perspektive - inicijativa...tvrdeći kako današnja ekonomska kriza nije ni malo blaža od one...

perspektiveZAGREBAČKAINICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

ISSN 1848-140X, listopad 2013., godina 3, broj 3

Južna Europazaglavljena ukriziMožemo liizbjeći problematično društvo

Poljski modelKakve poukenudi Hrvatskoj

SedamStrateškihinduStrija

Indikatori napretkaNovi predvodniciglobalnog rasta

Predsjednik Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore dr. Dino Ivan Dogan predlaže ključne strateške smjernice za budući razvoj Hrvatske

TurističkeusporedbeAustrija – Švicarska– Hrvatska

Temelji za europsku federacijuStari kontinent na pragu krupnih reformi

str. 5

str. 22

Tržište hraneGlobalni uzlet piletine

Strategijaizborne kampanjeDrevne porukesuvremenim političarima

33

14

45

87

58

63

Sadržaj

Pismo urednika ................................................................................................................... 3

U FOKUSUTemelj za europsku federaciju STARI KONTINENT NA PRAGU KRUPNIH REFORMI ............................ 5

Njemačka nakon izboraNOVA ULOGA KANCELARKE – LIDER EUROPSKE UNIJE ............... 11

Južna Europa zaglavljena u kriziMOŽEMO LI IZBJEĆI PROBLEMATIČNO DRUŠTVO .............................. 14

HrvatskaSEDAM STRATEŠKIH INDUSTRIJA ................................................................. 22

Turističke usporedbeAUSTRIJA – ŠVICARSKA – HRVATSKA ........................................................... 33

Strategija hrvatskog turizmaFARSA ILI OZBILJAN STRUČNI URADAK? ................................................... 42

POSUĐENI INTERVJUPOLJSKI MODEL POUČAN I ZA HRVATSKU ............................................... 45

perspektiveNOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

listopad 2013. godina 3, broj 3

ZAGREBAČKAINICIJATIVA

2 perspektive

TRENDOVIKlimatske promjeneOTAPANJE LEDA I TRGOVINA PESIMIZMOM .......................................... 53 LatvijaLUKSEMBURG ZA SIROMAŠNE ......................................................................... 55

Tržište mesaGLOBALNI UZLET PILETINE ............................................................................. 58

EnergetikaTKO ZAUSTAVLJA ALTERNATIVNU ENERGIJU ...................................... 60

SIGNALITisakPREVIŠE NASLOVA ZA PREMALO ČITATELJA ......................................... 61

BDPMJERILO ZA SVE VIŠE OSPORAVATELJA .................................................... 62

DOSSIERStrategija izborne kampanjeDREVNE PORUKE SUVREMENIM POLITIČARIMA ............................... 63

NOVE KNJIGELATENTNI STRAH OD INFLACIJE ................................................................... 71

NEOGRANIČENA SNAGA INFORMACIJE .................................................... 74

REFLEKTORLEGENDE JAČE OD ISTINE ................................................................................. 81

INDIKATORIPomak prema jugoistokuNOVI PREDVODNICI GLOBALNOG RASTA ............................................... 87

DOMINANTAN TROUGAO SVJETSKE PRIVREDE ................................. 95

3broj 3 :: listopad 2013.

Pismo urednika

U potrazi za Janigrom...U bivšem samoupravnom sistemu jedna je od omiljenih poštapalica bila da nitko nije nezamjenjiv. Bio je to zapravo paravan za uklanjanje nepodobnih i postavljanje poslušnih na funkcije kojima nisu dorasli. U današnjem višestranačju ne čuje se često ta fraza, ali u praksi se uvelike primjenjuje. I onda i sada za napredovanje na hijerarhijskim ljestvicama najvažnija je (bila) partijska, odnosno stranačka pripadnost. „Naš“ kandidat, makar bio funkcionalno nepismen, više vrijedi od „njihova“ doktora znanosti.

Uz mrvicu pretjerivanja moglo bi se ustvrditi da je promašena kadrovska politika ključni uzrok hrvatskoga ekonomskog, političkog, kulturnog i svekolikog neuspjeha da se u gotovo dva i pol desetljeća samostalnosti odlijepimo od europskog začelja, nakon što smo dopustili da nas preteknu i države koje su ne tako davno kaskale daleko za nama. Lijepo se to vidjelo i prigodom nedavnog sučeljavanja na sjednici Hrvatskog sabora, kada je premijer hvalio dvogodišnji učinak Vlade, a oporba ukazivala kako se vuku pogrešni potezi. Obje strane utrošile su enormne količine verbalnog streljiva, gađali se efektnim dosjetkama, ali bez pogotka „u sridu“. U situaciji kada je nužno oživjeti investicije, smanjiti nezaposlenost, obuzdati budžetski deficit, stvoriti uvjete za uspon prerađivačke industrije, ozdraviti poljoprivredu dominirale su teme koje već mjesecima tresu našu javnost – Lex Perković pa i ćirilica i sl. Drugim riječima, umjesto stvarnosti i budućnosti u prvom planu borba za bolju (ili možda lošiju) prošlost.

Stara doskočica kaže; mnogi su ipak nezamjenjivi.

Na temu (ne) zamjenjivosti mogli bismo nabrajati na stotine primjera, a zapravo cijeli uspon ljudske vrste temelji se na iznimnom, iznadstandardnim pojedincima, od Aristotela i Fidije, Leonarda da Vincija, Kopernika, Ruđera Boškovića, Beethovena, Nikole Tesle, Einsteina, Stevea Jobsa…

Ove godine obilježava se, ne baš upadljivo, 60. godišnjica muziciranja Zagrebačkih solista, koji i danas pronose ime svoje domovine diljem planeta. Ali taj proslavljeni ansambl nikad nije doživio uspjehe kao u trinaest (vrlo sretnih) godina koliko ih je kao dirigent vodio njihov osnivač nezamjenjivi Antonio Janigro. Kako je to učinio uvjerljivo ilustrira jedan drugi, takodjer nezamjenjivi, pisac, filmski redatelj, glazbeni kritičar, društveni kroničar – pokojni Zvonimir Berković. Jedan i drugi

Pismo urednika

4 perspektive

postali su, ne rodjenjem nego stvaralaštvom autentični Zagrepčani, a mogli bismo kazati i „veliki Hrvati“, kada taj pojam ne bi bio kompromitiran grabežljivcima koji su ga prisvajali bez ikakve zasluge. Evo što Berk – prije dvadeset godina – kaže o Janigru prigodom 40. godišnjice Solista:

„Taj vitki, žustri, šarmantni, elokventni glazbenik mogao je po svojem znanju, sposobnostima i interesima biti isto tako ministar, diplomat, industrijalac, bankar, glumac, režiser i što god hoćete, samo da je svjetsko. Ubrzo se pokazalo zašto je on tako potreban Zagrebu, ali i Zagreb njemu. On kome je bilo tijesno u lijepoj, ali oskudnoj čelističkoj literaturi, vidio je da tu postoji gomila violonista, odgojenih i u strogoj Humlovoj školi, odličnih reproduktivaca, ali neprodornih, nepoduzetnih, željnih putovanja, deviznih dnevnica i zadaha kapitalističke truleži. Sastavio je od njih prvorazrednu gudalačku momčad, udario im nesmiljeni trening, izvukao iz njih neslućenu perfekciju i, koristeći se svojim medjunarodnim ugledom i vezama, poveo ih na najveća svjetska borilišta, gdje su koncertrirali pod njegovom palicom ili pratili njegovo gudalo kada je solistički nastupao.“

Sportskim rječnikom rečeno, u tih trinaest godina (1953. – 1966.) nije bilo ekipe (orkestra) u svijetu koju Zagrebački solisti nisu mogli pobijediti.

Odlaskom Janigra nastavio se svjetski pohod Zagrebačkih solista, ali niikad više nije zasjao takvim sjajem. Lišeni fenomena pedagoga, nepodmitljivog nosioca najviših kriterija i neumoornog trenera, oni su se i dalje održali na koncertnim scenama. Bilo bi zanimljivo ustanoviti kako danas kotiraju u svijetu.

Ovo je samo mali isječak naše stvarnosti. Očito nam nedostaju čelni ljudi – lideri, spremni i sposobni da okupe pojedince i iz njih stvore uspješan tim, koji će podrediti osobne interese općem dobru i općim ciljevima. To je, nažalost, naša istina i naša zbilja na svim razinama države i društva.

Hrvatsko je potreban politički Janigro, koji će, neovisno o stranačkoj pripadnosti, organizirati ansambl solista, doraslih da se mjere s medjunarodnom konkurencijom. Janigro se ne stvara nego radja, ali da bi došao na vidjelo moraju se stvarati zdravi natjecateljski uvjeti.

Solista koji će moći uspješno ekonomski guditi jamačno imamo, ali treba im dirigent s nabrojenim svojstvima. Dirigent koji će znalački i autoritativno voditi ansambl. Kako se dirigenti kalibra kakav je bio Janigro ne radjaju svaki dan, mogli bismo se zadovoljiti i s nekim skromnijega formata.

Nažalost, Hrvatska je još uvijek u potrazi za Janigrom.


Temelji za europsku federaciju

Stari kontinent na pragu krupnih reformi?

Iako brojni katastrofičari već dugo rasipaju globalni pesimizam, pretskazujući propast ne samo eura i eurozone nego i Europske unije, ta zajednica ipak ustrajava na putu da postane kvalitetniji, pravedniji i privlačniji okoliš za se Europljane. Ipak, da bi se spriječio „raspad sistema“, nužne su krupne promjene u funkcioniranju ekonomskog, financijsko-fiskalnog i posebice političkog mehanizma…

mr. Darko Horvatin

Svađe ne bi dugo trajale kada bi krivnja bila samo na jednoj strani. Izrekao je to u 17. stoljeću Francois duc de La Rochefoucauld, francuski političar, pisac i mislilac, ali njegova maksima ima trajnu vrijednost i aktulanija je nego ikad. Po stajalištu većine Hrvata i inozemnih analitičara prepirka naše Vlade s čelnicima Europske komisije teško je objašnjiva. Jamačno će nam donijeti više štete nego koristi. Ipak, malo je vjerojatno da je suprotna strana u svome stajalištu toliko uporna samo zbog vlastite principijelnosti. Tolika verbalna strogoća zbog našega uhidbenoga zakona vjerojatno se ne bi iskazivala da

U fokusu

U fokusu

6 perspektive

u pozadini spora ne stoji upornost ekonomske velesile (Njemačke) nasuprot tvrdoglavosti nove male članice EU-a (Hrvatske).

Iako bi se prema donekle razumljivom medijskom preuveličavanju toga sučeljavanja „zaraćenih“ strana moglo zaključiti kako se radi o „biti ili ne biti“, nije se teško prisjetiti kako je sličnih ali i mnogo oštrijih i ozbiljnijih verbalnih okršaja unutar EU-a bilo oduvijek, naročito u vrlo bliskoj prošlosti. Primjerice, u dugotrajnim pokušajima financijskog i ekonomskog discipliniranja neposlušne članice Grčke, pa i Španjolske, Portugala, Italije, Irske…

Prodavači pesimizmaTakva i slična sučeljavanja mišljenja povod su mnogim ekonomskim i političkim promatračima (ne uvijek dobronamjernim i nepristranim) da proriču propast Europske unije, a pogotovo njezine zajedničke valute, eura. Pa se onda kopa po bližoj i daljoj prošlosti, uspoređuju bivše krize, recesije i depresije sa sadašnjom. Pri tom je uočljiva neugašena sklonost dramatiziranju i najavljivanju „smaka svijeta“ i razočaranost takvih ekonomskih sinoptičara kad se stari kontinent nakon ekonomskih potresa ipak uspije osoviti na noge, a čini se da se to upravo sada događa. Da je ostvaren samo djelić zluradih proročanstava u proteklih nekoliko godina, vjerojatno bi se raspala zajednica utemeljena (naravno ne u današnjem obliku) ubrzo nakon Drugog svjetskog rata.

Nije samo Europa žrtva zlogukih proroka jer rezerve pesimizma su neiscrpne. Upravo je objavljena knjiga pod naslovom „Nakon što je glazba utihnula: Financijska kriza, odgovor i predstojeći rad“ (After the Music Stopped: The Financial Crisis, The Response, and the Work Ahead, izdavač Penguin Press) u kojoj autor Alan S. Blinder pod povećalo stavlja Sjedinjene Američke Države, tvrdeći kako današnja ekonomska kriza nije ni malo blaža od one Velike depresije iz 1930-ih godina. Naravno, uzgred se „očešao“ i o „stari kontinent“ pa upozorava kako je „europska privreda danas u lošijem stanju uspoređena s 2007. nego što je bila 1935. uspoređena s 1929. kada je počela „Velika depresija“.

Rat brojčanim argumentimaBlinder nije autor kojega se može omalovažiti, profesr je ekonomije na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu, istraživač u Državnom uredu za ekonomska istraživanja, gostujući predavač na mnogim školama. Svoja opažanja (uz tvrdnju kako američko gospodarstvo uspjeh bilježi samo u smislu

7


broj 3 :: listopad 2013.

uvjeta koji se nisu pogoršali, proričući kako će se suočiti s jednim, ako ne i dva „izgubljena desetljeća“) potkrepljuje brojnim podacima koji se doimaju uvjerljivo. Ali ni više ni manje od onih kojima službena američka statistika pokušava dokazati kako je najgore prošlo i da je oporavak u zamahu.

Na engleskom jeziku je „dismal science“ sinonim za ekonomiku (naročito političku). Ono „dismal“ ima više značenja, ali ni jedno nije privlačno (turoban, mrk, zloguk, jadan, vrlo loš itd.). Time se zapravo, uz popriličnu dozu cinizma, želi tvrditi kako ekonomika i nije znanost. O tome se vode polemike, kao uostalom o brojim temama unutar te discipline bez koje ne možemo živjeti. Upravo danas, kada se diljem planeta pokušavaju regulirati pravila ekonomske, financijske i ukupne igre, uz naglašenu ulogu države kao arbitra ili barem kontrolora, vjerojatno podjednak broj pobornika i osporavatelja ima pokojni nobelovac Milton Friedman, tvorac i žestoki zagovornik samoregulirajućeg kapitalizma bez ikakvog uplitanja države. To nas je u znatnoj mjeri dovelo do stanja u kome se danas nalaze privrede diljem svijeta, naročito u tzv. tranzicijskim zemljama, uključujući Hrvatsku.

Zrnce optimizma i u GrčkojKako vidimo, unatoč svim zamkama, ograničenjima, pogreškama bivšim i današnjim, Europska unija ipak ustrajava na svom putu da postane djelotvornija, naprednija i pravednija. Čak se naziru zrnca optimizma i za već gotovo otpisane članice Portugal i Grčku, gdje se očekuje kakva-takva ekonomska stabilnost u doglednoj budućnosti. Prilično je izvjesno da će porastu općeg optimizma uvelike pridonijeti treći mandat Angele Merkel na čelu njemačke vlade. Doduše, kancelarkin će posao biti znatno otežan jer je ostala bez pouzdanijeg koalicijskog saveznika liberala, ali ona je u proteklim godinama dokazala da je neupitna „željezna lady“ (za razliku od uvelike osporene nedavno preminule Margaret Thatcher) pa nije nerealno očekivati da će ustrajati na jačanju stabilnosti Njemačke, dakle i EU-a.

Taj vjetar u krmu svakako je dragocjen za Europsku komisiju, Europsko vijeće i Europski parlament, koji su lani dobili Nobelovu nagradu za mir, ali sada su na svojevrsnoj raskrsnici. Žele li uistinu u većoj mjeri nego dosad polučiti podršku i legitimitet većine europskih građana, morat će pribjeći novim reformama, tj. pretvoriti EU u pravu federativnu uniju sa zajedničkom fiskalnom i ekonomskom politikom, a svoju zajedničku valutu, euro proširiti na cijelo područje – drže brojni promatrači. Među njima su i Nicolas Berggruen (utemeljitelj) i Nathan Gardels (viši savjetnik) Instituta Berggruen, koji se, uz ostalo, bavi proučavanjem budućnosti Europe. Oni su i autori djela

U fokusu

8 perspektive

Inteligentno upravljanje za 21. stoljeće: Srednji put između Zapada i Istoka (Intelligent Governance for the Twenty-first Century: A Middle Way Between West and East).

Reforma nema alternativuIzostane li reforma, Europa će biti razdirana svojom budućnošću, kao što je razdirana svojom prošlošću, u traženju novoga društvenoga modela jer dosadašnji je oslabljen i istrošen nadiranjem sve konkurentnije globalne privrede. Drže da bi prvi korak trebao biti oblikovanje strategije ekonomskoga rasta, kako bi se izbjegla sadašnja zamka dugova i stvorio prostor za čvrste reforme koje bi Europu mogle ponovno učiniti konkurentnom kakva je ne davno bila. Nije na odmet prisjetiti se riječi bivšega njemačkog kancelara

Gerharda Schroedera: „Strukturalna reforma može djelovati samo u spoju s putanjom rasta.“ Da bi se reforma provela, unija mora imati otvoren put i legitimitet za uspostavu snažne, ali ne glomazne europske vlade, nalik onoj u današnjoj Švicarskoj. Slijedilo bi stvaranje izvršnoga tijela (izrasloga iz današnje komisije) izravno odgovornoga europskim građanima, učvršćivanje uloge parlamenta kao donjega zakonodavnog doma i pretvaranje vijeća (odbora lidera zemalja članica) u gornji zakonodavni

dom. Zagovornici federalne Europe moraju predočiti svoju zamisao sve skeptičnijoj europskoj javnosti, iskazujući ne samo dobrobit ujedinjenoga kontinenta s najjačim svjetskim tržištem i slobodnim kretanjem robe, rada i kapitala, nego i nedovoljnost postojećih europskih struktura kao temelja za uspjeh u sve globaliziranijem svijetu. Angela Merkel nedavno je to formulirala sažeto: Europa danas ima sedam posto stanovništva, proizvodi 25 posto svjetskih proizvoda i podmiruje 50 posto socijalne potrošnje. Bez reforme, u sve konkurentnijem međunarodnom ekonomskom okolišu, teško će biti financirati velikodušnost država blagostanja, na što su Europljani donedavno bili navikli.

Pojačani poremećaj globalizacijeBivši poljski premijer Marek Belka svojedobno je primijetio kako europska javnost na zajedničku valutu počinje gledati kao na „pojačani poremećaj globalizacije“, umjesto da štiti Europu, tj. da je uvođenje eura pridonijelo predavanje europske ekonomske sudbine u ruke globalnih financijskih tržišta,

„Strukturalna reforma može djelovati samo

u spoju s putanjom rasta.“

9



a njihova radna mjesta poklanjaju se dalekim zemljama s niskim nadnicama, kao što je Kina. Stoga je stvaranje političke unije jedini način da Europa vrati konkurentnost i ubire plodove globalizacije, upozorava Belka.

Propast eura pogodila bi ključne zemlje u središtu Europe, kao i one na periferiji, a njemačka bi srednja klasa platila najvišu cijenu. Uspon Njemačke do najkonkurentnije europske trgovinske sile u znatnoj je mjeri rezultat reformi što ih je provela prije nekoliko godina, uključujući povećanje granične dobi za odlazak u mirovinu i kresanje troškova rada, uz poticanje ulaganja u obrazovanje, istraživanje i razvoj. Te su mjere znatno pomogle da prerađivačka industrija zadrži pristojan udio od 24 posto u ukupnoj njemačkoj privredi.

Posrtaj eura doveo bi, naravno, do povratka njemačke marke (koju mnogi, ne samo nostalgičari, još nisu prežalili). Vrijednost nove-stare valute naglo bi skočila, smanjujući konkurentnost prerađivačke industrije. Njemačke bi multinacionalne kompanije u takvim okolnostima bile prisiljene (ili barem motivirane) premjestiti proizvodnju izvan zemlje, kako bi iskoristile prednost jeftinije radne snage. Svoju bi tehnologiju proširile globalno, a izvezle bi i mrežu opskrbnih lanaca koji omogućuju kvalitetnu proizvodnju. Istraživanja i razvoj možda bi ostali u zemlji, ali proizvodnja i montaža gotovih dijelova, što je glavni izvor radnih mjesta s dobrom plaćom, iselili bi se. Glavni bi gubitnici takva scenarija bili pripadnici njemačke srednje klase pa je stoga euro i klasno pitanje za tu zemlju.

Pomoć drugima za vlastiti spasAko Njemačka želi ostati prosperitetno i korektno društvo u globaliziranom svijetu, to će moći samo unutar stabilne eurozone i svega drugog što bi trebalo slijediti – najprije bankarske unije, zatim fiskalne i na koncu politike unije, kažu autori.

Odustajanjem od eura njemački bi financijski sektor bio oštećen, što bi dodatno štetilo gospodarstvu. Domino efekt koji bi se prenio na europsku periferiju dodatno bi pogodio njemačke banke i štediše je su oni glavni kreditori Grčke, Irske, Italije, Portugala i Španjolske (ukupno više od 300 milijardi eura 2012.). Propast eurozone zbog oklijevanja Berlina svalila bi krivicu za europski neuspjeh na Njemačku, što ne žele ni javnost ni elite.

Očito je da Njemačka ima čvrste razloge za održavanje eura, ali da bi se to ostvarilo morat će pomoći u korigiranju današnjih destabilizirajućih

Odustajanjem od eura njemački bi financijski sektor bio oštećen

U fokusu

10 perspektive

neravnoteža u tekućim plaćanjima, prihvaćajući smanjenja vanjskih viškova. Kada bi se smanjili viškovi, tzv. transferna unija – kojoj se protive brojni Nijemci – bila bi nepotrebna. Uz nastavak golemoga vanjskog suficita transferna unija bila bi neophodna jer bi se samo tako omogućilo ostalim Europljanima da financiraju kupnju njemačke robe. Dakle, pravi izazov za Nijemce nije u tome da pomažu drugima nego da spašavaju sebe dok ne bude prekasno, zaključuje autorski dvojac.

Uzdaj se u se i u „željeznu damu“Ne treba sumnjati da će put do stvaranja europske federacije biti trnovit i popločan ne samo dobrim namjerama. Tako je, uostalom bilo u svim etapama europskoga ujedinjavanja sve od utemeljenja Zajednice za ugljen i čelik pa do današnjih ambicija za otvaranje novog poglavlja. Unatoč neizvjesnosti u ishod onoga što se namjerava reformirati jedna okolnost ulijeva podosta optimizma. To je činjenica što bi glavna pogonska snaga budućega projekta – ako ga vlasti EU-a odluče primijeniti – trebala biti upravo Njemačka. Iako u posljednje vrijeme nailazi na prigovore brojnih kritičara, to je zemlja koja svakom objektivnom promatraču mora imponirati svojim učinkom sve od doba poslijeratnih kancelara Konrada Adenauera i Ludwiga Erharda, kasnije Willyja Brandta (pravim imenom Herbert Karl Frahm) i Helmuta Schmidta te ujedinitelja Helmuta Kohla pa do današnje „željezne Frau“. Od poslijeratnog ekonomskog čuda do nedavne krize bilo je mnogo više uspona nego silazaka i usporavanja. Koliko je umješnosti, upornosti i odricanja trebalo da bi se bez velikih poremećaja podnio trošak ujedinjenja istočnoga i zapadnoga dijela zemlje!

Naravno, nisu svi bez otpora podnosili i prihvaćali baš sve reforme i odricanja, ali su ustrajali u ulozi europske ekonomske lokomotive, koja je znala mijenjati pogonsko gorivo pa i brzinu, ali nikad nije zaustavljena. Ma koliko to bilo riskantno, valja vjerovati na neće posustati ni u sljedećoj etapi, odnosno da će i druge motivirati da barem ne koče, ako već neće potezati.

U novom poretku bit će mjesta i odgovornosti i za malenu 28. po redu članicu, Hrvatsku. Teško je reći što od nje možemo očekivati u europskim okvirima sve dok ne završi Drugi svjetski rat i ne prestane biti zemlja u kojoj je lakše prognozirati budućnost nego prošlost. Budu li se naši vlastodršci iscrpljivali na beznačajnim detaljima ostat ćemo na začelju, iako su nam potencijali, ne samo u turizmu i sportu, impresivni.


Njemačka nakon izbora

Nova uloga kancelarke – lider Europske unije

Još prije nekoliko godina Njemačka je smatrana „bolesnikom Europe“. Danas je ona opet snažna lokomotiva oko koje se vrti EU.

Ante Gavranović

Njemački parlamentarni izbor prošli su u sudaru jasne političke opcije koju nudi kancelarka Angela Merkel (bez promjena) i dosta osporavane opcije koju nudi SPD (dodatno oporezivanje kapitala i bogatih). Pobjedu je odnijela desna opcija, ali je to zapravo bio osobni trijumf kancelarke koja je time čvrsto i ojačana zasjela na svoj treći mandat.

Predizborni slogan „Bez eksperimenata“ (koji je bio i predizborni slogan Konrada Adenauera 1957.) očito je pronašao odjeka u redovima birača. Činjenica da je tim pokličem Angela Mekel osvojila gotovo apsolutnu većinu u Bundestagu govori sama za sebe. U predizbornoj kampanji vješto je izbjegavala konfrontaciju sa svojim rivalom, šefom SPD Peerom Steinbrueckom. Pažljivo i mudro je koristila elemente upozorenja na ono na čemu počiva njemačko društvo: stabilnost, sigurnost i povjerenje u vladu. Na kritična pitanja o sudbini eura jednostavno nije odgovarala. Birači, smatra, trebaju vjerovati da će kancelarka u presudnim trenucima i kriznim vremenima pronaći prihvatljiv i pouzdan pravac kretanja.

Analitičari su i prije izbora upozoravali da su se obje vodeće stranke posljednjih godina toliko približile na političkom spektru, da i nema ozbiljnih potreba i želja za promjenama. Izbori su to samo potvrdili. Čak 63 posto građana Njemačke najradije bi u iduće četiri godine vidjela veliku koaliciju CDU-a i SPD-a, ali bez promjena u ključnim postavkama unutarnje i vanjske politike koju diktira već osam godina upravo Angela Merkel. Oni koji priželjkuju veliku koaliciju smatraju da bi to pridonijelo povećanju minimalne nadnice, utjecalo na cijenu energije, a ujedno povećalo konsenzus oko sudbine eura.

U fokusu

12 perspektive

The Economist je neposredno uoči njemačkih parlamentarnih izbora objavio članak pod znakovitim naslovom: Žena koja će upravljati svima. Nijednoga trenutka ovaj uvaženi časopis nije sumnjao u novu izbornu pobjedu „nove čelične Lady“, nadimak koji je Angela Merkel naslijedila od bivše britanske premijerke Margaret Thacher. Štoviše, u podnaslovu članka pozivalo se njemačke birače da glasuju za gospođu Merkel, kao svoju kancelarku i – europskog lidera.

Spasila euro i euro-zonuZašto smatramo ovaj članak znakovitim? Od početka euro krize u 2009. The Economist je redovito kritizirao postupke i politiku koju je presonificirala Angela Merkel, posprdno je nazvavši Merkelvellianismom. Predbacivali su joj ukupno previše opreznu i restriktivnu financijsko-monetarnu politiku, napadali je zbog nametnute politike štednje u zemljama EU, optuživali da je Njemačka zemlja koja je unutar EU napravila najmanje strukturnih reformi. Isto tako, predbacivali su joj da je štitila njemačko gospodarstvo i time dovela do implodiranja ostalih gospodarstva EU.

Danas ovaj vrlo utjecajni časopis vjeruje da je upravo Angela Merkel prava osoba da vodi Njemačku, ali i ostali dio Europske unije. Objašnjavaju tu

promjenu odnosa prema njemačkoj kancelarki činjenicom da je ona „svjetski najnadarenija demokratska političarka“, puno pouzdanija od svojih lijevih oponenata. Drugi razlog promjene odnosa vezuju uz čvrsto vjerovanje da gospođa Merkel može postati veliki lider Njemačke, ali i Europe, nešto što je EU u ovim trenucima „očajno potrebno“. Otvoreno priznaju da je politika gospođe Merkel spasila euro i euro-zonu, a ujedno otvorila manevarski prostor da zemlje koje su poklekle (Grčka, Italija, Španjolska,

Portugal) uhvate priključak na ponovno povoljna kretanja u Europskoj uniji. Još pred nekoliko godina Njemačka je smatrana „bolesnikom Europe“. Danas je opet snažna lokomotiva oko koje se vrti EU.

