ce rijetko u semiološkim sistemima, jer se u njima pojaveanalogne sinonimiji i homonimiji uopce najcešce izbjega-vaju; no takvo je pridruživanje svojstveno i nekim matema-tickim simbolima, gdje se javlja, iako ne u mnogim slucaje-vima. i mogucnost parcijalnog pridruživanja, za koje setakoder smatralo da je karakteristicno samo za jezik, i dase on jedini u upotrebi prilagodava promjenama u izvanzna-kovnom univerzumu. Na slican se nacin vjerovalo da je jezikjedini sustav semova koji ima prvu i !;lrugu artikulaciju iartikulaciju (trecu) na figure sadržaja. No ako promotrimokako se analizom dolazi do jedinica druge i trece artikula-cije, vidjet cemo da one mogu obilježavati i druge sustave.

Figure iz.raza i figure sadržaja, dakle najmanje jedinicena jednom od planova sema kojima na. drugom planu višeništa ne odgovara, i koje, prema tome, same nisu semovi,javljaju se u svim onim sustavima u kojima bilo izrazi bilosadržaji semova nisu sasvim odvojeni elementi nego se dje-lomicno podudaraju, jer medu njima postoji logicki odnosinkluzije ili intersekcije: u svakom takvu slucaju može seuvijek razlikovati podudarni dio ili izraza ili sadržaja odnepodudarnog dijela, i tako se dobivaju figure izraza ili figuresadržaja. Na ovom se principu,' uostalom, i zasniva distri-bucionalisticka metoda u lingvistickoj fonološkoj analizi.Figure izraza i druga artikulacija svakako postoje kod tele-

194195

fonskih brojeva ili kod registarskih brojeva automobila,na primjer; a o figurama sadržaja i u samom jeziku takomalo znamo da one nisu ocigledno dobra osnova za uspore-divanje jezika s drugim semiološkim sustavima.

Cini se da bitnu distinkciju izmedu jezika i ostalih siste-ma znakova koje covjek upotrebljava u komuhikacijskimprocesima možemo utvrditi tek ako promotrimo odnos sis-tema i njegove upotrebe. U svakom semiološkom sustavu, pai u jeziku, nužno postoji norma na kojoj se zasniva uopcemogucnost komunikacije jer ona osigurava identicnost se-mova kod govornika i kod slušaoca. Ta je norma u jeziku- kao što smo vidjeli - implicitna, dakle izrasla iz samejezicne djelatnosti i unutar nje bez izricitog dogovora sudio-nika komunikacijske prakse. Zbog toga ju je moguce u tokukomunikacijskog procesa, u govoru, kršiti u težnji za po-boljšanjem komunikacije izvanjezicnog promjenljivog uni-verzuma (ali i zato što covjek nije sposoban da je uvijekuspostaVi i poštuje). Nasuprot tome, u drugim je sistemimasemova norma eksplicitna, što znaci da su sve mogucnostiupotrebe vec sadržane u samom sustavu, a svako kršenjenorme mora biti i poništavanje komunikacije; sama se nor-ma mijenja izricitim dogovorom sudionika, kao što je inastala. Na taj je nacin jezik dinamicki sistem s inherent-nom kreativnošcu, a ostali su sustavi nedinamicki i nekrea-tivni jer u njima nema stalne dijalekticke napetosti mec1u-sobnog potvrdivanja i poništavanja izmedu sistema i upo-trebe, napetosti kakva mora postojati izmedu jezika i go-vora. U skladu s nekim terminologijama dinamicki se sis-temi mogu zvati prirodnim jezicima anedinamicki - koda-VIma. Oni kodovi koji poput prirodnih jezika imaju dvo-struku artikulaciju, u kojima .se razlikuju nivoi parci.J.elnifonološkom, morfološkom, sintaktickom i semantickom ni-vou u jeziku, i koji imaju razradenu strukturu sintagmat-skih i paradigmatskih odnosa, bili bi umjetni jezici, danassve važniji u teoriji informacija, dokumentalistici, bibliote-karstvu itd.