Motorna snaga EU Angelu Merkel i njen politički stil prate mnoge etikete: politika malih koraka; prevladavajući krizni pragmatizam; asimetrično demobiliziranje. Njeni kritičari time pokušavaju naglasiti da je dirigent bez vizije. Njeni poklonici imaju, međutim, mnogo snažnije protuargumente: uspjela je, usprkos početnoj

„svjetski najnadarenija demokratska

političarka“


Nova uloga kancelarke – lider Europske unije

suzdržanosti, osigurati zaštitni štit oko eura, uspostaviti zajedničku europsku gospodarsku politiku, prisilila je financijaše na veću kontrolu rashoda i uspostavljanje bankarsku uniju. U Njemačkoj je uspjela, usprkos krizi, zadržati radna mjesta, održati rekordnu zaposlenost, stabilizirala je financije. Novinar Ralph Bollmann u svojoj knjizi „Nijemci, Angela Merkel i mi“ nazvao je to 'majstorskim učinkom', dajući joj ulogu „terapeuta nacije koji se poistovjećuje s osjećajima naroda i pokušava ih osloboditi svih loših očekivanja“.

The Economist upozorava na buduću ulogu Angele Merkel, u Njemačkoj, ali u Europskoj uniji, namjenjujući joj ulogu istinskoga lidera. Prvi razlog odnosi se na očekivanje da će snažnije poticati reforme, kako u samoj Njemačkoj, tako i u ostalim zemljama EU. To bi trebalo povećati ukupnu konkurentnost najveće gospodarske grupacije svijeta, koja je ozbiljno uzdrmana. Pritom upozorava posebno na politiku obrazovanja, naglašavajući da Njemačka, motorna snaga EU, ima samo jedno Sveučilište unutar liste od 50 vodećih univerziteta u svijetu. Očekuju također više ulaganja u dijelom zastarjelu infrastrukturu te razvoj i istraživanje. Očekuju da će ukupno javni sektor biti odgovorniji i produktivniji. Sve ovo, smatra The Economist, govori da će Angela Merkel postati dominantnim europskim političarem ovisno tome „želi da ju se pamti po donošenju odluka ili kao – oklijevala“.

U posljednjih osam godina časopis FORBES proglasio je njemačku kancelarku Angelu Merkel čak sedam puta „najmoćnijom ženom svijeta“. Samo jednom ovu titulu preotela joj je Michaele Obama. Pobjeda na njemačkim parlamentarnim izborima, to treba priznati, najvećim je dijelom rezultat njezina zalaganja i umješnosti. Suzdržanost, ali i odlučnost u kriznim trenucima od nje stvaraju lidera ne samo Njemačke, već sve izrazitije i Europske unije.

Sve materijale objavljene u ovoj ediciji možete čitati u online verziji:

www.inicijativa.com.hr

14 perspektive

Južna Europa zaglavljena u krizi

Možemo li izbjeći problematično društvo

U stranim medijima Hrvatsku se sve češće spominje u kontekstu problematičnih zemalja Europske unije. Iako su naši makroekonomski pokazatelji još uvijek bolji od kriznih zemalja, trendovi su negativni. Ključno je podići konkurentnost domaće privrede, a preduvjet za to je konačno pokretanje nužnih reformi.

dc. Miroslav Pavić

Neposredno pred ulazak Hrvatske u Europsku uniju zaredale su serije negativnih članaka o (ne)spremnosti zemlje za punopravno članstvo. Nakon 1. srpnja tu su palicu preuzeli austrijski mediji, pišući o našoj zemlji kao problematičnom djetetu EU-a. Brine ih višegodišnja recesija kroz koju prolazi Hrvatska, čime se iscrpljuje ekonomska snaga zemlje, dok se dug penje prema granici od 60 posto BDP-a, a deficit proračuna za tekuću godinu premašit će granicu od tri posto. Austrijanci smatraju da naša vlada situaciju želi prikazati boljom nego što jest.

Nemojmo čekati „Trojku“Tako Vladinu procjenu o očekivanoj stopi rasta za ovu godinu od 0,7 posto, a za narednu 2,4 posto, smatraju teško ostvarivom. Istovremeno vanjski analitičari procjenjuju pad BDP-a u tekućoj godini, dok se u 2014. očekuje minimalan rast. Visoka stopa nezaposlenosti, koja se u prosjeku kreće oko 20 posto (početkom ljeta 18,6 posto – zbog sezonskih poslova) sigurno ne nudi optimizam. Opći je zaključak da hrvatska privreda nije konkurentna, što ćemo najviše osjetiti tek sada, kada smo dio velikog EU tržišta. Poduzeća koja se na vrijeme nisu restrukturirala, podigla efikasnost, a samim tim i



konkurentnost, imat će velikih problema. Do sada nas je spašavao izvoz u ex-YU republike (kroz članstvo u CEFTA-i). Od sada su hrvatski proizvodi na tim tržištima skuplji (carina), čime su automatski cjenovno nekonkurentniji, a na domaćem tržištu od EU konkurencije više nisu zaštićeni carinom. Najviše će biti pogođena prehrambena industrija. Europa se boji grčkog scenarija koji bi se mogao dogoditi Hrvatskoj. Vlada se silno trudi javne financije držati pod kontrolom. Pri tome se najviše radi na prihodovnoj strani proračuna (povećanje trošarina, fiskalizacija,…), gdje se mogućnosti polako isrpljuju i u konačnici prelamaju preko leđa građana. Vrijeme je da se zagrize i u kiselu jabuku rashodne strane proračuna. To svakako nije popularno, ali postaje nužno. Između ostalog treba dirnuti u povlaštene mirovine jer nije normalno da su iste i po nekoliko puta veće od doista zarađenih i za koje je netko 40 godina uplaćivao u mirovinski sustav. Zar nije sramotno da je prosječna dob (prema Svjetskoj banci) hrvatskog umirovljenika 50 godina. Pa tko će tim ljudima osigurati sredstva za mirovine u situaciji kada samo 57 od stotinu Hrvata u radnoj dobi ima posao. Bez otvaranja novih radnih mjesta i rasta zaposlenosti održivost sustava dolazi u pitanje. Kao što vidimo, u EU nas ne samo zbog geografskog položaja počinju gledati u svjetlu problematičnih zemalja južne Europe. Na nama je da dokažemo da smo u stanju svoje financije držati pod kontrolom. U protivnom i nama će doći famozna „Trojka“ da nam kaže ono što i sami znamo, ali nemamo hrabrosti napraviti. Pogledajmo u nastavku kako njemački magazin „Der Spiegel“ gleda na krizu perifernih zemalja EU-a i na njihove šanse za opravak. Ako nastavimo sjediti prekriženih ruku, sutra će se tako pisati i o Hrvatskoj.

Marca EspañaTop modeli šepurili su se na bini uz taktove flamenca noseći odjeću najpoznatijih nacionalnih dizajnera i prezentirajući vrhunske gastronomske delicije španjolskih šefova kuhinje. Prezentacija je u lipnju ove godine održana u Europskom parlamentu kao pokušaj da se Španjolsku, koju se u zadnje vrijeme najviše percipira kao zemlju u krizi, prikaže i u drukčijem svjetlu. Kao što je tom prilikom izjavio španjolski ministar vanjskih poslova José Manuel García-Margallo, ta zemlje ima mnogo toga za ponuditi svijetu. Stoga je večer mode i kulinarstva iskorištena za predstavljanje španjolskog brenda pod nazivom „Marca España“, koja dolazi s promocijskim videom kako zemlja ima „najbolju svjetsku banku“, najveći broj solarnih panela na svijetu i veliko srce. Osim toga, stanovnici iberijskog poluotoka su, kako se navodi u spomenutom videu, najveći donatori organa. No, hoće li to biti dovoljno da izvuče Španjolsku i ostatak južne Europe iz višegodišnje krize? Postoji mnogo razloga za sumnju u takav ishod. Osim pohvala u videu koje se odnose na

U fokusu

16 perspektive

Banco Santander, Španjolska ima slab sustav štednih banaka s neizvjesnom budućnošću. Unatoč mnogim reformama javni dug i nezaposlenost i dalje rastu, dok je gospodarstvo zaglavilo u recesiji. Unatoč tomu, Španjolska ima najviše šansi za oporavak među europskim kriznim zemljama. Dužnička kriza već četiri godine nesmiljeno trasira svoj put kroz europski kontinent unatoč raznim medikamentima što ih propisuju krizni menadžeri u Bruxellesu i Berlinu, te Europska centralna banka. Situacija u eurozoni malo se primirila nakon što je predsjednik ECB-a Mario Draghi prošlog ljeta izjavio da je spreman učiniti sve što je potrebno kako bi se očuvao euro. No, sve je vidljivije kako je varljivo to razdoblje mira. Otkako je šef američkog FED-a, Ben Bernanke objavio namjeru postupnog usporavanja ubrizgivanja novca na financijska tržišta, kamatne su stope porasle, kako u SAD-u, tako i u Europi. Kako terapija jeftinim novcem polako nestaje, postaje vidljivije koji rizici još uvijek vrebaju europske dugom opterećene ekonomije i da mnogi problemi ostaju neriješeni. Unatoč mjerama štednje i impresivnim naporima u provođenju reformi, javni dug ubrzano raste, ne samo u Španjolskoj, već i u Grčkoj, Italiji te Portugalu. Te su zemlje znatno smanjile potrošnju pod pritiskom takozvane „Trojke“, koju čini Europska komisija, ECB i MMF. No, recesija je dovela do istovremenog pada prihoda, dok visoka nezaposlenost rezultira višim proračunskim izdacima.

Privremeno napuštanje eurozone?!Rezultat svega je opasna negativna spirala, dok se ekonomisti prepiru mogu li se i kako spomenute zemlje iz nje izvući. Tako čelnik njemačkog IFO instituta za ekonomska istraživanja Hans-Werner Sinn podržava ideju privremenog izlaska iz eurozone zemalja u krizi. Naime, njihovi proizvodi postali su tako skupi da ne mogu više biti konkurentni unutar monetarne unije. Nakon privremenog napuštanja eura, zemlje bi mogle devalvirati svoje nove (stare) valute čime bi uvoz poskupio,a izvoz pojeftinio. To bi bio drastičan tretman, ali bi u konačnici, barem prema teoriji, pacijent ozdravio i mogao bi se kasnije čak ponovno pridružiti monetarnoj uniji. S njim se ne slaže Thomas Straubhaar, šef Hamburškog instituta za međunarodnu ekonomiju koji ideju smatra ciničkom, a devalvaciju ne smatra adekvatnom terapijom. Pri tome se pita gdje to primjerice Grčka može postati konkurentnija, jer osim turizma i nešto poljoprivrednih proizvoda malo toga ima za ponuditi. On smatra da niti jedna zemlja neće dobrovoljno napustiti euro, jer time više gubi nego dobiva, te smatra da je uspostavljanje i razvijanje adekvatne gospodarske strukture mnogo lakše provedivo unutar monetarne unije. No, svi dosadašnji napori u tom pravcu nisu dali rezultata pa stoga mnogi



političari i ekonomisti u problematičnim zemljama tvrde da je to posljedica (pre)strogih mjera štednje, za koju krivca pronalaze u njemačkoj kancelarki Angeli Merkel. Tako je Portugal već obavio najveći dio „prljavog posla“, ali je razina duga i nezaposlenosti i dalje vrlo visoka. Portugalski ministar financija Alvaro Santos Pereira smatra da Europa treba pronaći put ka privrednom rastu i uspostavljanju povjerenja za stimuliranje potrošnje i investicija.

Njemačka traži odgovornostNjemačka vlada je zbog slabe gospodarske situacije unutar eurozone odlučna na zadržavanju zacrtanog kursa – fiskalna konsolidacija plus strukturne reforme. Prema navodima njemačkog ministarstva financija te mjere daju rezultata jer je strukturni deficit eurozone smanjen za više od 50 posto od 2009. godine, dok su troškovi rada, kao ključnog pokazatelja konkurentnosti, znatno smanjeni. Slab gospodarski rast eurozone izraz je procesa prilagođavanja kroz koji eurozona prolazi i direktno se može pripisati budžetskoj konsolidaciji. Taj proces dovest će do ekonomskog oporavka u srednjem roku. Odustajanje od mjera štednje ugrozilo bi pozitivan razvoj koji je uočljiv zadnjih mjeseci. Čelnik Europskog stabilizacijskog mehanizma (institucija EU-a sa sjedištem u Luksemburgu čija je svrha financijska pomoć zemljama eurozone), Klaus Regling podržava njemački stav uz tvrdnju da zemlje južne Europe prolaze kroz proces identičan onome što ga nameće MMF-a kroz koji su prošle zemlje poput Brazila, Južne Koreje i Turske prije nekoliko godina. Te zemlje sada bilježe impresivne stope rasta, prvenstveno zahvaljujući strukturnim reformama i strpljenju.

Kancelarka Merkel očekuje da se na samitu čelnika EU u listopadu raspravi što je potrebno za postizanje istog cilja. Svi priželjkuju rast, ali dobar dio njenih EU kolega smatra da je dovoljno potaknuti javnu potrošnju za postizanje istog. Do konca godine konture bi trebao dobiti osnovni sporazum između Europske komisije i kriznih zemalja glede fonda solidarnosti članica eurozone. Stav je Njemačke da će više novca biti osigurano onim zemljama koje se pravno obvežu na provođenje reformi. U Bruxellesu se ne izjašnjavaju prije nego što sam sporazum bude postignut. Na srpanjskom susretu čelnika EU-a odobren je financijski plan težak šest milijardi eura, prvenstveno namijenjen suzbijanju nezaposlenosti među mladima. Međutim, tih par milijardi eura nije dovoljno za rješavanje krize na tržištu rada i u financijskom sektoru. Recesija i politika paralizirale su zemlje južne Europe, upozorava „Der Spiegel“.

U Bruxellesu se ne izjašnjavaju prije nego što sporazum bude postignut

U fokusu

18 perspektive

Nezaposlenost mladihDobiti posao u Italiji, gotovo je jednako dobitku na lutriji, pogotovo među mlađom populacijom. Na nacionalnoj razini 40,5 posto Talijana mlađih od 25 godina je nezaposleno, dok na jugu zemlje ta brojka premašuje 50 posto. Situacija je još gora u susjednim zemljama. Tako je u Španjolskoj i Grčkoj svaki drugi stanovnik ispod 25 godina bez posla, a Portugalu stopa nezaposlenosti mladih iznosi 42,5 posto. I dok Nijemci trube da je to posljedica njihove nekonkurentnosti i da moraju postati jeftiniji, jug Europe se s time ne slaže. Naime, danas 60 posto Španjolaca zarađuje manje od tisuću eura mjesečno. K tomu su troškovi rada pali a deficit tekućeg računa u Španjolskoj i drugim zemljama se u proteklih nekoliko godina smanjio. No skeptici će reći da to nije rezultat reformi već čisti statistički fenomen. Neproduktivna radna mjesta su nestala u krizi, te je s matematičkog stajališta produktivnost preostalih poslova morala porasti. Pravi problemi leže u strukturi gospodarstva. U godinama prije krize niske kamatne stope rezultirale su privrednim rastom, posebno u građevinskom sektoru. Tijekom građevinskog buma, mnogo mladih prekinulo je školovanje i zaposlilo se u građevini. Danas su ti isti bez potrebnog obrazovanja i vještina te nemaju šansi na tržištu rada. I premda španjolski političari šire optimizam i tvrde da se reforma tržišta rada uspješno provodi, te da će u budućnosti gospodarski rast od jedan posto biti dovoljan za otvaranje novih radnih mjesta, postavlja se pitanje otkuda će doći taj rast. Španjolska ima vrlo restriktivnu i stoga za biznis ne previše poticajnu budžetsku politiku, što je možda dobro za rast konkurentnosti, ali u kombinaciji samo s umjereno ekspanzivnom monetarnom politikom i snažnim eurom guši španjolsku privredu.

Štednja ne daje rezultateSredištem Lisabona defiliraju sindikati s transparentima „zaustavite eksploataciju“ protestirajući protiv mjera štednje koje je „Trojka“ nametnula Portugalu. Čak je i portugalska vlada, koja inače podupire mjere, otvoreno zatražila od Bruxellesa i Berlina pomoć u zamjenu za provođenje reformi uz obrazloženje da rast nije moguć bez stabilnih državnih financija, ali i da je bez rasta vrlo teško uravnotežiti proračun. Sličnu dijagnozu dao je i MMF u lipanjskom izvješću. Prema njemu, čvrst socijalni i politički konsenzus koji je do sada podupirao strogu implementaciju programa štednje počeo je slabiti, čime je oporavak doveden u pitanje. Navodi se i da programu „Trojke“ nedostaju dodatni instrumenti za poboljšanje kratkoročne konkurentnosti zbog čega pada potražnja koja ne može biti nadoknađena izvozom. Španjolska,



Grčka i Italija su u sličnoj poziciji. Ljudi su frustrirani činjenicom da njihove žrtve ne daju vidljive rezultate jer gospodarskog rasta nema na vidiku. Političari sve glasnije traže europsku suradnju i solidarnost u prevladavanju krize. Prema nekim procjenama trebalo bi najmanje 60 milijardi eura da se potakne sadašnji slabašan rast u Europi. Političari eurozone već odavno nisu bili tako samozadovoljni kao na srpanjskom susretu u Bruxellesu kada su dogovorili ključne elemente Europske bankarske unije koja omogućuje zajednički nadzor industrije. Merkel je naglasila da porezni obveznici više neće morati spašavati banke, dok su ostali političari naglašavali kao se radi o „važnom koraku“ i „kamenu temeljcu“. Problem je jedino u tomu što svaki političar ima svoja očekivanja od bankovne unije i svaki je tumači na način koji mu najviše odgovara, dok važna pitanja ostaju bez odgovora. Zemlje najpogođenije krizom nadaju se da će Europski stabilizacijski mehanizam (fond za spas eurozone) podijeliti više tereta za problematične banke. Njemačka bi pak radije vidjela da pojedinačne zemlje i dalje ostaju primarno odgovorne za vlastite posrnule banke. Svatko želi vidjeti kreditore i porezne obveznike kako podmiruju gubitke banaka, ali ne žele preplašiti ulagače. Još uvijek nije jasno tko će snositi teret problematičnih banaka u budućnosti i tko će ih opskrbljivati potrebnim kapitalnim injekcijama. Ta nejasnoća znači da će europske „zombi banke“ i dalje opterećivati gospodarski oporavak.

Teško do kreditaBankarske teškoće opterećuje i kreditna kriza. U južnoj Europi već se godinama odobrava sve manje kredita, a kad se kredit i odobri, tada ga se može dobiti uz nepovoljnije uvjete nego što to dobiva klijent u Njemačkoj. Samo je u Italiji prošle godine volumen kredita pao za 50 milijardi eura. Jedan od razloga je recesija koja je mnoge pravne i fizičke osobe otjerala u bankrot. Nemogućnost otplate kredita rezultira novim rupama u bilancama banaka. Zajmodavci pokazuju sve veću sklonost držanja novca na računu umjesto da ga plasiraju kroz kredit. To predstavlja osobito velik problem za mala i srednja poduzeća koja drže više od 90 posto svih radnih mjesta u zemlji poput Portugala. Kada se banke upita zbog čega su tako neodlučne za pozajmiti novac, konkurentnost kriznih zemalja nije njihova glavna bojazan. Prema studiji Europske udruge financijskih tržišta, banke su pod utjecajem općeg osjećaja nesigurnosti glede budućnosti eurozone i gubitka povjerenja u gospodarstvo. Pokušaji da se u rješavanje problema uključe razvojne banke poput njemačkog KfW-a ili Europske investicijske banke mogu imati samo ograničene efekte. Umjesto toga, zemlje južne Europe ovisne su o ECB-u, koji je čak dao znak da bi mogao indirektno kupovati korporativne obveznice.

U fokusu

20 perspektive

Kako je tako nešto vrlo kontraverzno za centralne banke, predsjednik ECB-a Mario Draghi odustao je od te namjere. Umjesto toga poziva zakonodavce da se konačno ozbiljno prime reformi. Raspoloženje je bilo eksplozivno kada je grčki premijer Antonis Samaras nedavno naredio zatvaranje državne televizije (ERT) uz obrazloženje da se radi o simbolu rastrošnosti i korupcije (mnogi će se složiti da bi se to moglo odnositi i na naš HRT). Njegove optužbe nisu u cijelosti netočne, međutim dovele su do nemira koji su gotovo srušili koalicijsku vladu. Premda doma nepopularan, tim je potezom dobio na kredibilitetu među europskim partnerima koji ga doživljavaju kao prvog istinskog reformatora u Grčkoj. Čak je premašio nekoliko fiskalnih ciljeva. Tako danas vlada troši 30 posto manje nego 2009. godine a budžetski deficit bi trebao iznositi manje od četiri posto BDP-a u ovoj godini, što ga približava europskim ciljevima. Deficit je prije četiri godine iznosio 15,6 posto BDP-a. Naglo zatvaranje državne televizije s 2.600 zaposlenika nije bila refleksna reakcija političara umornog od korupcije. Bio je to akt iz očaja. Samaras je „Trojki“ obećao otpuštanje 2.000 državnih službenika. Ta je brojka mogla biti veća da se odlučio na kažnjavanje optuženih za korupciju u vladinim agencijama i javnim kompanijama. Lista optuženih s više od 2.300 imena postoji od veljače.

Umorni od reformiTakvi primjeri često razdražuju izaslanike „Trojke“, kao i one u Grčkoj koji bi zemlju željeli vidjeti temeljito restrukturiranu. Čitava zemlja izgleda poput gradilišta. Kada dolazi do borbe protiv porezne evazije, utjerivači mogu malo toga napraviti jer su mnogi optuženi izašli iz biznisa ili jednostavno nestali. Vladine agencije pretrpane su poslovima otkrivanja koji su krivci uopće u stanju platiti globu. Štoviše, pravni sustav je toliko neefikasan da vrlo često nema smisla podizati tužbu jer 150.000 poreznih sporova čeka na rješavanje. Nekako nas i ova neefikasnost sudova podsjeća na Hrvatsku! Stoga ne začuđuje da je teško privući strana ulaganja i da je privatizacija usporena. Rezultat svega je financijski jaz. Atena je već primila više od 200 milijardi eura novčane pomoći, a treba će još više. Dodatnih pet do osam milijardi eura moglo bi zatrebati naredne godine. Reformski napori usporili su se i u Italiji, premda je početkom srpnja premijer Enrico Letta otkrio novi paket mjera. Ekonomisti nisu uvjereni da će promjene ikada biti provedene. Lettin prethodnik Mario Monti, koji je zemlju izvukao iz kaosa što ga je prouzročio Silvio Berlusconi, poznat je kao veliki radnik i bio je u stanju umiriti financijska tržišta. No, učinio je malo na fiksiranju talijanskih strukturnih nedostataka. Oni uz tiranske poreze uključuju nesposobnu birokraciju koja opstruira bilo kakvu



ekonomsku aktivnost, neefikasno pravosuđe koje plaši potencijalne ulagače i bijednu infrastrukturu uključujući ulice pune rupa, probleme u opskrbi energijom, vlakove koji konstantno kasne, zastarjelu komunikacijsku mrežu i depresivno nizak stupanj obrazovanja. Velik broj respektabilnih ekonomista vjeruje da će u Italiji udio duga u BDP-u neizbježno rasti. Također su skeptični oko šansi Portugala da svoj javni dug (koji je veći od 120 posto BDP-a) smanji na održivu razinu. U slučaju Grčke, očekuje se daljnje kresanje duga što će biti neizbježno nakon njemačkih izbora. Kancelarka Merkel i „Trojka“ imat će malo prostora i morat će nešto mijenjati u svom pristupu. Do sada su inzistirali na mjerama štednje i rasta konkurentnosti krizom opterećenih zemalja. To može imati uspjeha na duže staze, ali do tada trebaju više podrške. Sve su glasnije kritike usmjerene prema tvorcima mjera uključenih u napore za spašavanje eura koji isti ekonomski model nastoje primijeniti na sve zemlje nastojeći stvoriti mala, izvozno orijentirane gospodarstva. Ta bi strategija mogla funkcionirati kad bi sve zemlje izvozile u Kinu, no većina se trgovine obavlja unutar eurozone. Sve četiri spominjane zemlje (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka) imaju nešto zajedničko. Potreban je zaokret u općem raspoloženju. Kompanije moraju ponovno željeti investirati a potrošači trošiti. Programi ekonomske podrške mogu pomoći ali ne mogu učiniti čuda, dok se reforme, ma kako bolne bile, moraju nastaviti. U protivnom, monetarna unija sa tako mnogo različitosti u troškovima i privrednoj strukturi ne može opstati zaključuje „Der Spiegel“. U mnogočemu možemo pronaći sličnosti između zemalja južne Europe pogođenih krizom i Hrvatske. Sve što se od njih očekuje za zaustavljanje negativnih ekonomskih kretanja primjenjivo je i na nas. Znamo dakle što nam je činiti i sve je manje upitno hoćemo li to napraviti, već kada ćemo. Izbor je samo jedan. Ili ćemo sami pokrenuti dublje strukturne reforme ili ćemo to raditi po naredbi iz Bruxellesa.

Izvor: Europska komisija

Očekivana stopa rasta BDP-a odabranih zemalja Europske unije u 2013. godini

Danska

Njemačka

Estonija

Irska

Grčka

Španjolska

Francuska

Hrvatska

Italija

Cipar

Latvija

Litva

-7.5 -5 -2.5 2.50

-7.5 -5 -2.5 2.50

22 perspektive

Hrvatska

Sedam strateških industrija

Ključne strateške smjernice za budući razvoj

dr. Dino Ivan Dogan*

Kao mala, ali dinamična zemlja u geografskom srcu Europe, Hrvatska bi za desetak godina mogla (i morala) ponuditi domaćim i stranim privrednicima stabilan pravni okvir, konkurentne cijene rada te jedinstvene i transparentne porezne stope. Naravno, i djelotvornu administraciju, usredotočenu na stalno poboljšavanje ekonomskih uvjeta koji će omogućiti gospodarstvu da poluči konkurentnost na međunarodnim tržištima…

U 22 godine državne samostalnosti, Republika Hrvatske je realizirala 4 strateška cilja:

1. Međunarodno priznanje

2. Obranu i reintegraciju vlastitog teritorija

3. Članstvo u NATO

4. Članstvo u Europskoj Uniji.

Međutim, kada se ostvari jedan cilj, postavlja se pitanje, što je slijedeći cilj. Hrvatska je 1. srpnja 2013. godine postala punopravna članice Europske Unije i time jednog od najkompetitivnijih tržišta na svijetu. Odgovarajuće tome slijedeći ključni strateški cilj Hrvatske mora biti uspješno pozicioniranje hrvatskog gospodarstva na tom tržištu.

Strateška vizijaStrateška vizija opisuje težnju vodstva glede gospodarstva kroz panoramski pogled na „kamo idemo“, nudeći pri tome i racionalno objašnjenje zašto

* dr.sc. Dino Ivan Dogan predavač je na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta i predsjednik Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore



to ima smisla. Radi se o dugoročnome pogledu na budućnost koji na taj način može biti svojevrsni izvor inspiracije za sve sudionike u tom pothvatu, neopterećen problemima današnjice. Dobro zamišljene strateške vizije naglašavaju po čemu će se vlastito gospodarstvo razlikovati od konkurenata. Iz toga slijedi prijedlog strateške vizije za hrvatsko gospodarstvo:

„Hrvatska je u 2022. godini vodeća tranzicijska zemlja unutar Europske Unije po uvjetima poslovanja. Kao mala, ali dinamična zemlja u geografskom srcu Europe, domaćim i stranim gospodarstvenicima nudi stabilan pravni okvir, konkurentne cijene rada i jedinstvene transparentne porezne stope. Gospodarskom sustavu na usluzi stoji djelotvorna administracija, koja je usredotočena na kontinuirano poboljšanje uvjeta, kako bi privreda izgradila i osigurala svoju konkurentnost na svjetskom tržištu.“

MisijaI dok je strateška vizija usredotočena na težnje zemlje i njenog gospodarstva glede vlastite budućnosti („kamo idemo“), misija opisuje sadašnji sadržaj i svrhu („tko smo, što radimo, zašto postojimo“). To uključuje i izjavu što zemlja i njeno gospodarstvo danas čine da bi ostvarili svoju stratešku viziju.

„Hrvatska je u gospodarskom smislu platforma za poslovanje domaćih i stranih gospodarskih subjekata. Pri tome štiti nacionale interese za dugoročnu dobrobit svih svojih građana.“

Strateške smjerniceFortune Magazine je u jednoj anketi krajem devedesetih godina ustvrdio da se samo 10% djelotvorno formuliranih strategija djelotvorno i provode. Jasna strateška vizija sama za sebe očigledno nije dovoljna. Da bi strateška vizija i misija bile shvaćene od svih relevantnih sudionika (tzv. stakeholders), potrebna je jedinstvena komunikacija. Tim više, što strateška vizija na državnoj razini, barem na prvi pogled, i nema previše utjecaja na ciljeve gospodarskih subjekata i pojedinaca. Kako bi se svi prepoznali u tim „višim“ ciljevima, potrebno ih je povezati s aktivnostima gospodarskih subjekata i pojedinaca. Inače će svakodnevne odluke i dalje ignorirati strateški plan. Razbijanjem strateškog plana na strateške inicijative koje imaju neposredno značenje za gospodarske subjekte i pojedince postiže se poboljšanje interakcije svih relevantnih sudionika što će imati (pozitivan) odraz na vanjskim (financijskim) rezultatima.

U fokusu

24 perspektive

Za definiciju onih strateških smjernica gospodarstva koje će najbolje pridonijeti realizaciji vizije i time dati konkretni odgovor na pitanje „kako“ realizirati gospodarsku viziju, tj.

• Kako pokrenuti rast?

• Kako zadovoljiti kupce / investitore?

• Kako nadigrati konkurente u globalnoj utakmici za ulaganjima?

• Kako odgovoriti na tržišne uvjete koji se stalno mijenjaju?

• Kako upravljati pojedinačnim čimbenicima u gospodarstvu?

• Kako razvijati potrebne sposobnosti?

• Kako postići strateške i financijske ciljeve?

od pomoći mogu biti povratne informacije od strane aktivnih gospodarskih subjekata. Te informacije zapravo ukazuju na gospodarsko okruženje i sposobnosti vlastite ekonomije: snage, slabosti, šanse i prijetnje. Njemačko-hrvatska industrijska i trgovinska komora već godinama provodi istraživanje sa slijedećim rezultatima:

• Početkom 2012. godine gospodarsku situaciju u Hrvatskoj i dalje 80% sudionika ocjenjuje kao lošu, više od polovice ih ne očekuje znatnu promjenu situacije u toj godini, dok pogoršanje gospodarske situacije očekuje 37% ispitanika (lani 27%).

Najproblematičniji faktori za poslovanje u Hrvatskoj (%)

Izvor: Izvješće o globalnoj konkurentnosti, WEF

17,4

12,2

10,6

9,6

9,4

8,4

7,6

5,1

Niska učinkovitost javne uprave

Korupcija

Pristup izvorima informacija

Restriktivno radno zakonodavstvo

Porezna stope

Nestabilnost politike

Porezna regulativa

Kriminal i prijevare

Loša radna etika nacionalne radne snage

Niska učinkovitost inovacija

Neadekvatno educirana radna snaga

Inflacija

Nestabilnost vlade

Neadekvatna infrastruktura

Devizno zakonodavstvo

Loše zdravlje

4,7

3,4

3,2

2,8

2,0

1,8

1,4

0,4



• Oko dvije trećine ispitanika poslovanje svojih tvrtki ocjenjuje tek kao zadovoljavajuće, a 15% kao loše.

• Suzdržani su i pri ocjenjivanju razvoja vlastitog poslovanja – u 2012. poboljšanje razvoja poslovanja očekuje njih 28% (prethodne godine 42%), a čak 30% ih očekuje da će im se smanjiti izdaci za investiranje (lani 12%).

• Glede zapošljavanja slično kao i prethodne godine četvrtina tvrtki očekuje porast broja zaposlenih, a više od polovice ih navodi da ne namjerava smanjiti broj zaposlenih.

• Većina tvrtki je, kao i prethodnih godina, vrlo ili prosječno zadovoljna s kvalifikacijom, produktivnošću i zalaganjem zaposlenika, infrastrukturom, kvalitetom i raspoloživošću lokalnih dobavljača i stručne radne snage, političkom stabilnosti u Hrvatskoj i uvjetima za istraživanje i razvoj.

• Pretežno nezadovoljstvo vlada glede borbe protiv korupcije i kriminala, troškova rada, transparentnosti javnih natječaja, pristupa poticajima iz javnih sredstava, predvidljivosti gospodarske politike i pravne sigurnosti, a ispitanici su, kako se navodi, vrlo nezadovoljni fleksibilnošću odredbi radnog zakonodavstva, poreznim sustavom i poreznom upravom, javnom upravom, disciplinom plaćanja i poreznim opterećenjima.

• Provođenje važnih gospodarskih i političkih mjera i dalje je potrebno, a to se odnosi na povećanje učinkovitosti javne uprave, poboljšanje pravnog sustava i pravne sigurnosti, smanjenje troškova rada, suzbijanje korupcije i kriminala, povećanje discipline plaćanja te reforme poreznog sustava.

• Pojačano se traži poboljšanje ulagačke klime, odnosno poticaji za ulaganja. Uvjeti za ulaganja bi se trebali pojednostaviti, a kriteriji izjednačiti, a kao perspektivna područja za investicijske projekte navode se energetika, infrastruktura, turizam i poljoprivreda.

• Sudionici istraživanja smatraju da je potrebno provođenje mjera glede smanjenja troškova rada te parafiskalnih i drugih lokalnih davanja, traže uvođenje alternativnih mogućnosti privremenog zapošljavanja te fleksibilnije odredbe radnog zakonodavstva i socijalne politike.

Pri definiciji najuspješnijih strateških smjernica za gospodarstvo potrebno je biti svjestan i njegovih sržnih kompetencija. Sržna kompetencija je vještina

Sržna kompetencija je vještina koju ekonomija može obavljati bolje od konkurencije

U fokusu

26 perspektive

ili aktivnost koju ekonomija može obavljati bolje od konkurencije, a time postaje i konkurentska prednost. Prednost se određuje kroz četiri značajke:

1. Prednosti za kupca / investitore: sržnom kompetencijom se stvara održiva prednost za kupca / investitora.

2. Zaštita od imitacije: ekonomija ima ekskluzivu nad sržnom kompetencijom ili konkurirajuće ekonomije ne mogu je lako kopirati.

3. Diferencijacija: sržna kompetencija dovodi do održive prednosti naspram konkurencije.

4. Diverzifikacija: sržne kompetencije otvaraju pristup novim tržištima / investitorima.

Hrvatska je zaobiđena u investicijskim ciklusima koji su se u proteklih 20 godina događali u srednjoj i istočnoj Europi. S obzirom na latentnu financijsku krizu, novi veliki investicijski ciklus u regiji nije na obzoru. Pogotovo „mega-investicijske projekte“ nije realno očekivati. Nadalje, Hrvatska nema (više) prepoznatljivu industrijsku tradiciju. Stoga i nije za očekivati da će se (strani) investitori „zalijepiti“ na postojeću tradicionalnu industriju. Možemo stoga zaključiti, da Hrvatska iz postojećih prednosti i potencijala mora izgraditi svoju industrijsku strukturu budućnosti.

Vodeći se navedenim, dolazimo do 7 strateških smjernica za budući razvoj hrvatskog gospodarstva. To je ujedno i 7 strateških industrija Republike Hrvatske:

1. Logistika

2. Energija (iz alternativnih obnovljivih izvora)

3. Voda

4. Turizam

5. Poljoprivreda i šumarstvo

6. Malo i srednje obrtništvo / poduzetništvo

7. Obrazovanje

Hrvatska iz postojećih prednosti i potencijala

mora izgraditi svoju industrijsku

strukturu budućnosti

Rang 2013.

Poljska

42. ▼Češka

46. ▼Bugarska

57. ▲Slovenija

62. ▼Mađarska

63. ▼Crna Gora

67. ▲Makedonija

73. ▲Hrvatska

75. ▲Rumunjska

76. ▲Slovačka

78. ▼BiH

87. ▼Albanija

95. ▼Srbija

101. ▼

-1

-7

+5

-6

-3

-7

-1

-6

-6

+5

+7

+6

+2



1. Logistika

Glavni cilj kojem pridonosi ta strateška smjernica je iskoristiti jedinstvenu geografsku poziciju i već sada odličnu prometnu (morske i zračne luke, autoceste) i telekomunikacijsku infrastrukturu za pozicioniranje Hrvatske kao nezaobilazni logistički „hub“. Hrvatska bi time postala pružatelj logističkih usluga za ostale zemlje središnje i istočne Europe. To među ostalim podrazumijeva i mogućnost prihvaćanja robe s bliskog i dalekog istoka i njenu manipulaciju te distribuciju u zemlje središnje i istočne Europe.

2. Energija (iz alternativnih obnovljivih izvora)

Glavni cilj kojem teži ova strateška inicijativa je postati regionalni lider u tehnologiji i proizvodnji „čiste” energije snagom vode, vjetra i sunca, s perspektivom izvoza viška struje. U međuvremenu se smanjuje energetska ovisnost o uvozu.

I u toj strateškoj industriji Hrvatska koristi postojeće prirodne potencijale. Raznorazne međunarodne studije ukazuju da je npr. Dalmacija (Dalmatinska Zagora) vrlo prikladna lokacija za solarne elektrane i vjetroelektrane.

Kako bi Hrvatska mogla zauzeti što više pozicija u energetskom lancu stvaranja dodatne vrijednosti, potrebno je potaknuti lokalni razvoj i proizvodnju svih potrebnih komponenti za tu vrstu proizvodnje energije. S obzirom na međunarodno vrlo cijenjene hrvatske tehničke fakultete odgovarajuće znanje može se već sada naći na domaćem tržištu.

3. Voda

Ujedinjeni Narodi predviđaju, uz pretpostavku konstantne potrošnje, da će za 20 godina 1,8 milijardi ljudi živjeti u područjima u kojima vlada apsolutni nedostatak vode. Za dodatnih 5 milijardi ljudi, potrebe za vodom se neće moći u potpunosti zadovoljiti.

S obzirom na to da je Hrvatska bogata po zalihama pitke vode, zaštita i eksploatacije tih rezervi je logičan glavni cilj. Uzimajući navedeno, (pitka) voda već jest i sve više će postati „prozirno zlato” 21. stojeća. Izvoz „suficitne“ vode strateškim partner – zemljama može dodatno jačati poziciju Hrvatske u globalnoj tržišnoj utakmici.

Voda u svijetu, pa i u regiji, predstavlja oskudno dobro. Stoga treba povećati napore u smanjenju nepotrebnih gubitaka tog „prozirnog zlata“. Tako npr. treba lokalnim samoupravama odrediti maksimalno dopuštene gubitke u

Rang 2013.

Poljska

42. ▼Češka

46. ▼Bugarska

57. ▲Slovenija

62. ▼Mađarska

63. ▼Crna Gora

67. ▲Makedonija

73. ▲Hrvatska

75. ▲Rumunjska

76. ▲Slovačka

78. ▼BiH

87. ▼Albanija

95. ▼Srbija

101. ▼

-1

-7

+5

-6

-3

-7

-1

-6

-6

+5

+7

+6

+2

U fokusu

28 perspektive

vodoopskrbnim mrežama. Lokalne zajednice koje probijaju limit moraju uplatiti kaznu u državni fond za unapređenje vodovodnog sustava. Potonji uključuje i izgradnju dostatnog sustava navodnjavanja poljoprivrednih površina.

4. Turizam

Glavni cilj vezan za ovu stratešku inicijativu je ostvarenje veće dodatne vrijednosti po turistu. To bi u konačnici značilo i sveukupni veći prihod od turizma. Međutim, paralelnim razvijanjem ostalih 6 strateških smjernica / industrija, Hrvatska bi smanjila ovisnost o turizmu.

Turizam u svojem izdanju 2.0 znači zaustavljanje daljnjih investicija u masovni turizam i usredotočenje na turiste veće platne moći. Sustavnim prilagođavanjem turističke ponude za potrebe zahtjevnijih i profitabilnijih turista zaštićuju se priroda i povećava se makroekonomski učinak. Stoga je potrebno jasno definirati odvojene geografske zone za izvrsni i (već tradicionalni) masovni turizam. Lokalnim samoupravama zatim treba smanjiti ovlasti glede urbanizma i na taj način uskladiti vizuru svih novih građevinskih naselja / objekata (uključujući turističke objekte). Pri tome treba poštivati i naglasiti izvornu regionalnu / lokalnu tradiciju i vizuru pejzaža. S obzirom na (još) relativno malu izgrađenost obale, Hrvatska ima jedinstvenu priliku sačuvati prirodni / tradicionalni krajolik i to pretvoriti u faktor diferencijacije u turističkoj utakmici.

Aktualni imidž „Balkan, ćevapčići i folklor“ i „Mediteran kakav je nekad bio“ treba sustavno mijenjati u smjeru „Jedinstvena destinacija na Mediteranu za opuštajući odmor u zdravom prirodnom ambijentu”. To podrazumijeva:

• Ponudu izvorne i zdrave domaće hrane;

• Maksimalno podizanje ekoloških standarda i drastično povećanje kazni u slučajevima nepridržavanja, pogotovo kada je riječ od čistoći mora i podmorja;

• Ekološki prihvatljivo zbrinjavanje krutog otpada i otpadnih voda.

Pomak s dna ljestvice konkurentnosti – prvi rast nakon pet godina stalnog pada

Svjetska lista konkurentnosti za 2013.(ocjena od 1 do 7)

1. Švicarska

2. Singapur

3. Finska

4. Njemačka

5. SAD

62. Slovenija

75. Hrvatska

101. Srbija

5,67 5,61 5,54 5,51 5,48 4,25 4,13 3,77

Izvor: WEF


Kretanje državnog proračuna

Ukupni prihodi Godina Ukupni rashodi

108,3 2007. 111,0

115,7 2008. 118,5

110,2 2009. 120,1

107,4 2010. 121,8

107,0 2011. 121,4

109,5 2012. 119,8

61,6 2013. (I. – VII.) 73,9


Uzimajući u obzir da Hrvatska raspolaže brojnim termalnim izvorima, planinama i morem, ona je p r e d e s t i n i r an a za zdravstveni / „wellness” turizam diljem zemlje. Blizina demografski „sve starijih”, ali platežno moćnih društava poput Njemačke,

Austrije, Švicarske i Italije generira sve veću odgovarajuću potražnju. Hrvatska dijaspora je u međuvremenu izrasla u priznati ljudski potencijal u industriji zdravlja i njege koji bi samo trebali ugraditi u svoju ponudu. Konačni rezultat toga može biti sezona od 12 mjeseci.

5. Poljoprivreda i šumarstvo

Strateškom smjernicom „Poljoprivreda i šumarstvo“ Hrvatska teži ispunjenju slijedećih glavnih ciljeva:

• Prehrambena neovisnost;

• Zaštita poljoprivrednih površina od eksploatacije monokulturama (npr. jeftina proizvodnja uljne repice za gorivo);

• Proširenje lanca stvaranja dodatne vrijednosti od sirovina do sofisticiranijih finalnih drvnih proizvoda;

• Afirmacija Hrvatske kao izvoznika zdrave hrane i prehrambenih proizvoda (Eko certifikati, ne GMO manipulirano).

Hrvatska je s obzirom na svoje klimatske uvjete u vrlo povoljnom položaju glede proizvodnje u poljoprivredi i drvnom sektoru. Prehrambena neovisnost prije svega zahtijeva smanjenje rizika „proizvodnje ispod neba”. S obzirom na strateške prednosti kojima raspolažemo kroz svoje vodene rezerve, proširenje površina koje se sustavno navodnjavaju su bitan korak. S druge strane je potrebno poljoprivredne površine u još većoj mjeri zaštiti od poplava.

Glavni cilj strateške inicijative drvne industrije jest proširenje lanca dodatne vrijednosti od današnjih sirovina do budućih sofisticiranijih finalnih proizvoda s prepoznatljivim dizajnom i afirmacija Hrvatske kao izvoznika kvalitetnih proizvoda od drva.

U fokusu

30 perspektive

Privatizacijom početkom 90-ih godina prošlog stoljeća drvna industrija u Hrvatskoj je gotovo potpuno uništena. Novi vlasnici poduzeća, koja su se bavila preradom drvne sirovine ili koja su čak proizvodila finalne proizvode, rasprodali su mehanizaciju uglavnom u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu i otpustili radnike. No bez obzira na to, u Hrvatskoj se strojni park može obnoviti i naći adekvatno educirana radna snage. Imajući u vidu i sve jaču afirmaciju hrvatskih produkt-dizajnera prvotno je moguće upravo iz te kombinacije potaknuti / educirati domaću potražnju za drvnim proizvodima i to dobrim odnosom kvalitete, prepoznatljivog dizajna i cijene. Restorani i hoteli

uzduž jadranske obale u tom smislu mogu poslužiti kao glavni kupci hrvatskog namještaja od drva i kroz turizam djelovati kao multiplikatori za budući izvoz.

Ključni faktori za uspješnu implementaciju strateškog upravljanjaDa bi upravljanje hrvatskim gospodarstvom na temelju osnovnih principa strateškog upravljanja bilo uspješno, potrebno je pridržavati se i odgovarajućih, u praksi dokazano kritičnih faktora za uspjeh:

1. Konsenzus oko strategije, fokus na bitno, upornost i dosljednost u primjeni.

2. Pozitivna selekcija kadrova na svim razinama i u svim relevantnim sektorima; prema slijedećim kriterijima: suvremeno znanje, sposobnost, međunarodno iskustvo, dokazani rezultati.

3. Provođenje sustavnog Benchmarking-a glede troškova države i svih njenih subjekata;

a. Usporedba troškova države s drugim državama;

b. Postavljanje SMART ciljeva vezano za državne troškove (kratkoročno, dugoročno);

c. Implementacija dokazano uspješnih mjera u smanjenju troškova države radi rasterećivanja građanstva i gospodarstva.

4. Konzekventna primjena sustava upravljanja učincima u poduzećima u državnom (su)vlasništvu s jasnim ciljevima, osobnim odgovornostima, vremenskim rokovima, bonusima i malusima.

5. Koncentracija (polu)državnih institucija koje kreiraju gospodarsku strategiju pod vodstvom ministarstva gospodarstva.

6. Državni „Change Management”: zamijeniti retoriku koja se svodi na tješenja naroda da ima zemalja koje su u još lošijoj gospodarskoj situaciji s bezuvjetnom orijentacijom prema najboljima. Takvo aktivno razvijanje pozitivnog takmičarskog duha u građanstvu i gospodarstvu doprinijeti će bržoj realizaciji cilja da Hrvatska postane najbolja u za nju relevantnim gospodarskim segmentima.

7. Kvantni skok u „Self-marketingu” (u inozemstvu).

Ako Hrvatska uspije svu nazočnu negativnu energiju (Da, ali…) usmjeriti na razmišljanje kako bi neke stvari ipak mogle krenuti na bolje, gospodarskom oporavku i zamjetnom rastu nema prepreke. Taj „Change Management“ je ključni zadatak svake hrvatske vlade.

Privatizacijom 90-ih godina

prošlog stoljeća drvna industrija

u Hrvatskoj je gotovo potpuno

uništena



Ključni faktori za uspješnu implementaciju strateškog upravljanjaDa bi upravljanje hrvatskim gospodarstvom na temelju osnovnih principa strateškog upravljanja bilo uspješno, potrebno je pridržavati se i odgovarajućih, u praksi dokazano kritičnih faktora za uspjeh:

1. Konsenzus oko strategije, fokus na bitno, upornost i dosljednost u primjeni.

2. Pozitivna selekcija kadrova na svim razinama i u svim relevantnim sektorima; prema slijedećim kriterijima: suvremeno znanje, sposobnost, međunarodno iskustvo, dokazani rezultati.

3. Provođenje sustavnog Benchmarking-a glede troškova države i svih njenih subjekata;

a. Usporedba troškova države s drugim državama;

b. Postavljanje SMART ciljeva vezano za državne troškove (kratkoročno, dugoročno);

c. Implementacija dokazano uspješnih mjera u smanjenju troškova države radi rasterećivanja građanstva i gospodarstva.

4. Konzekventna primjena sustava upravljanja učincima u poduzećima u državnom (su)vlasništvu s jasnim ciljevima, osobnim odgovornostima, vremenskim rokovima, bonusima i malusima.

5. Koncentracija (polu)državnih institucija koje kreiraju gospodarsku strategiju pod vodstvom ministarstva gospodarstva.

6. Državni „Change Management”: zamijeniti retoriku koja se svodi na tješenja naroda da ima zemalja koje su u još lošijoj gospodarskoj situaciji s bezuvjetnom orijentacijom prema najboljima. Takvo aktivno razvijanje pozitivnog takmičarskog duha u građanstvu i gospodarstvu doprinijeti će bržoj realizaciji cilja da Hrvatska postane najbolja u za nju relevantnim gospodarskim segmentima.

7. Kvantni skok u „Self-marketingu” (u inozemstvu).

Ako Hrvatska uspije svu nazočnu negativnu energiju (Da, ali…) usmjeriti na razmišljanje kako bi neke stvari ipak mogle krenuti na bolje, gospodarskom oporavku i zamjetnom rastu nema prepreke. Taj „Change Management“ je ključni zadatak svake hrvatske vlade.

6. Malo i srednje obrtništvo / poduzetništvo

S obzirom na to da su izravna ulaganja i tzv. mega-projekti zaobišli Hrvatsku te da i u dogledno vrijeme Hrvatska na njih ne može računati, fokusiranjem na malo i srednje obrtništvo i poduzetništvo može ostvariti svoje glavne ciljeve:

• Zapošljavanje radno sposobnog stanovništva

• Povećanje domaćeg udjela u stvaranju dodatne vrijednosti

• Kapitalizacija hrvatskog inovativnog potencijala.

Prvi uvjet za to je raspoloživost odgovarajuće radne snage o kojoj se govori u strateškoj smjernici „školovanje“. Država tome može doprinijeti promoviranjem strukovnih škola kako bi postale još atraktivnije za đake. Pri tome je poruka „siguran posao“ najatraktivnija.

Da pokretanje gospodarske dinamike ne bi ovisilo samo o državi i kako bi se privatni kapital u sve većoj mjeri uključio u pokretanje gospodarstva, privatne

U fokusu

32 perspektive

inicijative moraju biti sigurne da će im se vlastiti uspjeh isplatiti. To prvenstveno podrazumijeva ukidanje svih ne-para-fiskalnih, lokalnih, itd. nameta za mala i srednja poduzeća nakon dokazano uspješnog rada.

7. Obrazovanje

Glavni cilj strateške inicijative obrazovanja jest osigurati dovoljno adekvatno obrazovane hrvatske radne snage za nadolazeće ekonomske izazove. Zatim se kroz obrazovanje Hrvatsku može pozicionirati kao atraktivnu zemlju za školovanje („Learn-life-balance”). I u konačnici obrazovanjem se stvaraju preduvjeti za privlačenje u Hrvatsku kompanija koje se bave istraživanjem i razvojem po modelu Singapura.

Obrazovni standard radne snage prvenstveno ovisi o kvaliteti obrazovnih institucija i njihovih zaposlenih. Stoga je potrebno provesti benchmarking svih predmeta i profesora na državnim sveučilištima, fakultetima i stručnim školama u odnosu na buduće zahtjeve gospodarstva. Za privatna sveučilišta i fakultete potrebno je pooštriti kriterije pri ocjeni kvalitete i osigurati dodjelu serioznih međunarodnih diploma i certifikata.

Kako bi apsolventi fakulteta i stručnih škola u što većoj mjeri zadovoljili potrebe hrvatskog i europskog gospodarstva, domaće fakultete i škole je u još većoj mjeri potrebno povezati s odgovarajućim međunarodno priznatim institutima u svijetu. Nadalje je potrebno intenzivirati konkretnu suradnju između akademske zajednice i poslovne prakse. To može značiti više praktičnih semestara za studente i školarce ili pak zajedničke investicije u istraživanje i razvoj.


Turističke usporedbe

Austrija – Švicarska – Hrvatska

Problemi slični – razina različita

Ante Gavranović

U razmišljanjima o strategiji hrvatskoga turizma stručnjaci najčešće spominju da bismo trebali težiti uređenim odnosima i društvenoj pozornosti koja se pridaje ovim aktivnostima po uzoru na Austriju i Švicarsku. Te dvije zemlje ostvaruju veći prihod od turizma u odnosu na broj stanovnika od Hrvatske, iako turizam u stvaranju BDP-a nema onu ulogu i važnost kao u našoj privredi. U Austriji pridonosi 7,5 posto stvaranju BDP-a, a u Švicarskoj iznosi 5,6 posto. Samo Cipar i Malta ostvaruju u europskim okvirima veći prihod iz turizma po stanovniku od tih dviju zemalja.

Austrija i Švicarska su kontinentalne zemlje, bez izlaza na more i razvijaju u skladu s tim specifične oblike turizma. Obje zemlje doživljele su svoj maksimum i njihovo značenje u ukupnom europskom i svjetskom turizmu u relativnom je padu.

Hrvatska je, naprotiv, velikim dijelom pomorska zemlja, što uvelike usmjerava njen turizam. Kontinentalni turizam, koji čini temelj u austrijskoj i švicarskoj turističkoj ponudi, u Hrvatskoj je još uvijek dosta zapostavljen i čini manje od 10 posto turističkih prihoda. Analitičari hrvatskoga turizma upravo na toj činjenici grade ambiciozne projekte: snažniji razvoj kontinentalnog turizma mogao bi ubrzo dovesti Hrvatsku na čelo zemalja koje po stanovniku osiguravaju najveći prihod upravo iz turizma. Dodamo li tome i povećana nastojanja oko produženja sezone na priobalnom području, šanse da to postignemo vrlo su realne.

Nepotrebno je naglašavati što bi to značilo za nacionalnu ekonomiju. No, temeljna pretpostavka je da razvijamo vlastite brandove, odnosno da posložimo kockice na pravi način. To znači da se moramo, kao društvo u cjelini, okrenuti novim prioritetima te u povećanoj mjeri integrirati i uskladiti sve resurse i potencijale, kao što to čine spomenute zemlje. Nova strategija turizma postavila je gotovo istovjetne ili vrlo slične ciljeve.