Ove su distinkcije važne i kad se promatraju odnosi meausemioZoUim sustavima. Naime, danas se velik dio procesapreznakovljavanja ili transkodiranja, dakle pretvaranja se-mov&.jednog sistema u semove drugog sistema, vrši upravoizmedu prirodnih jezika i kodova, odnosno umjetnih jezika,i treba biti svjestan toga da se zbog dinamickog karaktera

prirodnih jezika uvijek jedan dio informacija u takvu pre-znakovljavanju gubi: bitan je zadatak - ne toliko lingvistai semiologa nego mnogo više i strucnjaka za odredena pod-rucja i informaticara - da se s jedne strane odrede naj-relevantnije informacije u takvim procesima, a s drugestrane da odaberu kod koji ce biti najprikladniji 'za preno-šenje tih informacija.

No jezik i govor i jezicna djelatnost uopce nisu samoobjekti semiologije komunikacije nego i semiologije zna-cenja, jer jezik nije samo sredstvo interpersona1ne komuni-kacije vec može imati - kao što smo vidjeli - i mnogedruge funkcije u covjekovu društvenu životu. Za semiolo-giju znacenja danas zacijelo je najzanimljivija uloga jezika uumjetnosti.

za razliku od semiologije komunikacije, koja je bar do-nekle uspjela egzaktno definirati svoje podrucje i svojeosnovne pojmove, semiologija znacenja susrece se još uvi-jek sa gotovo nepremostivim teškocama pri svakom pokušajuunificiranja i kodificiranja vlastitih pretpostavki. Naime,domena znamenja i, posebno, manifestacija vrlo je hetero-gena, i zakonitosti što ih pojedini istraživaci otkrivaju obic-no su primjenljive samo na odredenim užim podrucjima.Zatim, oznake u semiologiji znacenja redovito su mnogokompleksnije i teže se mogu definirati i analizirati nadiskontinuirane jedinice, to više što se one vrlo cesto usvojoj upotrebi ostvaruju u razlicitim a paralelnim mate-rijalizacijama (na prinijer, u filmu ili u kazalištu) a svojeznacenje zadobivaju u cjelini a ne kao suma pojedinih ma-terijalizacija. Zbog toga semiolozi na ovom podrucju naj-cešce ne po1aze od plana izraza. (poput semiologa komuni-kacije), vec najprije pokušavaju omediti jedinice na planusadržaja (a sadržaj, dakako, kao što je vec drugdje receno,nije identican sa znacenjem), da bi im zatim pridružiliizraz. Uz to, semiološki sistemi koje proucava ova semiolo-gija nerijetko obuhvacaju samo dio struktura u upotrebi,. adrugi dio, u stalnim procesima strukturiranja i destruktu-riranja, jedinstven je i neponovljiv u svakom konkretnom'ostvarenju. I' napokon, neke manifestacije ocito pripadajuteško odredivom, dobrim dijelom iraciona1nom i znanostiuglavnom nedostupnom podrucju umjetnosti: to je pragza koji ne vjerujem da bi ga semiologija znacenja moglaprijeci.

196 197

Sa svim se ovim problemima suocava i ispitivanje jezikau okviru semiologije znacenja. To se ispitivanje danas naj-cešce ogranicava na ulogu jezika u književnosti kao onomsistemu manifestacija u kojem je jezik najocitije i' naj ne-ophodnije prisutan, koji se, dakle, zasniva na covjekovojjezicnoj djelatnosti i koji je zapravo uvijek jedan od oblikagovora. Vec su i tradicionalna i suvremena lingvistika, uretorici istilistici a i u drugim lingvistickim disciplinama,otkrile i opisale mnoge specificnosti upotrebe jezika uknjiževnosti, ali danas je, cini se, u žarištu interesa jednopitanje koje nadilazi granice lingvistike i zadire velikimdijelom u domenu teorije književnosti, a na nj najvjero-jatnije semiologija znacenja mora odgovoriti da bi mogladalje efikasno djelovati. To je pitanje po cemu se razlikujejezik u književnosti od jezika izvan nje: odgovor na to pi-tanje omogucio bi da se razluci komunikacijski od znacenj-skog pristupa jezicnoj djelatnosti. Preformulirano iz per-sp'ektive teorije književnosti, ono glasi: da li se po nekojkarakteristici jezika može prepoznati umjetnicko od ne-umjetnickog djela?