U fokusu

34 perspektive

Šarm kao svjetska kulturna baštinaAustrija je uspostavila čitav pokret koji okuplja institucije, stručnjake i druge na jedinstvenoj platformi koja se bavi sustavno pitanjima kako bolje iskoristiti resurse i sve raspoložive potencijale zemlje. Utemeljena je posebna radna zajednica uz pomoć i pod okriljem Austrijske gospodarske komore. U okviru te aktivnosti posebna je pozornost usmjerena na turizam, važan element ukupne austrijske privredne politike.„Ključ uspjeha je potreba objedinjavanja kreativaca i gospodarstva. Kreativcima svakako treba malo više 'reda', dok je gospodarstvo nužno oživjeti novim idejama za proizvode i usluge, sve u cilju povećanog izvoza. Priznavanje kreativnosti kao temelja za razvoj gospodarstva bitna je odrednica u realizaciji, jer upravo kreativci mogu ovu malu zemlju (koja se uvijek iznova mora profilirati unutar Europske unije) dovesti do uspjeha te joj pomoći da

stvori nove brandove“ – ističe nositeljica toga zahtjevnog projekta pod imenom „Creativ Wirtschaft Austria“ Carina Felzmann koja smatra da je „kreativnost sirovina, a obrazovanje temelj kvalitete“. Austrijski šarm poznat je u svijetu i snažan je čimbenik turističke privrede. U tijeku su nastojanja da se taj šarm deklarira kao svjetska kulturna baština. Ambiciozno? Neprihvatljivo? Neodmjereno? Ne, šarm je sastavni dio jedne tržišne filozofije i odražava se u svakom kontaktu. U tom smislu je i (uspješan) pokušaj da šarm uđe u

listu UNESCO-svjetske baštine važan iskorak. Na osnovi ideje Austrijske udruge za organizaciju raznih priredbi na izložbi je na najvećem svjetskom turističkom sajmu – ITB-u u Berlinu, svojedobno prikazan zanimljiv splet i izbor signifikantnih primjera – od konobara u bečkoj kafeteriji do ugostiteljske radnice koja priprema knedle; od klasike do umjetnika u rastezanju tijesta. Cilj je zadan: pokaži svijetu zašto Austrija nosi naziv najšarmantnije turističke destinacije svijeta. Praksa pokazuje da svijet sa zanimanjem i simpatijama prati ovaj trend. Za same Austrijance je to uzvišeni osjećaj: pokušaj obrane onoga što zemlja čini za svoje goste je dugoročna investicija koja će se zasigurno isplatiti. Direktna i indirektna dodana vrijednost ostvarena u turizmu zadržava već godinama Austriju na samom vrhu u Europi prema turističkom deviznom prihodu po stanovniku. Inače, nastojanja su usmjerena na pridobivanje novih tržišta pod parolom „borba za svakoga gosta“. Sve se to odvija pod marketinškim geslom „Odmor u Austriji“ koji se pokušava pretvoriti u trajni brand. Nova formula glasi „Values times Themes“ što bi svijetu trebalo predstaviti Austriju kao zemlju raznolikosti u ponudi i kao zemlju neskrivenog i neobuzdanoga šarma.

Ključ uspjeha je potreba

objedinjavanja kreativaca i

gospodarstva



Nova austrijska strategijaDr Wolfgang Schuessel, bivši austrijski kancelar, stavljao je veoma često svoj autoritet u službu interesa austrijske privrede. U svojoj poruci za Internet (u rubrici „Wirtschaftsstandort Oesterreich“ – Gospodarsko odredište Austrija) veoma je jasno poručio gdje vidi prednosti Austrije.

„Uvijek je ugodna dužnost ponuditi dobar proizvod. Austrija kao ekonomsko odredište jest takav 'proizvod' i 'uspješna priča' za sebe. Utoliko je meni olakšano istaknuti prednosti naše zemlje. Ono što Austriju kao gospodarsko odredište čini tako atraktivnom jesu indikatori poput unutarnje sigurnosti, visoka kvaliteta življenja i niska stopa inflacije. Želimo da Austrija kao privredno odredište bude još atraktivnija, i to kroz sukcesivno uklanjanje administrativnih zapreka za ulagače i pojednostavljivanje postupaka kod otvaranja poslovnih aktivnosti (one-stop-shop)“.

I kvalitetni turizam sučeljava se s novim izazovima. U1995. godini Austrija je sudjelovala s udjelom od 6,84 posto u svjetskom turizmu, da bi se taj udio u 2011. smanjio na 4,77 posto. Upalila se crvena lampica: Austrija je shvatila da je potrebno stalno propitkivanje i unapređivanje turističkog proizvoda. Shvatili su da je opasno živjeti na lovorikama, posebno stoga što suvremeni turizam mora biti prilagođen budućim potrebama gostiju. Izazovi se javljaju u obliku nedovoljnih ulaganja za cijelogodišnji turizam, probuđenih očekivanja koja se često ne ispunjavaju, marketing počesto nije prilagođen ciljevima, a opasnost se krije i u visokoj sezonalnosti. Cilj je – pored hotelijerstva i ugostiteljstva – ojačati ulogu kulture, sporta i ponude za slobodno vrijeme. Pritom se ne kritizira postojeće stanje već nastojanja idu u pravcu daljnjeg unapređenja kvalitete domaćeg turizma, podizanja razine sinergije i – izvlačenja potrebnih zaključaka. Ipak, konstatira se da je uspješno odvijanje turizma posljednjih godina, usprkos krize, ostavilo određene praznine, ponajviše u inovacijama u ponudi. Također, slaba je ponuda izvan glavne zimske i ljetne sezone, iako teme s područja zdravlja, kulture, kretanja po prirodi, sporta i ekonomija slobodnog vremena pružaju velike mogućnosti. Posebna pozornost se stavlja na velike turističke teme: Alpe, Dunav i gradovi & kultura kao glavne perjanice. To traži inovativne, prekoregionalne ideje i zaključke, više suradnje i koordinacije među pokrajinama, koje se počesto u globalnim akcijama ponašaju previše zatvoreno.

Uvijek je ugodna dužnost ponuditi dobar proizvod

U fokusu

36 perspektive

Čimbenici uspješnostiAustrijski turizam počiva na pet snažnih čimbenika uspješnosti. U to se ubrajaju: marketing, poticaji, inovacije, infrastruktura i okviri poslovanja. Stručnjaci smatraju da će upravo ovih pet elemenata odlučivati o turističkoj budućnosti ove zemlje. No, istodobno ističu kako federalna temeljna struktura austrijskoga turizma traži suvremene oblike dragovoljne međusobne suradnje, u kojoj mogu doći do punog izražaja ideje sinergije sviju sastavnica koje čine austrijski turizam. Riječ je o konkretnim prijedlozima Saveznog ministarstva za gospodarstvo, obitelj i mladež, kojima je cilj ojačati ukupnu konkurentnost na ovom osjetljivom području poslovne aktivnosti.

Pritom se rukovode idejama Philipa Kotlera kako je „marketing umjetnost naslućivanja mogućnosti, kako bi se one razvile i od toga profitirale“. U tom smislu strateške i jasno usmjerene aktivnosti trebaju odgovoriti u povećanoj mjeri održivom razvoju turizma. Zapravo, postoje mnogobrojne ideje i pojedinačni projekti u tom pravcu, ali očito nedostaje jasno tematsko usmjerenje, osobito kad je riječ o stvaranju dodane vrijednosti na određenim destinacijama, što kao koncepciju zagovara nadležno ministarstvo. Isto tako, traži se razgraničenje u nadležnosti pokrajinskih i saveznih organa po načelu volumena projekta, kao i forsiranje vertikalne kooperacije u pojedinim destinacijama.

Naglasak je na inovacijima u okviru pojedinih destinacija, što će se poticati i dodatnim financijskim sredstvima te ostalim oblicima promocije. Cilj je stvoriti konkurentne inovacijske regije. Austrija raspolaže s otprilike stotinu destinacija, više od 450 turističkih društava i 1600 turističkih općina koje pokušavaju različitim strategijama i sredstvima osigurati uspjeh. Činjenica da je zimski trizma premašio rezultate ljetnoga pripisuje se, među ostalim, ulaganjima u odgovarajuću infrastrukturu, posebno u vučnice i opremu za stvaranje umjetnoga snijega. U svakom slučaju nedostaje infrastruktura koja bi osiguravala ravnomjernija kretanja u tijeku cijele godine, pri čemu se traže rješenja za popravljanje uvjeta za ljetni turizam kroz golf-igrališta, bazene i staze za pješačenje.

Svjesni kako je turizam klasičan presjek kretanja u nekoj sredini, usko povezan s poreznom politikom, poduzetništvom, zaštitom okoliša, prometom, sigurnošću, novim tehnologijama, obrazovanjem, kulturom i drugim čimbenicima, traže optimalna rješenja. Kako bi se povećala stvarna konkurentnost nastoji se troškove i davanja državi, napose za manje pogone, svesti na najmanju moguću mjeru. Najnovija porezna reforma ide u tom pravcu. Svi za turizam relevantni propisi iznova se propitkuju kako bi bilo što manje birokratskih začkoljica koje ometaju uspješan rad.



Temelj za konkurentan turizam svakako su ljudi. Oni su na određeni način prava posjetnica austrijskog turizma i njegov zaštitni znak. Drugi važan faktor je pažljivo i štedljivo ponašanje prema postojećim resursima, pri čemu naglasak nije samo na privrednoj, već i na socijalnoj odnosno ekološkoj dimenziji. Predlagači nove strategije svjesni su da samo takvim pristupom turizam može dobiti punu podršku stanovništva i dugoročno osigurati svoj identitet.

Prednosti i nedostaci švicarskog modelaTurizam je važan čimbenik švicarske privrede i na četvrtom je mjestu u ukupnoj vanjskotrgovinskoj razmjeni. Posebno je važan u alpskim oblastima gdje ima čak strateško značenje.

Poznavatelji švicarskog turizma navest će kao posebne prednosti nedirnutu prirodu, prekrasne pejsaže i zapanjujuću brdovitost; u usporedbi s ostalim zemljama na vrlo malom prostoru nudi se široka paleta kulturološke i druge raznolikosti; središnji položaj u Europi i blizina zemalja, što osigurava priljev stalnih gostiju; visoko razvijena infrastruktura u pogledu tehnike, sigurnosti i pouzdanosti u svim oblicima prometa, komunikacija i usluga, posebno u zdravstvu i obrazovanju; dobar međunarodni imidž.

No, spremni su odmah ukazati i na slabosti: rašireni imidž skupe zemlje; otežana komunikacija domaćeg stanovništva s gostima; jednoličnost ponude uz slabe mogućnosti da se doživi nešto posebno; praznine u turističkom marketingu; prevelika koncentracija turističkih kapaciteta na pojedinim mjestima pri čemu je ozbiljno ugrožena zaštita okoliša; predimenzioniranost broja ležaja; neadekvatna kvaliteta i usluge. Zbog uočenih slabosti sve više prevladava svijest kako budućnost turizma leži u razvoju kvalitete na svim razinama, a ovisi o marketingu, gostoljubivosti i obrazovanju ljudi.

Nužne nove prilagodbeGlobalizacija je unijela ozbiljne promjene u poimanje turizma. Još 1950. Švicarska je pripadala u pet najvećih turističkih zemalja svijeta. Danas zauzima tek 27. mjesto. Usprkos činjenici da prihodi iz turizma i dalje rastu, relativno opadanje izaziva nedoumice i traži neka nova rješenja, prije svega u ponudi, ali i u ukupnim uvjetima u kojima djeluju turizam i turističke organizacije. Previše razdrobljene destinacije i (pre)mali turistički pogoni, ukupna struktura

Temelj za konkurentan turizam svakako su ljudi

U fokusu

38 perspektive

smještajnih kapaciteta, visoki troškovi i relativno slaba produktivnost najveći su izazovi. Ponuda i potražnja narednih će se godina drastično mijenjati. Najvažnije je smanjiti ukupne troškove u transportu i ukidati trgovinske barijere, kako bi se u cjelini omogućila veća mobilnost turista.

Konkretno, u svijetu, ali i u drugim krajevima imamo pojavu starenja stanovništva i ozbiljne promjene u piramidi starosti. Prema predviđanjima, u 2050. svaki peti stanovnik zemlja imat će 60 ili više godina.To znači da će stariji ljudi činiti još ozbiljniju kategoriju turista, pa njima valja prilagoditi i ponudu

sa sadržajima koji im najviše odgovaraju. Dodamo li tome i ukupan trend individualizacije putovanja (i društva u cjelini), zahtjevi se povećavaju, tim više što su i gosti sve izbirljiviji i zahtjevniji. Tehnološki napredak, posebno u informatici i distribuciji, traži pak nove pristupe marketingu, ali ujedno zaoštrava konkurenciju. Klimatske promjene predstavljaju za Švicarsku „puzajući izazov“, jer će trajno promijeniti destinacije. Posebna opasnost leži u zimskim mjesecima zbog latentnog nedostatka snijega. To traži od švicarskog turizma novo prilagođavanje i svojevrsnu diverzifikaciju ponude.

Prije svega, valja uskladiti sadašnje strukturne deficite. Destinacije su previše fragmentirane i nužno je njihovo povezivanje. U pitanju su i sadašnji modeli financiranja turizma; često su vrlo složeni i zahtijevaju previše administriranja. Udio malih pogona je izrazito visok, a veliko opterećenje predstavljaju preveliki kapaciteti domaće radinosti. U regijama Wallis, Tessin i Waadt, na primjer, u hotelima odsjeda tek svaki deseti gost.

Zadaća je jasna: produktivnost i rentabilitet švicarskog turizma moraju se povećati, jer će u protivnom i dalje opadati njegov relativni udio u svjetskom i europskom turizmu. U tom smislu jasni su i najveći izazovi, koji se u novoj razvojnoj strategiji turizma svode na pet ključnih pravaca: povećavanje konkurentnosti turizma; prilagođavanje novim zahtjevima u ponudi; stalni pritisak na inovacije; težnja diverzifikaciji i održivosti te, konačno, neophodne promjene u strukturi.

U okviru ove strategije razvoja turizma posebna je pozornost pridana menadžmentu destinacija. Pod pojmom destinacije podrazumijeva se koncentracija više turistički orijentiranih branši na određenom prostoru u kojoj pojedinačne turističke usluge pridonose stvaranju dodane vrijednosti kroz boravak, putovanje i određene doživljaje/sadržaje i time privlače potencijalne goste. Pritom je važno uspostaviti interakciju svih faktora, što znači da postoji prirodna veza sviju koji žive od turizma i djeluje u njemu.

U 2050. svaki peti stanovnik

zemlje imat će 60 ili više

godina



Kongresni turizam – nezamjenjiv čimbenik Posebnu važnost ima kongresni turizam. U 2011. priređeno je u Švicarskoj 18.500 različitih priredbi (kongresa, raznih mitinga, seminara, konferencija, incentive-putovanja i drugih stručnih skupova – prema podacima statistike koja se sustavno vodi od 2009.). Promet toga segmenta iznosio je, prema procjenama, oko 2,2 milijarde švicarskih franaka i popunio je 19 posto svih hotelskih kapaciteta, otprilike 6,6 milijuna noćenja od ukupno 35,4 milijuna koliko je ostvareno u hotelskim kapacitetima. Zabrinjava ipak da se te priredbe uglavnom odvijaju u velikim središtima (prednjače Ženeva, Zuerich, Lausanne i Bern), pa su nastojanja usmjerena na proširenje destinacija za kongresni turizam, osobito za one manjeg obujma. Zanimljivo je da se čak 70 posto svih priredbi odvija u predsezoni i posezoni, čime kongresni turizam predstavlja snažnu potporu turističkom gospodarstvu i proširuje ga na cijelu godinu.

Razumljivo je da su u takvim uvjetima nastojanja usmjerena na daljnje jačanje pozicije Švicarske kao pogodnog kongresnog odredišta. Stoga su i velika ulaganja usmjerena u infrastrukturu koja podržava takvu orijentaciju, pa će do kraja 2013. biti izgrađen Swiss Tech Convention Center na velikom kampusu Tehničke škole u Lausanni s 3000 mjesta. To je prvi potpuno automatizirani kongresni centar u Europi . U Zuerichu će se do 2017. Izgraditi u blizini zračne luke na prostoru od 200.000 m2 dva velika hotela i kongresni centar s 1500 sjedišta, a samo Zuerich i njegova regija će do 2015. izgraditi više od 1600 novih hotelskih soba.

To je, međutim, samo dio velikih ulaganja u hotelsku i kongresnu infrastrukturu, za koju Juerg Schmid, direktor Švicarskog ureda za turizam, kaže: „Ta su ulaganja potrebna kako bismo naznačili važnost kongresnog turizma za ukupni švicarski turizam i kako bismo našu zemlju pozicionirali kao top-destinaciju na području mitinga i drugih skupova“.

Promjene u prostornim planovima Švicarski turistički savez nedavno je (ožujak 2013.) snažno podržao revidirani zakon o prostornom planiranju, koji polazi od povećane brige za prirodne i kulturoške resurse te za održivost razvoja. Predsjednik Saveza Dominique de Buman naglasio je tom prigodom „kako je švicarski turizam snažno vezan za intaktnu prirodu i kulturološko okruženje, koji predstavljaju važan kapital za

70 posto svih priredbi odvija se u predsezoni i posezoni

U fokusu

40 perspektive

održivost i daljnji razvoj turizma, Brda, priroda i lijepi krajolici su najvažniji kriteriji za odmor u Švicarskoj. O tome moramo stalno voditi računa“.

Ovaj zakon uvelike onemogućava zloporabe u korištenju preostalog prostora za daljnju izgradnju u narednih 15 godina. Cilj je zakona potrebnu infrastrukturu i njene korisnike približiti u nastojanjima, kako bi se postojeći resursi iskoristili što racionalnije i uz što manje troškove. Raspoložive poljoprivredne površine pak treba zaštititi kao bi se osigurala kvalificirana opskrba živežnim namirnicama iz domaće proizvodnje. To je vrlo jasna poruka kako je švicarski turizam okrenut – budućnosti.

Paralele i razlike Vraćamo se na početak: možemo li nešto naučiti iz iskustava austrijskog i švicarskog turizma?

Ako pažljivije sagledamo novu strategiju razvoja hrvatskog turizma, vidjet ćemo mnoge sličnosti u postavljenim ciljevima. I Hrvatska, poput Austrije i Švicarske, nastoji obogaćivati postojeću i generirati novu turističku ponudu kroz nove sadržaje i doživljaje; i u tim zemljama je cilj sustavno podizanje razine znanja, vještina i obrazovanja turističkih djelatnika; i te zemlje nastoje, što je cilj i hrvatskoga turizma, učinkovitijim brandiranjem pojedinih turističkih regija i destinacija, ali i cijele zemlje, privlačiti pozornost turista. Svima je zajednički cilj održivi razvoj, rast prosječne potrošnje i povećanje prihoda iz turizma. Austrija i Švicarska se bore s postojećom strukturom smještajnih kapaciteta, gdje domaća radinost u velikoj mjeri prevladava. Slično je i u Hrvatskoj gdje od ukupno 833 tisuće stalnih ležaja u registriranim komercijalnim smještajnim kapacitetima čak 47 posto čini ponuda kućanstava, 26 posto je u kampovima, a samo 13 posto u hotelima. Ono što čini veliku razliku je uloga turizma u ukupnom gospodarstvu pojedine zemlje. Turizam je za Austriju i Švicarsku važna privredna komponenta, ali ne i presudna. Pokazalo se, napose posljednjih godina s padom ukupne poslovne aktivnosti, da je u Hrvatskoj turizam i njegov utjecaj na stvaranje BDP-a izrazito važan čimbenik.

Hrvatska se, za razliku od ovih dviju zemalja, u puno većoj mjeri sučeljava s problemom sezonalnosti i potrebom ozbiljnog produženja sezone. Austrija i Švicarska imaju dvije poluge turizma: zimski i ljetni, gotovo podjednakoga intenziteta. Austrija je, primjerice, u zimskoj sezoni 2011. ostvarila 62,06 milijuna noćenja, a u ljetnoj 64,0 milijuna. U okviru tih brojki 47,2 odnosno 42,3 milijuna noćenja otpadaju na strane goste. Ostalo su noćenja koja ostvaruju domaće stanovništvo. To čini onu veliku razliku – domaći turizam



je i u Austriji, i u Švicarskoj puno razvijeniji nego kod nas, što bitno utječe na prosječnu iskorištenost postojećih kapaciteta.

Hrvatska dosad nije u dovoljnoj mjeri iskoristila prednosti kontinentalnoga turizma, iako ima za to sjajne preduvjete. U novoj strategiji razvoja turizma predviđeno je izgraditi 20.000 novih hotelskih soba, od čega oko 3000 na kontinentalnom dijelu, što bi uz jačanje domaće radinosti pomoglo da ovaj segment turističke ponude bude bolje valoriziran.

Cilj je Hrvatske u 2020. godini ostvariti 14,3 milijarde eura iz turizma, od čega bi 12,5 milijardi činili prihodi od inozemnih gostiju. To bi značilo da će prihodi iz turizma po svakom stanovniku Hrvatske činiti više od 2840 eura, što bi nas svrstalo u sam vrh europskih zemalja. Sada smo na razini od 1540 eura (prema rezultatima iz 2012.).

Jesu li postavljeni ciljevi realni? Može li i hoće li Hrvatska zaista uložiti oko 7 milijardi eura u novi razvoj infrastrukture, hotela, kulturoloških i zabavnih sadržaja? Može li povećati prihode iz turizma sa sadašnjih 6,8 milijardi eura na ukupno 14,3 milijardi koliko je predviđeno strategijom razvoja do 2020.?

U svakom slučaju, očekujemo da će se neke stvari u hrvatskom turizmu temeljito izmijeniti, nadamo se na bolje. Povlačenje paralele s austrijskim i švicarskim turizmom u tom pogledu ima mnogo smisla. Borimo se s istim probemima, ali su oni u obje zemlje na višoj razini. Naše je da dostignemo tu razinu.

Cilj je Hrvatske u 2020. godini ostvariti 14,3 milijarde eura iz turizma

Kontaktirajte nas na e-mail adrese:

[email protected]@inicijativa.com.hr

U fokusu

42 perspektive

Strategija hrvatskog turizma

Farsa ili ozbiljan stručni uradak?prof. dr. sc. Boris Vukonić

Dobili smo nedavno novu strategiju razvoja turizma. To je bila jedna od prvih vijesti u hrvatskim tiskovinama početkom turističke sezone. Zapravo ništa posebno, jer to je samo jedna od mnogih strategija turizma koje je Hrvatska objavila od kada smo samostalna država. Što je u njoj novo, osim da je vremenska granica 2020. godina? O tome bih želio nešto napisati u ovom prilogu.Sve dosadašnje strategije dočekane su s velikim očekivanjima, ali ta se očekivanja nikada nisu i ostvarila. Za sada to ne možemo reći za ovu strategiju, valja sačekati 2020. iako ćemo konačni rezultat moći naslutiti već nekoliko godina ranije. Sve dosadašnje strategije sadržavale su opsežnu „analizu dosadašnjeg stanja“, a tek manji dio odnosio se na strateška promišljanja za budućnost. U tome se sadašnja strategija donekle razlikuje, i to jr ozbiljan korak naprijed. Analiza sadašnjeg stanja obuhvaća oko trećine studije, a to je svakako poželjan napredak. Ipak, nečega se nismo mogli osloboditi: nerealnih očekivanja, barem u nekim stavkama. Moju je generaciju pokojni veliki hrvatski ekonomist, profesor i akademik Mijo Mirković učio da u planiranju treba pod svaku cijenu izbjegavati očekivanja za koja se unaprijed s velikom dozom sigurnosti može pretpostaviti da su nerealna, jer kada se ona ne obistine neće odgovornost snositi autori strategije (jer njihova se imena u pravilu ne objavljuju zajedno sa strategijom), nego će se odgovornost prebaciti na samu struku, na gospodarsko područje koje se planira. U našem slučaju to bi značilo prigovor turizmu kao sektoru da nije ispunio očekivano. A već se unaprijed znade da je u nekim segmentima teško pretpostaviti da će se planirane veličine realizirati. Naprosto, svaki privredni sektor ima svoja ograničenja, a to znači da ne treba pod svaku

Najbolji je dio najnovije strategije onaj koji traži da se promijeni znatan dio zakonodavstva koje je nedvosmislena prijetnja svakom razvoju pa i turističkom. No je li u sadašnjim okolnostima realno očekivati u planiranom razdoblju sedam milijardi dolara ulaganja u turizam?


Farsa ili ozbiljan stručni uradak?

cijenu srljati u procjene za koje postoji više vjerojatnosti da se neće nego da će se ispuniti. Tada je obično, barem u hrvatskoj praksi, slijedio zaključak da u budućnosti takav gospodarski sektor treba – zaboraviti! Valja se nadati da se to ovoga puta neće dogoditi.

Ambicije bez čvrste podlogeDobrodošla je novost u objavi sadašnje strategije hrvatskog turizma da se pojavilo ime barem jednog od autora. I njemu svaka čast. Šteta je da se kao stručni nositelj strategije i kao njezin odgovorni autor nije pojavila neka druga stručna i(li) znanstvena institucija. U Hrvatskoj ima i drugih institucija koje se mogu prihvatiti takvog posla – ako već ne zbog ničega drugoga a ono zbog znatiželje da se uvjerimo može li u ovoj zemlji (u kojoj sadašnja strategija ističe potrebu razvijanja snažnih znanstvenih centara za obrazovanje kadrova potrebnih turizmu) biti još netko na razini autora većine svih prethodnih strategija ili čak bolji od njih?! Uvjeren sam da ima takvih.

Najbolji je dio strategije onaj koji traži da se promijeni dobar dio hrvatskog zakonodavstva koji je jasna i nedvosmislena prijetnja svakom razvoju, pa i turističkom. Takva promjena je osnovna pretpostavka bez koje je besmisleno izrađivati razvojne strategije, kada iz dvadesetogodišnjeg iskustva sigurno znamo da postojeća legislativa ne daje niti najmanje osnove za pozitivna razmišljanja. Prije svega danas Hrvatska ima predugu i previše kompliciranu proceduru usvajanja urbanističkih planova, prevelike ovlasti lokalnih organa vlasti, ali i totalno neobavještenu populaciju o potrebi urbanističkog planiranja i njegovim dosezima, pa gotovo da i nema predloženih rješenja koja ne „padaju“ već na prvom koraku procesa odobravanja pojedinih projekata. Dobro je da smo, makar i po stoti put, detektirali što nam nedostaje i da je strategija pokušala dati konkretne prijedloge kako ukloniti barem dio ovih nedostataka.

No, je li u svjetlu sadašnjeg stanja investicija i investiranja u Hrvatskoj općenito pa i u turizmu, moguće očekivati da će se u planiranom razdoblju uložiti sedam milijardi eura, koliko se u ovoj strategiji planira za turizam, da će se izgraditi 20.000 novih hotelskih kreveta i još k tome 200 malih privatnih hotela, 100 tzv. plovećih hotela, desetak tematskih parkova itd, itd. Dosadašnja iskustva nemilosrdno dokazuju da smo od stvaranja hrvatske države do danas izgubili svaku moguću investiciju, čak i sve tzv. strateške investicije, u gotovo svim sektorima gospodarstva, u kojima su se kao mogući partneri pojavili ne samo (malobrojni) domaći investitori, već velik broj vrlo ozbiljnih svjetskih kompanija pa čak i država. Sve nas to upućuje na za ovu strategiju ne baš povoljan komentar. Za strateške investicije potrebna

U fokusu

44 perspektive

je pozitivna opća investicijska atmosfera, a ta se ne stvara tek promjenom nekoliko zakona pa niti optimističnom strategijom. Kada bi se i krenulo s uklanjanjem administrativnih barijera koje danas (doduše bez strategije) stoje na putu novih investicija, teško je pretpostaviti da je za to potrebno kratko vrijeme. To pak znači da je i to vrijeme očekivanja da se otklone administrativne zapreke uključeno u vrijeme trajanja strategije. Logično je da će se time i realno raspoloživo vrijeme za realizaciju postavki strategije još više smanjiti.

Čija je odgovornost (i eventualne zasluge)?Teško je prihvatiti i tezu da će tek jedna ideja, pa makar i „stotinu plovećih hotela“, biti odlučujuća za uspjeh cijele strategije. Takav se, naime, dojam stječe čitanjem strategije i naglašavanjem samo jedne aktivnosti kao bitne. U svakoj strategiji, pa i ovoj turističkoj bitna je cjelovitost zamišljenih akcija, njezin rezultat je sinergija svih akcija, svake sa svojim postotkom udjela u konačnom rezultatu.

Planirati 86 milijuna turističkih noćenja na kraju planiranog razdoblja (dakle za osam godina) možda ne izgleda tako mnogo, ali kada to znači zapravo povećanje od 43 posto u odnosu na 2012. godinu, onda je to već prava znanstvena fantastika! Je li takav skok uspio i jednoj turističkoj zemlji na svijetu? Ako jest, onda istoga časa povlačim iskazanu sumnju u takvu projekciju. Svakako bi bilo zanimljivo poslušati odgovor da li autori strategije snose neku konkretnu odgovornost ako se dogodi da se ove projekcije ne realiziraju, odnosno što dobivaju ako se njihove postavke pokažu realnim.

I na kraju jedna stručna opaska autorima Strategije. Nautički turizam, zdravstveni turizam, kulturni turizam i ostali navedeni tipovi turizma nisu niti mogu biti turistički proizvodi kako to stoji u strategiji. To su naprosto oblici ili vrste turizma, a proizvodi se izvode u okviru spomenutih vrsti turizma. Na primjer, u zdravstvenom turizmu turistički proizvod može postati ponuda nekog zdravstvenog ili wellness centra, u kulturnom turizmu to može biti, na primjer, kontinuirani program niza muzeja s određenim manifestacijama tijekom godine ili slično, ali nikako turistički proizvod ne može biti sam zdravstveni ili kulturni turizam! Toliko za izradu neke buduće strategije.

Za strateške investicije potrebna je pozitivna opća investicijska atmosfera, koja se ne stvara tek izmjenom nekoliko zakona pa niti optimističkim očekivanjima….


Posuđeni intervju

Poljski model poučan i Hrvatskoj

Radek Sikorski, poljski ministar vanjskih poslova, govori o krizi Europske unije, o euru, o načinu na koji je Poljska, unatoč nepovoljnim okolnostima postala jedna od najuspješnijih ekonomskih priča. Nedvojbeno se od Sikorskog i od njegove domovine dade podosta naučiti – ne kopiranjem, već „pozajmljivanjem“ inspiracije.*

Priredila Dunja Vražić-Stejskal

Radek Sikorski odrastao je u poljskom gradu Bydgoszczu, gdje je vodio studentski štrajkaški odbor za vrijeme prosvjeda protiv komunističkog režima 1981. Studirao je u inozemstvu kad su Jaruzelski i njegova vlada proglasili izvanredno stanje poslije te godine i dobio je politički azil u Ujedinjenom Kraljevstvu od 1982. do 1989. Diplomiravši na Oxfordu, radio je kao novinar, da bi se vratio u Poljsku poslije njezine prve demokratske revolucije 1989. te ušao u politiku. Bio je zamjenik ministra narodne obrane 1992., zamjenik ministra vanjskih poslova 1998. – 2001. i ministar obrane od 2005. do 2007; od konca 2007. ministar je vanjskih poslova Poljske.

Intervju

* Prenosimo dijelove intervjua što ga je objavio Sikorski u dvomjesečniku „Foreign Affairs“

Intervju

46 perspektive

Vi i vaša zemlja proživjeli ste mnogo povijesti proteklih godina, mnogo epskih ideoloških i geopolitičkih sukoba. Hoće li budućnost Poljske biti jednako turbulentna kao i njezina prošlost, ili ste dosegnuli ravnotežu koja će vam omogućiti normalan nacionalni život?

Uistinu, i Drugi svjetski rat i Solidarnost počeli su u Gdanjsku. Dvadeseto stoljeće bilo je u Poljskoj obilježeno perturbacijama, ponovno smo dobili neovisnost poslije Prvoga svjetskog rata, potom je izgubili i proživjeli etničko čišćenje za Staljina i Hitlera, a potom smo se 45 godina borili za demokraciju. Nadam se da ćemo imati manje povijesti nego u prošlosti. Geopolitički, danas nam je najbolje u proteklih 300 godina. A sada, kao jedno od izvorišta europskih rješenja, pridonosimo stabilnosti drugih zemalja.

Poljska je, dakle, napokon na kraju povijesti?Inshallah, kako se kaže.

Govorite kako ste, zbog podrijetla i iskustva, lako mogli postati euroskeptik, a ipak ste upravo suprotno. Kako to?

Kao konzervativac s malim k, gajim zdravu sumnjičavost prema čovjekovim institucijama i prema centralizaciji prevelike moći na suviše visokoj razini. I živio sam neko vrijeme kao politički izbjeglica u Britaniji, a ako čitate samo britanski tisak, i ako mu vjerujete, teško je ne postati euroskeptik. No, otada sam iz iskustva naučio kako doista funkcionira Europska unija i bilo je to iznenađenje. Vrlo je teško, primjerice, donijeti neku europsku direktivu, jer to uopće nije nalog birokrata u Bruxellesu, već je potrebna suglasnost zemalja članica.

Europska je unija, dakle, dobra za Poljsku i vi biste željeli još čvršće veze priključivanjem eurozoni?

Radek Sikorski

47

Može li Hrvatska postati odlikaš?


Europska unija izvanredno je dobra za Poljsku. Bila je dobra za nas i prije priključenja, zato što nam je dala strateško usmjerenje i neku vrstu civilizacijskog obrasca koji je osigurao demokratska slobodna tržišta u pravu. Bila je potrebna odlučnost da se tamo stigne, ali sada je to okvir u kojem se više, primjerice, ne bojimo Njemačke, jer su sada obje zemlje nositelji prava u istoj zajednici. A Višegradska skupina – Poljska, Češka Republika, Slovačka i Mađarska – imaju jednak broj glasova kao Njemačka i Francuska zajedno. Poljsko predsjedanje Europskom unijom bilo je naročito korisno. Pomoglo nam je da poboljšamo kvalitetu svojeg državnog aparata, omogućilo nam iskustvo odgovornosti za 500 milijuna ljudi i naučilo nas razmišljati u kontinentalnim razmjerima.

Euro je čvrst i stabilanEuropski projekt nalazi se u krizi posljednjih godina. Kako se to svladava i kakva je budućnost Europe?

Euru kao valuti ide sasvim dobro. Njegov udio u deviznim rezervama najvažnijih država je stabilan, kao i njegov tečaj prema drugim važnim valutama. Kriza se odnosi na zaduženost u nekim članicama eurozone. Ali i zemlje izvan eurozone – Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Japan – također imaju probleme sa zaduženošću. Problem eurozone je u tome što je kriza nastupila prije nego što je Europska unija razvila institucionalni okvir sposoban za njezino rješavanje. Sada stvaramo taj okvir i on je doista čvrst. Taj će okvir uvelike osujetiti neodgovornost političara. Također, odgovorio je na veliko ekonomsko pitanje dvadesetog stoljeća, jer predstavlja pobjedu Čikaške škole nad Keynesom. Došli smo do granice monetarnog poticaja u kejnezijanskom stilu.

Vi, dakle, ne prihvaćate argument da novije europsko iskustvo pokazuje kako je štedljivost bila pogreška?

Pogledajte uspješne i neuspješne zemlje u eurozoni. Da Njemačka nije provela svoje reforme tržišta rada, što bi se danas nazivalo strogošću i štedljivošću, ne bi se nalazila tu gdje je sada. Morate svoju ekonomiju učiniti konkurentnom. „Štedljivost“ je zapravo termin koji zavarava, zato što moramo biti takvi u jednom određenom području – prema svojim prenapuhanim javnim sektorima. Trebali bismo napraviti ono što je napravla Latvija, otpustivši 30 posto birokrata i smanjivši plaće ostalima, umjesto da krizu prebacujemo na umirovljenika i socijalno ugrožene skupine.

Pitanje, dakle, nije u tome jesu li rezovi potrebni, već kako ih pametno provesti?

Intervju

48 perspektive

I kako uvjeriti javnost u njihovu nužnost, objašnjavajući izvore krize i detaljno opisujući put prema njezinu svladavanju. To su učinili Latvijci i, kao rezultat, Latvija ponovno ostvaruje rast, a njezina je vlada ponovno dobila izbore. To je nadahnuće iz nekadašnje istočne Europe za ostatak kontinenta.

Poučna priča o ekonomskom uspjehu

Poljska je posljednjih godina priča o ekonomskom uspjehu. Kakve lekcije pruža njezino iskustvo?

Naša je ekonomija doista ostvarila kumulativan rast od 20 posto u protekle četiri godine, a naše euroobveznice imaju veću potražnju, uz niže kamate, od onih u Španjolskoj, Italiji, čak Francuskoj. I naša ekonomija uspinje se prema raznim međunarodnim pokazateljima, kao što su oni za industrijsku konkurentnost. Sve je to rezultat fundamentalnih reformi koje smo proveli

prije 20 godina i koje i danas provodimo – bez nemira i pobuna. Prošle smo godine, primjerice, dob za umirovljenje žena pomaknuli sa 60 na 67 godina. Otkako smo pretrpjeli hiperinflaciju u 1980-im godinama, neprekidno se prilagođavamo fiskalnoj odgovornosti. U tom smislu postajemo sjeverna Europa.

Naš program reformi početkom 1990-ih proveden je u duhu napada konjice – i to je uspjelo. Naša je recesija najkraće trajala, bila je najplića i zemlju je bolje pripremila za nedavnu financijsku krizu. Ostali u postsovjetskom svijetu imali su iluzije da će razvlačenje smanjiti bolnost rezova. Pojedine zemlje provele su privatizaciju različitim sredstvima uz različite razine nepovjerenja javnosti. Načini naše regije pružaju bogatu bazu podataka o tome što uspijeva i što ne uspijeva, a to se može upotrijebiti u drugim kontekstima, kao što

su šire područje Srednjeg istoka, Burma, ili Srednja Azija. No najvažnija je lekcija, prema mojemu mišljenju, da ne postoji „treći put“ između dirigirane ekonomije i slobodnog tržišta. Odgađanje reforme donosi rizik da ćete ostati zaglavljeni u sredini, s kapitalizmom u kojem se na položaje postavljaju pristaše i prijatelji i, dakako, s korupcijom.

Nedavno ste dospjeli na novinske naslovnice kad ste zatražili snažniju ulogu Njemačke kao vođe u provođenju reformi u Europi. Što ste time mislili?

Otkako smo pretrpjeli

hiperinflaciju u 1980-im godinama,

neprekidno se prilagođavamo

fiskalnoj odgovornosti.

49



Taj je govor došao točno u trenutku kad se čitav svijet uplašio raspada eurozone, s potencijalno apokaliptičnim posljedicama za globalnu ekonomiju. A naravno, iz opravdanih povijesnih razloga, Europljani – mi Poljaci naročito – oprezni smo prema samosvjesnoj i prodornoj Njemačkoj. Ali ako ste ekonomski i financijski najveća sila na kontinentu, imate također i najveću odgovornost.

Kako su Nijemci reagirali kad su takvo nešto čuli od jednog Poljaka?

Čuo sam da je na najvišim razinama reakcija imala tri faze. Prva je bila zahvalnost što jedan poljski političar govori o Njemačkoj s toliko pouzdanja, napokon tretirajući Njemačku kao normalnog susjeda. Druga je reakcija bila, „Ne, mi ne možemo predvoditi reformu; mi smo Nijemci. Mi ne vodimo u Europi; naše je vodstvo opasna stvar.“ I treća reakcija, čini se konačna, bila je, „Možda ima pravo; možda, ne budemo li djelovali, čitava stvar propadne, stoga je bolje da nešto napravimo.“ I napravili su.

Je li lekcija iz njemačko-poljskog zbližavanja u tome da se čak i zemlje s nekima od najstrašnijih bilateralnih povijesti na svijetu mogu ipak s vremenom pomiriti?

Apsolutno, jer vjerujem da je naša pomirba s Njemačkom sada potpuna. Mi smo snažni saveznici na temelju ugovora, ali smo također partneri u Europskoj uniji i zajedno smo inicijatori važnih projekata EU-a. No sjetite se, postigli smo pomirbu i s Ukrajinom – zemljom s kojom dijelimo prošlost obilježenu masakrima i etničkim čišćenjem u 1940-im godinama.

Štednja – opterećenje za demokratski poredakRadimo i na pomirbi s Rusijom, ali to je teže zato što je Rusima teško razdvojiti svoj ponos zbog pobjede u Drugom svjetskom ratu od onoga što bi trebalo biti zgražanje prema staljinizmu. Zato ćemo morati dugo na tome raditi. Naše su crkve izdale zajedničko saopćenje po uzoru na poljsko-njemačko saopćenju iz 1960-ih i cijenimo posjet predsjednika Putina 2010. godine Katynu, mjestu masakra tisuća poljskih ratnih zarobljenika. I imamo zajedničku skupinu za teška pitanja koja radi na utvrđivanju činjenica naše tragične povijesti.

Možete li zamisliti ikakav novi geopolitički sukob zapadno od vas u svojem životnom vijeku?

Kao bivši ratni dopisnik i pisac, imam živu maštu, ali ne, ne mogu zamisliti nikakav oružani sukob između nas i Njemačke.

Intervju

50 perspektive

Jeste li zabrinuti za budućnost demokratske stabilnosti u Europi, s obzirom na ekonomsku krizu i mjere poduzete za njezino rješavanje?

Jesam. Kad imate krizu, a političari krivnju za tu krizu ne pripisuju prethodnoj vlastitoj rasipnosti, nego tijelu koje im pomaže, Europskoj uniji, to je čudnovato i opasno. Štednja je golemo opterećenje za demokratski poredak i traži odgovorno vodstvo koje će objasniti ljudima što je krenulo loše, zašto se to dogodilo i koje su mjere nužne da se stvari poprave.

Postoje tvrdnje da je najveći europski doprinos pospješivanju demokracije otvorenost EU-a za nove članice na njegovoj periferiji, zajedno sa strogim pristupnim kriterijima. Može li se to iskoristiti kao podrška daljnjem napretku?

Svakako. Nije slučajnost što Nobelova zaklada izričito spominje proširenje u svojem opisu nagrade za mir Europske unije. Rimski sporazum kaže da se može priključiti svaka europska zemlja. Napisan je prema kopenhaškim kriterijima, koji uključuju vladavinu prava i demokraciju.

Sada smo primili Hrvatsku, a zemljama zapadnog Balkana dali smo obećanje o mogućem članstvu u budućnosti. Potom, tu je zakučasto pitanje što to zapravo znači biti u Europi. To se svakako odnosi na države koje imaju većinu teritorija u Europi. Ali Poljska podupire i ulazak Turske, dok smo predsjedali EU-om uložili smo velik trud da se otvore pregovori o još jednom poglavlju, nadam se da će se to vrlo brzo dogoditi. Naravno, ne možemo se proširivati zauvijek. Ali čak i mogućnost neke šire asocijacije s nama, u obliku liberalizacije viznog režima i trgovine, predstavlja snažan poticaj. Želio bih da to možemo napraviti brže i velikodušnije, reagirajući na politička zbivanja u našem susjedstvu. Želio bih da mi, kao Europa, možemo davati

povlastice zemljama za dobro ponašanje i da te povlastice možemo opozvati ako te zemlje zastrane.

Preklapajući identitetVi ste ponosan i strastven poljski patriot. Također ste ponosan Europljanin. Ponosan ste zapadnjak. Kako ti preklapajući identiteti prolaze u dvadeset i prvom stoljeću?

Ako ste Europljanin, to ne potire nacionalni identitet; to samo dodaje još jedan sloj. U Europi imamo regionalna domoljublja i lokalna domoljublja.

Želio bih da mi, kao Europa,

možemo davati povlastice zemljama za dobro

ponašanje

51



Europa je još jedno mjesto naše identifikacije. Čovjek često otkriva svoj europski identitet dok putuje ili živi u inozemstvu, kao što Amerikanci otkrivaju svoj identitet za boravka u Europi. Članstvo u Europskoj uniji pomaže nam da izgradimo uspješnu Poljsku te da time ojačamo obnovljeni poljski ponos zasnovan na uspjehu, a ne na našim patnjama u prošlosti.

Govoreći o Sjedinjenim Državama, dvije značajne inicijative Obamine administracije u vanjskoj politici za njegova prvog mandata bile su poboljšanje odnosa s Rusijom i usredotočenje na Aziju. Obje bi se mogle protumačiti kao poklanjanje manje pažnje istočnoj Europi. Je li vas to uznemirilo?

Većina zemalja čezne za pažnjom Sjedinjenih Država. Ali mi smo počeli normalizaciju odnosa s Rusijom prije vas. Kad je sastavljena naša vlada, 2007., ponijeli smo se susretljivo, povukli smo svoje prigovore ulasku Rusije u OECD i čekali neki potez druge strane. Rusija je odgovorila ukidanjem embarga na naš izvoz poljoprivrednih proizvoda. Što se tiče Azije, posao oslobađanja i ujedinjavanja Europe i ostvarenja njezine sigurnosti uglavnom je dovršen pa stoga nije čudno da Amerika poklanja pažnju onim regijama gdje bi moglo biti više problema i gdje postoje goleme ekonomske mogućnosti. Kako sam živio u Washingtonu, uvažavam američku globalnu perspektivu. Želio bih da se mi u Europi ponašamo i da postupamo jednako strateški.

Jeste li zabrinuti zbog sve manje uloge Europe u svijetu u geopolitičkom smislu, uz uspon Azije i drugih sila zemalja u razvoju?

Zabrinut sam zbog razmjernog demografskog i ekonomskog poniranja čitavog Zapada. Mi, Europa i Sjedinjene Države zajedno, i dalje ostvarujemo 47 posto globalnog BDP-a. Ako stvorimo transatlantsko područje slobodne trgovine, to bi mogao biti zadnji trenutak da postanemo regulatorna supersila. Trebamo kooptirati sile u usponu i dati im udjele u postojećim institucijama, jer inače, uz demografiju kao sudbinu, jednoga će dana stvoriti svoje vlastite.

Sve materijale objavljene u ovoj ediciji možete čitati u online verziji:

www.inicijativa.com.hr

Intervju

52 perspektive

Dosad izašli

brojevi časopisa

Perspektivečasopisa

PerspektivePerspektive


Klimatske promjene

Otapanje leda i trgovina pesimizmom

Nastavlja se prepucavanje katastrofičara i optimista

Mario Ribar

Brzo otapanje leda i trajno smrznutog sloja tla u Arktiku prava je „ekonomska tempirana bomba“ koja bi mogla stajati svijet najmanje 60 trilijuna dolara, kažu istraživači koji su počeli izračunavati financijske posljedice te pojave.

Rekordno smanjivanje arktičkog leda donedavno je smatrano ekonomski korisnim jer otvara brodske linije i omogućuje bušenje tla na području za koje se smatra da sadrži 30 posto svjetskih rezervi neotkrivenog plina i 13 posto nafte. Međutim, najvažnija je uloga arktičkog leda da regulira oceanske struje i klimu, a otapanje će vjerojatno prouzročiti promjene koje će štetiti usjevima, izazvat će poplave i ugroziti infrastrukturu diljem planeta, prema rezultatima istraživanja znanstvenika na sveučilištima Cambridge i Erasmus u Rotterdamu.

To će vjerojatno proizvesti troškove koji su tri puta veći od očekivane koristi, kaže Chris Hope na Poslovnoj školi Judge u Cambridgeu.

Trendovi

Trendovi

54 perspektive

„Ljudi izračunavaju moguću ekonomsku dobrobit u milijardama dolara, a mi govorimo o mogućoj šteti i dodatnim posljedicama u desecima trilijuna dolara,“ kaže Hope.

Arktik se već mnogo godina zagrijava barem dvostruko brže nego ostatak svijeta, a količina leda u moru koji se otapa i ponovno zamrzava svake godine smanjuje za površinu Ujedinjenog Kraljevstva od 2001. Prošlog ljeta led se smanjio na najnižu razinu otkad su 1979. počela satelitska promatranja, dodaju znanstvenici.

Evropski istraživači usredotočili su se na očekivano zagrijavanje arktičkih voda koja će ubrzati otapanje smrznutog tla ispod Istočnog sibirskog mora, za koje se pretpostavlja da sadrži golema nalazišta metana. To je staklenički plin koji je 20 puta snažniji od ugljikova dioksida, iako se ne zadržava tako dugo u atmosferi. Neki znanstvenici drže da su već uočljivi znakovi oslobađanja velikih količina metana, a drugi strahuju da bi se to moglo dogoditi dovoljno da pospješi globalno zatopljenje i ubrza promjene, uključujući otapanje ledenih naslaga na Grenlandu.

Prethodni tekst sažetak je istraživanja objavljenog u lipnju u časopisu Nature. Iako je riječ o jednom od najuglednijih znanstvenih časopisa u svijetu javili su se osporavatelji tvrdeći kako je riječ o mišljenju, a ne o znanstvenom članku. Među osporavateljima je i Bjorn Lomborg, direktor institucije Consensus Center u Copenhagenu, koji je u Financial Timesu naširoko elaborirao goleme troškove Europske unije u pokušaju smanjenja stakleničkih plinova (što ne daje naročitog učinka zato što se udio fosilnih energenata u podmirenju potreba ne smanjuje nnego ostaje na 83 posto). Lomborg tvrdi da se ekonomski model koji procjenjuje troškove otapanja ledenjaka na 60 trilijuna dolara temelji na ekonomskom modelu što ga je „zloglasni Stern“ (kako je naveo) upotrijebio pišući svojedobno o klimatskim promjenama. „Naravno, ako uzmete neuvjerljiv katastrofičan događaj i ugradite ga u neuvjerljivo pesimističan ekonomski model,dospjet ćete na novinske naslovnice, ali nećete polučiti dobro politiku,“ kritizira Lomborg.

Nije to, uostalom, ništa nova: već dugo se prepucavaju katastrofičari i optimisti – kada je riječ o klimatskim promjenama. I jedni i drugi imaju čvrsto uporište u spoznaji da čak i potpuno otapanje ledenjaka, koje bi podiglo razinu mora za sedam metara i potopilo New York i druge megapolise diljem svijeta, neće uslijediti za njihova života. Ne izlažu se, dakle, riziku da će ispasti neznalice ili senzacionalisti. Nama laicima ostaje ona doskočica: Ne bojte se, dobro biti neće!


Latvija

Luksemburg za siromašne

Latvija će u siječnju 2014. godine ući u eurozonu, a istovremeno će na snagu stupiti novi porezni zakon koji tu zemlju stavlja uz bok Malti i Cipru. Rađa li se nova EU porezna oaza koji bi mogla destabilizirati europsku ekonomiju? Što možemo naučiti iz latvijskog primjera?

mr. Darko Horvatin

Unatoč krizi eurozone koja je u pitanje dovela čak i opstojnost zajedničke europske valute, euro dobiva novog člana – Latviju. Ta će zemlja 1. siječnja slijedeće godine postati 18. članica Eurozone, što je dobrodošla vijest za sve zagovornike eura. I guverner Hrvatske narodne banke, Boris Vujčić, jedan je od njih. Zalaže se za što skorije preuzimanje eura i pri tome ima dobre argumente. U situaciji kada nema povjerenja u nacionalnu valutu, 80 posto štednih uloga u bankama je u stranim valutama (od toga 90 posto u eurima), a većina kreditnih plasmana vezana uz tečaj eura, jasno je da je HNB-u sužen prostor za korištenje tečaja kao snažnog instrumenta monetarne politike. Stoga je logično da se čim prije uđe u eurozonu i eliminira prisutan valutni rizik. Mi smo već sada u situaciji da za podizanje konkurentnosti, unatoč vlastitoj valuti, moramo raditi takozvanu internu devalvaciju (smanjivanje plaća, rast poreza,...) kroz strukturne reforme. Nužno je podići i produktivnost, za što su nužne investicije. Niti jedan od tih procesa nije lak ni brz. Euro možemo u najboljem slučaju uvesti kroz četiri do pet godina i pri tome moramo ispuniti više makroekonomskih kriterija, što neće biti lak zadatak. Reformama se svi opiru, premda su nužne, a većih investicija nema na vidiku. Zakoni o poticanju stranih ulaganja i strateškim investicijama su dobrodošli, ali nisu garancija snažnijeg priljeva inozemnog kapitala. I druge se zemlje bore za

Nužno je podići i produktivnost, za što su nužne investicije

Trendovi

56 perspektive

dio tog kolača. Tu vlada velika konkurencija. Bez jasne strategije privlačenja stranog kapitala i agresivnijeg pristupa, teško da ćemo polučiti veći uspjeh na tom području. A bez investicija nema ni gospodarskog rasta. Iz latvijskog primjera uvođenja eura te istovremene porezne reforme vidi se da ta zemlja ima jasnu viziju što želi postići. Privući strani kapital u financijski sektor, pa makar taj kapital i nema najčišće porijeklo.

Porezna reformaKako ocjenjuje „Spiegel online“ Rietmu banka se ne nalazi u najprivlačnijem dijelu latvijskog glavnog grada Rige. Ulice su prašnjave, a tik do banke nalazi se najveći nogometni stadion. Među brojnim grafitima na obližnjim zgradama ističe se „Ako se Isus vrati, ponovno ćemo ga ubiti“. To je pogled što se pruža s najviših ureda Rietmu banke u kojem sjedi Ilya Suharenko. No on je optimističan u pogledu budućnosti svoje zemlje. Početkom srpnja ove godine, ministri financija EU-a dali su Latviji zeleno svjetlo za pridruživanje eurozoni prvog siječnja naredne godine. Štoviše, novi porezni zakoni stupit će na snagu u isto vrijeme. Suharenko očekuje da će ti zakoni svrstati zemlju uz bok Irskoj, Malti i Cipru jer je to potvrda kvalitete Latvije kao financijskog

tržišta. Nakon dolaska eura, uslijedit će i pritok kapitala, očekuje latvijska bankarka. Ipak, mnogi promatrači ne dijele njezin optimizam. Riga planira reforme koje će zemlju transformirati u slijedeću poreznu oazu eurozone. Pri tomu se vidi kako se retorika i realnost unutar Europske unije razilaze. Nakon što je Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara predstavio podugačku listu poreznih utaja multinacionalnih kompanija širom svijeta, Europska komisija je proglasila borbu protiv financijskih prijevara vrhunskim prioritetom. No, u praksi se dogodilo potpuno suprotno. Umjesto eliminiranja postojećih poreznih oaza, u eurozoni se rađa nova.

Latvijski porez na dobit iznosi samo 15 posto. Daleko manje od EU prosjeka koji iznosi 23,5 posto. Od članica eurozone, samo Irska i Cipar s 12,5 posto imaju nižu poreznu stopu. U obje te zemlje, bankarski je sustav kolabirao i u pomoć su morali priskočiti specijalizirani EU fondovi za krizne situacije. Holding kompanije, odnosno tvrtke koje posjeduju dionice drugih kompanija, uživaju posebne povlastice u Latviji. Od početka ove godine njihova dobit ostvarena u inozemstvu u vidu dividendi ili kroz prodaju dionica je neoporeziva. Na transfer takve dobiti izvan zemlje također se ne plaća porez. Od naredne godine latvijske holding kompanije neće više plaćati ni porez na kamatu.

Umjesto eliminiranja

postojećih poreznih oaza,

u eurozoni se rađa nova


Luksemburg za siromašne

Takvi porezni propisi ne samo što stimuliraju strance da „parkiraju“ svoj novac u Latviju, već da ga iz te zemlje šalju uz vrlo niske troškove u porezne oaze poput Kajmanskih otoka. Latvija će gotovo potpuno ukinuti ograničenja za takve transfere te sam trošak transfera sniziti da bude niži od onog u zemljama poput Malte, Irske, Cipra i Nizozemske. U europskim poreznim krugovima Latviju se počinje nazivati „Luksemburgom za siromašne“.