Postoje mnogobrojni pokušaji, i u teoriji književnosti iu lingvistici i u semiologiji znacenja, da se na to pitanjeda pozitivan i - ako je ikako moguce - jednoznacan od-govor. U tradicionalnoj znanosti o jeziku, od anticke .reto-rike sve do mnogih suvremenih stilistika, vjerovalo se da sejezik književnosti razlikuje od »obicnog« jezika po stilukojim je obilježen,. po specificnim »ukrasima«, figuramaili tropima koji se u njemu nalaze. Lako je dokazati dase i u upotrebi jezika bez ikakve umjetnicke vrijednostimogu pojaviti brojni »ukrasi«: samo pridodavanje figura»obicnom« jeziku ne cini od' njega. književnost (iako neri.jetko može stvoriti njezin privid).

U jednoj suvremenijoj interpretaciji ovakva stajališta,nastaloj pod utjecajem teorije informacije, jezik književ-nosti prepoznaje se po vecoj i posebnoj kolicini stilistickeobavijesti: jedan od nosilaca te teorije americki je znan-stvenik Michael-Michel Riffaterre. Prema njemu se nepred-skazivom ili manje predskazivom upotrebom jezicnih jedi-nica u konkretnom govoru stvaraju stilemi, stilska odstu-panja od uobicajenih normi, i oni su, upravo zato što sumanje vj~rojatni, nosioci vece ~olicine obavijesti nego štoje to potrebno za samu komunikaciju. Ovaj višak ili. doda-

198

~

:1

II

.,

(

tak obavijesti specifican je, prema toj teoriji, za jezik uknjiževnosti. Iako ovo stajalište, unošenjem mogucnosti iz.racunavanja kolicine odstupanja od uobicajenog, zacijelopridonosi razradi suvremene sti1istike, ono nikako - kaoni tradicionalna stilistika - ne objašnjaya posebnost umjet-nickog djela.. '

Na slican su nacin slabo primjenljive one teorije kojesmatraju da se književno djelo, kao osobit oblik diskursa,odlikuje zatvorenošcu i završenošcu svoje strukture: takvazatvorenost može karakterizirati bilo koji diskurs uopce.

Jedno je od prilicno raširenih mišljenja da se jezik knji-ževnosti razlikuje od jezika neknjiževnosti po tome što seon ne odnosi na konkretni izvanjezicni univerzum vec jena nj preslikan univerzum koji je umjetnik sam stvorio.U proširenijoj interpretaciji, kakva je, na primjer, Katici-ceva, taj »fiktivni« univerzum sam je na specifican nacinstrukturiran, a stilemi pomažu citaocu da spozna tu struk.turu. Ovakvo je gledanje osobito blisko lingvistima, koji utome vide mogucnost razgranicenja komunikacijske funk-cije jezika (gdje se preslikava zbiljski svjjet na plan jezic-nog sadržaja) od njegove poetske funkcije (u kojoj se pre-slikava novokonstruirani svijet, a on nosi umjetnicku oba-vijest samo u totalitetu svoje strukturiranosti). Osim toga,ono u principu omogucava da se svaki tekst, bez obzira nato kakav bio po svojim formainim karakteristikama, pro-matra bilo kao književan bilo kao neknjiževan, vec prematome da li ocitavamo njegovu novokonstruiranu i fiktivnustrukturu (koja ce, dakako, u mnogim slucajevima bitijedva prisutna ili nikakva, pa su to slabi književni tekstovi)ili uocavamo njegovu »komunikacijsku« strukturu (pa takoi u književnom tekstu možemo, filološkom analizom naprimjer, tražiti neumjetnicke i neknjiževne obavijesti).Teškoca je u primjeni teorije o odsutnosti konkretnog refe-renta u tome što se i u svakodnevnom' životu izvanjezicniuniverzum sastoji od medusobno isprepletenih »fiktivnih«i »zbiljskih« struktura, tako da smještanje umjetnosti is-kljucivo u svijet fikcije - cak i kad bi bilo tocno - nikakone bi bilo i njezino jednoznacno odredenje.

U najnovije vrijeme, u okviru francuskih strujanja usemiologiji znacenja, pokušava se formulirati jedna mnogosveobuhvatnija teorija, ciji su glavni zastupnici, ponekadsa znacajnim medusobnim razlikama, Roland Barthes, Jac- .

ques Derrida i, osobito, JuHa Kristeva.

199

Ova teorija, koja svakako ima i filozofskih pretenzija iimplikacija, s lingvisticke se strane vjerojatno zasniva, osimna kritickoj analizi de Saussureovih stajališta, na Hjelm-slevovu pojmu konotacijskog jezika, kojemu je plan izrazaneki drugi jezik (sa svojim izrazom i sa svoji~ sadržajem),i mi zapravo ocitavamo u konotacijskom jeziku neka, naprvi pogled u obicnoj komunikaciji skrivena, znacenja togdrugog jezika. Osnovni je pojam ove teorije tekst, ali nekao jezikom organizirana supstancija, kao što je to uobi-cajeno u lingvistici, nego zapravo kao izvjestan nacin funk-cioniranja jezika. Temeljna je karakteristika takva teksta,prema Kristevoj, njegova produktivnost (koja bi se doneklemogla usporediti s ovdje upotrebljavanim pojmom kreativ-nosti, iako se u nekim ele!mentima od nje razlikuje): naime,ona c:>tkriva razlike izmedu jezika u njegovoj komunikacij-skoj funkciji, koju neposredno, na površini ocitavamo, idubinskih znacenja sadržanih u tekstu, koja izrastaju izcitava niza dinamickih odnosa, od individualno-psihološkihdo socijalnih, iz kojih takav tekst u svojoj društvenoj i hi-storijskoj uvjetovanosti nastaje. Na lingvistickoj razini pro-duktivnost se najcešce manifestira kao razaranje norme ikao razdvajanje jezika komunikacije od jezika znacenja.Sama je teorija teksta u svojim pojedinostima odviše kom-plicirana da bismo je ovdje "iznosili, to više što ona momen-tano, u obliku u kojem je formulirana, ne može znacajnopridonijeti razrješavanju lingvistickih problema, ali svaka-ko - zajedno s cjelokupnom semiologijom znacenja -stavlja naglasak na cinjenicu kojom se lingvistika sve donajnovijeg, poststrukturalistickog razdoblja nije uopce ba-vila: naime, jezik je i u svojoj komunikacijskoj i u neko-munikacijskim funkcijama uvijek manifestacija iz koje semogu, izmedu ostalog, ocitavati i društvena stanja; šta-više, jezicna je djelatnost nužno' društvena djelatn9st, testoga kritika društva mora obuhvacati i kritiku njegovajezika, kao što to smatraju i francuski semiolozi, a revolu-cionarno se djelovanje mora manifestirati i u domeni je-zika.

U svakom slucaju, ni teorija teksta. i produktivnosti neomogucuje da se razluci književno djelo od neknjiževnogana osnovi nekih njegovih jezicnih karakteristika, jer je pro-duktivnost, u ovom $mislu, ocigledno svojstvo svake jezicnedjelatnosti, kao što je i kreativnost virtualno uvijek pri-

200

~'I(

sutna u odnosu jezika i govora, jer proizlazi iz same prirodecovjekove jezicne prakse.

Prema tome, cini se da je jedini moguci zakljucak, barunutar lingvistickih i semioloških istraživanja, da se jezikknjiževnosti ni po kojoj svojoj lingvisticki relev~tnoj ka-rakteristici ne razlikuje od jezika neknjiževnosti. Napokon,to proizlazi iz one definicije koja odreduje književnost kaoukupnost tekstova koji se prihvacaju kao literarni u odie-denom sinkronijskom sociokultura1nom kontekstu. Drugimrijecima, pripadnost nekog teksta književnom stvaranju iumjetnosti može u dijakroniji varirati, i teoretski je doistamoguce bilo koje djelo promatrati i kao književno i kaoneknjiževno ostvarenje, a kriteriji za odredivanje njegovihvrijednosti formiraju se u konkretnoj društveno i historij-ski determiniranoj situaciji.

To ni u kojem slucaju ne znaci da se lingvistika isemio-logija komunikacije, s jedne strane, i semiologija znacenja,s druge strane, ne mogu L.ne moraju baviti i jezikom uknjiževnosti. Lingvistika, naime, može otkrivati jezicna sred-stva koja se upotrebljavaju u književnosti, tumaciti mehaniz-me njihova nastajanja i objašnjavati njihovo mjesto u pro-cesima u govoru. Staviše, ovakva analiza samo donosi go-lemu korist lingvistickoj teoriji, jer su upravo u domeniknjiževnosti napetosti izmedu jezika i govora najvece, i krea-tivnost se ovdje najviše primjenjuje u svom osnovnom obli-ku, u težnji za poboljšanjem komunikacije. Semiologija ko-munikacije i u književnosti, kao i u drugim podrucjima,analizira onaj aspekt umjetnickog djela koji se ostvaruje narazini komunikacije i koji je cesto neophodan da bi uopcedošlo do akceptiranja njegove umjetnicke vrijednosti.