Rusi dolazeŠtoviše, u nekim dijelovima Latvija je otišla korak dalje u nizu legalnih mogućnosti izbjegavanja plaćanja poreza. Formalno je Latvija poboljšala regulativu povezanu s pranjem novca. Prema analizi koju je izradio Moneyval, tijelo Vijeća Europe fokusirano na sprečavanje pranja novca i financiranje terorizma, ostalo je nekoliko „rupa u zakonu“. Rezultat svega je da se količina novca sumnjivog porijekla u latvijskim bankama povećava. U travnju prošle godine Vijeće sigurnosti UN-a utvrdilo je da je latvijska Parex banka (u međuvremenu promijenila ime u Reverta) pomagala vojnim vlastima u Obali Bjelokosti u kršenju međunarodnih sankcija. Banka je odbila komentirati te navode. U lipnju ove godine više je latvijskih banaka platilo globu od 191 tisuća eura zbog navodnog pomaganja u „pranju“ stotina milijuna dolara ukradenih ruskoj vladi. Latvijsko financijsko tržište najatraktivnije je za klijente iz zemalja bivšeg Sovjetskog saveza. Mnogi privatni i korporativni klijenti iz tih zemalja traže za svoj novac sigurnije utočište pred kleptokratskom elitom kod kuće. Drugi pak imaju mračnije motive. Veze između Latvije i Rusije su duboke. Svaka druga osoba u Rigi ima ruske korijene, a čak sedam letova dnevno povezuje je s ruskom prijestolnicom. Čak i izvan Rige većina ljudi razumije ruski jezik i mentalitet. Od ranih 1990-ih Latvija je počela dobivati status regionalnog bankovnog centra za bivše sovjetske republike. Zahvaljujući euru i niskim poreznim stopama interes za otvaranjem račun u latvijskim bankama raste. Stotine upita iz Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine dolazi u latvijske banke. Zbog bankovne krize u Cipru mnogi sada žele pošto-poto prebaciti novac u Litvu. Pri tome se štedišama nude vrlo povoljni uvjeti transfera, što je bio i jedan od razloga zašto je ciparska vlada na 12 dana zatvorila lokalne banke – u strahu od naglog odljeva novca iz zemlje.

Destabilizacija euraTrenutno nema zabrinutosti oko latvijskog financijskog zdravlja. Aktiva bankarskog sektora na kraju prošle godine iznosila je 128 posto bruto domaćeg proizvoda. Prosjek EU-a je 359 posto. Ipak, razloga za zabrinutost

Trendovi

58 perspektive

ima. S nižim porezima i ulaskom u eurozonu, sve bi se moglo promijeniti. Suharenko se nada da bi u naredne tri godine Latvija mogla privući 10 posto ciparskih depozita. EU je početkom lipnja u svom izvješću potvrdila da je latvijski financijski sustav stabilan. Premijer Valdis Dombrovskis umiruje da se novi porezni zakoni uvode s ciljem jačanja konkretnosti latvijskog financijskog tržišta te da neće rezultirati masivnim priljevom kapitala. Pri tome navodi da zakon nije u konfliktu s kriterijima stabilnosti eurozone. U realnosti pak kriteriji stabilnosti ne uzimaju obzir rizike koje sa sobom nosi latvijski porezni model – unatoč svim problemima koje je prouzročio Cipar. Sve su glasniji kritičari koji kažu da je pogrešno što zemlje eurozone prilikom pristupa nove članice gledaju isključivo inflaciju i stanje javnih financija. Zakoni bi trebali biti konzistentni u svim zemljama zajedničke valute. Ipak, u praksi je to teško izvodljivo. Sve dok zemlje poput utemeljitelja eurozone Luksemburga grčevito brane svoje financijsko tržište, porezne oaze bit će i dalje prisutne u Europi. Pri tome će nastaviti s prijetnjom već dobrano uzdrmanoj zajedničkoj valuti.

Tržište mesa

Globalni uzlet piletine

Diljem svijeta znatno brže raste potrošnja piletine nego svinjetine i govedine, zahvaljujući nižim troškovima proizvodnje, ali i vjerskim razlozima...

Drago Kojić

Usprkos ptičjoj gripi i svinjskoj kugi – čime nas mediji učestalo zastrašuju – čovječanstvo žvače goleme količine svinjetine i mesa peradi. Zasad su „svinjojedi“ u prednosti: godišnje se proizvede u svijetu 114 milijuna tona svinjetine i 106 milijuna tona piletine.

Međutim, potrošnja peradi raste brže – 2,5 posto na godinu, a svinjetine 1,5 posto. Zadrže li se takvi odnosi oko 2020. piletina će biti u vodstvu.


Globalni uzlet piletine

Kako navodi Organizacija UN za hranu i poljoprivredu, veće količine piletine prodaju se i u međunarodnoj trgovini, tj. oko 13,3 milijuna tona na godinu, prema 8,6 milijuna tona govedine i 7,2 milijuna tona svinjetine.

Rastući apetit prema peradi rezultat je uspona tržišta u nastanku, gdje stanovništvo sve češće može sebi priskrbiti bogatiji jelovnik, obogaćen mesom. Piletina je najtraženija jer je cijenovno najdostupnija. Troši se znatno manje hrane za proizvodnju kilograma piletine nego iste količine svinjetine ili govedine. Osim toga, vjerski razlozi ograničavaju potrošnju svinjetine i govedine diljem svijeta, dok je piletina planetarno prihvaćena.

Kako procjenjuju stručnjaci nizozemske banke Rabobank, porast potražnje povećat će proizvodnju peradi na 128 milijuna tona 2020.

Istodobno bi trebao porasti omjer toga mesa namijenjen globalnom tržištu od 14 posto na 17 posto. Glavna je prepreka još bržem rastu međunarodne trgovine trajna sklonost potrošača da jedu svježu (umjesto zamrznute) piletinu, kao i mjere pojedinih vlada kojima se štiti domaća poljoprivreda (iako, navodno, odavno nema protekcionizma).

Ipak, porast cijena mogao bi utjecati na povećanje količine.

Proizvodni troškovi u SAD-u i Brazilu, najvećim svjetskim proizvođačima, na koje otpada dvije trećine globalnog izvoza piletine, 30 posto su niži nego u Evropi i Kini, navodi Rabobank.

60 perspektive

Energetika

Tko zaustavlja alternativnu energiju?!Od 2007. do 2012. globalna fotonaponska industrija udeseterostručena je te je stekla status najbrže rastuće. Prosječna cijena solarne ploče (panela) pala je 75 posto i, ako se izbjegne trgovinski rat, mnogi analitičari očekuju da će sunčeva energija već 2015. biti jeftinija od bilo koje iz alternativnih izvora na većini tržišta. Pobornici obnovljive energije, na temelju najnovijih istraživanja u Njemačkoj, oduševljavaju se njenom potencijalnom rasprostranjenosti diljem kontinenta. Pri tom računaju i na korištenje snage vjetra.

Lani je u svijetu bilo 60 gigavata fotonaponskih proizvodnih kapaciteta, ali je proizvedeno upola manje – niti 30 gigavata. Zastoj potencijala rasta posljedica je ozbiljnog onemogućavanja uspostavljanja tržiša, što je uvelike rezultat kampanje kompanija koje dominiraju energetskim tržištima, nastojeći spriječiti ili obuzdati obnovljive energetske izvore, braneći svoje interese. Tako su gospodari ugljikovih goriva i nuklearne energije ključni uzrok trgovinskog rata u solarnoj energiji, koji je već izbio između Amerike i Kine, a uslijedit će i između Evrope i Kine. Tako tvrdi Jeremy Leggett, osnivač i predsjednik tvrtke Solarcentury, dodajući kako su „klasičari“ već uspijeli suzbiti rastuću potražnju sunčeve energije, izazvavši pad cijena veći nego što bi ga izazvala ekonomičnost razmjera da je mogla nastupiti.


SignaliTisak

Previše naslova za nedovoljno čitateljaNajcrnje prognoze kako će internetsko komuniciranje dokrajčiti tiskovne medije zasad se nisu ostvarile, a vjerojatno neće ni u dalekoj budućnost, ali uočljiv je danak što ga „klasičari“ plaćaju novim konkurentima. Novine se različitim metoda nastoje održati, a zanimljiv je britanski pokušaj. Daily Telegraph, Financial Times, Guardian, Independent i Times, dnevnici koji zajednički drže oko petine ukupne britanske naklade, s podosta uspjeha nastoje povećati udio pretplate, koja je od prosinca 2008. do svibnja 2013. porasla od 26% na 42%, kako pokazuju podaci istraživačke tvrtke Enders Analysis. Doduše, novine se (radi smanjenja troškova) ne dostavljaju na kućne adrese nego ih uz vaučere pretplatnici uzimaju na kioscima. Raste i pretplata na internetske novine, a kako izvješćuje Reuters Institute u Oxfordu, u ovoj je godini porasla na devet posto, u odnosu na lanjskih četiri posto.

Nažalost, porast pretplate ne može nadoknaditi dramatičan pad oglasnih novinskih prihoda, koji se u ovoj godini procjenjuju na 2,1 milijardu funti, što je upola manje nego 2005.

Neke su britanske novine, kao Daily Telegraph, financijski zdrave, ali vjerojatno će uslijediti redukcija broja naslova dnevnika nacionalnog dosega (regionalni su listovi već pretrpjeli kresanje pa ih je sada 1054). Usporedbe radi: SAD s pet puta više stanovnika ima samo četiri dnevnika nacionalnoga dosega, a Britanija čak 12!

Očito je, dakle, da se previše listova jagmi za premalo čitatelja.

Signali

62 perspektive

Ipak, Britanci ni u krizi ne gube smisao za humor: možda će spas doći od tajkuna koji će pokupovati novine kao što su preuzeli brojne nogometne klubove. Ruski i drugi milijarderi možda če se polakomiti za pisanom riječi, kao što je to, uostalom, već učinio Aleksandar Lebedjev kupivši Independent.

BDP

Mjerilo za sve više osporavateljaHrvatski mediji, naročito radio i televizija, postali su pravi ovisnici o kretanju BDP-a, koji već godinama nezaustavljivo pada. Novinari s neskrivenim užitkom citiraju domaće ekonomske stručnjake, a naročito međunarodne agencije za rejting kada, nasuprot neutemeljenom optimizmu Vlade, najavljuju nastavak „apokalipse“. I najmanji simptom eventualnog poboljšanja čini ih neraspoloženim jer se drže „maksime“ da je samo povoljna vijest dobra. (Iznimka su naši sportski novinari, koji s pravim kosovskim desetercem nariču kada posrne neki od naših sportskih favorita, npr. Dinamo.)

Međutim, sve su češća upozorenja da je BDP zapravo neprecizno mjerilo dobrobiti građana, što bi trebalo značiti da ni mi Hrvati ne možemo očekivati med i mlijeko kada uskoro krivulja toga ekonomskog pokazatelja u dogledno vrijeme ipak poćne rasti. Među skepticima je i Povjerenstvo za rast Londonske poslovne škole (London School of Economics Growth Comission) koja drži da je BDP neprikladan indikator ekonomskog učinka te da ga valja zamijeniti potpunijim, koji će iskazati što prosjećno kućanstvo ili pojedinac dobiva od (porasta) nacionalnog dohotka.

O nesavršenosti BDP-a kao pokazatelja (ne)učinkovitosti govori američki primjer.

Nedavno je „otkriveno“ da je 2012.svaki Amerikanac dobio 1.783 dolara više nego što se prethodno mislilo. To lanjski BDP SAD-a povećava za čak 559,8 milijardi dolara, koliko se nakupilo od zadnje revizije. Nažalost, Amerikanci tu dobrobit nisu ni najmanje osjetili jer je rezultat isključivo statističkih nadmudrivanja. U BDP su naknadno uračunate neke stavke „nevidljive“ imovine pa po takvoj računici ispada da je tzv. „velika recesija“ u razdoblju 2008. – 2009. i nije bila tako dramatična kako se dosad prikazivalo.

Možemo li očekivati da će sličnim otkrićem Slavko Linić nabildati hrvatski BDP?


Drevne poruke suvremenim političarima

Strategija izborne kampanje

U široj javnosti, ali i među stručnjacima, rasprostranjeno je uvjerenje da se u izbornom aktivnostima kandidati služe ne samo dozvoljenim nego i nedoličnim sredstvima. Lažna obećanja i ulagivanje biračima nije samo specijalitet Hrvatske nego je globalna pojava. Ali kao što možemo vidjeti iz teksta što ga je u prvom stoljeću prije Krista rimski vojskovođa, pretor i političar Kvinto Tulije Ciceron napisao za svoga mlađeg brata, slavnog govornika i pravnika Marka Tulija Cicerona, koji se natjecao za rimskoga konzula, ni tada se nisu birala sredstva...

Priredio Drago Kojić

Hrvati se ne mogu pohvaliti visokim rastom BDP-a, impresivnim plaćama. Učinkom svoje prekobrojne birokracije, a bogme ni djelotvornošću ne samo aktualne Vlade nego ni svih prijašnjih, da o lokalnim vlastima u stotinama općina i tzv. gradova i ne govorimo.

Dossier

Dossier

64 perspektive

Deficitarni smo još u mnogočemu, što nas drži na distanci od razvijenog dijela svijeta (kojemu, doduše, naročito nakon ulaska u Evropsku Uniju, i sami barem formalno pripadamo). Ali imamo i mi svoje konje za utrku, ne samo turizam i zaista vrhunska sportska dostignuća. Postoji disciplina u kojoj smo vjerojatno još nadmoćniji, a to je učestalost izlazaka na izbore i referendume, u čemu smo jamačno među svjetskim rekorderima. Sudeći po mršavom odzivu mogao bi se steći pogrešan dojam kako smo se zasitili „neposredne demokracije“, ali s obzirom na sve brojnije referendumske inicijative čini se da ćemo ubuduće češće izlaziti na birališta nego u kazalište. Inicijative na državnoj i lokalnoj razini za referendumsko odlučivanje sve su brojnije. Sudeći prema medijskoj halabuci barem jednom dnevno javlja se zahtjev i za prijevremenim izborima, kako bismo dobili djelotvorniju vladu od postojeće iako nismo bili zadovoljni kvalitetom niti jedne dosadašnje.

Iako, dakle, imamo opravdanih prigovora na ne samo kadrovsku ponudu nego i na vlastiti izbor, teško bismo mogli tvrditi da naši kandidati za elitne državne i lokalne funkcije nisu naučili kako će se promovirati kao „najbolji od najboljih“. Postali su majstori demagogije, uvjerljivi autori lažnih obećanja, nenadmašni prodavači magle. Primjerice, Milan Bandić naučio je voditi impresivnu promotivnu kampanju (a nije u tome usamljen) na kojoj bi mu mogli pozavidjeti i mnogi međunarodni lideri koji su se popeli visoko na ljestvici moćnika.

Tajna polučivanja političkog uspjeha datira daleko u prošlost, a iznimno je bila razvijena u samom Rimu, naravno i prije toga. O savršenstvu što ga je u svojim zapisima i u praksi na tom planu ostvario renesansni politčki umjetnik Niccolo Machievalli, gotovo da je suvišno govoriti. Možda neće biti nezanimljivo podsjetiti na ostavštinu braće Ciceron, iako će cinik kazati da hrvatskim političarima nije potrebna nikakva poduka.

Pučanin protiv plemićaU 64. godini prije Krista čuveni rimski pravnik i orator Marko Tulije Ciceron natjecao se za konzula, najvišu državnu funkciju u republici. Bile su mu tada 42 godine, a bio je sjajan i uspješan u poslovima kojima se bavio. Ali nije bio pripadnik tadašnjega plemstva i u takvim okolnostima najčešće bi bio unaprijed uklonjen iz izborne utrke. Ostali kandidati te godine bili su toliko neprivlačni da je on – barem po mišljenju mlađega brata, Kvinta – imao izgleda na pobjedu, ako provede dobru kampanju. U to doba svaki je odrasli Rimljanin (naravno, ne i Rimljanka) mogao glasati, ali glasanje je vođeno po kompliciranom sustavu u skupinama. Najbogatiji građani imali

65



su nerazmjerno veliku moć, društveno i političko pokroviteljstvo bilo je od presudne važnosti, a kampanje su praćene podmićivanjem i povremenim nasiljem. Ipak, rimski je izborni postupak vođen uredno i uglavnom prilično korektno.

Commentariolum Petitionis (Mali priručnik o vođenju izborne kampanje) podsjetnik je što ga je napisao Kvinto Tulije Ciceron za starijega brata Marka, upućujući ga kako će postupati. Neki povjesničari vjeruju da je upravo tako, dok drugi misle da je to napisao neki stariji autor. Tko god bio pisac uputa, mnogo je znao o rimskoj politici u prvom stoljeću prije Krista. Kvinto Tulije Ciceron bio je rimski general, političar i pisac.

Novi prijevod tog štiva sačinio je Philip Freeman pod naslovom Kako pobijediti na izborima: Stari vodič za moderne političare (How to Win an Election: An Ancient Guide for Modern Politicians, Princeton University Press, 2012).

Objavljujemo sažetak novoga prijevoda na engleski.

Kvinto ovako savjetuje Marka:

Iako već posjeduješ vještine što ih čovjek može steći prirodnom nadarenošću, iskustvom i marljivim radom, zbog privrženosti što je osjećamo jedan prema drugom htio bih podijeliti s tobom ono o čemu razmišljam danju i noću u vezi s nailazećom kampanjom...

Nedolični konkurentiOd presudne je važnosti da iskoristiš brojne prednosti koje posjeduješ...Malo je nefavorita koji imaju toliko različitih pobornika kao što ih ti imaš. Svi oni koji imaju javne ugovore na tvojoj su strani, kao i većina poslovne zajednice. Podupiru te i talijanski gradovi. Ne zaboravi sve one ljude koje si uspješno branio na sudu, klijente različita društvenog statusa. I, naravno, sjeti se specijalnih interesnih skupina koje te podupiru. Naposljetku, iskoristi mlade ljude koji te obožavaju i žele učiti od tebe, kao i vjerne prijatelje s kojima se svakodnevno družiš.

Potrudi se zadržati dobrohotnost svih tih skupina dajući im korisne savjete i tražeći za uzvrat njihove. Sada je vrijeme za naplatu učinjenih usluga. Ne propusti priliku podsjetiti svoje dužnike da će ti platiti svojom podrškom. Što se tiče onih koji ti ništa ne duguju, daj im do znanja da će njihova pravodobna pomoć učiniti od tebe njihova dužnika. I, naravno, jedna od stvari koja uvelike može pomoći nefavoritu jest podrška plemstva, naročito onih koji su prethodno bili na dužnosti konzula. Od iznimne je važnosti da ljudi koje želiš pridobiti trebaju vjerovati da si vrijedan njihove pozornosti.

Dossier

66 perspektive

Moraš marljivo njegovati odnose s tim povlaštenim osobama. Nikad ne dopusti da pomisle kako si populist. Reci im ako se učini da staješ na stranu običnoga puka u bilo kojem pitanju da je to zato što trebaš zadobiti naklonost Pompeja (popularnoga generala) kako bi on mogao upotrijebiti svoj golem utjecaj u tvoju korist ili barem ne protiv tebe.

Još jedan činitelj koji ti kao nefavoritu može pomoći jest loša kvaliteta onih plemenitaša koji se natječu protiv tebe...

Tko bi povjerovao da će se tako patetične osobe kao što su Publije Galba ili Lucije Kasije natjecati za najviši položaj u zemlji, iako potječu iz najboljih

porodica? Ti bi mogao kazati: što s ostalim kandidatima, Antonijem i Katlinom? Oni su jamačno opasni protivnici? Da, zacijelo jesu, ali ne nekomu kao što si ti...

Trebao bi biti zahvalan što češ se natjecati protiv takvih kandidata. Obojica su surovi još od dječje dobi, a sada su okorjeli ženskari i raspikuće...

Sjeti se kako je Antonije bio istjeran iz Senata nakon pomnjiva istraživanja cenzora? Kada se natjecao za pretora uspije je pridobiti samo Sabidija i Pantera. Nakon što je bio izabran, blamirao se je otišavši na tržnicu i otvoreno kupujući djevojku da bi je držao u kući kao seksualnu robinju...

Katlina je rođen u siromašnoj obitelji, odrastao je u razvratništvu s vlastitom sestrom, a prvu je krv prolijevao ubijajući rimske građane i poslovne ljude kao vjerni pristaša (diktatora) Sule. Čak je ubio vlastitoga šurjaka, Kvinta Cecilija dobroga rimskog biznismena koji uopće nije mario za politiku. Katlina je uzeo toljagu i tukao jadnoga Marcija Marija, čovjeka vrlo popularnog među rimskim narodom. Kasnije je Katalina bio prijateljevao s glumcima – možeš li to zamisliti? – i gladijatorima. Živio je razvratnički s prvospomenutom skupinom, a potonju je unajmljivao kao siledžije u svim svojim zločinima. Bio je tako besraman, tako zao, tako vješt u razuzdanosti i razvratu da je napastovao mlade dječake gotovo u naručju njihovih roditelja. Trebam li te uopće podsjećati što je radio u Africi? Sve je to zabilježeno u optužnicama, za koje bi trebao naći vremena da ih pažljivo pregledaš...

Strategija izborne kampanjeŽelim govoriti o pojedinostima kako bi ti trebao voditi svoju kampanju. Iskreno govoreći, budući da tražiš najvažniju poziciju u Rimu i budući da imaš tako

Trebao bi biti zahvalan što češ

se natjecati protiv takvih kandidata

67



mnogo potencijalnih neprijatelja, ne možeš si dopustiti da počiniš ikakvu pogrešku.

Nadmetanje za visoki položaj može se podijeliti u dvije vrste aktivnosti: polučivanje podrške tvojih prijatelja i pridobivanje opće javnosti. Dobrohotnost prijatelja dobivaš uz pomoć ljubaznosti, usluga i starih veza, dostupnosti i prirodnog šarma. Ali u izborima moraš misliti o prijateljstvu u širim okvirima nego u svakidašnjem životu. Za kandidata, prijatelj je tko mu iskazuje dobrohotnost ili traži njegovo društvo.

Nemoj previdjeti svoju porodicu i osobe blisko povezane s njom. Uvjeri se da su svi oni uz tebe i da ti žele uspjeh. To uključuje tvoje pleme, susjede, klijente, tvoje bivše robove i čak tvoje sluge. Jer gotovo svaka destruktivna glasina koja dopre u javnost počinje u tvojoj porodici i među prijateljima...

Tri stvari zajamčit će glasove u izborima: usluge, nada i osobna privrženost. Moraš se potruditi kako bi te poticaje dao pravim ljudima. Možeš pridobiti neutralne glasače na svoju stranu čineći im makar i samo sitne usluge. Pogotovo sve one kojima si uvelike pomogao, koje valja navesti da shvate kako će izgubiti javno poštovanje ako te sada ne podupru. Ali odi k njima osobno i daj im do znanja da ćeš biti njihov dužnik ako ti pomognu u ovim izborima.

Što se tiče onih koje si inspirirao nadom – gorljiva i odana skupina – moraš ih uvjeriti da češ uvijek biti spreman pomoći im.

Neka znadu da si im zahvalan za njihovu vjernost, da si posve svjestan onoga što čine za tebe i da to cijeniš.

Treću skupinu podupiratelja čine oni koji pokazuju dobrohotnost zbog osobne privrženosti za koju vjeruju da su je uspostavili s tobom. Pojačaj to prilagođujući svoje poruke kako bi odgovarale specifičnim okolnostima svakoga od njih. Pokaži im da što više budu pomagali u tvom izboru utoliko će bliža biti njihova povezanost s tobom. Za svaku od navedene tri skupine utvrdi kako ti mogu pomoći u kampanji i svakoj iskaži odgovarajuću pozornost, procjenjujući usto koliko možeš od njih tražiti.

U svakoj sredini i svakom gradu postoje ključni ljudi koji imaju moć... Nastoj razlikovati te ljude od onih koji se čine važnima ali nemaju stvarne vlasti i zapravo su često nepopularni unutar vlastite skupine. Razlikovanje korisnih od nekorisnih ljudi u svakoj organizaciji lišit će te potrebe da trošiš vrijeme i sredstva na one koji će ti biti od male pomoći...

Posvuda traži ljude koji će te zastupati kao da se bore za vlastiti položaj. Posjeti ih, pričaj s njima, upoznaj ih. Učvrsti njihovu lojalnost na način koji će

Dossier

68 perspektive

biti najdjelotvorniji, koristeći jezik koji će oni razumjeti. Oni će htjeti biti tvoji prijatelji ako vide da ti želiš biti njihov. Ljudi iz malih gradova i seljaci htjet će biti tvoji prijatelji ako se potrudiš naučiti njihova imena – ali oni nisu budale. Poduprijet će te samo ako vjeruju da i sami mogu nešto dobiti.

Naročitu pozornost trebao bi ukazati biznismenima i umjereno bogatim građanima. Upoznaj vodeće članove tih skupina, što ne bi trebalo biti teško jer im je broj ograničen. Tvojoj će kampanji također uvelike pomoći entuzijazam i energija mladih ljudi koji će agitirati u tvoju korist među glasačima.

Pridobivanje prijatelja i – neprijatelja!Glasači će te procjenjivati prema kvaliteti i broju onih koje ćeš privući. Tri tipa sljedbenika čine oni koji te pozdravljaju kod kuće, oni koji te prate do Foruma i oni koji ti čine društvo kamo god krenuo.

Prva skupina najmanje je pouzdana jer mnogi će posjećivati više od jednoga kandidata. Ipak, jasno im pokaži da ti je drago što su svratili. Izrazi zahvalnost za njihov posjet kada god ih sretneš i priopći njihovim prijateljima da si primjetio njihovu prisutnost jer će im oni prenijeti tvoje riječi.

Čak i ako obiđu nekoliko kandidata možeš ih pridobiti za sebe.

Ako čuješ ili posumnjaš da neki od posjetitelja nije tako čvrst u podršci za tebe kao što se naoko čini, pravi se kao da to ne primjećuješ. Ako on počne objašnjavati da su optužbe na njegov račun neistinite, uvjeri ga da nikada nisi posumnjao u njegovu lojalnost.

Uvjeriš li ga da mu vjeruješ kao prijatelju, povećavaš izglede da će to zaista i biti.

Onima koji te prate na Forum daj do znanja da to cijeniš čak i više od njihovoga dolaska u tvoju kuću svakog jutra.

Što se tiče ostalih koji te prate tijekom dana, pobrini se da pokažeš koliko si im zahvalan za druženje s tobom.

Budući da pišem tako mnogo o prijateljstvu, mislim da te moram upozoriti na oprez. Politika je puna obmane, vjerolomstva i izdaje. Tvoja dobra narav u prošlosti je navela neke ljude da simuliraju prijateljstvo prema tebi dok su zapravo bili ljubomorni na tebe, stoga se prisjeti mudrih riječi komediografa Epiharma: „Ne vjeruj ljudima olako.“

Nakon što si dokučio tko su ti istinski prijatelji, pozabavi se malo i s neprijateljima.

69



Tri su vrste ljudi koji su ti protivnici: oni kojima si naudio, oni koji te ne vole bez valjana razloga, i oni koji su bliski prijatelji tvojih protivnika.

Prema onima kojima si se zamjerio držeći stranu svome prijatelju u sukobu protiv njih budi dobronamjeran i apologetičan, podsjećajući ih da si samo branio nekoga s kime si blisko vezan te da bi učinio isto za njih da su ti prijatelji. One koji te ne vole bez valjana razloga pokušaj pridobiti ljubaznošću i uslugama ili pokazujući skrb za njih. Istu tehniku možeš primijeniti i prema trećoj skupini koju čine prijatelji tvojih rivala.

Laskanje bez korupcijeImpresioniranje glasača općenito postiže se njihovim poznavanjem. Pri tome trebaš biti prisan i velikodušan, promovirajući se na neupadljiv način. Također treba biti dostupan i nikada se ne predavati. Prosječnog glasača ništa ne impresionira više nego kandidat koji ga se sjeća, stoga svakodnevno vježbaj zapamćivanje imena i lica. Brate moj, ti imaš divnih svojstava, ali moraš steći i ona koja ti nedostaju, ali na način da se čini kao da su ti urođena.

Imaš izvrsne manire i uvijek si uljudan, ali kadšto znaš biti prilično ukočen. Moraš ovladati umijećem laskanja – što je sramotno u normalnom životu, ali je iznimno važno kada se natječeš za visoki državni položaj. Koristiš li laskanje da bi korumpirao nekoga, za to nema isprike, ali ako laskaš da bi stekao političke prijatelje, onda je prihvatljivo. Jer kandidat mora biti kameleon, prilagođavati se svakoj osobi koju susretne, mijenjajući način izražavanja i govor ako je potrebno.

Velikodušnost je nužna u kandidata, čak i ako ne utječe izravno na glasače. Ljudi vole čuti da si dobar prema svojima prijateljima u prigodama kao što su banketi, stoga ih sa svojim saveznicima nastoj upriličiti što češće za lidere svakog plemena.

Drugi način da iskažeš plemenitost jest da budeš dostupan danju i noću onima kojima si potreban. Drži otvorena vrata svoga doma, naravno, ali otvori izražaj svoga lica jer su to prozori tvoje duše. Ako izgledaš zatvoren i rastresen kada ljudi s tobom razgovaraju, neće biti od velike važnosti što tvoja ulazna vrata nikad nisu zaključana.

Kada netko traži od tebe da učiniš nešto nemoguće, npr. da se okreneš protiv prijatelja, moraš naravno odbiti kao pitanje časti, obrazlažući svoju obvezu i povjerenje prema prijatelju, iskazujući žaljenje zbog odbijanja zahtjeva i obećavajući da ćeš mu to nadoknaditi na neki drugi način. Ako ne ispuniš obećanje, ishod je neizvjestan, a broj ljudi koji su time pogođeni malen

Dossier

70 perspektive

je. Ali ako odbiješ dati obećanje, rezultat je izvjestan i odmah će izazvati negodovanje i bijes većeg broja glasača. Većina onih koji traže od tebe pomoć neće je zapravo ni trebati. Stoga je bolje imati manji broj razočaranih ljudi na Forumu nego gomilu pred svojom kućom kada odbiješ obećati ono što traže...

Najvažniji dio tvoje kampanje jest usaditi ljudima nadu i polučiti dobrohotnost prema sebi... Uvjeri obične ljude da si uvijek bio na njihovoj strani, kako u svojim govorima tako i u obrani njihovih interesa na sudu.

Kaotična ljudska kloakaNaš je grad ljudska kloaka, mjesto prevara, zavjera i grijeha svake zamislive vrste. Kamo god se okreneš vidjet ćeš aroganciju, tvrdoglavost, zlonamjernost, pakost, oholosti i mržnje... U tako kaotičnom svijetu moraš se držati puta koji si odabrao. Tvoja govornička vještina bez premca privlači Rimljane tebi i drži ih na tvojoj strani. Moguće je da će tvoji protivnici pribjeći podmićivanju kako bi pridobili tvoje pobornike, jer to često djeluje. Ali upozori ih da češ vrlo pomno promatrati njihovo ponašanje te da ćeš ih u tom slučaju dovesti pred sud. Plašit će se tvoga promatranja i oratorstva, kao i utjecaja što ga imaš u poslovnoj zajednici. Ne moraš u stvari svoje protivnike izvoditi pred sud pod optužbom za korupciju, dovoljno je da im zaprijetiš da ćeš to učiniti. Strah je djelotvorniji od parničenja. Uvjeren sam da čak i u najkoruptivnijim izborima mnogi glasači podržavaju kandidate kojima vjeruju bez mita.

Ovo je sve što ti imam reći, brate moj. Nije da ja znam o politici i izborima više od tebe, ali shvaćam koliko si ti zauzet poslovima pa sam pomislio da lakše mogu sažeti ova jednostavna pravila napismeno, zaključuje Kvinto u uputama svome starijem bratu.

Kao što iz povijesti znamo, Marko Tulije Ciceron pobijedio je u utrci za konzula. Koliko mu je u tome pomogao spis mlađega brata možemo samo nagađati jer poznato je da je bio vrhunski govornik i pravnik pa mu možda i nije trebala velika pomoć. Antonije je za dlaku pobijedio Katilinu za drugo konzulsko mjesto. Katilina se natjecao i sljedeće godine, ali opet je izgubio što ga je navelo da pokuša okupiti vojsku i srušiti republiku. U ulozi konzula Marko Ciceron otkrio je urotu i nagovorio senat da objavi rat Katilini, koji je kasnije ubijen u bitci. Oba brata, poginula su dva desetljeća kasnije, za vrijeme građanskih ratova koji su obilježili pad republike i nastanak carstva.

Više od dva milenija nakon njihove smrti mnogi kandidati za politčke položaje diljem svijeta primjenjuju njihove metode u kojima ulagivanje i (lažna) obećanja, o korupciji da ne govorimo, igraju važnu ulogu.


Nove knjigeLatentni strah od inflacije

U knjizi Propast novca: njemačka hiperinflacija i nestanak srednje klase (The Downfall of Money: Germany's Hyperinflation and the Destruction of the Middle Class, izdavač Bloomsbury, 416 stranica, 25 eura ili 30 dolara) autor Frede-rick Taylor nalazi neke usporedbe burnih događaja prije gotovo jed-nog stoljeća u Njemačkoj i još uvijek aktualne financijske krize od koje se svijet pokušava oporaviti....

Iako je naša današnja kuna vrlo stabilna sve od uvođenja u opticaj devedestih godina prošloga sto-ljeća, Hrvatima nije nepoznat pojam (hiper) inflacija. Suočavali smo se s tom sedmoglavom „aždajom“i u biv-šoj državi, Jugoslaviji, kao i u samo-stalnoj Hrvatskoj. Sjetimo se, primje-rice, da su roditelji u kolovozu 1993. za školsku opremu svakoga dje-teta-đaka morali u prosjeku izbrojiti 536.000 tadašnjih hrvatskih dinara (HRD).

Mnoge druge zemlje imaju znatno neugodnija iskustva s tim financij-skim baukom, a vjerovatno je apso-lutni, globalni rekorder Njemačka. Erich Maria Remarque (pravim ime-

Nove knjige

72 perspektive

nom Erich Paul Kramer) u romanu Crni obelisk dao je upečatljiv pri-kaz nevolja Nijemaca koji su prije devedeset godina suočeni s obez-vređivanjem svoje Reichmarke ne iz mjeseca u mjesec ili tjedna u tje-dan, nego – iz sata u sat. Njemačka je valuta tada vrijedila manje od papira na kojemu je bila otisnuta. Vrijednost marke prema američkoj valuti pala je od 7.500 na 2,5 tri-lijuna maraka za dolar. Više je vri-jedila košara u kojoj su se dostav-ljale plaće radnika (dva puta na dan) nego milijarde maraka u njima.

Nemilosrdni prema poraženomIako Nijemci danas nemaju svoju nacionalnu valutu, na samo spomi-njanje inflacije diže im se kosa na glavi i svim se silama trude održati stabilnost zajedničkog eura. Ali infla-cija je uvijek omiljena tema ne samo popularne literature nego i stručnih radova. Nedavno se, u izdanju kuće Bloomsbery, pojavila knjiga Propast novca: njemačka hiperinflacija i uni-štenje srednje klase (The Downfall of Money: Germany's Hyperinflation and the Destruction of the Middle Class).

Nije to priča samo o lošem financij-skom upravljanju. Njemačkoj su poli-tička i ekonomska kola krenula niz-brdo kada je, krajem 1918. postalo jasno da će iz Prvoga svjetskog rata izići kao gubitnik. Kao što se najče-šće zbiva, pobjednici su pisali povi-

jest, ali i nametali uvjete mira. Versa-illeskim sporazumom (koji je potpi-san 1919. ali nije realiziran do 1921.) saveznici su nastojali uzeti ono što je preostalo od Njemačke. Francu-ska je u siječnju 1923. zauzela naj-važnije industrijsko područje, Ruhr i Porajnje, otežavajući Njemačkoj pla-ćanje reparacija.

Težak život građanaUzme li se u obzir slabost središnje vlade, izložena svakodnevnim pri-jetnjama desnih i lijevih ekstremi-sta, pravo je čudo što se tadašnja druga po veličini globalna privreda nije raspala.

Autor knjige, Frederick Taylor, dobar je poznavatelj ove teme i opisiva-nju spomenutog razdoblja posve-tio je nekoliko knjiga. Suzdržljiv je u navođenju krivaca za povije-sne događaje, osim donekle Fran-cuza. Navodi usporedbe s nedav-nom financijskom krizom kada su mnoge vlade pribjegle kvantitativ-nom popuštanju (kupujući imovinu s novostvorenim novcem) kako bi izbjegle recesiju ili čak depresiju. Najnovija Taylorova knjiga sugerira kamo bi svijet mogao dospjeti ne bude li oprezan.

Život u hiperinflatornoj Njemačkoj bio je vrlo težak, ako niste imali znat-niju rezervu u dolarima. Za državne namještenike, čije plaće nisu slije-dile sunovrat marke, kao i za štediše, čiji su ulozi praktički postali bezvri-jedni, to je značilo pad u siromaštvo.

73

Latentni strah od inflacije


Fizički radnici bili su bolje plaćeni od „bijelih ovratnika“. Stanodavci su dobivali sitniš u obliku stanarine.

Snalažljivi pojedinci pribjegavali su barteru (trgovanju zamjenom robe) i navalom u sela gdje većina sta-novništva barem nije skapavala od gladi. Dva milijuna Nijemaca vra-tilo se iz gradova na selo. Imućniji su se snalazili trgujući nekretninama i robom na crnoj burzi, a time su se bavili i malobrojni industrijalci.

Spasonosna „zlatna“ markaKarl Helfferich, nacionalistički poli-tičar, Hans Luther, ministrar finan-cija i Hjalmar Schacht, koji je kasnije postao Hitlerov ministrar privrede, namjeravali su provesti valutnu reformu.

Jedan od prijedloga bio je da se novac indeksira prema cijeni raži i drugih poljoprivrednih proizvoda. To je dovelo do uvođenja „zlatne“ marke koju je stavljala u opticaj

nova banka, nazvana Rentenbank.Stvari su dosegle kritičnu točku u studenom 1923. Središnju vladu gotovo su srušili komunisti i socijali-sti u Hamburgu, Saksoniji i Turingiji, a Hitler i njegova nacistička stranka u Bavarskoj. Pučevi ipak nisu uspjeli, ali Hitler je bio spreman za nasta-vak borbe.

Zlatna marka pojavila se 15. stu-denoga, a papirnata marka krajem godine pala je na odnos od 4,2 tri-lijuna prema jednom dolaru. Nje-mačka je postala dovoljno stabilna da bi privukla inozemne investi-cije i golemi američki kredit. Taylor uočava sličnosti između Versaille-skoga sporazuma i Evropske eko-nomske i monetarne unije. Jedno i drugo bili su pokušaji da se spriječi novi rat. Kao što znamo, Versailles nije uspio, a danas opet Njemačka nije popularna i ponovo je ključ novčanog problema, uključujući učestale pokušaje da se stabilizira i učvrsti zajednička valuta, euro, što izaziva brojna proturječja, uz polo-vičan uspjeh. (mr)

74 perspektive

Tzv. „veliki podaci“ uz pomoć jef-tine računalne memorije, snažnih procesora, pametnih algoritama i programa, omogućuju brojne oblike primjene. Umjesto nastojanja da se računalo „pouči“ raditi stvari, poput vožnje automobila ili prevo-đenje s jednoga jezika na drugi – što stručnjaci za umjetnu inteligen-ciju bezuspješno pokušavaju deset-ljećima – treba samo u računalo unijeti dovoljno podataka kako bi ono moglo zaključiti, primjerice, da je svjetlo na semaforu zeleno, a ne crveno. O tome i drugim aspek-tima „velikih podataka“ detaljno govore u knjizi Big Data: A Revo-lution That Will Transform How We Live, Work and Think (izdavač Hou-ghton Miffin Harcourt, 2013) autori Kenneth Cukier i Viktor Mayer-Scho-enberger.*

Svi znaju da internet mijenja način poslovanja, funkcioniranja vlasti i života ljudi. Ali jedan novi, manje vidljiv trend donosi također golemu preobrazbu: „veliki podaci“. Oni započinju činjenicom da danas kola

mnogo više informacija nego ikada prije i da se njima koristi na nove, neočekivane načine. Veliki podaci razlikuju se od interneta, iako svjet-ska mreža olakšava skupljanje i dije-ljenje informacija. Veliki podaci nisu samo pitanje komunikacije: ideja je u tome da iz većeg fonda informa-cija možemo saznati stvari koje ne bismo mogli ni zamisliti ako se kori-stimo samo malim količinama.

U trećem stoljeću prije nove ere vje-rovalo se da Aleksandrijska knjiž-nica sadrži ukupno ljudsko znanje. Danas ima toliko informacija da bi svaka osoba na planetu mogla dobiti 320 puta više znanja nego što je bilo pohranjeno, prema procje-nama povjesničara, u Aleksandrij-skoj knjižnici – oko 1.200 eksabajta. Kad bi se sve te informacije stavile na CD-e, dobilo bi se pet stupaca koji bi, svaki, dosezali do Mjeseca.

Ta eksplozija podataka razmjerno je nova. Još 2000. godine samo jedna četvrtina pohranjenih informacija u svijetu bila je digitalna. Ostale su se čuvale na papiru, filmu i dru-

* Kenneth Cukier je urednik u The Economistu za područje informatike Viktor Mayer-Schoenberger je profesor na Oxford Internet Instituteu, za kolegij o internetskoj vladavini i regulativi.

Neograničena snaga informacija

Goleme količine informacija mijenjaju naš način razmišljanja o svijetu



gim analognim medijima. Danas je manje od dva posto svih pohra-njenih informacija u nedigitalnom obliku.

Bilo bi pogrešno razmišljati o veli-kim podacima samo u kategorijama količine, zato što ih obilježava spo-sobnost da se u njihovu obliku iskažu mnogi aspekti života koji nikad prije nisu bili kvantificirani; nazovimo to „podatkofikacija“. Riječi se, primje-rice, tretiraju kao podaci, kad raču-nala pretražuju knjige iz mnogo-brojnih stoljeća. Čak se i prijatelj-stva pretvaraju u podatke, putem Facebooka.

Ta se vrsta podataka koristi na nevjerojatne nove načine uz pomoć jeftine računalne memorije, snažnih procesora, pametnih algoritama i

programa te matematike zasno-vane na osnovnoj statistici. Umjesto nastojanja da se računalo „pouči“ raditi stvari, poput vožnje automo-bila ili prevođenja, što stručnjaci za umjetnu inteligenciju bezuspješno pokušavaju već desetljećima, treba samo unijeti u računalo dovoljno podataka kako bi ono moglo zaklju-čiti da je svjetlo na semaforu zeleno, a ne crveno, ili da je za „svjetlo“ prikladnija francuska riječ lumière, a ne léger.

Takvo korištenje velikih količina informacija zahtijeva tri duboke promjene u pristupu podacima. Prva je skupiti i upotrijebiti mnogo podataka, umjesto manjih količina i uzoraka, kao što to rade statisti-čari više od stoljeća. Druga je odreći se organiziranih, sređenih informa-cija i prihvatiti stanoviti nered; malo netočnosti može se tolerirati, jer su često koristi od velike količine poda-taka promjenljive kvalitete veće od štete zbog upotrebe manjih količina vrlo točnih podataka. Treće, u mno-gim ćemo prilikama trebati odustati od traganja za uzrokom i prihvatiti umjesto toga korelacije. Velika koli-čina podataka odgovara na pitanje što, a ne zašto, i često je to sasvim dovoljno.

Internet je preobrazio komuniciranje među ljudima. Veliki podaci, pak, transformiraju način na koji druš-tvo obrađuje informacije. S vreme-nom, veliki podaci mogli bi promi-jeniti naš način razmišljanja o svi-jetu. Uz sve više podataka za razu-

Nove knjige

76 perspektive

mijevanje događaja i donošenje odluka, možda ćemo otkriti da su mnogi aspekti života vjerojatni, a ne izvjesni.

Od uzorka do sveukupnih podatakaDosad su ljudi radili s razmjerno malim količinama podataka. Zato su se oslanjali na uzorke, koji su omogućavali društvu da shvati slo-žene realnosti čak i s malom količi-nom postojećih podataka. Recimo, izlazne ankete na dan izbora ispi-tuju uzorak od nekoliko stotina ljudi napravljen slučajnim odabirom i na temelju njihovih odgovora pred-viđaju ponašanje birača u čitavoj zemlji. Međutim, čitav se taj proces raspada ako nas zanimaju podsku-pine unutar uzorka. Što ako anketar želi saznati za koga će najvjerojatnije glasati neudata žena mlađa od 30 godina? Ili fakultetski obrazovana, neudata Afro-Amerikanka mlađa od 30 godina? Tada slučajni uzo-rak postaje beskoristan, jer u njemu se može nalaziti tek nekoliko osoba s takvim obilježjima, nedovoljno za korisnu procjenu o ishodu izbora. Ali ako skupimo sve podatke, taj pro-blem nestaje.

Taj primjer pokazuje još jedan nedo-statak upotrebe samo nekih poda-taka, a ne svih. Ako se skuplja samo mala količina podataka, potrebno je unaprijed odlučiti što će se skupljati i kako će se to upotrijebiti. Danas, kad

skupljamo sve podatke, ne moramo unaprijed znati za što ih planiramo upotrijebiti.Naravno, neće uvijek biti moguće skupiti baš sve podatke, ali danas postaje izvedivo obuhvatiti neizrecivo više informacija o nekoj pojavi nego što ih daje uzorak. Statistika nam je, dakako, i dalje potrebna; samo se više ne moramo oslanjati na male uzorke.

Uz tako golemu količinu informacija, vjerojatno ćemo se morati odreći potpuno jasnih, pomno obrađenih podataka i prihvatiti malu količinu nereda. Međutim, opsjednutost toč-nošću i preciznošću na neki je način artefakt okoliša s nedovoljno infor-macija. Ako nema dovoljno poda-taka, istraživači moraju biti sigurni da su brojke koje su skupili toliko točne koliko je to najviše moguće. Zahva-ćanje mnogo više podataka znači da sada možemo dopustiti i neke netočnosti, u zamjenu za saznanja koja nam pruža golem fond infor-macija.

Od kauzalnosti do korelacijeTe dvije promjene u razmišljanju o podacima – od male količine do svih i od točnosti do relativne nesređe-nosti – vode do treće promjene: od kauzalnosti do korelacije. To znači da više nećemo uvijek nastojati pro-niknuti u dublje razloge funkcioni-ranja svijeta, već će nas zanimati ponajprije odnosi među pojavama na temelju kojih ćemo postupati.



Naravno, poželjno je znati uzroke stvari. Ali problem je u tome što ih je često vrlo teško dokučiti i neri-jetko, kad mislimo da smo ih otkrili, to nije ništa više do iluzije. Behavi-oristička ekonomija pokazuje da su ljudi skloni vidjeti uzroke i kad oni uopće ne postoje. Zato ne smijemo dopustiti da nas zavedu naše spo-znajne predrasude; ponekad treba dopustiti podacima da govore sami za sebe.

Pristup velikih podataka već se pri-mjenjuje u medicini. Istraživači u Kanadi služe se njime za otkrivanje infekcija u prerano rođene djece prije nego što se pojave simptomi. Pretvarajući 16 vitalnih znakova, uključujući puls, tlak, disanje i razinu kisika u krvi, u informacijski tok s više od 1.000 jedinica podataka u sekundi, uspijevaju otkriti korela-ciju između sasvim malih promjena i ozbiljnijih problema. Jednoga će dana ta metoda omogućiti liječni-cima da unaprijed reagiraju kako bi spasili živote. S vremenom, bilježe-nje tih zapažanja moglo bi omogu-ćiti liječnicima da shvate što je točno uzrok tih problema. Ali kad je ugro-ženo zdravlje novorođenčeta, sazna-nje da bi se nešto moglo dogoditi može biti mnogo važnije od otkriva-nja zašto se to događa.

Mnogi tehnolozi vjeruju da masovni podaci vuku podrijetlo iz digitalne revolucije 1980-ih godina, kad je daljnji razvoj mikroprocesora i raču-nalne memorije omogućio analizi-ranje i pohranjivanje sve veće koli-

čine informacija. To nije sasvim točno. Računala i internet zasigurno pomažu masov-nim podacima sni-žavajući troškove skupljanja, pohra-njivanja, obrade i dijeljenja informa-cija. Ali u suštini, veliki podaci samo su najnoviji korak u traganju čovje-čanstva za razumi-jevanjem i kvantifi-ciranjem svijeta.

Veliki podaci u Velikoj JabuciGoleme količine podataka imaju implikacije daleko onkraj medi-cine i robe široke potrošnje: one će stubokom promijeniti funkcioniranje vlasti i prirodu politike. Kad je riječ o generiranju ekonomskog rasta, pružanju javnih usluga ili ratova-nju, oni koji uspiju efikasno iskori-stiti velike podatke imat će znatnu prednost pred ostalima. Zasad se u tom pogledu najviše postiže na razini gradova, gdje je lakše doći do podataka i eksperimentirati infor-macijama. U New York Cityju, pod vodstvom gradonačelnika Michaela Bloomberga, veliki podaci koriste se za poboljšanje javnih usluga uz niže troškove. Jedan je primjer nova stra-tegija protupožarne zaštite.

Iz velikog fonda informacija možemo saznati stvari koje ne bismo mogli ni zamisliti ako se služimo samo manjim količinama.

Nove knjige

78 perspektive

Prenapučene i ilegalno pregrađene zgrade najčešće su žrtve požara. Grad dobiva 25.000 prijava o pre-napučenim zgradama na godinu, ali ima samo 200 inspektora koji mogu reagirati. Tim analitičara u grado-načelnikovu uredu zaključio je da bi masovni podaci mogli riješiti tu neravnotežu između potreba i sred-stava. Stvorili su bazu podataka za 900.000 zgrada i dopunili je poda-cima skupljenima od 19 gradskih

službi: o pore-znim založnim pravima, ano-malijama u kori-štenju komuna-lija, uskraće-nim uslugama, z a ka š n j e l i m p l a ć an j im a, dolascima hitne pomoći, lokal-nim stopama

kriminala, pritužbama zbog šta-kora itd. Tu bazu podataka potom su usporedili s podacima o poža-rima u proteklih pet godina, nada-jući se otkriti korelacije. Elementi koji su ukazivali na mogućnost požara bili su tip zgrade i godina izgradnje, što nije bilo iznenađenje. Manje je očekivano, međutim, bilo otkriće da su zgrade s dozvolom za oblaganje fasada opekom imale manji rizik od požara.

Korištenje svih tih podataka omogu-ćilo je timu stvaranje sustava koji im pomaže utvrditi na koje pritužbe o prenapučenosti treba hitno reagirati.

Nijedna karakteristika zgrada nije bila uzrokom požara, već su samo bile u korelaciji s većom ili manjom opasnošću od požara. To se sazna-nje pokazalo izvanredno vrijednim: u prošlosti, inspektori su izdavali naloge o iseljenju u 13 posto svojih posjeta, a uz pomoć nove metode, brojka se popela na 70 posto.

Masovni podaci također pridonose transparentnosti demokratske vlada-vine. Taj se pokret razvio oko ideje „otvorenih podataka“, koja seže dalje od zakona o slobodi informa-cija, danas posve razumljivih u razvi-jenim demokracijama. Zagovor-nici ideje pozivaju vlasti da goleme količine bezopasnih podataka koje posjeduju prepuste javnosti. U tome predvode Sjedinjene Države svo-jom mrežnom stranicom Data.gov, a učinile su to potom i mnoge druge zemlje.

No dok vlade promiču upotrebu masovnih podataka, istodobno moraju zaštititi građane od nezdrave tržišne dominacije. Kompanije poput Googlea, Amazona i Facebooka, kao i mnoge manje poznate, gomi-laju ogromne količine informacija o svima i svemu. Protumonopolski zakoni štite od monopolizacije trži-šta dobara i usluga, zato što je veli-čine tih tržišta razmjerno lako proci-jeniti. No kako bi države trebale pri-mijeniti antimonopolska pravila na velike podatke, tržište koje je teško definirati i koje neprekidno mijenja oblik? Zaštita privatnosti postat će još veći problem, jer će više informa-

Upotrebljavajući velike podatke, ponekad ćemo

odustati od pitanja „zašto“ u zamjenu za

odgovor „što“.



cija gotovo sigurno dovesti do sve veće ugroženosti privatnih poda-taka. Tu lošu stranu masovnih poda-taka sadašnja tehnologija i zakoni neće moći spriječiti.

Veliki podaci ili Veliki brat?Države moraju zaštititi svoje gra-đane i tržišta od te nove izlože-nosti izazvane masovnim poda-cima. No postoji još jedna moguća tamna strana: veliki podaci mogu postati Veliki brat. U svim zemljama, ali naročito u nedemokratskima, masovni podaci pojačavaju posto-jeću asimetriju moći između države i naroda. Ta bi asimetrija mogla postati tako velika da bi dovela do autoritarnosti velikih podataka. Takva je mogućnost upečatljivo zamišljena u nekim znanstveno-fantastičnim filmovima, kao što je Specijalni izvještaj iz 2002. godine. Glavni lik (igra ga Tom Cruise) pred-vodi „predkriminalističku“ policijsku jedinicu koja se oslanja na vidov-njake čije vizije otkrivaju potencijalne zločince. Film razotkriva razumljive moguće pogreške tog sustava i, još opasnije, njegovo uskraćivanje slo-bodne volje.

Iako se ideja o otkrivanju potenci-jalnih prijestupnika prije nego što počine zločin čini običnom fanta-zijom, veliki podaci omogućili su nekim vlastima da je shvate ozbiljno. Američko Ministarstvo domovin-ske sigurnosti pokrenulo je 2007.

godine istraživački projekt kojega je cilj identificirati potencijalne terori-ste uz pomoć analize podataka o njihovim ključnim obilježjima, jeziku tijela i drugim fiziološkim obras-cima. Policija u mnogim gradovima, uključujući Los Angeles, Memphis, Richmond i Santa Cruz, uvela je „prognostički poli-cijski“ računalni program koji ana-lizira podatke o prošlim zločinima kako bi se predvi-djelo gdje i kada može doći do novih zločina.

Zasad taj sustav još ne identificira konkretne poje-dince, ali čini se da ide u tom smjeru. I otvara mnoge kontro-verze i dileme. Iako se možemo suglasiti da je prevencija bolja od počinjenja zlodjela i od kazne, ipak bi se i prevencija koja samo pruža pomoć mogla smatrati kaznom – ako ništa drugo, takvi bi ljudi mogli biti stigmatizirani u očima drugih, iako uopće ni po čemu nije sigurno da bi ikada počinili nešto loše.

Ljudski osjećajUpotreba goleme količine poda-taka zasigurno će promijeniti način na koji živimo, radimo i razmi-šljamo. Svjetonazor sazdan na važ-

Svakako će biti nužno stvoriti mjesto za čovjeka: rezervirati prostor za intuiciju, zdrav razum i slučajna otkrića.

Nove knjige

80 perspektive

nosti uzročnosti poljuljala je nad-moć korelacija. Posjedovanje zna-nja, koje je nekoć značilo razumije-vanje prošlosti, počinje značiti spo-sobnost predviđanja budućnosti. Izazove velikih podataka neće biti lako razriješiti. Oni su zapravo tek iduća faza u beskrajnoj raspravi o tome kako najbolje razumjeti svijet.

Ipak, goleme količine podataka postat će neodvojiv element u rje-šavanju mnogih svjetskih problema. Klimatske promjene zahtijevaju ana-lizu podataka o zagađenju kako bi se saznalo na što se treba usredo-točiti i kako najbolje ublažiti pro-bleme. Senzori postavljeni diljem svijeta, uključujući one u pamet-nim telefonima, pružaju bogatstvo podataka koji će omogućiti klimato-lozima točnije proučavanje global-nog zagrijavanja. Za poboljšavanje zdravstvene zaštite i snižavanje njezi-nih troškova, naročito u siromašnim zajednicama, bit će nužno automa-tizirati neke poslove koji sada traže ljudsku prosudbu, ali moglo bi ih obavljati računalo.

Konačno, masovni podaci ozna-čavaju trenutak kad „informacijsko društvo“ napokon ispunjava obe-ćanje sadržano u njegovu imenu. Podaci dolaze u središte scene. Svi ti digitalni bitovi koji se skupljaju sada se mogu iskoristiti na nove načine da posluže novim svrhama i otkriju nove vrijednosti. No, to zahtijeva nov način razmišljanja i bit će izazov za institucije i identitete. U svijetu u kojem podaci sve više i više oblikuju odluke, koja svrha preostaje ljudima,

ili institucijama, ili postupanju nasu-prot činjenicama? Te prednosti tre-bale bi dovesti do više inovacija. No ponekad, iskra inventivnosti postaje ono što podaci ne govore. Izum je nešto što nikakva količina podataka nikad ne može potvrditi ili podupri-jeti, jer još ne postoji. Da je Henry Ford želio saznati što njegovi kupci žele uz pomoć algoritmova velikih brojeva, dobio bi odgovor „bržega konja“, da parafraziramo njegovu poznatu rečenicu. U svijetu masov-nih podataka, nužno je poticati naj-važnije čovjekove osobine – kreativ-nost, intuiciju i intelektualnu ambiciju – zato što je čovjekova ingenioznost izvorište napretka.