Semiologija znacenja, napokon, istražuje druge aspekte,i u književnom djelu zacijelo u prvom redu pokušava krozjezik ocitati strukturu izvanjezicnog i.miverzuma preslikanuna plan njegova sadržaja i sva onaj u principu beskonacnoraznolika i dijalekticki isprepletena, znacenja koja ono nosi:njezin je zadatak zacijelo najteži.

Premda svako od ovih istraživanja otkriva znacajne cinje-nice, i premda je, na primjer, moguce opisati jezicna sred-stva književnosti neke epohe ili vrste, nacine njezina komu~niciranja s tadašnjim i suvremenim citaocem, modalitetekonstruiranja i samog teksta kao diskursa i izvanjezicnoguniverzuma kao umjetnicke konstrukcije, pa cak, djelomicno,

. I

I

J.1

,~

201

i odnos tog univerzuma prema ostalim dijelovima covjekovauniverzuma, života i djelovanja, ipak se ne treba zavaravatida je time otkriveno i ono što to djelo cini umjetnickim: svešto je dostupno znanstvenoj analizi, ponovljivo je, a umjet-nost to ocito nije. O njezinu iraciona1nom bitnom konstitu-tivnom elementu možemo imati saznanja ali ne' i naucnespoznaje.

Jezik je, dakle, promatran sa semiološkog stajališta, jed-nako zanimljiv objekt i za semiologiju komunikacije i zasemiologiju znacenja, no u semiologiji komunikacije on sva-kako zauzima posebno mjesto kao najrazvijeniji i najopceni-tiji od svih komunikacijskih sistema, dok je u izucavanjuznacenja tek jedan od ravnopravnih objekata analize.

Lingvistika je razvila svoje metode mnogo prije ijedne odsemiologija i izvršila je nesumnjivo znacajan utjecaj na nji-hovo rat1a.nje, i nerijetko su i jedna i druga semiologija te-žile za tim da od lingvista preuzmu što veci broj postupakaopisivanja. To se nije pokazalo odviše efikasnim ni u semio-logiji komunikacije, jer svaki sustav ima svoje specificnosti,a njihov zajednicki nazivnik nikako nije identican jeziku;još bi manje to vrijedilo u semiologiji znacenja. Zato jeneophodno da obje semiologije, pa i opca semiologija, raz-viju svoj autonomni instrumentarij i metodologiju, atakavce razvoj zacijelo samo pomoci i daljem razvitku lingvistike,to više što bi, osobito unutar semiologije znacenja, jezik kaoobjekt znanstvene analize trebalo da bude vracen u svojdruštveni kontekst iz koga ga je strukturalizam izdvojio.

12. FORMALIZACIJE U LINGVISTICI

Fonna1izacija je proces koji obilježava svaki znanstvenipristup. Nakon primarnog skupljanja i promatranja cinje-nica i objekata ispitivanja istraživac mora stvoriti neku in-tuitivnu hipoteticku teoriju da bi mogao otkrivene pojaveopisati i klasificirati. Formalizacija je pretvaranje intuitivneteorije u formalan sistem pravila i postupaka koji se možeuvijek na isti nacin ponoviti i provjeriti na svakom novomobjektu istraživanja. Formalni sistem u nacelu mora sadr-žavati popis znakova koji se u njemu upotrebljavaju, skuppravila formacije, skup aksioma i skup deduktivnih ili trans-formacijskih pravila. Izmedu intuitivno postavljene teorijei formalnog sistema postoji neprestano provjeravanje i rein-terpretiranje, jer je samo intuitivna teorija direktno pove-zana s predmetom izucavanja. Prema tome, formalni sistemjednom stvoren nije nepromjenljiv: njegova se adekvatnostmora stalno iskušavati, no on je neophodan da bi se u njemumogle provjeriti i usporediti razlicite teorije o istom objektu.

Lingvistika se, kao i sve druge nauke, odu\;'ijek služi for-malizacijama, i postoje neke karakteristicne lingvisticke for-malizacije koje su ponekad duboko utjecale i na stvaranjeformalnih sistema u drugim domenama. Svaka gramatika,

202 203