Veliki podaci su sredstvo i alat. Svrha im je da informiraju, a ne da objaš-njavaju; vode prema razumijevanju, a ipak mogu dovesti do pogrešnog razumijevanja, ovisno o tome koliko se dobro njima služimo. I, premda nas može zabljesnuti moć velikih podataka, taj zavodljiv sjaj ne smije nas nikada toliko zaslijepiti da zane-marimo njihovu inherentnu nesa-vršenost. Tu tehnologiju trebamo prihvatiti cijeneći ne samo njezinu snagu, već i njezina ograničenja.


Legende jače od istine

Netočni citati iz govora, filmova, knjiga i drugih izvora nerijetko postanu popularniji od originalnih izričaja i zapisa. Kadšto zato što izmjenama postanu efektniji, ponekada zato što se lansiraju u prikladnijim okolnostima, a nerijetko zato što je novi „autor“ popularniji od izvornog.

Drago Kojić

Početkom kolovoza sa znatnim je uspjehom organiziran četvrti po redu Festival dokumentarnoga filma u Starigrad Paklenici – skraćeno SPFF. Na plakatima je reklamiran krupno otisnutim sloganom Play It Sam i nešto sitnijim slovima Play SPFF Again. Takav način prezentiranja sugerira da su organizatori festivala bili inspirirani nostalgijom. Asocijacijom na slavnu Casablancu željeli su naglasiti kako je Starigrad s okolnim prirodnim ambijentom tijekom dulje od pola stoljeća ugošćavao brojne domaće i inozemne filmske stvaraoce, a najviše se proslavio kao lokacija za snimanje čak 11 filmova o fiktivnom indijanskom poglavici Winnetouu i sličnim tvorevinama ne naročito impresivnoG umjetničkog dosega.

Čime god organizatori bili motivirani, pokazali su da poznaju sadržaj Casablance. Naime, ispravno su naveli citat u sceni kada Ingrid Bergman, tumačeći glavni ženski lik, Ilsu, moli pjevača-pijanista Sama (tumači ga Dooley Wilson): „Play it Sam... Play As Time Goes By“ (Zasviraj ono Sam... Zasviraj Kako vrijeme prolazi).

Reflektor

Reflektor

82 perspektive

Brojni, čak i dobri poznavatelji sedme umjetnosti uvjereni su, naime, kako ispravan izričaj glasi: Play it, Again, Sam... Čak i kada po stoti put gledaju uspješnicu (ne tako davno u anketi Američkog filmskog instituta, provedenoj među redateljima, scenaristima i glumcima, Casablanca je proglašena najboljom ikad ispričanom filmskom pričom) i kada čuju Play it Sam, bez onoga Again (ponovo) niti ne pomišljaju da im je zatajilo pamćenje nego da je greška u samome filmu, ili barem u kopiji DVD-a koju su nabavili.

Zarazno ponavljanje grešakaObjašnjenje nije teško dokučiti: izvorna inačica bez „Again“ manje je efektna, a zapravo i sam sadržaj sugerira da bi tu trebao biti taj dodatak, koji je „u zraku“ ali nije izrečen. Uključili su se mediji, koji vole popravljati govornike u životu i u filmu, pa se netočna verzija proširila među publikom, koja je do danas ostala opčinjena romansom Ilse i Ricka. Možemo pretpostaviti kakav bi umjetnički i komercijalni ishod bio da je ostvarena namjera producenata, tj. da su naslovne uloge, umjesto Ingrid Bergman i Humphrey Bogarta, tumačili tada popularna Ann Sheridan i Ronald Reagan (kasniji predsjednik SAD-a, koji baš i nije ostao zapamćen po glumačkim ostvarenjima).

Ipak, sve je prolazno pa unatoč golemoj popularnosti Casablance vjerojatno je sve manje poklonika koje opčinjavaju Ilsa i Rick. Takav zaključak sugerira i činjenica da u knjižnici o netočnim citatima pod naslovom What They Didn't Say (Ono što nisu rekli) u izdanju oksfordske sveučilišne naklade, tj. Oxford University Press 2006 sastavljačica teksta Elisabeth Knowles glavni ženski lik navodi kao Isla, umjesto Ilsa. Naravno, to bi mogla biti tiskarska greška, ali vjerojatno nije jer se u tekstu kraćem od 100 riječi (da prihvatimo mjerilo koje je uveo Slavko Linić) dva puta navodi pogrešno ime. To sugerira da mlada generacija, kojoj jamačno pripada spomenuta sastavljačica, baš i ne luduje za filmskom romantikom. Kao ni ostali njezini kolege jer tekst u ozbiljnoj knjizi (naročito ako je izdaje Sveučilište Oxford) pročita barem još neko osim autora.

Uzgred budi rečeno, glavni glazbeni motiv koji je uvelike pridonio popularnost Casablance, nije skladan za taj film (gdje i inače muzika igra važnu političko-propagandnu, a ne samo sentimentalnu ulogu). Kompoziciju AS Time Goes By skladao je desetak godina Herman Hupfeld, a izvorno ju je 1931. pjevala Frances Williams u jednoj broadwayskoj reviji, tada pod naslovom Everybody's Welcome (Svi ste dobrodošli).

AS Time Goes By

nije skladan za film

Casablanca

83



Stari recept “krvavog koktela“Netočan citat iz Casablance, koji je planetarno prihvaćen, vjerojatno je najslavniji, ali nije usamljen. Zanimljiva je i povijest izričaja Winstona Churchilla na početku Drugoga svjestkog rata, nakon što je postao britanski premijer. U govoru u Donjem domu 13. svibnja 1940. doslovce je rekao: „I have nothing to offer but blood, toil, tears and sweat..“ ( Ne mogu ponuditi ništa drugo nego krv, muku, suze i znoj.) Kasnije je to skraćeno u efektniju izreku „krv, znoj i suze“. Međutim, sličnu metaforu Churchill je koristio i znatno prije. Pišući u djelu Unknown War (Nepoznati rat) 1931. o ruskim vojnicima u Prvome svjetskom ratu Churchill bilježi: „Their sweat, their tears, their blood bedewed the endless plain“. (Njihov znoj, njihove suze, njihova krv natapali su beskrajnu ravnicu.)

Ali autorsko pravo za taj „krvavo-znojni“ koktel ne pripada Churchillu. Davno prije njega (1611.) engleski književnik John Donne (koji je širokoj publici najpoznatiji po tomu što je Ernestu Hemmingwayu pozajmio naslov i tekst u prologu za roman Kome zvono zvoni) u djelu Anatomija svijeta (str. 430) kaže: „Uzaludno je da to činiš ili ublažavaš svojim suzama ili znojem ili krvlju.“ (This is vain to do or mollify it with thy tears, or sweat, or blood.“)

Barem u dva navrata suzno-krvno-znojnu metaforu uporabio je i slavni Lord George Gordon Byron, engleski književnik, satiričar i pustolov.

Churchillu se pripisuju i brojne druge izreke, koje možda i nisu plod njegova duha. Jedna od popularnijih (iako ne baš pristojnih) jest i ona kada je članici parlamenta Bessie Smith, koja mu je prigovorila da je pijan, odgovorio: – A vi ste gospođo ružni. Ali ja ću se sljedećeg jutra otrijezniti. Ovu dosjetku jedne hrvatske novine (Novi list) svojedobno su citirale kao da je Bessie muškarac. Doduše, neka su engleska imena strancima zagonetna, ali Bessie jamačno ne spada u tu kategoriju.

Pogotovo ne bi smjelo biti dvojbe s obzirom na obraćanje s „Gospođo“ (u orginalu: madam). Kako vidimo, greške, novinarske i druge, namjerne ili plod površnosti, umnožavaju broj netočnih citata.

Može li iznimka potvrđivati pravilo?!Ne tako davno (17. kolovoza ove godine) voditelj Dnevnika HRT-a Branko Nađvinski u prilogu o nelogičnosti što se u ugostiteljstvu i turizmu ne može plačati u eurima osim za cestarinu, što je IZNIMKA KOJA POTVRDJUJE PRAVILO.To je jedna od najčešćih fraza u našem jeziku, a koriste ju mnogi govornici i pisci. Naročito ju je volio primjenjivati pokojni znanstvenik Vladimir

Reflektor

84 perspektive

Devide, koji je čak naglašavao koliko iznimka potvrđuje pravilo. Ali ne treba mnogo mudrosti ni znanja da bi se vidjelo kako s tom efektnom doskočicom nije baš sve jasno. Nitko se ne upita kako bi to izuzetak mogao potvrđivati pravilo.

U identičnom obliku tu poslovicu rabe još neki narodi, primjerice Englezi (The exception proves the rule).

Mnogo je raširenija inačica: Nema pravila bez iznimke ili Svako pravilo ima izuzetke. Tako su još stari Latini govorili Nulla regula sine exceptione (Nema pravila bez izuzetka), Nijemci će reći Keine Regel ohne Ausnahme (s istim značenjem), A PRAKTIČNI Rusi jednako tako: Njet pravila bez isključenija (opet s istim značenjem) dok će Francuzi samo malo drugačije: Faire Exception a la regle (Učiniti izuzetak od pravila). Ali kako onda iznimka potvrđuje pravilo? Po jednom tumačenju prvobitno je to značilo da izuzetak testira (provjerava) pravilo, ili ga stavlja na kušnju, što zaista ima smisla. A mi smo to onda preveli na hrvatski u već izmijenjenom, zapravo iskrivljenom značenju pa imamo to što imamo. Kao, uostalom, i Englezi. Cinik bi rekao da su stvari mnogo jednostavnije, tj. da je prvobitno izreka-poslovica bila jednostavna i izravna: iznimka ne potvrđuje pravilo. Zatim je „ne“ naprasto ispalo, ili ga je netko namjerno izbacio. Naravno, takvo je objašnjenje malo vjerojatno, ali nije besmisleno, imajući na umu još jednu, međunarodnu rašireniju poslovicu-izreku suprotna značenja: jedna lasta(vica) ne čini proljeće.

Ah, moj Watsone!Me|u poznate pogrešne citate moramo ubrojiti i pomalo podrugljivu opasku što ju je tobože Sherlock Holmes upućivao vjernom prijatelju i tajniku: It's elementary, Watson. U djelima Conana Doylea o slavnom knjiškom detektivu nema takva izraza, a najbliže što bi se s time moglo navesti jest kratka izmjena replika na jednom mjestu u Memoarima Sherlocka Holmesa kada dr. Watson kaže: „Izvrsno“, a prijatelj odgovara: „Elementary“ (osnovno). Fraza koju koriste ljubitelji krimića pa i drugi kada žele biti duhoviti potječe od engleskog humorista i pisca P. G. Wodehousea koji je 30 godina kasnije u jednom romanu iskoristio frazu: „Elementary, my dear Watson, elementary“ kroz usta svoga lika Psmitha.

U filmu Čovjek koji je ubio Liberty Valancea pojavljuje se izreka: Kada legenda postane činjenica, objavi legendu. James Stewart glumi mladog odvjetnika Ransoma Stoddarda, a pomaže mu kauboj Tom Doniphon (glumi ga John Wayne). Odvjetnik se suprostavlja zloglasnom odmetniku Liberty Valanceu (Lee Marvin) i želi se pri tome držati zakona, ali na kraju odmetnika ustrijeli

85



Doniphon – iako javnu zaslugu ubire Stoddard. Zahvaljujući stvorenoj legendi kao čovjek koji je ubio Liberty Valancea, postat će američki senator, dok će Doniphon umrijeti od svih zaboravljen.

Filmski slogan preobličene su riječi iz kratke priče što ju je 1953. objavila Dorothy Johnson: „Kada mit postane veći od čovjeka objavi mit.“

Kad čujem riječ kultura...Nema uporišta za raširenu tvrdnju kako je Marija Antoinetta, komentirajući sve veći broj gladne sirotinje rekla: „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače.“ Neizvjesno je porijeklo brojnih sličnih popularnih izreka, uključujući sljedeću: „Zakoni su poput kobasica. Najbolje je ne vidjeti kako se izra|uju.“ Pripisuje se njemačkom državniku Ottu von Bismarcku, ali nema pismenih tragova o autorstvu. Čak se u novije vrijeme, u internetskoj komunikaciji kao tvorac navodi Winston Churchill, što je malo vjerojatno. Ali je sasvim izvjesno da je „željezni kancelar“ (u kolovozu 1867. u razgovoru s Meyerom von Waldeckom) izrekao da je „politika umijeće mogućeg“, što su kasnije ponavljali brojni političari i ekonomisti. Vaclav Havel, češki dramatičar i državnik, u siječnju 1990.u govoru u Pragu ovako je parafrazirao: „Naučimo sebe i druge da politika može biti ne samo umijeće mogućeg – naročito ako to znaći umijeće špekuliranja, kalkuliranja, intriga, tajnih dogovora i pragmatičnog manevriranja – već da može biti i umijeće nemogućega, tj. umijeće poboljšanja sebe i svijeta.“

Izreka „Kada god čujem riječ kultura hvatam se za pištolj“, pripisuje se njemačkom nacističkom glavešini Hermannu Goeringu. Ali potječe iz drame „Schlageter“ njemačkog dramatičara Hansa Josta. U toj drami jedan od likova kaže: „Wenn ich Kultur höre...entichere ich meine Browning! (Kada god čujem riječ kultura... oslobađam otponac svoga Browninga!). Schlageter je drama nacionalistička drama temeljena na životu Alberta Lea Schlagetera kojega je francuski vojni sud osudio na smrt te je strijeljan 1923. zato što je pružao otpor francuskoj okupaciji Ruhra. Bio je popularan u nacističkom režimu što može objasniti atribuciju Goeringu.

Baš me briga!U završnoj sceni filma Zameo ih vjetar Clark Gable ( kao Rhett Butler) obraća se partnerici Vivien Leight (Scarlett O'Hara) čuvenom rečenicom: „Frankly, my dear, I don't give a damn!“ (Iskreno, draga moja, baš me briga!). Sročio ju je scenarist Sidney Howard, a u romanu Margaret Mitchell (objavljenom 1936.

Reflektor

86 perspektive

tj. tri godine prije nastanka filma) Rhett svojoj ženi kaže: „Volio bih da mi je stalo do toga što činiš i kamo ideš, ali ne mogu... Draga moja, baš me briga.“

Mrtvačeva rukaTijekom ove godine na HRT-u je prikazano nekoliko vesterna među njima i slavna Poštanska kočija (ali i jedno novije ostvarenje s Morganom Freemanom) u kojima se navodi kako je netko dobio ili izgubio ulog zato što je imao „Dead man's hand.“ U većini slučajeva to je prevedeno kao „Mrtvačeva ruka“. Samo u jednom slučaju (u filmu „Last Hunt – Posljednji lov) ispravno se navodi da se ne radi o mrtvačevoj ruci nego o mrtvačevoj kombinaciji. Riječ je o kartama koje je igrajući poker imao „Wild Bill“ Hickok (pravim imenom James Butler – legendarni lik Divljeg zapada) kad ga je neki nitkov ubio s leđa. Kombinaciju su činila 2 asa i 2 osmice.

Trla baba (d)lanMeđu popularnim izrekama u Hrvatskoj svakako je i Trla baba lan. Izgovaramo je ne razmišljajući o besmislenosti konstrukcije. Zvuči mnogo logičnije ako kažemo trla baba dlan (da joj prođe dan) kako je izvorno glasila tvrde upućeni – dok nije iščezlo ono D na početku.

Citati više ili manje poznatih ličnosti, istiniti ili izmišljeni, iskrivljeni, dopunjeni itd. Ispunjavaju na tisuće debelih knjižurina (teških i po nekoliko kilograma). Glad za tom vrstom literatue ne jenjava: mijenja se tehnologija, metode distribucije, ne i sadržaj.

Vreba se na svaku omašku, istina korigira i iskrivljuje. Ronaldu Reaganu ništa nije pomoglo što se u javnom govoru (kao predsjednik SAD-a) odmah sam ispravio kada je čuvenu izreku Johna Adamsa „Facts are stubborn things“ (Činjenice su tvrdoglave) pretvorio u „Facts are stupid things“ (Činjenice su glupe). Novinarima je bila važnija trenutačna zabuna od ispravka. Hrvatima obilje štofa na tu temu nude premijer Zoran Milanović, financijaš Slavko Linić i još neki. Ali gotovo nitko ne nudi snažne izreke koje će ostati trajne.

Medijima su uvijek privlačne pikantne izreke glumica kakve su bile Zsa Zsa Gabor (kada su je pitali koliko je muževa imala, navodno je odgovorila: „Mislite, osim vlastitoga?“) ili Mae West („Dekagram izvedbe vrijedi kilogram obećanja!“) iako su vjerojatno plod maštovitosti reklamnih stručnjaka filmskih studija ili nakladnika.


IndikatoriPomak prema jugoistoku

Novi predvodnici globalnog rasta

Kina i Indija sada ostvaruju gotovo polovicu svjetske ekonomske ekspanzije

Ova je godina stožerna za globalnu ekonomiju. U 2013. prvi put otkako je mehanizacija povela Britaniju putem industrijalizacije u 19. stoljeću, nastajuće ekonomije proizvest će većinu svjetskih dobara i usluga. Stanovnici bogatih, naprednih ekonomija odavna imaju tek mali, ali moćan udio u svjetskoj populaciji. Sada su ekonomski manje važni od ljudi koji žive u siromašnim zemljama i onima sa srednjim dohotkom.

Pomak ravnoteže globalne ekonomske moći doista je temeljit. Uz to, ekonomisti vjeruju da će se nastaviti. Međunarodni monetarni fond smatra da će do 2018. udio nastajućih ekonomija u svjetskom proizvodu narasti na 55 posto, zbog čega će izraz „nastajući“ izgubiti smisao.

Iako je životni standard i dalje pet puta viši u naprednim ekonomijama, taj se jaz ubrzano smanjuje od 1990. godine. Uz to što nastajuće ekonomije imaju polovicu udjela u globalnom proizvodu, tri četvrtine svjetskog ekonomskog rasta najvjerojatnije će ovisiti o njihovom dinamizmu u idućih pet godina.

Jim O'Neill, nedavno umirovljeni glavni ekonomist Goldman Sachsa, rado ističe upečatljivu usporedbu za taj pomak: godišnji rast od 8 posto u Kini, kaže O'Neill, danas je jednako važan kao 4-postotni rast u SAD-u. To je poprilična opreka u odnosu na 1980., kad je kineski rast bio još brži, ali je

Indikatori

88 perspektive

Kina bila razmjerno sitna riba. Godine 1980. je 10 posto rasta u Kini bilo manje važno od jedan posto američke ekspanzije.

Dug put prema istaknutom položaju privreda izvan Grupe 7 – SAD-a, Japana, Njemačke, Britanije, Francuske, Italije i Kanade – ne bi trebao biti nikakvo iznenađenje. Rast je snažniji u nastajućim ekonomijama već više od 30 godina. Životni standard stanovništva povećava se već 20 godina.

Pomicanje središta ekonomske gravitacijeTi rezultati postaju manje začudni kad se postave u dulji vremenski okvir. McKinsey Global Institute jasno je naznačio pomicanje središta gravitacije svjetske ekonomije. Godine 1950. ono se nalazilo sjeverno od Islanda, na sredini sjevernog dijela Atlantskog oceana. Potom se, s uzletom Japana, odmaknulo od SAD-a i krenulo prema istoku. Sada se ubrzano pomiče prema jugoistoku, pri čemu je taj pomak u proteklom desetljeću bio veći nego ikada prije. Oko 2025. godine nalazit će se blizu Novosibirska u jugoistočnom Sibiru.

Kako kaže Richard Dobbs, direktor McKinsey Global Institutea, „Kineska ekonomska urbanizacija i transformacija zbiva se u 100 puta većem razmjeru nego u Britaniji, prvoj zemlji koja se urbanizirala i industrijalizirala, i oko 10 puta većom brzinom... pa tako kineska industrijska revolucija ima 1000 puta veću zamašnu silu od britanske industrijske revolucije.“

Promjena globalne ekonomske dinamike prolazila je kroz jasno razlučive faze u proteklih 30 godina. Sredinom 1980-ih globalnim rastom još su dominirale velike napredne ekonomije. U svjetskom su rastu Sjedinjene Države imale gotovo jednu trećinu udjela, EU gotovo 20 posto, a šest članica iz sastava G7 bilo je među prvih 10 s najvećim doprinosom (jedino je Francuska izostala). Kad bi Amerika kihnula, kako se popularno govorilo, ostatak svjetske ekonomije odmah bi se prehladio.

Divovi ispadaju iz prve ligeTe su brojke izračunate prema podacima MMF-a i temelje se na dolarskoj kupovnoj moći lokalnih valuta, tako da ekvivalentan rast količine dobara i usluga proizvedenih u različitim ekonomijama ima jednaku važnost.

Sredinom 1990-ih nekadašnji globalni divovi već su počeli ispadati iz prve lige. Njemačka i Italija više nisu uspijevale osigurati mjesto među prvih 10 lokacija rasta, a važnost Japana više je nego prepolovljena. Na popis su

89



se probili Meksiko i Indonezija, što je bio jasan znak da zemlja s privrednim rastom i brojnim stanovništvom lako može dospjeti u prvu ligu.

U godinama prije krize 2008. – 2009. Kina je postala daleko najveći izvor rasta i probila se na četvrto mjesto zahvaljujući bujanju proizvodnje i cijena.

Britanija se nekako održavala među prvih 10 zahvaljujući tridesetogodišnjem razdoblju rasta u kojem se nastojala oporaviti nakon što je dugo bila najveći europski bolesnik, ali čini se da će ispasti iz prve lige do 2017. godine. Prvih 10 zemalja svijeta prema udjelu u globalnom rastu više se uopće neće nalaziti u Europi, a čitav EU, prema procjenama, pridonosit će svjetskom rastu sa samo 5,7 posto. Indija i Kina, uzete zajedno, bit će zaslužne za gotovo polovicu globalne ekonomske ekspanzije.

Pomak ekonomske moći tako je velik da svaka kompanija koja se i dalje usredotočuje na etablirane ekonomije doista živi u prošlosti.

Indikatori

90 perspektive

Prvih 10 predvodnika globalnog rasta

Udio u globalnom rastu (%)

1982. – 1987.Tradicionalna svjetska ekonomija iz udžbenika: rast je koncentriran u SAD-u, Japanu i Europi. Životni standard u zemljama koje su industrijalizirane prije 100 godina i dalje se odmiče od takozvanog trećeg svijeta. Nagli rast u Kini tek se počinje nazirati.

Udio u svjetskom rastu

Nastajuće ekonomije

31%

Napredne ekonomije69%

91



1992. – 1997.Slabost u Europi izbacuje Njemačku i Italiju s popisa prvih 10. Važnost Japana također slabi kako ulazi u prvo od svojih izgubljenih desetljeća. Meksiko i Indonezija ulaze među prvih 10, kao pokazatelj važnosti napučenih zemalja srednjeg dohotka s brzim rastom.

Udio u svjetskom rastuNastajuće ekonomije

46%


TumačPrvih 101982.-1987.

Prvih 101992.-1997.

Indikatori

92 perspektive

2002. – 2007.Na prijelazu tisućljeća, trajne godišnje stope rasta Kine od 10 posto stavljaju je na vrh popisa zemalja koje pridonose svjetskom rastu. Indonezija privremeno napušta prve redove, još se oporavljajući od azijske krize koncem 1990-ih godina. Rusija uči kako iskoristiti svoje sirovinsko bogatstvo.

Udio u svjetskom rastuNastajuće ekonomije

67%



Prvih 102002.-2007.

93



2012. – 2017.Budućnošću ekonomskog rasta sve više dominira Kina, koja će uskoro biti najveća svjetska ekonomija. Jedino SAD i Indija mogu joj biti kakvi-takvi suparnici, a očekivani europski rast tako je slab da EU daje manje od 6 posto globalnog zbroja. Jedino Latinska Amerika i Indija povećavaju svoje udjele.

13,9

1,32,5 1,8 1,4

33,6

2,6

9,4

2,4 1,6


Prvih 1020012.-2017.

Nastajuće ekonomije

74%


Udio u svjetskom rastu

Indikatori

94 perspektive

Promjene ekonomskog središta gravitacijeSvjetska ekonomije stoljećima je bila izbalansirana između Europe i istočne Kine, tako da je svjetsko središte gravitacije bilo blizu današnjeg Pakistana. No kad su Europa, a potom i Sjeverna Amerika, industrijalizirane, pomaknuto je prema sjeverozapadu, gotovo dotičući Grenland na vrhuncu američke moći 1950. godine. Poslije manjih pomaka, povratak Kine kao globalne sile povukao ga je prema Nadimu, gradu na sjeveru Sibira gdje se proizvodio plin. McKinsey Global Institute očekuje da će se središte gravitacije pomaknuti dalje prema jugoistoku, do Novosibirska.

Južni Sudan

LibijaSjera Leone

Mongolija ParagvajTimor-Leste

Irak Panama Gambija Mozambik

32,1% 20,2% 17,1% 14,0% 11,0% 10,0% 9,0% 9,0% 8,9% 8,4%

Zemlje s najbržim rastom 2013. Godišnji postotak promjene BDP-a

Izvori: MMF

Dominantan trougao svjetske privredeSastavnice svjetske privrede su se u 19. i 20. stoljeću kvalitativno i kvantitativno promijenile. „Bipolarno“ svjetsko gospodarstvo bavilo se pretežito gospo-darskim značenjem Europe i Sjeverne Amerike. U 20. stoljeću fokus je pomaknut na zapadne industrijske zemlje i SEV. „Tripolarna“ svjetska privreda uključuje i istočnu Aziju i od 1990. bilježimo kao dominantne ekonomske odrednice trougao Sjeverna Amerika – Europa – Azija.

Vrijednost ukupnoga društvenog proizvoda svjetske privrede iznosila je 2011. godine ukupno oko 70 bilijuna USD.

Između 1970. i 1990. godine udvostručena je industrijska proizvodnja, svjetska robna razmjena povećala se četiri puta, a inozemna ulaganja čak šest puta. U 2005. godini prvi put je prekoračena granica od bilijun USD u svjetskoj robnoj razmjeni. Kasniji rast izazvan je, prije svega, financijskim transakcijama, pa je 2007. svjetska robna razmjena iznosila manje od 10


Dominantan trougao svjetske privrede

Realni rast svjetske privrede od 1950. – 2008. Prognoza za razdoblje 2009. do 2014. Označena je crnom linijom.

Realni razvoj svjetske razmjene dobara 2000. – 2012.

posto ukupnih financijskih transakcija. Velikim dijelom je to i prouzročilo veliku financijsku, a onda i gospodarsku krizu u svijetu.

Svjetski privredni rast

godina

Obujam svjetske trgovine (2000 = 100)

Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA, Zagreb, Petrićeva 7

Zaklada Konrad Adenauer

Glavni urednik: Ante Gavranović

Urednik: Franjo Žilić

Izlazi kvartalno

e-mail: [email protected] [email protected]

Priprema: Seniko studio, Zagreb

Tisak: Tiskara Zelina, Zelina

Tiskano u 450 primjeraka

ISSN 1848-140X

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na www.inicijativa.com.hr

Ovaj primjerak je besplatan, zahvaljujući financijskoj podršci Zaklade Konrad Adenauer, Zagreb

perspektive - inicijativa...tvrdeći kako današnja ekonomska kriza nije ni malo blaža od one...

Documents

Transcript of perspektive - inicijativa...tvrdeći kako današnja ekonomska kriza nije ni malo blaža od one...